Issuu on Google+

MICHAEL ENDE PRIČA BEZ KRAJA CORNELIA F UNKE GOSPODAR LOPOVA JAHAČ ZMAJA SRCE OD TINTE KRV OD TINTE SMRT OD TINTE TOMISLAV Z AGODA BALADA O BUGINIM GAĆICAMA FRANK COTRELL BOYCE MILIJUNI H ANS M AGNUS ENZENSBERGER BROJKO VRAGOLKO GARTH NIX SABRIEL P HILIP R EEVE SMRTONOSNI STROJEVI IVICA IVANAC GOSPODAR MUNJA LIAN HEARN MAČ U TIŠINI TRAGOVI U SNIJEGU SJAJ MJESEČINE A PRILYNNE PIKE KRILA

Carolije_OMOT.indd 1

Laurel je jesenska vila. Nedugo nakon tog otkrića, uspjela je spasiti dveri vilinskoga svijeta. Sada je očekuje ljeto u Avalonu gdje treba svladati vještine jesenskih vila. Ali njezina ljudska obitelj i prijatelji još su uvijek u opasnosti, a dveri Avalona ugroženije no ikada.

Okrećući se oko sebe u potrazi za napadačem, trolovi su vikali i gunđali. Oružje im je iz ruku izbio metalni disk neobična izgleda koji je sad bio zabijen u deblo stabla tik iza Laurel, samo petnaestak centimetara iznad njezine glave. Cijelo joj je tijelo zadrhtalo od olakšanja i prvi put u životu učini joj se da će se onesvijestiti, ali opasnost još nije prošla. Trolovi su nakratko bili smeteni i Laurel se, iskoristivši tu kratkotrajnu prednost, bacila na trbuh i počela puzati prema rubu čistine. U nju udari nešto veliko i teško, odnijevši je s čistine i iza velikog stabla. Kad je zaustila vrisnuti, nečija joj ruka pokrije usta.

U     ,   ,            .

www.mozaik-knjiga.hr

99,00 kn ISBN 978-953-14-0838-7

zlatna lada

plus

E

plus

arolij

WILLIAM NICHOLSON VJETROPJEV ROBOVI GOSPODSTVA VATROPJEV

zlatna lada

A

PRYLINNE PIKE priča priče o vilama otkad je bila dijete s hiperaktivnom maštom. U dobi od dvadeset godina završila je studij kreativnog pisanja na fakultetu Lewis-Clark u Lewistonu, u državi Idaho. Trenutačno živi s mužem i troje djece u državi Utah, gdje sanja o toplijim podnebljima. Na njezinim internetskim stranicama (www. aprilynnepike.com) možete čitati njezin blog.

C

plus

APRILYNNE PIKE

zlatna lada

C

E

Nakon što je roman Krila postao najprodavanija knjiga za mlade na listi New York Timesa, Aprylinne Pike piše i drugi dio: Čarolije. U novom se romanu nastavlja pustolovina jesenske vile Laurel koja, odrastajući među ljudima, na vilinskoj Akademiji u Avalonu stječe znanja i vještine kojima će zaštiti vilinski svijet od opasnih neprijatelja.

arolij APRILYNNE PIKE

“Izvanredan prvijenac!” StephEnie Meyer

27.12.2010 13:53:58


CAROLIJE A.Pike.indd 4

16.12.2010 10:19:49


biblioteka ZLATNA LAÄ?A PLUS urednica Lidija Zozoli

CAROLIJE A.Pike.indd 1

16.12.2010 10:19:48


Naslov izvornika

SPELLS Copyright © Aprilynne Pike 2010 © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2010.

Prijevod s engleskoga Mihaela Velina

Za nakladnika Bojan Vidmar

Lektorica Saša Vagner Perić Korektorica Sanja Matasić Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Marija Morić Ilustracija na naslovnici Marija Morić Tisak Denona d.o.o., Zagreb, prosinac 2010.

ISBN 978-953-14-0838-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 747689. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drukčije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

CAROLIJE A.Pike.indd 2

16.12.2010 10:19:48


Aprilynne Pike

Nova vrsta bajke

CAROLIJE A.Pike.indd 3

16.12.2010 10:19:49


CAROLIJE A.Pike.indd 4

16.12.2010 10:19:49


Kennyju – za sve male stvari. I za one velike. I za sve one između. Hvala ti.

CAROLIJE A.Pike.indd 5

16.12.2010 10:19:49


CAROLIJE A.Pike.indd 6

16.12.2010 10:19:49


Jeda n

L

aurel je stajala ispred kuće, pogledom pretražujući rub šume, a grlo joj se stezalo od navale nervoze. Znala je da je on tamo negdje, da je gleda. To što ona njega još nije mogla vidjeti nije značilo ništa. Ne bi se moglo reći da ga nije htjela vidjeti. Ponekad joj se činilo da i previše žudi za tim da ga vidi. Imati posla s Tamanijem, to je kao da se igraš u brzacima. Zakorači samo jedan korak predaleko i struja te nikad više neće pustiti. Bila je odabrala ostati s Davidom i još je vjerovala da je to bila ispravna odluka. No ponovni joj susret s Tamanijem zbog toga nije bio ništa lakši. I nisu joj se zato ruke ništa manje tresle. Obećala mu je da će ga doći posjetiti kad dobije vozačku dozvolu. Premda nije bila odredila točan datum, jest rekla da će to biti u svibnju. Sad je već zamalo bio kraj lipnja. Moralo mu je biti jasno da ga izbjegava. Sad je sigurno bio ovdje – bit će prvi koji će je pozdraviti – a ona nije bila sigurna bi li zbog toga trebala osjećati uzbuđenje ili strepnju. Osjećaji su se u njoj pomiješali u vrtoglavu mješavinu nečega što nikad prije nije bila osjetila, a nije bila sigurna želi li to ikad opet osjetiti. Uhvati se kako stišće sićušni prsten koji joj je Tamani dao prošle godine, onaj što ga je nosila na tankom lančiću oko vrata. Proteklih šest mjeseci trudila se da ne razmišlja o njemu. Trudila se, ali uzalud, morala si je priznati. Hodajući prema šumi, Laurel se prisili pustiti prstenčić i pokuša ležerno spustiti ruke uz tijelo. 7

