Page 1

Agatha Christie

Hotel Bertram S engleskoga prevela Zdenka Drucalović


OSOBE

PUKOVNIK DEREK LUSCOMBE - dobrohotan udovac u godinama, zbog svojih zastarjelih pogleda na ženski rod idealan za ulogu poslovičnog naivca. LADY SELINA HAZY - postarija plemkinja. Pamćenje joj je bolje od vida. GOSPOĐICA GORRINGE - uzorna recepcionarka, čije se savršeno ponašanje ne mijenja ni kad joj se kuća nad glavom počne rušiti. HUMFRIES - savršeni direktor veoma uglednog hotela, svojim gostima daje sve što požele, bez obzira na rizik. GOSPOĐICA JANE MARPLE - stara dama koja posvuda oko sebe njuši zlo, sluti zlo i vidi zlo i koju se ne da zavarati nikakvim lukavštinama. BESS SEDGWICK - jedna od divljih, uživa u snažnim uzbuđenjima kad god joj se pruži prilika. ELVIRA BLAKE - Bessina kći, s ponašanjem dobro odgojene školarke i nagonim tigrice. LADISLAUS MALINOWSKI - vozač na utrkama, dijete sreće i veliki zavodnik, kad-tad mu se moralo dogoditi da naleti na pogrešnu ženu. KANONIK PENNYFATHER - rastreseni znanstvenik, odlazi na pravo mjesto u pogrešno vrijeme i umalo tu svoju pogrešku ne stigne požaliti. GLAVNI INSPEKTOR DAVY - ima u sebi nečeg očinskog ali instinktivno prepoznaje korov među vrtnim biljkama. MICHAEL GORMAN - priprost čovjek, igrao se ženidbe i otkrio da se ta igra zove ubojstvo. BIDGET - usprkos nastojanjima svoje majke, uspijeva se naći ondje gdje se stvari događaju - čak i pomoći da se one dogode. 


Agatha Christie

GOSPODIN ROBINSON - ni njegovo ime niti bilo što drugo u vezi s njim nije stvarno - osim informacija koje može pribaviti ako to želi. ROBERT HOFFMAN - toliko je bogat te pljačku od milijun dolara smatra tek sitnim incidentom.




1.

U

srcu West Enda ima mnogo mirnih zakutaka za koje ne zna nitko osim taksista koji, spretno se koristeći uskim uličicama, stižu do njih iz Park Lanea, Berkely Squarea ili South Audly Streeta. Ako iz Hyde Parka skrenete u jednu od skromnijih ulica, te još nekoliko puta lijevo i desno, naći ćete se u mirnoj uličici u kojoj se na desnoj strani smjestio hotel ≈Bertram«. Hotel ≈Bertram« nalazi se tu već dugi niz godina. Za vrijeme rata mnoge su kuće oko njega bile srušene, ali sam hotel ostao je netaknut. Doduše, i na njemu su ostali tragovi, ali uz umjerena ulaganja ubrzo mu je vraćen nekadašnji izgled. Hotel je već 1955. godine po svemu bio ravan onome iz 1939. Bio je otmjen, nenametljiv i blago skup. Gosti hotela ≈Bertram« već godinama dolaze iz istog staleža, najčešće su to pripadnici višeg svećenstva, otmjene udovice iz aristokratskih obitelji, djevojke koje su za praznike dolazile iz skupih djevojačkih škola. (≈Ima tako malo mjesta u Londonu gdje pristojna djevojka može odsjesti, ali hotel ‘Bertram’ je sasvim u redu. Mi ondje već godinama odsjedamo.«) Bilo je, naravno, mnogo hotela koji su se, poput ≈Bertrama«, uspjeli održati, ali gotovo svi su bili zahvaćeni valom promjena. Mnogo su toga morali promijeniti kako bi zadovoljili potrebe novih gostiju. Mijenjao se i hotel ≈Bertram«, no to je bilo tako lukavo izvedeno te se na prvi pogled nije moglo uočiti. Pred stubama što su vodile do velikih ulaznih vrata na okretanje stajao je muškarac koji se doimao, u najmanju ruku, kao feldmaršal. Zlatne rojte i medalje krasile su mu muževne grudi. Držanje mu je bilo savršeno. Nježno bi vas uhvatio pod ruku dok ste reumatično izlazili iz taksija ili vlastitih kola, vodio 


