Page 10

Glas Koncila broj 17 uskrs 2011.

LEPOGLAVSKA KAZNIONICA U DOBA JUGOSLAVENSKOGA KOMUNIZMA (10)

KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Veliki tjedan s nadbiskupom Alojzijem Stepincem

Narcis Jenko »bosanski Šenoa«

Z

apanjujuća je upornost kojom biološki i ideološki potomci i sljedbenici bivših komunističkih vlastodržaca u Hrvatskoj nastoje retuširati zločinački karakter Titova režima. Stoga ovaj feljton donosi faktografske podatke o žrtvama i zločincima lepoglavske kaznionice iz knjige Augustina Franića: »KPD Lepoglava, mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika«, kao upitnik hrvatskim vlastima, posebice Državnome odvjetništvu: Što je do danas učinjeno u procesuiranju tih zločina? — Komunistička se lepoglavska kaznionica »proslavila« i poslijeratnim zatočeništvom ondašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojemu je posvećeno poglavlje: »Blaženi kardinal dr. Alojzije Stepinac, lepoglavski uznik« (Augustin Franić: »KPD Lepoglava, mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika«, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Središnjica Zagreb, Dubrovnik, 2010). Autor donosi podatke do kojih je došao listajući zatvorski arhiv i već objavljenu literaturu, ali i vlastita zapažanja i sjećanja jer je više od tri godine robijao u KPD-u Lepoglava u isto vrijeme kada i nadbiskup Stepinac (hrvatski je blaženik bio lepoglavski uznik od 19. listopada 1946. do 5. prosinca 1951, a dr. Augustin Franić od 30. rujna 1947. do siječnja 1950. kada je »prebačen« na rad u istarski rudnik »Raša«).

liki tjedan, ali smo vjerovali da se bliži naše uskrsnuće. Bog je na ovaj način uperio oči svijeta u Lepoglavu i nama poslao izvrsnoga supatnika koji će svojim držanjem podignuti duh mnogima od nas, da bismo časno živjeli ili pak časno umrli. Najveći broj osuđenika, koji su bili kao i on nedužni, u njemu su gledali primjer zbog dostojanstvena i hrabra držanja. Ne samo to, već su znali da se on za sve njih zauzimao i čak s njima solidarizirao« (isto, »Blaženi kardinal dr. Alojzije Stepinac, lepoglavski uznik«, str. 185).

Kasnije, kad je prošao prvi val zanimanja, prolazili smo uz taj trokut gdje je šetao. Gurali smo seljačka kola natovarena hrastovima ili bukovim plankama. Jedan od nas držao je rudo kola, a ostali su sa strane i otraga gurali taj teški teret. Kako stražar koji nas je pratio nije mogao biti na svakoj strani kola u isto vrijeme, oni na kraju kola dirnuli bi svoju kapu na čelu prstom u znak pozdrava, a nadbiskup bi podigao šešir kao da ga bolje namješta. Potpuno je shvatio situaciju u kojoj se nalazimo. Priglupi stražar mislio je da njega pozdravlja, jer je to i bilo propisano. Svojim pogledima upućenima nama, iskazivao nam je solidarnost koju mogu međusobno razumjeti kroz eter samo uznici« (isto, str. 187).

