Page 1


Marko Bubalo, Velečasni Marko Majstorović 1928. – 2004. Prilozi istraživanju života i djelovanja, Glas Koncila – Župa Presvetog Trojstva, Zagreb – Tordinci, 2011. Nakladnici: Župa Presvetog Trojstva, Trg hrvatskih žrtava 16 32214 Tordinci -RH

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 4874 319 e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr

Za nakladnike: Marko Bubalo Nedjeljko Pintarić Biblioteka: Ljudi i događaji. Knjiga 29 Uredio: Anto Pavlović Recenzent i stručni konzultant: dr. sc. Mato Artuković ISBN 978-953-55045-1-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku pod brojem 121025000


MARKO BUBALO

Velecasni Marko

Majstorović

1928. –2004.

P R I L O Z I I S T R A Ž I VA N J U Ž I V O TA I D J E L O VA N J A


Posveta:

Uz šestu obljetnicu smrti vlč. Marka Majstorovića (2004. – 2010.) Uz Svećeničku godinu koju je povodom 150-te obljetnice smrti svetog Ivana Marija Vianneya, župnika arškoga, proglasio papa Benedikt XVI. O pedesetoj obljetnici smrti kardinala i zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca Uz godinu obitelji kojima je vlč. Marko na poseban način posvetio svoj svećenički život


msgr. Marko Majstorović


TRI M AR K OV E ŽU P E U SL IC I

Župna crkva svete Ane, Radikovci

Župna crkva Presvetog Trojstva, Tordinci

Župna crkva Duha Svetoga, Slavonski Brod II

6


PROSLOV Moja sjećanja na velečasnog Marka Majstorovića U Sarajevu početkom korizme 2010.

Iskreno zahvaljujem vlč. Marku Bubalu što je odlučio oteti zaboravu snažnu osobnost svećenika koji je svojim životom i radom mnoge zadužio i ostavio snažan pečat svoga osobita pastoralnog djelovanja. Zahvaljujem što me potaknuo na prisjećanje uspomena koje rado pisanim putem prenosim kao zahvalu pokojnom vlč. Marku Majstoroviću. Nakon dvije godine provedene na zagrebačkoj Šalati, došao sam u Bogoslovno sjemenište u Đakovo. Kao maturant čitao sam s velikim zanimanjem izvješće u Glasniku Srca Isusova i Marijina, koje je ponovo počelo izlaziti, o ministrantskim susretima u Tordincima. Kako sam ‘živio u snovima’ na putu prema svećeništvu, žarko sam želio upoznati vlč. Marka Majstorovića, župnika u Tordincima, i njegovo pastoralno djelovanje. Znali smo u kojem političkom sustavu živimo, bila nam je poznata tortura tadašnjeg ministra sigurnosti Rankovića, još smo po sjemeništu ‘šaputali’ o osuđenicima i zatvorenicima i našem zavjetu Majci Božjoj u

1

Uzoriti Vinko kardinal Puljić upisuje svoje dojmove u župnu Spomenicu, u Tordincima 28. rujna 2008.1

Foto: Marko Bubalo

7


Dragotinu za opstanak našeg Bogoslovnog sjemeništa. Divili smo se župnikovoj hrabrosti i organiziranju ministrantskih susreta. Upravo smo tih dana pretipkavali jedno izvješće o Fatimskoj Gospi, čije je štovanje započeo vlč. Marko one krizne 1958. godine. Detalja se ne sjećam, ali znam kako smo u malim grupicama prepričavali taj hrabri pastoral i revnost župnika Marka. Zamolili smo poglavare da nam jednom pozovu tog župnika kako bi nam prenio svoje župničko i pastoralno iskustvo. I zaista, pozvali su ga. Govorio je gorljivim srcem i pun zanosa što je sve moguće iz ljubavi prema Kristu, Gospi i Crkvi poduzimati u pastoralnom radu. Još i danas imam zapis sa 28 naslova pojedinih aktivnosti na župi koje su me tada oduševile. Danima smo razgovarali i zdušno prikupljali i pretipkavali materijale koji će nama, budućim svećenicima, dobro doći. Prisjetimo se da tada nije bilo toliko tiskanih knjiga kao danas. Njegov premještaj u Slavonski Brod bio je veliki Božji dar za nas putnike jer smo u Slavonskom Brodu presjedali na vlak za naša mjesta u Bosni i Hercegovini. Kako je njegova novoosnovana župa bila blizu željezničkog kolodvora, vrijeme do polaska vlaka kratili smo boraveći u njegovom skromnom župnom stanu. Uvijek nas je dočekao raspoložen, kao da je samo nas čekao. Ponudio bi nam nešto za pojesti, kratko se s nama zadržao i već je neprimjetno otišao na drugi zadatak. Gledali smo ga i divili se njegovoj raspoloživosti za svakog čovjeka. Susresti ga i slušati, bio je pravi doživljaj. Dok smo jedne večeri čekali ponoćni vlak rekao nam je: ‘Baš lijepo, ove noći kumovat ćete na jednom tajnom vjenčanju.’ Tada sam prvi put kumovao na vjenčanju osoba koje nikada nisam ni vidio ni čuo. Nakon dugo vremena ti su mi se ‘mladenci’ javili, bilo je to prigodom moga imenovanja za Vrhbosanskog nadbiskupa. U međuvremenu, dogodio se 1969. nemili potres u Banjaluci, u mom rodnom gradu. Među prvima zauzeo se vlč. Marko oko pomoći stradalima. Odmah je organizirao nekoliko majstora za ‘krpanje ruševina’, a pojedine obitelji potaknuo je da prime djecu na školovanje u Slavonski Brod. Kako se bližio kraj moga studija u Đakovu, češće sam navraćao k njemu. Pitao sam se: kako može uvijek biti raspoložen i srdačan? Otkrio sam ključ njegovog svećeničkog žara. Taj se čovjek redovito molio. Tako sam ga često našao pred Isusom u tabernakulu. Shvatio sam da svoj žar puni na vatri Božanske ljubavi. Kasnije kao svećenik, često sam se oduševljavao njegovim pastoralnim pothvatima i idejama. Koji put sam u sebi pomislio kako nije lako slijediti ovoga čovjeka. Posebno sam ga podržavao u pastoralu obitelji i herojskoj borbi za nerođenu djecu. Kako se radovao brojnim obiteljima! Bio sam osobno svjedok nekih susreta s obiteljima. Uživo sam učio voljeti čovjeka iz vjere.

