Issuu on Google+

kathleen e. woodiwiss

Erienne Flemming, čarobna djeva neukrotive crne kose čeka svog hrabrog viteza da je, poput tek rascvale mirisne ruže, ubere i uživa u njezinoj svježini i nevinosti. Hoće li to biti Christopher Seton, mladi, duhoviti Jenki od čijega vatrenoga pogleda smjerna Erienne gubi tlo pod nogama? Ali, sve djevojačke snove jednim potezom uništava nemilosrdni Eriennin otac koji svoje probleme i grijehe svoga razmetnoga sina odluči riješiti prodajom vlastite kćeri. Na dražbi poput najčistokrvnije ždrebice, nesretna djevojka pripadne zloglasnom lordu Saxtonu ... nakazi koja svoju zlu sudbinu krije ispod crnog ogrtača i zastrašujuće maske. Ali, pod okriljem noći, u bračnoj ložnici maske padaju ... Erienne polako spoznaje pravu narav neznanca kojega naziva svojim ‘suprugom’. Nježna duša koja je obožava, prema svojoj nevjesti ponaša se s puno topline i trajne nježnosti. Premda hrabro žudi za tim da ostane vjerna svome neshvatljivome tajnovitome supružniku, Erienne osjeća kako je neodoljivo privlače strast, vatra i intrige Christophera Setona. Ubrzo će morati načiniti ubojiti izbor: ostati vjerna obvezama, ili svome srcu. Očaravajuća priča o strasti, izdaji i opsesivnoj ljubavi.

w w w. moz aik k njiga. hr

179,00 kn ISBN

Ruza u zimi PRESVLAKA tisak.indd 1

978-953-14-0867-7

Ru a u imi

S više od trideset i šest milijuna tiskanih primjeraka, Kathleen E. Woodiwiss bez sumnje jedna je od najpoznatijih i najčitanijih američkih spisateljica, čiji zanosni ljubavni romani također plijene pažnju čitatelja diljem svijeta.

kathleen e. woodiwiss

Ru a u imi

9/14/11 8:33 AM


kathleen e. woodiwiss

Ru탑a u zimi


naslov izvornika

A Rose in Winter Copyright: © 1982 by Kathleen E. Woodiwiss Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2011.

urednik Zoran Maljković nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb za nakladnika Bojan Vidmar grafički urednik Ivica Jandrijević fotografija na naslovnici Shutterstock tisak Radin print, Zagreb, rujan 2011.

ISBN 978-953-14-0867-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 777919. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­ čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


kathleen e. woodiwiss

RuĹža u zimi S engleskoga prevela

Dragana Grozdanić


Posvećeno svim čitateljima koji su mi pisali pisma podrške.

Hvala vam. Silno sam vam zahvalna. K. E. W.


Ruža u zimi Grimizan cvijet u snijegu, zimi, U nevrijeme izrastao, kao čemer djeve neke Iznikao u dobu kad vjetrovi hladni pušu.   Na skrovitom mjestu nađen Blistav rubin, neokaljan, Crven poput kaplje krvi slomljenoga srca.   Djeve koja navrh stijene uplakana čeka Ostavljena, sve dok se njezin srebrni ratu zaklet vitez U bitke i pohode više vraćat neće.   Ne boj se, draga Jo, što u vrištini toj truneš, Jer zimska ruža obećanje nosi, još u runama drevnim zapisano Da jednom nađena prava ljubav iznova se rađa.


PRVO POGLAVLJE

23. listopada 1792. Sjeverna Engleska

B

rak! Erienne Fleming odmaknula se od ognjišta i naglim pokretom ruke vratila žarač u stalak, dajući oduška sve većoj uzrujanosti u rano jutro. Vani je nestašan vjetar radosno šibajući nanosio krupne kapi kiše i oštre krhoti­ ne susnježice na beživotna prozorska okna, rugajući se svojom bezbrižnom razuzdanošću onoj sputanosti koju je osjećala u duši. Kotrljajući metež tamnih oblaka uskovitlanih iznad krova gradonačelnikove kuće zrcalio je raspoloženje te vitke tamnokose djevojke, čije su oči plamtjele vlastitom ljubičastom vatrom dok je zurila u plamen. – Brak! Ta riječ ponovo joj je bljesnula u mislima. Nekoć simbol djevojačkih snova, u posljednje vrijeme postala je više simbolom za glupost. Nije se ona protivila instituciji braka. O, ne! Uz pozorne upute svoje majke pripremila se biti valjana supruga svakome muškarcu. Ali njezin otac, isti onaj grado­ načelnik Mawbryja, naumio ju je udati za nekoga s podebljim novčanikom, bez obzira na to što će ta kicoška, pretila ili mršava karikatura muškarca njoj donijeti pred vrata. Sve ostale poželjne značajke, uključujući lijepo po­ našanje, njemu su, kako se činilo, bile nevažne. Zapravo, nije ih čak ni raz­ matrao. Ako je taj muškarac bio bogat i ako se htio ženiti, bio je izgledan kandidat za njezinu ruku. Ispostavilo se da su svi bili hrpa jadnika… no Eriennine lijepo izvijene obrve spojile su se kad je iznenada posumnjala… možda su bili najbolji koje joj je otac mogao naći, budući da nije imala pri­ hvatljivoga miraza koji ih je mogao primamiti. – Brak! Baah! – Erienne je te riječi izgovorila bijesno, iznova osjetivši gnušanje. Brzo je izgubila blažene mladenačke maštarije i na brak počela gledati kao na nešto ne baš tako ugodno. Naravno, uopće nije bila rijetkost da se mlada dama gnuša ugovorenoga braka, ali nakon primjeraka kojima je


