Page 1

VJEČNI SAN

jesu li te žene uistinu mrtve ili samo spavaju? je li jordanina sestra blizanka živa? je li njezin otac umiješan u ubojstva? postoji li samo jedan ubojica?

Roman

GREG

159,00 kn ISBN 978-953-14-0975-9

GREG

najčitaniji američki pisac trilera

VJEČNI SAN

One se zovu Žene koje spavaju... Serija je to uznemirujućih slika u kojima se čini da žene na slikama ne spavaju nego su mrtve. Fotoreporterka Jordan Glass ima još jedan razlog zašto su ju te slike uznemirile – na jednoj od slika njezino je lice ili možda lice njezine sestre blizanke koja je nestala i još uvijek nije pronađena. Na nagovor FBI-ja, Jordan postaje istovremeno lovac i lovina u potrazi za anonimnim umjetnikom – opsjednutim ubojicom koji, čini se, o Jordan i njezinoj obitelji zna više nego što je ona spremna prihvatiti…

w w w. moz aik k njiga. hr

Bestseler New York Timesa

Ovaj Ilesov triler pravo je remek-djelo. The New York Times

Vjecni san PRESVLAKA.indd 1

9/14/11 9:04 AM


Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 4

30.8.2011. 10:06:31


Greg Iles VJEト君I SAN

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 1

30.8.2011. 10:06:31


Naslov izvornika

Dead Sleep Copyright © Greg Iles, 2001. Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2011. Urednica

Aleksandra Stella Škec Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Grafička urednica

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Lektorica

Biserka Sinković Tisak

Radin print, Zagreb, rujan 2011.

ISBN 978-953-14-0997-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 777140.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 2

30.8.2011. 10:06:31


Greg Iles

Vječni san S engleskoga prevela Mirna Fumić Straka

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 3

30.8.2011. 10:06:31


Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 4

30.8.2011. 10:06:31


U sjećanje na Silous Marty Kemp

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 5

30.8.2011. 10:06:31


Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 6

30.8.2011. 10:06:31


1

P

restala sam slikati ljude prije šest mjeseci, neposredno nakon što sam osvojila Pulitzerovu nagradu. Uvijek sam bila talentirana za slikanje ljudi, ali počeli su me umarati puno prije nego što sam osvojila nagradu. Nastavila sam ih, međutim, slikati u nekom slijepom pohodu kojeg nisam bila ni svjesna. Teško je to priznati, ali Pulitzer je za mene bila drugačija prekretnica nego za većinu fotografa. Znate, moj otac je dva puta dobio tu nagradu. Prvi put 1966. godine za seriju u McCombu, Mississippi. A drugi put 1972. godine za snimku na granici Kambodže. Tu nikada nije zapravo dobio. Film koji je dobio nagradu iz njegove su kamere izvukli američki marinci s krive strane rijeke Mekonga. Našli su samo kameru. Rola crno-bijelog filma razjasnila je slijed događaja. Snimajući svojim Nikonom F-2 pet snimaka u sekundi moj je otac slikao vojnika Crvenih Kmera kako je brutalno smaknuo zatvorenicu i uslikao lice njezina krvnika dok je pištolj bio okrenut prema hrabrom, ali šašavom, čovjeku koji je u njega imao usmjerenu kameru. Ja sam imala dvanaest godina i bila sam šesnaest tisuća milja daleko, ali taj me metak pogodio u srce. Jonathan Glass bio je legenda davno prije toga dana, ali slava nije nikakva utjeha osamljenom djetetu. Kada sam bila mala, nisam dovoljno često viđala oca tako da sam ga upoznati mogla jedino tako da sam krenula njegovim stopama. Još u torbi nosim njegov Nikon s ožiljcima iz borbe. Taj je fotoaparat dinosaur prema današnjim normama, ali s njim sam osvojila svojeg Pulitzera. On bi se vjerojatno našalio koliko sam sentimentalna što nosim njegov stari aparat, ali znam što bi rekao na nagradu: Nije loše, za djevojku. I onda bi me zagrlio. Bože, kako mi nedostaje taj zagrljaj. Kao zagrljaj velikog medvjeda, potpuno bi me progutao, zaštitio od svijeta. Nisam te ruke osjetila dvadeset i osam godina, ali poznate su mi kao i miris slatke masline koju je zasadio pokraj mog

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 7

30.8.2011. 10:06:31


Greg Iles

prozora kada sam navršila osam godina. Tada sam mislila da drvo baš i nije neki rođendanski dar, ali poslije, kada ga više nije bilo, taj hipnotizirajući miris koji bi noću ulazio kroz moj prozor bio je kao njegov duh koji me štiti. Prošlo je dugo vremena otkad sam spavala pod tim prozorom. Za većinu fotografa, osvajanje Pulitzerove nagrade vrhunska je potvrda, velik početak, trenutak u kojem ti telefon počne zvoniti s ponudama za posao iz tvojih snova. Za mene je to bila završna točka. Već sam dva puta osvojila nagradu Capa, a ona je bitna onima koji se u to razumiju. Godine 1936. Robert Capa uslikao je besmrtnu fotografiju španjolskog vojnika u trenutku kada ga je pogodio smrtonosni metak i njegovo je ime sinonim za hrabrost pod paljbom. Capa je postao prijatelj mog oca dok je u mladosti bio u Europi, ubrzo nakon što su Capa i CartierBesson i dva prijatelja osnovali Magnum Photos. Tri godine poslije, 1954., Capa je stao na nagaznu minu u onome što se tada zvalo francuska Indokina i postavio klasičan presedan koji će moj otac, Sean Flynn (Errolov nepažljiv sin) i oko trideset ostalih američkih fotografa slijediti svatko na svoj način tijekom tri desetljeća sukoba koji je američkoj javnosti poznat pod imenom Vijetnamski rat. Ali javnost ne zna za nagradu Capa i nije ju briga. Oni znaju za Pulitzera i zato dobitnici te nagrade dobro prolaze na tržištu. Nakon što sam dobila nagradu, počeli su stizati novi poslovi. Sve sam ih odbila. Imala sam trideset i devet godina, neudana (iako je ponuda bilo) i prošla sam psihičku fazu poznatu pod nazivom »iscrpljenost« pet godina prije nego što sam toga Pulitzera stavila na policu. Razlog je bio jednostavan. Moj posao, kada se svede na svoje osnove, bio je kronika stravičnog prolaska smrti kroz svijet. Smrt može biti prirodna, ali ja ju najčešće vidim kao manifestaciju zla. Kao i ljudi drugih zanimanja koji vide ovu stranu smrti – policajci, vojnici, liječnici, neki svećenici – ratni fotografi stare brže od običnih ljudi. Dodatne se godine ne vide uvijek, ali osjećaš ih u dubini, u koštanoj srži i u srcu. One te prikuju za tlo na načine koje rijetki izvan našeg malog bratstva mogu shvatiti. Kažem bratstva jer malo žena može taj posao raditi. Nije 8

