Issuu on Google+


Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi Zbornik radova sa znanstvenog simpozija Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi


VJERONAUK NAKON DVADESET GODINA: IZAZOV CRKVI I ŠKOLI Zbornik radova sa znanstvenog simpozija Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi održanog u Zagrebu 14. lipnja 2011. godine Izdavači: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Vlaška 38, Zagreb Za izdavača: Stjepan Pogačić Biblioteka: Vidici. Knjiga 3 Urednica: Ružica Razum Recenzenti: Prof. dr. sc. Gordan Črpić Doc. dr. sc. Jadranka Garmaz Jezično uređivanje: Mila Mikecin Prijevod sažetaka: Snježana Pezer Oblikovanje naslovnice: Blaženka Matić Priprema za tisak: Glas Koncila Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u prosincu 2011. ISBN 978-953-241-305-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 790766.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika. Glas Koncila, Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 300, faks: 01/4874 303 http://knjizara.glas-koncila.hr, e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr


VJERONAUK NAKON DVADESET GODINA: IZAZOV CRKVI I ŠKOLI Zbornik radova sa znanstvenog simpozija Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi

Zagreb, 2011.


Sadržaj Uvodna riječ ...................................................................................................11 Govori i pozdravi na svečanom otvaranju .....................................................15 Kardinal Josip Bozanić ..........................................................................15 Prof. dr. sc. Dijana Vican ........................................................................17 Vinko Filipović, prof...............................................................................19 Prof. dr. sc. Josip Oslić ...........................................................................22 Mons. dr. sc. Đuro Hranić JE LI VJERONAUK U ŠKOLI ODGOVORIO NA OČEKIVANJA CRKVE? ........................................................................................................25 Sažetak ....................................................................................................25 Uvod........................................................................................................26 1. Vjeronauk u školi i odgovornost Crkve za naviještanje .....................26 2. Vjeronauk u školi kao prostor stalnog dijaloga Crkve i društva.........28 2.1. Vjeronauk u školi – preteča dijaloga Crkve i društva..................28 2.2. Vjeronauk u školi – poziv na unutarcrkveni dijalog....................29 2.3. Vjeronauk u školi – korak na putu inkulturacije evanđelja u suvremenu kulturu.......................................................................30 2.4. Vjeronauk u školi – mjesto dijaloga teologije s drugim znanostima ..................................................................................30 2.5. Vjeronauk u školi – mjesto ekumenskog te međureligijskog dijaloga ........................................................................................31 3. Vjeronauk u školi i njegov doprinos razvoju školstva u Hrvatskoj ....31 3.1. Vjeronauk u školi – doprinos odgojnoj dimenziji škole ..............31 3.2. Vjeronauk u školi – otvaranje školskog kurikuluma za nadnaravno ..................................................................................32 3.3. Vjeronauk u školi – upotpunjenje odgojno-obrazovnog sustava u Hrvatskoj ..................................................................................32 3.4. Vjeronauk u školi u trajnoj potrazi za vlastitim identitetom .......32 4. Odnos Crkve prema učenicima u okviru školskog vjeronauka ..........33 5. Vjeroučiteljski kadar i trajna izobrazba vjeroučitelja .........................33 6. Vjeronauk u školi – izazov novom oblikovanju župne zajednice i župne kateheze ....................................................................................35 Zaključak ................................................................................................35 Summary .................................................................................................37

4


Prof. dr. sc. Željko Tanjić RENESANSA RELIGIJE ILI KRAJ RELIGIJE? POGLED IZ TEOLOŠKE PERSPEKTIVE ...................................................................39 Sažetak ....................................................................................................39 Uvod........................................................................................................39 1. Religija – odnos s onim posljednje važećim .......................................40 2. Religija između različitih shvaćanja ...................................................42 Zaključak ................................................................................................44 Summary .................................................................................................47 Prof. dr. sc. Milan Šimunović VJERONAUK U HRVATSKOJ U SUODNOSU SA ŽUPNOM KATEHEZOM – BILANCA..........................................................................49 Sažetak ....................................................................................................49 Uvod (kontekstualizacija) .......................................................................50 1. Prema cjelovitijem shvaćanju odgoja vjere (kateheze) u novoj situaciji................................................................................................52 2. Umreženost svih odgojnih čimbenika.................................................59 3. Perspektive hrvatskoga modela odgoja u vjeri ...................................68 U obliku zaključka ..................................................................................71 Summary .................................................................................................72 Prof. dr. sc. Josip Baloban VJERONAUK U ŠKOLI U SLUŽBI HOMINIZACIJE I EVANGELIZACIJE POJEDINCA I DRUŠTVA ..........................................75 Sažetak ....................................................................................................75 Namjesto uvoda ......................................................................................76 1. Kratko pojašnjenje četiriju pojmova ...................................................77 2. Vjeronauk u školi u službi hominizacije pojedinca i društva .............82 3. Vjeronauk u školi u službi evangelizacije pojedinca i društva ...........88 Namjesto zaključka .................................................................................90 Summary .................................................................................................92 Prof. dr. sc. Blaženka s. Valentina Mandarić PRIHVAĆENOST VJERONAUKA KAO ŠKOLSKOG PREDMETA ........93 Sažetak ....................................................................................................93 Uvod........................................................................................................94 1. Osporavanja vjeronauka u školi ..........................................................95 1.1. Poistovjećivanje vjeronauka u školi i župne kateheze.................95

5


1.2. Konfesionalno obilježje vjeronaučne nastave .............................96 1.3. Religiji nije mjesto u javnom prostoru ........................................97 1.4. Nepostojanje alternativnog predmeta za vjeronauk u osnovnoj školi .............................................................................................99 2. Prihvaćenost vjeronauka kao školskog predmeta (rezultati istraživanja) ........................................................................................99 2.1. Prihvaćenost vjeronauka u Europi .............................................100 2.2. Prihvaćenost vjeronauka u Republici Hrvatskoj .......................102 2.2.1. Prihvaćenost vjeronauka od strane javnosti ....................103 2.2.2. Prihvaćenost vjeronauka od strane učenika ....................104 2.3. Prihvaćanje vjeronauka kao školskog predmeta ........................105 2.4. Vrjednovanje vjeronaučnih sadržaja i njihove važnosti za život..105 2.5. Prihvaćenost vjeroučitelja od strane učenika.............................106 2.6. Statistički podatci o pohađanju vjeronauka u osnovnoj i srednjoj školi ...........................................................................108 3. Nekoliko naznaka glede stvaranja pozitivnih preduvjeta za još bolje prihvaćanje vjeronauka i njegova integriranja u odgojno-obrazovni sustav ................................................................................................111 3.1. Uskladiti konfesionalnost i discipliniranost ..............................111 3.2. Osnažiti motivaciju za vjeronauk u školi ..................................112 3.3. Osnažiti odgojnu i kulturnu dimenziju vjeronauka u školi........112 3.4. Korigirati očekivanja od vjeronaučne nastave...........................113 3.5. Voditi računa o oslabljenom religioznom obiteljskom ozračju .113 3.6. Bolje povezati vjeronaučne sadržaje s konkretnim iskustvom učenika i sa sadržajima drugih predmeta ..................................114 3.7. Obrazovati kvalitetne vjeroučitelje ............................................115 3.8. Promicati interkulturalnost u vjeronaučnoj nastavi ...................116 Zaključak ..............................................................................................117 Summary ...............................................................................................118 Prof. dr. sc. Josip Šalković PRAVNI OKVIR KATOLIČKOG VJERONAUKA U JAVNIM ŠKOLAMA: AKTUALNOSTI I PERSPEKTIVE ......................................121 Sažetak ..................................................................................................121 Uvod......................................................................................................122 1. Zajamčenost nastave katoličkog vjeronauka u Republici Hrvatskoj...124 1.1. Međunarodni Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture .....................125

