Issuu on Google+

OVAKO JE UČIO IVAN PAVAO DRUGI… Više od 17 milijuna hodočasnika - točno 17.675.800 vjernika - došlo je u Rim, na njegovih 1.165 općih audijencija. Samo tijekom Velikoga jubileja 2000. god. bilo ih je osam milijuna. Na devet je konzistorija postavio 231 kardinala; jednoga je zadržao u tajnosti, ili kako se to kaže - "u srcu" ("in pectore"). Na 44 svečane mise zaredio je tristo dvadeset jednoga biskupa iz cijeloga svijeta…

Uobičajeno "prepunjeni" dani

Usprkos planetarnoj popularnosti, malo je onih koji su poznavali Ivana Pavla II. u onome što je bio njegov "uobičajeni" radni dan. Kad mu je zvonila budilica? Je li gledao televiziju, što je najradije jeo? Zahvaljujući časopisu "Velike vijesti" (Grandi Notizie) možemo vam prenijeti da Ivan Pavao II. nije puno spavao. Dapače, budilica mu je zvonila svako jutro u pet sati. Neki misle i ranije, jer je prije

mise u privatnoj kapeli molio bar dva sata. A misa je bila u 7 i na nju je papa Wojtyła obično pozivao "goste": male i velike vjernike, poznanike i prijatelje, biskupe iz cijeloga svijeta, predsjednike država. Nije mogao primiti sve koji su htjeli na "njegovu" misu. Ili na doručak, koji je slijedio. Poslije doručka u svojoj je radnoj sobi sa suradnicima radio do svakodnevnih primanja, koja se u Vatikanu nazivaju "audijencije". U tom vremenu na brzinu bi prolistao dnevne novine; tu i tamo pročitao pokoji članak, te se posvećivao pripremi i pisanju pastoralnih govora i propovijedi, kao i službenih dokumenata, na kojima je radio sa suradnicima. Sve enciklike - a to su "okružna pisma" koja se upućuju

Još po mnogo čemu za Ivana Pavla II. su govorili da je "Papa rekorda". U njegovih 26 godina pontifikata gotovo da nije prošao niti jedan dan a da razne televizije po svijetu, radijske postaje, dnevne novine i internet nisu prenosili sliku Pape, njegov glas, da nisu komentirale svaku njegovu riječ. Naučavao je svojim djelima i riječima, ali i samom svojom pojavom…

svim vjernicima po svijetu (počev od biskupa) i iznose neke vidike katoličkoga nauka o raznim pitanjima - pisao je sam, bez suradnika, i to najčešće tijekom ljetnoga odmora u ljetnikovcu Castel Gandolfo, koji se pretvarao u "drugi Vatikan". U 11 sati prije podne Ivan Pavao II. primao je ljude u audijencije - svakoga dana na službenim su se audijencijama izmjenjivali šefovi država i vlada, ministri, kardinali i biskupi iz cijeloga svijeta. Jedan je dan ipak bio i ostao poseban: srijeda - dan opće audijencije, na koju dolaze svi vjernici i hodočasnici koji to žele. Nakon audijencija, Papa se povlačio u svoj stan na ručak. Obroci su mu uvijek bili umjereni i jednostavni, a prevladavali su poljski recepti. Za stolom je uvijek bilo i gostiju. Poslije podne papa Wojtyła vraćao se u radnu sobu gdje je radio do 18 sati, kada bi primao predstavnike Državnoga tajništva i redovničkih zajednica. Poslije primanja Papa je večerao - često s gostima - pa potom ponekad kratko vrijeme proveo pred televizorom. I onda još malo rada, čitanja

i molitve, te se svjetlo u Wojtyłinoj sobi ponekad gasilo jako kasno...

