Page 1

SPOMENICA TRIDESETGODIŠMJIGE SMRTI HRVATSKOGA PJESNIKA

LUKE BOTICA SPLJECANINA IZDAO

JOSIP B A R A Č stud. phil.

»"Üst prihod namionjen za pronos pjesnikovih kostiju.


L U K A BOTIĆ.


r

- ^ f / ^ m ^ -

4

-¿A

SPOMENICA TRIDESET

* • <;S\r JICE

^

SMRTI

m n m m pjesriu 1 ^ I J i v Hp X SPLJEĆANINA O

1 8 3 0 - i 1863) poateritstt truđitas et

pm r»t««* »opcrnte* erit.

JOSIP •M

BARAČ

-tuđ. phil.

1

(čist prihod

namienjen

za frenos

pjesnikovih

kostiju)

U Z/l GREBU Tisak Dioničke tiskare 1893.

-

.

. .—

.

1

I.

I . -

_

. •

i•

III f - —

¥r

—— .

~

^


SPOMENICA TRIDESETGODIŠNJICE

SMRTI

HRVATSKOGA PJESNIKA

LUKE

BOTIĆA

SPLJEGANINA

( * 1830- f 1863) posteritati traditus et narratus superstes erit. T a c . Agr. 4 6 . IZDAO JOSIP B A R A C stuđ. phil.

(Čist prihod

namienjen

za prenos pjesnikovih

U ZAGREBU Tisak Dioničke tiskare 1893.

kostiju)


ZAVIČAJNA ZBIRKA

6 MG MA*«A

MAAUIUA


U

V

O

D

. posteritati narratus et trađitus superstes erit Tac. Agr. 46.

ez poznavanja prošlosti ne može se ništa snovati ni za budućnost. Sretan je zaista onaj narod, koji znade poštovati i koji uzimlje za uzore one vrle svoje sinove, koji posvetiše sve svoje moralne i fizičke sile, koji žrtvovaše cieli svoj život za narodni napredak, prosvjetu i blagostanje, te g a proslaviŠe plodovima svojega uma. Svakim danom dokazuje narod hrvatski, kako se harno sjeća svojih tfriednfii sinova, te im u srdcu nosi živu uspomenu, da je predade poznijemu potomstvu. I hrvatska mladež, na kojoj ostaje sudbina naše domovine, hoće da sliedi tradicije hrvatskoga imena, hoće da se kriepi duhom svojih slavnih predja i, poštujuć njihovu uspomenu, poi


«S 4

^

stavljajuć si njih za uzore, hoće da se pripravlja za onu svrhu, kojoj je namienjena. Da, u poštovanju svojih otaca, u nasljedovanju njihova rada, nazire hrvatska mladež najbolji put, kojim joj treba stupati; sljedeći stope svojih otaca, ona gleda pouzdano u budućnost. Spljetska akademička mladež ponosi se, što je pred cielitn narodom mogla u nizu naših slavnih preporoditelja iztaknuti i svojega Spljećanina Luku Botića, kojega je za cielih trideset godina pokrivala tama zaboravi (bar kod nas primorskih Hrvata), ona je oćutila potrebu, da opere tu ljagu i da oživi uspomenu onoga muža, kojemu je cieli narod dužan dostojnu zadovoljštinu. Najboljim pak načinom, da izkaže dužnu počast n j e g o v o j uspomeni, smatrala je mladež, da mu se prenesu mrtvi ostanci iz D j a k o v a u rodni grad. Bez ikakve umjetne organizacije, bez ikakvih službenih odbora i pododbora, uz pomoć družtva »Slavjanskog Napredka«, kojemu srdačna hvala, što je mladeži omogućio uspješan rad, ona je priredila dne 27. kolovoza privatnu doisto svečanost, ali takovu svečanost, kakove je riedko Spljet vidio. Tom prigodom, prigodom 30-godišnjice pjesnikove smrti, svečano je potakla pitanje o prenosu njegovih kostiju. Duh pjesnikov, ljubav za Čast i ponos narodni, čvrsta volja za dobru stvar, spajaše mladost čvrstim vezom, pa je njezin rad i sretno uspio.


^

Ova onu

malena

liepu

slavu

knjižica

svečanost

priredila

5

i na

svečanost.

neka

je

spomenom

onoga

muža,

Neka

bude

na

u čiju se i

budućoj

mladeži primjerom i poticalom na plemenite namjere i uztrajan rad, neka bude tumačem čuvstva, kojima je

bila

proniknuta

mladež

priredjujući

imajući na umu liepe rieči našega

svečanost,

prvaka-pjesnika:

Samo narod, koji mrtve štuje, Na prošlosti budućnost si snuje.


. -

.

.


SVEČANOST. lava je bila dostojna akademičke mladeži, dostojna muža, koji se slavio! Hrvatsko novinstvo je zabilježilo sa zadovoljstvom tu liepu sgodu i toplim je riečima izrazilo priznanje akademičkoj mladeži, te po mogućnosti izviestilo obćinstvo o samoj svečanosti. K a o opis iste nosimo i ovdje, uz promjene, sgodne i potrebite ovoj spomenici, prigodni članak spljetskoga „Naroda", koji je naravski najbolje orisao sve potankosti onoga liepoga slavlja: „ K a k o smo već naviestili, akademička mladež spljetska potaknula je patriotičnu misao, da se mrtvi ostanci nezaboravnoga pjesnika Luke Botića iz Djakova, prestolnice velikoga biskupa Strossmayera, prenesu na ovdješnje sustjepansko groblje, u pokojnikov zavičaj, koji je u svojim spjevovima toli srdačno i čuvstveno opjevao. Ovaj čin pieteta prema sjeni muža, koji je u kratkom svojem vieku pokazao i sborom i tvorom pravu idejalnu ljubav prema Hrvatskoj i Splitu, koliko odli-


8

kuje našu mladež, toliko leži u dužnosti spljetskoga gradjanstva a i čitavoga naroda, komu se je Botić svojim kratkotrajnim radom a još više svojim plemenitim osnovama sjajno odužio, a sada je do nas, da se o tridesetgodišnjici njegove smrti sjetimo toga druga Pavlinovićeva i svih onih, koji su prvi u mraku narodnoga života u Dalmaciji upalili luč sjedinjenja hrvatskih zemalja. Bio je naš pjesnik pravi mučenik za čitavoga svojega života, a prema tom mučeničkom životu, prema tom stradanju iztiče se njegova neslomiva duša i volja, njegov čelikznačaj, koji svuda prosijava iz njegova rada. Botić je bio mučenik od poroda do smrti; mučenik po svim prilikama svoga života, koje su ga u 33. godini života shrvale u grob, ne prije, nego je dvije godine u krevetu odležao. O tom će se obćinstvo najbolje uvjeriti iz životopisa, koji je mladež sastavila s najvećom pomnjom. Taj životopis čita se kao prava tragedija vanredno idejalna i značajna mladića, koga je udes gonio u najočajnije prilike, u najžalostnije materijalne položaje, te je tako doduše skršio tjelesnu njegovu snagu, ali nije slomio njegova velikoga duha i njegove gvozdene volje; taj životopis prikazuje čovjeka, koji se je upravo rodio za to da trpi, a Botić je trpio za sebe, trpio je za svoju tužnu, razkomadanu domovinu, trpio je radi zabluda njezinih tada nesviestnih sinova u samoj Dalmaciji. Trpio je neizka zane duševne i tjelesne muke, koje su mučile toga plemenitoga nada sve simpatičnoga našega pjesnika. Inicijativa, koju je naša plemenita mladež poduzela, u našem je gradu u svojem prvom početku liepo uspjela, a neima dvojbe, da će njezin rad biti konačno ovjenčan podpunim uspjehom. T o nam jamči ono vanredno mnogobrojno učešće obćinstva, koje je jučer prisustvovalo službi božjoj, onda svečanost u kazalištu, to jamči značajna izjava, kojom je gradski načelnik dr. Bulat, pri-