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 8

30.8.2011. 10:06:31


Vječni san

teško pogoditi zašto. Kao što je jednom rekla Dickey Chappelle, žena koja je fotografirala ratove od Drugoga svjetskog rata do Vijetnama: Ovo nije mjesto za ženstvenost. Ali ništa od toga nije me na kraju nagnalo da prestanem. Možete hodati preko polja prekrivenog mrtvim tijelima i naići na siroče koje leži na mrtvoj majci i ne osjetiti dio onoga što ćete osjetiti kada izgubite nekoga koga volite. Smrt je mome životu dala gotovo nepodnošljiv gubitak i mrzim je. Smrt je moj smrtni neprijatelj. Pretjerani ponos, možda, ali doći ću do toga. Kada je moj otac okrenuo svoj aparat prema vojniku Crvenih Kmera, sigurno je znao da mu je život gotov. Svejedno je uslikao tu sliku. On se nije izvukao iz Kambodže, ali njegova slika jest i utjecala je na to da Amerika promijeni mišljenje o tome ratu. Ja sam cijeli život živjela u skladu s tim primjerom, očevim nepisanim kodeksom. Zato nitko nije bio šokiraniji od mene da me susret sa smrću slomio kada se ona opet obrušila nad moju obitelj. Šepala sam kroz sedam mjeseci posla, imala grč kreativnosti zahvaljujući kojem sam dobila Pulitzera i onda se srušila u zračnoj luci. Šest sam dana bila u bolnici. Doktori su to nazivali posttraumatskim stresnim poremećajem. Pitala sam ih očekuju li da im platim za tu dijagnozu. Moji najbliži prijatelji – pa čak i moj agent – rekli su mi otvoreno da neko vrijeme moram prestati raditi. Složila sam se. Problem je bio u tome što nisam znala kako. Stavili su me na plažu na Tahiti, a ja sam fotografirala u glavi gledajući u oči konobara ili prolaznika, tražeći život iza života. Ponekad mislim da sam postala fotoaparat, instrument za bilježenje stvarnosti, da su prekrasni strojevi koje nosim dok radim samo produljenje mog uma i oka. Za mene odmora nema. Ako su mi oči otvorene, radim. Na svu sreću rješenje se pojavilo. Nekoliko urednika iz New Yorka godinama me nagovaralo da napravim knjigu. Svi su željeli istu stvar: moje ratne fotografije. Stjerana u kut zbog svog sloma, nagodila sam se s vragom. U zamjenu za to što sam dopustila uredniku u Vikingu da napravi antologiju mojih ratnih fotografija, prihvatila sam dvostruk predujam: jedan za tu knjigu, a drugi za knjigu mojih snova. Knjiga mojih snova u sebi nema 9

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 9

30.8.2011. 10:06:31


Greg Iles

ljudi. Barem ne lica. Ni jedan par zapanjenih ili opsjednutih očiju. Radni naslov te knjige je »Vrijeme«. »Vrijeme« me ovaj tjedan dovelo u Hong Kong. Hong Kong je moj ulaz u Kinu. Tamo sam bila prije nekoliko mjeseci slikati monsun koji je razorio jedan od najnaseljenijih gradova na svijetu. Slikala sam luku Victoriju s tornja Peak i taj toranj iz grada diveći se različitim načinima na koji bogati i siromašni preživljavaju kiše koje toliko obilno i neprekidno padaju da su mnoge doveli do pijanstva ili nečeg goreg. Ovaj put je Hong Kong bio samo usputna stanica na putu do prave Kine, iako sam isplanirala i tamo provesti dva dana da zaokružim svoj portfelj o tome gradu. Ali drugi se dan cijeli moj knjižni projekt urušio. Nisam imala nikakvog upozorenja, nikakav predosjećaj. Tako se velike stvari u životu događaju. Prijatelj iz Reutersa nagovorio me da posjetim hongkonški Muzej umjetnosti da vidim kineske akvarele. Rekao je da su stari kineski slikari postigli gotovo savršenu čistoću u svojim slikama prirode. Ja nisam znala ništa o umjetnosti, ali smatrala sam da slike vrijedi pogledati, ako zbog ičega drugoga onda da dobijem neku perspektivu. Ukrcavši se kasno poslije podne na stari trajekt Star, prešla sam luku na Kowloon stranu i pješice krenula prema muzeju. Nakon što sam unutra provela dvadeset minuta, perspektiva mi je bila zadnja na pameti. Stražar na ulazu bio je prvi znak, ali potpuno sam ga krivo pročitala. Dok sam ulazila kroz vrata, usne su mu se lagano odvojile i bjeloočnice proširile u izraz sličan požudi. Još ponekad kod muškaraca izazivam takvu reakciju, ali trebala sam biti pažljivija. U Hong Kongu sam ja gaijin, strani vrag i nisam prirodno privlačna Kinezima iako su MTV i američki piratski filmovi prilično promijenili istočnjačke predrasude o ljepoti. Drugi znak bila je sitna Kineskinja koja mi je iznajmila walkman, slušalice i verziju audioture na engleskom jeziku. Pogledala me sa smiješkom dok mi je dodavala opremu a onda su joj zubi nestali i lice joj je izgubilo dvije nijanse boje. Instinktivno sam se okrenula da vidim stoji li iza mene neki divljak, ali bila sam samo ja – svih mojih sto i sedamdeset centimetara, mršava i 10