CAROLIJE A.Pike.indd 7

16.12.2010 10:19:49


Kad je zakoračila u sjenu krošnje, sa stabla sijevne nešto zeleno i crno pa je odigne s tla. Vrisnula je, isprva od užasa, a zatim od radosti. “Jesam li ti nedostajao?” upita Tamani s istim onim čarobnim poluosmijehom koji ju je bio očarao već prvoga trena. I u trenutku je sve bilo kao da nije prošlo šest mjeseci. Već sam pogled na njega i osjećaj njegove blizine rastalili su sav strah, svaku misao… svaku odluku. Laurel ga zagrli i stisne ga najjače što je mogla. Najradije ga nikad više ne bi pustila iz zagrljaja. “Shvatit ću to kao da”, reče Tamani i zastenje. Prisilila se pustiti ga iz zagrljaja i zakoračiti korak unatrag. Bilo je to kao da pokušaš natjerati rijeku da teče uzvodno. Nakon nekoliko sekundi ipak joj je to uspjelo pa se zadovoljila time da stoji u tišini i upija ga pogledom. Ista poluduga crna kosa, brz osmijeh, očaravajuće zelene oči. Osjećajući kako je obavija oblak nelagode, Laurel se zagleda u vrhove cipela, pomalo se srameći odveć gorljiva pozdrava. Nije bila sigurna što bi sad trebala reći. “Očekivao sam te prije”, reče Tamani napokon. Sad kad je bila ovdje s njim, bilo joj je neshvatljivo da se bojala susreta, ali još se jasno sjećala hladnoga grča strepnje u želucu svaki put kad bi pomislila na to da će opet vidjeti Tamanija. “Žao mi je.” “Zašto nisi došla?” “Bojala sam se”, odgovori ona iskreno. “Mene?” upita Tamani smiješeći se. “Tako nekako.” “Zašto?” Laurel duboko udahne. Zaslužio je istinu. “Previše mi je lako biti ovdje s tobom. Ne vjerujem si kad sam u tvojoj blizini.” 8

CAROLIJE A.Pike.indd 8

16.12.2010 10:19:49


Tamani se mangupski nasmiješi. “Pa… mislim da se ne bih smio previše uvrijediti zbog toga.” Laurel zakoluta očima. Njezina duga odsutnost nije nimalo umanjila njegov frajerski nastup. “Kako ide?” “Dobro. Sve ide dobro”, zamuca ona. Oklijevao je. “Kako su ti prijatelji?” “Moji prijatelji?” ponovi Laurel. “Možeš li uopće biti prozirniji?” Nesvjesno je dotaknula srebrnu narukvicu oko zapešća. Tamani je pogledom slijedio njezin pokret. Ritnuo je prašinu. “Kako je David?” upita napokon. “Odlično.” “Jeste li vas dvoje…?” Pitanje je ostalo visjeti u zraku. “Jesmo li zajedno?” “Da, to sam mislio.” Pogled mu opet pobjegne prema srebrnoj narukvici. Licem mu preleti izraz frustracije, preobrazivši letimičan pogled u bijesno sijevanje očima, ali uspio ga je rastjerati osmijehom. Narukvica je bila dar od Davida. Dobila ju je nedugo poslije prošlog Božića, kad su službeno prohodali. Bila je to profinjena srebrna lijana sa sićušnim cvjetovima koji su cvjetali oko kristalića. Nije joj to otvoreno rekao, ali Laurel je pretpostavljala da je narukvica bila protuteža vilenjačkom prstenu koji je još nosila na lančiću oko vrata. Nije se mogla prisiliti da ga nekamo spremi, a baš kao što je i bila obećala, svaki put kad je pomislila na prsten, sjetila bi se Tamanija. Još joj je bilo stalo do njega. Osjećala se rastrganom i nesigurnom, ali ti su osjećaji bili dovoljno snažni da potaknu grižnju savjesti svaki put kad bi joj misli pobjegle u tom smjeru. David je bio sve što je ikad tražila u dečku. Osim onoga što nije bio i što nikad ne može biti. Ali ni Tamani nikad ne može biti ono što David jest. 9

CAROLIJE A.Pike.indd 9

16.12.2010 10:19:49


“Da, jesmo”, odgovori mu ona napokon. Tamani je šutio. “Trebam ga, Tam”, reče ona, tiho, ali ne ispričavajući se. Nije se mogla – nije se htjela – ispričavati za to što je izabrala Davida. “Već sam ti prije rekla kako stvari stoje.” “Da.” On joj prijeđe rukama po nadlakticama. “Ali on sad nije ovdje.” “Znaš da ne bih mogla živjeti s tim”, prisilila se reći. Ali glas joj je bio tek malo glasniji od šapta. Tamani uzdahne. “Morat ću to prihvatiti, zar ne?” “Osim ako ne želiš da budem sama.” Obgrlio ju je jednom rukom oko ramena – sad posve prijateljski. “Nikad ti to ne bih poželio.” I ona zagrli njega pa ga stisne. “Čime sam ovo zaslužio?” upita Tamani. “Time što si takav kakav jesi.” “Pa, definitivno neću odbiti zagrljaj”, reče on. Glas mu je bio ležeran, kao da se šali, ali i drugu je ruku obavio oko nje, pomalo očajnički. No prije nego što se stigla odmaknuti, već je spustio ruku i pokazao niz puteljak. “Dođi”, reče Tamani, “ovuda.” Osušila su joj se usta. Bilo je vrijeme. Zabivši ruke u džepove Laurel je po tko zna koji put opipavala ukrašenu kartu. Pojavila joj se na jastuku jednoga jutra početkom svibnja, zapečaćena voskom i zavezana blistavom srebrnom vrpcom. Poruka je bila kratka – samo četiri retka – ali nakon nje ništa više nije bilo isto. S obzirom na tvoju žalosno neodgovarajuću trenutačnu naobrazbu, pozvana si na Akademiju u Avalonu. Molimo, budi na dverima sredinom jutra na prvi dan ljeta. U Avalonu ćeš ostati osam tjedana. * 10