^

9 (H

majući u ime obćinskoga vieća molbu mladeži, prenos Botićevih ostanaka, toga Barda sjedinjenja, proglasio poslom čitavoga naroda, te tako i ovom prilikom pokazao onu obsežnost misli i patriotičnih čuvstava, kojima se naš visoko štovani prvak umije u svojem radu zadahnuti. Botić, koji je radio o sjedinjenju i cjelokupnosti hrvatskih zemalja, nije više samo sin Spljeta, on je sin čitavoga naroda i čitavi će narod, natječući se sa Spljetom, izkazati čast njegovim ostancima. Mladež, u svojoj čednosti, mogla je načelniku grada Spljeta i njegovom rodoljubivom vieću preporučiti svoju toplu molbu, no dr. Bulat, uzpevši se svojim zaslugama visoko u štovanju naroda, shvaćajući taj prenos s universalnoga hrvatskoga gledišta, težio je i ovaj put za tim, da ugrije čuvstva za sjedinjenje, da prenos mrtvih ostanaka bude apoteoza velike ideje. Tim okretom, što ga je dao čitavomu tomu, od mladeži skromno zamišljenomu poslu, on je sve prisutne radostno iznenadio i potresao. Akademički gradjani g g . Dušan Mangjer, Ivo pl. Grisogono, Silvijo Bulat, Josip Barcič, Ivo Stalio, dočekivahu pred franjevačkom crkvom na Dobrome učestnike. Gospodje i gospodjice napuniše do malo crkvu, a u g i pol sati dodje uz udaranje narodne glasbe povorka odličnih muževa i vanredno velikoga broja učestnika težačke ruke, pa je tim čitava svečanost zadobila pravi narodni značaj. Prisustvovahu gradski načelnik dr. Bulat na čelu obćinskoga upraviteljstva i obćinskih viećnika, članovi „Slavjanskog Napredka", „Zvonimira", „Sokola", „Vatrogasnogla družtva", inteligencija svake ruke i naši vrli varošani i težaci, tako, da se je što u crkvi, što pred njom sakupilo do iooo osoba, liep doista broj za svečanost toli liepoga značaja. Pošto je obslužena služba božja, odputi se povorka u sgradu obćinskoga kazališta, gdje je slava držana u kazalištnom foyeru.


«{3

IO

Pošto su gospodje i gospodjice, njih tri stotine, posjedale po stolicama i foteljima u foyeru, natisnuo se za njima toliki sviet, da ga je jedva polovica mogla u nutri uhvatiti prostora, dočim je druga polovica morala vani ostati. Pogled na toliko obćinstvo uzhićivaše narodno čuvstvo. Gradski načelnik sa članovima obćinskoga upraviteljstva zauzeše odlična mjesta, i onda započe prava svečanost. Akademik gosp. Dušan Mangjer ovim liepim govorom:

otvori svečanost

Slavno obćinsko vieće grada Spljeta! Milostive gospodje! Veleštovana gospodo! Mili drugovi! Sastadosmo se danas u ovom hramu prosvjete i umjetnosti, u ovom hramu posvećenom hrvatskoj misli, da se sjetimo čovjeka, koji je nekad u svom Spljetu bio tudj. Danas poslie 30 godina ljute i neprekidne borbe može Spljet da izkaže dužno počitanje žalibože jedino uspomeni toga čovjeka, uspomeni Luke Botića. (Slava mu !) Čast mi je u ime spljetske akademičke mladeži, koja priredjuje današnju svečanost i koja hoće da dade oduška čuvstvu otačbeničtva, što je veže sa pjesnikom „Biedne Mare", sa pjesnikom te spljetske sirotice, najprije pozdraviti velemožnoga gospodina načelnika i častne mu drugove u upravi grada, koji se odazvaše našemu pozivu i tim zasvjedočiše znamenitost današnje slave. Častim se nadalje pozdraviti ugledna zastupstva Narodne čitaonice, Napredka, Narodne glazbe, Zvonimira, Vatrogasaca i Hrvatkog Sokola. U velike me pak veseli, što danas pri ovoj našoj slavi mogu i da Vas pozdravim, plemenite gospodje i gospodjice, veseli me s toga, što po Vašoj prisutnosti


11

ne vidimo samo čuvstvo pieteta prama pjesniku „Biedne „Mare" i „Petra Bačića", nego još novi dokaz Vaše žarke otačbeničke ljubavi, dokaz da ste sviestne uzvišene i plemenite zadaće, koja V a s čeka u borbi za hrvatsku misao. A ti, mila mladeži, primi srdačni pozdrav od tvojih drugova, koji u dalekom svietu uče pripravljajući se, da jednom s tobom skupa rade za boljak mile nam domovine. A sada mi se obratiti k Vama, veleštovana gospodo i dični težaci, k Vama, koji većim dielom bijaste suvremenici Luke Botića, k Vama, koji Vašim radom povratiste Spljet Hrvatskoj, ovršivši tim djelo, što ga je „Siromah Luka" započeo. Pod ovom svetom zastavom (pokazivajući na zastavu Napredka), pod tim simbolom naših težnja i prava, V i se odlučno boriste i pobiediste, pod ovom zastavom dodjoste i danas, da slavite Botića, slaveći koga, slavite misao, koja nas sviju vodi, misao hrvatstva i slobode. Pozdravljajuć V a s još jednom, pozivljem V a s gospodo, da samnom skupa uzkliknete: Živila Hrvatska! (Burno klicanje.) Glasba zasvira hrvatsku himnu, koju obćinstvo slu šaše stojeći. Zatim stud. phil. Barač čitaše vjekopis pjesnikov od časa, kada je prvi put stupio u život do njegove tragične i prerane smrti, a obćinstvo slušaše potreseno tu tragediju idejalna, oduševljena, umna, čelik značajna mladića, koji izmedju prvih poče utirati put sjedinjenju izmedju ove koljevke hrvatske slave sa ostalim hrvatskim zemljama svojim pjesničkim duhom i umom zanoseći sebe i druge za tim idejalima svoga života. Životopis, pisan živim rječitim slogom pun mladenačkoga otačbeničkoga žara i shvaćanja pjesnikovih krieposti i vrlina, prepleten kiticami iz njegovih spjevova, morao


12

je obćinstvo, naročito njegov nježni dio, tronuti do suza, no ujedno u njem jačati rodoljubivo čuvstvo, koje progovara iz djela, osnova i pjesničkih ideja Luke Botića. Završi s uzklikom Luki Botiću, kojemu .se svi odazvasmo tronutim glasom, a zatim gosp. Ivo pl. Grisogono pročita sljedeću peticiju spljetskome obćinskome vieću i gradskome načelniku: Velemožni g. načelniče! Častna gospodo viećnici! Dana 23. augusta ovog godišta minula je 30. godina nakon smrti vrlog našeg sugradjanina Luke Botića. Hrvatska akademička mladost u Spljetu, sabrana tom* prigodm, osjeća se dužnom, da sljedećom molbom izadje pred to slavno vieće. Slavno vieće! Već se od negda govorkalo o prenosu kostiju našega pjesnika, pa se i čitalo o pripremam i odborim sastavljenim u tu svrhu s ove i s one strane Velebita. Da li ima što u stvari, je li išto konkretna utvrdjeno u tome svemu, to se lasno ne da razabrati. Tom dvojbom potaknuta i podbodena željom, da se te liepe nakane jednom na čistac izvedu, podpisana se mladost sastala te odlučila, da prema okolnostima što dostojnije proslavi 30-godišnjicu Botićeve smrti, pa da ponovno iznese na tapet pitanje o prenosu njegovih kostiju i da u to pitanje ulije što veći žar i što življu eneržiju. Mi dakle stupamo pred to slavno vieće s molbom, da poprimi snažnu inicijativu, te da po svojoj najboljoj uvidjavnosti, odabravši nekolicinu patriotičnih ali i radišnih ličnosti, sastavi odbor, koji će da predbježne pregovore vješto vodi, a da hitro svlada eventualne zapreke ili barem potežčice, tako da se za kratko uzmogne ostva-


