Issuu on Google+

TRAJNA UZBUNA James Howard Kunstler

U posljednjih dvjesto godina dogodila se eksplozija napretka i bogatstva kakve svijet i čovječanstvo još nisu vidjeli. Međutim, razdoblje nafte bliži se kraju. U Trajnoj uzbuni cijenjeni analitičar James Howard Kunstler objašnjava što točno možemo očekivati kad prijeđemo vrhunac crpljenja nafte te nas pokušava pripremiti za nezamislive ekonomske, političke i društvene promjene. Trajna uzbuna autoritativno je napisana knjiga koja će vam posve zaokupiti pozornost i uliti nadu. Omogućit će vam da shvatite nuždu i pristupite kritičnim problemima koji će oblikovati našu budućnost, a pred kojima više ne smijemo zatvarati oči.

w w w. moz aik k njiga. hr

James Howard Kunstler

TRAJNA UZBUNA

Preživjeti nadolazeće katastrofe 21. stoljeća

159,00 kn ISBN 978-953-14-1010-6

Trajna uzbuna omot.indd 1

9/21/11 2:48 PM


James Howard Kunstler

TRAJNA UZBUNA


Naslov izvornika

The Long Emergency Surviving the converging catastrophes of the 21st century Copyright © James Howard Kunstler 2005 Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2011. Iz­da­vač: Mo­za­ik knji­ga d.o.o., Zag­reb Za iz­da­vača: Bojan Vidmar Ured­nik: Vid Jakša Opačić Prijevod s engleskoga: Miro Labus Lektura: Maja Matković Korektura: Dubravka Oršić Grafički urednik: Marko Katičić Fotografija na naslovnici: Shutterstock Tisak: Znanje, Zagreb, listopad 2011. ISBN: 978-953-14-1010-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 778134.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

TRAJNA UZBUNA.indd 2

19.9.2011. 11:40:58


James Howard Kunstler

TRAJNA UZBUNA PREŽIVJETI NADOLAZEĆE KATASTROFE 21. STOLJEĆA


SADRŽAJ

1. MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST........................................................1 2. MODERNOST I DVOJBA O FOSILNIM GORIVIMA.............................19 3. GEOPOLITIKA I GLOBALNI NAFTNI VRHUNAC................................53 4. POSLIJE NAFTE: ZAŠTO NAS ALTERNATIVNA GORIVA NEĆE SPASITI............................................................................................... 87 5. PRIRODA UZVRAĆA UGRIZ: KLIMATSKE PROMJENE, EPIDEMIJE BOLESTI, OSKUDICA PITKE VODE, UNIŠTENJE STANIŠTA I TAMNA STRANA INDUSTRIJSKOG DOBA....................................................................... 128 6. POKRETANJE NA BENZINSKE PARE: HALUCINANTNA EKONOMIJA............................................................160 7. ŽIVOT U RAZDOBLJU TRAJNE UZBUNE...........................................204


Ako vam je iole stalo, proÄ?itajte ovu knjigu. (Colin Tudge, Independent)


James Howard Kunstler rođen je u New Yorku 1948. godine. Autor je devet knjiga, a napisao je i dvije dokumentarne knjige: The Geography of Nowhere te Home From Nowhere. Kao stalni suradnik nedjeljnoga magazina New York Timesa, u kolumni koju je uređivao pisao je o problemima okoliša i ekonomije.


Kobna metafora napretka koji podrazumijeva ostavljanje stvari za sobom posve je zasjenila istinsku ideju rasta koji podrazumijeva ostavljanje stvari u sebi. G. K. Chesterton

Postoje li bogovi? Ne znam, ali ponašaju se kao da postoje. R. F.


1. MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST Jedan od rodonačelnika psihologije, Carl Gustav Jung, izrekao je slavnu primjedbu o tome da »ljudi ne mogu podnijeti previše stvarnosti«. Štivo koje ste naumili pročitati može poljuljati vaše pretpostavke o tipu svijeta u kojem živimo, osobito o tipu svijeta prema kojem nas vrijeme i događaji tjeraju. Pred nama je gruba vožnja preko neucrtana ozemlja. Izgubljenima u mračnom zanosu neprestane infozabave, rekreacijskog šopinga i kompulzivnog startanja motornih vozila, vrlo nam je teško proniknuti u smisao koncentriranja snaga koje će iz temelja izmijeniti uvjete svakodnevna života u tehnološkome društvu. Unatoč terorističkim napadima 11. rujna 2001. kada su srušeni neboderi Blizanci (Twin Towers), Svjetski trgovački centar te zasječen Pentagon, još mjesečarimo prema budućnosti. Išetali smo iz kuće koja gori i krećemo se prema rubu litice. S onu je stranu litice provalija ekonomskog i političkog nereda kakvu još nitko dosad nije vidio. To nadolazeće doba nazivam trajnom uzbunom. Slijedi grub osvrt na desetljeća koja su pred nama te na događaje koji će uslijediti, posebice u Sjedinjenim Državama. Ovu knjigu pisao sam zaokupljen onime što vjerujem da se događa, da će se dogoditi ili je izgledno da će se dogoditi. U njoj se ne bavim onime čemu se nadam ili što priželjkujem da se dogodi. To je važna razlika. Kako se meni čini, desetljeća pred nama dokazat će da su nacionalne vlade nemoćne i neučinkovite u rješavanju velikih preokreta s kojima se suočavamo. Stoga je moguće da Sjedinjene Države neće preživjeti kao nacija, već će se podijeliti na niz autonomnih područja. Ne pozdravljam slom naše nacije, ali tu mogućnost smatram izglednom i svi bi trebali biti spremni suočiti se s njom. Objavio sam nekoliko knjiga u kojima sam se kritički osvrnuo na uređenost života u predgrađima, koja smatram iznimno štetnima za naše društvo. Iako vjerujem da bi nam bilo bolje živjeti drukčije, ne pozdravljam strašnu osobnu nevolju s kojom ćemo se suočiti kada infrastruktura našega dosadašnjeg života izgubi vrijednost i sredstva za održavanje. Predviđam da ulazimo u razdoblje titanskih međunarodnih vojnih sukoba oko resursa iako nipošto ne uživam iščekujući rat. Ako se u ovoj knjizi ičemu nadam, onda se nadam tomu da će se javnost na vrijeme probuditi iz mjesečarenja te primjereno djelovati kako bi obranila projekt civilizacije. Unatoč epohalnu diskontinuitetu, sami možemo učiniti mnogo pripomognemo li preustrojiti svakodnevan život, koji bi se trebao temeljiti na


2

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

lokalnoj ekonomiji autentičnih lokalnih zajednica, na svrhovitim aktivnostima te kulturi ideja usklađenih sa stvarnošću. Mogućnost zamišljanja budućnosti koja ulijeva nadu za građane je imperativ, osobito u vremenima maksimalnog stresa i promjene. Te ću strategije iscrpno objasniti poslije u knjizi. Naš rat protiv islamskog fundamentalizma samo je jedan element u nizu događaja koji su već u tijeku, a koji će izmijeniti naše odnose s ostatkom svijeta i prisiliti nas na drukčiji život u vlastitu domu – prije nego što se nadamo – svidjelo se to nama ili ne. Dapače, snage koje mijenjaju svijet, događaji i promjene, zajedno će djelovati jedni na druge, međusobno će se ojačavati, ubrzavati i tako pogoršavati nastajanje meta-problema. Nažalost, nespremni smo za trajnu uzbunu.