CAROLIJE A.Pike.indd 10

16.12.2010 10:19:49


Žalosno neodgovarajuća. Mama nije bila sretna kad je to čula. Doduše, u posljednje vrijeme mama ni na što u vezi s vilama nije gledala blagonaklono. Nakon prvobitnog otkrića da je Laurel vila, stvari su bile iznenađujuće dobre. Njezini su roditelji oduvijek znali da je njihova usvojena kći drukčija. Ma kako da je suludo na kraju zvučala istina – da je Laurel podmetnuto vilinsko dijete koje im je bilo ostavljeno samo zato da jednoga dana naslijedi vilinsku zemlju – prihvatili su je iznenađujuće lako, barem isprva. Tatin se odnos prema njoj nije promijenio, ali mamu kao da je svakim danom sve više izluđivala činjenica da Laurel nije ljudsko biće. Prvo je prestala razgovarati o tome, zatim je odbijala i slušati o tome, a kad je prošli mjesec Laurel dobila poziv u Avalon, bila je to kap koja je prelila čašu. Trebalo je mnogo nagovaranja, a i tatina uvjeravanja prije nego što je mama napokon pristala pustiti je. Kao da se bojala da će na povratku biti još manje ljudsko biće nego što je sad. Laurel je bila sretna što im nije ništa rekla o trolovima, jer da jest, sigurno sad ne bi ovdje stajala. “Jesi li spremna?” upita Tamani, naslućujući njezino oklijevanje. Spremna? Laurel nije bila sigurna hoće li ikada biti više – ili manje – spremna za ovo. Bez riječi je krenula za njim kroz šumu. Krošnje su propuštale svjetlo i bacale sjenu na stazu kojom su išli. Jedva da bi je se i moglo nazvati stazom, ali Laurel je znala kamo vodi. Uskoro će stići do niska, grbavog stabla, jedinstvenog primjerka u ovoj šumi, ali inače posve obična izgleda. Premda je ovdje bila proživjela dvanaest godina tijekom kojih je često istraživala imanje, to je drvo dosad vidjela samo jednom – kad je nakon borbe s trolovima dovezla Tamanija, ranjenog i jedva pri svijesti. Tada je svjedočila preobrazbi toga stabla i na 11

CAROLIJE A.Pike.indd 11

16.12.2010 10:19:50


trenutak uhvatila pogled na ono što leži iza njega. Danas će i proći kroz dveri. Danas će vlastitim očima vidjeti Avalon. Kad su zašli dublje u šumu, drugi su vilenjaci iskoračili iz sjene i krenuli za njima, a Laurel se jedva suzdržavala da ne okreće glavu i da ne zuri u njih. Pomislila je da se nikad neće naviknuti na te prelijepe, nečujne stražare koji joj se nikad nisu obraćali, a rijetko bi je pogledali u oči. Uvijek su bili tu, čak i kad ih nije vidjela. Sad je to znala. Nakratko se zapita koliko njih ju je promatralo cijelo djetinjstvo, ali nije se usudila izreći pitanje naglas. Jedno su roditelji koji su promatrali njezine djetinje ludorije, bezimeni natprirodni stražari nešto su posve drugo. Progutala je slinu, usredotočila se na put ispred sebe i pokušala misliti na nešto drugo. Ubrzo su prošli između sekvoja zaštitnički zbijenih oko prastarog, iskrivljenog stabla. Kad im je predvodnik Shar oštro dao znak, vilinski stražari stali su u polukrug, a Tamani je izvukao ruku iz Laurelina čeličnog stiska i pridružio im se. Stojeći u sredini među desetak stražara, Laurel je čvrsto držala naramenice svoje naprtnjače. Počela je brže disati kad su stražari jedan po jedan počeli polagati dlanove na koru stabla, točno tamo gdje se nisko, široko deblo razdvajalo u dvije debele grane. Stablo je počelo vibrirati, a svjetlo na čistini kao da se stalo skupljati oko njegovih grana. Laurel je odlučila da ovaj put neće zažmiriti, nego će promatrati cijelu preobrazbu. Ali premda je škiljila da zaštiti oči od sjaja, zbog blistava je bljeska ipak morala na trenutak sklopiti oči. Kad ih je opet otvorila, stablo se već preobrazilo u nadsvođene dveri od visokih zlatnih šipki isprepletenih zavijenim lijanama posutim ljubičastim cvjetovima. Dva čvrsta stupa sa svake strane usidrivala su dveri u tlo, a osim toga ništa ih drugo nije držalo na 12

CAROLIJE A.Pike.indd 12

16.12.2010 10:19:50


mjestu u osunčanoj šumi. Laurel izdahne, jer nesvjesno je bila zadržavala dah, ali kad su se dveri otvorile, opet je prestala disati. S druge je strane dopirala osjetna toplina, a čak i tri-četiri metra dalje Laurel je osjetila mirišljavu aromu života i rasta koju je dobro poznavala nakon dugogodišnjeg vrtlarenja s mamom. Ali ova je bila mnogo jača – čisti parfem s notom ljetnog sunca. Osjetila je kako joj se stopala pokreću sama od sebe i samo što nije zakoračila kroz dveri kad je nešto povuče za ruku. Otrgnula je pogled od dveri i zatečeno shvatila da je Tamani iskoračio iz polukruga da bi je mogao nježno primiti za ruku. Dodir po drugoj ruci navede je da se okrene i pogleda kroz dveri. Tamo je stajao Jamison, stari zimski vilenjak kojega je bila upoznala prošle jeseni. Sad joj je podigao ruku i položio njezin dlan na svoju podlakticu, kao kakav kavalir iz starog filma. Nasmiješio se Tamaniju, uljudno, ali značajno. “Hvala ti što si nam doveo Laurel, Tam. Sad ću je ja povesti dalje.” Tamani joj nije odmah pustio ruku. “Doći ću te posjetiti sljedeći tjedan”, reče joj tiho, ali ne šapćući. Njih su troje još nekoliko trenutaka ostali tako stajati, kao zarobljeni u vremenu. Zatim je Jamison nakrivio glavu i kratko kimnuo Tamaniju. Tamani mu je uzvratio pozdrav i vratio se na svoje mjesto u polukrugu. Laurel je osjećala njegov pogled na sebi, ali lice joj se već opet okretalo prema blistavu svjetlu koje se slijevalo kroz dveri. Privlačna sila Avalona bila je odveć snažna da bi ostavila mjesta čak i za najmanji tračak žaljenja što ostavlja Tamanija tako brzo nakon ponovna susreta. Ali brzo će joj doći u posjet. Jamison je zakoračio tik unutar zlatne arkade i pokretom pozvao Laurel naprijed, pustivši joj dlan koji 13