Agatha Christie

vas krajnje pažljivo uza stube i sigurno proveo kroz vrata na okretanje. Ulazeći, ako vam je to bio prvi posjet ≈Bertramu«, osjećali ste, gotovo sa zebnjom, kako se vraćate u jedan davno nestali svijet. Vrijeme se ovdje vratilo unatrag. Ponovno ste se našli u Engleskoj iz doba kralja Edwarda. Hotel je, naravno, imao centralno grijanje, ali to niste mogli osjetiti. U velikom glavnom predvorju plamsala je, kao i uvijek, vatra u dva kamina kraj kojih su, napunjene kockama ugljena točno određenih dimenzija, stajale dvije mjedene posude za ugljen, baš kao u vrijeme edvardijanskih sobarica. Posvuda se osjećala prisutnost bogatog crvenog baršuna i neodređene meke topline. Naslonjači nisu pripadali ovom dobu. Bili su na prilično visokim nogama, kako se starije reumatične dame ne bi morale nepristojno koprcati da bi se iz njih izvukle. Sjedala im nisu, kao kod toliko hvaljenih, modernih naslonjača, završavala na polovici stegna, zbog čega su strašno patili oni što boluju od artritisa i išijasa, a nisu bili ni svi na isti kalup. Bilo ih je raznih veličina i oblika, od onih s visokim, uspravnim naslonima do onih u koje ste se mogli udobno zavaliti. U hotelu ≈Bertram« svatko je za sebe mogao pronaći udoban naslonjač. U vrijeme popodnevnoga čaja u prostranom su predvorju obično svi stolovi bili zauzeti. Predvorje, naravno, nije bilo jedino mjesto gdje se služio čaj. Bili su tu još salon (sa satenskim presvlakama), zatim salon za pušenje (po nepisanom zakonu rezerviran za muškarce) s golemim kožnatim naslonjačima i, napokon, još dva salona za pisanje gdje ste, uz čaj, mogli s prijateljicom mirno ogovarati zajedničke poznanike ili čak napisati koje pismo. Uz ove prednosti edvardijanskoga doba bilo je tu i drugih skrovitih mjesta, za one s modernijim prohtjevima. U prizemlju je bio dvostruki bar s dva barmena, jednim američkim koji se brinuo o Amerikancima, točeći im viski i miješajući koktele i drugim, engleskim, koji je bio zadužen za točenje šerija i za diskutiranje o utrkama u Ascotu i Newburyju sa sredovječnom gospodom kojih je, na dane važnih utrka, hotel bio pun. Dobro skriven na dnu hodnika, nalazio se i salon s televizorom. 


Hotel Bertram

Ali gosti su ipak najradije popodnevni čaj pili upravo u velikom predvorju. Starije su dame ondje uživale prateći odlazak i dolazak gostiju, prepoznajući stare prijatelje i zgražajući se kako su ovi ostarjeli. Bilo je i gostiju iz Amerike koji su se mogli diviti engleskim plemenitašima gledajući ih kako se bacaju na svoj tradicionalni popodnevni čaj. Popodnevni je čaj, naime, bio je pravi specijalitet hotela ≈Bertram«. Bio je jednostavno fantastičan. Obrednu misu služio je Henry, krupna i veličanstvena pojava od dobrih pedeset godina, očinski brižan, uslužna i otmjena držanja, pripadnik one davno izumrle vrste savršenih batlera. Goste je, pod Henryjevim budnim okom, posluživalo nekoliko mladih konobara. Čaj se služio na golemim ukrašenim srebrnim pladnjevima iz georgijanskih srebrnih čajnika. Porculanski servis za čaj, premda nije bio pravi, izgledao je kao originalni rickingham ili devenport. Služili su najbolje vrste indijskih, cejlonskih i sličnih čajeva, a što se pak jela tiče, mogli ste naručiti sve što vam padne na pamet... i dobiti. Dana sedamnaestoga studenoga lady Selina Hazy, šezdeset pet godina, iz Leicestershirea, jela je, s užitkom svojstvenim starim damama, divan topli kolačić s puno maslaca, što ga Englezi, s mnogo ljubavi, zovu muffin. Ipak nije bila baš toliko zaokupljena svojim muffinom, a da ne bi pogledala prema ulaznim vratima svaki puta kad bi se ova otvorila da propuste novoga gosta. Tako se dogodilo da je, smiješeći se, kimnula pukovniku Luscombeu - koji se, uspravan kako i priliči vojniku, pojavio na vratima noseći dvogled. Kretnjom rođenoga vladara smjesta ga je pozvala da priđe i Luscombe se u trenu našao kraj nje. - Zdravo, Selina, što tebe nosi u London? - Zubar - odgovori gospođa Selina, prilično nerazgovjetno zbog muffina. Usput, rekoh, kad sam već ovdje, idem do onoga čovjeka u Harley Streetu, zbog mog artritisa. Znaš na koga mislim. Premda su u Herley Streetu ordinacije imali mnogi pomodni liječnici, specijalisti za sve moguće boljke, Luscombe je točno znao na koga misli. 