Ček vaše stvarnosti došao je na naplatu Ponajprije, neodgodivo se suočavamo sa završetkom razdoblja jeftinih fosilnih goriva. Nije pretjerano ustvrditi da se sve što nazivamo blagodatima modernog života temelji na pouzdanim izvorima jeftine nafte i prirodnog plina. Sve potrepštine, komfor, luksuz i čuda našeg vremena – centralno grijanje, klimatizacijski uređaji, automobili, zrakoplovi, električna rasvjeta, jeftina odjeća, snimljena glazba, filmovi, supermarketi, električni alati, operacija kuka, nacionalna obrana, sve čega se sjetite – svoj postanak ili stalno postojanje na ovaj ili onaj način duguju jeftinom fosilnom gorivu. Čak i naše nuklearne elektrane na koncu ovise o jeftinoj nafti i plinu jer o njima ovisi izgradnja cijele konstrukcije, njezino održavanje te vađenje i procesuiranje nuklearnoga goriva. Jeftina nafta i plin toliko su nas zaveli i opčinili da smo zaboravili obraćati pozornost na bitnu narav tih čudesnih Zemljinih darova: količina tih resursa ograničena je, neobnovljivi su i nejednako raspoređeni po svijetu. Da sve bude još gore, čuda stalnoga tehnološkog napretka tijekom vladavine nafte zavarala su nas pa mnogi pate od »sindroma cvrčka Cvrkija« i vjeruju da se može ostvariti sve u što dovoljno čvrsto vjeruju. Danas u našoj kulturi čak i ljudi od kojih očekujemo da znaju više žarko priželjkuju gladak i nježan prijelaz s fosilnih goriva na njihove alternativne nadomjeske – vodik, Sunčevu energiju, bilo što – od čega nas dijeli samo nekoliko godina. Pokušat ću vam predočiti da je to opasna fantazija. U najboljem slučaju, novim tehnologijama trebat će desetljeća da se razviju, što znači da možemo očekivati iznimno turbulentno razdoblje poslije razdoblja jeftine nafte. Međutim, izgledniji je scenarij da nova goriva i tehnologije nikada neće zamijeniti fosilna goriva onoliko i kako ih svijet trenutačno troši. Kad je riječ o tim poteškoćama, ljudi najčešće ne shvaćaju da će razvijeni svijet početi trpjeti mnogo prije nego nafte i plina nestane. Američki način života


MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST

3

– koji se danas poistovjećuje sa životom u predgrađu – može postojati samo ako postoji neometana i pouzdana opskrba jeftinom naftom i plinom. Čak i blaga do umjerena odstupanja, i u cijeni i u opskrbi, mogu skršiti našu ekonomiju, a svakodnevna opskrba može postati nemoguća. Rezerve fosilnoga goriva nisu jednakomjerno raspoređene po svijetu. Ponajviše su ondje gdje domaće stanovništvo ne voli Zapad, osobito Ameriku. Ta su mjesta fizički vrlo udaljena i u stvarnosti ih je iznimno teško kontrolirati (ma koliko mi to željeli). Zbog razloga koje sam naveo, pouzdano možemo reći da će u vremenu koje je pred nama cijena i opskrba fosilnim gorivima trpjeti oscilacije i prekide. I zato sam ga nazvao trajnom uzbunom. Iscrpljivanje fosilnih goriva zasigurno će zapodjenuti kronične borbe među narodima koji će se natezati oko preostalih zaliha. Ratovi za resurse već su počeli, a bit će ih još i više. Vrlo je vjerojatno da će ratovi još desetljećima mljeti ljude te će samo pogoršavati situaciju koja u sebi i po sebi može razoriti civilizaciju. Opseg patnje u našoj zemlji zasigurno će ovisiti o tome koliko ćemo se držati zastarjelih navika, običaja i pretpostavki – primjerice, s kojim će se žarom Amerikanci boriti za održanje života u predgrađu, koji se više neće moći razumski opravdati. Javna rasprava o tom problemu prošla je začuđujuće jadno, unatoč izloženosti novoj globalnoj stvarnosti s kojom se Amerika suočila poslije 11. rujna. Za razliku od ove knjige, nitko iz višeg ešalona federalne vlasti nije se usudio spomenuti da ćemo se do sredine stoljeća suočiti s iscrpljenjem fosilnih goriva i brojnim potresima na tržištu, koji će početi znatno prije. Tema je previše teška i mogla bi ostaviti zastrašujuće posljedice na naše kolektivno, nacionalno ponašanje. Zapravo, riječ je o tome da je naša ekonomija beznadno vezana za stvaranje i održavanje prostranih predgrađa. U kontekstu slabašne javne rasprave o našoj energetskoj budućnosti, pojavilo se nekoliko bitno različitih stajališta. Jedna skupina, tzv. kornukopijanci1, tvrdi da će tehnička ingenioznost čovječanstva nadići geološke činjenice. To je, kako se čini, opće stajalište većine Amerikanaca, koji uopće razmišljaju o tim problemima. Neki kornukopijanci ne vjeruju da je nafta fosilizirana, tekuća, organska materija, nego prirodna, mineralna tvar koje u dubokoj unutrašnjosti Zemlje ima u beskrajnu izobilju, kao kremaste nugat-ispune u središtu bombona. Većina ljudi jednostavno ne može prihvatiti mogućnost da tehnološke inovacije neće spasiti industrijsku civilizaciju. Ljudska saga bila je doista zadivljujuća. Svladali smo goleme prepreke. Naše iskustvo s kraja dvadesetog stoljeća bilo je iznimno bogato tehnološkim dostignućima (iako podmuklo smanjivanje profita nije toliko očito). Što bi nacija 1

U klasičnoj mitologiji korn je rog koze Amaletje u kojem je neiscrpna količina hrane i pića. Taj je rog simbol obilja i neiscrpne opskrbe (prim. prev.).


4

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

koja je otpravila čovjeka na Mjesec mogla osjećati nego božanstveno samopouzdanje u vlastite mogućnosti za prebrođivanje problema? Računalo za kojim sjedim, u nekom prijašnjim razdoblju američke povijesti, smatralo bi se zapanjujućim čarobnim čudom. Takvim bi ga smatrale čak i osobe koje su pridonijele ranom razumijevanju elektriciteta, poput Benjamina Franklina. Slijed otkrića i usavršavanja poslije 1780. omogućio je pojavu računala, ali bio je nevjerojatno dug i složen te uključuje pojmove koje uzimamo zdravo za gotovo, poput uvijek dostupne, izmjenične, 220-voltne struje u domovima. Što bi Benjamin Franklin učinio s videom? Ili sa softverom? Ili sa širokopojasnom mrežom? Ili s plastikom? Svakako moramo prihvatiti mogućnost da bi ljudima našeg doba buduća znanstvena čuda također mogla biti teško zamisliva. Čovječanstvo možda iznjedri izvanrednu metodu pokretanja civilizacije uz pomoć morske vode, ili molekularnih organskih nanostrojeva, ili primjenom svemirske tamne materije. Ja, međutim, upozoravam na to da su takva čuda na udaljenim obalama trajne uzbune, ali i na vjerojatnost da se nikada neće ostvariti. Moguće je da je procvat čovječanstva na temelju fosilnih goriva bio jednokratna pojava. Dosljedno, premda krajnje strogo gledište, suprotno kornukopijancima, utjelovljuje die-off ekipa2. Oni vjeruju da je razina iscrpljenosti planeta već prevršila »svaku mjeru« te da smo zakoračili u apokaliptično doba koje nagovještava neizbježno istrebljenje ljudskog roda. Oni ne polažu mnogo nade u kornukopijansko uvjerenje da će gotovo božanska genijalnost ljudskog roda prebroditi sve probleme. Gospodarstvo smatraju entropijskom mrežom. Iscrpljenje nafte smatraju krajem svega. Njihov je svjetonazor veoma tragičan. Gledište koje nudim negdje je između dviju navedenih struja premda odstupa od središta nekoliko stupnjeva i bliže je die-off ekipi. Vjerujem da stojimo oči u oči sa strašnim i besprimjernim, problematičnim razdobljem 21. stoljeća, ali također vjerujem da će čovječanstvo preživjeti i nastaviti svoj put prema budućnosti. Dakako, to se neće odvijati bez velikih gubitaka u ljudstvu, životnim očekivanjima, životnom standardu, pristojnom ponašanju te zaostajanja znanosti i tehnologije. Vjerujem da ćemo svjedočiti dramatičnu propadanju, ali ne i izumiranju. Čini mi se da obrazac ljudskog postojanja obuhvaća duge cikluse širenja i skupljanja, uspjeha i pogrešaka, svjetla i tame, nadarenosti i gluposti. Osim toga, veličanstveno je ustvrditi da je naše vrijeme toliko osobito, jer je kraj svih ciklusa (što je u skladu s narcizmom bejbibumerskih intelektualaca koji sebe smatraju posebnima). Moram, dakle, ostaviti prostora za mogućnost da ćemo se mi, ljudi, snaći i nastaviti, makar morali proći kroz taj tamni prolaz. Već smo bili tamo. 2

Internetsku stranicu www.dieoff.com pokrenuo je Jay Hanson, kako bi popularizirao ideje mnogih koji vjeruju da je industrijsko doba završna faza čovječanstva (nap. aut.).


MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST

5

Stenjuće mnoštvo Procjenjuje se da je na početku 19. stoljeća na svijetu živjelo oko milijardu ljudi. Bilo je to doba kada se industrijska revolucija počela zahuktavati3. Na temelju toga, zaključeno je da planet Zemlja, kada ga ne pokreće industrijska osnova, može uzdržavati najviše milijardu ljudi. Danas je u svijetu više od šest i pol milijardi stanovnika, dakle, dvaput ih je više nego u mojem djetinjstvu pedesetih godina 20. stoljeća. »Populacijska eksplozija«, koja se dogodila sredinom dvadesetog stoljeća, prouzročila je veliku tjeskobu. Veličanstvena tehnološka pobjeda nad nestašicom hrane, sa »zelenom revolucijom« u prinosu ljetine, samo je ubrzala velik skok svjetske populacije, koji je počeo s modernom. Znatno veća higijena i medicinska dostignuća produljili su životni vijek stanovnika. Industrija je usisala rastuću populaciju iz ruralnih sredina i rasporedila je na rad u procvjetalim gradovima. Očita sposobnost svijeta da prihvati novopridošle i kasnopridošle u posve novi društveni i gospodarski poredak zakucala je posljednji čavao u lijes Thomasa Roberta Malthusa. Taj prezreni autor 1798. godine napisao je esej Načelo populacije i njezin utjecaj na buduće poboljšanje društva. Malthus (1766. – 1834.), engleski svećenik obrazovan na Cambridgeu, dvjesto godina bio je žrtveno janje idealista i tehnoloških optimista. U glasovitom eseju izložio je da neometano povećanje populacije može rasti eksponencijalnom brzinom dokle god se i zalihe hrane mogu povećavati aritmetičkom brzinom. Zato će se povećavanje stanovništva, prije ili poslije, morati suočiti sa strogim i neizbježnim prirodnim ograničenjima. Dakako, većina onih koji su se upustili u raspravu bez razmišljanja je prihvatila dio o matematici, ali je previdjela dio o ograničenosti. »Čekovi koji stanovništvu stižu na naplatu« dolaze u obliku gladi, bolesti, ratova te »moralnih prepreka«, odnosno želje da se odgodi brak ili planira roditeljstvo. (To vjerojatno potječe od starog shvaćanja da sposobnost uzdržavanja obitelji postoji u planovima svakoga tko pokušava osnovati obitelj. Na taj izbor može čak i društvo utjecati.) Malthusov esej u najvećoj je mjeri bio pogrešno shvaćen te se iz njega iščitavalo da je ljudski rod osuđen na svojevrsnu naprasnu prijelomnu točku, a pogrdna riječ »maltuzijanski« veže se uza svaku ideju koja tvrdi da ljudska oštroumnost ne može osigurati smještaj za dodatna ljudska bića, odnosno za njihovo pridruživanje tulumu na svemirskom brodu Zemlja. Zanimljivo je da je Malthus svoj esej namijenio vladajućim prosvjetiteljskim idealistima iz vlastite mladosti, iz razdoblja Francuske i Američke revolucije, točnije idejnim začetnicima Williamu Godwinu i markizu de Condorcetu. 3

Povjesničar Paul Johnson smatra da je moderna počela potkraj Napoleonovih ratova i da je to razdoblje dobra referentna točka. Vidi Johnson, The Birth of Modern, New York, Harper, 1991.; nap. aut.


6

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

Obojica su smatrali da se čovječanstvo može beskonačno usavršavati te da se zlatno doba socijalne pravde, političke harmonije, jednakosti, obilja, bratstva, sreće i altruizma već nazire. Iako je simpatizirao napredak društva, Malthus je tvrdnje smatrao neodrživima te ih je nastojao raskrinkati. U novije vrijeme, populacijski pesimisti poput Paula Ehrlicha, autora knjige The Population Bomb (1968.), Lestera Browna iz Instituta Worldwatch te još nekih kritičara, predvidjeli su da će zbog prevelikog porasta broja stanovnika strašne posljedice pogoditi čovječanstvo do 1980. godine. Međutim, izostanak strašnih posljedica donekle je diskreditirao njihova predviđanja. To je nadahnulo nove naraštaje idealista (među kojima kornukopijance poput ekonomista Juliana Simona) da izjave kako golem rast pozitivno utječe na čovječanstvo, jer povećanje rezervi društvenog kapitala i intelekta nužno vodi k fantastičnim, novim tehnološkim otkrićima, koja mogu pridonijeti da naš planet uzdržava još više ljudi. To podrazumijeva društvene i medicinske inovacije koje će na kraju pomoći pri održavanju trajno stabilnog optimuma ljudske populacije. Želim ponuditi drukčije gledište. Malthus je, doista, bio u pravu, ali jeftina nafta tijekom proteklih stoljeća poremetila je njegovu jednadžbu. Čovječanstvo je uživalo u besprimjernoj orgiji neobnovljive, kondenzirane Sunčeve energije, koja se akumulirala tijekom prapovijesnih vremenskih eona. Za »zelenu revoluciju« napumpanih prinosa ljetine nisu toliko zaslužna znanstvena dostignuća u istraživanju genetike poljoprivrednih kultura koliko zasipanje golemim količinama umjetnih gnojiva i pesticida dobivenih od fosilnoga goriva, ali i fantastični sustavi za natapanje koji, također, ne bi bili mogući bez obilja nafte i plina. Era jeftine nafte stvorila je umjetni mjehur izobilja tijekom razdoblja malo duljeg od prosječnog ljudskog života, dakle u stotinjak godina. U tom udobnom mjehuru ukorijenila se ideja da samo mrgudi, pokvarenjaci i bezbožni manijaci golemo povećanje broja stanovnika smatraju problemom, a nepristojno je čak i spominjanje te teme. Riskirat ću te pokušati objasniti da će nas poskupljenje i iscrpljenje svjetskih rezervi nafte iznenada suočiti s golemom masom prekomjerne populacije koju – uz dužnu ispriku Charlesu Dickensu i Jonathanu Swiftu – ekologija Zemlje neće moći izdržavati. Ni jedan politički program kontrole rađanja neće nam pomoći. Povratak na populacijsku uravnoteženost iz prednaftnog doba neće biti lijep. Na ružan način shvatit ćemo da je golemo povećanje broja stanovnika bilo popratna pojava naftne ere. Povećanje populacije bilo je okolnost, a ne problem s rješenjem. Sve se odigralo kako se odigralo, a mi smo se u svemu tome jednostavno zatekli.


MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST

7

Prljavi planet Čovječanstvo se već suočilo s golemim troškovima odlaganja otpada prekomjerno narasle populacije, a neumjerena potrošnja fosilnih goriva opustošila je okoliš. Procjenjuje se da je u proteklih pedeset godina s lica Zemlje iščezlo oko 300 000 vrsta, od oko 10 milijuna, koliko se pretpostavlja da ih ima. Svake godine iščezne od 3000 do 30 000 vrsta, najviše u proteklih 65 milijuna godina. U sljedećih stotinu godina izgubit ćemo od trećinu do dvije trećine svih ptica, životinja, biljaka i ostalih vrsta. Prijetnja izumiranjem nadvila se nad približno 25 posto od 4630 poznatih sisavaca, nad 35 posto riba, 25 posto vodozemaca, 20 posto gmazova te 11 posto ptica. Sve većem broju vrsta opada brojnost4. Znanstvenici koji proučavaju okoliš govore o »točki omega« koja nastupa kada beskrajne, međusobno povezane mreže ekologije našeg planeta toliko oslabe da ljudski opstanak više nije moguć. To je varijacija o temi izumiranja koje ne smatram izglednim, ali suočava nas sa smrtno ozbiljnim pitanjima o projektu naše civilizacije. Koliko bi trajna uzbuna mogla potrajati? Generaciju? Deset generacija? Tisućljeće? Odredite sami. Dakako, poslije nekog vremena uzbunjenost se uvrježuje pa prestaje biti uzbunjenost. Globalno zagrijavanje više nije teorija oko koje se spore politički interesi, već dokazani znanstveni konsenzus5. Moguće posljedice variraju. Drastični događaji poput hidrotermalnog prekida Golfske struje pridonijeli bi znatnu zahladnjenju u Europi, a područja pogodna za poljoprivredu bitno bi se smanjila. Neka od najvećih svjetskih područja za uzgoj usjeva pretvorila bi se u pustinju. Područja s umjerenom klimom opustošile bi bolesti koje su bile ograničene na trope. Diljem svijeta nestali bi lučki gradovi. Bilo da su ljudska aktivnost i ispuštanje »stakleničkih plinova uzrok globalnom zagrijavanju«, bilo da je to posljedica prirodnih ciklusa ili kombinacija i jednog i drugog, činjenica je da globalno zagrijavanje brzo i silno pogađa civilizaciju te da će njegov utjecaj uvelike ubrzati trajnu uzbunu. Predviđanja Međuvladina odbora za klimatske promjene (IPCC) vezana uz globalno zagrijavanje upozoravaju na opasnost, koja prijeti desecima milijuna ljudi širom svijeta, od poplava što ih uzrokuju česte oluje i povišenje razine mora. Predviđa se da će klimatske promjene pogoršati problem pitke vode na područjima na kojima to već jest problem. Porast će broj ljudi izloženih Vector-Borneovoj bolesti (odnosno malariji i dengi) te vodom prenosivoj bolesti 4 5

Podatak iz časopisa World Watch, siječanj/veljača 1997., str. 7., nap. aut. Institucije koje se slažu s time da su globalno zagrijavanje i klimatske promjene ozbiljan problem jesu: Američka nacionalna znanstvena akademija, Svjetsko meteorološko udruženje – međuvladin odbor za klimatske promjene (IPCC pod sponzorstvom UN-a), Američki nacionalni ured za oceane i atmosferu, Američka agencija za zaštitu okoliša, Američko ministarstvo za energetiku, Institut Goddard pri NASA-i, Udruženje zabrinutih znanstvenika, Svjetski institut za resurse te mnogi drugi (nap. aut.).


8

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

(odnosno koleri). Poništit će se trijumfi zelene revolucije i nastat će glad. Stanovnici će biti prisiljeni na migraciju te će bježati s devastiranih i iscrpljenih područja pa će zbog plodnih područja izbijati oružani sukobi. Globalno zagrijavanje pridodat će još jedan sloj očaja političkim previranjima zbog nadmetanja oko smanjenih naftnih zaliha. Okoliš će u Kini biti još ugroženiji. U tom dijelu svijeta kriza masovnog pretvaranja zemlje u pustinju i nedostatak pitke vode već postoje. Uza sve to, taj iznimno prekomjerno brojan narod nastoji se industrijalizirati u doba kada je širom svijeta sredstava za industrijalizaciju sve manje. Globalno zagrijavanje dodatno će pridonijeti uvjetima za gašenje globalne ekonomije.

Osveta kišnih šuma i ostalih sitnih uništavača Razdoblje golemih količina jeftine nafte također je bio trenutak povijesti tijekom kojeg je ljudska ingenioznost dosegla vrhunac u vjekovnoj borbi protiv biča bolesti. Uživali smo u dobrobitima antibiotske medicine više od pola stoljeća. Penicilin, sulfa-lijekovi i njihovi nasljednici nakratko su čovječanstvu pokazali da bolesti koje uzrokuju mikroorganizmi mogu biti i jesu sustavno uništavane. Ili je takvo popularno gledište. Liječnici i znanstvenici nešto više znaju o tome. Pronalazač penicilina Alexander Fleming i sam je upozorio na to da zloupotreba antibiotika može pridonijeti iznimnoj otpornosti bakterijskih sojeva. Sve se više pokazuje da je pobjeda nad mikrobima bila kratkog vijeka. Poznati stari neprijatelji poput tuberkuloze i stafilokoka vratili su se ojačani novim sojevima otpornima na lijekove. I ostale stare bolesti stupaju prema novim područjima, kao odgovor na klimatske promjene prouzrokovane globalnim zagrijavanjem. Odgovarajući na besprimjerno ljudsko uništavanje biljnih i životinjskih staništa te najezdu na divljinu, Zemlja u boj šalje nove i još ubojitije bolesti. Kao da ima svojevrstan zaštitni imuni sustav s antitijelima koja iznimno točno ciljaju sam izvor problema: Homo sapiensa. Možda je virus HIV-a, nedostatnog imuniteta u ljudi, preteča side, način na koji nam se osvećuje prašuma. U dvadesetom stoljeću kritična masa ljudi susrela se s organizmima koji su dugo bili skriveni u zabačenim tropskim vodama. Ti su ljudi bili lake mete za raznovrsne prilagodljive, mutirajuće sojeve virusa koji uzrokuju rušenje imunosustava i lako se prenose. Tako zaraženi, ljudi su zahvaljujući motornim vozilima mogli napustiti prašume te se vratiti u društvene tokove s novostečenim darom prenošenja zaraze na ostale ljude. Prema jednoj teoriji, HIV se razvio četrdesetih godina 20. stoljeća od virusa koji uzrokuje nedostatan imunitet u majmuna


MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST

9

(SIV). Od te su bolesti često pobolijevali zeleni majmuni, makakiji te babuni u Africi. Ljudski virusi HIV-2 i HIV-0 nalikuju na SIV. Virus je možda prešao na ljude dok su jeli majmune, tzv. meso iz grmlja, ili majmunskim ugrizom. Virus je mutirao u zaraženim ljudima i potom poprimio sadašnji, smrtonosni oblik. HIV-om su se, vjerojatno, prvo zarazila ruralna područja u Africi, s vremenom su na red došli gradovi, potom cijeli svijet, a najviše je pogodio homoseksualne zajednice u kojima postoje dobri uvjeti za brzo prenošenje bolesti putem krvi, ali i ostalih tjelesnih tekućina. Osim toga, sida je stekla prednost jer je imala dugo inkubacijsko razdoblje pa u početnoj fazi epidemije nitko od kliconoša nije ni slutio da je zaražen opakom bolešću koja je nesvjesno dalje širena. Svakako, danas je sida rastuća prijetnja – unatoč iluziji bogatih nacija poput Sjedinjenih Država da se ta kronična bolest može obuzdati – te se broj oboljelih diljem svijeta svake godine udvostručuje. Bolest je eksplodirala diljem supsaharske Afrike, a sada, sve smrtonosnija, kreće prema najnaseljenijim dijelovima svijeta: Indiji i Kini. Sam virus neprestano mutira, a njegovi oblici toliko su brojni da ih se ne može pobrojiti. Prenosi se homoseksualnim i heteroseksualnim snošajima, uporabom tuđih igala među ovisnicima o narkoticima, a odnedavna, u Kini, i putem komercijalnih zavoda za transfuziju koji se nekoliko puta služe već upotrijebljenim iglama. Nije izgledno da virus može iscrpsti sposobnost mutacije i prilagodbe novim oblicima prenošenja. Iako bi to trebala biti velika briga svih ljudskih društava, vjerojatno se u vezi s time ne može mnogo učiniti. Smrtonosni je sustav za nuždu pokrenut, a njegovo djelovanje još nije obustavljeno. Vjerojatno će svi ljudski problemi djelovati blijedo u usporedbi s epidemijom side koja će nam, nastavi li se bolest širiti dosadašnjim tempom, zaprijetiti u sljedećih deset godina. Uza sve to, čovječanstvu je isteklo vrijeme iščekivanja epidemije ekstremnih gripa. Posljednja velika epidemija izbila je 1918. godine. Bolest je nazvana španjolskom gripom, a diljem svijeta odnijela je 50 milijuna života te izmijenila tijek povijesti. Ta gripa koja je, kako se čini, potekla s farme svinja u Kansasu, utjecala je na ishod Prvoga svjetskog rata, svrgnula tri dinastije (Hohenzollerne u Njemačkoj, Habsburgovce u Austro-Ugarskoj i Romanove u Rusiji) te svijetu otvorila put prema fašizmu, nacional-socijalizmu, komunizmu i Drugome svjetskom ratu. Bolesti će zacijelo odigrati veću ulogu u vrijeme trajne uzbune nego što to mnogi danas mogu i zamisliti. Epidemija može paralizirati društvene i ekonomske sustave, omesti svjetsku trgovinu i srušiti vlade. Režimi pritisnuti porastom populacije – u vrijeme naftnoga kraha i rastakanja globalnoga ekonomskog sustava – mogli bi doći u iskušenje te upotrijebiti »dizajnirane« viruse protiv vlastitih masa. Prije toga će, dakako, elita odabrana da preživi biti cijepljena. Bolest može biti moralni paravan za djela počinjena iz političkoga očaja. Medicinska


