Issuu on Google+

SA PUTOVANJA n a p i s a o

J.

K A P I C

U SPLITU S P L I T S K A

U

D R U Š T V E N A

T I S K A Š

1900.

fG.

L,A^>Hl)

;


SA P U T O V A N J A OD SENJSKE RIEKE DO BEČA, BUDIM-PEŠTE I ZAGREBA. OD SPLITA DO TRSTA, TE PREKO SVE ITALIJE. PO HERCEGOVINI I BOSNI.

N A P I S A O

J.

£

K A P I C

TT S P L I T t r

Splitska Društvena Tiskara (G. Laghi) 1900.


Knji탑evna svojina.

SPA]

ZAVIfA/NA

IBMIK*.

LAT INA

CRAPf KA **/IZW!eA A * K A M A R U4.ltA


| H o j c i .

Kad nam je umro otac, ostala si sa četvero siročadi. Ja sam bio u povojima. Skočiše dušmani, da nam ugrabe stanje. Mislili su: lako ćemo sa ženom, kad je dospio čovjek. Prevarise se. Borila si se i dojačala im. Gojila si mene, brata i dvie nam sestre u strahu Boljem i stidu ljudskom. Ti si mi, majko, usadila u srce klicu vjere, koja je, livala Bogu, i danas živa. Domaćice i pametnice) do daleka čuvena, na glavi ti je bila i kuća i imanje ! Malo bijaše sna na tvojim očima. Veći dio noći mozgala si, kako ćeš uzdržati stanje. Ustajala si o prvim pievcima i radila. Znala si dati reda i težaku, i putniku, i namirniku. Bila si i desnice i besjede! Katkad bi se i okosila, ali tvoja rieČ ne bijaše ubojita. S tobom se je bilo rodilo ženstvo i pamet.


Sputnice i čistice, sve je na tebi bilo kao s konca strgnuto, a kuća ti je pjevala ! Lak i poletan svoj govor začinjala si poslovicama. Majko ! Već je minulo deset godind, otkada tvoje mrtve kosti počivaju na Jeseničkom groblju. Deset godind moga uzdisanja! . . . . Evo sada ja u sviet opremam knjigu svojih putnih uspomena. Bude li u njoj koje zrnce kršćanskog i rodoljubnog osjećaja, nagje li se koja zgodna poslovica, to ništa nije moje, već je sve tvoje. Majko mila, sve sam ja to od tebe primio i naučio, pa tvojoj svetoj uspomeni namienjujem ove putne utiske. Harni sin

JURAJ U Splitu na Mlado Ljeto godine

1900.

KAPIĆ


«

at

• *T *

•* I *

**I *

<M><m><M><M»fr

•iiiiifiiiiiiiiiiiiiiiniiiiiii i. • • •Miiiiiiiiiiiiiiiiiiiuiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiitiiiiiiimiiiiiiaiii i tiiiiMiiiiiiiiiiiiai<iiiiMiii*tiaiiiiiiiiiiitiiii< •

I Z

I

I

B E Č A 36 Srpnja 1897

je prošla sedmica dan&, otkada sam ti, Starce Ljubomane *) stigao-u carski Beč, pa evo me, da ti rečem koju o svom putovanju, što znam, da će tebi biti ugodno, a možda ne bude mrsko ni drugim čitaocima „Pučkoga Lista." Ne ču, da ti opisujem putovanje od Splita do Senjske Rieke, niti li ću, da ti govorim o krasnoj Opatiji, jer je o tom svem pred tri godine veoma liepo pisao u istom „ Pučkom Listu" moj desni prijatelj Don Frano Ivaniševič. Dne 17 tekućeg mjeseca uprav na 8 sata iz jutra sjedoh u željeznički voz na Rieci skupa *) Pravo ime Starca Ljubomana jest Ivan Karamanpokojnoga Malija iz mog rodnog sela Jesenicšl u Poljicima. On je seljak veoma otvorene glave. Pučki je pjesnik. Starinom je poljićki koljenović. časte ga u svoj okolici radi njegova poštenja, ljudstva, razbora i liepa načina. Vigjen je i kod gospode na gradu. D "Pučkom Listu,, izišle su nekolike njegove pjesme. Pisac.