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 10

30.8.2011. 10:06:31


Vječni san

razumno mišićava, ali ne baš neka ugroza. Kada sam ju pitala što je, odmahnula je glavom i počela nešto raditi ispod pulta. Osjećala sam se kao da je netko prešao preko mojega groba. Odbacila sam te misli, stavila walkman i krenula prema izložbenim prostorijama dok mi je u slušalicama glas sličan glasu Jeremyja Ironsa govorio glasno i čisto na engleskome jeziku. Moj je prijatelj iz Reutersa imao pravo. Akvareli su me oduševili. Neki su bili gotovo tisuću godina stari i nisu izblijedjeli s vremenom. Delikatno kistom naslikane slike nekako su prikazivale koliko su ljudska bića sitna a da ih izdvoje iz njihove okoline. Pozadine nisu bile odvojene od subjekata ili možda pozadine uopće nije bilo, možda je to bila lekcija. Dok sam se kretala među njima, unutarnja tama koja je moj stalni pratitelj počela je popuštati, kao kada slušam određenu glazbu. Ali predah je bio kratak. Dok sam proučavala jednu sliku – čovjek koji se gura štapom u rijeci na čamcu sličnom kanuu – primijetila sam da s moje lijeve strane stoji neka Kineskinja. Pretpostavljajući da pokušava vidjeti sliku, pomaknula sam se korak u desno. Ona se nije pomaknula. Krajičkom oka vidjela sam da nije posjetiteljica nego čistačica u odori koja drži pernati čistač prašine. Izgledajući kao zaleđena u prostoru nije promatrala sliku već mene. Kada sam se okrenula suočiti s njom, dva puta je trepnula i otrčala u tamu susjedne prostorije. Pomaknula sam se do sljedećeg akvarela pitajući se zašto se toliko zagledala u mene. Nisam mnogo vremena provela uređujući kosu ili šminkajući se i kada sam pogledala svoj odraz u staklu izložbene police, odlučila sam da ništa na meni ne opravdava buljenje. Otišla sam do sljedeće prostorije – u ovoj su se nalazila djela iz devetnaestog stoljeća – ali prije nego što sam uspjela išta od njih apsorbirati, opet sam uočila da me intenzivno gleda još jedan čuvar u plavoj odori. Bila sam uvjerena da ga je na mene uputio čuvar s glavnog ulaza. U očima mu se vidjelo nešto između fascinacije i straha i, kada je shvatio da ja njega gledam, povukao se iza luka. Prije petnaest godina, ovakvu sam pozornost uzimala zdravo za gotovo. Tajni pogledi i čudni pristupi bili su uobičajeni u 11

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 11

30.8.2011. 10:06:31


Greg Iles

istočnoj Europi i starom Sovjetskom Savezu. Ali ovo je bio Hong Kong poslije predaje, dvadeset i prvo stoljeće. Potpuno uznemirena, požurila sam kroz preostale izložbene prostorije jedva pogledavši slike. Ako budem imala sreće s taksijem, mogla bih se vratiti na trajekt i onda do Sretne doline da napravim nekolika slika u sumrak prije nego što moj zrakoplov poleti za Peking. Skrenula sam u kratak hodnik ispunjen kipovima, nadajući se da ću naći prečicu do ulaza. Umjesto toga našla sam izložbenu prostoriju punu ljudi. Oklijevajući ispred zaobljenog ulaza, pitala sam se što ih je tamo dovelo. Ostatak muzeja bio je gotovo potpuno prazan. Jesu li slike u toj sobi mnogo bolje od ostalih? Je li u tijeku neko društveno događanje? Nije se tako činilo. Posjetitelji su stajali u tišini i udaljeni jedni od drugih proučavajući slike s gotovo jezovitim intenzitetom. Iznad luka nalazila se ploča s kineskim pismom i engleskim slovima. Pisalo je NAGE ŽENE SE ODMARAJU Nepoznati autor Kada sam pogledala natrag prema prostoriji, shvatila sam da nije ispunjena »ljudima« – bila je ispunjena muškarcima. Zašto samo muškarcima? Prošli put bila sam u Hong Kongu tjedan dana i nisam opazila da nedostaje golotinje, ako su to tražili. Svi muškarci u prostoriji su bili Kinezi i svi su bili u poslovnim odijelima. Dobila sam dojam da su svi osjetili nagon da ustanu od radnog stola na poslu, dođu do automobila i dojure do muzeja gledati ove slike. Posegnula sam prema walkmanu koji sam pričvrstila za traperice i premotala dok nisam došla do opisa prostorije ispred sebe. Nage žene se odmaraju najavio je glas u mojim slušalicama. Ova provokativna izložba sadržava sedam platna nepoznatog umjetnika koji je odgovoran za skupinu slika poznat pod nazivom serija »Žene koje spavaju«. »Žene koje spavaju« misterija su u svijetu moderne umjetnosti. Poznato je da postoji devetnaest slika, sve su ulje na platnu, a prva se pojavila na tržištu 1999. godine. Na tih se devetnaest slika vidi napredak s nejasnog impresionizma do realizma, a posljednja djela precizna su kao fotografije. Iako se za sve slike izvorno vjerovalo da prikazuju nage žene 12

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 12

30.8.2011. 10:06:31


Vječni san

koje spavaju, teorija je sada sporna. Ranije su slike toliko apstraktne da se na to pitanje ne može sa sigurnošću odgovoriti, ali kasnija platna su među azijskim kolekcionarima stvorila dojam da slike ne prikazuju žene koje spavaju nego žene koje su mrtve. Zato je kurator izložbu nazvao »Nage žene se odmaraju« radije nego »Žene koje spavaju«. Četiri slike koje su se na tržištu pojavile posljednjih šest mjeseci dosegnule su rekordne cijene. Posljednja od njih, jednostavnog imena »Broj 19« prodana je japanskom poslovnom čovjeku, Hodai Takagi, za 1,2 milijuna funti. Muzej je jako zahvalan gospodinu Takagiju što je posudio tri platna za tekuću izložbu. Što se tiče umjetnika, njegov je identitet nepoznat. Radovi mu se mogu nabaviti isključivo preko gospodina Christophera Wingatea, pravnika iz New Yorka, SAD. Osjetila sam iznenađujuće snažnu tjeskobu dok sam stajala na pragu te prostorije pune muškaraca, tihih Azijata koji su stajali kao kipovi ispred slika koje još nisam mogla vidjeti. Gole žene spavaju, možda su i mrtve. Vidjela sam više mrtvih žena nego većina pogrebnika, mnoge su bile gole jer su im odjeću raznijele bombe, ili je izgorjela u vatri, ili su ju potrgali vojnici. Slikala sam tisuće slika njihovih trupala metodički stvarajući vlastitu sliku o smrti. Međutim, pomisao na slike u susjednoj prostoriji me uznemiravala. Stvarala sam svoje fotografije smrti da pokažem okrutnosti i pokušam spriječiti besmisleno krvoproliće. Umjetnik koji je naslikao slike u susjednoj prostoriji, osjećala sam, imao je neki drugi plan. Duboko sam udahnula i ušla. Moj je ulazak uznemirio muškarce, kao kada nova vrsta ribe dopliva u jato. Osjećali su se neugodno pred ženom – posebno onom s okruglim očima, kao da se srame svoje nazočnosti u toj prostoriji. Susrela sam njihove poglede koji su se spuštali i došla do slike pred kojom je bilo najmanje muškaraca. Nakon umirujućih kineskih akvarela, šokirala sam se. Slika je bila utjelovljenje Zapada, portret gole žene u kadi. Žena okruglih očiju, kao i ja, ali deset godina mlađa. Imala je možda trideset godina. Njezin položaj – jedna ruka mlohavo visi preko ruba kade – podsjetio me na Smrt Marata, koju sam poznavala samo zahvaljujući društvenoj igri »Remek djelo« koju sam igrala kao 13