13

riti pietetno djelo prema prezaslužnu pokojniku, te da se tim udari nov i čvrst temelj daljnjemu razvitku hrvatske sviesti u našem gradu. Slavno vieće! Akademička je mladost spljetska uvjerena, da bi neopravdano uvriedila čuvstvo ponosa tog slavnog tiela, kada bi ustala da nabraja razloge, s kojih ona cieni, da je ugodna dužnost jednog gradskog zastupstva, da izkaže dostojnu počast barem pepelu onih pokojnika, s kojima se naš grad ima dičiti. Ne! mi držimo, da nam ne treba spomenuti, koje su dužnosti našeg grada prema sugradjanima, koja li odgovornost prema zemlji, koje li je njegovo poslanstvo u narodu — te uvjereni, da to slavno vieće podpuno shvaća težinu moralne ostavine, koja se nameće imenu Zvonimirova grada i sjajnoj danici hrvatskog primorja, — to se mi za sad opraštamo, dok budemo u ugodnom stanju, da tom slavnom vieću zahvalimo, što je ostvarilo ono, što je danas nas svih istom prevruća želja. U S p l j e t u , 23. kolovoza 1895. (Sliedi 19 podpisa.) Predajući spomenicu gosp. gradskomu načelniku, gosp. Dušan Mangjer popratio je to s ovim govorom: Presvjetli gospodine! Predajući Vami, presvjetli gospodine, ovaj spis, imam riedku sreću i nezasluženu počast, da u ime spljetske akademičke mladeži javno i svečano potaknem pitanje o prenosu ostanaka Luke Botića. Presvjetli gospodine! Poznavajući Vaš patriotizam i plemenita čuvstva, što Vas vežu i uspomenom spljetskoga pjesnika i hrvatskog mučenika, tvrdo se nadamo, da će naša molba naći u Vas odličnog zagovaratelja i


°-<D 14 "branitelja tako, „da se u kratko uzmogne ostvariti pietetno djelo prema milom pokojniku, te da se tim udari nov i čvrst temelj daljnjemu razvitku hrvatske sviesti u našem gradu". U toj nadi uvjereni, da pogadjamo vruću želju V a š e g srca, kličem: Živio hrvatski Spljet! Gradski načelnik dr. Bulat odgovori od prilike : Ja rado primam ovu molbu iz rukuh vrle akademičke mladeži te izjavljujem, da ću ju što prije prikazati obćinskom vieću, pa i sa svoje strane poduprieti. Zahvaljujem mladeži, što je današnju svečanost priredila te potaknula plemenitu misao, da se smrtni ostanci pjesnika i rodoljuba Luke Botića prenesu u njegovo rodno mjesto. Priznajem, da je grad Spljet dužan, da se za tu stvar zauzme, te ću ja u dogovoru sa obćinskim upraviteljstvom podnieti obćinskom vieću shodan predlog. No već danas izjavljujem moje mnienje, da valja svakomu Hrvatu dati prilike, da nešto doprinese u tu plemenitu svrhu: to zaslužuje pjesnik, koji je s tolikim žarom zagovarao našu narodnu cjelokupnost. K a o što smo jedan narod i imamo jedan jezik, tako hoćemo da budemo ujedinjeni i cjelokupni narod — a ova sgoda ima biti nova manifestacija tih naših težnja i čuvstava. — Izvede li se ta namjera, biti će poglavita zasluga naše vrle akademičke mladeži, kojoj ponovno zahvaljujem, uzklikom: Živila spljetska akademička mladež ! (Burni živio !) Tako se svrši ta slava, o kojoj možemo reći, da Spljet nije tako brzo vidio ljepše i zanositije; bila je to prava apoteoza hrvatske ideje, a da Luka Botić nije badava živio i radio za svoju domovinu i za svoj Spljet, bijahu svjedokom toliki izabrani borci, kita nježnih i plemenitih gospodja, kolo oduševljene mladeži, koji danas svi, njegovom idejom zadahnuti, sastavljaju narodnu


15

cielost, koja danas oduševljeno polazi u borbu za oživotvorenje hrvatske ideje. Pače i više: o čem su onda snovali i snivali najbolji muževi, danas je to osvojilo sve slojeve spljetskoga pučanstva, a prisutnost velikoga broja težaka, koji se skupiše pod trobojnicom družtva „Slavjanski napredak" svjedoči, kako je hrvatska misao i te niže slojeve osvojila. Da se je Botićev spomen mogao proslaviti u monumentalnoj sgradi kazališta, posvećena hrvatskoj kulturnoj ideji, to od sebe najrječitije govori za napredak, što ga je ta ideja u Spljetu učinila. Spljet, do jučer osvojen, danas u važnim narodnim poslovima poprima inicijativu, njegova akademička mladež sprema narodnu slavu, koja se ljepše i dostojnije nemože ovršiti, sami vidljivi dokazi napredka, koji nas sve obuhvaća u jedno, složno narodno kolo. Botićev i današnji Spljet, koja je ogromna razlika, pa ipak Luka Botić ostaje kao najčišći idejalni lik te plemenite narodne borbe. Za vrieme slave klicalo se oduševljeno Hrvatskoj, spomenu pjesnikovu, načelniku dru. Bulatu, čiji se je govor usljed nenadanog okreta, koji je znao dati toj stvari, najdublje dojmio, onda gradu Spljetu. Iz kazališta krenu povorka, upravo impozantna, uz zvukove Narodne glasbe, na Gospodski trg, gdje se razidje. Posije proslave brzojavila je mladež biskupu Strossmayeru, harna za velika dobročinstva hrvatskomu narodu. Još nam je spomenuti, da je adresu obćinskomu vieću kaligrafički vrlo liepo izradio profesor Josip Bezić, a podpisalo ju 19 mlade gospode. ZAVIČAJNA ZBIRKA

C RA PIKA XNJIZW!CA MARKA MARUMCA


GOVOR ŠTO GA J E D R Ž A O S T U D .

PHIL

JOSIP BARAČ.

Plemenite gospodje! Veleštovana gospodo! ada je nakon duga i tvrda sna, u kojemu je čamio izmoreni i izkušani hrvatski narod, počela pucati zora svjetlih dana našega preporoda, te prva iskra narodnoga oduševljenja sinula u Banovini, da razsvietli cielu našu prostranu domovinu , i Dalmaciju, tu kolievku hrvatstva, morao je zahvatiti plamen, morala se otresti one guste koprene, u koju ju bješe zavila narodna nesviest. - Dozvolite, plemenite gospodjice i veleštovana gospodo, da samo za časak svratim Vašu pozornost na dobu ilirskoga pokreta, na onu sjajnu tačku naše povjesti, kada je Ljudevit Gaj udario čvrste i stalne temelje razvoju narodne književnosti, koja je pravi i jedini


17 S—e uslov napredku svakoga naroda u svim granama njegove kulture. Moćni njegov glas nadje odziva svuda, gdje se razliega hrvatska besjeda; odasvuda se digoše mladi ljudi, plemenita i goreća srca, da pjesmom i besjedom probude zaspalu narodnu sviest. Godina 1830. naviesti Europi i svim prosvietljenim narodima, da će se i hrvatski narod uhvatiti u njihovo kolo, da će uzporedo s njima koracati. Svakomu Hrvatu, koji hoće da piše o kakvomu pojavu naše moderne knjige, prava je slast, kada može spomenuti ovaj krasni momenat iz tužne naše prošlosti, gdje je hrvatski narod dao nečuvenih primjera svoje gorostasne moralne sile, pak eto i meni je milo, što mi je ipak moguće svoju zadaću dovesti u savez sa onom sretnom godinom i dobom, jer je baš tada sinula sjajna zviezda na hrvatskome nebu, jer je u milomu našem Spljetu, u varošu Dobromu, ugledao svjetlost onaj veliki sin hrvatskoga naroda, čijemu se duhu tek danas klanjamo i dokazujemo, kako znademo shvaćati čuvstva harnosti i poštovanja prama uspomeni naših preporoditelja. One se godine rodi, onu dobu proživi proslavljeni hrvatski pjesnik Luka Botić. *