6


1.2. „Strah“ od promjena ili raskida međunarodnog Ugovora .........127 2. Dodjela i opoziv kanonskog mandata: dvojbe oko ustavnosti ..........130 2.1. Općenito o pojmu kanonskog mandata .....................................131 2.2. Pravni naglasci za postupanje kod dodjele i opoziva kanonskog mandata ...................................................................132 2.3. Kanonski mandat – predmet konkordata i međunarodnih ugovora......................................................................................134 2.4. Kanonski mandat – priznanje slobode poslanja i djelovanja .....136 2.5. Prijedlozi za smanjenje negativna odjeka opoziva ....................138 Umjesto zaključka.................................................................................139 Summary ...............................................................................................141 Prof. dr. sc. Edina Vejo SUVREMENO STANJE I PRILOZI ZA PERSPEKTIVE ISLAMSKOG VJERONAUKA U BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ ŠKOLI .................143 Sažetak ..................................................................................................143 Uvod......................................................................................................143 1. Prihvaćenost vjeronauka u bosanskohercegovačkom društvu ..........144 1.1. Kvalitativni istraživački prilog propitivanju prihvaćenosti islamskog vjeronauka u bosanskohercegovačkom društvu ......146 2. Mogućnosti susreta islamskog i katoličkog vjeronauka ...................150 3. Temeljni izazovi islamskog vjeronauka (problemi i mogućnosti) ....152 3.1. Istraživanje stavova nadležnih u Ministarstvu obrazovanja i Pedagoškom zavodu o dometima i ograničenjima u postojećoj realizaciji nastave islamskog vjeronauka ..................................153 Zaključak ..............................................................................................157 Summary ...............................................................................................158 Doc. dr. sc. Ana Thea Filipović ŠKOLSKI PASTORAL KAO OBLIK KRŠĆANSKOG SLUŽENJA LJUDIMA U ŠKOLSKOM OKRUŽENJU I DOPRINOS HUMANIZACIJI ŠKOLE ...........................................................................159 Sažetak ..................................................................................................159 Uvod......................................................................................................160 1. Što je školski pastoral? .....................................................................161 2. Razvoj i modifikacije ciljeva pastorala u školi .................................162 3. Školsko-pedagoško utemeljenje školskog pastorala .........................165 4. Školski pastoral s pastoralno-teološkog gledišta ..............................167

7


5. Tko su nositelji pastoralnog djelovanja u školi? ...............................169 6. Oblici školskog pastorala ..................................................................170 7. Školski pastoral u Hrvatskoj – nepostojeća ili neimenovana stvarnost? ..........................................................................................173 Zaključak ..............................................................................................174 Summary ...............................................................................................175 Prof. dr. sc. Alojzije Hoblaj FORMACIJA VJEROUČITELJA U OKVIRU BOLONJSKOGA PROCESA – IZAZOV ZA VISOKA CRKVENA UČILIŠTA U HRVATSKOJ............................................................................................177 Sažetak ..................................................................................................177 Uvod......................................................................................................177 1. Bolonjski proces u početcima i njegov razvoj na osnovnim principima .........................................................................................178 1.1. U svjetlu razvojnih početaka .....................................................178 1.2. Temeljne strukturalne odrednice................................................180 1.2.1. Struktura studija zasnovana na trima obrazovnim ciklusima............................................................................181 1.2.2. Sustav ECTS bodova ......................................................181 1.2.3. Supplement – dodatak diplomi .......................................182 1.2.4. Jamstvo kvalitete studija .................................................183 1.2.5. Priznanje akademskih naslova i studijskih razdoblja ......184 1.2.6. Ratifikacija Lisabonske konvencije s hrvatske strane.....185 1.3. Sveta Stolica i Bolonjski proces ................................................185 2. Formacija vjeroučitelja u kvalifikacijskom okviru (Qualifications Framework) ......................................................................................190 2.1. Kvalifikacijski okvir – jedno od novih sredstava akademskih sustava i uporišna točka formacije vjeroučitelja .......................190 2.1.1. Europski kvalifikacijski okvir (EKO) – poveznica s globaliziranim svijetom .....................................................191 2.1.2. Nacionalni kvalifikacijski okvir (NKO) .........................192 2.1.3. Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO) .............................193 2.1.4. Studijski program, odnosno nastavni plan i program .....194 2.1.5. Nastavni predmeti ...........................................................194 2.2. Kvalifikacijski okvir i crkveni studiji ........................................195 2.2.1. Formacija vjeroučitelja u integracijskoj uporišnoj točki ...197

8


2.2.2. Formacija vjeroučitelja razmatrana trodimenzionalno u postignućima (Learning outcomes) ................................198 2.2.3. Formacija vjeroučitelja utemeljena na specifičnosti crkvenih studija – znati struku...........................................199 2.2.4. Formacija vjeroučitelja utemeljena na antropologiji s duhovnom dimenzijom ......................................................199 2.2.5. Formacija vjeroučitelja utemeljena na interdisciplinarnosti ...........................................................200 Zaključak ..............................................................................................201 Summary ...............................................................................................202 Doc. dr. sc. Nenad Malović ODGOJ IZMEĐU STEGE I SLOBODE.....................................................205 Sažetak ..................................................................................................205 Uvod......................................................................................................206 1. Odgoj i obrazovanje ..........................................................................206 2. Odgoj za koje vrijednosti? ................................................................208 3. Sloboda .............................................................................................210 4. Odgovornost......................................................................................212 5. Ipak: do odgovornosti – stegom........................................................215 Summary ...............................................................................................219 Prof. dr. sc. Tonči Matulić ODGOJNO-OBRAZOVNI SUSTAV U OZRAČJU KRIZE VRIJEDNOSTI I IDENTITETA: RELIGIJA KAO POGLED S ONU STRANU KRIZE ............................................................................221 Sažetak ..................................................................................................221 Uvod: status quaestionis .......................................................................222 1. Pojam i smisao dobra kao temelj vrijednosti, identiteta i odgoja .....226 1.1. Savršenstvo ljudske osobe i identitet .........................................229 2. Religija kao pogled s onu stranu krize ..............................................232 2.1. Religija i škola u ozračju lažnih alternativa...............................234 2.2. Školski vjeronauk znak je prisutnosti Boga u javnosti ..............238 2.3. Cjelovita vizija ljudske osobe ....................................................240 2.4. Izazov ateizma kairos je za svjedočenje ....................................244 Umjesto zaključka: protiv prozelitizma, a za svjedočanstvo Ljubavi ..246 Summary ...............................................................................................247

9


Prof. dr. sc. Ružica Razum VJERONAUK – BOGATSTVO ZA HRVATSKU I EUROPU ...................249 Sažetak ..................................................................................................249 Uvod......................................................................................................250 1. Religijsko obrazovanje (vjeronauk) u europskoj perspektivi ...........251 1.1. Temeljni modeli .........................................................................252 1.2. Konvergirajuće tendencije u religijskome obrazovanju u Europi .....................................................................................254 1.3. Vjeronauk u školi u Republici Hrvatskoj ..................................256 2. Odgojni izazov ..................................................................................259 2.1. Odgojna hitnost..........................................................................259 2.2. Nepovoljno kulturno ozračje .....................................................261 3. Izazovi, zadatci i mogućnosti vjeronaučne nastave ..........................265 3.1. Doprinos izgradnji dobroga društva ..........................................265 3.2. U službi obrane istine o čovjeku................................................268 3.3. Promicanje religijske pismenosti, dijaloga, suživota.................270 Zaključna promišljanja .........................................................................274 Summary ...............................................................................................276 Zaključna promišljanja.................................................................................279 Concluding thoughts ....................................................................................284

10


Uvodna riječ

Katedra religiozne pedagogije i katehetike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirala je jednodnevni znanstveni simpozij „Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi“ u povodu dvadesete obljetnice od ponovnoga uvođenja vjeronauka u hrvatski školski sustav. Simpozij se održao u Zagrebu u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u utorak 14. lipnja 2011. godine. Školske godine 1991./92. vjeronauk je nakon pedeset godina nasilnoga izgnanstva ponovno uveden u hrvatski školski sustav. U protekla dva desetljeća mnogo se učinilo na usustavljivanju toga školskog predmeta. Prevažnu ulogu u tom procesu imao je i ima Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojemu se školuje veliki broj vjeroučitelja koji rade u osnovnim i srednjim školama kao i odgojiteljica u vjeri u predškolskim ustanovama. Profesionalni identitet vjeroučitelja, koji se oblikuje osobito tijekom inicijalnoga obrazovanja na visokim teološkim učilištima, ključan je čimbenik kvalitete vjeronaučne nastave. Što smo učinili tijekom proteklih dvadeset godina, pred kojim se izazovima nalazi vjeronauk ali i Katolički bogoslovni fakultet kada je u pitanju inicijalno obrazovanje budućih vjeroučitelja, kakva je prihvaćenost vjeronauka i vjeroučitelja u školskome sustavu, treba li što mijenjati u tome školskom predmetu i u studijskim programima koji pripremaju buduće vjeroučitelje i tako dalje, samo su neka od pitanja o kojima se promišljalo tijekom Simpozija. Broj prisutnih tijekom cijeloga odvijanja Simpozija svjedoči o tome koliko je odabrana tema važna. Teško bi uistinu bilo naći neku temu koja bi bila hitnija i aktualnija od teme odgoja općenito, pa onda i vjerskoga odgoja. Odgoj je uvijek bio važan, a danas, čini se, želimo li izgrađivati društvo koje će imati budućnost, postaje prioritetnim zadatkom suvremenoga društva. Vjerujem da su promišljanja svih sudionika ovoga Simpozija pridonijela oblikovanju jasnije slike aktualnoga stanja vjeronauka u školi te definiranju nekih kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih koraka potrebnih kako bi se primjerenije odgovorilo na potrebe današnjega čovjeka, društva, škole i Crkve.