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 13

30.8.2011. 10:06:31


Greg Iles

dijete. Ali pogled je bio iz višeg kuta tako da su joj se vidjele grudi i stidna kost. Oči su joj bile zatvorene i kao da su priopćavale neporeciv mir. Nisam mogla shvatiti je li to mir sna ili smrti. Boja kože nije bila potpuno prirodna, više boja mramora zbog čega sam imala osjećaj da bih, kada bih mogla ući u sliku i okrenuti je, vidjela leđa ružičaste boje od krvi. Osjećajući da se muškarci iza mene približavaju, pomaknula sam se do sljedeće slike. U njoj je ženski subjekt ležao na krevetu od smeđe slame raširene po daskama. Oči su joj bile otvorene i imale su tupi sjaj koji sam vidjela u mnogim improviziranim mrtvačnicama i na brzinu iskopanim grobovima. Kod ove nije bilo sumnje. Ona je trebala izgledati mrtva. To nije značilo da jest mrtva, ali onaj tko ju je naslikao znao je kako smrt izgleda. Opet sam čula iza sebe muškarce. Premještanje nogu, šuštanje svile, neravnomjerno disanje. Jesu li pokušali vidjeti moju reakciju na ovu Zapadnu ženu u najranjivijem stanju u kojem žena može biti? Iako, ako je bila mrtva, zapravo nije više bila ranjiva. Međutim, činjenica da stranci promatraju njezino tijelo činila mi se konačnom uvredom, potpunim poniženjem. Prekrivamo mrtva tijela iz istog razloga iz kojeg se skrivamo iza zidova da obavimo tjelesne funkcije. Neka ljudska stanja traže privatnost i smrt je jedna od njih. Traži se poštovanje, ne prema tijelu nego prema osobi koja ga je nedavno napustila. Netko je platio dva milijuna dolara za sliku kao što je ova. Možda baš za ovu. Naravno, muškarac je to platio. Žena bi kupila ovu sliku samo zato da je uništi. Devedeset i devet od sto žena. Zatvorila sam oči i pomolila se za ženu na slici, za slučaj da je bila stvarna. I krenula sam dalje. Sljedeća slika visjela je iza male klupe naslonjene na zid. Bila je manja od ostalih, možda šezdeset puta devedeset s dugačkom vertikalnom osi. Ispred nje stajala su dva muškarca, ali nisu gledali u platno. Napadno su me gledali kao natečene ribe dok sam se približavala i zamišljala sam kako bih vjerojatno ispod njihovih uštirkanih bijelih ovratnika našla škrge. Nisu bili viši od mene. Brzo su mi se maknuli s puta i očistili put pred slikom. Dok 14

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 14

30.8.2011. 10:06:31


Vječni san

sam se okretala prema slici, oblila me vrućina po vratu i ramena zbog predosjećaja i osjetila sam kako se prošlost trlja o sadašnjost. Ova je žena isto bila gola. Sjedila je na klupi uz prozor, a glava i jedno rame bili su joj naslonjeni na prozorsko okno. Kožu joj je osvijetlio ljubičasti sjaj zore ili sumraka. Oči su joj bile poluotvorene, ali više su sličile očima lutke nego žive žene. Tijelo joj je bilo mršavo i mišićavo, ruke su joj stajale u krilu a frizura u viktorijanskom stilu padala joj je na ramena kao tamni veo. Iako mi je bila okrenuta licem otkad sam pogledala platno, odjednom sam imala zastrašujući osjećaj da se okrenula prema meni i progovorila na glas. U ustima sam imala metalni okus i srce mi je u prsima naraslo kao balon. Ovo nije bila slika nego zrcalo. Lice koje me gledalo sa zida bilo je moje. I tijelo je bilo moje: moja stopala, moji bokovi, moje grudi, moja ramena i vrat. Ali oči su bile ono što me držalo, mrtve oči – držale su me i onda me bacile kroz pod u noćnu moru radi koje sam putovala šesnaest tisuća kilometara da bih joj pobjegla. Kroz sobu je odzvanjao kineski, ali ja ga nisam razumjela. Grlo mi se stegnulo i nisam mogla vrištati niti disati.

15

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 15

30.8.2011. 10:06:31


2

P

rije trinaest mjeseci, jednog toplog ljetnog jutra, moja blizanka, Jane, izašla je iz svoje kuće na Aveniji St. Charles u New Orleansu otrčati svoju svakodnevnu rutu od pet kilometara oko okruga Gardena. Njezino dvoje male djece čekalo ju je u kući s dadiljom, prvo zadovoljno, a onda tjeskobno dok se majčino uobičajeno odsustvo produljilo više od uobičajenog. Janein suprug, Marc, radio je u svojem odvjetničkom uredu u središtu grada blaženo nesvjestan da se išta događa. Nakon devedeset minuta, dadilja ga je nazvala. Znajući da možeš izaći jedan blok van okruga Gardena i biti u opasnoj zoni, Marc Lacour odmah je otišao s posla i vozio po obližnjim ulicama tražeći suprugu. Podijelio je okrug Garden na mreže od jednog bloka od Ulice Washington do Ulice Maple i temeljito ih prešao automobilom deset puta. Zatim ih je prehodao. Izašao je iz okruga Garden i ispitao svakog tko je sjedio na trijemu, mehaničara na crno, svakog tko je udario nogom limenku, dilere cracka i beskućnike koje je vidio na susjednim ulicama. Nitko nije čuo niti vidio Jane. Budući da je bio ugledan odvjetnik, Marc je nazvao policiju i iskoristio svoj utjecaj da gotovo odmah pokrene opsežnu potragu. Policija nije našla ništa. Kada je Jane nestala, ja sam bila u Sarajevu i fotografirala seriju o posljedicama rata. Trebalo mi je sedamdeset i dva sata da dođem do New Orleansa. Tada se već uključio FBI i nestanak moje sestre dodao mnogo većem slučaju koji su nazivali NOKIDS, odnosno, otmice u New Orleansu. Ispalo je da je Jane peta u nizu žena koje su naglo nestajale, a sve su bile iz New Orleansa. Nije nađeno ni jedno tijelo pa su sve žene klasificirane kao žrtve onoga što je FBI nazivao »masovni otmičar«. To je bila neka vrsta eufemizma. Ni jedan rođak nije dobio pismo u kojem se tražila otkupnina i u očima svakog policajca s kojim sam razgovarala, vidjela sam 16