CAROLIJE A.Pike.indd 13

16.12.2010 10:19:50


mu je dotada bio počivao na nadlaktici. “Dobrodošla natrag, Laurel”, reče on tiho. Dah joj je zastao u grlu, ali Laurel zakorači naprijed i prijeđe prag, prvi put zakoračivši u Avalon. Zapravo, ne prvi put, podsjeti se. Odavde sam došla. Isprva nije vidjela ništa osim lišća na golemu hrastu što se nadvijao nad dveri i tamne, rahle zemlje pod stopalima na puteljku obrubljenu gustom smaragdnozelenom travom. Jamison je izvede ispod nadstrešnice od lišća i sunce joj osvijetli lice, trenutno joj zagrijavši obraze i natjeravši je da trepne. Stajali su u nekakvu ograđenom parku gdje su staze od bogate crnice vijugale kroz živo zelenilo što se penjalo čak i uza zidove. Laurel nikad prije nije vidjela tako visok kameni zid – izgradnja nečega tako velikog, a bez uporabe cementa, zacijelo je trajala desetljećima. U vrtu je raslo drveće uz čija su se debla i grane uvijale dugačke, lisnate lijane. Posvuda po lijanama vidjeli su se cvjetovi, ali njihove su čaške na toplini dana bile čvrsto zatvorene. Ona se okrene i pogleda natrag prema dverima. Sad su bile zatvorene, a iza njihovih zlatnih rešetaka vidjela se samo tama. Stajale su nasred parka, ni sa čim povezane – i okružene s dvadesetak stražarica. Laurel nakrivi glavu. Ipak je tu bilo još nešto. Ona zakorači naprijed, ali ispred nje odmah su se ukrstila široka koplja s naoko kristalnim vrhovima, zapriječivši joj pogled. “U redu je, kapetanice”, dopre Jamisonov glas iza Laurel. “Smije pogledati.” Koplja su se razmaknula, a Laurel zakorači naprijed, sigurna da je oči varaju. Ali ne, pod pravim kutom u odnosu na dveri bile su još jedne dveri. Nastavila je hodati sve dok nije obišla sve četvere dveri povezane čvrstim stupovima koje je prepoznala kao identične onima s druge strane. Svaki je stup bio povezan s dvoje dveri, a sve četvere zajedno oblikovale su savršen 14

CAROLIJE A.Pike.indd 14

16.12.2010 10:19:50


kvadrat oko neobična crnila koje se vidjelo iza njih, premda bi bilo logično da se kroz rešetke vide stražarice s druge strane. “Ne razumijem”, reče Laurel kad je opet stala pokraj Jamisona. “Tvoje dveri nisu jedine”, odgovori on uz osmijeh. Laurel se nejasno sjećala da joj je Tamani prošle jeseni, kad je došla k njemu sva izubijana nakon što su je trolovi bacili u rijeku Chetco, spomenuo četvere dveri. “Četvere dveri”, reče ona tiho, odgurnuvši neugodna sjećanja. “Koje vode na četiri kraja svijeta. Jedan korak dovoljan je da te odvede kući, u planine Japana, u škotska brda ili na ušće Nila.” “Nevjerojatno”, reče Laurel, zureći u dveri. Dveri? “Tisuće kilometara u jednom koraku.” “I najranjivije mjesto u Avalonu”, reče Jamison. “No vrlo domišljato, zar ne? Prilično velik pothvat. Dveri je napravio kralj Oberon po cijenu vlastita života, ali kraljica Izida ta je koja je zakrilila dveri na drugoj strani – tek prije nekoliko stotina godina.” “Egipatska božica?” upita Laurel bez daha. “Ne, samo je dobila ime po njoj”, reče Jamison smiješeći se. “Ma koliko da bismo voljeli vjerovati drukčije, nisu sve povijesne ličnosti vilinskoga roda. Dođi, moji će se Am Fear-faire zabrinuti ako se predugo zadržim.” “Vaši što?” On je pogleda, isprva upitnim, a na kraju neobično tužnim pogledom. “Am Fear-faire”, ponovi, “moji čuvari. Uvijek su sa mnom najmanje dvojica.” “Zašto?” “Zato što sam zimski vilenjak.” Jamison polako krene niz zemljani puteljak, naoko odvagujući riječi prije nego što će progovoriti. “Od svih vila naša je darovitost 15

CAROLIJE A.Pike.indd 15

16.12.2010 10:19:50


najrjeđa pa nas iznimno cijene. Samo mi možemo otvoriti dveri, zato nas uvijek čuvaju. A i sam je Avalon ranjiv na naše moći pa nikad ne smijemo biti u prilici da nas neprijatelj kompromitira. Uz veliku moć…” “Ide velika odgovornost?” dovrši Laurel. Jamison se okrene prema njoj, ovaj put nasmiješen. “A tko te tomu naučio?” Laurel zastane, zbunjena. “Uh… Spider-Man?” reče s nelagodom. “Čini se da su neke istine univerzalne”, nasmije se Jamison, a glas mu je odjekivao od velikih kamenih zidova. A zatim se uozbilji. “Izraz je to koji mi Zimski često rabimo. Rekao je to britanski kralj Artur kad je vidio na koji su se strašan način trolovi osvetili Camelotu. Uvijek je sebe okrivljavao za uništenje Camelota, bio je uvjeren da ga je mogao spriječiti.” “Je li mogao?” upita Laurel. Jamison kimne dvjema stražaricama što su stajale svaka s jedne strane golemih drvenih vrata u zidu. “Vjerojatno ne”, reče on Laurel. “Ali svejedno je to dobar podsjetnik.” Vrata su se nečujno otvorila, a kad su ona i Jamison zakoračili na obronak, sve su joj misli iščezle iz glave. Dokud je pogled sezao, na sve se strane prostirala raskošna ljepota. Crni su puteljci vijugali kroz guste šume u kojima su se vidjele rascvjetane livade i šarene nakupine nečega što Laurel nije prepoznala, a što je izgledalo kao prizemljeni divovski baloni svih mogućih boja koje su se prelijevale kao na mjehurićima od sapunice. Malo niže, u prstenu koji kao da je obavijao podnožje cijelog brda, vidjeli su se krovovi kućica među kojima su se kretale šarene točkice za koje Laurel pretpostavi da su druge vile. “Ima ih na… tisuće”, reče ona, nesvjesna da je misao izgovorila naglas. 16