8

Kathleen E. Woodiwiss

bila izložena, nije se baš odveć nadala da bi obična, samovoljno nametljiva narav njezina oca ubuduće mogla načiniti mnogo bolji izbor. Uznemirena, Erienne je krupnim korakom prišla prozoru i zamišljeno se zagledala kroz okno u obliku dijamanta prema kaldrmi koja je vijugala kroz selo. Stabla koja su omeđivala zaselak bila su tek mračni oblici ko­ stura na kiši koja je nesmiljeno šibala. Pogled joj je odlutao prema praznoj uličici i u nutrini je osjetila tupu bol, sličnu blagim probavnim smetnjama, pri pomisli na to da je manje od sata dijeli od susreta s neželjenim proscem. Nije imala ni najmanju želju dražesno se smješkati još jednome lakrdijašu koji se glupavo smijulji i, iskreno se nadala, o da, molila čak, da se na cesti ne pojave nikakvi putnici. Zapravo, ne bi previše žalila da kišom namočen most popusti i uruši se pod kočijom s tim čovjekom i da svi padnu u zapje­ nušanu vodu pa da ih nitko više nikada ne vidi. Taj muškarac bio joj je ne­ poznata bezlična osoba, prepoznatljiva samo po imenu koje je tek nedavno čula. Silas Chambers! Kakav li će taj muškarac biti? Erienne je bacila pogled po svome skromnome salonu i zapitala se kako će on gledati na njezin dom i hoće li njegov prezir biti očit. Iako je kuća bi­ la jednako otmjena poput ostalih u gradu, spartansko pokućstvo spremno je odavalo da u njoj nema nikakvoga bogatstva. Da mu tu nastambu nisu dali uz položaj gradonačelnika koji je obavljao, njezin otac morao bi se po­ prilično namučiti da im omogući takvo mjesto za stanovanje. Bojažljivo je zagladila svoju baršunastu haljinu u nijansi boje šljive, na­ dajući se da se njezin staromodni kroj neće zamijetiti. Prečesto joj je po­ nos bio povrijeđen, jer ti usiljeni kicoši koji su se smatrali daleko iznad nje nisu osjećali poriv prikriti tu činjenicu. Njezin oskudni miraz djelovao je jadno naspram njihovih debelih novčanika. Žudila je da tim tvrdokornim glupanima pokaže kako je jednako tako obrazovana i da se zasigurno zna ponašati ljepše od njih, no takav pokušaj izazvao bi silno negodovanje nje­ zinoga oca. Avery Fleming smatrao je nepotrebnim i nerazboritim da se bilo koju članicu ljepšega spola poučava bilo čemu drugome osim temeljnim žen­ skim obvezama, posebice ne računanju i pisanju. Da nije bilo nasljeđa nje­ zine majke i njezine tvrdoglave ustrajnosti, takav luksuz školovanja ne bi bio zapao njegovu kćer. Angela Fleming oprezno je zadržala dio vlastitoga bogatstva kako bi se za to pobrinula pa se Avery nije mogao usprotiviti, s obzirom na to da je on sam tijekom njihova braka prisvojio glavninu nov­ ca kojim je podmirivao svoje raznovrsne užitke. Iako je ista ta mogućnost


Ruža u zimi

široke ruke bila omogućena i Farrellu, nakon manje od godine dana prove­ dene u jednom naprednom sjemeništu, mladić je izrazio silno negodovanje prema »pompoznom propovijedanju i nepravednoj stezi hrpetine tustih staraca«, odustao od toga da postane učen čovjek i vratio se kući »naučiti očev zanat«, ma što to značilo. Eriennine misli su se poput košute u potrazi za pašom protezale u duge mjesece nakon majčine smrti, prisjećajući se mnogih mjeseci koje je provela sama, dok su joj otac i brat kartali i pili s nekim mještanima ili putovali u Wirkinton s mornarima i prostitutkama koji su stigli u luku. U nedostatku Angelina pomnoga planiranja, oskudno bogatstvo obitelji brzo se smanji­ lo, a s njegovim gubitkom nastupilo je neprestano stezanje remena, što je zauzvrat dovelo do sve većih pritisaka koje je otac vršio na nju zbog uda­ je. Prijelomna točka u tome procesu nastupila je nakon ranjavanja njezina brata u podmuklome jednostranom dvoboju, u kojemu mu je desna ruka ostala visjeti uz tijelo i lakat srastao pod nekakvim neobičnim kutom, dok mu je ruka ispod lakta ostala slabašna i gotovo neuporabljiva. Činilo se da je sve otada Avery bio grozničavo opsjednut nalaženjem bogatoga supruga svojoj kćeri. Erienne je iznenada osjetila žalac bijesa koji ju je ubo nakon toga prisje­ ćanja i misli su joj ubrzano radile suočene s tim izazovom. – Eh, postoji jedan kojega bih željela upoznati – prosiktala je bijesno, ne obraćajući se nikome posebno u prostoriji. – Christopher Seton! Jenki! Nitkov! Kockar! Bećar! Lažljivac! – Činilo se da mu odgovara svako ime kojega se dočepala. Mislima joj je proletjelo nekoliko titula iz loze kojoj je pripadao i osjetila je njihov okus. – O, da, susresti se oči u oči s njim! – Zamišljala je uzak razmak izme­ đu očiju, tanak kukast nos, krutu ravnu kosu koja je stršeći izvirivala is­ pod oboda trorogoga šešira te uske stisnute usnice izobličene u okrutnome cereku koji je otkrivao sitne požutjele zube. Bradavica navrh kosine brade upotpunjavala je ukupan dojam stvorenja koje je zamislila. Bila je zadovoljna slikom koju je, kad ju je dovršila, postavila navrh tanke koščate pojave. Eh, kad bih ga samo mogla sresti! Iako ga možda ne bi mogla nadjačati u tučnjavi, zacijelo bi ga, na vlastito zadovoljstvo, mogla dobrano iskritizirati. Trebalo bi mu dva tjedna da dođe k sebi nakon što bi ga ona dobro oprala, poslije čega bi možda dvaput razmislio prije nego što bi se išao osvetnički iskaljivati na ne baš mudrome i opreznome mladiću ili izazvati katastrofu kojom se obrušio na starijega.