Agatha Christie

- Je li ti barem pomoglo? - Rekla bih da jest - nerado je priznala lady Selina. - Neobičan čovjek. Iznenada me je iz čista mira zgrabio i zakrenuo mi vratom. - Oprezno je okretala vratom. - Je li boljelo? - Pa jasno, zacijelo je boljelo, kad ti netko na takav način zakrene vratom, ali nisam imala vremena osjetiti. - I dalje je oprezno micala glavom. - Čini se da je u redu. Nakon toliko godina, mogu opet okrenuti glavu. Pokušavajući to izvesti, odjednom uzvikne: - O, zar je moguće, pa to je stara Jane Marple. Mislila sam da je već odavno umrla. Izgleda kao da joj je sto godina. Pukovnik Luscombe bez većeg zanimanja pogleda u pravcu upravo uskrsnule Jane Marple; hotel ≈Bertram« raspolagao je uvijek pokojim primjerkom onih koje je on nazivao šeprtljavim starim kokama. Gospođa Selina nastavila je, ne dajući se smesti: - Ovo je još jedino mjesto u Londonu gdje možeš dobiti ≈muffine«. Zamisli, kad sam prošle godine bila u Americi, dali su mi za doručak nešto što su oni zvali ≈maffin«. Ni slično ≈muffinu«. Nekakav čajni kolačić s grožđicama. Pa zašto ga, kažem, uopće zvati ≈muffin«. Ugurala je u usta i posljednji zalogaj iz kojega se cijedio maslac i osvrnula se oko sebe. Henry se u tren oka našao kraj stola. On nije ni dojurio ni dobrzao. Jednostavno se tu stvorio. - Gospođa je još nešto željela? Možda kakav kolač? - Kolač? - neodlučno će Selina. - Imamo izvrstan kolač s kimom, mogu vam ga preporučiti, gospođo. - Kolač s kimom? Godinama nisam jela kolač s kimom. To je pravi kolač s kimom? - Svakako, gospođo. Naš kuhar ima taj recept već veoma dugo. Siguran sam da će vam se svidjeti. - Na Henryjev znak, jedan je od konobara smjesta pohitao po kolač s kimom. - Derek, ti si bio u Newburyju, zar ne? 10


Hotel Bertram

- Jesam. Odvratno hladno. Nisam dočekao dvije posljednje utrke. Nemoguć dan. Ona Harrisova ždrjebica je zbilja loša. - To sam i očekivala. Kako je prošla Swanhilda? - Stigla je četvrta - Luscombe je ustao. - Moram se pobrinuti za sobu. Uputio se preko predvorja prema recepciji. U prolazu baci pogled na goste za stolovima. Upravo nevjerojatno koliko ljudi ovdje pije čaj! Gotovo kao nekoć. Poslije rata čaj je, kao obrok, potpuno izišao iz mode. Ali u hotelu ≈Bertram« to očito nije bio slučaj. Tko li su samo svi ti ljudi? Dva kanonika iz Chislehamptona. Da, i još jedan par nogu ispod mantije, ondje prijeko u kutu, vjerojatno biskup, ne može biti ništa manje od toga! Da bi se odsjelo u hotelu ≈Bertram« trebalo je biti najmanje kanonik. Niži redovi svećenstva nisu to sebi, jadnici, mogli priuštiti. Inače, kada je riječ o tome, čudilo ga je kako si to mogu priuštiti ljudi poput lady Seline. A bile su tu i gospođe Berry i Posselthwaite iz Sommerseta kao i Sybil Kerr - sve siromašne ko crkveni miševi. Razmišljajući tako, stigao je i do recepcije gdje ga je silno ljubazno pozdravila gospođica Gorringe. Gospođica Gorringe bila je neka vrsta stare prijateljice. Poznavala je sve goste i, poput dobre vladarice, nikada nije zaboravljala lica. Doimala se staromodno, ali veoma dostojanstveno. Nakovrčana, žućkasta kosa počešljana na staromodan način, crna svilena haljina podignuta struka koju je, pričvršćen velikom zlatnom kopčom, resio broš u obliku kameje. - Soba broj četrnaest - reče gospođica Gorringe. - Mislim da ste i prošli put mali isti broj sobe, pukovniče Luscombe, i da vam se sviđala. Veoma je tiha. - Kakvo vam samo polazi za rukom uvijek sve pamtiti, gospođice Gorringe? - Nastojimo što udobnije smjestiti naše goste. - Hotel ≈Bertram« me uvijek vraća u daleku prošlost. Čini se kao da se ništa nije promijenilo. - Prekinuo se, jer se gospodin Humfries pojavio iz svog privatnog ureda da mu poželi dobrodošlicu. 11


Agatha Christie

Neupućeni su bili uvjereni kako je gospodin Humfries zapravo sam ≈Bertram«. Tko je bio ≈Bertram«, ako je uopće postojao, to nitko nije znao. Hotel ≈Bertram« postoji od 1840. godine, ali za njegovu se povijest nikada nisu osobito zanimali. Jednostavno je bio tu, postojao je, bio je opipljiva činjenica. Kad bi ga oslovljavali s ≈gospodine Bertram«, gospodin Humfries nije protuslovio. Ako je bilo potrebno da bude gospodin Bertram, bio je gospodin Bertram. Pukovnik Luscombe je znao njegovo pravo ime, premda nije bio siguran je li on samo upravitelj ili i vlasnik hotela. Ovo mu se potonje nekako više sviđalo. Gospodin Humfries imao je blizu pedeset godina, besprijekorno ponašanje i izgled ministra. Uvijek je, u svakome trenutku, mogao biti sve što se od njega očekivalo. Mogao je razgovarati o utrkama, kupovini, kriketu, vanjskoj politici, pričati anegdote o kraljevskoj obitelji, davati informacije o motoutrkama ili pak o najzanimljivijim predstavama na kazališnom repertoaru, mogao je savjetovati Amerikancima što da pogledaju u Engleskoj, bez obzira koliko se dugo mislili zadržati, znao je za svakoga gosta odabrati restoran po njegovu ukusu. Uza sve to nje se doimao jeftino. Nije se imao običaj u sve miješati. Gospođica Gorringe imala je i sama sve to u malome prstu i sasvim se dobro snalazila bez njega. On bi se, poput sunca, s vremena na vrijeme pojavio na horizontu i počastio nekog smrtnika svojom osobnom pažnjom. Ta je čast ovaj put zapala pukovnika Luscombea. Razmijenili su nekoliko primjedbi o utrkama, ali pukovnika je Luscombea još uvijek mučio njegov mali problem. Sada je imao nekoga tko mu nesumnjivo može pomoći. - Recite mi, Humfries, kako se ove dobre stare duše uspijevaju održati ovdje kod vas? - Ah, to bi vas, znači, zanimalo? - Činilo se kako se gospodin Humfries zabavlja. - Odgovor je veoma jednostavan. One to ne bi mogle da im mi ne... - Da im vi ne dajete poseban popust, zar ne? 12