Papa kao crkveni učitelj i "običan svećenik"

Među njegove rekorde jamačno spada i 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo, 19 motu proprija i više knjiga. Prvu encikliku nazvao je "Redemptor hominis" (Otkupitelj čovjeka) i objavio 15. ožujka 1979. Smatra se da je prva enciklika uvijek "programatska enciklika". Kod pape Wojtyłe to je sigurno bilo tako. Kako je i sam bio radnik, oduvijek je bio osjetljiv na radnička pitanja, te je kasnije u više enciklika govorio o čovjekovom radu, a prvu te vrste - 1981. g. naslovio je "Radom čovjek". U Ženevi je, tijekom svojega 14. apostolskoga putovanja, 1982. g., održao govor na 68. zasjedanju Međunarodne konferencije o radu. Kako je uvijek oštro kritizirao komunizam, jednako tako kritizirao je zablude liberalizma i kapitalizma, ponavljajući uvijek da je čovjek iznad gospodarstva i zarade. Encikliku "Slavorum apostoli" (Slavenski apostoli) papa Slaven 1985. g. posvetio je dobro znanima slavenskim apostolima i suzaštitnicima Europe - sv. Ćirilu i Metodu. Na razne se načine Ivan Pavao II. brinuo za svetost života kršćanskoga puka pa je tako svima za uzor proglašavao blaženike i svece iz cijeloga svijeta. Nijedan papa u povijesti nije prije njega blaženima proglasio čak 1.338 osoba, među njima i naše Hrvate Alojzija Stepinca, Mariju Propetog Isusa Petković i Ivana Merza. Svetima je proglasio 482 kršćana, među kojima je bio i naš Marko Križevčanin 1995. godine.

19


Kao papa iz komunističke zemlje, znao je što su sve katolici morali pretrpjeti pod bezbožnim komunizmom, a prvi blaženik, mučenik i žrtva komunizma koji je uzdignut na čast oltara bio je bugarski biskup Eugenij Bossilkov. Blaženim ga je proglasio 15. ožujka 1998.

Papa je bio "sav Marijin"

Zamislite da ste u Rimu 13. svibnja 1981. godine. Toga dana na Trgu sv. Petra u Rimu bijela reverenda pape Ivana Pavla II. umrljana je krvlju pod hicima Mehmeta Alija Agce. Bio je dan Majke Božje Fatimske i zato je Papa, čvrsto uvjeren da ga je spasila upravo Marija, Majka Božja Fatimska, na isti dan dvadeset godina kasnije u njezinu krunu stavio metak koji mu je prošao kroz tijelo. Godinu ranije, 1980. tijekom pohoda Portugalu, Papa je odlučio otkriti "treću fatimsku tajnu". Riječ je o trećem dijelu objave, koju je Majka Božja dala 1917. malim pastirima Luciji, Jacinti i

Franciscu. Odluka Ivana Pavla II. bila je veliko iznenađenje i svi su treći dio protumačili kao riječ o borbi ateističkih država protiv vjere i o neuspjelom atentatu na Papu. "Biskup odjeven u bijelo pada na zemlju kao mrtav, pod hicima vatrenoga oružja" može biti samo Papa, istaknuo je državni tajnik Svete Stolice kardinal Sodano, koji je službeno pročitao treću tajnu. Već i to bi bilo dovoljno za opis odnosa Ivana Pavla II. prema Majci Božjoj. Od najranijeg djetinjstva hodočasnik Crnoj Gospi u Čenstohovu, za svoje je papinsko geslo izabrao "Totus tuus" - "Sav tvoj", te u grb stavio "M" - Marija. "Totus tuus" - sav Marijin. Te riječi

Prvi u otvorenosti za ekumenizam i međuvjerski dijalog Podjela kršćana veliki je skandal pred cijelim svijetom, isticao je uvijek Papa. Otvorenost prema drugim kršćanskim Crkvama i religijama, u duhu Drugoga vatikanskoga koncila, svjedočio je posvuda. Potvrdio ju je i pismom u povodu 500. obljetnice smrti Martina Luthera 1983, a iste godine susreo se i s evangeličko-luteranskom zajednicom grada Rima. Zajedno s tadašnjim primasom Anglikanske Crkve Robertom Runciejem potpisao je zajedničku izjavu 1989. S carigradskim ekumenskim patrijarhom Bartolomejem I. potpisao je zajedničku deklaraciju 1995. Encikliku "Da budu jedno" Papa je objavio 30. svibnja 1995. i u Papa u ispovjedaonici u bazilici sv. Petra