9


10

Kathleen E. Woodiwiss

– Da sam muško – zauzela je pozu za mačevanje, zamahnuvši ispred sebe rukom kao da u njoj drži poput britve oštar rapir – ovako bih ga sredila! – Probola je jednom, dvaput, triput, a potom zamišljeni vršak prevukla preko žrtvina vrata. Obzirno je obrisala fantomsku oštricu i vratila je u jednako tako zamišljene korice bodeža. – Da sam muško – uspravila se i zamišljeno zagledala kroz prozor – pobrinula bih se za to da taj razmetljivac spozna svoje pogrešne postupke i potraži sreću na nekom drugom kraju svijeta. Zapazila je svoj odraz na kristalnim oknima i sklopivši ruke zauzela oz­ biljan stav. – Nažalost, nisam nikakav mladić koji se tuče, nego samo žena. – Okrenula je glavu s jedne strane na drugu, promotriti pozorno složene vrane uvojke, a potom se mudro osmjehnula svome odrazu. – Stoga moje oružje moraju biti moja domišljatost i jezik. Na trenutak je izvila svoju tamnu obrvu, pogledavši zlokobno, s hladnim lijepim osmijehom kakav je mogao zalediti srce najljućega protivnika. Jao si ga onome na kojemu ta djeva iskali svoj bijes. Povik pijanca izvan kuće prekinuo ju je u razmišljanjima. – Erienne! Prepoznavši glas svoga brata, Erienne je požurila u predvorje i uz oštro upozorenje već spremno na usnama naglo otvorila vrata i zatekla Farrella Fleminga koji se svom snagom naslanjao na dovratak. Odjeća mu je bila neuredna i prljava, a svijetlosmeđa kosa je poput previše zapletene slame izvirivala ispod trorogoga šešira. Bilo je na prvi pogled očito da je cijelu cjelcatu noć bio budan i pijančevao, a budući da se bližilo jedanaest sati, to je značilo i veći dio jutra. – Erienne, sestro moja lijepa! – glasno ju je pozdravio. Zateturavši korak unatrag, uspio je naći pravi smjer i teturajući ušao u hodnik, prskajući na sve strane hladnom vodom sa svoga ogrtača dok je prolazio pokraj sestre. Erienne je tjeskobno pogledavala na obje strane ceste ne bi li ugledala nekoga tko bi mogao biti svjedokom tome krahu i osjetila olakšanje kad u to očajno jutro nije vidjela nikoga osim usamljenoga jahača u daljini. Dok taj prijeđe preko mosta i prođe pokraj kuće, neće moći zapaziti ništa neo­ bično. Erienne je zatvorila vrata i naslonila se na njih, mršteći se na Farrella. Zdravom rukom hvatao se za balustradu, pokušavajući uspostaviti ravno­ težu, dok je traljavo povlačio vezice ogrtača. – Erienne, pomozi svome malom Farrellu oko njeg… ove nepkor… uh… nepkorne odjeće. Neće me poslušat… kako bih ja to… htio. – Nacerio se u znak isprike i podigao osakaćenu ruku, bespomoćno moleći.


Ruža u zimi

– U lijepo vrijeme dolaziš kući – opomenula ga je, pomažući mu da se oslobodi neposlušnoga ogrtača. – Nemaš li bar trunku srama? – Nimalo! – izjavio je, nastojeći se otmjeno nakloniti. To ga je stajalo gubitka dragocjene ravnoteže pa je počeo posrtati unatrag. Erienne ga je brzo uhvatila za kaput i podmetnula rame pod njegovu ru­ ku, s namjerom da ga pridrži, a potom s gnušanjem zakrenula nosom kad joj je smrad ustajaloga viskija i duhana ispunio nosnice. – Barem si se još za mraka mogao vratiti kući – oštro je predbacila. – Cijelu noć se opijaš i zabavljaš, a potom cijeli dan prespavaš. Nemaš li boljega načina zabave? – Iz čiste gluposti spriječen sam baviti se poštenim radom i sam se uzdr­ žavati u ovoj obitelji. Krivnju možeš svaliti na toga đavla Setona, to možeš. To mi je on učinio. – Znam ja što je on učinio! – pridružila mu se odrješito. – Ali to nije isprika za takvo ponašanje. – Prestani tupit istu pjesmu, djevojko. – Te riječi poprilično je progutao, nejasno ih izgovorivši. – Iz dana u dan sve više zvučiš ko stara usidjelica. Dobro je što te otac namjerava uskoro udati. Erienne je bijesno zaškrgutala zubima, ne progovorivši više ni riječi. Čvr­ šće ga uhvativši za ruku, pokušala ga je usmjeriti prema salonu, ali zatetu­ rala je kad se svom snagom naslonio na nju. – Idite dođavola, obojica – od­ brusila je. – Isti ste, obojica jednako loši! Mene udati za bilo kojega bogataša koji naiđe kako biste vi mogli pijančevati. Baš ste mi pravi dvojac! – Tako znači! – Farrell je naglo izvukao ruku i, oslobodivši se, uspio na­ činiti nekoliko spretnih brzih koraka ulazeći u salon. Kad se ponovo oso­ vio na noge na izdajnički izbočenome podu, suočio se sa svojom sestrom, nastojeći iskusno obuzdati teturanje, dok se prostorija polako okretala oko njega. – Prezireš žrtvu koju sam učinio zbog tvoje časti – napao ju je, nasto­ jeći svoj optužujući pogled zadržati na njoj. Ali trenutačno nije bio sposoban za takvo što pa je pustio da mu pogled odluta. – Otac i ja te samo želimo vidjeti udanu na pravi način i sigurnu od mušičavih nitkova. – Zbog moje časti? – podrugljivo je primijetila Erienne. Podbočivši se rukama o bokove, pogledala je svoga brata pogledom koji je graničio s ne­ čim između tolerancije i sažaljenja. – Ako se potrudiš prisjetiti, Farrelle Fleming, branio si očevu čast, a ne moju. – Ah! – Odjednom se istodobno ispričavao i bio ponizan, poput maloga djeteta uhvaćenoga u izvođenju nekakve psine. – Točno. Bilo je to zbog oca. – Zagledao se u svoju sakatu ruku zamahujući njome prema naprijed kako bi joj privukao pozornost i od nje izmamio što je moguće veću sućut.

