Santa Montefiore
hodali kamenom popločenim ulicama obrubljenim borovima i trešnjama: stare žene sjedile su pred kućama, u crnini; starci s beretkama ljenčarili su po klupama na seoskim trgovima, gledali kako se sjene izdužuju, pućkali lule i žalili za starim vremenima. Masline su rasle iz suhe, neobrađene zemlje po kojoj su koze slobodno lutale i igrala se djeca, ne osvrćući se na majke koje su ih zvale na spavanje. Obje su bile umorne i iscrpljene od razdaljine koju su proputovale. Pri pogledu na nepoznati kraj Celestria se počela pitati zašto je uopće došla. Svakako, bilo bi bolje da je prihvatila da se njezin otac ubio i nastavila dalje sa svojim životom, umorno je razmišljala, i postajala sve neraspoloženija što joj je više istjecala snaga. U Engleskoj se sve činilo kao vrlo dobra zamisao. Nuzzo nije znao ni riječ engleskoga, a njezin talijanski bio je ograničen na nekoliko fraza. Sramila se što je pretpostavljala da svi stranci govore engleski. Što ako taj Salazar govori engleski koliko i Nuzzo? Hoće li iz njega ikada išta uspjeti izvući? Umirila se sjetivši se da u Conventu sigurno ima nekoga tko će moći prevoditi. Gospođa Waynebridge osjetila je Celestrijinu nelagodu pa se i sama uznemirila. Zagledala se u pouzdana pleća koja su konja vodila kući i to ju je odmah utješilo. Napokon su stigli u gradić Marelatte. Dočekao ih je čopor mješanaca koji su njuškali tlo u potrazi za ostacima jela i mahali tankim repovima. ≈Dei cani della signora Federica Gancia√, rekao je Nuzzo kimajući glavom. Ah, pomislila je Celestria sjetivši se pisma koje je našla u hrpi koju je njezin otac htio spaliti, to je ta slavna Freddie, nema sumnje. Kočija je skrenula s puta i zaustavila se pokraj jednostavne, neupadljive građevine od pješčenjaka spojene s lijepom crkvom s visokim hrastovim vratima ispod oslikanih prozora. Ponosno smješten na krovu od ružičastih pločica stajao je četvrtast zvonik, spreman da ljude sazove na bogoslužje. Nuzzo je pomalo ukočeno sišao i pokazao na široka vrata Conventa, 216