Hotel Bertram

- Da, tako nekako. One zapravo ne znaju da je to popust, ali ako i primijete, vjeruju da ga dobivaju kao stari gosti. - Ali to nije jedini razlog? - Pa, znate, pukovniče Luscombe, ja vodim hotel i ne mogu dopustiti da izgubim novac. - Ali kako vam se to onda isplati? - To je pitanje ugođaja... Stranci, posebice Amerikanci s dubljim džepom, imaju nekakve čudne pojmove o Engleskoj. Ne govorim, naravno, o poslovnim ljudima, koji stalno putuju. Oni i tako odsjedaju u ≈Savoyu« ili ≈Dorchesteru«, oni žele suvremeni dekor, američku hranu i sve što ih podsjeća na vlastiti dom. Ali većina njih rijetko putuje i oni od ove zemlje očekuju da bude... dakle, da se ne vraćamo baš do Dickensa, ali čitali su Cranford i Henryja Jamesa i ne žele se razočarati, otkrivši da je ovdje zapravo isto kao u Americi! Kad se vrate kući, pričaju prijateljima: ≈U Londonu ima jedan diva hotel, zove se ≈Bertram«. To vam je kao da ste se vratili sto godina unatrag. Prava Stara Engleska! A tek gosti, takve ljude više nigdje ne možete susresti. Divne stare vojvotkinje. Poslužuju prava starinska jela, čak i prekrasnu staromodnu paštetu od mesa, tako nešto još niste jeli; i nezamislivo golem ovčji but i odreske, i staromodan engleski čaj i predivan engleski doručak. Osim toga imaju, naravno, i ostala uobičajena jela. Nevjerojatno je udobno. I toplo. Kamine još lože pravim panjevima.« Gospodin Humfries završio je s oponašanjem, dopustivši si nešto nalik posprdnom smiješku. - Ah, sada mi je jasno - zamišljeno će pukovnik Luscombe. - Svi ovi propali aristokrati, osiromašeni pripadnici starog seoskog plemstva, svi oni čine zapravo mis en scène? Gospodin Humfries kimnuo je potvrdno. - Čudim se što i drugi nisu došli na istu zamisao. Ja sam, naravno, zatekao hotel ≈Bertram«, mogli bi se reći, spremnim. Bilo je, doduše, potrebno nekoliko skupih popravaka. Sada svi koji ovamo dolaze žive u uvjerenju kako su ga baš oni otkrili i kako nitko drugi za nj ne zna. 13


Agatha Christie

- Pretpostavljam - dometne pukovnik Luscombe - da je popravak bio prilično skup. - Ah, naravno. Hotel je trebao zadržati edvardijanski izgled, ali komfor je morao odgovarati današnjim uvjetima. Za naše drage starice, oprostite što ih tako zovem, ništa se ovdje nije promijenilo od početka stoljeća, dok istodobno, gosti iz inozemstva zacijelo stječu dojam kako je kod nas moguće živjeti okružen stilskim namještajem i jesti starinska jela, a da se pritom ne moraš odreći udobnosti na koje si kod kuće navikao i bez kojih više ne možeš. - Ponekad je to vraški teško uskladiti, zar ne? - zanimalo je pukovnika Luscombea. - Kako kada. Uzmimo samo centralno grijanje. Amerikanci zahtijevaju, ili bolje, moraju imati po nekoliko stupnjeva višu temperaturu u sobi od Engleza. Zato imamo dvije vrste soba, jedne za Engleze, druge za Amerikance. Sobe su naizgled slične, ali se u mnogočemu razlikuju - neke smo morali opremiti električnim aparatima za brijanje, zatim tuševima i sličnim stvarima. Pobrinuli smo se i za američki doručak, pšeničnu kašu, ledeni sok od naranče i ostalo. A možete, ako zaželite, naručiti i engleski doručak. - Šunku s jajima? - Točno, ali i još mnogo toga. Dimljeni losos, bubrege sa slaninom ili hladnog fazana, jorkširsku šunku, kao i oksfordsku marmeladu. - Moram to upamtiti za sutra ujutro. Ta se jela više ni kod kuće ne pripremaju. Humfries se nasmiješio. Većina gospode naručuje uglavnom šunku s jajima. Oni su - pa, zaboravili kako je nekoć bilo. - Da, da... Sjećam se kad sam bio mali... - sjetno će Luscombe - na stolu je uvijek bilo puno toplih jela. Da, nekoć se dobro živjelo. - Mi se trudimo da goste u svemu zadovoljimo, nastojimo svakomu pružiti ono što mu treba. 14


Hotel Bertram

- Uključujući i kolač s kimom i ≈muffine«, da, shvaćam. Svakome prema potrebama - veoma jednostavno. Veoma marksistički. - Oprostite? - A, ništa, Humfries, samo sam malo razmišljao naglas. Krajnosti se dodiruju. - Pukovnik se okrenuo gospođici Gorringe da uzme ključ koji mu ona spremno pruži. Poslužitelj je skočio i otpratio ga do dizala. Krajičkom oka vidio je lady Selinu u društvu njezine prijateljice Jane Kakoseonozvaše.