Nepobitna je činjenica a po naš narod veoma utješljiva, da je većina najumnijih naših ljudi potekla iz proste seljačke kolibe. To je pojav, koji nas napaja nadom i pouzdanjem u bolju i sretniju budućnost. Oni su naime pravi prijatelji i dobročinitelji narodni, koji su iz samoga naroda nikli, jer nitko bolje od njih ne poznaje njegove jade i nevolje, nitko bolje od njih ne znade viđati rane, liečiti boli njegove. „Varoška sirota", Luka Botić, rodio


18

se u neznatnoj, ubogoj varoškoj kućici; nikao je iz naroda za narod. Pjesnik „Pobratinstva", „Biedne Mare", „Petra BaČića" rodio se u ono doba, kad je u Spljetu rieč „Hrvat" značila porugu, zazor i sramotu; rodio se u ono doba, kada je hrvatski puk spljetski bio kao takav smatran prostim robom bez prava na obstanak, a služio je kao puko orudje u rukama tadanjih samovoljnih gospodara ; — rodio se i odgojio u ono doba, kada su Hrvati iz Banovine pozivali naše ljude, da se bratski s njima sjedine, a iz Spljeta znalo im se porugljivo odvraćati: „možda je Spljet bio jednom grad hrvatski, ali danas, danas jezika hrvatskoga malo tko znade". Mnogi naši suvremenici zabrazdiše krivim pravcem u prosudjivanju vriednosti i veličine ljudi time, što se obaziru samo na djela njihova, nemotreći prilika, u kojima su se oni rodili i živjeli, ne izpitujući puta, kojim su došli do slave. T o je baš ona strana, koju moramo promatrati govoreći o Luki Botiću, jer je baš u njegovom mukotrpnom životu napisana i slava njegova. Stanje, u kojemu se sada nalazi Spljet i u kojemu se nalazio, kada se je rodio Botić, ne da se ni prispodobiti. Da se je on rodio u ovo povoljno doba, njegova slava ne bi bila ni iz daleka onakova, kakova se sada podiže njegovom imenu. Istina j e ; prilike obično stvaraju ljude, ali neki ljudi znaju kadkada svladati prilike; to su upravo oni, kojima se sviet mora klanjati; medju ove spadao je i naš Botić. Promotrimo g a dakle i popratimo ga onim putem „punim trnja i kamenja", kojim je došao do zaslužene slave. V e ć kao malen dječarac pokaza naš Luka, svojim bistrim i velikim očima, nježnim potezima lica, sgodnim besjedama, da se je divna sila sakrivala u onoj malenoj glavici, i da se je iz toga dječarca imao razviti silan talenat. Majka njegova, dobra i zlatna žena, opazi odmah,


ig

kako bi njezin „mali Luka" mogao, što no veli naš puk, postati „pravim čovjekom" i, nagovorena od strica mu fratra, odluči, da ga dade u „male" škole. Nu kako? Čime? Odakle će mu priskrbiti ono malo školskih potrebica, kada ne može ni da svojoj dječici primakne onu kukavnu koricu hljeba? Nu . . . . što ne može ljudska volja, može majčino srce! I uboga žena kinila se i mučila, noseći vodu, perući rublje gospodi spljetskoj, da odgoji svoga Luku. Gle siromaha L u k e ! Eto već iz najnježnije dobe sudjeno mu je, da se bori sa najvećim dušmaninom čovječje volje, čovječjega značaja! . . . Luka se borio s gladom! Ipak on dovrši pošteno male škole. A kako će sada nevoljnik, sada bez ičije pomoći? Koricom suhoga hljeba u ruci hlepi svim mladenačkim žarom za naukom i zdvaja. Nego Božja Providnost je tako udesila svietom, da u svakoj nevolji pruža svoju desnicu, te se pokazuje u raznom obliku, da izbavi ljude iz njihove biede. I Luki Botiću pritekla Providnost u pomoć preko osobe kanonika Petra Mangiera, dobročinitelja i pravoga otca sirota spljetskih. Njegovo bistro i pronicavo oko odkri u našemu Luki krasnu i plemenitu dušu te htjede po što po to da ga protura na daljnje nauke. Uz molbe i preporuke uspije mu, te g a primiše u sjemenište, da se uči latinskome jeziku i latinskoj knjizi. A l i time nije prestala sva nevolja, jer sirotni Luka morao u jednoj ruci držati latinsku gramatiku, a u isto doba u drugoj prostu metlu, da pomaže vrataru čistiti prostrane hodnike spljetskoga sjemeništa. T o ipak nije smelo našega mladoga junaka, sve je prebolio, pa je za kratko vrieme bar djelomice bila naplaćena njegova muka: Luka pokroči u prve redove znanjem latinskoga jezika, i to ga oslobodi i metle i vratarskoga posla, te mu napokon bilo slobodno zaći medju ostale djake, medju družinu svoju. 2


>-<< 20 S—o Plemenite gospodje! Veleštovana gospodo! Čini mi se, da nam se nameće i od sebe pitanje: kakova je bila ta družina? K a k o v a tadanja mladost?... Prenesimo svoju misao u ono tamno i težko doba i s poštovanjem ćemo se pokloniti plemenitosti i požrtvovnosti tadanje mladosti. Mi, današnja mladost, odgojena bez ikakove zapreke u čistom narodnom duhu, ne imamo ni pravoga pojma o silnim zaprekama i potežkoćafna, koje susretahu ti mladi narodni pobornici. T o bi nam jako dobro znale pripoviedati one častne glave, saučenici Luke Botića, s kojim su drugovali, mislili, radili, čuvstvovali! Nikada neće jedan narod podati vrlijih sinova nego baš tada, kada je najviše progonjen; što je više narod pritisnut, tim su bolji njegovi sinovi; ovo je naravni zakon, dokazan povješću svih viekova. U ono doba sjemenište spljetsko bijaše upravljano u protunarodnom duhu. Hrvatski jezik nije se smio govoriti, hrvatske knjige ne čitati. Prekršitelji bili su buntovnici. Nu to je onu krasnu mladež čeličilo; to je uzpaljivalo njihovo srce ; to ih je bodrilo na daljnji, plodonosni rad. Preko crne noći, pod slabim svjetlom lojanice čitali naše knjige, nasladjivali se kriepčinom narodnih pjesama, tim vjernim ogledalom djevičanskoga hrvatskoga genija. Brodarica, Poljud, Bačvice, Sustjepan pretvoriše se u akademije, gdje su ti mladi odabranici narodni pod otvorenim nebom čitali, učili, deklamirali grčke, latinske i talijanske klasike. Tu se razpravljalo i snovalo, kako bi se dalo pomoći narodu, kako ga duševno uzgojiti moglo. U onoj odabranoj kiti hrvatskih mladića Luka bijaše najubožniji, pa, u svojoj zamjeritoj čednosti, nije se htio izticati. Nu ipak bijaše on duša cieloga družtva.