11


U ovome zborniku objavljujemo dvanaest izlaganja sa simpozija. Đuro Hranić u prilogu Je li vjeronauk u školi odgovorio na očekivanja Crkve? polazi od temeljnoga pitanja je li školski vjeronauk odgovorio na očekivanja Crkve. Autor tvrdi da je velik dio očekivanja ostvaren u tome razdoblju, ali su se istodobno u istome razdoblju iskristalizirala i neka nova očekivanja, novi izazovi, koji se postavljaju pred vjeronaučnu nastavu i na koje valja tražiti primjerene odgovore. Željko Tanjić u prilogu Renesansa religije ili kraj religije? Pogled iz teološke perspektive polazi od danas već prihvaćene činjenice kako je fenomen religije veoma teško definirati unatoč činjenici postojanja mnoštva definicija religije. Polazeći od analize različitih fenomena i pojmova, autor pokazuje posebnost kršćanskoga pristupa čovjekovoj religioznoj zbilji te važnost konfesionalnoga vjeronauka ne samo za Crkvu nego i za razvoj društva i osobe. Tekst Vjeronauk u Hrvatskoj u suodnosu sa župnom zajednicom i katehezom – bilanca Milana Šimunovića posvećen je procjeni školskoga vjeronauka i njegova suodnosa sa župnom katehezom nakon dvadesetogodišnjega iskustva. Autor, analizirajući učinjeno, zaključuje da je vjeronauk u Hrvatskoj u dobroj mjeri izvršio svoj zadatak te da predstavlja veliko bogatstvo u cjelovitome odgoju. U prilogu Vjeronauk u školi u službi hominizacije i evangelizacije pojedinca i društva Josip Baloban promišlja o četiri ključna pojma: hominizacija, evangelizacija, pojedinac i društvo, tj. o četiri aktualne činjeničnosti s kojima se susreće suvremena škola i suvremena Crkva. Valentina Mandarić u prilogu Prihvaćenost vjeronauka kao školskog predmeta pokušava dati odgovor na pitanja koja izravno zadiru u status vjeronauka u odgojno-obrazovnome sustavu i stupanj njegove prihvaćenosti: kojim se argumentima najčešće služe kritičari i osporavatelji vjeronauka u školi; je li vjeronauk kao školski predmet prihvaćen nakon dvadeset godina nazočnosti u školi u Hrvatskoj; kako poboljšati vjeronaučnu nastavu i unaprijediti njezinu integriranost u odgojno-obrazovni sustav? U prilogu Pravni okvir katoličkog vjeronauka u javnim školama: aktualnosti i perspektive Josip Šalković obrađuje dvije aktualne teme iz pravnoga okvira izvođenja nastave katoličkoga vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj: postojanost i sigurnost pravne zajamčenosti

12


katoličkoga vjeronauka te „problematiku“ dodjele i opoziva kanonskoga mandata. U prilogu Suvremeno stanje i prilozi za perspektive islamskog vjeronauka u bosanskohercegovačkoj školi Edina Vejo promišlja o prihvaćenosti vjeronauka u bosanskohercegovačkome društvu, o mogućnosti susreta islamskoga i katoličkoga školskog vjeronauka te o nekim temeljnim izazovima islamskoga vjeronauka. Ana Thea Filipović u prilogu Školski pastoral kao oblik kršćanskog služenja ljudima u školskom okruženju i doprinos humanizaciji škole promišlja o školskome pastoralu kao skupu različitih aktivnosti kojima kršćani kao članovi školske zajednice dragovoljno služe zajednici odgovarajući na potrebe konkretnih osoba, pridonoseći humanizaciji škole i razvoju školske kulture. Alojzije Hoblaj u prilogu Formacija vjeroučitelja u okviru Bolonjskoga procesa – izazov za visoka učilišta u Hrvatskoj nastoji odgovoriti na pitanje u čemu se nalazi specifičan doprinos crkvenih visokoškolskih ustanova Bolonjskome procesu, s težištem na formaciji vjeroučitelja. Nenad Malović u prilogu Odgoj između stege i odgovornosti polazi od toga da čovjek dolazi na svijet kao nedovršeno biće i kao takav ulazi u proces kultiviranja i uraštanja u zajednicu u kojoj je rođen. Kao glavne vrijednosti u odgojno-obrazovnome procesu ističe slobodu i odgovornost. U tome kontekstu propituje o stezi te ulozi i značenju autoriteta i postavljanja jasnih granica u procesu odgoja uz poštivanje djetetove osobnosti. U prilogu Odgojno-obrazovni sustav u ozračju krize vrijednosti i identiteta: religija kao pogled s onu stranu krize Tonči Matulić promišlja o vrijednosnim temeljima odgojno-obrazovnoga sustava u ozračju krize vrijednosti i identiteta. Ističe da vjeronauk u javnome odgojno-obrazovnom sustavu ne smije biti pritisnut logikom misionarenja, nego mu se treba omogućiti da bude više usmjeren na prenošenje smisla transcendencije usred svijeta zatvorenoga u imanentizam, zatim promicanje partnerskoga dijaloga vjere i razuma usred kulture oduševljene scijentizmom i tehnicizmom i poštivanje vrijednosti i dostojanstva ljudske osobe. U prilogu Vjeronauk – bogatstvo za Hrvatsku i Europu Ružica Razum promišlja o dosadašnjemu dvadesetogodišnjem iskustvu od kada je vjeronauk ponovno uveden u hrvatski školski sustav. Na temelju ključnih elemenata koji

13


proizlaze iz toga analitičkog pristupa, nastoji ukazati na neke prioritetne zadatke pred kojima se nalazi vjeronaučna nastava. U razmišljanju propituje moguće doprinose vjeronaučne nastave suvremenoj kulturi, društvu i čovjeku. Posebno izdvaja sljedeće doprinose: doprinos vjeronaučne nastave izgradnji dobroga društva, doprinos vjeronauka obrani istine o čovjeku te doprinos promicanju religijske pismenosti, dijaloga i suživota. U ovome zborniku, uz spomenute tekstove, objavljujemo i govore i pozdrave izrečene na svečanom otvaranju. Riječ je o pozdravnome govoru kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga i metropolite, velikoga kancelara Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Dijane Vican, državne tajnice Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, gospodina Vinka Filipovića, ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje i prof. dr. sc. Josipa Oslića, dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. *** Zahvaljujem svim sudionicima koji su svojom brojnom nazočnošću, aktivnim praćenjem i sudjelovanjem u izlaganjima i raspravi pridonijeli uspjehu ovoga Simpozija. Osobitu zahvalu upućujem svim predavačima na bogatim i poticajnim predavanjima kao i na njihovoj velikodušnoj i strpljivoj prisutnosti tijekom trajanja cijeloga Simpozija. Želim im posebno zahvaliti i na pravodobno poslanim tekstovima koje objavljujemo u ovome zborniku. Zahvaljujem Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, Kršćanskoj sadašnjosti i Glasu Koncila na financijskoj potpori bez koje ne bi bilo moguće održati Simpozij ni tiskati ovaj zbornik. Želim zahvaliti recenzentima na strpljivome čitanju tekstova: doc. dr. sc. Jadranki Garmaz s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu i prof. dr. sc. Gordanu Črpiću, ravnatelju Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve. Urednica

14


Govori i pozdravi na svečanom otvaranju Znanstvenog simpozija „Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi“ Zagreb, Vijenac, 14. lipnja 2011. godine

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit veliki kancelar Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Poštovani i cijenjeni sudionici Znanstvenog simpozija, pod nazivom „Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi“, sve vas od srca pozdravljam. Drago mi je što smo ovdje okupljeni zbog tako važne teme. Odajem priznanje i zahvalnost organizatoru ovoga Simpozija, našemu Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a posebno Katedri za religioznu pedagogiju i katehetiku. Prošlo je dvadeset godina otkad je vjeronauk ušao u školu kao školski predmet – kao vjeronauk u školi. Dvadeset godina, s jedne strane je kratko razdoblje, ali s druge strane i dovoljan vremenski odmak da se mišlju osvrnemo na prošlost i analiziramo je, poduzmemo potrebne korake u sadašnjosti te istodobno promišljamo o planovima za budućnost. S pogledom na prošlost, istom se problemu uvijek želi pristupiti s obnovljenom snagom za sadašnjost i novom vizijom poboljšanja u budućnosti. Sjećam se rasprava unutar naše Biskupske konferencije, kad sam bio na početku svoje biskupske službe. Tada se razmatralo o vjeronauku u školi – s pitanjem: da ili ne. Mogu potvrditi da su biskupi od samog početka bili složni i otvoreni za taj novi izazov, iako je pitanje uvođenja vjeronauka u školu s različitih strana dovođeno u pitanje, i glede trenutka i glede spremnosti. No, upravo otvorenost biskupa i pozitivna raspoloživost baze naše Crkve čini se da je bila providonosna.