8


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Došlo je vrijeme kada sam ga pratio samo preko tiska jer smo fizički, zbog službe, bili udaljeni. Sjećam se kako se iznenadio i istinski obradovao kada sam imenovan nadbiskupom u Sarajevu. U osobnom susretu hrabrio me: ‘budi ponizni nadbiskup, bliz čovjeku i s ljubavlju navještaj i svjedoči.’ Hvala mu na toj bratskoj, svećeničkoj, s ljubavlju izrečenoj poruci. Kada je naša ravna Bosanska Posavina gorjela i kada su se u njoj događale mnoge spletke ratnog pustošenja, naš revni i vjerni Marko otvorio je prvo srce, a onda vrata župe i crkve za sve naše prognane i ponižene vjernike i svećenike. Svojom velikodušnošću pokušao je obrisati suze, ublažiti bol gorkog iskustva kojeg su prognanici nosili: sve izgubiti, a goli život samo sačuvati. Ulijevao je ohrabrenje zbrinjavajući ih i rješavajući pitanje opstanka za prognane svećenike i njihove župljane. Nije samo pružao hranu i odjeću, nego srce i ‘rame za plakanje’. Hrabrio ih je i jačao molitvom i pouzdanjem u Boga. Nije ga umorilo ni slomilo to teško proživljavanje rata i poraća. Gorio je svećeničkom revnošću i dogorio iz ljubavi za duše, svoj hrvatski narod i za ugroženog čovjeka. U našim kasnijim susretima nismo mnogo govorili, ali smo se već pogledom razumjeli i izrazili zajedništvo istih stavova u borbi za život, za čovjeka, njegovo dostojanstvo i ljudska prava. Zahvaljujem Bogu što sam ga upoznao, što sam od ‘vatre’ njegove svećeničke revnosti svoj mladi hod u svećeništvu grijao, što sam ga doživljavao Bogu, rodu i narodu vjernim, odanim i postojanim na Isusovu putu. Sve je ovo razlog moje zahvalnosti vlč. Marku Bubalu što je ovu knjigu složio te ju ostavlja budućim pokoljenjima kao divno nadahnuće kako živjeti i darivati se kao svećenik. Posebno je to divna poruka uz svećeničku godinu. Ujedno je i na ponos svima nama koji smo vlč. Marka Majstorovića poznavali i s njime surađivali. Ovo je samo mali znak zahvalnosti čovjeku koji nas je zadužio svojim vjernim i revnim svećeničkim životom. Neka se ne zaboravi! Neka mu je vječna svjetlost u nebu i zagrljaj nebeskog Oca, a hvala mu za snažan trag koji je ostavio na zemlji živeći i izgarajući za Boga, Crkvu i svoj ljubljeni hrvatski narod!

Vinko kardinal Puljić nadbiskup metropolit vrhbosanski predsjednik BK BiH

9


Potraga za izvornim dokumentima Lični list (osobnik) čiji je vlasnik MUP NR Hrvatske, ujedno je i ovitak za ostale spise. Najprije se navode osnovni podaci osuđenika, vrsta i visina kazne. O Marku se u Osobniku nalazi jedanaest stranica pisanih pisaćim strojem. Dio teksta pisan je latinicom s ekavskim izričajem, dio latinicom s ijekavskim, a dio ćirilicom. Ovakav način pisanja bio je uobičajen, ovisno od republike do republike, u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Tekst se zbog toga dosta teško čita, a posebno kopija koju sada posjedujemo. Upisana mu je školska sprema koja obuhvaća 7 razreda gimnazije i bogosloviju. Bio je u tzv. JNA od 1949. do 1950. u Murskoj Soboti, u Sloveniji, V.P. 3920, rod vojske – pješadija. Svećenike su tada uglavnom slali u pješadiju i pionirsku inžinjeriju, ‘po kazni’. Najčešće što dalje od mjesta boravka, u pogranični pojas gdje je bilo najopasnije. Mnogi su bogoslovi i svećenici dovezeni kući u crnim vrećama. Obrazloženje stradavanja uvijek je bilo isto – nesretni slučaj. Marko je služio vojsku dvije godine, kako je tada bio zapropis Krivičkonski propis. no djelo koje mu se je Neodaziimputira je: vanje na vojnu vježbu. Dobio je poziv u rezervu, a nije se odazvao jer nije pitao biskupa. Druga pritužba je bila jer je bio intelektualac, što navodi da je sve to trebao znati. Vojni sud u Novom Sadu ga je osudio na 7 mjeseci zatvora. Kaznu je odležao Gradiški u Staroj Gradiški.

Lični list

40


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Naslovnica ‘UPISNIKA’

Izvorni dokument iz Vojnog arhiva u Beogradu 41


Velečasni Marko otpušten iz KPD-a ,,Stara Gradiška” Narodna Republika Hrvatska

KAZNENO POPRAVNI D OM

Stara Gradiška Broj: – V – 195 Dana 26. VIII. 1955.

ODJELU Z A UNUTARNJE POSLOVE NOR -a VINKOVCI

Osuđenik MARKO MAJSTOROVIĆ iz Nuštra, po zanimanju svećenik, koji je osudom od Vojnog suda u N. Sadu iz člana 339 KZ-a K. k338/54., osuđen na kaznu zatvora 7 mjeseci, pušten je današnjim danom na slobodu, jer je izdržao kaznu. Moli se da imenovano lice evidentirate na području Narodnog odbora da ga opskrbite s osobnim dokumentima. Imenovani je dužan da se tom odjeljenju prijavi u roku 4 dana, a najduže do 31. VIII. 1955. Do tada ovaj dopis služi u svrhu osobne iskaznice. Imenovani je podmiren s novcem za prijevoz i prehranu do mjesta stanovanja. Smrt fašizmu – Sloboda narodu. O tome obavijest. Vojni sud Novi Sad, dosje

Upravnik: / ĐUKA VASIĆ /

Na posljednjoj stranici ovitka su podatci o izgledu lica (osobni opis osuđenika) s otiskom desnog kažiprsta.32

32

54

Svi gore navedeni dokumenti kopija su originala koji se nalaze u Hrvatskom držanom arhivu u Zagrebu. Ovom Arhivu dugujemo zahvalnost što ih možemo prezentirati široj javnosti.


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Misa u samici zatvora u Staroj Gradiški Pod imenom tamna noć očekivali bismo jednu noć bez svjetla, ispunjenu tamom… Marko ovim pojmom označava razdoblje od čak 7 mjeseci zatvora koje će trajno, kao neizbrisivi pečat, ostati u njegovoj duši dajući mu poticaj i snagu u svladavanje svih novih poteškoća koje su dolazile tijekom njegovog daljnjeg svećeničkog života. Sam je izjavljivao da mu ništa poslije ovoga nije bilo teško. Prije svoje Zlatne mise pohodio je, nakon 45 godina, kaznionicu u Staroj Gradiški koja je zatvorila vrata svih ćelija i samica s bukagijama33, koje se na vlastitoj koži osjetili mnogi svećenici, domoljubi i rodoljubi. Noć ima smisla kada znaš da ona priprema svitanje dana.34

Marko je bio u najzloglasnijoj kaznionici u KPD-u ,,Stara Gradiška” od 19. veljače do 26. kolovoza 1955. U zatvoru mu je bilo ime ‘9111’. Marko se nije odmah odazvao. Nakon što su pučke misije uspješno završene, kao što smo vidjeli, prijavio se nadležnima koji su ga, 19. veljače 1955., poslali na Vojni sud u Novi Sad. Najčešće su svećenike pozivali prije velikih blagdana Uskrsa ili Božića kako bi vjernici, u to posebno sveto vrijeme, ostali bez svete mise. I autor ovih redaka može posvjedočiti, iz osobnog iskustva, o toj čestoj praksi komunističkih vlasti.35 U ćeliji – samici – ‘leži’ svećenik, nevino osuđen, traži snagu od Boga, Blažene Djevice Marije i svih svetih. Moli, razmišlja, misli na svoje župljane. Pita se: zašto sam ovdje? Što planiraju oni koji su nas ovdje doveli? Kako će završiti naš život? Čeka li nas strijeljanje, batine, ponižavanje do iznemoglosti? Marko je nerado pričao o tom teškom isječku svoga života i svemu što je tamo proživio. Zapisao je vrlo malo. I to, sjećanje na majčin dolazak 33

Bukagije: turski bukagi, okovi, puta, lanci, lisičine, zavezice, gvožđe; klade za sužnje.

34

Wilfrid STINISSEN, uzeto iz rukopisa knjige Ovo je dan što ga učini Gospodin.