sa dvama suputnicima: Vjekoslavom Nikolićem iz Šućurca i Nikolom Kirinčićem iz Makarske. Parnjača zadimi i poleti. Kroz okno gledao sam gustu šumu nad Riekom, Voloskom i Opatijom, pa sam upirao očima u tiho more, što se razlilo mimo Cres i Istriju u sinju pucinu. Voz leti prama sjeveru kao kakva nagla hudobina i svaki čas otimlje mi lapat po lapat mora, dok mi ga sasvim ne ote i unese nas u zagorsku Istriju. Tu živi takogjer jedino naš hrvatski narod; tu se čuje hrvatska naša rieč; tu se ori hrvatska pjesma kao i po našem primorju. Zagorska Istra zaodjevena je šumam i zagasitim zelenilom; vidio sam tu, ako i ne baš često, vinograda i masline. Iz Istre prelazi se u Kranjsku. Ondje živu naša braća Slovenci, koji mrvu zanose besjedom, ali, kad stojiš pomnjivo, svaku ćeš im lako razumjeti. Kranjska je obrasla zelenilom. Ima po njoj tustih oranica, kosmatih livada; u planini nigdje ne vidiš gola kamena, već je sve pokriveno šumom. Gledajući sve to, čudio sam se, Ljubomane, svoj onoj kranjskoj sirotinji, koju mi običavamo vidjevati u našoj Dalmaciji, kad prolazi za Bosnu i Hercegovinu, da traži ragje. U Kranjskoj, po onom što sam ja vidio, narod bi mogao liepo živjeti i žitom i prodajom trave, japije i stoke. Nego valja, da sva Kranjska ne će biti onakova, kakva je kud prolazi parnjača, već će i onamo da bude gola krša i gladne ljuti kao što je ima po našoj zagorskoj Dalmaciji. Narod je u Kranjskoj odveć bogoljuban; na svaki mali razmak vidiš po polju raspela, kojima se sviet klanja i vruće se pred njima moli Bogu. Kad dogjosmo u mjesto, što se zove Sveti Petar, zaustavismo se, pa obletiše naš voz sa


svih strana prodavaoci i prodavačice. Jedan ti nudi suha kruha i pive, drugi kruha, namočena u maslo, treći pršuta i pečenice, ukrižane u kruh. Podvornici trču okolo sa staklenkama pive; curice te zanugjaju kiticama trešanja i nekakvih jagodnjača; iznose ti prasaka, krušaka i jabuka, pa i cvietova golih i povezanih u kitice; ti okrećeš glavom, a one za tobom i ne dadu ti živa mira, dok im štogogj ne kupiš. Sve je slano: jedna sama praska 10 novčića, kruška 12, desetak trešanja banicu, i tako dalje. Nije ti toliko žao, što skupo platiš, ali, barem meni, teško je odveć bilo, gdje svi oni silni prodavači govorahu samo i jedino njemačkim jezikom, i ako bijasmo u srcu slovenačkog naroda. Tako ti je, Ljubomane! Na željeznicama svugdje, pa i na istoj Senjskoj Rieci, vlada gola njemština, jer se Njemac znade zavući posvuda, da ti isteže iz toboca novac i da širi svoj jezik. Njemci su okretni i prometni, a mi Slaveni mučni smo se odbiti u sviet; mi najvolimo boraviti na svom ognjištu; nama bi obraz otpadao od stida, kad bi onako nemilice obletili i gulili čeljad. Ali barem u svojoj zemlji ne bismo smjeli dopuštati, da nam se uvlače tugjinci, već bi se i na željezničkim pristaništima i posvuda imala naći naša čeljad, ako ništa, da se u našoj postojbini čuje svoja rieč, te da stranac bude mogao reći: ovo je slovinska zemlja! — Nakon što u svoj hitnji mrvu založismo u Svetom Petru, posjedasmo sva družina — a biće nas bilo majmanje stotina — u voz, te poletismo dalje. Do mala stigosmo u Postojnu, gdje je glasovita podzemna špilja, sva rasvietljena svjećalima, kroz koju, kazivali su mi, da ima 3 sata hoda. Iz Postojne nakon


oduže vožnje prispjesmo u Ljubljanu, glavni grad Kranjske. Ljubljana leži u ravnici i bjeli se kao labud. Nego je nesretna ta kranjska priestonica radi trusova. Pred nekoliko godina trus je velik dio Ljubljane bio strašno porušio, a na 14 tekućega opet ju je pohodio taj nemili gost i rastresao mnoge kuće. —• Malo podalje od Ljubljane zatekosmo rieku Savu, koja kašnje ide u našu Hrvatsku domovinu, te na njoj leži i bieli grad Zagreb. Kad mi rekoše: evo Save! ja veseo skočih na noge, kao da sam bio ugledao nekoga svoga, te zavapih: zdravo Savo, hrvatska rieko ! a drugovi Nikolić i Kirinčić zapjevaše iza mojih legja: teci, Savo, hitro teci! Sava je širine kao Cetina pred Omišem, samo što nije onako mutna. Bistra je i tiha; na njezinim bokovima pri kraju bjele se sićušne stjenčice, što ih ona ispire, kao prebieli zubi u mlade djevojke. Mi dalje, a Sava pored nama; pratila nas je sve do Zidanog Mosta, otkle se s nama rastavi i zakrenu put Hrvatske. Na rastanku ja joj uskliknuh : s Bogom Savo! pozdravi mi naš mili hrvatski Zagreb, dok mu, na zdravlju, do brza dogjem u pohode! — Sada ugjosmo u Štajersku. To je jedna od većih pokrajina naše cesarevine, a i u njoj sve do preko njezine polovine, mjereći s podneva, živu naša braća Slovenci. Rekao sam, da je Kranjska sva u zelenilu, a što tek da rečem u pogled toga o Štajerskoj ? Ona ti je, moj dični Ljubomane, preko sve svoje dužine i širine ništa drugo već jedna ogromna, nepregledna bašta. Da bolje razgledavam, ja sam se bio ispeo u vrh željeznice i otole željno okrećao očima sad desno, sad lievo. Evo nas u gustoj šumi: brista, hra-