11


12

Kathleen E. Woodiwiss

– Pretpostavljam da je donekle bilo i zbog mene, jer i sama nosim prezi­ me Fleming – razmišljala je Erienne naglas. – Nakon što ga je Christopher Seton oklevetao, teško je ne obazirati se na govorkanja. Ponovo se zamišljeno zagledala u kišom okupan krajolik iza poprskanih prozorskih stakala, ne obraćajući veliku pozornost na svoga brata koji se oprezno vrludajući uputio prema boci viskija koju je zapazio na komodi. Na njezino veliko iznenađenje, most je još uvijek bio netaknut, čemu je svjedo­ čio prolazak usamljenoga jahača po njegovoj popločanoj površini. Doimalo se da se tome čovjeku nikamo posebno ne žuri, jer uporno je nastavljao put, kao da nije bio obeshrabren rominjanjem kiše, svjestan da na raspolaganju ima sve vrijeme ovoga svijeta. Erienne je poželjela da se i sama može tako osjećati. Duboko uzdahnuvši, okrenula se prema Farrellu i lupila svojom vitkom nogom, vidno uzrujana. Postavio je čašu i onom zdravom lijevom rukom pokušavao iz boce izvući zatvarač. – Farrelle, nisi li već dovoljno popio? – Točno, nastojao sam obraniti očev dobar glas – mrmljao je, nastavljajući s izvlačenjem zatvarača. Ruka mu je drhtala kad je čašu napunio do vrha. Progonilo ga je sjećanje na taj dvoboj. Opetovano je čuo zaglušujući prasak vlastitoga pištolja i ugledao iznenađenje i užas na licu suca koji je stajao još uvijek držeći maramicu u podignutoj ruci. Taj prizor mu se trajno urezao u sjećanje, iako je u tom trenutku osjećao snažnu mješavinu užasa i sve ve­ ćega ushita kad je njegov protivnik posrnuo i zateturao unatrag, držeći se za rame. Krv je brzo procurila kroz Setonove prste i Farrell je zamrznuto čekao da se taj muškarac skljoka, ali on je zadržao ravnotežu i nalet olak­ šanja koje je Farrell nakratko osjetio u trenu je zamijenila plima hladnoga znoja koji ga je oblio. Sva glupost ispaljivanja prije danoga signala sinula mu je kad se Setonov pištolj polako podigao i kad se cijev pištolja zaustavila točno nasred njegovih prsa. – Izazvao si čovjeka kojemu nisi bio dorastao, a sve to zbog kartaške igre – prekorila ga je Erienne. Zujanje u Farrellovoj glavi spriječilo je dopiranje sestrinih riječi do njego­ ve svijesti. Paraliziran prizorom koji se sporo odmotavao u mislima, vidio je samo zjapeću cijev koja mu je prijetila toga ranoga jutra, čuo gromoglasno lupanje vlastitoga srca i osjećao onaj užas u utrobi koji ga je sad mučio kad je bio budan. Toga prohladnoga jutra znoj ga je pekao u očima, ali bio je previše prestrašen da bi se usudio trepnuti, strahujući kako bi i najmanjim pokretom mogao izazvati smrtonosni hitac koji bi ga pokosio. Prožela ga