35

Mene su također pozvali na vojnu vježbu u Vinkovce, na Veliku subotu 1976. godine, svjedoči vlč. Marko Bubalo. Kad sam došao u vojarnu u Vinkovce, obavijestili su me da sam pozvan ‘greškom’ i da mogu ići kući. Naime, umjesto mene pozvali su moga župljanina Ivana Tomšića mlađeg kojega su četnici ubili 1991. godine. On me je spasio od vojne vježbe i tako sam mogao slaviti svete mise za Uskrs.

55


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Na pakiranju i slanju Ministranta znalo je raditi po deset i dvadeset župljana. Trebalo je sve te pakete odnijeti do pošte pješice ili biciklom, ako ga je netko uopće imao. Pakiranja i prijevoza prisjeća se svećenik Borislav Romić koji je upravo 1961. išao kao sjemeništarac u gimnaziju na Šalati u Zagrebu. Kad je za vrijeme ljetnih praznika dolazio u Antin, filijalu župe Tordinci, Marko bi ga odmah zaposlio. I po desetak puta sam znao ‘cunder stazom’ biciklom voziti pakete na poštu u Ostrovu. Sav sam bio crn od one prašine. Ministrant je slan mnogim župama i župnicima diljem Hrvatske i BiH, a i šire. Neke preporučeno, neke obično, neke opet oslobođene od plaćanja poštarine, u što se ja, kao dječak, uopće nisam tada razumio. Koliko sam puta samo išao u tiskaru u Đakovo. Nisam imao pojma o slogu, tisku, olovnim pločama, slovima. U tome su mi puno pomagali tadašnji bogoslovi u Đakovu koji su puno više znali od mene: Ilija Pejić, kojemu je Marko pomagao u školovanju, jer je bio siromašan, zatim Antun Dević, Vinko Beraković i Ilija Martinović. Nekim župama smo Ministrant već u Đakovu pakirali. Marko nas je naprosto sve zaposlio da radimo oko Lista kako bi došao u što više župa i te mlade dečke informirao o tada veoma važnim i pozitivnim stvarima iz njihove službe i svega što se u Crkvi događalo. Marko mi je pričao kako su mu župljani, puno pomagali u slaganju i pakiranju Lista, tijekom cijele godine, jer ja sam radio samo preko školskih praznika, a najčešće je spominjao Valeriju Tordinac, sada udatu Sečkar. Ona je najviše pomagala, jer je stanovala u blizini crkve. Naime, u tiskari je Ministrant samo otisnut i u župu je dolazio u listovima. Oni su sami uvezivali, obrezivali, pakirali, slali. Budući da su mnogo toga sami radili, dobit od Lista, Marko je koristio za gradnju crkve u Ćelijama. Pričao je: Kako su on i Valerija sagradili crkvu u Ćelijama. U komunističko vrijeme, tiskanje Lista, bila je prava ‘bum revolucija’ u domaćoj Crkvi. Ministrant nije priređivan i slan iz nekog grada, gdje bi bilo lakše i pogodnije za takvu vrstu posla, nego iz zabačenih Tordinaca.168 168

Svjedočenje vlč. Borislava Romića, rodom iz Antina. Trenutno je župnik u Lovasu. Zapis pohranjen u Arhivu župe Presvetog Trojstva u Tordincima.

165


Tri broja Ministranta

Ovako pripremljen Ministrant slali su u preko 120 župa i redovničkih zajednica diljem bivše Juge. Iz sljedećeg popisa nagrađenih ministranata može se barem djelomično vidjeti gdje je sve i u čije ruke mladih čitatelja dospijevao list Ministrant: • 1. Hudoletnjak Stjepan, Predavac kod Bjelovara, 2. Kovač Ivan, Bački Monoštor, 3. Karažinec Ivica, Zagreb, 4. Petrović Pero, Čakići, 5. Barun Tomislav, Vinkovci, 6. Smajo Josip, Split, 7. Rešić Đuro, Cerna, 8. Matić Ilija, Privlaka, 9. Iličić Ilija, Kiseljak kod Tuzle, 10. Špičko Alojz, Lepoglava, 11. Kolmanko Joža, Pertoča, 12. Orban A., Bački Monoštor, 13. Matić M., Bitola, 14. Koprivnjak Josip, Zagreb, 15. Sudec Josip, Nedelišće, 16. Ribarić Stjepan, Harkanovci, 17. Kaković Ante, Vir kod Zadra, 18. Prekpaljaj Anton, Pazin, 19. Koprek Ivica, Tomaševac, 20. Dadić Marko, Bisko. • 1. Goran Rušpić, Veli Rat, 2. Stanko Jurin, Zadar, 3. Ivan Dulčić, Brusje o. Hvar, 4. Zef Gashi, Ljubljana, 5. Petar Tičić, Povljana o. Pag. • 1. Ćorić Jozo, Sarajevo, 2. Puljić Nikola, Šid, 3. Blažević Mirko, Kreševo, 4. Novak Janko, Brežice, 5. Šarić Slavko, selo Grabovica – Prisoje kod Livna, 6. Štambuk Stanislav, Hvar, 7. Rajić Boško, Rastičevo – Kupres BiH, 8. Peleš Zoran, Banja Luka.169

169

166

Ministrant, br. 3, 1964, str. 28. pod naslovom Nagrađeni ministranti i br. 2, 1965, str. 29. pod naslovom Nagrađeni ministranti i br. 2, 1966, str. 28. pod naslovom Nagrađeni ministranti.


Brigu o djeci vodile su časne sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova koje i danas, izvrsno, pastoralno djeluju u župi. Sestre su nalazile inspiraciju i nadahnuće u Markovoj zauzetosti i svetom svećeničkom životu.

Marko u župnom vrtiću. Blaženi među najmanjima…

A Marko je sve to vrijeme imao njihovu punu potporu i molitvenu podršku. Rad Obiteljskog apostolata, koji okuplja bračne parove, s ciljem da se međusobno upoznaju i potpomažu, započeo je 1965. godine. Evo što Marko kaže o tome u svojoj Oporuci: I sve to, patnje i poniženja, prikazujem da ovo postane nešto kao ‘malo sjemenište’ i škola obiteljskog apostolata za našu biskupiju (nadbiskupiju). Veoma sam mnogo pretrpio radi tih ideja, pa molim Gospodina, da primi sve te tjeskobe, neuspjehe i nerazumijevanja, koja sam radi toga podnio i da nakon moje smrti ovo postane mjesto duhovne obnove, produbljivanja duhovnog života i formiranja apostolata za treće tisućljeće. Moglo bi se ovdje spomenuti stotinu Markovih suradnika. Spomenut ću samo jednu osobu koja je u župi boravila svakog dana, više od dvadeset i pet godina. Bila je zaposlena u tvornici Đuro Đaković. Radila je kao administratorka. Izuzetno pobožna i povjerljiva osoba. Nakon posla, ali i u svako doba dana i noći, jer je bila vrijedna radnica u tvornici, mogla je otići u župni ured, ako je trebalo nešto napraviti. Ona je, zapravo radila sve: kuhala, prala, pisala Matice, Parice, išla na tržnicu, nosila plaćati račune, umnažala ciklostilom pisma koja je Marko slao župljanima. Brinula se o svemu što je trebalo. Sve je to radila besplatno. Nikada se nije udavala, bila je malo pogrbljena, jer je imala problema s kralježnicom. Bila je Božji dar za Župu Duha Svetoga. Glavno prijevozno sredstvo bio joj je bicikl, kao i Marku, ali

198


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

i većini župljana. Zvala se Marija Šmorhaj, Ukrajinka s Livade. I ona je sada pokojna. Hvala Bogu za dar ovakvih osoba u župnim zajednicama. Marko je veliku potporu i pomoć imao od obitelji Aleksandra i Mire Kalmar, roditelja dvojice svećenika: Josipa, župnika u Viljevu i Dinka, župnika u Čemincu, gospođe Anke Čorak i gospodina Stipe Svirca koji je dugo godina pripremao jelo za hodočasnike u Marijinom domu. Srcem i dušom podupirao je Markov pastoral.