10

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

tehnologija za to već postoji. Ako vam ideja zvuči previše fantastično, zamislite kako su se civilizirani Berlinčani iščuđavali nad likvidacijom europskih Židova 1933. godine. No to se ipak dogodilo. Mašinerija holokausta koristila se, za ono vrijeme, najmodernijim dostignućima industrijske tehnologije, a njome je upravljao, statistički dokazano, najobrazovaniji narod u Europi. Na kraju krajeva, trajna uzbuna bit će razdoblje kratkoga životnog vijeka za mnoge od nas te razdoblje smanjena životnog standarda – barem kad je posrijedi shvaćanje standarda u sadašnjem društvenom kontekstu. Naša sposobnost odupiranja korektivnim bolestima, kojima nas okoliš napada, također će se pokazati jednom u nizu pogodnosti razdoblja jeftine nafte, baš kao klimatizacijski uređaji ili jastozi koji se svakodnevno slijevaju iz države Mainea u restorane Las Vegasa. Mnogošto što ljudi tumače kao pravo na neprestan napredak vjerojatno će se pokazati kao neobičan, čaroban i neprirodan trenutak u povijesti našeg planeta.

Zbogom globalizmu Takozvana globalna ekonomija nije trajna institucija, kao što nas pojedinci uvjeravaju, nego niz prolaznih okolnosti u osebujnu razdoblju: bablje ljeto razdoblja fosilnih goriva. Primarni sustav koji je omogućio takvu ekonomiju jest tržišni sustav raspodjele nafte na svjetskoj razini, koji je mogao djelovati i održati se tijekom iznimna razdoblja relativnoga svjetskog mira. Jeftina nafta dostupna posvuda, kao i sveprisutni strojevi za proizvodnju drugih strojeva, neutralizirali su mnoge negdašnje komparativne prednosti6, posebice one geografske prirode premda su pritom radikalno stvarali nove – iznimno jeftin rad, primjerice. Na kraju, postalo je nebitno je li neka zemlja na drugoj strani zemaljske kugle i ima li ikakvog prethodna iskustva u proizvodnji. Jeftina nafta dovela je struju do udaljenih dijelova svijeta u kojima su se prastara tradicionalna društva koristila obnovljivim izvorima energije, kao što su drvo i balega, uglavnom za kuhanje, jer mnoga su takva mjesta u tropskome pojasu, pa grijanje nije problem. Zato su se u Šri Lanki i Maleziji otvarale tvornice jer je prekomjerna populacija priskrbila radnike koji su se lako mogli osposobiti za rad, a bili su spremni raditi za mnogo manje plaće od radnika u Sjedinjenim Državama i Europi. Proizvodi su potom cirkulirali cijelim svijetom uz pomoć visoko racionalizirana sustava 6

Načelo komparativne prednosti glasi: svaka zemlja imat će korist ako specijalizira proizvodnju i izvozi dobra koja može proizvoditi uz niži trošak (u tome je efikasnija od drugih zemalja). Svaka zemlja imat će korist ako uvozi dobra koja proizvodi uz viši trošak (u tome je manje efikasna od drugih zemalja). Kad se otvori razmjena i kad se svaka zemlja usredotoči na svoje područje komparativne prednosti, svatko je u boljem položaju ‒ nacionalni se dohodak povećava, stanovništvo dobiva veću količinu dobara i potrošnje za jednaku količinu uložena rada. (Prim. prev.)


MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST

11

koji se, za razliku od tržišnog sustava za raspodjelu nafte, koristio nizom transportnih sredstava, automatiziranih lučkih objekata te kontejnera za prijevoz robe prilagođenih veličini kamiona, i sve to za minimalnu cijenu po jedinici transportirane robe. Zato se košulje ili aparati za kavu proizvedeni u zemljama udaljenim dvadesetak tisuća kilometara i mogu dopremati diljem Amerike u trgovačke centre Wal-Marta i jeftino prodavati. Mogućnost globaliziranja industrijske proizvodnje potaknula je na svjetskoj razini labavljenje trgovinskih barijera, koje su prije postojale radi učvršćivanja komparativne prednosti te se danas doimaju zastarjelima. Globalizam je zamišljen kao porast plime u svjetskoj trgovini, koja će podići sve brodove. Razdoblje (od oko 1980. do 2001.) tijekom kojeg su ugovori za labavljenje trgovinskih barijera donošeni – Opći sporazum o pristojbama i trgovini (GATT) – podudara se s naglim i stalnim smanjivanjem cijena na svjetskom tržištu nafte i plina zbog naftnih kriza sedamdesetih godina 20. stoljeća, koje su potakle bjesomučno bušenje i crpljenje, poslije kojeg je uslijedila dvadesetogodišnja zasićenost naftom. Ta zasićenost, na kraju, omogućila je svjetskim vođama zaborav da globalizam kakav su izgradili posve ovisi o neobnovljivim fosilnim gorivima i krhkim međunarodnim nagodbama, koje su dopustile njihovu distribuciju. Ta suluda ideja zaživjela je među slobodnim, civiliziranim ljudima na Zapadu, a među njihovim vođama zaživjela je ideja da je naftna kriza sedamdesetih godina 20. stoljeća bila lažna uzbuna te da nafte sada ima u izobilju. Posrijedi je pogrešno shvaćanje jednostavne činjenice da su naftna polja, otkrivena na početku 1980-ih u Sjevernome moru te na sjeveru Aljaske, samo privremeno spasila industrijski Zapad i odgodila konačno iscrpljenje fosilnih goriva prema kojem se svijet neumoljivo kreće. U međuvremenu, među ekonomistima i članovima vlada, globalizam je poprimio zavodljiv sjaj intelektualne izblijeđenosti. Globalizam ih je ponukao da vjeruju kako se sve veće bogatstvo razvijenih zemalja i širenje industrijskih aktivnosti na primitivna područja temelje na njihovim idejama i politici, a ne na jeftinoj nafti. Očit uspjeh Margaret Thatcher u promjeni smjera sklerotične engleske ekonomije bio je reklama za takvu politiku, koja je podrazumijevala veliku dozu privatizacije i deregulacije. Procijenjeno je, međutim, da se uspjeh oživljavanja britanske ekonomije Margaret Thatcher podudara s fantastičnim novim priljevom nafte iz Sjevernog mora, zbog kojeg je čudesna, stara Britanija ne samo postala samodovoljna u energetskom smislu nego je postala i zemlja koja prvi put poslije procvata u doba ugljena izvozi energente. Globalizam je zarazio Sjedinjene Države kada se Reagan 1981. godine pojavio na sceni. Reaganovi savjetnici za »opskrbu« sročili su niz fiskalnih ideja koje su jasno pripomogle novim idejama o slobodnoj trgovini i deregulaciji. Te su ideje uglavnom