«S 21 Uz druge prijatelje privinuo k srcu Pavlinovića i Vežića, kojih se je najživlje sjećao do groba: Svi se okupljali oko njega, svi slušahu raztvorenim srcem žarke njegove rieči. Iz svake njegove besjede provirivala čista ljubav za sve, što je liepo, plemenito a narodu koristno. „Djačke Novine" bijahu odraz njihovih misli. Njima podržavahu onu duševnu svezu, toli potrebitu učećoj mladeži; a bilo bi dobro i plemenito, da i današnja mladež tako malenoga naroda, kakav je naš, živo uznastoji, kako bi medju svima zavladalo moralno jedinstvo, koje bi učinilo, da bi narodu više koristili, nego koristimo sada onako razkidani u načinu življenja, mišljenja i djelovanja. Takova djačka udruživanja, gdje se mladež medjusobno kriepila, priobćujući si izmjenice misli i nazore, odkrivajući si svoja srca, urodiše gdjekada urotama, bunama i nemirima. K o l i k u je tada gorku čašu morao izpiti naš Luka od svojih predpostavljenika, koji bi na njega jadnoga strovalili svu krivnju i izkalili žuč ljutosti svoje! ! Nu Luka vičan patnjama i poniženju, trpio je riedkom uztrpljivošću priekore, kojima g a sa svih strana obsipavali. Uloživši tako uspješno vrieme svojih nauka u Spljetu, stupi god. 1850. u zadarsku teologiju, te se kroz tri godine marljiva rada napuni dubokim znanjem, koje je tako krasnim plodom urodilo. Obzorje njegovih misli širilo se daleko, daleko. Za veliki njegov duh bijaše Dalmacija pretiesna; bujna njegova fantazija bludila je tamo preko gora, gdje živi jezgra hrvatskoga naroda. Na razkršću svojega života, medju svećeničkim i svjetovnim stališem, izabra ovo zadnje, jer u srcu svom oćuti, da nije svećenik crkve, nego svećenik — vila! K a k o se bio zaljubio u spise Nikole Tommasea, usvoji mnoge misli i zdrave nazore njegovoga velikog duha. Probirući pohlepno svjetle „Iskrice" velikog mislioca, ne


»-<D 22 S>-c mogaše mu duša odoliti silnim čuvstvima i htjede da ostvari, što je mislio. „Htio bi ja, — piše Tommaseo u III. iskrici — da mi se prikaže do dna, hrvatski narode, duh tvoj nepoznati; htio bi svaku rieč razumjeti tvoga glasa znamenita, i s tobom govoriti, kako čovjek govori svojom ljubom milomLi. Da, takove se uzvišene misli gojile i u Botićevoj duši. „U narod ! u narod !" To je bila njegova želja, to njegov vapaj; za narodom je hlepila njegova plemenita duša; za narod je kucalo njegovo žarko srce. Onako slab hotio je u sviet; zaludu molbe prijatelja mu Zuliana, da si poštedi zdravlje i da se ne dade na vratolomne pute. Nitko više nije ga mogao nagovoriti, da ostane u Dalmaciji. Na obali mutne Neretve, na cesti, koja vodi u Hercegovinu, stiskaju si ruke dva prijatelja, jedan obučen u sirotnom hercegovačkom odielu, a drugi je svećenik. Suzna oka gledaju se prijatelji; težko im je pri srcu. Zagrliše se, poljubiše se. ,,S Bogom L u k a ! S Bogom brate!" Tako se tužno rastadoše u Metkovićima Luka Botić i Mihovio Pavlinović. — Siromah Luka ide u sviet; siromah Luka ide u Bosnu. On nevoljnik bez odjeće i obuće, bez novca, bez prijatelja, bez preporuke, kao ptica na tom bielom svietu, ide kroz Bosnu, kroz koju je za Omerova pašovanja i Bachove strahovlade bio prolaz težak kao kroz neprijateljski tabor. Koliko i koliko ljudi odvažuje se besjedama na silna poduzeća, nu netom nastanu potežkoće, netom se prikažu pogibelji, uzprednu i povuku se. Luka Botić ostade junakom. Netom je prošao prva hercegovačka sela, uvidio je sve pogibelji, koje ga čekale na tom putu; njegovo junačko srce se ne preplaši, hrabra mu duša ne klonu. Cieli božji dan se skitao od sela do sela, od hana do hana, da vidi, da čuje, da govori s narodom, da srče znanje iz čistoga i nepokvarenoga vrela, da upoznade narodni značaj i


23 £-0 narodnu dušu. K a d a bi shrvan od truda legao na sieno u turskom hanu, nije ni tada mirovao njegov jaki duh. K r o z tihu noć razliegali se srebrni zvuči narodnih pjesama uz čarne glasove sitnih tamburica. Divne slike se prikazivale njegovim očima, prodirući zvuk bajnih glasova napunjaše mu srce neizrecivim miljem, te ga zanosio — kako on piše svojemu Pavlinoviću — u Kataloniju i Andaluziju arapskih vremena. Tako izmjenjujući tugu i veselje, trpeći glad i žedju a nasladjivajući se uživanjem narodnih čuvstava, prodje Bosnu i dospije u sretnu i razglašenu Srbiju, gdje je morao doživjeti gorka i pregorka razočaranja. U Biogradu se naš Luka istom oćutio tudjinom Svuda neprijazna lica, svuda vrata zatvorena; nigdje prijatne rieči, nigdje prijateljskoga susreta. Mrkim okom gledahu stanovnici priestolnice srbske na toga „bosanskoga dotepenca", dok je ovaj u bolnoj svojoj duši uzdisao te Čekao sretni dan, kad će umaknuti preko rieke i ostaviti za uviek tu sretnu zemlju. U nesreći ga sreća namjerila na Matiju Bana, koji ga opremi u hrvatsku priestolnicu, gdje se namjesti u tiskaru Ljudevita Gaja. Tko da nabroji sve patnje, koje je taj mučenik pretrpio perući slova u zadušenim prostorijama Gajeve tiskare? Nu u onom slabom i izmučenom tielu kucalo je veliko srce, skrivao se snažan duh Dok je shrvan od napora u svom zakutku sjedio, dok je zebao od studeni, dok su mu noge klecale od slabosti, duša mu se krilila u nebeskim visinama, vila mu šaptala svojim žalobitim glasom sjetne stihove „Biedne Mare". R e k bi, da se napokon i patniku Luki imala sreća nasmijati. Mladi rodoljub Ignjat Brlić čisto se zaljubi u toga „maloga Turčina", preporuči ga bratu Andriji, koji g a odvede u Djakovo a pod okrilje onoga velikoga hrvatskoga biskupa. Za kratko vrieme upozna čitava Dja


0—i 24 S>-e kovština dobroga Dalmatinca. U zagrebačkom „Nevenu" izašla mu pripoviedka „Dilber Hasan" i „Pobratimstvo". Godinu dana iza toga, kada se Pavlinović prvi put sastao sa Strossmayerom, reče ovaj: „Luka će, ako B o g da, biti na čast našoj Dalmaciji!" Tako se i sbude. Svakim si danom sticaše veću ljubav i povjerenje tamošnjih rodoljuba; svojim plemenitim značajem osvoji si svačije srce, svojim ljubeznim ponašanjem postade ljubimcem onoga puka, koji ga toliko zavoli, da ga napokon izklica svojim zastupnikom za hrvatski sabor. Godina 1860. uzruja cieli hrvatski narod, kada bi izdata od kralja listopadska diploma Protuhrvatska stranka u Dalmaciji, nemogavši se sprijateljiti sa strahovitom idejom sjedinjenja, pobjesni i uloži sve sile, da izjalovi nade hrvatskoga naroda. Botić, kojemu je svaka žilica kucala za narod, koji je dan za danom brojio, kada će mu sinuti sretnije doba, pohiti u Spljet na dogovore sa tadašnjim rodoljubima, koji su se potajno sakupljali u kući profesora Antuna Bakotića, nesmijući ni izaći na javu sbog bezobzirnosti biesnih Talijanaša. Spljet nije ni poznavao Luku; Spljet nije poznavao jednoga od svojih najvrlijih i najvjernijih sinova; u svojemu rodnomu gradu, u onom gradu, čiju je slavu on do neba uzvisivao, u onom gradu bijaše Luka tudjinom. Oni tobožnji pronosioci liepe talijanske kulture, podržavatelji vlasti, priekim okom pogledavahu toga drzovitoga barbara, koji se usudio pod hrvatskim kalpakom i surkom stupiti na „sveto latinsko tlo, u čisti talijanski Spljet/" Težko mu bijaše pri duši, gledajući svoj propali grad. Tužna i razjadjena srca povrati se u Djakovo, sažaljujući svoj biedni grad i zabludjele sugradjane svoje. Oskudica u nježnoj djetinskoj dobi, patnje u sjemeništu, glad i putovanje po Bosni, osamnaestsatni dnevni trud tiskarskoga sluge . . ., sve mu se to osvetilo, kad