CAROLIJE A.Pike.indd 16

16.12.2010 10:19:50


“Naravno”, reče Jamison, a u glasu mu se čuo nagovještaj smijeha. “Gotovo sav vilinski rod živi ovdje. Sad nas ima više od osam tisuća.” Zastane. “Tebi to vjerojatno zvuči malo.” “Ne”, reče Laurel brzo. “Mislim, znam da ljudi ima mnogo više, ali… Nisam mogla ni zamisliti da na jednome mjestu ima toliko vila.” Bio je to neobičan osjećaj – istodobno se osjetila veoma normalnom i veoma beznačajnom. Upoznala je i druge vilenjake – Jamisona, Tamanija, Shara, stražare koje bi s vremena na vrijeme vidjela krajičkom oka – ali već i sama pomisao na tisuće i tisuće vila bila je iznimno uzbudljiva. Jamison je blago dotakne po leđima. “Bit će vremena za razgledanje”, reče tiho. “Sad te moramo odvesti na Akademiju.” Laurel krene za Jamisonom uz rub kamenog zida. Kad su obišli ograđeni park, ona se okrene i pogleda uzbrdo i opet ostane bez daha. Petstotinjak metara gore uz blagu padinu vidjela se golema kula što se uzdizala iz niske zgrade nalik nečemu iz romana Jane Eyre. Nije toliko sličilo dvorcu koliko velikoj knjižnici – četvrtasto, sivih kamenih zidova i strma krova. Na svim su se zidovima vidjeli golemi prozori, a stakla onih na krovovima svjetlucala su kao stranice prizmi. Sve su površine bile obrasle penjačicama, obrubljene cvjetnim gredicama, okružene raslinjem svih mogućih vrsta. Jamisonove su riječi odgovorile na pitanje koje Laurel sva u čudu nije stigla postaviti. Pokazao je prema zgradi i rekao: “Avalonska akademija.”

17

CAROLIJE A.Pike.indd 17

16.12.2010 10:19:51


Dva

D

ok su hodali prema Akademiji, Laurel je kroz mjestimično rjeđa stabla uhvatila pogled na još jednu građevinu. Na vrhu visoka brežuljka, tek malo višeg od Akademije, ležale su ruševine dvorca čiji su se zidovi već mrvili. Laurel trepne i zaškilji; možda mrvili nije prava riječ. Zidovi su se zaista raspadali, ali kroz bijeli mramor vijugale su zelene lijane kao da ih pokušavaju zašiti, a iznad njih nadvijala se krošnja golema stabla tako da je pola građevine bilo u sjeni ispod lišća. “Kakva je to zgrada?” upita Laurel kad im je sljedeći put ušlo u vidno polje. “To je zimska palača. Tamo živim”, odgovori Jamison. “Je li sigurno ondje živjeti?” upita Laurel sumnjičavo. “Naravno da nije”, reče Jamison. “Jedno je to od najopasnijih mjesta u Avalonu. Ali ja sam tamo siguran, kao i drugi stanovnici palače.” “Hoće li se srušiti?” upita Laurel, pogledavajući jedan ugao koji je već izgledao kao korzet od čipke. “Ne, uistinu neće”, odgovori Jamison. “Mi zimske vile već se više od tri tisuće godina brinemo za tu palaču. Korijenje ove goleme sekvoje sad već raste zajedno s dvorcem i u jednakoj je mjeri dijelom cijele građevine koliko i izvorni mramor od kojega je prvobitno bila sagrađena. Sekvoja nikad ne bi dopustila da se palača sruši.” “A zašto jednostavno ne sagradite novu?”

18

CAROLIJE A.Pike.indd 18

16.12.2010 10:19:51


Nekoliko trenutaka Jamison je šutio, a Laurel se zabrine da ga je njezino pitanje možda uvrijedilo, ali kad je napokon odgovorio, nije zvučao uzrujano. “Dvorac nije samo naš dom, Laurel, nego se u njemu i čuvaju mnoge stvari – stvari koje bi bio prevelik rizik premještati samo zato što nam je tako zgodnije ili zato što bismo iz čiste taštine htjeli imati novu palaču.” On se nasmiješi i pokaže rukom prema njihovu cilju. “Za to imamo Akademiju.” Laurel je sad dvorac gledala drugim očima. Umjesto nasumično isprepletenih lijana koje je vidjela na prvi pogled, sad je u isprepletenoj mreži zelenila počela uočavati red. Na uglovima potporne rešetke od grana, pod velikim zidovima mreža od korijenja – dvorac je zaista postao dijelom stabla. Činilo se da se cijela zgrada sigurno i udobno ugnijezdila u zagrljaj njegova korijenja. Iza sljedećeg zavoja naišli su na nešto što je Laurel isprva izgledalo kao ograda od lijevanog željeza, no kad je pobliže pogledala, vidjela je da je to zapravo živi zid. Grane su se uvijale i isprepletale jedna oko druge u složenim uzorcima, kao na nekom nemoguće zamršenom bonsai-stablu. Ispred dveri stajalo je dvoje stražara, jedna vila i jedan vilenjak, a oboje su na sebi imali obredne plave oklope i blistave kacige s perjanicama. Oboje su se duboko naklonili Jamisonu i posegnuli za svojom polovicom dveri da mu ih otvore. “Dođi”, reče Jamison, pozivajući Laurel kad je oklijevajući zastala na dverima. “Čekaju te.” Posvuda oko Akademije vrvjelo je užurbanim životom. Deseci vila i vilenjaka radili su nešto po dvorištu. Neki su bili odjeveni u prozračne, lepršave haljine ili lagane svilene hlače, a u rukama su držali knjige. Drugi su na sebi imali pamučnu odjeću domaće izrade i bili su zauzeti kopanjem i orezivanjem. Treći su brali cvijeće, pretražujući po mnoštvu grmova u potrazi za 19