15


Jesmo li tada stvarno bili spremni? To se pitanje i danas može postaviti, jer čovjek zapravo nikada nije posve spreman. Međutim, možemo reći da smo tadašnje promjene dočekali s posebnim pouzdanjem u Božju providnost i spremnošću da se na nov način nastavi već organizirano vjeronaučno poučavanje u našoj Crkvi. Uvođenju vjeronauka u školu prethodile su brojne Katehetske škole, kao i sve druge aktivnosti što ih je naša Crkva u prethodnom razdoblju poduzimala na tom području. Postavljalo se i pitanje naziva predmeta s kojim se želi ući u školu. Je li riječ o župnom vjeronauku ili školskom vjeronauku? Vjeronauk se u oba smjera već ostvarivao u okviru župa. Rekao bih da je Crkva tada po svojim župama zapravo činila jedno i drugo. U praksi je vršila ono što obuhvaća župna kateheza, ali nije zanemarivala ni zadatke školskoga vjeronauka, budući da je župa tada za učenike bila jedini izbor. U novonastalim okolnostima vjeronauk je ušao u školu i započeo novi put svoga razvoja. Na početku je vjeronauk ušao u školu odlukom Ministarstva, a poslije se postavilo pitanje reguliranja toga školskog predmeta i na višoj razini. Unatoč nekim suprotnim mišljenjima, odlučeno je da se to pitanje regulira i međunarodnim ugovorom između Republike Hrvatske i Svete Stolice, što je 1996. godine i učinjeno. Danas se pak postavlja izazovno pitanje, je li Crkva u Hrvatskoj s uvođenjem vjeronauka u školu zapustila župnu katehezu? Svakako, župna kateheza je otada, sve do danas, pred posve novim izazovom. Moguće je da se Crkva malo više usredotočila na vjeronauk u školi čime je župna kateheza u neku ruku zapostavljena. Međutim, treba istaknuti da se župna kateheza upravo sada nalazi pred novim izazovom redefiniranja vlastitog identiteta u odnosu na vjeronauk u školi. Župna kateheza ne može biti puko kopiranje školskoga vjeronauka, niti se vjeronauk u školi može svesti na župnu katehezu. Upravo to međusobno nadopunjavanje, ta komplementarnost župne kateheze i školskoga vjeronauka izazov je koji danas treba pojasniti i definirati, a u prvom redu provoditi u praksi. Dokle smo pak stigli s vjeronaukom u školi? Možemo svakako reći da zahvaljujući vjeronauku u školi danas ima više djece koja u župi traže pristup svetim sakramentima, osobito euharistiji i svetoj potvrdi. Naravno, to nije prva posljedična reakcija, ali te su dvije stvarnosti na stanovit način povezane. U odnosu na godine prije devedesetih, sada u našim župama imamo više djece koja pristupaju sakramentima kršćanske inicijacije.

16


Nadalje, postavljaju se i brojna pitanja glede vjeroučitelja. Sigurno da je početak bio težak, jer nije bilo jednostavno odmah pripremiti vjeroučitelje. Međutim, zahvaljujući dvadesetogodišnjem radu, danas postoji cijela plejadu sposobnih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, koji su kao školski zaposlenici posebno bogatstvo za školu, a svakako i za Crkvu. Dakako, Crkva je preko svojih institucija i fakulteta pozvana bdjeti nad formacijom vjeroučitelja. Posebno treba nastojati da formacija vjeroučitelja bude što kvalitetnija kako bi se moglo odgovoriti na nove izazove unutar Crkve i društva, a posebno na promjene u školskom sustavu i pristupu odgoju mladih generacija. U tom smislu ovaj Simpozij je i stanovit izazov za naša visoka učilišta, koja su odgovorna za formaciju vjeroučitelja. Simpozij što ga otvaramo stavlja pred nas brojna pitanja. Želio bih da se na njih svrati pozornost, a ono što još više očekujem od Simpozija, jest donošenje konkretnih prijedloga i zaključaka za budući hod Crkve u promicanju nove evangelizacije.

Prof. dr. sc. Dijana Vican, državna tajnica Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa

Uzoriti gospodine kardinale, poštovani oče biskupe, poštovani dekani, domaćine, organizatore, dragi prijatelji! S obzirom na moja prethodna gostovanja i pozdravne riječi, mogu vas već više od polovice osloviti prijateljima. S posebnim obzirom pozdravljam i predstavnike svih drugih vjerskih zajednica. Katolički bogoslovni fakultet svako nas malo razveseli nekom dobrom temom. Izrazit ću se pojmom obrazovne politike: ovdje smo pred velikim izazovom da se intelektualno ne zalijenimo, a mislim da je to na dobrome putu da se ne zalijenimo i moralno i duhovno. Ovaj put okuplja nas Katedra religiozne pedagogije i katehetike na nagoviještenome Znanstvenom simpoziju. Iako je okrugla obljetnica vjeronauka izazov i Crkvi i školi, u ovoj pozdravnoj riječi nadodat ću da je izazov i obrazovnoj politici. Podržavajući ovaj Simpozij srdačno vas sve pozdravljam u ime ministra znanosti obrazovanja i športa dr. Radovana

17


Fuchsa, u ime mojih nazočnih suradnika, gđe Vini Rakić i savjetnika ministra gosp. Ivana Milanovića-Litre, kao i onih koji ovdje nisu nazočni. I sama bih najradije sudjelovala u radu Simpozija jer je kroz pregled tema razvidno da je proteklih dvadeset godina značajno po tome što je ta okrugla godišnjica, iako nije zaokružena kao slavljenička, ipak napravila nešto zbog čega želim dati svoj doprinos u sudjelovanju na ovome Znanstvenom simpoziju. Vjeronauk je svoj put dobro utabao i više se ne postavlja pitanje zašto? Nakon dvadeset godina od stvaranja Hrvatske, došli smo i do temeljnoga pitanja te sada odgovaramo na pitanje kako? Kako dalje? Kako od dobroga napraviti bolje? I osobno želim da nam cjelokupan razvoj u tom smjeru ide i narednih dvadeset godina! Nacionalni okvirni kurikulum predvidio je jednu krasnu sastavnicu – samovrjednovanje. Svim sudionicima ovoga Simpozija, ne samo aktivnim sudionicima koji izlažu svoje radove, koje ćemo zasigurno i čitati, nego i svima onima koji će sudjelovati u diskusiji, želim reći da na ovakvim skupovima uvijek saznamo kako se radi i o samovrjednovanju. I to samovrjednovanju u znanstvenom, i samovrjednovanju u stručnom smislu. Općenito govori najčešće započinju mislima o promjenama koje su danas izuzetno brze, mislima o užurbanome svijetu, o utjecajima gospodarskih, informacijsko-tehnologijskih i znanstvenih promjena na nas, kada smo obasuti mnogim spoznajama i rezultatima, a zapravo se nalazimo u području odgoja i obrazovanja, području koje traži virtuoze i profesije i života. I to virtuoze u velikom spektru nijansi šarolikih „društvenih plašteva“. Traži se da svatko od nas ima određenu ulogu u vodoravnoj hijerarhiji, a zauzimanje te uloge znači smjestiti sebe u „ložu odgovornih“. A svoje mjesto u loži odgovornih imaju oni koji obrazovne kurikulume kreiraju na temeljima koji pronalaze iz kulture. Republika Hrvatska ima dobre osnove za napredak, pa i izazove ovoga Znanstvenog simpozija, upravo u kulturi i opet u kulturi, ali tako da na „društvene plašteve“ gledamo znanstveno i spoznajno te da na odgoj i obrazovanje gledamo kao na proces. Taj proces nema određeni naputak za djelovanje, ali ne rješava sve probleme djelovanjem „na adrenalin“. Upravo suprotno: odgoj i obrazovanje traži odgojene ljude, a odgojen čovjek jest onaj čovjek koji ima izgrađen vlastiti stav. A stav se ne stječe brzo, nego postupnim učenjem i poučavanjem, a to nam osigurava i vjeronauk u školi.