25

bijaše u naponu dobe svoje. Godine 1860. legne u krevet, a 22. kolovoza 1863. izpusti svoju veliku i plemenitu dušu, ucvili cieli hrvatski narod, kojemu je s njime mnoga liepa nada propala u hladni grob. *

*

*

Hotijući se povesti za pjesnicima velikih naroda, koji su pisali svoj vlastiti život, kao što je „Vita nova", „René", „Dzjadi", hotio nam je Botić ostaviti svoj osobni roman, svoju individualnu dramu. On bi nam sam bio najživljim bojama naslikao svoj burni život, cielu poviest svojega srca. T o g a na žalost još ne imamo,* nu ipak njegova djela neumrla dostatna su nam, da upoznamo plemenitost uzvišene njegove duše. Prateći pomnjivo sve poglavite momente u životu našega pjesnika, čijoj sam uspomeni posvetio ove moje rieči, tri su mi se strane prikazale, s kojih bi imao promatrati njegov život. Mislim, da se ne varam, plemenite gospodje i veleštovana gospodo, ako uztvrdim, da se je i Vama Luka Botić svojim životom prikazao kao uzorčovjek, uzor-Hrvat, uzor-Spljećanin. Djelovanje cieloga mu života bijaše osnovano na čistome moralu, bijaše udešeno prema načelima nepromjenljive istine. Sve tri njegove velike pjesni pa i „Dilber Hasan" nadahnute su najčišćim i najplemenitijim osjećajima; u njima propovieda i razglasuje ljudima medjusobnu čistu ljubav, pri kojoj sva druga čustva i strasti moraju umuknuti. Cieneći visoko sveti obiteljski život, kao temelj blagostanju naroda i zadruge ljudske, stupi u bračnu svezu, tražeći drugaricu „sreće i nesreće, zla i dobra, misli i * Vele, da se njegova autobiografija čuva kod prijatelja mu Ivana Filipovića, školskog nadzornika u Zagrebu. Zašto nije još izdana, toga ne znamo.


26 0>-c čustva prama Bogu, rodu, narodu i braći". Čednost, pobožnost, krotkost, vriednost, čustvenost i rodoljubivost. to su vrline, koje treba tražiti i koje je on tražio u žene. Bez njih žena prestaje biti onim čistim idealom, čija je ljubav odraz ljubavi božje. Prijateljstvo je Botiću ideal, za kojim je hlepio, dok mu je srce u grudima kucalo, jer je ono osnovano na ljubavi, i to na ljubavi medju dobrima, pošto samo izmedju takovih može i obstojati. K o l i k o li je cienio taj dar božji, pokazuje nam najbolje njegovo remek-djelo „Pobratimstvo", gdje opisuje srce svoje i svojih prijatelja, koje nazivlje braćom svojom. Prijateljstvo mu je sveto, „a neće, kako on veli, neće mu se nikada iz srca izbrisati, pa ni onda, kada vrabac bude se u groblju igrao njegovim pepelom i razbacivao ga. Uviek će meni u životu mojemu titrati se pred očima uzhićeni oni časovi, kad smo se braća u dobriem namjerama slagali i hrabrili, podupirali i njegovali, kad smo se ljubili, da uzljubimo, kano što valja zakon naš, narod i braću našu". A kakav bijaše značaj Luke Botića ? Pavlinović, preradjujući Smilesov „Self Help", uvršćuje ga medju uzore uztrajnika i značajnika, dokazujući to cielim njegovim životom. K a d a se za Bachove samovlade dizale političke pobune u Hrvatskoj, a za to dočuli i u Beču, dodje naredba u Djakovo, da se ti buntovnici osobito činovnici biskupovi zakunu, „da neće nikada nikakvomu tajnomu družtvu pripadati, i da će se čuvati svakog političkog agitiranja". Svi se preplašiše, svi se zakleše, a on se nije hotio nikako zakleti, već je zato morao dati ostavku na svoju službu. „Što B o g da — piše on prijatelju, — ali ma kako kuburio i stradao, bar mi nećeš više prigovoriti, da sam rob, a dokazujem to činom, da to niesam nikada ni do sada bio". Ovakav značaj, plemenite gospodje i veleštovana gospodo, to je značaj,


27

=

kojemu je pretežko premca naći, a osobito u ovo žalostno doba nizke servilnosti, gdje se ugušuje savjest ljudska, kada joj se ne samo ne dopušta ni govoriti, nego joj se zabranjuje i mučati, jer je i samo mucanje grieh. Prikazati Botića kao Hrvata, kao rodoljuba, značilo bi pripovjedati iznova njegov cieli život od dana, kada je stupio na nauke do smrti njegove, jer nije bilo dana, kada nebi on u srcu začimao nove misli, nove osnove, da ih posveti sreći svoje domovine i naroda svojega. Ne ima pisma, gdje ne spominje krasnim riečima „obćenitu majku svih nas", gdje ne bodri prijatelje na rad, na uztrajnost, na požrtovnost, svedjer ih opominje, da bdiju i da se ne dadu uljuljati ,,u prevarljivom snu". Potresnim riečima spominjaše on svoje drugove: „sada treba misliti i raditi, raditi i govoriti, raditi i raditi!" I najmanja povoljna viest o narodnom napredku opaja ga neizrecivim veseljem, a opet uzdiše od boli nad nesrećom narodnom i zdvaja. K a d a je godine 1861. u hrvatskom saboru, u odabranom sboru hrvatske gospode završio svoj potresni govor ovim riečima: „Mi jaram i robstvo silom nametnuto možemo trpiti i gledati, ali sami skučiti glavu pod jaram i cjelivati verige . . . bile pozlaćene i nakićene, kakogod mu drago, nit hoćemo nit možemo!", njegovo bliedo i melankolično lice, turobne oči kazivale su, da je duboko u srcu ćutio, što je govorio, da mu je duša pojimala gorčinu gorkih mu rieči, spominjući krvave narodne muke. Pišući prijateljima o žalostnom stanju, u kojemu se Dalmacija tada nalazila, sdvojno pita: hoćemo li mi s vremenom izbrisati taj priekor iz dalmatinske povjesti. Liepa naša domovina prikazuje mu se tako divna, kao što je raj zemaljski. Diveći se njezinim krasotama zanosno pjeva:


28

„Sjaj mi sunce domovini sladkoj, „Oj presladkoj, miloj domovini, „Da s' nagledam njena divnog čara !" Sunce sjaje nad njegovom domovinom, ne da ju krasi, ne da g a kroz tu krasotu tješi, što je nevoljna robinjica, što trpi nepravdu, već sunce, odsjev Stvoriteljev, sjaje, da pokaže čovjeku propalom, njemu, kojega je jedinoga od toliko božjih stvorova obasjala božanska iskra razuma, „Da života ne ima bez slobode, „Da kreposti ne ima bez slobode, „Da ljeposti bez slobode ne ima!" Toliko vjekova sunce bez promjene sjaje, da proglasi mračnim narodima slobodu, ali ljudi neće da razumiju sunce. Gledajući tu nevolju ljutu, očajno pita, kada će mu dom doživiti zlatnu slobodu, te zanosno kliče: „Od mene će odpuh praška biti, ,,A1 u grobu raztvoreni prašak, „Za slobodu razigrat se hoće!" K o g a da ne dirne u srce božanstvena „Posveta Petra Bačića", koja nas svojim plačnim stihovima sjeća onih krasnih stihova, kojima veliki Talijanac Leopardi plače svoju tužnu „Italiju" ?! Tako ne može plakati nego onaj, kojemu se duboko uvriežila u prsima ljubav prama domovini, kojega nesreća domovine muči i ubija, te bi rado za nju prolio i zadnju kap sinovlje svoje krvi. Botić ne može da prestane plakati gledajući tužnu hrvatsku povjestnicu : „Jaoh pusto povjestnice groblje „Uveloga hrvatskoga slavlja, „Pusto ti si jadna moja majko!"