Ruža u zimi

je razdiruća panika, kidajući mu živčane završetke, sve dok uz urlik bespo­ moćnoga bijesa i očaja nije digao ruku i zavitlao praznim oružjem na svoga protivnika, ne shvativši da je nišan pištolja onoga drugoga već bio podignut na visinu iznad njegove glave. Još jedna eksplozija poremetila je tišinu toga praskozorja i zatrpala je la­ vinom odjeka, pretvorivši Farrellov bijesni urlik u tjeskobni vrisak. U šoku zbog razdiruće boli u ruci, osjetio je do bjelila usijanu bol koja mu je pulsira­ la u svijesti. Prije nego što se dim razišao pao je na hladnu, rosom okupanu tratinu, na kojoj se koprcao i jecao u teškim mukama, potpuno poražen. Visoka silueta približila se i stala odmah iza liječnika koji je klečao pogle­ dati mu ruku. Kroz bolnu izmaglicu prepoznao je pojavu svoga tlačitelja naspram magličaste svjetlosti izlazećega sunca. Držanje Christophera Se­ tona uvelike ga je posramilo, jer taj čovjek je smireno pokušavao zaustaviti vlastito krvarenje komadom krpe zavučenim ispod kaputa na ramenu. Farrell je usred boli shvatio da je svojim nepoštenim hicem izgubio daleko više od dvoboja. U potpunosti uništen ugled udarac je od kojeg se možda nikada neće oporaviti. Nitko neće prihvatiti izazov kukavice i nije nalazio nikakvo sigurno utočište od osude vlastite svijesti. – Mladić je zbog vlastite gluposti zaradio tu ranu. – Setonove riječi vratile su se mučiti ga, izmamivši očajno cviljenje s njegovih usana. Taj čovjek je to tako smiono izjavio. – Da nije bacio pištolj, moj nikada ne bi opalio. Sudac je odgovorio sličnim distanciranim i šupljim glasom. – Pucao je prije nego što sam dao znak. Trebali ste ga ubiti, gospodine Setone, nitko to ne bi doveo u pitanje. Seton je progunđavši odgovorio: – Nisam ja ubojica djece. – Uvjeravam vas, gospodine, da ste u ovome slučaju nedužni, ali jedino vam mogu predložiti da se odavde izgubite prije nego što stigne dječakov otac i izazove dodatne nevolje. Prema Farrellovu mišljenju, sudac je bio previše obziran. U njemu je ključala želja dati do znanja kako on nije jednako tako milostivo raspoložen i vrištao je izgovarajući najgore psovke, dajući oduška svome bespomoćnome bijesu prema tome čovjeku prije negoli suočavanju s istinom o vlastitome kukavičlu­ ku. Na njegovu veliku žalost, te uvrede nisu izazvale ništa drugo doli spoko­ jan prezriv osmijeh njegova protivnika, koji se krupnim korakom udaljio ne obazirući se više nimalo na nj, kao da je bio dijete na koje se ne treba osvrtati. Ta mučna slika ponovo se vratila, kao i stvarnost sa svojim neumoljivim činjenicama. Farrell je gledao u punu čašu ispred sebe, ali njegova drhtava

13


14

Kathleen E. Woodiwiss

koljena jedva su ga držala i nije mu uspjelo onu zdravu ruku držati dovoljno dugo ispruženu i prinijeti viski usnama. – Žališ za svojim strašnim gubitkom. – Eriennine riječi napokon su mu doprle do svijesti. – Spreman si misliti da ti je život završen, a tek ćeš za dvije godine navršiti dvadeset. Bilo bi ti daleko bolje da ostaviš tog Jenkija na miru umjesto što izigravaš ratobornog pijetla. – Taj čovjek je lažljivac, zbog toga sam ga izazvao. – Farrell je bacio po­ gled uokolo, tragajući za nekakvim utočištem i na svu sreću ugledao željeni stolac u blizini. – Želio sam obraniti očevu čast i ugled. – Obraniti, aah! Osakaćen si u vlastitome nastojanju, a gospodin Seton nije opozvao nijednu riječ optužbe. – Hoće! – bjesnio je Farrell. – Hoće. Ili ću… ili ću… – Što ćeš to? – upitala je Erienne ljutito. – Učiniti i drugu ruku neupo­ rabljivom? Poginut ćeš budeš li vjerovao da možeš pobijediti nekoga isku­ snoga poput Christophera Setona. – Prezrivo je podignula ruke. – Joj, pa taj je čovjek gotovo dvaput stariji od tebe, a katkad mi se učini i dvostruko pametnijim. Učinio si glupost kad si krenuo na njega, Farrelle. – Đavo nek te nosi, djevojko! Sigurno misliš da sunce izlazi i zalazi za tvoga lordovskoga gospodina Setona. – Što to govoriš? – povikala je Erienne, zgranuta njegovom optužbom. – Nikada toga čovjeka nisam ni upoznala! Najviše što o njemu znam jesu go­ vorkanja koja sam načula i u čiju se točnost ne mogu baš posve pouzdati. – Ah, i ja sam ih čuo – cerekao se Farrell podrugljivo. – Gdje god se oku­ pe, sve žene cvrkuću o tome Jenkiju i njegovu novcu. Možeš vidjeti kako im se pogled cakli, ali bez novca nije nimalo bolji od ostalih. A što se iskustva tiče? Uhh! Vjerojatno ga i ja jednako tol’ko imam. – Da se nisi usudio hvalisati o ono dvoje koje si zarezao – odbrusila je razdražljivo. – Nedvojbeno su bili više prestrašeni nego povrijeđeni, ali u konačnici jednako bedasti kao ti. – Bedast sam, je li? – Farrell se pokušao uspraviti i pokazati svoj bijes zbog takve uvrede, no činilo se da mu je glasno podrigivanje osujetilo na­ mjeru pa se ponovo skljokao prema stolu, mrmljajući samosažaljivo: – Osta­ vi me na miru, djevojko. Napala si me sad kad sam slab i iscrpljen. – Ha, hoćeš reći pijan – kiselo ga je ispravila. Farrell je posrćući prišao stolcu na koji se sručio. Sklopio je oči i na pod­ stavljenome naslonjaču vrtio glavu s jedne strane na drugu. – Na strani si to­ ga nitkova, a ne na strani svoga brata – prostenjao je. – Da te samo otac čuje.