CAROLIJE A.Pike.indd 19

16.12.2010 10:19:51


savršenim primjercima. Kako su Jamison i Laurel prolazili pokraj njih, tako bi većina vila zastala s poslom i duboko se naklonila ili barem s poštovanjem kimnula glavom. “Jesu li…” Laurel se osjećala glupo što to pita. “Jesu li se klanjali meni?” “Moguće je”, odgovori Jamison, “ali rekao bih da se većina klanjala meni.” Njegov ju je ležerni ton zatekao, ali bilo je očito da je navikao da mu se klanjaju i da je to posve uobičajena pojava. Nije čak ni uzvraćao pozdrave. “Jesam li vam se i ja trebala nakloniti kad ste me dočekali na dverima?” upita ona pomalo nesigurnim glasom. “O, ne”, reče Jamison. “Ti si jesenska vila. Ti se klanjaš samo kraljici. Dovoljno je da mi samo kimneš.” Laurel je hodala u tišini dok su prolazili pokraj još vila. Promatrala je one koji su samo kimnuli s poštovanjem. Gledali su je u oči, a nije bila sigurna kako protumačiti izraze njihovih lica. Na nekima se vidjela znatiželja, drugi su sijevali pogledom, a mnoge uopće nije uspijevala odgonetnuti. Pokorno pognuvši glavu, Laurel požuri uhvatiti korak s Jamisonom. Kad su došli do visokih ulaznih vrata, vratari ih otvoriše, a Jamison povede Laurel u prostrano predvorje s kupolastim staklenim svodom. Kroz njega se slijevalo sunčevo svjetlo hraneći stotine lončanica koje su ukrašavale prostoriju. U predvorju je bilo mirnije i manje užurbano nego vani, premda je i tu na kaučima i za malim stolovima sjedilo nekoliko vila s otvorenim knjigama pred sobom. Prišla im je jedna starija vila – ne tako stara kao Jamison, pomisli Laurel, premda je s vilama to bilo teško reći – i nakrivila glavu. “Jamisone, drago mi je.” Nasmiješila se Laurel. “Pretpostavljam da je ovo Laurel. Oh, kako si se promijenila.” 20

CAROLIJE A.Pike.indd 20

16.12.2010 10:19:51


Laurel se načas zbunila, a zatim se sjeti da je u Avalonu provela sedam godina prije no što je otišla živjeti s roditeljima. To što se ona nije sjećala nikoga ne znači da se oni ne sjećaju nje. Obuzme je neka neobična nelagoda pa se zapita koliko se vila pokraj kojih je prošla sjećalo prošlosti koja je za nju bila zauvijek izgubljena. “Ja sam Aurora”, reče vila. “Poučavam one koji su upućeni u tajnu, a koji su istodobno napredniji i nazadniji od tebe.” Ona se nasmije kao na neku samo njoj poznatu šalu. “Dođi, pokazat ću ti tvoju sobu. Malo smo je osvježili – zamijenili stare stvari za nove – ali sve ostalo ostavili smo kako je bilo da čeka tvoj povratak.” “Imam svoju sobu?” upita Laurel prije no što se stigla zaustaviti. “Naravno”, reče Aurora ne osvrćući se. “Ovo je tvoj dom.” Dom? Laurel se ogleda oko sebe po jednostavnom predvorju i zamršeno izrezbarenim rukohvatima na zavojitu stubištu, u blistave prozore na zidovima i krovu. Je li to zaista bio njezin dom? Sve joj se to činilo stranim, a jednako se tako i osjećala. Pogledala je preko ramena prema Jamisonu, ali on definitivno nije bio začuđen time što je vidio. Njegove odaje u Zimskoj palači zacijelo su još veličanstvenije. Na trećem katu krenuli su prema hodniku s nizom vrata od tamne trešnjevine. Na svakima je svjetlucavim vitičastim pismom bilo napisano po jedno ime. Mara, Katya, Fawn, Sierra, Sari. Aurora zastane ispred vrata na kojima je vrlo jasno pisalo Laurel. Laurel osjeti kako joj se srce steže, a vrijeme kao da je počelo puzati dok je Aurora okretala kvaku i otvarala vrata. Glatko su se otvorila klizeći na nečujnim šarkama preko debelog bež saga, otkrivajući veliku sobu čiji je jedan cijeli zid bio od stakla. Ostala tri bila su od poda do stropa presvučena zelenim satenom. Kroz krovni 21

CAROLIJE A.Pike.indd 21

16.12.2010 10:19:51


prozor veličine pola sobe slijevalo se sunčevo svjetlo na golemi krevet prekriven svilenim prekrivačem i zastrt zastorima tako prozračnim i tanušnim da su lepršali već i na nagovještaj povjetarca koji je ušao kroz otvorena vrata. Osim kreveta, u sobi je bilo skromno, ali očito majstorski izrađeno pokućstvo – stol, komoda i ormar. Laurel zakorači unutra i polako se ogleda oko sebe, pogledom tražeći nešto poznato, nešto što bi je podsjetilo da joj je ovo nekoć bio dom. Ali premda je to bila jedna od najljepših soba koju je ikada vidjela, nije je se sjećala. Nije osjetila ni tračak prepoznavanja, ni sjenu sjećanja. Ništa. Preplavi je val razočaranja, ali trudila se sakriti ga kad se okrenula prema Jamisonu i Aurori. “Hvala vam”, reče nadajući se da joj osmijeh nije odveć napet. Je li to što se ne sjeća uopće važno? Sad je ovdje. Samo to je bitno. “Ostavit ću te da raspakiraš stvari i da se malo osvježiš”, reče Aurora. Pogledom preleti preko Laureline majice bez rukava i kratkih hlača od trapera. “Ovdje na Akademiji možeš se odijevati kako želiš, no možda bi ti odjeća koju ćeš pronaći u ormaru bila malo udobnija. Veličinu smo nagađali, ali ako ti ne bude odgovarala, već sutra možeš dobiti odjeću po mjeri – ako želiš. Te… hlače… koje imaš na sebi – tkanina od koje su sašivene ostavlja dojam kao da prilično nadražuje kožu.” Na tih Jamisonov hihot Aurora se još više uspravi. “Pozvoni”, reče ona pokazujući na zvono, “ako išta trebaš. Dostupno ti je cijelo osoblje. Sljedeći si sat slobodna, a nakon toga poslat ću ti jednog od naših instruktora osnova pa da započnete s učenjem.” “Danas?” upita Laurel, malo glasnije no što je bila namjeravala. Aurora brzo pogleda Jamisona. “Jamison i kraljica osobno uputili su nas neka maksimalno iskoristimo vrijeme koje ćeš provesti s nama. Ionako je prekratko.” 22