18


U tom duhu želim da prođe i ovaj skup i da se dogodine sretnemo s još jačim i većim „ložama odgovornih“ u kulturi!

Vinko Filipović, prof. ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje

Poštovani, prije svega moja zahvala organizatorima koji su mi omogućili da nazočim ovom Simpoziju. Pozdravljam vas sve u ime Agencije za odgoj i obrazovanje, u svoje osobno ime i u ime mojih savjetnika za vjeronauk: gospođe Gordane Barudžije, Sabine Marunčić, Ankice Mlinarić, gospodina Dalibora Adžića i Tomislava Tomasića te ovdje nazočne savjetnice, koja je tada u Zavodu za školstvo prva bila zadužena za vjeronauk u školi, gospođe Nevenke Lončarić Jelačić, kao i svih onih koji su doprinijeli da kroz ovih dvadeset godina vjeronauk u školi zaživi na način na koji smo otpočetka svi to i željeli. Pozdravljam uzoritog kardinala, gospodina Josipa Bozanića, monsinjora Đuru Hranića, profesora Ivicu Pažina, predstojnika Nacionalnoga katehetskog ureda, predstavnike vjerskih zajednica, sve ovdje nazočne koje je poimence spomenula profesorica Ružica Razum, kao i sve one koje nije. Na ovakvim skupovima uvijek ističem da svi zaslužujete biti spomenuti poimence jer, kako je i profesorica Diana Vican već rekla: dovoljno se često susrećemo da se već doživljavamo prijateljima. Dvadeset je godina vjeronauk u hrvatskim školama. Imao sam osobno i priliku i čast da ga pratim trinaest godina kao učitelj geografije u školi, kada sam živio sa svime onim što je škola kroz tih trinaest godina živjela, a dio čega je bilo i uvođenje školskoga vjeronauka. U ovih šest i pol godina s pozicije ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje mogu reći da sam ponosan što sam, zahvaljujući tadašnjem ministru Draganu Primorcu, u svome mandatu zaposlio pet savjetnika za vjeronauk. Time smo uspostavili doista dobru infrastrukturu suradnje Agencije za odgoj i obrazovanje i Nacionalnoga katehetskog ureda, i u tom pogledu dopustite da se na toj suradnji osobito zahvalim monsinjoru Đuri Hraniću, profesorici Valentini Mandarić i profesoru Ivici Pažinu, kao i Uredu za vjeronauk i svim Katehetskim uredima u svim biskupijama i nadbiskupijama u našoj zemlji.

19


Nadbiskup Bozanić i profesorica Vican već su dosta rekli o vjeronauku u školi. Kardinal je spomenuo upite o spremnosti uvođenja vjeronauka u škole 1991. godine. Naravno da svaki početak ne podrazumijeva spremnost, ali u suradnji s različitim osobama unutar Katehetskih ureda i Ureda za vjeronauk razvidna je upravo kritička svijest o onim manje prisutnim slabostima, kao i snažna volja i odlučnost za rješavanje istih. Toga doista nedostaje u onim svjetovnim sferama i u tom pogledu i Agencija za odgoj i obrazovanje, a usudio bih se reći, i naše resorno Ministarstvo puno teže rješavaju određene probleme koji nanose štetu ugledu određenih profesija u školi iz bilo kojeg predmetnog područja. To je zasigurno jamstvo da je u ovih dvadeset godina u tom pogledu učinjeno puno više no što je učinjeno u drugim predmetnim područjima s dužom tradicijom postojanja. Važna je u tom smislu i poruka kardinala Bozanića našim i vašim fakultetima koji obrazuju vjeroučitelje da vode računa o potrebama škola za nastavnim kadrom vjeroučitelja. Bit ću toliko slobodan da u nazočnosti ovdje prisutnog dekana Filozofskog fakulteta, ali i niza drugih fakulteta u Hrvatskoj koji obrazuju predmetne učitelje, spomenem kako se to, nažalost vrlo često, na nekim našim fakultetima ne uzima u obzir. Ta činjenica pokazuje širinu i ozbiljnost pristupa u sagledavanju problematike vjeronauka u školama. Uopće više nije upitno treba li nam vjeronauk. Vjeronauk ima svoje točno određeno mjesto u školi, a u interdisciplinarnom smislu ima ravnopravan status za koji se izborio upravo zahvaljujući vama, vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama. Kao primjer ozbiljnosti i kvalitete vjeronauka u školi istaknuo bih i permanentno stručno obrazovanje vjeroučitelja, osobito kroz ljetne, zimske i proljetne Katehetske škole. Ozbiljnost i profesionalnost tema i problematike kojima se te Škole bave daju na važnosti i Agenciji za odgoj i obrazovanje koja u tim projektima sudjeluje u suradnji s Nacionalnim katehetskim uredom. Kvaliteta stručnoga usavršavanja vjeroučitelja/ica i odgojitelja/ica u vjeri često može biti primjer i drugim predmetnim područjima na kojima provodimo stručno usavršavanje. Također želim istaknuti i važnost prisutnosti vjeroučitelja u školama u odgojnom smislu, a ne samo obrazovnom, čija je odgovornost i važnost puno veća no što je možda imaju neki drugi sudionici odgojno-obrazovnoga sustava. Upravo vjeroučitelji imaju posebnu ulogu, posebnu bliskost s učenicima zahvaljujući vjerskom odgoju već u predškolskim ustanovama, a onda i od prvog

20


razreda osnovne škole pa sve do završnih razreda srednjih škola. Vjeroučitelji u tom formativnom, informativnom i odgojnom smislu sudjeluju u formiranju naše djece u svim onim vrijednostima i stavovima koji jesu vrijednosti Katoličke crkve, ali i vrijednosti svih drugih vjerskih zajednica koje održavaju nastavu vjeronauka u našim školama. Htio bih da u sljedećem razdoblju svi zajedno nastavimo raditi na kvaliteti vjeronauka u školi te da vjeronauk u školi ne bude opredjeljenje bilo koje društvene opcije ili ideologije, nego da bude neovisan i odvojen od toga, pri čemu veća ili manja sklonost vjeronauku u školi ne smije biti odrednica ideološke pripadnosti. U tom pogledu kvaliteta samih vjeroučitelja zasigurno će biti jamstvo ravnopravne participacije vjeronauka u školi u onoj njegovoj temeljnoj odgojnoj, ali i svakoj drugoj, ulozi u formiranju naše djece u odgovorne građane, građane koji će znati cijeniti i prepoznavati svoju pripadnost, koji će znati njegovati hrvatsku tradiciju, kulturu i sve vrjednote hrvatskoga bića, kao i vrjednote sadržane u biti svakoga školskog predmeta. Želim svima uspješan rad na ovome Simpoziju i upućujem pohvalu organizatorima koji su se opredijelili za ovu temu. Nakon dvadeset godina imamo dovoljno vremensko razdoblje, kao i dovoljan vremenski odmak, da možemo na tome raditi kvalitetno i na temelju dobrih iskustava i informacija. Bit će mi drago ukoliko Agencija za odgoj i obrazovanje, Nacionalni katehetski ured, Ured za vjeronauk i Katehetski uredi pri hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama i ubuduće nastave surađivati kako bismo naše vjeroučitelje u tom pogledu educirali i stručno usavršavali da bi bili što dorasliji svojem zadatku i da bi vjeronauk u školi uistinu ispunio onu funkciju koju želimo da ima.