Briga za nerođenu djecu Nastojao je u svakoj bolnici, a posebno u bližem okruženju, imati medicinsku sestru, još bolje ako je to bila časna sestra ili liječnik ginekolog, izgrađene katoličke svijesti, koji bi majke, kad dođu abortirati dijete, odgovorili od tog ubilačkog čina. U puno je slučajeva to i uspjelo. Nije pretjerano reći da je Marko svojim zauzimanjem, molitvom i odgojem liječnika i medicinskih sestra u katoličkom duhu, spasio djece za jedan mali grad. Edukacija liječnika i medicinskog osoblja, o načelima Katoličke Crkve i suvremene medicine po kojem je čovjek živo biće od samog začeća, bila je presudna za ovako veliki broj spašenih. Abortus je grozno zlo. Časna sestra milosrdnica svetog Vinka Paulskoga koja je radila, i još uvijek radi, u osječkoj bolnici svjedoči: Kad smo izbjegli prvi abortus u osječkoj bolnici, velečasni Marko je kasnije toj obitelji i tom spašenom djetetu izgradio kuću. Kakva briga za samo jedan spašeni život!202 Tijekom svog izgnaničkog boravka u Mađarskoj, poslan izgnanicima iz Hrvatske, a bilo ih je oko 70 000 susreo sam velečasnog Stjepana Zagorca, Hrvata i brata mu Marka sa suprugom Anom Zagorac, medicinskom sestrom, koja je radila u jednoj pečuškoj bolnici. Surađivala je s velečasnim Markom u edukaciji liječnika i sestara u Mađarskoj, nastojeći odgovoriti majke od namjeravanog izvršavanja abortusa nad vlastitim djetetom. Također je bio preveden letak na mađarski jezik, koji je govorio o tom strašnom zlu, o abortusu. Markova briga, što potvrđuje i ova prekogranična suradnja, bila je pomoći svakom narodu, ne samo hrvatskom, u suzbijanju bijele kuge. Velečasni je Marko uspio ‘progurati’ da film Nijemi krik, koji govori o zlu abortusa, uđe u škole još za vrijeme bivše Jugoslavije. Prikazivali su ga ‘školski liječnici’ u okviru spolnog odgoja, sve do devedesetih. Nakon demokratskih promjena 1991. film su vjeroučitelji za vrijeme školskog sata vjeronauka mogli prikazivati djeci i mladima. Poznato je da su nakon 2000. civilne udruge i SDP-ovi partijaši osporavali taj film jer je, po njihovom

202

Svjedočanstvo sestre Bernardine Jurišić, milosrdnice, prigodom usputnog posjeta Tordincima, 10. svibnja 2009., s vjernicima iz Župe Preslavnog Imena Marijina.

199


Sjećanje sestara karmelićanki BSI na velečasnog Marka Na svetkovinu Uzašašća, pokucao je Isus na vrata srca mons. Marka Majstorovića, pohodio ga bolovima i operacijom, a onda križem privezanosti uz bolnički krevet kroz punih 16 dana. Hrabro je izdržao prihvaćajući svoj križ s potpunim predanjem u volju Božju. Četvrtog lipnja 2004. u 22 sata preminuo je u nazočnosti s. Marinele, Služavke Kristove, mirno, bez grča i uputio se k Isusu, kojemu je potpuno pripadao cijelim svojim bićem. Na dan ukopa tijelo je pokojnika dovezeno u župu Duha Svetoga u 10 sati. U crkvi su ga dočekali njegovi župljani zaplakanih očiju i s molitvom u srcu. Nakon ‘izlaganja tijela’ započela je u crkvi molitva Trećeg časa pokojničke službe Časoslova, u kojoj je sudjelovao sadašnji župnik Stjepan Belobrajdić, župni vikar Robert Mackuljak, sestre karmelićanke i ministranti. Za Misu zadušnicu župska crkva i prostor ispred nje bili su dupkom ispunjeni vjernicima. Predvodio ju je mons. Marin Srakić, biskup Đakovački i Srijemski s pomoćnim biskupom Đurom Hranićem i u koncelebraciji su bila 102 svećenika. Na gradskom groblju čekalo je oko 2000 ljudi po nezapamćenoj kiši da oda počast svećeniku koji je zadužio ne samo građane Broda, nego cijelu Crkvu. Sve su to izrekli u svojim govorima predstavnici grada, ustanova i brojni drugi suradnici.295 Poznavajući mons. Marka kroz 35 godina rada na župi u Slavonskom Brodu, za mnogo toga mu dugujemo zahvalnost, mi sestre kamelićanke BSI. Dok je bio župnik u Tordincima upoznao se s radom naših sestara. Zavolio je karizmu naše Družbe. Divio se našoj Osnovateljici – Majci Mariji Tereziji od sv. Josipa, koja je svojim radom obuhvatila najvažnija razdoblja čovjekova života, a to su oni na ulazu u život – djeca i oni na zalazu života – stariji. Kad je bio premješten iz Tordinaca za župnika u Slavonski Brod u župu Duha Svetoga, tražio je naše sestre kao suradnice u pastoralnom radu. Prve su sestre došle u Slavonski Brod 17. srpnja 1969. godine. Velečasni Marko je odmah po dolasku sestara otvorio dječji vrtić u župi. Mi nismo imali još kuće, a nije bilo ni prostorija za djecu. Za početak je poslužila naša blagovaonica. Imali smo samo jedan stolić, 3 tanjura, 2 velike vojničke ležaljke, klupe jedna na drugoj su bile police za stvari i igračke. Troje djece. I to je bio početak.

295

324

Još su dva svećenika svojom smrću okupila silno mnoštvo vjernika; vlč. Josip Rimac (1987.) na čijem je pokopu bilo preko 5 000 vjernika i vlč. Vid Mihaljek (1989.), također je bilo preko 5 000 vjernika. Prema procjeni očevidaca i kod vlč. Marka Majstorovića bilo je na pokopu više od 2 000 vjernika.