CAROLIJE A.Pike.indd 22

16.12.2010 10:19:51


Laurel kimne, osjećajući kako je prožima val uzbuđenja i nervoze. “Dobro”, reče. “Bit ću spremna.” “Onda ću te sad ostaviti.” Aurora se okrene i pogleda Jamisona, ali on joj samo mahne. “Ja ću ostati još nekoliko trenutaka prije no što se zaputim prema palači.” ���Naravno”, reče Aurora i kimne pa ode. Jamison je ostao stajati na dovratku, pogledom prelazeći po sobi. Kad su Aurorini koraci utihnuli, Jamison reče: “Nisam bio ovdje otkad sam te prije trinaest godina ispratio odavde u život s ljudskim roditeljima.” Podigne pogled prema njoj. “Nadam se da ti ne smeta što ćeš odmah početi s učenjem. Imamo tako malo vremena.” Laurel zavrti glavom. “Ne, u redu je. Samo… imam toliko pitanja.” “Većina njih morat će pričekati”, reče Jamison, poprativši riječi osmijehom koji ih je ublažio. “Vrijeme koje ćeš provesti ovdje previše je dragocjeno da bismo ga tratili na priče o Avalonu. Pred tobom je još mnogo godina, imat ćeš vremena saznati sve što te zanima.” Laurel kimne premda nije bila sigurna da se slaže s njim. “Osim toga”, doda Jamison s tračkom lukavosti u pogledu, “siguran sam da će ti tvoj prijatelj Tamani rado odgovoriti na sva pitanja koja ćeš mu imati vremena postaviti.” Okrene se da će poći. “Kad ću vas opet vidjeti?” upita Laurel. “Doći ću po tebe kad prođe tvojih osam tjedana”, reče on. “Pobrinut ću se da imamo vremena porazgovarati o nekim stvarima”, obeća joj on. Kratko je pozdravi i iziđe, zatvorivši vrata za sobom i ostavljajući Laurel neobično samu. Stojeći nasred sobe, Laurel se okretala oko sebe pokušavajući pogledom upiti sve što ju je okruživalo. Nije 23

CAROLIJE A.Pike.indd 23

16.12.2010 10:19:51


se sjećala ove sobe, ali pronašla je utjehu u činjenici da joj se na određenoj razini ukus nije promijenio. Zelena joj je oduvijek bila omiljena boja, a obično se odlučivala za jednostavne radije nego za složene uzorke i stilove. Baldahin oko kreveta činio joj se pomalo djetinjastim, ali doduše, odabrala ga je prije cijelog svog zemaljskog životnog vijeka. Prišla je stolu i sjela, primijetivši da joj je stolac malo premalen. Otvorila je ladice i pronašla listove debelog papira, vrčiće s bojama, pera za pisanje i bilježnicu sa svojim imenom na koricama. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati da joj se ime učinilo poznatim zato što je bilo napisano njezinim – premda mnogo mlađim – rukopisom. Drhtavih ruku, pažljivo je otvorila prvu stranicu. Bila je ispisana latinskim riječima za koje Laurel pretpostavi da su nazivi biljaka. Prelistala je stranice, našla još sličnih zapisa. Čak ni engleske riječi nisu joj imale previše smisla. Kako je obeshrabrujuće shvatiti da si sa sedam godina znala više nego sad sa šesnaest. Ili dvadeset, ispravi samu sebe u mislima, ili koliko god sam sad stara. Trudila se ne misliti previše o svojoj stvarnoj dobi jer to bi je uvijek samo podsjetilo na sedam godina vilinskoga života kojih se nije sjećala. Osjećala se kao da ima šesnaest godina i – što se nje tiče – toliko je i imala. Laurel vrati bilježnicu u ladicu i priđe ormaru. Unutra je bilo nekoliko ljetnih haljina i dugačkih suknji od laganog, lepršavog materijala. U nizu ladica otkrila je rustikalne tunike i bluze s puf-rukavima. Protrljala je materijal uz lice, uživajući u njegovu svilenkastom dodiru. Isprobala je nekoliko stvari i na kraju se odlučila za laganu ružičastu haljinu pa je tek onda nastavila s istraživanjem sobe. Nije daleko stigla, jer čim je došla do prozora, pred pogledom koji je pucao s njega zastao je joj je dah. Njezina je soba gledala na najveći cvjetni vrt koji je ikada vidjela: ispod nje protezali su se 24

CAROLIJE A.Pike.indd 24

16.12.2010 10:19:52


redovi i redovi cvjetnih nasada, u vodopadu svih mogućih boja, velikom zamalo kao cijelo dvorište ispred Akademije. Pritisnula je prste uz staklo pokušavajući svu tu ljepotu upiti jednim pogledom. Učini joj se da je prava šteta što je soba s tako veličanstvenim pogledom trinaest godina zjapila prazna. Laurel se prene začuvši kucanje na vratima. Poravnavši haljinu i zagladivši si kosu, ona požuri otvoriti. “Laurel?” reče visoki vilenjak dubokim glasom. “Pa, i nisi se baš tako jako promijenila.” Pomalo zatečena, Laurel je blijedo zurila gore u vilenjaka. Vidjela je svoje slike iz djetinjstva – itekako se promijenila! Visoki je vilenjak na sebi imao lanene hlače i tamnozelenu košulju od neke svilenkaste tkanine s izrezom na prsima koji se, premda dubok, nije doimao nimalo senzualnim. Laurel se prisjeti vlastite sklonosti majicama s bretelicama da što veća površina kože bude izložena suncu, zbog fotosinteze, pa zaključi da je vjerojatno isti slučaj i s njim. Držanje mu je bilo otmjeno, službeno. Što je bilo gotovo posve oprečno činjenici da je hodao bos. “Ja sam Yeardley, profesor osnova. Smijem li?” upita on, nakrivivši glavu. “Oh, naravno”, zamuca Laurel šire otvorivši vrata. Yeardley uđe, a za njim još jedan vilenjak. “Tamo”, reče Yeardley i pokaže na Laurelin stol. Drugi vilenjak odloži naramak knjiga na radni stol, duboko se nakloni Laurel i Yeardleyju pa natraške iziđe kroz vrata, okrene se i požuri niz hodnik. Laurel opet pogleda profesora koji sve to vrijeme nije skidao oči s nje. “Znam da je Jamisonu stalo da što prije počneš s poukom, ali – ako ću biti posve iskren – ne mogu početi ni s najosnovnijim lekcijama dok ne budeš imala barem neke osnovne temelje na kojima možemo graditi.” 25