12

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

bile da će masovno smanjenje poreza donijeti veći priljev novca jer će povećanje poslovnih aktivnosti pridonijeti većem priljevu poreznog novca unatoč nižim stopama. (U stvarnosti, njegova vlada donijela je goleme gubitke.) Do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća deregulirana tržišta i razuzdani poslovni pothvati smatrani su čarobnim sredstvom za liječenje bolesti senilnoga industrijskog dimnjaka. Pohlepa je bila dobra. Mladi diplomci čoporativno su marširali u programe MBA nadajući se da će poslije njih postati korporacijski nindža ratnici. Upravo je poduzetnički polet sjajnih, mladih, korporativnih inovatora stvorio čaroliju računalne industrije. Proboj računalstva u konačnici je promicao maštariju prema kojoj je informatizacija trgovine dugo očekivana zamjena za sve iscrpljene aktivnosti ekonomije utemeljene na dimnjaku. Tako je nastalo mišljenje da Americi više nisu potrebne čeličane, tvornice automobilskih guma niti ostala, gruba, prljava, problematična poduzeća. Neka se takvih poslova late siromašne mase u Aziji i Južnoj Americi, neka se uzdignu iz poljoprivrednoga kmetstva. Amerika će izmjestiti zastarjelu ekonomiju te će primjenom računala rukovoditi proizvodnjom dijelova i sklapanjem proizvoda u različitim dijelovima svijeta, a potom će robu prodavati u vlastitim trgovačkim lancima Kmart i Wal-Mart, koji će postati neodoljiva globalna prodajna sila. U to se vrijeme vjerovalo da će računala znatno povećati produktivnost, i to u svakom pogledu. Odbačeni profesionalni položaji u industriji bit će zamijenjeni ulogama u uslužnoj ekonomiji koja ide ruku pod ruku s informacijskom ekonomijom. Postat ćemo nacija frizera, masera, krupjea, vlasnika restorana i show business agenata te ćemo jedni drugima nuditi usluge prema potrebi. Tko još želi raditi pritisnut žrvnjem. Na kraju je sramota sovjetskoga komunizma, na početku devedesetih godina 20. stoljeća, razriješila sve preživjele filozofske prigovore obrazovanih klasa, o moralnosti biznisa per se te o institucijama koje su nužne da bi se njime upravljalo. Sovjetski fijasko dokazao je da je država bez zakona o vlasništvu ili bankarskog sustava samo još jedna Ponzijeva shema većeg razmjera, koju pokreću jeftina nafta i robovski rad7. 7

Charles K. Ponzi (1882. – 1949.), talijanski prevarant koji je 1903. emigrirao u Kanadu. Ubrzo potom završio je u zatvoru zbog krivotvorenja. Godine 1920. preselio se u Sjedinjene Države i smislio investicijsku prijevaru utemeljenu na istim »piramidalnim« načelima kao i lanac pisama. Prvi ulagači u muljažu s poštanskim kuponima, koju je Ponzi vodio iz Bostona, plaćeni su novcem kasnijih ulagača. Za samo šest mjeseci Ponzi je dospio u ruke federalnih tužitelja. Zbog prijevare s poštanskim kuponima osuđen je na pet godina zatvora. Poslije toga bio je umiješan u prijevaru oko prodaje zemlje na Floridi. Tridesete godine 20. stoljeća proveo je i izvan državnih kaznionica i u njima. Na koncu je deportiran u Italiju, a prije Drugoga svjetskog rata odselio se u Brazil, u kojem je 1949. godine umro u Caritasovoj bolničkoj sobi u Rio de Janeiru. Za sobom je ostavio imetak od 75 dolara, što je bilo dovoljno da se pokriju troškovi pokopa. (Nap. aut.)


MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST

13

Kratkoročno gledano, uklanjanje pravnih prepreka za trgovanje u valutama te investicijski instrumenti između nacija uvelike su pogodovali financijama. Računala su omogućila da novac kruži svijetom brzinom svjetlosti. Investitori iz Luksemburga mogli su jednostavno ulagati u vrijednosne papire Sjedinjenih Država ili Kine, kao da im je to matična zemlja. Ostali igrači izvlačili su korist trgujući svjetskim valutama, vrijednosnim papirima, robom i kamatnim stopama uz minimalne razlike koje su postojale jer, od sedamdesetih godina 20. stoljeća sve monete i platežni financijski instrumenti ovise o novcu koji pluta na kolektivnoj halucinaciji relativne vrijednosti, umjesto da ovise o čvrstom vrijednosnom mediju kao što je zlato. To je u financijskoj klimi krajnjeg relativizma izazvalo težnju prema stvaranju sve apstraktnijih sredstava za ulaganje koja jedva da su imala osnovu malo čvršću od pukih želja. Ti takozvani derivati na kraju su se udaljili od stvarne svrhe ulaganja, a to je plaćanje novih poduzetničkih pothvata i nadgradnja starih, u zamjenu za zaradu i dividende. Umjesto jednostavnosti, same sebe pokopale su klađenjem u kockarnicama globalnih financija. Na kraju krajeva, takvom sumnjivom trgovinom bavile su se tvrtke i pojedinci s takvim golemim prihodima da su mogli potkopati cijele nacionalne valute i ekonomije. To se događalo s Georgeom Sorosom koji je trgovačkim kockanjem s jednom valutom izazvao devalvaciju engleske funte, ali i s tvrtkom Long-Term Capital Management, koja je radeći u luksuzno opremljenoj bivšoj kotlovnici u rubnom dijelu Connecticuta umalo destabilizirala cijeli sustav svjetskih financija petljajući po fantastično golemoj i složenoj mreži trgovine derivatima, odnosno divljim okladama. Financije u globalizmu, ili turbokapitalizmu (kovanica Edwarda Luttwaka), ili neoliberalnoj ekonomiji (kovanica Johna Graya) poprimile su obilježja svjetskoga piramidalnog reketarenja koje se provodi u pozadini geopolitičkih igara odnosno stolica u operi8. Pritom će se profiti generacije špekulanata konvertirati u troškove koje će naslijediti budući naraštaji u obliku gubitka posla, protraćena kapitala i smanjenja životnog standarda. Sve podsjeća na uvrnutu rasprodaju pripadajućega bogatstva koje se tijekom dvjesto godina skupljalo u industrijskom društvu, kako bi šačica financijskih gusara profitirala. Velike mase ljudi potjerane su da se bore na dnu jer su im ekonomska sredstva demontirana i prodana. I Luttwak i Gray upozoravaju na to da je milenijska ekonomija stvorila još veće nejednakosti među pobjednicima i gubitnicima, među bogatima i siromašnima, ali i da te deformacije ekonomskog ponašanja imaju snagu kojom mogu razoriti društva. 8

Edward Luttwak, Turbo Capitalism: Winners and Losers in the Global Economy, New York: HarperCollins, 1999. John Gray, False Dawn: The Delusions of Global Capitalism, New York: New Press, 1998. (Nap. aut.)