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 16

30.8.2011. 10:06:31


Vječni san

tamnu, neizrečenu istinu: za svaku od tih žena pretpostavljalo se da je mrtva. S obzirom na to da nije bilo dokaza s mjesta zločina, svjedoka ili tijela na kojima se moglo raditi, čak je i poseban odjel FBI-a naišao na hladan trag. Iako su žene nastavile nestajati i još nestaju, ni FBI ni policija u New Orleansu nisu došli ni blizu tome da otkriju sudbinu moje sestre ili ostalih. Trebala bih nešto objasniti. Ni jednom otkad je moj otac nestao u Kambodži nisam osjetila da je zaista mrtav, nestao s ovoga svijeta. Unatoč tome što je posljednja snimka na njegovu filmu pokazivala krvnika koji ima pištolj usmjeren u njegovo lice. Čuda se događaju, posebno u ratu. Zbog toga sam potrošila tisuće dolara u posljednjih dvadeset godina pokušavajući ga pronaći. Zajedno s rođacima nestalih u vijetnamskom ratu, davala sam novac, koji nam je trebao biti za mirovinu, prevarantima i lopovima nadajući se da će jedan od stotinu tragova ispasti koristan. Na nekoj razini, moja odluka da uzmem predujam za knjigu bila je vjerojatno način da uzmem novac da osobno potražim oca, da hodam po Aziji s jednim okom na fotoaparatu, a uhom na tlu. S Jane je drugačije. Dok me agencija našla uz pomoć satelitskog telefona CNN-a u Sarajevu, nešto se u meni već nepovratno promijenilo. Dok sam prelazila ulicu koja je jednom bila puna snajperista, u grudima sam osjetila strah – ne poznati strah od metka s mojim imenom, nego nešto puno dublje. Kakva god to energija inače animira moju dušu jednostavno je prestala teći dok sam trčala a cesta je nestala. Nastavila sam slijepo trčati u tamni tunel ispred sebe kao da sam se vratila devet godina unatrag dok su snajperisti pucali u sve što se micalo. Snimatelj CNN-a povukao me iza zida misleći da sam vidjela udarac metka iz prigušivača na betonu. Nisam, ali trenutak poslije, kad se cesta vratila, osjetila sam kao da me probio metak i uzeo sa sobom nešto što ni jedan doktor više neće moći vratiti ili popraviti. Kvantna fizika opisuje »odvojene čestice«, fotone energije koji se, iako miljama odvojeni, ponašaju jednako kada su suočeni s izborom kojim putem krenuti. Sada se smatra da ih spaja neka nevidljiva veza koja prkosi svim poznatim zakonima fizike djelujući odmah, ne obazirući se na brzinu svjetlosti ili neko drugo 17

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 17

30.8.2011. 10:06:32


Greg Iles

ograničenje. Jane i ja smo bile tako povezane. I od trenutka kada je taj tamni strah prošao kroz moje srce, osjetila sam da je moja blizanka mrtva. Nazvali su me dvanaest sati poslije. Trinaest mjeseci nakon toga – prije dva sata ušla sam u muzej u Hong Kongu i vidjela njezinu sliku, golu u smrti. Nisam sigurna što se nakon toga dogodilo. Zemlja se nije prestala okretati. Atomi u atomskom satu u Boulderu nisu prestali vibrirati. Ali vrijeme u subjektivnom smislu – vrijeme koje sam ja – nestalo je. Postala sam rupa u svijetu. Sljedeće čega se sjećam jest kako sjedim u prvom razredu zrakoplova Cathay Pacific 747 na putu u New York dok mi kroz prozor blješti zalazak sunca pacifičkog vatrenog prstena, a četiri velika motora bruje i njihove vibracije uzrokuju valove u viskiju u čaši na pladnju ispred mene. To je bilo prije dva viskija, a još imam devetnaest sati u zraku. Oči su mi suhe i osjećam kao da su pune pijeska, peku me. Previše sam plakala. Um mi se vraća u muzej, ali nešto mu stoji na putu. Sjena. Znam da ne smijem pokušavati na silu vratiti sjećanje. Jednom sam ranjena u Africi i od trenutka kada mi je metak prošao kroz rame do trenutka kada sam se osvijestila u hotelu Colonia dok me šivao australski reporter, čiji je otac bio liječnik, ničega se nisam sjećala. Događaji koji su nedostajali – hektična vožnja džipom niz cestu, pod paljbom, mito čuvaru na granici (u kojem sam sudjelovala) – tek su mi se poslije vratili. Nisu nestali nego su samo ispali iz redoslijeda. Tako je bilo i u muzeju. Ali tamo, u poznatom okruženju zrakoplova i toplini uzrokovanoj trećim viskijem, događaji su se počeli vraćati. U početku su to bile kratke slike, zatim nepravilni sljedovi, kao loš video. Stojim ispred slike gole žene čije lice je moje do posljednjeg detalja i noge su mi prikovane za pod kao u noćnoj mori. Muškarci koji se skupljaju oko mene vjeruju da sam ja žena koja je bila model za tu sliku. Beskonačno čavrljaju i trče okolo kao mravi nakon što im je mravinjak poliven kerozinom. Iznenađeni su što sam živa, ljutiti što se njihova maštarija o »Ženama koje spavaju« čini prijevarom. Ali ja znam ono što oni ne znaju. Ja vidim sestru kako izlazi na aveniju St. Charles i vlaga joj se kondenzira na koži prije nego što počne trčati. Cilj 18