Ruža u zimi

Erienne ga je pogledala pogledom iz kojega su sijevale iskre gnjeva. U dva koraka našla se ispred njegova stolca, hvatajući ga za revere kaputa. Izlažući se smradu koji se isparavao iz njegovih opuštenih usana, nagnula se prema njemu. – Mene se usuđuješ optužiti? – Drmusala ga je, sve dok nije zbunjeno zakolutao očima. – Reći ću ti bez uvijanja, brate! – Izgovorila je to napola sikćući, napola režeći, u bujici riječi. – Neznanac doplovi u ova sjeverna po­ dručja, privuče radoznale poglede svih veličinom svoga trgovačkoga broda i treći dan po njegovome dolasku u luku – naglo je povukla kaput na Farre­ llu i njega zajedno s njim, kako bi naglasila značenje svojih riječi – optuži našega oca da vara na kartama. Bilo to točno ili netočno, nije imao potrebe naglas to rastrubiti da ga svi čuju, izazvavši na taj način paniku među tr­ govcima Mawbryja i Wirkintona, da se otac čak i sad boji kako bi ga mogli strpati u dužnički zatvor zbog novca koji ne može vratiti. Eto ti, kako bi se iz toga škripca izvukao, mene želi udati. Teško da imućni gospodin Seton mari za nevolju koju je nanio ovoj obitelji. Uistinu ću toga čovjeka smatra­ ti odgovornim za sve što je učinio. Ali ti si, dragi moj brate, jednako tako budala, jer žestoko poricanje i neuspjeh da to potkrijepiš samo je osnažilo slučaj onoga drugoga. Prema takvim ljudima bolje se ponašati smireno i promišljeno, a ne mladenački razmetljivo. Farrell je nijemo stajao zagledan u svoju sestru zbog napada na njego­ vu osobnost i Erienne je shvatila da nije čuo ni riječi od svega onoga što je izgovorila. – Ah, nikakve koristi od toga! – Odgurnula ga je natrag s gnušanjem i okrenula se od njega. Činilo se da nema nikakvoga učinkovitog argumenta kojim bi mu ukazala na njegovo glupo ponašanje. Farrell je motrio do ruba punu čašu viskija, oblizujući pritom usnice, po­ željevši da mu ona pruži piće. – Možda jesi nekoliko godina starija od mene, Erienne. – Bio je potpuno iscrpljen. Usne su mu bile otežale i predstavljalo mu je napor govoriti. – Ali to nije razlog da mi držiš govor kao kakvom djetetu. – Spustivši glavu, zlovoljno je promrmljao sebi u bradu. – Tako me on nazvao… djetetom. Erienne je koračala ispred kamina u potrazi za tvrdnjom kojom bi mogla utjecati na bratovo razmišljanje, sve dok je tihi zvuk nije zaustavio. Kad se okrenula, ugledala je Farrellovu glavu kako se beživotno klati na prsima. Prethodno potiho hrkanje ubrzo se pretvorilo u duboki zvučni primjer umjetnosti, zbog čega je postala poražavajuće svjesna svoje nepromišljene

15


16

Kathleen E. Woodiwiss

pogreške: trebala ga je odmah odvesti u krevet. Silas Chambers je svakoga trena mogao stići i njezin ponos bit će uvelike poljuljan, suočen s njegovim prezirnim smijuljenjem. Jedina njezina nada bio je skori očev povratak, ali i to se moglo pokazati kao dvosjekli mač. Kad se u sljedećem trenu zaustavila, Erienne je sinulo kako se onaj lijeni klip-klop zvuk potkova koji se vani prije samo nekoliko trenutaka začuo, zaustavio ispred kućice. Erienne je napeto iščekivala nekakvu naznaku ko­ ja bi odala gdje se mogao nalaziti jahač i sudbina je bila zapečaćena kad je nečija peta zastrugala po stubi, nakon čega se ubrzo začulo glasno kucanje na vratima. – Silas Chambers! – Misli su joj se naglo uznemirile, baš kao i živci. Unezvijereno se osvrćući oko sebe, kršila je ruke u očaju. Kako je njegov dolazak mogao biti tempiran baš u krivo vrijeme? U mahnitoj žurbi pritrčala je Farrellu i pokušala ga drmusanjem probu­ diti, ali uz sva nastojanja nije uspjela poremetiti čak ni njegovo ritmički od­ mjereno hrkanje. Uhvatila ga je ispod ruku i pokušala podignuti, ali jao, bilo je to poput pokušaja teglenja vreće pune teškoga kamenja. Naglo je klonuo prema naprijed i spuznuo na pod, ispruživši se beživotno u dezorijentiranu hrpu kad je prostorijom odjeknulo ustrajno kucanje posjetitelja. Erienne nije imala drugoga izbora doli prihvatiti neizbježno. Možda Silas Chambers nije zasluživao da prema njemu bude obzirna pa će još biti za­ hvalna zbog pogubne nazočnosti svoga brata. Ipak, nije željela sebe i svoju obitelj izvrgnuti podsmijehu koji bi zasigurno uslijedio nakon njegovoga posjeta. Nadajući se da će barem uspjeti sakriti brata od slučajnoga pogleda, povukla je stolac koji je stavila ispred njega i preko lica mu prebacila šal, ne bi li ublažila zvukove hrkanja. Potom je, promišljeno sporo, zagladila kosu i haljinu nastojeći odagnati tjeskobu koju je i dalje osjećala. Sve će to još ispasti dobro. Moralo je! Ponovo se začulo ono ustrajno kucanje kad je stigla do vrata. Stavila je ruku na zasun, hladna slika žene sigurna držanja, i naglo otvorila vratnice. Nakratko se učinilo kako je prostor posve ispunila tamna mokra tkanina koja se protezala u visinu. Sporo je pogledom prelazila od skupih crnih kožnatih čizama preko dugačkoga redingota do lica koje je izvirivalo ispod oboda šešira od dabrovine s kojega je kapala kiša, nakon čega joj je zastao dah. Bilo je to lice najzgodnijega muškarca, kakvoga odavno nije vidjela u životu. Čelo mu je bilo blago namršteno kad ga je prvi puta ugledala, no crte lica doimale su se jako ozbiljnim i slutećim. Bilo je napetoga, gotovo