14

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

U dosadašnjim knjigama raspravljao sam o tome da, strogo govoreći, kapitalizam i nije »-izam«, a pritom sam mislio na to da on nije toliko skup vjerovanja koliko skup zakona koji opisuju ponašanje novca i njegovog odnosa prema akumuliranim stvarnim bogatstvima i resursima. To bogatstvo može se usmjeravati prema projektima za stvaranje još više bogatstva, što nazivamo investicijom. Proces može biti racionalno organiziran ugovorom i zakonom o vlasništvu. U tom sustavu postoje mnoge podskupine pravila i zakona koje opisuju način na koji novac u kretanju prometuje, kao što fizikalni zakoni opisuju ponašanje objekta koji se kreće. Pojmovi poput kamata, kredita, dohotka, dobiti i neispunjavanja ugovornih obaveza ne zahtijevaju da se u njih vjeruje kako bi kapitalizam funkcionirao. Složene kamate bile su dobre i građanskim i komunističkim bankama bez obzira na to što je tko osobno mislio o društvenom učinku bogatstva. Ljudska uvjerenja mogu se bitno razlikovati, ali ljudi će i ubuduće podlijegati zakonu gravitacije. Upravo zato, nije bitno vjeruju li ljudi u kapitalizam (hiper, turbo, neoliberalni, nazvali ga kako god) nego što izabiru kao pojedinci, jer upravo to mnoštvu ljudi, kakvo je društvo ili narod, određuje sudbinu. U idućim poglavljima govorit ću o tome kako su Amerikanci, koji spadaju u tzv. napredne nacije, donijeli neke iznimno loše odluke o svom ponašanju u sumrak razdoblja fosilnoga goriva. Okolnosti u protekla dva desetljeća, primjerice, omogućile su konsolidaciju maloprodaje uz pomoć šačice predatorskih, oportunističkih korporacija kakve nedvojbeno utjelovljuje Wal-Mart. Takav razvoj velika većina Amerikanaca jednodušno je prihvatila kao opće dobro iako je on istodobno uništavao njihovu lokalnu ekonomiju te bezbroj društvenih i građanskih blagodati, što je jedna od najvećih zagonetki suvremene društvene povijesti. U praksi to znači da su Amerikanci odbacili svoje zajednice kako bi uštedjeli nekoliko dolara na sušilima za kosu i plastičnim kutijama za pohranu hrane, a pritom uopće nisu razmišljali što time uništavaju. Nužna obnova lokalnih, međusobno ovisnih mreža i zajednica koje o njima ovise, nešto kasnije, bit će glavna tema ove knjige. Uza sve to, želim reći da je globalizam kakav smo poznavali proces koji se bliži svojem kraju. Njegov svršetak podudara se s razdobljem jeftine nafte. Bilo kako bilo, mnoge okolnosti koje povezujemo s globalizmom preokrenut će se u svoju suprotnost. Tržišta će se zatvoriti kada politička turbulencija i vojni razdor naruše trgovačke odnose. Kako će se tržišta zatvarati, tako će se društva sve više okretati nadomjescima za uvezenu robu, radi pukog preživljavanja. U razdoblju poslije ere jeftine nafte cijena prijevoza više neće biti beznačajna. Većina poljoprivrednih proizvoda morat će se proizvoditi bliže našim domovima, kako se čini, uz mnogo više uložena rada golim rukama, jer će opskrba naftom


MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST

15

i prirodnim plinom postajati sve nestabilnija. Svijet će se prestati smanjivati i ponovno će narasti. Gotovo svi ekonomski odnosi među osobama, nacijama, institucijama i stvarima koje smo, zdravo za gotovo, smatrali postojanima radikalno će se promijeniti u razdoblju trajne uzbune. Život će se izrazito i sve više svoditi na lokalnu zajednicu.

Svršetak utopije drive-in Bližeći se kraju razdoblja jeftine nafte, Amerika počinje shvaćati da je nacionalno bogatstvo uložila u rješenja stanovanja – prostrana predgrađa – koja nemaju budućnost. Kada medijski komentatori uz velik trud nastoje objasniti što se, u ekonomskom smislu, dogodilo našoj zemlji, svi do jednoga previđaju kolosalne promašene investicije čije su oličenje – predgrađa – golema, besprimjerna područja karakteristična po pogrešnoj raspodijeljenosti resursa. Predgrađa su bitno odvojena od društvenih, duhovnih i ekoloških nedostataka koji nas svakodnevno okružuju. Izgradili smo armaturu svakodnevna života koja jednostavno ne može funkcionirati bez slobodne opskrbe jeftinom naftom, a vrlo skoro ostat ćemo bez nafte prijeko potrebne za pokretanje svega i bez bogatstva koje je prijeko potrebno da bi je nadomjestilo. Nije izgledno da ćemo iznaći čarobnu zamjensku energiju, koja će nam omogućiti da na isti način pokrećemo svu tu svakodnevnu infrastrukturu, na tako udaljenim mjestima. O opsjeni alternativnih goriva iscrpnije ću govoriti u četvrtom poglavlju. Svakako, tragična je istina da se većina predgrađa ne može preustrojiti. Ona jednostavno ne dopuštaju da ih se prenamijeni u mikro isplanirana okružja mješovite namjene, s kvalitetnim usjevima i pločnicima, a upravo će nam to biti potrebno želimo li nastaviti svakodnevan život u eri posve reducirane upotrebe motornih vozila. Golemi Zeleni Jura neće doći kako bi podigao milijune kuća s pola jutra zemlje u predgrađu, s njihovim slijepim ulicama po razbacanim četvrtima, neće doći kako bi ih okupio, međusobno približio i napravio građansko okružje. Budući da se to neće dogoditi, nekretnine u predgrađu i njihova iverica, plastične McKuće, trgovački centri, uredski parkovi i sve ostale komponente ući će u fazu brzog i okrutnog obezvrjeđivanja. Mnoge četvrti u predgrađima postat će sirotinjske četvrti budućnosti. Cijelo razdoblje koje je pred nama vidim kao opće i kronično skupljanje. U posljednjem poglavlju iscrpno ću govoriti o tome što to znači i kako ćemo morati živjeti. Cijeli taj proces smatram srozavanjem Amerike na društveno-ekonomskoj ljestvici – zauzimanje skromnijeg položaja ili zauzimanje položaja koji nam pripada još su neki od načina kako se taj proces može nazvati. Svi naši uobičajeni


16

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

oblici djelovanja morat će se izmijeniti u smjeru manjeg, rjeđeg i boljeg. Kriza u poljoprivredi vjerojatno će najviše odrediti razdoblje trajne uzbune. Hranu ćemo morati uzgajati lokalno. Kriza će nastatii kada industrijska poljoprivreda, ovisna o golemim količinama nafte i plina, u ekonomskom smislu više ne bude bila isplativa. Način na koji iskorištavamo zemlju užasan je, a neizbježna promjena, vrlo vjerojatno, bit će popraćena teškim društvenim metežom, da ne spominjemo glad i oskudicu. U razdoblju trajne uzbune proizvodnja hrane na lokalnoj razini može postati žarištem američke ekonomije. Kako će za to svakako biti potrebno mnogo ljudskoga rada, neizbježne su i posljedice. U geografskom smislu, morat ćemo živjeti u vrlo ograničenim okruženjima. Budući da će se predgrađa dezintegrirati, bit ćemo sretni uspijemo li rekonstruirati postojeće, tradicionalne gradiće i gradove, ciglu po ciglu, ulicu po ulicu, bolno, golim rukama. Naši veliki gradovi naći će se u nevolji, a u mnogima od njih neće se moći živjeti. Ne samo što će problem opskrbe zemnim plinom postati neizdrživ, već će i opskrba električnom energijom postati nepredvidiva. Neboderi će se pokazati znatno eksperimentalnijim građevinama nego što smo mogli i zamisliti. Općenito gledano, morat ćemo se vratiti na male oblike naselja, odnosno na mjesta i gradiće koje okružuje pojas obradivih poljoprivrednih zemljišta. Kada se to dogodi, više nećemo biti tako bogato društvo, a svojim mjerama, opsegom i veličinom nove zgrade djelovat će vrlo skromno u usporedbi sa sadašnjim standardima. Modularni sustavi gradnje bit će nam mnogo manje dostupni, ako ih uopće i bude bilo. Gradnja će znatnije ovisiti o tradicionalnom zidarstvu, stolarstvu te ostalim šegrtskim vještinama uz upotrebu jednostavnih, pristupačnih materijala određenih područjem na kojem se živi. Sve će se više zanemarivati naše norme građenja i zoniranja. Vratimo li se građenju prema ljudskoj mjeri, veliki su izgledi da će naše nove urbane četvrti biti znatno humanije, što znači ljepše. Automobilska era dokazala je da ljudi lakše podnose ružne, namjenske zgrade i grozne gradske ulice kada ih mogu nadomjestiti brzim bijegom u automobilu luksuzno opremljenom najkvalitetnijim digitalnim stereosustavom, klimatizacijskim uređajem te držačima za rashlađena osvježujuća pića. To će se radikalno promijeniti. Bit će mnogo manje vožnje automobilom. U budućnosti ćemo mnogo više ostajati tamo gdje jesmo, nego što ćemo putovati od mjesta do mjesta, kao što to sada činimo. Vrhunska velepredgrađa sagrađena proteklih desetljeća stvorila su jezovit stupanj otuđenosti, osamljenosti, anomije, tjeskobe te depresije i bolje bi nam bilo bez njih. Uzgred budi rečeno, Amerikanci su jedina nacija među tzv. naprednim nacijama koji su žrtvovali vlastite tradicionalne gradove i mjesta u korist bezdušnih predgrađa. Bilo gdje drugdje, u Europi, Aziji i Južnoj Americi, s kakvim