Ivan Pavao II. proglasio je 1997. blaženim i prvoga Roma u povijesti. To je Ceferino Jiménez Malla, mučenik iz Španjolske. Novo "iznenađenje" papa je priredio 2001., kada je blaženima proglasio jedan bračni par! Po prvi puta u novijoj povijesti blaženima su proglašeni rimski supružnici Luigi Beltrame Quattrochi i Maria Corsini. No, Ivan Pavao II. - ni kao onaj koji "može proglašavati" svece - nije nikada zaboravio da je običan svećenik. Tako je sam uveo novu praksu: na Veliki petak 4. travnja 1980., kao prvi papa, u podne odlazi u baziliku sv. Petra i ispovijeda više vjernika. Tu praksu nikada, pa ni u teškoj bolesti, nije želio zanemariti, a u ispovjedaonici se zadržavao oko sat vremena. Kao "pastoralac" redovito je i krštavao: tako je, kao papa, krstio ukupno 1.501 osoba - 814 odraslih i 687 djece. Djecu je uobičajeno krstio u Sikstinskoj kapeli na blagdan Bogojavljenja, a odrasle na uskrsnom bdijenju.

20

nata, anglikanaca… Ekumensko slavlje i sjećanje na sve svjedoke vjere 20. stoljeća - na sve vjernike ubijene "u ime" nacizma, fašizma, komunizma i drugih ideologija - proslavljeno je 7. svibnja 2000. na rimskom Koloseju, mjestusimbolu kršćanskih mučenika iz prvog stoljeća kršćanstva. U "Vrtu mira" u Hirošimi, u Japanu, Ivan Pavao II. molio je u veljači 1981., pokazujući da poštuje istočnjačke religije i njihove tradicije. Molitveni susret predstavnika velikih Ono što je dugo želio i pripremao svjetskih religija u Asizu 1986. godine Ivan Pavao II. je i ostvario: otišao je 1986. u pohod sinagogi u Rimu, postavši prvi papa u povijesti koji je ušao u židovsku bogomolju. Tamo ga je dočekao nadrabin Elio Toaff koji ga je zagrlio, a Papa je židove nazvao "starijom braćom" kršćana. Papa je 1998. objavio i dokument "Sjećamo se: razmišljanje o Šoahu", u kojem žali zbog genocida nad Židovima u II. svjetskom ratu i osuđuje to veliko zlo XX. stoljeća. Ivan Pavao II. u Asizu, na Svjetskome molitvenom danu za mir, 27. listopada 1986. okupio je poglavare svih velikih svjetskih religija. Pokazao je na taj način važnost doprinosa svih vjerskih zajednica svjetskome miru. Po drugi puta u Asizu je okupio svjetske religijske poglavare 2002. godine. Kao što je bio prvi papa u sinagogi, tako je bio i prvi papa u džamiji. Dogodilo se to tijekom njegova pohoda Damasku, u Siriji 2001. godine, kada je - u gradu obraćenja sv. Pavla - ušao u Omayyadu, najveću džamiju na svijetu. Tu je u šutnji molio na grobu sv. Ivana Krstitelja, a potom je u govoru izvan džamije istaknuo da i muslimani i kršćani imaju svoja mjesta za molitvu, koja su im poput oaza u kojima susreću Boga milosrdnoga na putu prema vječnom životu.


shvaćanju Božjega plana. Marija je temeljni lik na putu Crkve i u njezino ime mora se djelovati i na jedinstvu svih kršćana. Zbog svih tih motiva Ivan Pavao II. proglasio je Marijansku godinu, koja je započela 7. lipnja 1987, na Duhove. Proglasio je i Godinu krunice, potpisavši Pismo o krunici 2002. godine, na početku 25. obljetnice pontifikata. U trenucima izgubljenosti i lutanja suvremenog svijeta, rascjepkanosti obitelji i ratova koji su se vodili ili bili "najavljeni" - Papa je "lansirao" molitvu krunice kao "oružje" za mir i pomoć obitelji i cijelome društvu.