15


2.

N

adam se da još živiš u onom dražesnom St. Mary Meadu? - pitala je Selina. - Tako ljupko, neiskvareno seoce. Često ga se sjetim. Nepromijenjeno, kao i uvijek, nadam se? - Pa, ne baš sasvim - gospođica Marple zamisli se nad novim izgledom svog obitavališta. Novoizgrađeni stanovi. Dogradnja Vijećnice, izgled Glavne ulice posve izmijenjen novim izlozima... Uzdahnula je. - Čovjek, čini se, mora prihvatiti promjene. - Napredak - zaključi gospođa Selina odsutno. - Često mi se čini kako to uopće nije napredak. Svi ti krasni novi sanitarni uređaji. U svim mogućim bojama, ≈najbolje« izrade, kako to danas reklamiraju, ali koji od njih doista radi? Kamo god dođeš u posjetu, naći ćeš u nužniku upozorenje ≈Pritisni kratko i pusti«, ili ≈Povuci ulijevo«, ili ≈Otpusti naglo«. A u dobra stara vremena jednostavno si stisnuo ručicu na bilo koji način i sve je bilo u redu. O, tu je i onaj simpatični biskup iz Medmenhama - odjednom će lady Selina, usred rečenice, prateći pogledom visokog, prosijedog svećenika. - Gotovo je posve slijep. Ali izvrstan, borben svećenik. Uslijedio je kraći razgovor o svećenstvu općenito, isprekidan upadicama lady Seline koja je među gostima prepoznavala razne svoje prijatelje i poznanike, od kojih mnogi uopće nisu bili oni za koje ih je držala. Ona i gospođica Marple pretresle su malo ≈dobra stara vremena«, ali budući da je gospođica Marple, naravno, odrasla u posve drukčijem okruženju nego Selina, njihova su se zajednička sjećanja odnosila zapravo na razdoblje od nekoliko godina što ih je gospođa Selina, koja je nakon muževljeve smrti raspolagala veoma skromnim sredstvima, provela u unajmljenoj 16


Hotel Bertram

kućici u St. Mary Meadu, praveći društvo svom sinu dok je ovaj bio stacioniran na obližnjem aerodromu. - Jane, zar ti uvijek odsjedaš ovdje kad si u Londonu? Čudno je što te već prije nisam susrela. - O, ne, nipošto. Ne bih si to mogla priuštiti, a osim toga, u posljednje se vrijeme gotovo i ne mičem od kuće. Ne, ovo mogu zahvaliti svojoj dragoj nećakinji koja je zaključila da će me kraći posjet Londonu razveseliti. Joan je veoma draga djevojka; zapravo, ne baš djevojka. - Tu gospođica Marple s tjeskobom pomisli kako se Joana već zacijelo bliži pedesetoj. - Ona je, znaš, slikarica. Prilično poznata. Joan West. Nedavno je imala izložbu. Slikari su gospođu Selinu slabo zanimali, kao uostalom sve što je bilo vezano uz umjetnost. Glumce, pisce i glazbenike smatrala je inteligentnim, dresiranim životinjama; bila ih je spremna tolerirati, ali u sebi se pitala čemu oni to uopće rade. - Vjerojatno nešto moderno - zaključi, dok joj je pogled nezainteresirano lutao predvorjem. - Evo i Cecily Longhurst... opet je obojila kosu, kako vidim. - Da, rekla bih da je draga Joan prilično moderna. - No tu se gospođica Marple grdno varala. Joan West bila je moderna prije dvadesetak godina, danas su je, međutim, mladi umjetnici smatrali totalno staromodnom. Bacivši kratak pogled na obojenu kosu Cecily Longhurst, gospođica Marple ponovno se prepustila ugodnu razmišljanju o Joaninoj dobroti. Joan je zapravo rekla svome mužu: ≈Voljela bih nešto učiniti za jadnu staru tetku Jane. Nikada nikamo ne ide. Što misliš, bi li je razveselio odlazak u Bournemouth na tjedan-dva? - Izvrsna zamisao - složio se Raymond West. Posljednja mu se knjiga veoma dobro prodavala i bio je spreman pokazati stanovitu velikodušnost. - Mislim da je silno uživala na onom putovanju po Karibima, šteta jedino što je bila umiješana u onaj slučaj ubojstva. Veoma nezgodno u njezinim godinama. 17