Podcjenjivao je ulogu druga Tita

Velikan hrvatskoga roda i Katoličke Crkve, blaženi Alojzije Stepinac, zasigurno je odavno, već za života, oprostio svima koji su mu »Pogledima nam je iskazivao nepravedno namijenili lepoglavsko solidarnost« uzništvo, ali zbog povijesne istine Vrijedni su opisi i sjećanja »iz treba se prisjetiti njegovih stražara prve ruke« dr. Franića o nadbisku- izravno zaduženih za čuvanje »zlopovu dolasku u zatvor i odnosu činca«, iz kojega je »izbijala nezaostalih zatočenika prema njemu: jažljiva mržnja prema današnjici, »Kad je došao u KPD Lepoglava, is- KPJ i našem rukovodstvu«, koji je punili su mu osuđenički karton i »osjetno podcjenjivao ulogu« druMolitva - »protunarodno dali matični broj 4081, a kasnije kod ga Tita, i »mrzio FNRJ i naše rukodjelovanje« prenumeracije 416/S. Na poleđi- vodioce« (isto, str. 189) - kako je to Najprije je opisao svakodnevni ni toga kartona uzeli su mu otiske doslovce zabilježeno u zatvorskim odnos prema vjerskome uvjerenju prstiju, kao da se radi o džeparu. »karakteristikama« na dan njegova otpremanja u Krašić. uznika, i svemu onome »Za vrijeme boravšto je imalo vjerska obi- »Za vrijeme boravka u KPD-u Lepoglava promijelježja ili je upućivalo na nilo se nekoliko njegovih čuvara. Prvi je bio Juraj ka u KPD-u Lepoglava njih: Petrović, rođ. 8. rujna 1925. u Brezju, Gornja Stubi- promijenilo se nekoliko njegovih čuvara. »Medaljicu, krunicu i slično nije bilo dopušte- ca, po nacionalnosti, nažalost, Hrvat... Petrović je Prvi je bio Juraj Petrović, rođ. 8. rujna 1925. u no imati, a ako se u koga bio najgori. Divljački, prostački i s velikom Brezju, Gornja Stubica, to slučajno otkrilo, išao mržnjom odnosio se prema nadbiskupu.« po nacionalnosti, nažaje na raport, i zna se, bio je kažnjen jer je molitva bila znak za- Premda sam imao u rukama dosta lost, Hrvat... Petrović je bio najgori. ostalog i protunarodnog djelovanja« kartona, vidio sam da se nisu strogo Divljački, prostački i s velikom mr(isto, »Život na odjelu«, str. 20). držali pravila, pa je bilo i onih kar- žnjom odnosio se prema nadbiskuKoliko su god osuda i dovođe- tona na kojima su nedostajali otisci pu« (isto, str. 187). Smijenio ga je Gojko Ćuk, rođ. nje zagrebačkog nadbiskupa u Le- prstiju. To njemu nisu zaboravili ili poglavu na odsluženje zatvorske propustili učiniti kako bi ga što više 10. studenoga 1926. u Zrmanji, Grakazne bili apsurdni i nepravedni, ta ponizili. Bio je potpuno izoliran da s čac, Srbin. Nakon njega došao je je činjenica mnogim zatočenicima njim nitko od ostalih osuđenika, ali Ivan Baletić, Ivanov, rođ. 17. rujna davala snagu da se ne daju slomi- i zatvorskog osoblja i stražara, osim 1927. u selu Flegi, kotar Pazin, Istra, ti u vlastitome ljudskom ponosu i osobnog stražara i upravitelja, nije Hrvat, a nakon njega došao je Dane Mirić, Milanov, rođ. 17. srpnja 1927. dostojanstvu: »Dolazak nadbisku- mogao doći u vezu. pa dr. Alojzija Stepinca u KPD LeNa početku kada je doveden neki Srbin« (isto, str. 187). Nije teško zaključiti da se dr. Frapoglava, tamo gdje su već robovali su ga osuđenici za vrijeme dok je šebrojni hrvatski rodoljubi i vjernici, u tao pokušali kroz svoj prozor pogle- nić u svojim djelima (pored knjige vremenu kada su mnogi od njih do- dati, pa su završili u samici i okovi- koja je prikazana u feljtonu, većeg bili rafal u leđa prilikom tzv. 'rada u ma. Šetao je u jednom trokutu dvo- broja članaka u časopisu »Politički zašumi', 'vađenja pijeska iz Bednje', ili rišta između I. i II. krila nove zgrade tvorenik« i drugdje, objavio je knjige i pak poubijani, ugušeni ili oboljeli na pod stalnom prismotrom stražara. brošure: »Svećenici mučenici svjedoci smrt u samicama, shvatili smo kao Nosio je crno svećeničko odijelo i komunističkog progona«, »Svjetloglas Božji koji kaže: 'Budite spremni šešir te često davao mrvice kruha noše slobode«, »Dr. Niko Koprivica, trpjeti, Ja sam uz vas.'Njegovim pri- bijelim golubovima koji su mu znali gradonačelnik Dubrovnika, žrtva i sustvom u KPD-u Lepoglava nismo sletjeti na rame. Kada im je to dosa- mučenik sa Dakse«, »KPD Stara Gradiška mučilište i gubilište hrvatskih se nadali da će se prekinuti naš Ve- dilo gledati, pobili su golubove. političkih osuđenika«) oslanja isključivo na faktografiju, a posebice treba istaknuti mnoštvo biografskih podataka ubijenih žrtava ali i zločinaca koji su na bilo koji način podržavali totalitarni komunistički sustav vlasti ili izravno sudjelovali u likvidacijama zatvorenika. Može li se hrvatska budućnost graditi ako se i u ovim slučajevima ne primijene tako često isticane parole gotovo svih državnih dužnosnika, političara, kolumnista, udruga za zaštitu ljudskih prava i suočavanja s prošlosti, centara za mir, pomirbu i suradnju - zločini ne zastarijevaju, individualizacija krivnje, pravda za sve i slično? Ili su u Hrvatskoj još uvijek pred zakonom svi jednaki, samo su neki jednakiji? ¦ Obje strane osuđeničkoga kartona nadbiskupa Stepinca završetak