0-<D 2 9 S—e Dvić rieke protječu njegovu nesretnu domovinu, obedvije grdne i goleme, obedvije brze i mutne. Prolivena krv hrvatskih junaka, suze hrvatskoga naroda napuniše te rieke. Gleda nujni pjesnik to pusto groblje, ne može da uzpregne gorka svoja čustva; žalost mu para srce, gledajući tu nesreću grdnu, to proklestvo božje, pa od žalosti kao da će izgubiti svoju živu i milu vjeru, bez sviesti vapije videći . . . „1 u silnog B o g a tvrdo srce, „Što se dugo smilovati neće, „Da prokletstvo sa naroda digne!" Sve on hoće da vidi, sve da oćuti, „da sve žalosti narodne učine u njegovoj duši velik sklad, da grdniju dublje čuje, te da se u ovom velikom moru suza suze njegove izgube, i da se milo s narodnim pomiešaju" :* „Stopom „Stopom „Stopom „Stopom „Stopom

broji zamišljeni pjesnik, broji te narodnje muke, smišlja po jednog junaka, broji suze od očiju, broji težke uzdisaje . . . "

Luka Botić je Spljećanin i do smrti se živo sjećao svojega rodnoga grada. Plakao je nad njegovom nesrećom onako gorko, kako bi radostno bio kliktao, da ga je sreća obasjavala. U prostranim slavonskim ravnicama, kada bi sunce utonulo u zemlju, često bi svrnuo svoj pogled amo prama zapadu, često bi njegova duša uzdahnula i njegova misao poletila k ovoj našoj divnoj obali, nad kojom se diže ponosni zvonik svetoga Dujma, a u moru se odrazuju naše biele kuće. Premda je medju * Tommaseo: Iskrice.


H3 3 ° braćom svojom, koja govore istim jezikom, u kojima ista krv vrije i isto srce bije, opet ga srce vuče za njegovim žudjenim Spljetom. On je zabrinut za budućnost svojega rodnoga grada, on se plaši, on pita prirodu i njezine elemente, da mu izkažu njegovu budućnost: „Oj Marjane samotna planino „Pored Spljeta, pored živa grada! „Njetko njegdje svoju sreću traži, ,,A ja jadan, ja bi sretan bio, „Ja bi bolno srce umirio, „ K a d bi znao, kad bi kazat mogo, „Što mi mirno more oko tebe „Pram mjesecu il uzdiše sjetno, „11 šapuće tihijem talašcem, „ A njekad se goropadno žesti, „Oko tebe Marijana, bijesni, „1 talase pljuskom o te lomi; „ K a d bi znao, kad bi kazat mogo, „Što ti veli jugovina mutna „Lomeć grane maslinam i smokvam, „Što 1' ti kaže suha studna bura „Po goleti, po tjemenu ćelom " fl Sušeći ti kadulju bliedu Pišući svojemu prijatelju o spljetskim prilikama, veli: „Čujem, da Spljet jako napreduje u materijalnom napredku, ali ima li što bolje od materijalnosti ? Ima li u naših mladića iskra kakva, iz koje bi moglo s vremenom štogod dobrotvorne vatre biti?" Ovako je Botić pisao, dok je u „Petru Bačiću" uznosio do neba grad Spljet onim dragocienim stihovima, koje bi morao svaki Spljećanin naučiti na izust. Svaki pridjev, koji mu nadieva, ciela je jedna jedra misao; iz svakoga stiha proviru topla čustva vjerna i odana sina, kojemu leži na


^

31

^

srcu dobrobit i sreća rodnoga grada, u kojemu neće nikada ugasnuti ljubav. On pjeva uzhićeno: „Spljetu grade, bieli labuđe, „Spljetu grade, zenico primorska, „Spljetu grade, cvijete gradova! „Bijeli se, labuđe bijeli, „Ogledaš se, zenico svijetla, „1 cvateš mi karanfil primorski, „Sad mi cvateš, tvoje je vrieme!" Burna vremena su prošla, sada ne ima rata, neprijatelji nas ne obkoljuju više svojim oružanim četama; svuda je mir zavladao, ne ima straha, ne ima glada, pa zato: „Jesi sretan, sav si mi presretan „Divni grade, mila mi kolievko, „Divni grade, prva mladost moja! „Pomisliti na tebe ne mogu, „Od milosti a da ne uzdahnem, „Od ponosa da se ne ponosim . . . Svega Spljet imade, ali onoga blaga, onoga najvećega blaga, koje je jedino potrebno materijalnom i moralnom napredku grada, da bi mogao procvasti kao carev grad, ne ima; žudjene i blagoslovljene sloge, i na to se gorko tuži pjesnik-Spljećanin: „Ali jedne što ne imaš sreće, „Jedne ne imaš, al golemi k v a r e ! „Nestalo ti sloge medju djecom, „1 nestalo ljubavi i mira, „Braća jesu al bratski nežive,


« S 32 Nit se bratski grle ni miluju, ,Niti bratska medju njima vlada!"

,,A1 da hoće vražja popustiti ,,A1 da hoće božja zavladati, kako bi tada Spljet krasno procvao. K a d a bi se sve sile njegovih sinova sjedinile, tada bi uz ljubav sreća i blagoslov zavladali, tada bi sretni dani sinuli, tada bi nam život bio ugodan te bi sličio angjeoskomu snu, sjećajući se nesreće u sreći. Doć će to vrieme; doć će dan, kada će Spljet uzkrsnuti; za njim pjesnik vapije; on se tomu danu nada, on ima tvrdu vjeru, da „ . . . će ih spasiti nada „1 ta tvrda, ta vjera u B o g a ! " *

*

*

Plemenite gospodje! Veleštovana gospodo! Trideset je godina prohujilo nad grobom pjesnika Botića, trideset je godina prohujilo nad glavom hrvatskoga naroda, trideset je godina prošlo nad našim Spljetom! I probudi se i osviesti se narod! I prenu se i uzkrsnu Spljet! Prije trideset godina zaklopio je pjesnik svoje tužne oči, ostavivši svoju domovinu nesviestnu, nesretnu, a danas će se njegov pepeo razigrati i duša će mu se poveseliti, gledajući kako se svuda osvješćuju sinovi naroda hrvatskoga. Prije trideset godina Spljet nije Botića ni poznavao, a danas se Spljet klanja uspomeni svojega vrloga sina i ponosi se pred cielim narodom hrvatskim, što znade štovati svoje zaslužne sinove; tadašnji Spljet je prezirno Luku gledao, kada je kao Hrvat stupio na ovo tlo, a današnji Spljet ga baš kao


»-«S 33 Hrvata do neba uzvisuje; tadašnji ga je Spljet zazorno od sebe odbijao, a današnji Spljet živo želi, da razkriljenim rukama primi njegove mrtve ostanke u svoje krilo, današnji Spljet hoće, da pepelu njegovom izkaže onu počast, koju je tadašnji Spljet prezirom zamienio. — Da, Luka Botiću! Tvoje tielo pokriva crna zemlja; tebe nema više medju nama, „Ali rod te podpunoga ima „1 živo te u srce nastani, „Jerbo vriednim medju sinovima „Vriednik si mu bio pouzdani „1 u njemu ostati ćeš viekom „Uspomene neprekidnim tiekom „Što si za njeg slovio i piso, „Što si njemu pjevao i plako, „To u doba biti će mu svako „Na te liepa i ugodna miso !" ( P r e r a d o v i ć : Milim pokojnikom. L u k i B o t i ć u . Izd. Mat. H r v . str. 193.)

