Nastanak Knjige Ponovljenog zakona
U očima naroda to je bila »Knjiga Mojsijeva zakona što ga je Jahve dao Izraelu« (Neh 8, 1) ili, jednostavno, »Mojsijev zakon« (Mal 3, 22). Ezra je bio uvjeren da će stvaranjem knjige koja će biti obvezujuća norma vjere i ponašanja riješiti ne samo vjerska pitanja, već i društvene probleme što su se pojavljivali u odnosima zajednice povratnika i onih Židova koji su za vrijeme sužanjstva ostali u Jeruzalemu. Njezin sadržaj nam otkriva kako su u tu knjigu ušle vrlo različite starije predaje, jer se tu smjenjuju tekstovi koji za Boga koriste isključivo naziv Jahve (Jahvist) s onima koji imaju isključivo ime Elohim (Elohist) te onima koji potječu iz svećeničkih krugova u hramu (Svećenički izvor), a nastajali su u različito vrijeme i na različitim mjestima. Završni reci Ponovljenog zakona ujedno su završni komentar cijelog Pentateuha*. Oni nam otkrivaju kako redaktor svjesno zaokružuje tu cjelinu, ali otkriva i perspektivu daljnjeg rasta biblijskoga kanona. Nazivajući svjesno Mojsija prorokom, sveti pisac već pravi uvod u novu zbirku proročkih knjiga, ali tvrdeći istodobno da se »ne pojavi više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice« (Pnz 34, 11), on Pentateuhu osigurava posebno mjesto u životu naroda Izraela. Pentateuh (Tora) u svijesti svakog Izraelca uvijek je ispred drugog dijela Biblije (Proroci), a pogotovo ispred trećega (Spisi).
25