31

kršćankom Zorom mijenja i dolazi do obraćenja. Dr. Ilija Jakovljević u svom predgovoru primjećuje da je to u hrvatskoj književnosti, iscrpljenoj tragičnim likovima ljudi izgubljene vjere, prvi pokušaj stvaranja »romana obraćenja«. »Narcis Jenko je prvi donio apologiju kršćanstva«, zaključuje Jakovljević, što ističe u svom prikazu i Ante Padovan naglasivši da je roman »eminentna apologetika nauke Božanskog Nazarenca«, dok ga kritika redovito kvalificira antiratnim romanom. Možda najzanimljivije Jenkovo djelo zbirka je feljtona »Razlomci« (1922), za koju je odličan predgovor napisao Petar Grgec. Riječ je o pogledu na život hrvatskog naroda i pojedinca u ratu od jednoga »neoDr. Vladimir Lončarević ružanog učesnika koji ima oštar vid ra Eugen Matić ili umjetnič- i daleke vidike«, kako kvalificira dr. kim imenom Narcis Jenko Ljubomir Maraković, odnosno o poznat je ponajviše po »feljtonima života«, kako je napisao svom popularnom romanu dr. Mate Ujević. Uz stilsku lapidar»Obitelj vojvode Hrvoja« s temom nost i duhovitost, osobitost knjizi iz hrvatske povijesti srednjovjekov- daje obrada tzv. ženskog pitanja, ne Bosne. Književna je uloga toga pri čemu, sukladno nazivu knjige, književnika, poliglota i prevoditelja žena predstavlja brojnik, muškarac nazivnik, žena detalj, muškarac međutim i značajnija i veća. Rođen je u Livnu 2. veljače 1889. univerzalnost. Uz to, napisao je više pripovijesti dobivši na krštenju ime Petar. Nakon četverogodišnje osnovne ško- u kojima su junaci i ponekad antijule odlazi u franjevačko sjemenište naci iz njegove okolice, iz njegova u Visoko, gdje završava gimnazi- susjedstva, ali i dalje povijesti (»U ju. U novicijatu dobiva redovničko rodnome mjestu«, »Jozinica«, »Kočijaš Zulfo«, »Mi smo ime Eugen. Bogosloviju Narcis Jenko sami sebi krivi«, »Naš studira u Livnu i Sarajeinventivno i čovjek«, »Naši ljudi«, vu, uključivši se ujed»Nijema bol«, »Sumno u Hrvatski katolički neposredno, nja«, »Stipurin Omer«, pokret. Za svećenika je zaređen 1911. u samo- krepkim jezikom, »Preodređeni«, »Pod stanskoj crkvi u Gorici prožetim ironijom, jesen«, »Župnik Nikod Livna. Prve članke duhovito i resko nić«, »Zlatka«...), neke sabrane u zbirci »Boobjavljuje u »Luči«, »Sedaje u svojim sančice« (1923). rafinskom perivoju« i Napisao je i u svo»Našoj misli«, zatim i u pričama i feljtoni»Hrvatskoj prosvjeti«, ma tipove »našeg je doba zapažene prikaze o Sienkiewiczu, »Novinama« i »Glasničovjeka«. Jörgensenu, Bahru te ku sv. Ante«, koji je uređivao od 1913. do 1916. Nažalost, po- našem Matošu, pod čijim je umjetčeo je pobolijevati od sušice nakon ničkim utjecajem u početku stvajedne teže prehlade 1909. Tuberku- rao; preveo je s talijanskoga »Mioloza je zahvatila i kosti, pa mu je u mirisne cvjetiće