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Kad se danas osvrnemo na rad velečasnog Marka, možemo reći, kako mnogo toga onda nismo razumjeli, zato smo često i negodovali, radi njegova stila u radu. No, ako gledamo njegov rad u cjelini tek tada ga možemo procijeniti i razumjeti. Temelj i smjer njegova djelovanja, što je on uvijek naglašavao bile su: BITNE DIMENZIJE . Uvijek je stavljao u prvi plan ono bitno, a sve relativno je išlo u drugi plan. Znao je govoriti : ‘Duše su važne. Sve prolazi, a što smo uradili za vječnost, to ostaje.’ Često nas je poticao na revnost za spašavanje duša, citirajući pritom našu Majku Osnovateljicu. Mi sestre mu možemo danas zahvaliti što je prepoznao karizmu naše Družbe i uvijek nas poticao da je ostvarujemo u životu. Mislim da se svaka sestra koja je živjela u Slavonskom Brodu, mogla obogatiti duhovnim bogatstvom velečasnog Marka, koji je svoj svećenički život istrošio za duše. Sestre karmelićanke BSI iz Slavonskog Broda296

Misionarka ozdravila po zagovoru vlč. Marka Budući da je tekst koji slijedi, pred sam kraj rada na knjizi, iznenadio autora i suradnike, dozvolite da uvod u ovaj dio izostane i možda i vas iznenadi njegov sadržaj. Dragica Pekić rođena je 1930. u selu Jarice pokraj Ključa u BiH. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata partizani su ubili njenog oca, dva strica i pet ujaka. Svi su bili visoko obrazovani ljudi. Partizani su zapalili njihovu kuću pa je majka Kata s devetero djece morala otići u Ključ, a odatle u Banja Luku, gdje su spavali u nekoj kukuruzani. U međuvremenu je čula da u Slavoniji ima hrane pa je pošla s djecom u Vinkovce. Tražila je posao u tamošnjoj ciglani. Primio ju je direktor Anić. Ženo, ti kažeš da imaš devetero djece! – Da imam. – A gdje su? - Na željezničkoj stanici. – Što tamo rade? – Spavaju, putovali su. Obećao je njihovoj majci posao a svima njima stan. Nastanili su se najprije u baraki gdje se sušila cigla. Dragica se udala i radila u Vinkovcima. Rano je umirovljena zbog slabog zdravlja. Odlazi u misije u Zambiju u Africi gdje je provela 20 godina. Radila je s gubavcima za što je morala dobiti dozvolu civilnih vlasti i potpisati izjavu da će u slučaju zaraze ostati u šumi zajedno s drugim gubavcima ili se vratiti u Europu. Jedan svećenik je kazao, 296

Pismo je pohranjeno u Arhivu župe Presvetog Trojstva u Tordincima.

325


O autoru Rođen 21. kolovoza 1946. u Poljarima, kršten u crkvi svetoga Marka na Plehanu 22. kolovoza 1946., vlč. Marko Bubalo sin je jedinac roditelja Mate i Marice rođ. Bubalo. Oca je izgubio u svojoj dvanaestoj godini života te je morao vrlo rano skrbiti o sebi i bolesnoj majci, koja je preminula 17. prosinca 2000. u Slavonskom Brodu, gdje je i pokopana. Osnovnu školu polazio je u Poljarima i Božincima, klasičnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati, a studij je teologije, uz vrlo velika odricanja, završio u Đakovu. Apsolviravši teologiju zaređen je za svećenika na Petrovo 29. lipnja 1972. godine. Mladu misu proslavio je 23. srpnja 1972. u Slavonskom Brodu. Nepunu godinu dana bio je kapelan u đakovačkoj župi. Nakon završenog prvog tečaja bogoslovije odlazi na odsluženje vojnog roka, u tzv. JNA u bivšoj ‘Jugi’, od 24. rujna 1967. do 15. veljače 1969. Vojničku obuku završio je u Obrenovcu kod Beograda, potom je premješten u Kuršumliju nedaleko od Niša. Odatle je otišao ‘na teren’ i tri mjeseca bio na izradi šumskog puta Preševo – Gnjilane na Kosovu. Nakon redovnog vojnog dopusta 21. kolovoza 1968. (na svoj rođendan) kad su Sovjeti okupirali Prag, odlazi na bugarsku granicu u mjesto Visočka Ržana gdje je ostao puna dva mjeseca, gdje su uvjeti za život bili izuzetno teški. Na kratko se vraća u Kuršumliju da bi ga poslali u prekomandu, u poznatu kasarnu (vojarnu) Pantelej u Nišu gdje je ostao do veljače 1969. kad je završio vojni rok. Odslužio je puni vojni rok, godinu i pol dana, kako je tada bio propis komunističkih vlastodržaca. Kući se vratio u odjelu koje mu je poslala majka Marica, koje je sam kupio, zaradivši novce na ‘baušteli’ (miješao malter i nosio ciglu) u Njemačkoj, prije nego je pošao u vojsku. Velečasni Marko Bubalo svjedoči da ga je sam Bog sačuvao na životu u komunističkoj armiji.

o. Bubalo na Genezaretskom jezeru, 2000. 358

Već 1. srpnja 1973. imenovan je župnikom u Tordincima, župi kojoj pripadaju filijale Antin, Ćelije, Korođ, Ludvinci, Palača, Silaš, Antinska Mla-


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

ka i Bobota. Godine 2008. navršilo se punih 35 godina njegove svećeničke službe u župi Tordinci. Tijekom tih godina župu je pokušavao podići duhovno i materijalno. Tako je vlč. Marko postao župnik s najdužim stažem u toj župi. Godine 1991. događa se ‘balvan-revolucija’ koja prerasta u Velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Velečasni Bubalo bio je prvi svećenik koji je imao prognanike nakon što je spaljeno prvo hrvatsko selo Ćelije 7. srpnja 1991. godine. Nedugo iza toga cijela je župa bila okupirana. S vjernicima se 1991. našao u Mađarskoj, djelovao je na prostoru od Balatona do Mohača, a sjedište je imao u Pečuhu. Tu je proboravio punih sedam godina vodeći brigu o prognanima, posebno o djeci i starima kako bi im olakšao i pomogao izdržati sve nedaće do povratka njihovim kućama. Više od 30 000 izbjeglica i prognanika bilo je samo na njegovoj skrbi. Brinuo je za njihove duhovne potrebe, ali ne samo za to. Brinuo je o hrani, lijekovima, smještaju, prijevozu, ortopedskim pomagalima, odjeći… Skrbio je o pedesetak ranjenika i o nekoliko stotina smještenih po bolnicama civilnoga stanovništva. O tom dijelu svojega rada napisao je i knjigu, sada izuzetno vrijedan dokument o minulom, ratnom i prognaničkom vremenu, Nemam mamu – ali imam tebe. Misionareći među Hrvatima u Mađarskoj pohodio je više od četrdeset mjesta u kojima u većini žive Hrvati i s njima slavio svetu misu. Vlč. Marko ponovno se vraća u Tordince 1997. godine i nastavlja iz pepela podizati župu. Nakon povratka u župu Tordinci krajem 1997., a osobito nakon mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja 15. siječnja 1998. godine, zatekao je porušena, popaljena, opljačkana, devastirana sela zarasla korovom. Budući da župi Tordinci pripadaju Antin, Korođ i Ćelije teško je bilo i pomisliti na ozbiljnu obnovu. Ipak, župnik Marko upustio se smjelo u obnovu najrazrušenije župe u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Nakon nepunih pet godina i danonoćnoga, mukotrpnog rada u materijalnom i duhovnom smislu ruševine su zamijenjene perivojem; u Tordincima je obnovljena župna crkva Presvetoga Trojstva, izgrađen je župni stan, Pastoralni centar ,,blaženi Alojzije Stepinac”, podignuta je dvjestotinjak metara duga crkvena ograda, asfaltirano parkiralište, prilazne i prolazne staze, uređena masovna grobnica ispred crkve. Svi crkveni objekti opremljeni su namještajem. U pastoralnom centru osnovana je informatička škola i priručna knjižnica. Za crkvu Presvetog Trojstva u Tordincima nabavio je nova klasična zvona. Veliko zvono teško je 616 kg, srednje zvono 428 kg i malo zvono 254 kg, a blagoslovio ih je biskup Marin Srakić 7. prosinca 2008. godine. U filijali Antin obnovljena je crkva svetog Antuna Padovanskog, obnovljena je dvorana za vjeronauk, opločen i asfaltiran pristup crkvi, nabavljene