21


Prof. dr. sc. Josip Oslić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Od srca pozdravljam sve sudionike Znanstvenog simpozija, koji je organizirala Katedra religiozne pedagogije i katehetike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod naslovom „Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi“. Drago mi je da su se inicijatori ovoga Znanstvenog simpozija odlučili nakon dvadeset godina izvođenja vjeronauka u školi napraviti jednu analizu koja se tiče vjeronauka u školi i jedan pogled unaprijed, kako bi eventualna poboljšanja mogla uslijediti u budućnosti. U ovim riječima pozdrava želio bih iznijeti na vidjelo svoje vlastito iskustvo koje se tiče vjeronauka u školi, točnije mojih susreta kao biskupskog vikara za grad Zagreb s vjeroučiteljima i ravnateljima osnovnih i srednjih škola, koji su se dogodili u razdoblju od 17. listopada do 19. prosinca 2005. godine na razini Katedralnog arhiđakonata kojem je pripadalo osam zagrebačkih dekanata. Ti su se susreti događali u sklopu Nadbiskupijskog programa, koji se odnosio na „provjeru mandata“ naših vjeroučitelja. Zanimljivo je možda spomenuti da se u sklopu Katedralnog arhiđakonata nalaze ukupno 183 odgojno-obrazovne ustanove (osnovne škole, srednje škole i centri za odgoj djece s poteškoćama u razvoju). Danas takvih ustanova ima zasigurno i više jer se taj podatak odnosi na 2005. godinu. Od ukupnog broja vjeroučitelja u Katedralnom arhiđakonatu, tj. od 399 vjeroučitelja, u sklopu provođenja programa o „povjeri mandata“ sudjelovalo je 245 vjeroučitelja. To je u postotcima prema pojedinim dekanatima izgledalo ovako: – Gornjogradski dekanat: 48% – Maksimirsko-trnjanski dekanat: 44,16% – Trešnjevački dekanat: 63,79 % – Kustošijski dekanat: 71,79% – Novozagrebački dekanat: 80,43% – Remetski dekanat: 57,89% – Resnički dekanat: 100% – Sesvetsko-vugrovečki dekanat: 74,07%

22


Jedan od mogućih zaključaka, koji bi se mogao izvesti na temelju ovih podataka, glasio bi: Tamo gdje postoji dobra komunikacija između vjeroučitelja, ravnatelja škole i župnika, odaziv je u postotcima bio veći. Tamo gdje ova komunikacija iz bilo kojeg razloga izostaje, odaziv je bio manji. I na kraju, zaključio bih riječima jednog ravnatelja, koji je doslovce rekao: „Rad vjeroučitelja se itekako osjeća u cjelokupnom djelovanju ove škole. Organiziraju se raznorazne karitativne i humanitarne aktivnosti. Mladi zajednički odlaze na mise, sudjeluju u hodočašćima. Kroz sve nastavne programe želi se postići jedinstveno djelovanje na odgoju i obrazovanju mladih kako bi se učenici mogli što bolje pripremiti za izazove suvremenog življenja. Suvremenost življenja razara moral. Pomoću knjige, pomoću izložaba, svečanosti i priredaba želi se osjetiti i posredovati vjerski duh u srcima mladih učenika. Ono što me posebice raduje to je karakternost i ozbiljnost naših vjeroučitelja koji rade u školi.“ Doista je lijepo ovo svjedočanstvo jednog ravnatelja, koji pozitivno gleda na prisutnost vjeroučitelja u školi. Ovo svjedočanstvo budi nadu da je program provođenja vjeronauka u školi uspio. Daj, Bože, da bi takvih pozitivnih iskustava bilo što više. Želim svim sudionicima i predavačima ovoga Znanstvenog simpozija plodan rad i kritičko vrjednovanje ove problematike, kao i jedan vedar i optimističan pogled u budućnost.

23


Zaključna promišljanja

Održani simpozij omogućuje nam donijeti nekoliko zaključaka relevantnih za proteklo dvadesetogodišnje razdoblje od uvođenja vjeronauka u hrvatski školski sustav, kao i za razvoj vjeronaučne nastave u sljedećemu razdoblju. Zaključna razmatranja strukturirana su u deset točaka. Navedeni se zaključci uglavnom naslanjaju na pojedina predavanja, odnosno priloge u ovomu zborniku. 1. Na pitanje je li vjeronauk u školi odgovorio na očekivanja Crkve? može se odgovoriti da su tijekom proteklih dvadeset godina učinjeni veliki koraci i postignuti mnogi rezultati. U kontekstu ostvarenoga osobito valja spomenuti izgrađeni sustav inicijalne formacije te doškolovanja kateheta i vjeroučitelja, izradu vjeronaučnih planova i programa, vjeronaučnih priručnika i drugih katehetskih pomagala, stvaranje sustava permanentnoga obrazovanja i dr. No unatoč mnogim učinjenim koracima, zadaće i očekivanja koje su pred školskim vjeronaukom daleko su od dovršenoga. Puno je toga još ostalo što nije dovršeno i što treba učiniti. Valja držati na umu da očekivanja Crkve od vjeronauka danas i prije dvadeset godina nikako nisu ista. Velik je dio onih očekivanja od prije dvadeset godina ostvaren, ali tijekom protekloga razdoblja pojavljuju se novi izazovi, zadaće i potrebe. 2. U odgojno-obrazovnom procesu potrebno je odrediti vrijednosti koje bi dijete trebalo usvojiti kako bi postalo sposobno i voljno te vrijednosti i promicati. Određivanje vrijednosti ne znači manipulaciju, kako su neki skloni zaključiti, nego jer riječ o potrebi određivanja vrijednosti budući da dijete na određenim stupnjevima razvoja ne može sâmo te vrijednosti domisliti i u sebi razviti. Uostalom, nemoguće je prenositi tzv. neutralno znanje budući da postoji najuža povezanost znanja i vrijednosti. Među glavne vrijednosti odgojno-obrazovnog djelovanja pripadaju sloboda, te sa slobodom nužno povezana odgovornost. Apsolutna sloboda ne postoji iz jednostavnog razloga što čovjek tu slobodu ne utemeljuje, iako mu je kao ljudskom biću konstitutivna. U ispravnom shvaćanju slobode važnu ulogu ima odgovornost, pojam koji je zamijenio pojam dužnosti. U odgojno-obrazovnom radu očita je važnost stege i autoriteta te potreba postavljanja jasnih granica, ali poštivajući djetetovu osobnost.

279


3. Religija je stalnost ljudske naravi i čovjekova odnosa sa svijetom i granicama koje mu se daju. Nijekati tu dimenziju ljudskoga života i njezina utjecaja na osobu i društvo značilo bi suziti ne samo obzorje ljudskoga života i iskustva nego i mogućnosti koje taj horizont otvara. Imajući u vidu važnost religije u ljudskome životu, čini se da je odluka o uvođenju vjeronauka u školu bila smislena i opravdana. Ona nije proizašla iz pitanja moći ili politike, nego iz svijesti o važnosti religijskoga fenomena za život pojedinca i društva, posebice iz svijesti koliku snagu religija može imati u oblikovanju osobnosti i društva. Religijsko obrazovanje koje se provodi u hrvatskome školskom sustavu konfesionalnog je značaja. Unatoč stanovitim poteškoćama, taj je izbor logičan. Teško je naime govoriti o jednome apstraktnom pojmu religije. Uz religijsku sliku svijeta nužno je vezana određena slika svijeta, čovjeka i odnosa koja nije neutralna u odnosu na društvo i njegov razvoj. Nemoguće je jednu religiju svesti na drugu niti je moguće govoriti o jednoj univerzalnoj religiji. Pritom je važno imati na umu da povijesnost jedne religije ne mora značiti preprjeku univerzalnim vrijednostima, nego tek omogućuje njihovu konkretizaciju. 4. Vjeronauk u javnoj školi, kao autentično sredstvo crkvenoga djelovanja, može utjecati na stvaranje pozitivnoga ozračja, tj. ozračja drukčijega od dominantnoga u društvu pa prema tome i u svjetovnome odgojno-obrazovnom sustavu u kojem kriza temelja, odnosno zaborav svake metafizike i odbacivanje Boga predstavljaju, barem prešutno, condicio sine qua non suvremene odgojno-obrazovne aktivnosti. Vjeronauk u javnome odgojno-obrazovnom sustavu ne smije biti pritisnut logikom misionarenja, nego mu se treba omogućiti da bude rasterećen pastoralnih obveza, a više opterećen odgovornošću za prenošenje smisla transcendencije usred svijeta zatvorenoga u imanentizam; za partnerski dijalog vjere i razuma usred kulture oduševljene scijentizmom i tehnicizmom; za poštivanje vrijednosti i dostojanstva svake ljudske osobe usred društva opterećenoga lažnim božanstvima. Drugim riječima, školski vjeronauk jednostavno mora biti drukčiji, ali ne tek kao predmet, nego kao način, pristup, ozračje, dijalog, otvorenost, brižnost, snošljivost i prihvaćanje. To je moguće samo ako on postane „mjesto“ ozbiljenja kršćanske ljubavi. 5. U proteklih dvadeset godina nedostajalo je ozbiljnih i cjelovitih studija koje bi se, na temelju empirijskoga istraživanja, bavile analizom vjeronauka u školi. Međutim u posljednjim godinama provedena su opsežnija istraživanja o prihvaćenosti vjeronauka na hrvatskoj ali i na europskoj razini. Iz tih istraživanja proizlazi kako je slika vjeronaučne nastave u Europi veoma različita i dina-