Papa kadi kip Majke Božje Fatimske

nisu bile samo izraz njegove "pučke pobožnosti", već su bile nešto više. Bile su izraz ljubavi prema Majci Božjoj, nadahnute razmišljanjima sv. Luigija de Monforta, o čemu je Ivan Pavao II. pisao u svojoj knjizi "Prijeći prag nade" 1994. godine. Majka Božja je za Ivana Pavla II. „nova Eva", kojoj je rado hodočastio i u Čenstohovu, i u svetište Kalwaria Zebrzydowska u Poljskoj, ali i drugdje po svijetu. Svoj poseban odnos prema Majci Božjoj - u kojoj je vidio i svaku ženu i svaku majku - Ivan Pavao II. nije zanemario niti tijekom proslave Svete godine 2000. Tada je, u nedjelju 8. listopada, ponovno cijeli svijet i Crkvu posvetio Mariji, pred kipom Majke Božje Fatimske, one koja je "majčinskom rukom" skrenula metak iz pištolja, koji se sada nalazi u njezinoj kruni zajedno s 313 bisera i 2676 dragocjenih kamenova. No, nije to jedini dar kojega je Sveti Otac dao Majci Božjoj Fatimskoj. Na dan proglašenja blaženima Jacinte i Francisca, 13. svibnja 1999., darovao joj je i prsten, koji mu je dao kardinal Wyszynski prigodom njegova izbora za Papu 1978. godine. Ivan Pavao II. Majci Božjoj posvetio je i encikliku "Redemptoris mater" (1987.). Podsjećajući na II. vatikanski koncil, Sveti Otac ističe svu važnost koju je Majka Božja imala kao "božanska posrednica" između Boga i čovjeka. Istodobno, ističe i njezinu ogromnu patnju pod križem, koju je prihvatila u

Papini najdraži

"Obitelj - put Crkve i naroda" bilo je geslo trećega Papinoga pohoda Hrvatskoj. U središte svoga nauka uvijek je stavljao obitelj, kojoj je posvetio i "Povelju prava obitelji" (1983.). Svjetska godina obitelji otvorena je 26. prosinca 1993, a početkom 1994. uputio je Pismo obiteljima, u kojem još jednom tumači svu važnost obiteljskoga zajedništva i ljubavi za društvo i Crkvu, govoreći o važnosti obitelji temeljene na braku osoba različitog spola, obitelji koja voli i rađa djecu. Bol i patnju, kao i staračku nemoć, Ivan Pavao II. uvijek je prihvaćao otvo-

je puta, nakon atentata, podvrgnut operacijama, a o kršćanskome shvaćanju i o smislu ljudske patnje objavio je apostolsko pismo "Salvifici doloris" 11. veljače 1984. Pismo starijim osobama papa je napisao i objavio 1999. godine. Bolesni i nemoćni uvijek su mu bili na srcu, te ih je redovito posjećivao na svojim pohodima. U Indiji je otišao u bolnicu za gubavce više puta, u San Franciscu se susreo s oboljelima od side. Papa osobno nikad nije tajio bolesti i svoju fizičku nemoć. Tako je u srpnju 1992. na molitvi Anđeoskoga pozdravljenja vjernicima najavio da će poslije podne otići u rimsku bolnicu "Agostino Gemelli". Pozvao ih je na molitvu za njega, a tri je dana kasnije podvrgnut operativom zahvatu, kojim mu je odstranjen dobroćudni tumor crijeva. U istoj bolnici mu je 1993. imobilizirano desno rame, nakon prvoga pada, a godinu kasnije, kada je ponovno pao, operiran mu je kuk i stavljena artroproteza. Operaciji slijepoga crijeva podvrgnut je 1996., a pred kraj života je ponovno - dva puta zaredom - završio u "Gemelliju", tom "trećem Vatikanu", kako ga je sam nazvao u šali. No, ni gripa niti otežano disanje, ni traheotomija nisu spriječili Papu da vjernike pozdravlja s prozora bolničke sobe na desetom katu.

Papa blagoslivlje vjernike s prozora bolnice "Gemelli"

I dok je bio snažan i mlad, dok je skijao i odlazio na izlete biciklom ili kanuom, kao i dok je bio star i nemoćan, bolestan i bez glasa, Ivan Pavao II. nije ništa skrivao, stalno svjedočeći da čovjek, bio on mlad ili star, ima svoju jednaku vrijednost koja se ne mjeri time koliko je zdrav. I tako je učio Ivan Pavao Drugi! (Rafael Rimić)

21


405_21_23