359


su: orgulje, elektronska zvona, namještaj i kip svetog Antuna Padovanskog koji je djelo kiparice Alojzije Ulman, izliven u bronci i postavljen u crkvenom dvorištu. U filijali Korođ, gdje žive pripadnici mađarske nacionalne manjine, u ratu je devastirana nova crkva izgrađena za mandata župnika Marka Bubala te je po povratku obnovljena i osposobljena za Euharistijsko slavlje i druge potrebe vjernika. Za crkvu u Korođu nabavljena su elektronska zvona. U Ćelijama je izgrađena iz temelja potpuno nova crkva Srca Isusova. Popločen je pristup crkvi, izgrađena ograda oko crkve, postavljena je vanjska rasvjeta, nabavljen kompletan namještaj za crkvu i sakristiju, elektronska zvona i ozvučenje. Rad vlč. Marka bio je zapažen, osobito rad s djecom u izgnanstvu. Na prijedlog mnogih institucija dobio je 24. travnja 1994. (MCMXCIV) u Zagrebu Godišnju nagradu Ivan Filipović za promicanje pedagoške teorije i prakse, kao prvi katolički svećenik koji je tu nagradu primio. Uslijedilo je dodjeljivanje: Priznanja za sudjelovanje i kreativnu suradnju u promidžbi UNICEF-ovih psihosocijalnih programa za pomoć djeci i mladeži u ratu 22. lipnja 1994., Zahvalnice Hrvatskih vojnih invalida Domovinskoga rata Podružnice Osijek za pruženu nesebičnu materijalnu podršku 16. svibnja 1994., Zahvalnice Republike Bosne i Hercegovine i Ambasade u Budimpešti za veliki doprinos razvoju obrazovanja i vaspitanja u eksteritorijalnoj osnovnoj školi u Harkanyu na prijedlog Bošnjaka 15. lipnja 1996., Zahvalnice Zemaljske samouprave Hrvata u Mađarskoj za osobit doprinos razvoju vjerskoga života Hrvata u Mađarskoj u Budimpešti 4. svibnja 1997., Priznanja Osnovne škole Šećerana iz Šećerane za savjestan i uspješan rad s učenicima te doprinos ugledu i uspješnom radu dislociranih odjela naše škole u Republici Mađarskoj u Mohaču 26. lipnja 1997., Povelje zahvalnosti Osječko-baranjske županije u znak priznanja za doprinos obrani Republike Hrvatske na području Osječkobaranjske županije te jačanju njezine obrambene snage u Osijeku 24. ožujka 1997., Povelje Grada Beloga Manastira za osobite zasluge u organiziranju vitalnih funkcija gospodarstva, sustava uprave i lokalne samouprave Baranje i Beloga Manastira za vrijeme progonstva te za samoprijegornu skrb i prijateljstvo u najtežim danima stvaranja Hrvatske države u Belom Manastiru 11. studenog 2000., Diplome i godišnje nagrade Vukovarsko-srijemske županije za izuzetna ostvarenja na području obnove i humanitarnoga rada 11. studenog 2003., Zlatne plakete općine Tordinci za izuzetna ostvarenja na području obnove, humanitarnoga djelovanja, razvoja društvenoga i duhovnoga života, promidžbe općine i župe Tordinci te dobrobiti svih njezinih mještana u Tordincima 21. svibnja 2004. godine. Vlč. Marko Bubalo napisao je i objavio preko osamdeset članaka u glasilima Hrvatski glasnik, Zornica, Hrvatski kalendar i Hrvatski katolički kalen360


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

dar koji izlaze u Mađarskoj na hrvatskom jeziku. Tijekom boravka u Pečuhu bio je stalni suradnik Radio Pečuha s temama vjerskoga sadržaja te je povremeno surađivao i na televiziji. Za knjigu Molitvenik moje majke inspiracija su mu bile ljudske tragedije koje postaju izvor snage, nasuprot zlu i zatiranju. Naime knjiga govori o Hrvatima iz Bosanske Posavine koji su morali otići pred Velikosrpskom agresijom. Tridesetogodišnje svećeničko iskustvo rezultiralo je knjigom Prvo je zvonilo u kojoj je skupio sve lijepe tekstove koji osvježavaju i dodiruju čovjekovo srce nakon umornoga dana provedenoga u šumi sumornih vijesti i događaja. Četvrta knjiga pod naslovom Tordinci župa mučenika govori kako nije zapustio pisanje unatoč velikim graditeljskim zahvatima tijekom posljednjih godina. Naime u samo pet godina nakon povratka u župu obnovio je ili sasvim iznova izgradio četiri crkve, župni stan, pastoralni centar i vjeronaučnu dvoranu. Zgusnuti i tanani osjećaji izviru iz njegova pisanja. Piše razumljivo i jednostavno, i upravo to dira srce uglavnom onih koji se i sami bore da ublaže ljudske patnje. Svećenički moto mu je Za sve ljude koje sretneš, uvijek imaj ljubavi. Tko ga poznaje, potvrdit će da to uvelike i ostvaruje u svom djelovanju. Velik je isposnik i Gospin štovatelj. Patnja mu je cijeloga života bila bliža od košulje. Sam si je krčio put prema svećeništvu. Gotovo se sam, uz bolesnu majku, borio za svoju materijalnu egzistenciju. Sve ljetne praznike proveo je na ‘baušteli’ s majstorima kod kuće, ali i u Njemačkoj kako bi priskrbio potrebna sredstva za plaćanje naknade za školovanje, knjige i odjeću. Ovo je uistinu izvrstan primjer kako se boriti za svoje ideale. Dobro krasnoslovi, trudi se biti autentičan u naviještanju Božje riječi. Veliki je graditelj, prihvaćaju ga i razumiju svi staleži i uzrasti. Izgara za svoj hrvatski narod i Crkvu. Sve navedeno potvrđuje da se vlč. Bubalo nije samo prošetao kroz Tordince, čekajući da prođe trideset i pet godina. On je naprosto obilježio ovu župu svojim zauzetim radom te ostavio duboke tragove kako na duhovnom tako i na materijalnom planu. Njegovom zaslugom pozdrav Hvaljen Isus i Marija, koji je bio pomalo već ‘zapretan’ od komunističkog i reformatskog Dobar dan, postao je znak raspoznavanja u kontaktu među ljudima, a kod djece je bio osobito naglašen. Dobar je vlč. Marko i plemenit. Ne štedi se kad su u pitanju drugi i njihove nevolje. Zrači optimizmom i vedre je naravi. Voli humor i odličan je organizator. Jednostavno rečeno: Marko Bubalo je svećenik svoga vremena. Voli izazove i nepoznanice. Zapravo cijeli je njegov dosadašnji život jedna avantura u koju je krenuo s Bogom i uz Njegovu pomoć. Sveti Otac Benedikt XVI. cijelim srcem udjeljuje apostolski blagoslov za požrtvovnost pre361


ma prognanicima vlč. Marku Bubalo, u Vatikanu 30. studenog 2005. godine, prigodom hodočašća Župe Presvetog Trojstva u Rim. Kapitalno djelo, zapravo njegovo životno djelo, jest knjiga Tordinci župa mučenika tiskano 2007. godine u kojoj je opisan krvavi put župe, stradanja i nadanja tijekom 700 godina postojanja njezina imena. Knjiga je polučila nevjerojatan uspjeh zbog istine koja je u njoj donesena, ponajviše što je po prvi put cjelovito dokumentima potkrijepljena istina o stradanju katoličkih svećenika franjevaca, na do sada u povijesti nezapamćen način mučenja, gušenjem pod koritima od kalvina 17. svibnja 1551. godine na Gradini kod Tordinaca. Već punih šest godina intenzivno prikuplja materijal, a do tada je čuvao sjećanja i osluškivao jeku o svećeniku Marku Majstoroviću. Sve je to sada ukoričeno; slova, slike i dokumenti stavljeni na stranice koje se nude čitateljima na uvid. Peta je ovo knjiga velečasnog Marka Bubala. Poštovani čitatelji! Sada ste Vi vlasnici knjige Velečasni Marko Majstorović. Čitajte je i dajte svoju kritiku. Svatko će je doživjeti na svoj način. Nadam se da ćete se braćo svećenici njome oplemeniti i učvrstiti, a Vi dragi vjernici, poglavito oni kojima je Marko bio župnik, knjigu naprosto ‘gutati’, kako biste Vaša sjećanja iznovice vratili i podsjetili se na tog velikog župnika.