Ruža u zimi

ljutitoga izgleda u toj odrješito isklesanoj crti njegove vilice, zategnutim obrazima i neznatno orlovskome profilu koji bi na moru bio na svom tere­ nu. Ali ubrzo se oraspoložio i pojavile su se sićušne bore radosti u kutovima očiju. Te sivkastozelenkaste oči bile su posve žive, kao u potrazi za posljed­ njom, najmanjom životnom radošću. Otvoreno su, bez imalo zbunjenosti, izrazile divljenje dok je pogledom prelazio preko cjelokupne njezine pojave. Spori cerek koji je uslijedio i iskra u njegovim očima udružili su se do naj­ višega razoružavajućeg stupnja da joj isišu svu snagu iz koljena. Nije to bio nikakav oronuo starkelja ni razmetljivi kicoš, shvatila je Eri­ enne, već živ i muževan muškarac, u svakom pogledu. Nedvojbeno bi bilo preblago reći da je uvelike nadmašio njezina očekivanja. Zapravo, pitala se zašto li je takav muškarac pribjegao traženju nevjeste putem trampe. Neznanac je galantno žurno skinuo šešir, otkrivši pritom gustu kratko podšišanu tamnu crvenkastosmeđu kosu. Njegov dubok i muževan glas bio je ugodan, baš kao i njegov dobar izgled. – Gospodična Fleming, pretpostavljam? – Hm, da. Ah, Erienne. Erienne Fleming. – Jezik joj se doimao neobič­ no nespretnim i uplašila se kako će početi zapletati i izdati je. Ubrzano je razmišljala, oblikujući misli posve oprečne onima od ranije. Taj muškarac bio je gotovo savršen! Bez uočljive mane! Ali ono pitanje i dalje je ostajalo. Ako je bio spreman za ženidbu, kako to da je mogao doživjeti zrele godine a da ga barem desetak žena nije uhvatilo u zamku? Zasigurno postoji nekakva mana, gnjevno joj je govorio zdrav razum. Poznavajući oca, postoji nekakva mana! Ma koliko užurbano razmišljala, misli joj je prilično pretekao njezin odjednom razvezan jezik. – Dajte uđite, gospodine. Otac mi je rekao da ćete doći. – Uistinu? – Činilo se da probavlja njezinu izjavu, pritom se prilično za­ bavljajući. Onaj zavijutak na njegovim usnicama pretvorio se u zabavan, pristran cerek, dok ju je ispitivački pogledavao. – Znate li tko sam? – Naravno! – Vedro se nasmijala. – Očekujemo vas. Molim vas, uđite. Kad je prekoračio prag, neznatno se zbunjeno namrštio i činilo se kao da gotovo oklijeva predati joj šešir, jahaći bič i rukavice. Zaguravši rukavice u vršak šešira, Erienne je te predmete odložila na stranu. – Silno me iznenađujete, gospodična Fleming – prokomentirao je. – Oče­ kivao sam da ćete me dočekati ogorčeno, a ne ljubazno. Erienne se u mislima šćućurila zbog onoga što su njegove riječi davale naslutiti. Nije uzela u obzir da će njezin otac biti toliko netaktičan i otkriti

17


18

Kathleen E. Woodiwiss

njezinu nevoljkost za udaju. Kako je otac uopće mogao pomisliti da bi mo­ gla odbiti tako zgodna prosca, kad je bio daleko iznad svih ostalih koji su dolazili prositi njezinu ruku? Odgovorivši mu lažno vedrim osmijehom, pozorno je izrazila zabrinutost. – Pretpostavljam da vam je otac rekao kako oklijevam naći se s vama. Muškarac se značajno nacerio. – Nedvojbeno ste me zamišljali nekom strašnom zvijeri. – Veliko mi je olakšanje vidjeti da to niste – odgovorila je, a potom se zabrinula nije li to izgovorila odveć oduševljeno. Zaškrgutala je zubima, nadajući se kako je neće smatrati drskom ždrebicom, no to što je izgovorila bilo je gotovo najblaže rečeno. Skrivajući zarumenjene obraze, prošla je pokraj njega zatvoriti vrata. Postala je svjesna blagoga mirisa kolonjske vode pomiješanoga s ugodnim mirisom konja i muškarca, zbog čega joj se umalo zavrtjelo u glavi. Tu za­ sigurno nije bilo nikakve nesavršenosti! Dugim prstima spretno i brzo otkopčavao je dugmad na redingotu. Kad ga je skinuo, ma koliko god se trudila, Erienne nije mogla naći nijednu manu tim širokim ramenima, uskom struku i dugačkim udovima. Obilno nabrekla muškost ispod tijesno pripijenih hlača bila je smion dokaz njegove muževnosti i, prisjetivši se razloga njegova posjeta, odjednom je ustreptala, kao da je već bila nevjesta. – Dopustite da vam uzmem kaput – ponudila se, nastojeći smiriti uz­ drhtali glas. Besprijekorno krojenoj odjeći divila se gotovo jednako koliko i muškarcu koji ju je nosio. Ali na nekome tko ne bi bio tako dojmljiva stasa, možda bi izgubila mnogo od svoga dara. Prsluk koji je nosio ispod tamno­ zelenog kaputa bio je moderno kratak, svijetložute nijanse koja se slagala s bojom hlača. Kožnate čizme bile su oblikovane tako da istaknu vitki mu­ ževni oblik listova i na vrhu bile zavrnute, otkrivajući žućkastosmeđe man­ šete na hlačama. Premda je odjeća bila pomodna i skupocjena, nosio ju je s muževnom lakoćom u kojoj nije bilo nimalo naznake kicoškome ponašanju. Erienne se okrenula postrance, objesiti redingot na zakačku pokraj vrata. Potaknuta kontrastom hladnoće i vlage vani te topline unutra, zastala je za­ gladiti kišne kapi sa skupocjene tkanine, a potom se okrenula prema njemu, uz komentar: – Zasigurno ste se namučili jašući po ovako očajnome vremenu. Pogledom zelenih očiju polako je prešao preko nje i, uhvativši joj pogled, zadržao ga na njoj, srdačno se osmjehujući. – Možda je i bilo očajno jahati, ali kad me takva ljepotica dočekala, sve se lakše podnosi.