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 18

30.8.2011. 10:06:32


Vječni san

joj je pet kilometara, ali negdje u okrugu Garden, koji nalikuje na prašumu, krivo je stala i pala u rupu u koju je moj otac pao 1972. godine. Sada me ona gleda praznih očiju s platna koje je duboko kao prozor prema paklu. Nakon što sam u svojim kostima prihvatila njezinu smrt, nakon što sam je oplakala i pokopala u svojim mislima, ovo neočekivano uskrsnuće pokreće lavinu osjećaja. Međutim, negdje u kemijskom kaosu mog uma, u središtu oluje, moj razum nastavlja funkcionirati. Tko god je naslikao ovu sliku, znao je nešto o mojoj sestri nakon onoga trenutka kada je nestala iz okruga Garden. On zna ono što nitko drugi nije mogao znati: priču o Janeinim posljednjim satima, ili minutama, ili sekundama. On je čuo njezine posljednje riječi. On- on…? Zašto sam pretpostavila da je slikar muškarac? Zato što je to gotovo sigurno. Ja nemam strpljenja sa svim feministicama na ovome svijetu, ali statističku činjenicu ne možemo poreći. Muškarci su počinitelji bestidnih zločina kao što su silovanje, ubojstvo stranca i piece de resistance, serijskih ubojstava. To je isključivo muška patologija: lov, planiranje, opsesivan bijes koji se odigrava u obliku složenih rituala nasilja. Muškarac lebdi kao duh iza tih čudnih slika i ima ono znanje koje mu je potrebno. Samo on mi može dati ono što posljednjih godinu dana nisam uspijevala naći. Mir. Dok gledam u sestrine naslikane oči, u grudima mi se rađa divlja nada. Jane izgleda mrtva na toj slici. A i glas na snimci nagovijestio je da sve žene u toj seriji i jesu mrtve. Ali sigurno postoji neka šansa, unatoč predosjećaju u Sarajevu, da je bila samo u nesvijesti dok je nastajala ta slika. Možda drogirana ili se pretvara da je nepokretna, kako je moja mama to nazivala dok smo bile djeca. Koliko dugo treba da se nešto tako naslika? Nekoliko sati? Dan? Tjedan dana? Čaroliju slike razbija posebno glasan zvuk kineskog i vraćam se u sadašnjost dok mi se suze hlade na obrazima, a neka me ruka prima za rame. Ta ruka pripada jednom od kretena koji su danas tu došli gledati mrtve žene. Imam snažnu potrebu da pružim ruke i skinem sliku sa zida, da sakrijem sestrinu golotinju od tih 19

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 19

30.8.2011. 10:06:32


Greg Iles

znatiželjnih očiju. Međutim, kada bih skinula sliku vrijednu milijune dolara, završila bih u pritvoru kineske policije – što bi bilo neugodno iskustvo. Umjesto toga potrčim. Trčim kao luda i ne stanem dok ne stignem do tamne prostorije pune dokumenata pod staklima. To je stara kineska poezija oslikana rukom na papiru koji je krhak kao što su moljčeva krila. Jedino svjetlo koje dopire jest ono iz izložbenih polica, a pali se samo kada se približim. Ruke mi se tresu, a kada zagrlim samu sebe, shvaćam da se cijela tresem. U tom mraku vidim svoju majku koja se polako na smrt opija u Oxfordu, u Mississipiju. Vidim i Janeina supruga i djecu u New Orleansu kako pokušavaju bez nje što bolje mogu i ne ide im baš najbolje. Vidim agente FBI-ja koje sam upoznala prije trinaest mjeseci, razumne muškarce s dobrim namjerama, ali koji ne znaju kako pomoći. Na početku karijere slikala sam stotine fotografija s mjesta zločina, ali nikada nisam shvaćala koliko je truplo važno za istragu ubojstva. Tijelo je najvažniji element. Bez njega su istražitelji pred zidom koji je prazan kao neizložen film. Ona slika u izložbenoj prostoriji nije Janeino truplo, ali je najbliže njemu što će itko ikada moći naći. Ono je početna točka. Nakon toga shvatila sam još nešto: ima još slika kao što je ta Janeina. Prema snimci, ima ih devetnaest. Devetnaest golih žena namještenih kao da spavaju ili da su mrtve. Ja sam čula samo za jedanaest žena koje su nestale u New Orleansu. Tko su ostalih osam žena? Ili ih ima samo jedanaest, a neke se pojavljuju na više od jedne slike? I što, pobogu, rade u Hong Kongu, na drugoj strani svijeta? Stani! viče glas u mojoj glavi. Očev glas. Zaboravi na svoja pitanja! Što bi SADA trebala učiniti? Na audiosnimci se vidjelo da slike prodaje prodavač u SAD-u pod imenom Christopher iz New Yorka. Kako mu je bilo prezime? Windham? Winwood? Wingate. Kako bih bila sigurna, skidam walkman s remena i guram ga u svoju pretrpanu torbicu. Zbog tog su se pokreta upalila svjetla iznad izložbenih primjeraka i oči me bole koliko su mi se zjenice brzo skupile. Dok se povlačim natrag u tamu, nešto očito postaje mi jasno: ako je 20

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 20

30.8.2011. 10:06:32


Vječni san

Christoper Wingate u New Yorku, onda su tamo i svi odgovori. Ne u ovome muzeju. U kuratorovu uredu naći ću samo sumnjivu znatiželju. Za to mi ne treba policija, posebno ne komunistička, kineska policija. Treba mi FBI. I to Odjel za potporu istragama. Ali oni su udaljeni šesnaest tisuća kilometara. Što bi geniji biheviorističkih znanosti htjeli odavde? Slike, naravno. Njih ne mogu uzeti sa sobom. Ali nešto približno tome nije nemoguće. U mojoj torbici bio je mali, jeftini fotoaparat. On je fotografu kao policajcu pištolj, alat bez kojeg ne možeš. Onaj dan kad budeš siguran da ti aparat ne treba, točno pred tobom dogodit će se najveća moguća tragedija. Pokreni se! Naredio mi je očev glas. Dok su još zbunjeni. Bilo je jednostavno naći put natrag prema izložbenoj prostoriji. Samo slijedim prigušene glasove koji odzvanjaju kroz prazne prostorije. Muškarci još šeću i, bez sumnje, pričaju o meni, Ženi koja spava, koja zapravo ne spava i sigurno nije mrtva. Ne osjećam strah dok im prilazim. Negdje između sobe s dokumentima i ovog mjesta koje je nazvano »Nage žene se odmaraju«, gurnula sam sestru u duboku rupu sjećanja i postala žena koja je pokrivala ratove na četiri kontinenta – očeva kći. Kada sam se opet pojavila, Kinezi se skupljaju u uzbuđene grupice. Stražar dvojicu ispituje pokušavajući saznati što se dogodilo. Hrabro prolazim pokraj njih i dva puta slikam ženu u kadi. Bljesak malog Canon fotoaparata potaknuo je bijes Kineza. Krećući se brzo kroz prostoriju, fotografiram još dvije slike prije nego što me stražar uhvati. Okrenem se prema njemu i kimnem kao da shvaćam i onda se otrgnem i pobjegnem do Janeine slike. Slikam jedanput prije nego što zazviždi da pozove pomoć i opet me uhvati za ruku, ovaj put objema rukama. Ponekad se iz ovakvih situacija možeš izvući riječima. Ovo nije bila jedna od tih situacija. Ako još budem tu stajala kada dođe netko s autoritetom, nikada neću izaći iz muzeja sa svojim filmom. Srušim stražara udarivši ga koljenom na pravo mjesto i potrčim kao luda drugi put. Opet se čuje policijska zviždaljka, iako je ovaj put zvučala kao da je lagano zablejala. Poskliznem se dok pokušavam stati 21