CAROLIJE A.Pike.indd 25

16.12.2010 10:19:52


Laurel zausti nešto reći na to, ali shvati da nema što pa opet zatvori usta. “Donio sam ti ono što držim najtemeljnijim i najvažnijim podacima bez kojih ne možemo početi pouku. Predlažem ti da odmah počneš s učenjem.” Laurel pogleda gomilu knjiga. “Sve to?” upita. “Ne. Ovo je tek prva polovica. Kad završiš s ovim, čeka te druga pošiljka. Vjeruj mi”, reče vilenjak, “već sam prilično suzio izbor.” On pogleda dolje u list papira što ga je izvukao iz torbe preko ramena. “Jedna od naših asistentica…”, reče i podigne pogled prema njoj, “a to je razina na kojoj bi ti sad bila, da su okolnosti bile drukčije, pristala je davati ti instrukcije. Bit će ti dostupna tijekom cijeloga dana, a objašnjavanje ovako osnovnih stvari jedva da bi se moglo nazvati naporom pa se nemoj ustručavati zatražiti njezinu pomoć. Nadamo se da ti neće trebati više od dva tjedna da ponovno naučiš stvari koje si zaboravila kad si otišla od nas.” Laurel je stajala stisnutih šaka, osjećajući se kao da bi najradije u zemlju propala. “Zove se Katya”, nastavi Yeardley ne obazirući se na Laurelinu reakciju. “Pretpostavljam da će uskoro svratiti do tebe da se upoznate. Ne dopusti da te njezina društvenost omete u učenju.” Laurel ukočeno kimne, ne skidajući pogled s naslaganih knjiga. “Sad ću te ostaviti tvome štivu”, reče on i okrene se na bosoj peti. “Kad pročitaš sve knjige, počet ćemo s nastavom.” Zastane na pragu. “Tvoje me osoblje može pozvati kad završiš, ali ne zovi me prije nego što podrobno pročitaš svaku knjigu. Jednostavno ne bi imalo smisla.” Zakoračio je u hodnik i ne pozdravivši se, zatvorio vrata za sobom, a njihov je glasan škljocaj ispunio tešku tišinu u Laurelinoj sobi. 26

CAROLIJE A.Pike.indd 26

16.12.2010 10:19:52


Duboko udahnuvši, Laurel priđe stolu i pogleda naslove na hrptima nekih od naoko prastarih knjiga: Osnove travarstva, Podrijetlo eliksira, Potpuna enciklopedija obrambenih biljaka i Anatomija trolova. Laurel iskrivi lice na posljednji naslov. Oduvijek je voljela čitati, ali te knjige baš i nisu lagano štivo. Podigne pogled s naslaganih knjiga prema prozoru i shvati da se sunce već počelo spuštati prema zapadnom obzoru. Uzdahnula je. Nije bila tako zamišljala današnji dan.

27

CAROLIJE A.Pike.indd 27

16.12.2010 10:19:52


MICHAEL ENDE PRIČA BEZ KRAJA CORNELIA F UNKE GOSPODAR LOPOVA JAHAČ ZMAJA SRCE OD TINTE KRV OD TINTE SMRT OD TINTE TOMISLAV Z AGODA BALADA O BUGINIM GAĆICAMA FRANK COTRELL BOYCE MILIJUNI H ANS M AGNUS ENZENSBERGER BROJKO VRAGOLKO GARTH NIX SABRIEL P HILIP R EEVE SMRTONOSNI STROJEVI IVICA IVANAC GOSPODAR MUNJA LIAN HEARN MAČ U TIŠINI TRAGOVI U SNIJEGU SJAJ MJESEČINE A PRILYNNE PIKE KRILA

Carolije_OMOT.indd 1

Laurel je jesenska vila. Nedugo nakon tog otkrića, uspjela je spasiti dveri vilinskoga svijeta. Sada je očekuje ljeto u Avalonu gdje treba svladati vještine jesenskih vila. Ali njezina ljudska obitelj i prijatelji još su uvijek u opasnosti, a dveri Avalona ugroženije no ikada.

Okrećući se oko sebe u potrazi za napadačem, trolovi su vikali i gunđali. Oružje im je iz ruku izbio metalni disk neobična izgleda koji je sad bio zabijen u deblo stabla tik iza Laurel, samo petnaestak centimetara iznad njezine glave. Cijelo joj je tijelo zadrhtalo od olakšanja i prvi put u životu učini joj se da će se onesvijestiti, ali opasnost još nije prošla. Trolovi su nakratko bili smeteni i Laurel se, iskoristivši tu kratkotrajnu prednost, bacila na trbuh i počela puzati prema rubu čistine. U nju udari nešto veliko i teško, odnijevši je s čistine i iza velikog stabla. Kad je zaustila vrisnuti, nečija joj ruka pokrije usta.

U     ,   ,            .

www.mozaik-knjiga.hr

99,00 kn ISBN 978-953-14-0838-7

zlatna lada

plus

E

plus

arolij

WILLIAM NICHOLSON VJETROPJEV ROBOVI GOSPODSTVA VATROPJEV

zlatna lada

A

PRYLINNE PIKE priča priče o vilama otkad je bila dijete s hiperaktivnom maštom. U dobi od dvadeset godina završila je studij kreativnog pisanja na fakultetu Lewis-Clark u Lewistonu, u državi Idaho. Trenutačno živi s mužem i troje djece u državi Utah, gdje sanja o toplijim podnebljima. Na njezinim internetskim stranicama (www. aprilynnepike.com) možete čitati njezin blog.

C

plus

APRILYNNE PIKE

zlatna lada

C

E

Nakon što je roman Krila postao najprodavanija knjiga za mlade na listi New York Timesa, Aprylinne Pike piše i drugi dio: Čarolije. U novom se romanu nastavlja pustolovina jesenske vile Laurel koja, odrastajući među ljudima, na vilinskoj Akademiji u Avalonu stječe znanja i vještine kojima će zaštiti vilinski svijet od opasnih neprijatelja.

arolij APRILYNNE PIKE

“Izvanredan prvijenac!” StephEnie Meyer

27.12.2010 13:53:58


Čarolije