Agatha Christie

- Čini se da se njoj tako nešto uvijek dogodi. - Raymond je neobično volio staru gospođu i stalno je smišljao nešto čime će je razveseliti i slao joj knjige za koje je vjerovao da će je zanimati. Često bi ga iznenadila pristojnim odbijanjem njegovih poklona i, premda je uvijek tvrdila kako su knjige veoma zanimljive, zapravo je sumnjao da ih uopće čita. Napokon, ni vid joj više nije kao nekoć. U ovome se posljednjem varao. Gospođica je Marple, s obzirom na svoje godine, imala izvrstan vid i s istinskim je uživanjem pratila i upijala sve što se oko nje događalo. Na Joaninu ponudu da tjedan-dva provede u jednom od najskupljih hotela u Bournemouthu promrmljala je neodlučno: - Doista si veoma ljubazna, draga, ali mislim... - Ali to bi ti, teta Jane, jako dobro činilo. Dobro je ponekad izići iz kuće. Tako si čovjek malo provjetri ideje i nađe nove teme za razmišljanje. - O, imaš pravo, doista bih rado nekamo otputovala, malo za promjenu. Možda ne baš u Bournemouth. Joan je bila malo iznenađena. Držala je kako bi Bourne­mouth za tetu Jane bio prava Meka. - Želiš li radije u Eastbourne, ili možda u Torquay? - Ono što bi mene zaista veselilo... - oklijevala je gospođica Marple. - Da? - Bojim se da ću ti se učiniti djetinjastom... - Ne, sigurno nećeš... (≈Kamo li to želi ići draga starica?«) - Voljela bih ići u London, u hotel ≈Bertram«. - Hotel ≈Bertram«? - ime joj se učinilo poznatim. Sada se gospođica Marple raspričala: - Bilo mi je četrnaest kad sam ondje bila s ujakom i ujnom. Ujak Thomas je bio kanonik u Elyju. Uvijek se toga sjećam. Kad bih mogla ondje odsjesti... tjedan dana bilo bi mi posve dovoljno... dva tjedna bi možda bilo preskupo. - Ništa se ti ne brini. Ići ćeš kamo želiš. Trebala sam i sama pogoditi da bi ti radije išla u London... trgovine i sve ostalo. Pobrinut ćemo se za to... ako hotel ≈Bertram« još postoji. Mno18


Hotel Bertram

gih hotela više nema, neki su srušeni u ratu, a neki jednostavno zatvoreni. - Pa, slučajno znam da hotel ≈Bertram« još postoji. Pisala mi je o njemu prijateljica iz Amerike koja je ondje bila odsjela sa svojim mužem. - Izvrsno, u tom ću ti slučaju odmah rezervirati sobu. - Potom obzirno doda: - Bojim se samo da ćeš ustanoviti kako se jako promijenio. Nemoj da te to previše razočara. Hotel ≈Bertram«, međutim, nije se bio promijenio. Bio je isti kao nekoć. Bio je upravo nevjerojatno nepromijenjen, posve isti, zaključila je gospođica Marple, ali zapravo, pitala se... Zahvaljujući svom zdravom rasuđivanju, bila je svjesna da je ovamo došla osvježiti stare uspomene, dodati im ponešto od originalnih boja. Veći dio života sastojao joj se, nažalost, od uspomena na minule događaje, na davno proživljene lijepe dane. Naći nekoga s kim to možete podijeliti, za nju je bila prava sreća. Njezina je generacija polagano odlazila. A ona je ostala i sjećala se. Pomisao na to, na čudan joj je način pomogla da opet živne. - Jane Marple bila je opet ona nježna, rumena mlada djevojka... u mnogočemu nerazborita... da, kako li se zvao onaj nesretnik - o, Bože, više mu ni imena nije znala! Majka je mudro postupila kad je to prijateljstvo zatrla već u pupoljku. Bila ga je susrela nakon mnogo godina... i, izgledao je doista grozno! A svojedobno je plakala za njim najmanje tjedan dana! - Danas, naravno... - misli joj se vratiše u sadašnjost... Ova jadna mlada stvorenja. Neka od njih imaju i majke, ali, čini se kako to više ništa ne znači - nisu to majke koje bi svoju kćer mogle zaštititi od glupih skandala, izvanbračne djece ili rane i nesretne udaje. To je zbilja veoma tužno. Iz razmišljanja je trgne prijateljičin glas: - Ovo je, zamisli, ovo je... Bess Sedgwick! Od svih najnevjerojatnijih mjesta... Gospođica Marple nije slušala primjedbe što ih je gospođa Selina istresala na račun nazočnih gostiju. Njih su se dvije kretale u potpuno različitim društvenim krugovima te gospođica Marple 19