280


mična. Konfesionalna religijska nastava u okviru ciljeva škole, koju možemo nazvati školsko-konfesionalnim modelom s mogućnošću drugih alternativnih izbornih predmeta, prevladava u Europi. To se potvrđuje bez obzira na postojanje različitih mišljenja i stavova o tome je li vjeronauku mjesto unutar javne škole. Analizirajući situaciju u većini europskih zemalja, proizlazi da konfesionalni vjeronauk najbolje odgovara na potrebe današnjega čovjeka jer ga stavlja u odnos sa živom vjerom, koja ima važnu ulogu u životu pojedinca. Vjeronauk u školi nudi vrijedan doprinos u razumijevanju zapadne kulture, hrvatske kulture, vodi k sučeljavanju s temeljnim egzistencijalnim pitanjima, čovjekovom odnosom s Bogom, sa svijetom, doprinosi otvaranju škole za socijalni kontekst i velike teme kao što su razvoj, mir, solidarnost, ljubav i istina. Može se reći da konfesionalni vjeronauk ima važno mjesto u europskoj školi 21. stoljeća. 6. U raspravi o važnosti i značaju vjeronauka uočava se nedostatak pravoga suodnosa s crkvenom zajednicom i njezinim očekivanjima. U tom smislu valja poraditi na porastu svijesti župne zajednice u shvaćanju važnosti vjeronauka u školi, podrške vjeroučitelju, a pogotovo da se od vjeronauka u školi ne očekuje ono što je zadatak župne kateheze u novim okolnostima. Upravo jer se nisu pravo shvatile različitosti ali i komplementarnosti školskoga vjeronauka i župne kateheze, koja još uvijek nije pravo zaživjela, stvaraju se određene napetosti župne zajednice i župnika u odnosu na vjeroučitelja i školski vjeronauk. Definitivno se mora ostvariti kvalitetnija suradnja, s preuzimanjem vlastitih odgovornosti, a nipošto krivnju za određene nedostatke i neostvarene rezultate odgoja vjere prebacivati uglavnom na školski vjeronauk, odnosno vjeroučitelja. 7. Nedvojbeno da se s pedagoške i pravne strane primjećuje rast i napredovanje, podizanje pravne kulture u smislu provedbe međunarodnih Ugovora, prosvjetnih propisa i dokumenata Republike Hrvatske te kanonskih odredaba o nastavi katoličkoga vjeronauka u školi. Ipak, zbog postojanja pravnih praznina, koje se mogu uočiti i nakon dvadeset godina izvođenja nastave katoličkog vjeronauka, možda bi danas bilo objektivnije govoriti o kanonskoj doraslosti, nego o kanonskoj punoljetnosti vjeronauka. Međunarodni Ugovori, napose Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, u službi su cjelovita duhovnoga i materijalnoga razvoja čovjeka i promicanja općega dobra i daju pravnu sigurnost za izvođenje nastave vjeronauka i za druge oblike apostolskoga djelovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj, ne tražeći nikakve povlastice

281


niti braneći neki poseban položaj za Crkvu. Postoji prostor i potreba za pravni razvojem sadržaja iz međunarodnoga Ugovora i provedbenoga Ugovora i ne treba zatvarati oči, izbjegavati javne rasprave i otvorena pitanja koja se pojavljuju u njihovoj provedbi. 8. Od polovice 20. stoljeća, a posebice u postkoncilsko vrijeme, formacija vjeroučitelja postaje sve aktualnija što se više ta služba deklerikalizirala i počela vezivati uz vjernike laike. Pristupom Bolonjskome procesu formacija vjeroučitelja kako u Europi tako i u Hrvatskoj sve više poprima svoj transparentni okvir kompetencija s profiliranom kvalifikacijom. Sudjelujući u životu i radu sveučilišta, crkveni fakulteti sudjeluju u crkvenom poslanju. Ako Sveta Stolica, s međunarodnom pravnom osobnošću i jednakim pravnim položajem državnim vlastima, ne bi sudjelovala u Bolonjskome procesu, crkveni fakulteti ostali bi na rubu zbivanja. Akademski naslovi zahvaljujući Bolonjskome procesu poprimaju dignitet u cijelome svijetu. Crkveni su fakulteti pozvani ući u dijalog sa svim znanstvenim područjima i poljima, a posebice su znanstveno-nastavne grane svete znanosti izazvane i pozvane sudjelovati u stvaranju suvremene kulture. Gdje se u Bolonjskome procesu nalaze hrvatski crkveni fakulteti?, pitanje je koje traži iskrene i konstruktivne odgovore. 9. Humanizaciji škole i razvoju školske kulture, osim vjeronauka, trebao bi pridonositi cjelokupan školski pastoral koji jača ulogu kršćana kao subjekata crkvenoga djelovanja a očituje se kao konkretno služenje ljudima u djelokrugu škole. 10. Vjeronaučna nastava u Republici Hrvatskoj u proteklih je dvadeset godina doživjela stanovite promjene. Mnoge su promjene išle u smjeru jasnijega razgraničenja vjeronaučne nastave i župne kateheze. Iako je vjeronauk bez sumnje postigao određenu zrelost i u velikoj mjeri oblikovao svoj školski identitet, i dalje se uočava stanovita nesigurnost glede njegova identiteta. Ta je nesigurnost ponajprije odraz nedovoljne jasnoće koncepcije školskoga vjeronauka, župne kateheze i njihova suodnosa. Razvoj i izgradnja identiteta vjeronauka kao školskoga predmeta uključuje stoga potrebu oslobađanja vjeronauka od dimenzija koje ga sprječavaju ispuniti svoju zadaću te uspostaviti komplementarni odnosa sa župnom katehezom. U daljnjem oblikovanju identiteta vjeronauka ne može se zaboraviti na „dvostruku dušu“ toga predmeta, crkvenu i školsku.

282


Kontekst i obzorje vjeronaučne nastave jest odgoj, oblikovanje čovjeka, ljudske osobe, a ne ponajprije odgoj u vjeri. Upravo na području odgoja, koji je u velikoj krizi, vjeronauk može dati svoj nemjerljiv doprinos. No vjeronauk treba izići iz monokulturne logike, iz unutarcrkvene katehetske perspektive i ući u plodonosan dijalog s kulturom. U današnjemu školskom sustavu vjeronauk je jedan od rijetkih predmeta koji stoji na liniji obrane istine o čovjeku i kao takav trajni je izazov i školi i Crkvi. Kao školski predmet, pomaže u promišljanju o smislu života i u gledanju na život s povjerenjem. Vjeronauk u školi, školski predmet u službi ljudske osobe i njezina cjelovitog razvoja, postaje izrazom bogatstva ne samo za školu nego i za cijelo društvo, jer ide ususret kulturnim i odgojnim potrebama učenika i njihovih obitelji, pokazujući tako odgojno zalaganje za puno ostvarenje čovjeka. To se događa osobito kada vjeroučitelj pokazuje sposobnost dijaloga sa suvremenom kulturom i nudi interpretacijsku snagu Božje riječi u odnosu na religiozno iskustvo. Očito je stoga kako je obrazovanje i profesionalni razvoj vjeroučitelja ključno pitanje, budući da je kvaliteta vjeroučiteljskoga kadra jedan od glavnih čimbenika učeničkih odgojno-obrazovnih postignuća.