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 21

30.8.2011. 10:06:32


Greg Iles

na ulaštenom podu, otrčim unatrag do požarnog izlaza i probijem staklo da izađem van, ostavivši iza sebe buku alarma. Prvi put sam sretna zbog gužve u Hong Kongu, koja čak ženi okruglih očiju omogućuje da nestane za minutu. Pet stotina metara od muzeja uhvatim taksi i naredim mu da me odveze na trajekt, na koji se možda netko sjeća da sam se ukrcala, ali kroz tunel koji ide ispod luke. Kada sam bila ponovno na strani Hong Konga, jurimo do hotela. Boravim u Mandarinu, koji je bio za mene preskup, ali ima veliku sentimentalnu vrijednost. Kao dijete od oca sam dobila nekoliko pisama ispisanih na papiru sa zaglavljem toga hotela. U sobi ubacujem odjeću u kovčeg, pakiram fotoaparate u njihove aluminijske putne torbe i drugim taksijem odlazim u novu zračnu luku. Planiram izaći iz kineskoga zračnog prostora prije nego što neki poduzetni policajac shvati da, iako ne znaju moje ime, na zidu muzeja imaju savršenu sliku s mojim licem. Za manje od jedan sat mogli bi imati letke u hotelima i zračnim lukama. Nisam sigurna zašto bi to učinili – nisam počinila nikakav zločin osim krađe walkmana – ali nekoliko puta su me priveli i za manje od toga, a u paranoičnom svijetu Kineza u Hong Kongu, moje ponašanje zbog slika vrijednih nekoliko milijuna dolara činilo me savršenim kandidatom za »privremeni pritvor«. Međunarodna zračna luka u Hong Kongu babilon je azijskih jezika i putnika koji se žure. Imam rezervaciju za let Air Chine za Peking, ali taj zrakoplov ide tek za tri sata. Na zaslonima s odlazećim letovima vidim let Cathay Pacifica za New York za trideset i pet minuta s čekanjem od dva sata u Tokiju. Pokazavši svoju istrošenu putovnicu na šalteru tvrtke Cathay, dopustim prodavačici karata da mi proda kartu za prvi razred po punoj cijeni. Tim bi se novcem u Sjedinjenim Državama mogao kupiti dobar polovni auto, ali nakon onoga što se dogodilo u muzeju, nisam mogla dvadeset sati sjediti uz nekog prodavača računala iz Raleigha. Ta me moguća stvarnost podsjetila na još nešto i pitala sam prodavačicu može li me smjestiti pokraj neke žene. Nije mi bilo do toga da mi se još netko upucava, a dvadeset sati je dovoljno vremena nekome tipu da razradi strategiju. Prošle godine, na 22

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 22

30.8.2011. 10:06:32


Vječni san

letu iz Seoula u Los Angeles, neki pijani kreten me čak pitao hoću li s njim u kupaonicu i hoću li se pridružiti Klubu »onih koji su to radili u zrakoplovu«. Rekla sam mu da sam već članica toga kluba, a to je bilo i istina. Pridružila sam se prije devet godina, sa svojim zaručnikom, među teretom zrakoplova tipa DC-3 negdje iznad Namibije. Tri dana poslije uhvaćen je s nekim SWAPO gerilcima i prebili su ga na smrt pa sam se tako pridružila još ekskluzivnijem klubu: Klubu neslužbenih udovica. Sada, sa četrdeset godina, još sam članica i još sam neudana. Prodavačica karata Cathay Pacifica znakovito se nasmije i udovolji mojem zahtjevu. I tako sam završila ovdje gdje sam sada: nakon tri viskija i kratkoročnim pamćenjem koje mi se lagano vraća. Alkohol ima nekoliko funkcija, a jedna od njih je otupljivanje žeravica tuge koje su se počele meškoljiti u dubini moje duše. Ali devetnaest je sati dugo vremena skrivati se od samog sebe. U torbici nosim zalihu tableta za spavanje za one noći kada me otvorena rana sestrine nepoznate sudbine toliko boli da ne mogu spavati. Sada me isto boli, ali još nije pao mrak. Prije nego što se uspijem predomisliti, popijem tri tablete uz gutljaj viskija i uzmem telefon iz naslona za ruku. Iz zrakoplova mogu učiniti samo jednu korisnu stvar. Nakon što sam nekoliko puta provukla svoju Visa karticu i nekoliko minuta provela boreći se sa službom informacija, na telefon dobijem centralu Akademije FBI-ja u Quanticu, u Virginiji, koja me prespoji u ured Odjela za potporu istragama. Taj Odjel sada ima važnije poslove nego prije, ali Daniel Baxter, šef Odjela, voli bunkersko ozračje starih dana, doba prije nego što je pretjerana izloženost u Hollywoodu taj odjel pretvorila u mit koji privlači tisuće mladih fakultetlija. Baxter sada sigurno ima pedeset godina, ali u dobroj je formi i ima oči borbenog vojnika. To sam pomislila kada sam ga prvi put vidjela. Vojnik koji se našao u FBI-ju po inerciji, kao rezultat toga što je dobio promaknuće na terenu. Ali nitko nikada to neće dovoditi u pitanje. On je redao legendarne uspjehe u poslu u kojem je bilo malo pobjeda i porazi su bili gotovo nepodnošljivi. Drugim riječima, moja sestra i njezinih deset sestara u čistilištu. Baxterov odjel tu je potpuno poražen. Ali 23

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 23

30.8.2011. 10:06:32


Greg Iles

činjenica je da, kada se dogodi određeno sranje, ne možete nazvati nikoga drugoga. – Baxter – javi se oštar bariton. – Ovdje Jordan Glass – kažem mu pokušavajući neuspješno prikriti frfljanje. Sjećate li me se? – Teško je zaboraviti vas, gospođo Glass. Popijem velik gutljaj viskija. – Prije otprilike jednog sata u Hong Kongu sam vidjela svoju sestru. Zavlada kratka tišina. – Pijete li gospođo Glass? – Naravno. Ali znam što sam vidjela. – Vidjeli ste svoju sestru. – U Hong Kongu. I sada sam u zrakoplovu 747 i letim prema New Yorku. – Kažete da ste vidjeli sestru živu? – Ne. – Nisam siguran da shvaćam. Ukratko, što jasnije mogu, Baxteru opišem svoje iskustvo u muzeju i čekam njegovu reakciju. Očekujem neki izraz zapanjenosti – ali trebala sam biti pametnija. – Jeste li prepoznali neku drugu od žrtava iz New Orelansa? – upita me. – Ne. Ali nisam proučavala slike nakon broja šest. – Sto posto ste sigurni da je na toj slici bilo lice vaše sestre? – Šalite se? To je moje lice, Baxteru. Moje tijelo, golo pred cijelim svijetom. – Dobro… vjerujem vam. – Jeste li ikada čuli za te slike? – Ne. Razgovarat ću s ljudima u Washingtonu koji se bave umjetninama čim završimo razgovor. I počet ćemo raščlanjivati život toga Christophera Wingatea. Kada ćete biti u New Yorku? – Za devetnaest sati. Oko pet poslije podne prema njujorškom vremenu. – Pokušajte se malo naspavati u zrakoplovu. Napravit ću vam rezervaciju sa zračne luke JFK za ovamo. American Airlinesom. To će biti elektronička karta pa pokažite samo vozačku ili putovnicu. Dovest ću se do Washingtona da se nađemo u sjedištu 24