362


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Pogovor Marko Bubalo poznat je široj javnosti, osim po svojemu zauzetom svećeničkom djelovanju, i po spisateljskom radu. Kao što u pastoralnom djelovanju voli izazove i nepoznanice, tako se i u spisateljskom radu trudi prikupiti „brdo“ izazovna, nepoznata i zanimljiva materijala, koji zatim vrlo vješto i ozbiljno ugrađuje u mozaike zbilje – kako prošlih tako i sadašnjih događaja, a sve u želji da ti kamenčići što vjernije pridonesu istinskoj slici onoga budućega. A kršćanin je čovjek budućnosti! I u najnovijoj knjizi, u kojoj se prihvatio zabilježiti „sve znano i neznano“ o velečasnom Marku Majstoroviću, inicijatoru brojnih zanimljivih pothvata na pastoralnom, društvenom, kulturnom, narodnom, dobrotvornom, inovatorskom i općeljudskom planu, autor je na tragu slaganja budućega. Iako velečasnog Majstorovića mnogi pamte po raznolikosti inicijativa, koje autor Bubalo u knjizi iscrpno opisuje, važno je primijetiti da je autor u svojem imenjaku prepoznao istinski lik svećenika, koji je bio suputnik tisućama ljudi našega vremena, nudeći im i upućujući ih na sigurnost Božje prisutnosti i blizine. Velečasni Marko Majstorović tu je blizinu Božje ruke u svome životu osjećao i svjedočio. Možda ti njegovi napori nisu odmah primjeri za udžbenike iz pastoralne teologije, ali su ostali ljudima u srcu. „Ja sam kao buldožer – probijam putove kroz gromade, a drugi će to usitnjavati“, rekao je za sebe velečasni Marko, izrekavši tako ponajprije duboku istinu o samom sebi. Poznat njemački katolički teolog i filozof talijanskog porijekla Romano Guardini (1885. – 1968.) zapisao je: „Onaj koji priča neka kaže ono što jest, kako to vidi i razumije. Dakle, neka izrekne riječju ono što se nalazi u njegovoj nutrini. To u nekim okolnostima može biti teško, može prouzročiti nelagode, štete, opasnosti; ali savjest nas podsjeća da istina obvezuje; da ona ima nešto bezuvjetno, da posjeduje uzvišenost. O njoj se ne kaže: možeš je reći kad god ti se svidi, ili kad moraš ostvariti neki cilj; nego, kad govoriš, moraš reći istinu; ne smiješ je ni umanjiti niti iskriviti. Jednostavno je uvijek moraš reći; pa i kad te okolnosti navode da je prešutiš, ili kad možeš ležerno izmaknuti nekom pitanju.“ Bez velikog teoretiziranja može se zaključiti kako se u navedenom citatu krije ključ i analiza ljudskog i svećeničkog djelovanja velečasnog Marka Majstorovića. Svaki je svećenik pozvan da po primjeru Krista, „velikog svećenika“, živi u napetosti između pripadnosti Bogu i solidarnosti prema ljudima te da sam sebi obrazloži razloge nade koju po Božjem daru nosi u sebi. To je moguće ako svećenik sam u svojoj nutrini „probija putove kroz gromade“ svakodnevnih izazova i krči mjesto istini, vjerujući u Kristov životni poziv: „Ja sam put, istina i život.“ 363


Lijepo je primijetiti da je pisac ove knjige ponudio čitateljima čitljivo štivo „kako to vidi i razumije“, izrekavši o svom subratu ono što je zaživjelo u njegovoj nutrini tijekom dugih godina prikupljanja materijala i trajna dijaloga sa svećenikom „vjere, ljubavi i čovjeka“. Prateći njegov život, autor nas upoznaje s mnoštvom nepoznatih činjenica i fenomena iz vremena totalitarističkoga komunističkog režima, koji je ostavio tragove gorčine i patnje u životima mnogih vjernih Kristovih laika i svećenika, ali i svjedočanstvo kršćanske odvažnosti u zauzimanju za istinu. Svjedočiti Krista i u životima njegovih prijatelja, kakav je bio velečasni Marko Majstorović, znači prepoznavati uvjerljivu svećeničku riječ Marka Bubala, ali i brojnih njegovih sugovornika, kao poticaj izgradnji identiteta današnje vjerničke i društvene zajednice, koja nije zarobljena lancima prošlosti, nego otvorena ljepoti izazova budućega. Nedjeljko Pintarić

364


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Sadržaj PROSLOV Moja sjećanja na velečasnog Marka Majstorovića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 UVOD Svećenik ne zaslužuje zaborav na hrvatski način . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 I. ZAVIČAJ, DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE . . . . . . . . . . . . 17

Školska izobrazba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Školske svjedodžbe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svećeničko ređenje i mladomisnička godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Politički progon mladomisnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

18 19 22 31

II. SVEĆENIK MARKO U PASTORALU . . . . . . . . . . . . . . . . 35

U župi Radikovci – ponovni politički progon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Potraga za izvornim dokumentima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Presuda velečasnom Marku Majstoroviću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Za bolje razumijevanje presude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Upitnik iz Vojnog suda u Novom Sadu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kazna na njega ‘nije djelovala popravno’ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Velečasni Marko otpušten iz KPD-a ,,Stara Gradiška” . . . . . . . . . . . . . . . Misa u samici zatvora u Staroj Gradiški . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ostavština iz zatvorskih dana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

36 40 43 49 51 51 54 55 59

III. SVEĆENICI – ŽRTVE STARE GRADIŠKE . . . . . . . . . . . . . 61 NAMJERNO ZAMRAČENJE PAMĆENJA I IŠČAŠENJE IDENTITETA

Kaznionica u Staroj Gradiški – danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Mučilište katoličkih svećenika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Gaženje krunice pred stotinama osuđenika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kako su liječili zatvorenike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svećenici su radili najteže poslove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svećenici iz Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije u KPD-u ,,Stara Gradiška” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svećenici prisiljeni rušiti crkvu vlastitim rukama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sadistička mučenja tisuća hrvatskih domoljuba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

62 65 67 68 69 70 76 78

371


Vip salon, air-bag, air-condition, wellness centar i knjižnica u KPD-u ,,Stara Gradiška” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Uzaludna potraga za pravdom: svjedoci života u komunističkom zatvoru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Iz pera Vlade Gotovca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Iz pera don Ante Bakovića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88

Pjesma MAČ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Besraman odnos prema žrtvama komunizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Padom Berlinskog zida zatvoren je KPD ,,Stara Gradiška” . . . . . . . . . . . 97 Što učiniti s kaznionicom? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Kazneno – popravni dom u slici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Poklon otajstvu svećeničke žrtve: Josip kardinal Bozanić s 350 svećenika u kaznionici u Staroj Gradiški . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Crkva rušena golim svećeničkim rukama – darovima svećenika sagrađena nova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 IV. DESETLJEĆE U TORDINCIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

Deset sela, deset godina križa i borbi, ali i velikih milosti i radosti . . . . . Zamijenio cipele sa Srbinom iz Palače . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tordinačka idila u slici i riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Stepinčevo pismo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ‘Staza smrti’ prema Ostrovu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pješice u Ćelije. Pad s konja opasan po život. Udbini sinovi. . . . . . . . . .