iz života sv. Franje Beču 1915. amputirana lijeva noga. Asiškoga« (1913) te pretiskao KneVratio se u samostan Goricu, gdje ževićevu »Muku« (1915) i objavio »Malo biserje sv. Ante za vojnike« je umro 26. srpnja 1918. Jedan od ponajboljih poznavao- (1916). Pripremio je nacrte za još ca razvoja katoličke kulture u prvoj tri romana: »Ahmet-beg Begović«, polovici 20. st. Petar Grgec s pra- socijalni roman iz bosanskog muvom ističe da Jenko pripada »među slimanskog života, te za »Sinove najveće književnike Mahnićeva hr- sunca« i »Đakovačku katedrala«. vatskoga katoličkog pokreta... Bio Premda prozaik, bijaše čovjek je vrlo oštrouman i duhovit, zato poetske i duhovite duše, o čemu govećina njegovih umotvora nosi na vori i nadgrobni natpis koji je sam sebi tragove prvorazredna talen- složio: »Ovo su dvori brata blagorota«. Bio je raznovrstan i raznorodan da Matića, misnika reda sv. Franje, stvaralac: od romana, priča i pripo- roba Božjega, grješnika prevelikovijesti, novela i noveleta, feljtona ga. Živio je za papa Leona XIII, Pija i eseja, prevođenja i uređivanja do X, Benedikta XV. Vidio je strahote nakladničkih poslova. Premda je, europskoga rata i nevolje i glad naosjećajući dah bliske smrti nad so- roda bosanskoga. Napokon na dne bom, intenzivno pisao tek tijekom 26. VII. 1918. leže u baštinu ovdje u četiriju ratnih godina, brzo i mno- crnu zemlju. Mir mu duši!« go, mjestimice nauštrb umjetničke Nedvojbeno, bijaše »Bogom navisine i ujednačenosti, ostavio je dareni pripovjedač«, kako je istaopus vrijedan pažnje i objektivne knuo dr. Josip Andrić. Inventivno kritike. Prvi roman »Obitelj vojvo- i neposredno, krepkim jezikom, de Hrvoja« pisao je studiozno, na prožetim ironijom, duhovito i retemelju građe o srednjovjekovnoj sko daje u svojim pričama i feljtoBosni. Roman je međutim tiskan nima tipove »našeg čovjeka«. Zbog tek 1934. u Knjižnici dobrih roma- širine njegova opusa neki ga prona HKD-a sv. Jeronima, a Matica zvaše bosanskim Šenoom. Iako hrvatska, koja ga je trebala prvotno nije dospio napisati sve što je želio niti je sve objavljeno bilo na visini objaviti, učinila je to tek 1971. Na svoj način književna novost njegova talenta, stoji zaključak Jabijaše njegov drugi roman »Spiri- kovljevićev u »Studijama i feljtonitus procellarum« (Olujni duh), iza- ma«: »I tko bude govorio o novom šao također posmrtno, 1922. U tom hrvatskom romanu i pripovijesti, »dnevniku« protagonist romana je neće smjeti da prijeđe preko Narsocijalist Velimir, čovjek udaljen od cisa kao zastupnika jedne nove i kršćanstva, koji se nakon susreta s mlade struje kod nas.«

F

/feljton_2011_08-17  

http://gkonline.info/test/feljton_2011_08-17.pdf

/feljton_2011_08-17  

http://gkonline.info/test/feljton_2011_08-17.pdf

Advertisement