Ruža u zimi

Možda ga je trebala upozoriti na to da joj stoji preblizu. Najteže joj je bilo potisnuti sve veće rumenilo zadovoljstva dok se doimala ravnodušnom. Prekoravala je svoju svijest zbog naviruće-zastajkujuće nedoraslosti, ali mi­ sli su joj se zaplele kao pile u kučini pred činjenicom da ugošćava muškarca koji je napokon ispunjavao njezinu najmanju želju. Naravno da je postojala nekakva mana. Sigurno je postojala! – Moj otac bi se sad već svakoga trenutka trebao vratiti – suzdržano ga je izvijestila. – Biste li imali što protiv pričekati ga u salonu? – Ako vam ne bih bio na smetnji – odgovorio je. – Imao bih nešto važno raspraviti s njim. Erienne se naglo okrenula i pošla prva, no umalo se zaledila kad je ušla u susjednu prostoriju. Farrellova cipela nametljivo je izvirivala iza stolca, s mjesta na kojemu ga je bila ostavila. Bila je zgrožena vlastitom glupošću, ali shvatila je da je sad bilo kasno gosta povesti u drugome smjeru. U pokušaju da tome čovjeku odvrati pozornost, najljepše mu se osmjehnula, prilazeći počivaljci. – Vidjela sam da prelazite rijeku dolazeći sa sjevera. – Zavalila se na jastuk i bez riječi mu pokazala prema stolcu, pozivajući ga da sjedne. – Živite li negdje u blizini? – Zapravo, imam kuću u Londonu – odgovorio je. Zadigao je skute svo­ ga tamnozelenoga kaputa, otkrivši pritom njegovu svijetložutu podstavu, i sjeo na isti onaj stolac koji je djelomično zaklanjao Farrella. Eriennino držanje donekle se pokolebalo pri pomisli kako bi se smiješno osjećala da on slučajno uoči tu nimalo dostojanstvenu hrpu iza sebe. – Ja… ah… upravo sam namjeravala skuhati čaj – izjavila je užurbano nervozno. – Jeste li i vi za čaj? – Nakon jahanja po ovakvoj kiši i hladnoći, iznimno bih uživao u nje­ mu. – Glas mu je bio gladak poput baršuna. – Ali, molim vas, nemojte se zbog mene zamarati. – Ah, nije to nikakvo zamaranje, gospodine – požurila je razuvjeriti ga. – Malo nam dragocjenih gostiju dolazi. – A što je s ovim? – Na njezinu veliku žalost, zamahnuo je rukom poka­ zujući na Farrella. – Možda neki odbijeni prosac? – Ma ne, gospodine. To je samo…. hoću reći… to mi je brat. – Bespo­ moćno je slegnula ramenima. Misli su joj bile previše otupjele da bi omogu­ ćile brz i spreman odgovor. Ali sad kad je njezina tajna bila otkrivena, mož­ da je najbolje bilo biti u potpunosti iskren, budući da nije postojalo nikakvo drugo razumno objašnjenje. – On se… hm… sinoć se malo više okvasio pa sam ga pokušavala odvesti gore do njegove sobe kad ste pokucali.

19


kathleen e. woodiwiss

Erienne Flemming, čarobna djeva neukrotive crne kose čeka svog hrabrog viteza da je, poput tek rascvale mirisne ruže, ubere i uživa u njezinoj svježini i nevinosti. Hoće li to biti Christopher Seton, mladi, duhoviti Jenki od čijega vatrenoga pogleda smjerna Erienne gubi tlo pod nogama? Ali, sve djevojačke snove jednim potezom uništava nemilosrdni Eriennin otac koji svoje probleme i grijehe svoga razmetnoga sina odluči riješiti prodajom vlastite kćeri. Na dražbi poput najčistokrvnije ždrebice, nesretna djevojka pripadne zloglasnom lordu Saxtonu ... nakazi koja svoju zlu sudbinu krije ispod crnog ogrtača i zastrašujuće maske. Ali, pod okriljem noći, u bračnoj ložnici maske padaju ... Erienne polako spoznaje pravu narav neznanca kojega naziva svojim ‘suprugom’. Nježna duša koja je obožava, prema svojoj nevjesti ponaša se s puno topline i trajne nježnosti. Premda hrabro žudi za tim da ostane vjerna svome neshvatljivome tajnovitome supružniku, Erienne osjeća kako je neodoljivo privlače strast, vatra i intrige Christophera Setona. Ubrzo će morati načiniti ubojiti izbor: ostati vjerna obvezama, ili svome srcu. Očaravajuća priča o strasti, izdaji i opsesivnoj ljubavi.

w w w. moz aik k njiga. hr

179,00 kn ISBN

Ruza u zimi PRESVLAKA tisak.indd 1

978-953-14-0867-7

Ru a u imi

S više od trideset i šest milijuna tiskanih primjeraka, Kathleen E. Woodiwiss bez sumnje jedna je od najpoznatijih i najčitanijih američkih spisateljica, čiji zanosni ljubavni romani također plijene pažnju čitatelja diljem svijeta.

kathleen e. woodiwiss

Ru a u imi

9/14/11 8:33 AM


Ruža u zimi