283


CONCLUDING THOUGHTS

This symposium facilitated several relevant conclusions regarding the past twenty-year period since Religious Instructions were introduced into the Croatian school system and the progress of religious education in the forthcoming period. These concluding thoughts are structured into ten points which predominantly refer to certain lectures or articles presented in this collection. 1. With reference to the question of whether Religious Instructions in schools fulfilled the expectations of the Church? We can say that over the past twenty years large steps have been taken and results achieved. In the context of that realised, particular mention must be made of the system of initial formation and additional education of catechists and Religious Instructions teachers, the preparation of RI curriculum and programmes, RI text books and other catechesis aids, setting up a system of permanent learning, etc. However, despite all the steps taken, the tasks and expectations still facing religious education in schools is far from over. It is worth keeping in mind that the Church’s expectations twenty years ago and now are not the same. A major part of those expectations have been met however, more recently new challenges, tasks and needs are arising. 2. The up-bringing education process should define the values that a child needs to adopt so that it can become capable and willing to accept and promote those values. Defining values does not mean manipulation – as some may be inclined to conclude – but rather of the need to define values seeing that at certain stages in development the child cannot imagine or develop these values on its own. It is impossible to transfer so-called neutral knowledge as there is a close connection between knowledge and values. One of the chief values in educative action is freedom and with that freedom comes responsibility. Absolute freedom does not exist for the simple reason that man does not found that freedom even though it is constitutive of him as a human being. Responsibility plays a large part in the correct comprehension of freedom, a notion that replaces the idea of duty. Control and authority are obviously required in educative activities as well as placing clear boundaries in the process of teaching, clearly respecting the child’s personality. 3. Religion is a constant in human nature and man’s relations to the world and boundaries given to him. To deny that dimension of human life and its influen-

284


ce on the person and society would mean to narrow the horizons of human life and experience as well as the opportunities those horizons open up. Keeping in mind the importance of religion in human lives, it seems that the decision to introduce religious education in schools was profound and justified. It did not derive from the question of power or politics but from the awareness of the significance of the religious phenomenon in the life of the individual and society, particularly from the awareness of the strength that religion can have in shaping individualism and society. Religious education conducted in the Croatian school system has confessional significance. Despite certain hardships that choice is logical. It is difficult to talk about an abstract notion of religion. In addition to the religious picture it is vital to determine the picture of the world, man and a relationship that is not neutral with regard to society and its development. It is not possible to reduce one religion into another nor is it possible to speak about one universal religion. It is important in that case to keep in mind that the history of a religion need not mean a barrier to the universalism of values but rather, helps in making them more concrete. 4. Religious Instructions in public schools as an authentic means of church activity can influence the creation of a positive environment, i.e. an environment that differs from the dominant in society and in that case, in the secular education system where the crisis of the foundations or forgetfulness of anything metaphysical and the rejection of God represents – at least silently a condicio sine qua non – in contemporary educational activities. RI in public educational system must not exist with the logic of the missions but needs to be relieved of pastoral obligations and concentrate more on the responsibility of transferring the idea of transcendency in the midst of a world closed in its immanentism; to a partner-like dialogue of faith and reason in the midst of a culture emphatic with scientology and technocracy; to respect values and the dignity of every human being in the midst of a society burdened with false gods. In other worlds, RI instructions in schools simply has to be different but not simply as a subject but in its manner, approach, environment, dialogue, openness, care, tolerance and acceptance. That can only be possible if it becomes a “place” of the seriousness of Christian love. 5. Over the past twenty years there has been a lack of holistic study that, based on empirical research, deals with analysing Religious Instructions in schools. In recent years however an expansive research was conducted into the acceptance of RI at a Croatian and European level. The results of surveys conducted

285


presents a picture of RI that is quite varied and dynamical throughout Europe. Confessional RI as part of school objectives, which we can refer to as the confessional-school model with the availability of other alternative elective subjects is predominant in Europe. This is confirmed regardless of the existence of varied opinions and attitudes about whether RI should be offered in public schools or not. An analysis of the situation in the majority of European countries, we see that confessional RI best responds to the needs of contemporary man because it relates him to the living faith which has an important role in the life of the individual. RI in schools offers a valuable contribution toward understanding Western culture, Croatian culture and leads to interaction with fundamental existential questions, man’s relationship to God, the world, contribution to opening the school to the social context and larger issues such as progress, peace, solidarity, love, the truth. We could say that confessional RI has an important place in the European school of the 21st century. 6. In discussion about the importance and significance of Religious Instructions, we see that there is a lack of true mutual relations with the Church community and its expectations. It would be worthwhile in that case to work on raising awareness in the parish community about the importance of RI in schools, support for RE teachers and above all that RI in schools should not be expected to replace the role of parish catechesis in new circumstances. Because they have not quite comprehended the difference or the complementariness between school RI and parish catechesis – which has not yet taken full swing – certain tension arises in the parish community and with parish priests toward RI teachers and school RI. It is definitely necessary to achieve a better quality cooperation, each taking over their own responsibilities and certainly not blaming certain insufficiencies or unachieved results in religious education and placing the guilt mostly on school RI or its teachers. 7. It cannot be denied from the pedagogical and judicial aspect that certain growth and progress in raising the legal culture with regard to implementing international Agreements, educational regulations and documents of the Republic of Croatia and canon provisions about Catholic Religious Instructions in schools. Nevertheless, due to the existence of a judicial absence that is evident now after twenty years of Catholic RI in schools, today perhaps we can objectively speak about canon maturity rather than canon adulthood of RI. International Agreements, particularly the Agreement on Cooperation in the area of Education and Culture, is in the service of holistic spiritual and material

286


progress of man and promoting common good, give us legal assurance of conducting RI and other forms of apostolic activities by the Catholic Church in Croatia without seeing any special privileges or defending any special position for the Church. There is certainly sufficient space and a need for regulatory advancement contained in international Agreements and implementation of these Agreements exist and we should not close our eyes or try and avoid public debate and open issues that arise while trying to implement the Agreements. 8. Since the late 20th century and particularly in the period after the Second Vatican Council, formation of Religious Instruction teachers has become more current and is leading more toward a de-clericalisation and turning more toward the laity. Accession to the Bologna Process regarding the formation of RI Teachers in Europe and Croatia too is becoming more transparent in setting the framework of competencies and defining valid qualifications. Participation in the life and work of universities, religious faculties is participating in the Church’s mission. Had the Holy See with its legal individuality and equal legal status to state governments not participated in the Bologna Process, religious faculties would have remained on the edge of current circumstances. Thanks to the Bologna Process, academic titles are gaining dignity in the entire world. Religious faculties are invited to enter into a dialogue with all scientific areas and fields and research-teaching branches of the holy sciences are particularly challenged and called upon to participate in creating modern culture. Where can Croatian religious faculties find themselves in the Bologna Process is a question that requires sincere and constructive answers. 9. Humanisation of schools and development of school culture – apart from Religious Instructions – should contribute to entire school pastoral care which in turn strengthens the role of the Christian as a subject of Church activities and takes on the form of concrete service to the people within the school environment. 10. Over the past twenty years Religious Instructions in the Republic of Croatia has experienced certain changes. Many of these were directed toward clearly distinguishing RI and parish catechesis. Even though RI without a doubt has achieved certain maturity and to a great measure has shaped its school identity we can still see a certain insecurity regarding its identity. That insecurity is primarily a reflection of the insufficient clarity of the conception of RI in schools, parish catechesis and their mutual relationship. Development and advan-

287


cement of RI as a school subject involves the need to free RI of the dimension that prevents it from fulfilling its task to establish a complimentary relationship to parish catechesis. Future shaping of the identity of RI in schools must not neglect the “dual spirit” of that subject – church and school spirit. The context and horizons of RI are educating – shaping man, the human being – and not as a method of upbringing in the faith. It is in this field of education that is currently in crisis where RI can offer its immeasurable contribution. However RI needs to depart its mono-cultural logic out of the intra-Church catechetical perspective and enter into fruitful dialogue with culture. In today’s school system RI is one of the rare subjects that lies in defence of the truth about man and as such it is a permanent challenge to the school and the Church. As a school subject it helps in thinking about the meaning of life and viewing life with optimism. RI in schools is a school subject in the service of the human being and its complete development enabling him to be an expression of wealth not only for the school but for society on the whole seeing that it interacts with the cultural and educational needs of the student and its family, showing its full potential in educating and advocating of the full potential of man. This is particularly true when the RI teachers show competencies in dialogue with modern culture and offer the interpretive strength of God’s word in relation to the religious experience. It is evident then that education and professional development of RI teachers is a key issue seeing that the quality of RI teachers is one of the main factors in a student’s educational achievement.

288



Vjeronauk nakon dvadeset godina: izazov Crkvi i školi