MJESEČARENJEM U BUDUĆNOST

17

god problemima da se suočili, gradovi i mjesta još su netaknuti i imaju jasan odnos s okolnim ruralnim područjima. Obnova će u Americi biti zamjetno teža. Budući da vjerujem kako će čovječanstvo opstojati još mnogo naraštaja pošto se okonča razdoblje jeftine nafte, kao što vjerujem da će neki oblik civilizacije i dalje postojati, pretpostavljam da će se razdoblja civilizacije kretati u velikim ciklusima skupljanja i širenja te da će poslije tko zna koliko godina, u određenom trenutku u budućnosti, neki od gradova u zemlji koja se nekoć zvala Amerika postati snažni i kozmopolitski na način koji nam je nezamisliv, onoliko koliko je nekom Rimljaninu koji je živio 38. godine bilo nezamislivo zamisliti London u doba Beatlesa. Tijekom razdoblja trajne uzbune neka područja Sjedinjenih Država proći će bolje od ostalih, a neka će iznimno patiti. Područja koja su se nerazmjerno okoristila tijekom razdoblja jeftine nafte naći će se pred velikim iskušenjem kada se ta korist, kao i psihologija polaganja prava na to (koja iz toga potječe), povuče pred novonastalim strogim okolnostima. Tzv. Sunčani pojas u Sjedinjenim Državama suočit će se s iznimnim problemima. Danas nije dobar trenutak za razmišljanje o preseljenju u Phoenix ili Las Vegas. Dijelovi jugozapada Amerike uvelike će se raseliti jer će biti gladni energije i žedni vode koju im je priskrbljivala jeftina energija. Moguće je da će se SAD o pojedinim dijelovima teritorija sporiti s Meksikom. Izgledi za nerede u jugoistočnim državama Amerike iznimno su visoki zbog velikih vjerskih razlika, pretjerana individualizma te kulturološke nesputanosti kad je posrijedi nasilje. Društveno ljepilo koje zajednice i regije drži na okupu uvelike će popustiti zbog gubitka lijepog ponašanja koje se smatralo normalnim. Razdoblje povijesti u kojem smo živjeli vidim kao epizodu pripovijetke u sagi o ljudskoj povijesti. Priča o industrijalizaciji ima svoj početak, sredinu i kraj. Počinje sredinom osamnaestog stoljeća s ugljenom i prvim parnim strojevima, nastavlja se robusnim drugim činom čiji je vrhunac bio u godinama prije Prvoga svjetskog rata, a potom slijedi odlučujući treći čin rasplet kojega već možemo prilično točno predvidjeti u obliku konačna iscrpljenja resursa koji su omogućili industrijsku epizodu. Završetkom priče o industrijskoj revoluciji, velika saga ljudskog roda okrenut će novu stranicu, a epizoda će se zvati trajna uzbuna. To je, vjerojatno, samo po sebi očito, ali tijekom povijesti neki od najvažnijih i najočitijih trendova bili su posve zanemarivani jer su promjene koje su nagoviještali bile posve neshvatljive. Taj proces katkad se naziva »problemom izvan konteksta«, a upozorava na problem koji uvelike nadilazi uobičajeno iskustvo onih koji borave u određenom vremenu i prostoru te im dostupne informacije nemaju smisla. Kolektivna mentalna statičnost sprečava razumijevanje, a to se


18

JAMES HOWARD KUNSTLER: T R A J N A U Z B U N A

naziva »kognitivnom disonancom«; taj je pojam posuđen iz razvojne psihologije. Uz pomoć njega možemo objasniti zašto smo mjesečarili prema budućnosti. Trajna uzbuna uzrokovat će golemu traumu ljudskom rodu. Možda će sa sobom donijeti politički nered toliko ekstreman koliko i ekonomske okolnosti koje će uslijediti. Nećemo vjerovati što nam se događa. Nećemo vjerovati da dvjesto godina modernosti može biti bačeno na koljena nestankom energenata na svjetskoj razini. Novonastala perspektiva bit će toliko užasna da će se u pojedinaca, čak skupina (pa i nacija) pojaviti simptomi suicidalne depresije. Nasreću, poslije 1950. godine čovječanstvo se suživjelo s mogućnošću samoistrebljenja. Preživjeli će morati razviti religiju nade, odnosno duboko i sveobuhvatno vjerovanje kako čovječanstvo dovoljno vrijedi da nastavi postojati. To govorim kao osoba koja nikada nije slijedila nikakvu prastaru organiziranu religiju. Međutim, ne sumnjam u to da će nevolje u budućnosti čak i najsvjetovnije duhove navesti na neki oblik duhovne prakse. Postoji izvrsna prilika da praksa ode predaleko, kao što su to kršćanstvo i ostali vjerski sustavi već više puta učinili, na više načina. Ako se dogodi da ljudski rod ne uspije, činjenica da smo bili ovdje neće se promijeniti. A neće se promijeniti ni činjenica da smo nekoć nastanjivali ovaj zadivljujući plavi planet, da smo inteligentno razmišljali o svemu što na njemu postoji, pa i o bićima koja su ovdje s nama živjela, da smo slavili njegovu ljepotu glazbom i umjetnošću, arhitekturom, književnošću te plesom, da smo se tijekom pojedinih razdoblja svojim sposobnostima i težnjama približili božanskom. Potekli smo iz bezdanih misterija i u misterij smo se vratili. Na kraju, sve je veliki misterij.


TRAJNA UZBUNA James Howard Kunstler

U posljednjih dvjesto godina dogodila se eksplozija napretka i bogatstva kakve svijet i čovječanstvo još nisu vidjeli. Međutim, razdoblje nafte bliži se kraju. U Trajnoj uzbuni cijenjeni analitičar James Howard Kunstler objašnjava što točno možemo očekivati kad prijeđemo vrhunac crpljenja nafte te nas pokušava pripremiti za nezamislive ekonomske, političke i društvene promjene. Trajna uzbuna autoritativno je napisana knjiga koja će vam posve zaokupiti pozornost i uliti nadu. Omogućit će vam da shvatite nuždu i pristupite kritičnim problemima koji će oblikovati našu budućnost, a pred kojima više ne smijemo zatvarati oči.

w w w. moz aik k njiga. hr

James Howard Kunstler

TRAJNA UZBUNA

Preživjeti nadolazeće katastrofe 21. stoljeća

159,00 kn ISBN 978-953-14-1010-6

Trajna uzbuna omot.indd 1

9/21/11 2:48 PM


Trajna uzbuna