Agatha Christie

nije mogla sudjelovati u ogovaranju različitih prijatelja i poznanika koje je lady Selina prepoznavala ili mislila da prepoznaje. Međutim, u slučaju Bess Sedgwick bilo je drukčije. Bess Sedgwick bilo je ime koje je poznavala cijela Engleska. Već više od trideset godina novine su izvještavale o njezinim nečuvenim i nevjerojatnim pustolovinama. Dobar dio rata provela je kao članica Pokreta otpora u Francuskoj i pričalo se da na dršku pištolja ima urezano šest znakova za šest ubijenih Nijemaca. Prije mnogo godina sama je preletjela Atlantik, na konju je prošla cijelom Europom. Vozila je trkaća kola, jednom je zgodom iz goruće kuće spasila dvoje djece, imala je za sobom nekoliko brakova, uza sve to, smatrali su je i najbolje odjevenom ženom Europe. Pričalo se, također, da se uspjela prokrijumčariti na nuklearnu podmornicu kad je ova isplovljavala na pokusnu vožnju. Zbog svega toga gospođica se Marple s najvećim zanimanjem ispravila u stolcu i dopustila sebi jedan dug, neprikriveno znatiželjan pogled u njezinu smjeru. Sve je mogla očekivati od hotela ≈Bertram«, ali nipošto i pojavu Bess Sedgwick. Skupi noćni klub ili krčma u kojoj se sastaju vozači kamiona - bilo koje od ta dva mjesta bolje bi odgovaralo širokom polju interesa Bess Sedgwick. Ali ovaj pristojan, starinski hotel nekako se čudno nije uklapao. No ona je, unatoč svemu, bila ovdje, u to nije moglo biti sumnje. Ne bi proteklo ni mjesec dana a da se slika Bess Sedgwick ne pojavi u novinama ili kakvom časopisu. A sada je iznenada sjedila ovdje među njima, gotovo na dohvat ruke i, pušeći nestrpljivo, iznenađeno gledala velik pladanj što su ga pred nju upravo postavili, kao da nešto slično nikada nije vidjela. Bila je, kao što je gospođica Marple, zbog udaljenosti, jedva uspjela vidjeti, da, bila je naručila uštipke. Veoma zanimljivo. Dok ju je promatrala, Bess Sedgwick je ugasila cigaretu u tanjuriću, uzela jedan uštipak i odgrizla pozamašan komad. Pravi, gusti, crveni džem od jagoda potekao joj je niz bradu. Bess se, zabacivši glavu, glasno nasmije, bio je to najglasniji i najveseliji zvuk koji je ikada odjeknuo predvorjem hotela ≈Bertram«. 20


Hotel Bertram

Henry se odmah stvorio kraj nje pružajući joj bijeli ubrus. Ona ga uze i, dječački grubo otirući bradu, uzvikne: - To ja zovem pravim uštipkom. Božanstveno. Spustila je ubrus na tanjur i ustala. Sve su oči bile uprte u nju. Ne zna se je li joj to laskalo ili jednostavno nije ni primjećivala. Vrijedilo ju je pogledati, bila je više zanimljiva no lijepa. Platinasta kosa spuštala joj se glatka i ravna na ramena. Lice joj je bilo savršena oblika, nos orlovski, a duboko usađene oči izrazito sive. Krajnja jednostavnost njezine haljine mogla je zbuniti većinu muškaraca. Izgledala je kao najprostija vreća, bila je bez ukrasa i činilo se da nigdje nije sastavljena. Ali žene su o tome znale nešto više. Čak je i dobroćudnim, starim dušama sa sela bilo jasno da zacijelo stoji cijeli imetak! Prelazeći predvorjem prema dizalu, prošla je kraj stola za kojim su sjedile lady Selina i gospođica Marple. Zastala je i pozdravila lady Selinu: - Zdravo, Selina, nisam te vidjela još od ≈Cruftsa«. Kako naša buržoazija? - Što ti, Bess, zaboga radiš ovdje? - Uzela sam ovdje sobu. Upravo se vraćam iz Škotske. Četiri sata. Nije loše. - Jednoga ćeš dana ubiti sebe ili koga drugoga. - O, nadam se da neću. - Ali zašto si odsjela ovdje? Bess Sedgwick osvrnula se oko sebe. Činilo se da je shvatila na što Selina cilja i prizna to uz podrugljiv smiješak: - Netko mi je rekao da i ovo moram probati. Mislim da je bio u pravu. Upravo sam pojela fantastičan uštipak. - Draga moja, ovdje imaju i prave ≈muffine«. - ≈Muffine« - lady Sedgwick se zamislila. - Da... - činilo se kako se udubila u problem. - ≈Muffine”! Kimnula im je i nastavila put prema dizalu. - Iznimna djevojka! - oduševljeno će lady Selina. Za nju su, kao i za gospođicu Marple, sve žene ispod šezdesete bile djevojke. - Poznavala sam je kad je bila dijete. Nikoga nije slušala. Pobjegla je s konjušarom, Ircem, kad joj je bilo šesnaest. Nje21