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 24

30.8.2011. 10:06:32


Vječni san

FBI-ja. Ionako tamo moram biti sutra, a vama je to zgodnije od Quantica. Zapravo, poslat ću agenta da vas pokupi u zračnoj luci Reagan. Odgovara li vam tako? – Da. Mislim da mu nisu trebali mijenjati ime nego ostaviti Washington National. – Gospođo Glass, jeste li dobro? – Odlično. – Zvučite uznemireno. – Ništa što lijekovi neće riješiti. S malo najboljega škotskog pića. Počnem se histerično smijati. – Moram se malo opustiti. Ovo je bio težak dan. – Razumijem. Ali ostavite si malo oštroumnosti, dobro? Treba mi vaša pronicavost. – Drago mi je čuti da sam potrebna. Prekinem vezu i vratim telefon u naslon za ruke. Prije trinaest mjeseci me niste trebali, kažem tiho. Ali to je bilo tada. Sada su se stvari promijenile. Sada će me trebati dok ne shvate važnost slika. I onda će me opet isključiti. Isključenje je najteža stvar za novinara i pravi pakao za žrtvinu obitelj. Ali bolje da sada o tome ne razmišljam. Bolje je spavati. Praktično sam živjela u zraku dvadeset godina i spavanje u zrakoplovima nije bilo teško dok Jane nije nestala. Sada mi je potrebna pomoć prijatelja. Dok se kemijska magla spušta nad moje oči, u mozgu mi bljesne posljednja iskra svijesti i opet uzmem telefon. Nisam u stanju razgovarati sa službom informacija pa uključim potpuno drugačiju vezu. Ron Epsten piše stranicu šest u New York Postu, on zna tko je tko u Gradu. Kao Daniel Baxter, ovisan je o svome poslu što znači da je vjerojatno i sada tamo iako je u New Yorku jako rano. Kada me centrala prespojila, on se javio: – Ron? Ovdje Jordan Glass. – Jordan! Gdje si? – Na putu u New York. On se zakikota. – Mislio sam da si negdje u zaleđu i da slikaš slike oblaka ili nešto slično. – Bila sam tamo. – Sigurno nešto trebaš. Nikada ne zoveš samo radi čavrljanja. 25

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 25

30.8.2011. 10:06:32


Greg Iles

– Christopher Wingate. Jesi li kad čuo za njega? – Naturellement. Vrlo je šik, glavni hit. Zbog njega SoHo završava na Petnaestoj ulici. Stari preprodavači sada mu se ulizuju, a što to više čine, to ih on više tretira kao smeće. Svi žele da Wingate prodaje njihova djela, ali on je jako izbirljiv. – A jesi li čuo za »Žene koje spavaju«? Tepanje divljenja. – Opa, kako smo upućeni. Nema mnogo američkih kolekcionara koji znaju za te slike. – Želim ga vidjeti. Mislim na Wingatea. – Da ga fotografiraš? – Samo da s njim razgovaram? – Morat ćeš stati u red, ali možda ćeš ga dovoljno zaintrigirati. – Možeš li mi nabaviti njegov broj telefona? – Ako ja ne mogu, ne može nitko. Ali možda će mi trebati malo vremena. Znam da nije u imeniku. Živi iznad svoje galerije, ali mislim da ni galerija nije u imeniku. Toliko je ekskluzivna. Ovaj tip će propustiti prodaju ako mu se ne sviđa kupac. Jesi li negdje gdje te mogu nazvati? – Ne. Mogu li te nazvati sutra? Malo ću odspavati. – Do tada ću ti nabaviti broj. – Hvala, Ron. Dugujem ti večeru u restoranu Lutèce. – Pusti mene da odaberem mjesto i dogovor vrijedi. Nadam se da ne spavaš sama. Znam da nikome ne treba više ljubavi nego tebi. Bacila sam pogled po kabini prvog razreda i svim tim neurednim poslovnim ljudima. – Ne, nisam sama. – Dobro. Čujemo se onda sutra. Magla se sada tako brzo spušta da jedva spustim telefon u naslon za ruke. Hvala Bogu na lijekovima. Ne bih sad mogla podnijeti biti budna. Kada se probudim, možda će mi se muzej činiti kao ružan san. Naravno da ne. On je predstavljao vrata. Vrata u svijet u koji nisam imala izbora nego ponovno ući. Jesam li spremna za to? Naravno – rekla sam glasno. – Rođena sam spremna. Ali u dubini duše, ispod sve te hrabrosti, znala sam da je to laž.

26

Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 26

30.8.2011. 10:06:32


Vjecni san - Greg Iles ZA TISAK.indd 4

30.8.2011. 10:06:31


VJEČNI SAN

jesu li te žene uistinu mrtve ili samo spavaju? je li jordanina sestra blizanka živa? je li njezin otac umiješan u ubojstva? postoji li samo jedan ubojica?

Roman

GREG

159,00 kn ISBN 978-953-14-0975-9

GREG

najčitaniji američki pisac trilera

VJEČNI SAN

One se zovu Žene koje spavaju... Serija je to uznemirujućih slika u kojima se čini da žene na slikama ne spavaju nego su mrtve. Fotoreporterka Jordan Glass ima još jedan razlog zašto su ju te slike uznemirile – na jednoj od slika njezino je lice ili možda lice njezine sestre blizanke koja je nestala i još uvijek nije pronađena. Na nagovor FBI-ja, Jordan postaje istovremeno lovac i lovina u potrazi za anonimnim umjetnikom – opsjednutim ubojicom koji, čini se, o Jordan i njezinoj obitelji zna više nego što je ona spremna prihvatiti…

w w w. moz aik k njiga. hr

Bestseler New York Timesa

Ovaj Ilesov triler pravo je remek-djelo. The New York Times

Vjecni san PRESVLAKA.indd 1

9/14/11 9:04 AM

Vječni san  

Kako će završiti ubojita igra mačke i miša?

Advertisement