116 118 119 125 127 129

Veliki štovatelj Fatimske Gospe Žarku ljubav prema Majci Božjoj naslijedio sam od majke . . . . . . . . . . .136 Bosonog tražio bogoslužni prostor u Korođu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Po snijegu na svetu misu u Korođ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Cijeli se život utjecao Fatimskoj Gospi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 Program obiteljske duhovne obnove uz kip Fatimske Gospe. . . . . . . . . 143 Ministrantski kongresi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Program ministrantskog kongresa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 Nezaboravan boravak ministranata u Tordincima . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 Tvoji ministranti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 A sada ‘bum’ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Začuđeni Strossmayer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158

372


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Tiskanje lista Ministrant . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159 Ministrantska hodošašća potiču izdavanje lista Ministrant . . . . . . . . . .161 Ministrant u svijet ‘cunder stazom’ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 Crtice iz Ministranta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .168 Briga za svećenička zvanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Budući isusovac iz sela Palače. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 U nedostatku zvanja u župi školuje bogoslove iz BIH. . . . . . . . . . . . . . . Program trodnevnice za Mladu misu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Posljednji domaći svećenici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pobožna i velikodušna žena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Primopredaja u Tordincima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

173 178 181 182 184

V. ČETIRI DESETLJEĆA U SLAVONSKOM BRODU . . . . . . . . 187

Privikavanje na novu župu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odgovor na pismo Sofije Jožić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pozdrav novozaređenom biskupu Ćirilu Kosu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Predanim radom izdigao se iznad svakodnevnog župničkog pastorala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Briga za nerođenu djecu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Obiteljski apostolat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Međunarodni obiteljski kongres u Slavonskom Brodu . . . . . . . . . . . . . . Karitativno djelovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zauzetost za izgnanike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neki događaji iz Župe Duha Svetoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Božićna čestitka Marici Bubalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prodavač Glasa Koncila u Slavonskom Brodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Grkokatolička liturgija u Župi Duha Svetoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Briga za bolesnike u Slavonskom Brodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Još neke crtice iz Markova života i djelovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Još neke Markove tiskovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kapela blažene Terezije iz Calkutte u Župi Duha Svetoga . . . . . . . . . . .

188 190 192 193 199 200 204 206 212 213 214 216 217 218 221 229 231

Razgovori, predavanja, susreti, odličja Razgovor u Vinkovačkom listu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .233 Razgovor u Posavskoj Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .235 Razgovor u Slavonskom narodnom kalendaru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238

373


Predavanje na Svećeničkom tjednu 1971. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Predavanje na Svećeničkom tjednu 1972. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 Zrnca Markove životne mudrosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 Neki Markovi susreti u slici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 Zlatna misa, umirovljenje, odlazak iz Župe Duha Svetoga. . . . . . . . . . . 257 Sekundicije zlatne mise u Nuštru i Tordincima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262 Markovo župnikovanje pri kraju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 Pisma prije umirovljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 Markov osmjeh i vjerničke suze u istoj crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268 Posljednji tjedni Markova života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270 Kao bogoslov razmišljao o staračkom znoju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270 Posljednji sati Markova života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Oporuka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pokop . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Govor biskupa Marina Srakića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Govor gradonačelnika Josipa Metera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Govor suradnice Obiteljskog centra Zdenke Paić . . . . . . . . . . . . . . . . . . Govor don Ante Bakovića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nepročitani govor na njemačkom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Farewell to a good friend (Oproštaj od dobrog prijatelja) . . . . . . . . . . . Zapisi u Spomen-knjizi nakon Markova pokopa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Da sam znala ovo što sada znam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Obilježje s Markovim imenom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

272 273 281 282 284 285 285 287 288 289 290 291

VI. ŠTO PAMTE O NJEMU NJEGOVI SUVREMENICI . . . . . . . . . 293

Više neshvaćen nego prihvaćen . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prognoza za Jarminu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tri tisuće ministranata u Brodskom brdu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Čovjek od povjerenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Marko je bio svestran . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sjećanje na velečasnog Marka i Danicu Grubišić . . . . . . . . . . . . . . . . . . Novorođenče nađeno na tračnicama vinkovačkog kolodvora . . . . . . . . Most između ‘domaćih’ i ‘došlja’ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ‘Sveti Marko’ dolazi ispovijedati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Karmelićanka BSI iz Župe Duha Svetoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ljut velečasni, ljuta ja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

374

294 296 298 300 303 304 305 308 309 309 313


VEL EČASNI M ARKO M AJSTO RO VIĆ

Vođen Duhom Svetim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315 Vaše ‘sunce’, Ratimira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 318 Markova pisma s. M. Lidiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 320 Sjećanje sestara karmelićanki BSI na velečasnog Marka. . . . . . . . . . . . . 324 Misionarka ozdravila po zagovoru vlč. Marka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325 Ozdravljenje Dragice Pekić, misionarke u Zambiji . . . . . . . . . . . . . . . 326 Vlč. Marko kao prvi urednik Maloga koncila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 328 VII. MARKOV TRG U ANTINU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331

Odluka općine Tordinci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 332 Zahvalnica općini Tordinci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 Svečano otvorenje Trga u slici i riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 334 Jesu li Majstorovići podrijetlom iz BIH? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 338 Odakle ime Šokac? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 338 Dugujemo zahvalnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Abstract . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Umjesto zaključka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . O autoru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

341 345 350 356 358 363 365

375


Lektura i korektura: s. M. Lidija od Duha Svetoga (Vuksanović) Prijevod na engleski: Irena Mandić Suradnica u pripremi: Vlatka Plazzeriano Fotografije: Arhiv župe Presvetog Trojstva, Tordinci, Darko Puharić, † Ivica Majstorović, Marko Bubalo, Ljubica Lovrić, obiteljski arhiv Davora Majstorovića, Blanka Majstorović, Tomislav Mišin, Ana Mrđa, Agneza Tordinac i † Zvonko Pokršćanski Grafičko oblikovanje: Mirjana Kos Priprema za tisak: Glas Koncila Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 primjeraka Tiskanje završeno u siječnju 2011. © Župa Presvetog Trojstva, Tordinci, 2011. Trg hrvatskih žrtava 16 32214 Tordinci -RH Brzoglas: 00 38532 580 992 Brzoglas i dalekopis: 00 38532 580 991 Pokretni brzoglas: 098 270 481 Glas Koncila, Zagreb, 2011. Sva prava pridržana. Ova se knjiga, kao ni njezini dijelovi, ne smije reproducirati ni koristiti u bilo kojem obliku, bez pisanog odobrenja vlasnika autorskih prava. 376


Velecasni Marko Majstorovic 1928. – 2004.  

Marko Bubalo, Velecasni Marko Majstorovic 1928. – 2004. Prilozi istraživanju života i djelovanja, Glas Koncila – Župa Presvetog Trojstva, Za...

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you