Veliki duh Luke Botića krili se nad nama i nuka našu misao, da se upravi k njemu. K a o ljudi poklonimo se poštenjaku, uztrajniku, značajniku! K a o Hrvati poklonimo se vrlomu hrvatskomu pjesniku, čelik-rodoljubu! K a o gradjani poklonimo se Spljećaninu, koji je naš grad pred cielim hrvatskim narodom opjevao i prodičio! Pozivam V a s , plemenite gospodje i veleštovana gospodo, da kliknete: Slava hrvatskomu pjesniku, neumrlom Spljećaninu Luki Botiću! (Burno: Slava!)


PISMO BISKUPA STROSSMAYERA. 1

ladež je smatrala svojom prvom dužnošću, da obaviesti o slavlju hrvatskoga mecenu, biskupa Strossmayera, kod kojega je naš Botić našao utočište poput mnogobrojnih drugih znamenitih ličnosti iz naše moderne kulturne poviesti. Gospodin Dušan Mangjer upravi iza svečanosti na biskupa sljedeću brzojavku: „Spljetska akademička mladež, slaveći danas 30godišnjicu smrti Luke Botića, svečano predade gradskom načelniku molbu za prenos pjesnikovih kostiju. Mladež se ovom prilikom sa harnošću sjeća Vaše Preuzvišenosti, velikoga dobrotvora hrvatskoga naroda. Dušan Mangjer Ivanov." Toj brzojavci odazvao se je proslavljeni hrvatski rodoljub i dobrotvor sljedećim pismom dru. Gaji Bulatir.


35 Veleučeni gospodine i štovani prijatelju! Doznao sam iz brzojavnoga pozdrava, da se je u Spljetu konstituirao odbor za prenos kostiju našega slavnoga Luke Botića odovud u rodnu mu grudu. K o l i k o je do mene, ja rado privoljavam, da se to izvede u nadi, da će biti na čast Spljetu i našemu narodu na korist. K a k o Vam je poznato, sastao se je prije više godina ovdje u Djakovu odbor za podignuće spomenika istom slavnom pokojniku na ovomjestnom groblju. Isti odbor sabrao je dosele u tu svrhu 325 for., koji su koristonosno u djakovačkoj štedionici uloženi; pak se je taj odbor izjavio pripravnim u slučaju učinjenoga prenosa sabrani taj novac tamošnjemu odboru ustupiti u iztaknutu svrhu. Izvolite, molim Vas, o tom tamošnju gospodu obaviestiti. V i pako primite izraz moga štovanja, s kojim ostajem V a š u ljubavi D j a k o v o , 5. rujna 1893. J. J. Strossmayer.

3


SJEDNICA SPLJETSKOGA OBĆINSKOGA VIEĆA. eć 9. rujna, dakle niti petnaest dana iza predaje peticije akademičke mladeži, obćinsko upraviteljstvo podastre istu peticiju obćinskomu vieću na pretresanje. K a k o se je bilo i nadati, rodoljubno obćinsko vieće grada Spljeta odobri i prihvati jednoglasno peticiju akademičke mladeži. Da je stvar tako krasno uspjela, mora mladost u prvom redu biti zahvalna velemožnomu gospodinu načelniku dru. G. F. Bulatu, koji je zamjeritom prijaznošću i velikim interesom pratio mladež u njezinome radu, te je dragovoljno podupirao sgodnim savjetima, pa napokon i omogućio, da se ova „spomenica" objelodani Evo donosimo drugu tačku dnevnoga reda u obćinskoj sjednici od 9. rujna. II. „Odluka glede spomenice spljetske akademičke mladeži za prenos kostiju pjesnika Luke Botića iz Djakova u Spljet".


37 Perovodja čita sliedeće izvješće: Slavno vieće! Dne 27. kolovoza t. g. posije službe božje u franjevačkoj crkvi na Dobrom, kojoj je učestvovalo sve što je izabranijega u našem gradu da pokaže dužni pietet i da se pomoli za upokoj duše sugradjanina nam pjesnika i rodoljuba Luke Botića o tridesetgodišnjici njegove smrti, spljetska akademička mladež u foyeru našega kazališta, u prisutnosti obćinskoga upraviteljstva, predstavnika sviju narodnih družtava, najuglednijih gospodja i mnogobrojnih rodoljuba, predade načelniku dru. G. Bulatu spomenicu. Plemenita misao spljetske akademičke mladeži ne može a da ne nadje dostojna odziva, a obćinsko upraviteljstvo cieni, da obćinsko zastupstvo mora biti prvo, mora u ime cieloga gradjanstva izkazati poštovanje pjesniku, koji je svojim djelima pronio ime i slavu svoga rodnoga grada, — rodoljubu, koji je našemu gradu naznačio pravac k ljepšoj budućnosti u krilu hrvatskoga naroda. A l i s druge strane, u ovo doba ciepanja i razlučivanja, ne smijemo propustiti ovu liepu prigodu, a da ne pokažemo zajedničtvo osjećaja i misli, što naš grad vežu s cielim hrvatskim narodom. Ne bogatim darovima, već skromnim prinosima obćinsko upraviteljstvo cieni, da bi cio hrvatski narod imao doprinieti, da se odade pošta pjesniku Spljećaninu, koji je u doba, kad je Dalmacija stenjala pod jarmom tudje misli, pjevao hrvatskomu Spljetu, proricao mu budućnost u napredku, u slavi i u slobodi hrvatskoga naroda. S toga obćinsko upraviteljstvo misli, da bi obćina imala obaviti prenos pjesnikovih ostanaka iz Djakova u *


—S 38 Spljet i ustupiti bezplatno potrebito mjesto na grobištu u Sustjepanu, a ostali troškovi da budu pokriveni po mogućnosti dobrovoljnim prinosima. Na temelju navedenoga čast je obćinskomu upraviteljstvu, da stavi slavnomu vieću sljedeće predloge: 1. Obćinsko vieće zaključuje, da spljetska obćina obavi prenos mrtvačkih ostanaka pjesnika Luke Botića iz Djakova na grobište sv. Stjepana u Spljetu, i da bezplatno ustupi potrebito mjesto na grobištu. 2 Obćinsko vieće nalaže obćinskomu upraviteljstvu, neka imenuje osobiti odbor, koji će sabirati dobrovoljne prinose, da se pokriju troškovi, potrebiti za prenos i dostojnu grobnicu, — a pokle bude sakupljen dostatan iznos, neka podnese konkretne predloge obćinskomu vieću za izvedenje i za eventualno pokriće troškova, koji se ne bi mogli pokriti dobrovoljnim primosima. Vieće ih prihvaća jednoglasno.


Gradska knjižnica Marka Marulića Split Digitalizirana zavičajna zbirka Spalatina, knjiga 24 Spomenica tridesetgodišnjice smrti hrvatskoga pjesnika Luke Botića Spljećanina Elektroničko izdanje izvornika koji je objavljen 1893. u Zagrebu tiskom Dioničke tiskare Odabir građe Elli Pecotić Snježana Buczkowska Nada Draganja Uredništvo Elli Pecotić Vesna Mihanović Snježana Buczkowska Tehničko uredništvo Tomislav Staničić Mladen Đikić Priprema, snimanje i obrada građe Gradska knjižnica Marka Marulića Split Gradska knjižnica Marka Marulića Split © 2013 ISBN 978-953-7753-29-0


Gradska knjižnica Marka Marulića Split © 2013 ISBN 978-953-7753-29-0


Spomenica tridesetgodišnjice smrti hrvatskoga pjesnika Luke Botića Spljećanina  

Spomenica tridesetgodišnjice smrti hrvatskoga pjesnika Luke Botića Spljećanina : (1830-1863) / izdao Josip Barač U Zagrebu : Tisak Dioničke...

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you