Agatha Christie

zini su ih uspjeli pronaći na vrijeme... ili, možda, ne baš sasvim na vrijeme. U svakom slučaju, momka su isplatili, a nju udali za staroga Conistona... bio je trideset godina stariji od nje, grozna stara raga, ali bio je lud za njom. To nije dugo trajalo. Pobjegla je s Johnnyjem Sedgwickom. Taj bi brak vjerojatno potrajao da si on nije slomio vrat na utrkama. Nakon toga se udala za Ridgwayja Beckera, Amerikanca s jahtom. Razveo se od nje prije tri godine. Sada se priča da živi s nekim vozačem utrka... mislim da je Poljak ili nešto slično. Ne znam je li za njega uopće udata. Nakon razvoda uzela je natrag prezime Sedgwick. Kreće se među najneobičnijim ljudima. Kažu da se drogira... no ja ne znam, u to ne vjerujem... - Pitanje je je li sretna - dometne zamišljeno gospođica Marple. Lady Selina, kojoj takvo pitanje nikada ne bi palo na pamet, doimala se malo zatečenom. - Ima mnogo novaca, pretpostavljam - pokušala je nesigurno. - Alimentacija i ostalo. Ali, naravno, nije sve u tome... - Ne, zaista nije. - Oko nje se uvijek vrzma nekoliko muškaraca. - Je li? - Jasno, kad žene dođu u njezine godine, to je sve što ih zanima... Ali ja nekako... - tu je zašutjela. - Ne - odlučno će gospođica Marple - ni ja u to ne vjerujem. Ima ljudi koji bi se podrugljivo nasmijali na račun stare dame od koje se ne bi moglo očekivati da bude stručnjak za pitanja nimfomanije, a to, istini za volju, baš i nije riječ kojom bi se gospođica Marple bila poslužila - njezin vlastiti izraz bio bi ≈uvijek odveć sklona muškarcima”; no lady Selina njezino je mišljenje prihvatila kao vlastito. - U njezinu je životu bilo mnogo muškaraca - naglasila je. - O, posve sigurno, no ne misliš li i ti da su za nju muškarci uvijek više pustolovina negoli potreba? I, napokon, koja bi to žena došla u hotel ≈Bertram« na ljubavni sastanak. A možda ga je Bess Sedgwick upravo zato i odabrala. 22


Hotel Bertram

Uzdahnula je, pogledala na starinski sat što je kuckao na kaminu i oprezno, poput svih reumatika, ustala sa stolca. Polako se uputila prema dizalu. Lady Selina, ostavši sama, odmah se baci na starijega gospodina vojničkoga držanja koji je čitao ≈Spectator«. - Neobično mi je drago što vas ponovno vidim. Ovaj, vi ste general Arlington, zar ne? Kad je to taj stariji gospodin pristojno zanijekao, gospođa se Selina ispričala, ali nije ju to odveć pogodilo. Budući da je u nje kratkovidnost bila udružena s optimizmom te da joj je najdraža zabava bilo prepoznavanje starih prijatelja i poznanika, njoj su se ovakve pogreške često događale. Ovdje se to, istini za volju, mnogima događalo, uglavnom zbog zastrtih prozora i ugodno prigušene rasvjete. Ljudi se zbog toga, međutim, nisu vrijeđali, čak se činilo kako ih to zabavlja. Stojeći pred dizalom, gospođica Marple smješkala se u sebi: - Tako svojstveno Selini! Uvjerena je da svakoga poznaje. U poznanstvima se s njom nije mogla mjeriti. Njezin jedini uspjeh na tom polju bio je naočit, elegantno odjeven biskup od Westchestera. Njemu se nježno obraćala s ≈dragi Robbie«, a on joj je odgovarao na isti način, sjećajući se kad je kao dijete na hempširskom župnom dvoru vrištao: ≈Tetice Jane, hoću da budeš krokodil! Budi krokodil i pojedi me!” Dizalo se spustilo i poslužitelj u livreji je otvorio vrata. Gospođica Marple nemalo se iznenadila vidjevši u dizalu Bess Sedgwick koja je jedva minutu prije otišla gore. A tada, još uvijek na vratima dizala, Bess Sedgwick zastade kao ukopana, zagledavši se netremice preko ramena gospođice Marple, tako da se i stara dama morala osvrnuti. Vratar je upravo otvorio ulazna vrata kako bi propustio nove goste. Bile su to dvije žene. Jedna od njih bila je šeprtljava, sredovječna dama s prilično nesretno odabranim ljubičastim šeširom s cvijećem, a druga je bila visoka, jednostavno, ali elegantno odjevena djevojka od kojih sedamnaest godina, duge, ravne, svijetle kose. 23


Agatha Christie

Pribravši se malo, Bess Sedgwick se naglo okrene i vrati u dizalo. Kako je pritom ponovno naletjela na gospođicu Marple, morala joj se ispričati: - Neobično mi je žao. Gotovo sam vas srušila - imala je topao, ugodan glas. - Upravo sam se sjetila da sam nešto zaboravila; zvuči glupo, ali zapravo nije. - Drugi kat? - pitao je poslužitelj dizala. Gospođica Marple kimnula je potvrdno i nasmiješila se, prihvaćajući ispriku. Izišla je na drugom katu i putem se do svoje sobe zabavljala pokušavajući riješiti neke sitne i posve nevažne probleme što su joj se motali po glavi. Primjerice, ono što je lady Sedgwick rekla nije bilo istina. Tek se bila popela u svoju sobu i vjerojatno se tada ≈sjetila da je nešto zaboravila« (ako je u tome uopće bilo istine) pa se vratila dolje da to pronađe. Ili je možda sišla kako bi se s nekim sastala? Ako je tako, što li je vidjela izlazeći iz dizala? Što li ju je toliko pogodilo te se istog trena vratila u dizalo. Očito je pod svaku cijenu htjela izbjeći susret s nekim, ma tko to bio. Zacijelo su to bile one dvije nove gošće. Sredovječna žena i mlada djevojka. Majka i kći? Ne, zaključila je gospođica Marple, to nisu majka i kći. Čak i u hotelu ≈Bertram«, zadovoljno je zaključila gospođica Marple, može se dogoditi nešto zanimljivo...

24

hotel bertram  

knjiga,hotel

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you