stova, omorika, .jela, planinskih borova, jablana, graba, kljerni i tisovine. Sve se to rašće splelo i zgusnulo u granama, da jedva ptičica nagje šupljotinu, kud može da se provre kroz lišće. Debla ili taptine te puste gore gola su i velikom većinom upravna kao svieće, pa, dok leti željeznica, promiče ih pred očima na hiljade i hiljade, a to traje za petnaest do 20 kilometara dužine i dalje. U toj silnoj gori vidiš često gdje se prokrade lisica, ili skokne zec, ili gdje dahće, savijena o suharak, šarulja zmija. Kad izagješ iz šume, pukne ti pred očima vidik preko livada i sijanica, širokih i prostranih kao sinje more, a ravnih kao utrto guvno. Bijaše tad uprav vrieme žetve, te na stotine i stotine žetelica popalo po polju; sve su podbragjene, da im lice ne priplane od sunca; mašu srpovima, i sabiru žito u stavi ili ga vežu u kukuljice. Pa pjevaju te . mlade djevojke, a možda su i gladne i žedne... Pjevaju, jer su Slavjanke! Slavljanina svud prati pjesma: u veselju radovanka, u tuzi žalovanka; mi pjevamo i kad -smo čili i kad smo umorni; pjesma je naša vječna pratilica. — Po ledinama polegli tusti volovi i pretile krave; uza nje su čobanice bosonoge, a malo podalje pastiri na pribrdice, kose i gorska pleća istjerali svoje dugorune ovce, pa, dok one griskaju travu, čobani udaraju u diple i svirale i time razgovaraju dole i briegove. Reći ćeš mi, Ljubomane: lako li je tu gojiti marvu uza svu tu pustu goru i travu! Jest istina, da je lako, ali čemu i kod nas ne ima šume i trave? — Ne ima je, jer mi sami ne dademo joj, da se podgoji. Čim izbaci mrvu brst u planini, mi, ni živi ni mrtvi, dok ju ne


okosimo, ne promišljajući u- svojoj neđotupitosti, da sami sebi time škodujemo. Rašće uzdrži zemlju i ne da, da ju kiše raznesu. U nas ne ima šume po brdima; žalosne su naše planine: gole i puste; ispečene od sunca. Sa prisiljenim zagajivanjem počelo se je i kod nas zadnjih doba napredovati u ovom pogledu, pa, jeda Boga, da i naša Dalmacija jednom progleda, ugledajući se u napredak drugih zemalja! — Rekao sam ti, Ljubomane, da je po Štajerskoj marva ugojna, ali to nije samo do paše, već je odveć mnogo i do čistoće. Tamo se životinja svaki dan pere i čisti. Na štajerskim ovcama bjeli se vuna kao prebijeli snieg, a po zagoskoj Dalmaciji bude u vuni po ovcama brabaka i druge nečisti na pregršti. Rad toga je ponajviše naša marva slaba, mršava i kržljava. Po nekim mjestima Kranjske i Štajerske ciela jedna obitelj i ca prehrani se preko sve godine prodajom mlieka od jedne same krave, u koje domaćica umuze svako jutro po punu vidricu, a kod nas neke kuće po zagori imadu na stotine glava maloga i velikoga zuba, pa ipak kukljaju nevolju, jer ne umiju živjeti. Više valja znanje nego imanje! Daj mi znanje, daću ti imanje! Po štajerskim selima kuće su blizu sve potleušice, ali kako su gragjene-? Svaka je kao smišljena; izvana obieljena i okićena prozorima. Ne bi rekao, da su to težačke kuće, već gospodski stanovi. Blizu svake stojne kuće nahodi se slamnata, u kojoj seljaci hrane piću i drže životinju. Oko kuća imade nabivenih stogova od slame i siena, sasvim sličnih našima, pa me je to radosno sjećalo moje Dalmacije. Sela niesu


sbivena, već su obično raštrkana u više komšiluka, megju kojima u sredini, i to po glavicama iz guste gore niču krasne seoske crkve, a ispod njih u ravani bjele se školske sgrade. Crkva i škola su ures svakoga sela. I u tom se vidi napredak ont)g naroda. — Kad zapadosmo u gornju Štajersku, prestade da nas prati žetelačka pjesma, a to bijaše znak, da smo ušli u Njemce, koji malo haj u za pjesmom, rad čega ih Slavljani i prozvaše da su Niemci. Kod Marburga zatekosmo Dravu, što takogjer teče u našu domovinu, te služi megjašem izmegju Hrvatske i Ugarske. Drug Nikolić upozori nas na planinu Triglav, koja, rasječena u tri glavine, (otud joj ime) diže se u vrh Kranjske, te se ponosito uspinje nebu pod oblake. To je slavna slavjanska planina, spominjana u pjesmama. Triglav je naša stražarnica sa zapada; ona kaže tugjincima, kao što su tvrdi njezini gorski grebeni, tako da su tvrde i jake mišice slavjanskih naroda... Od Marburga poletismo prama Gracu, glavnom gradu Štajerske, koji broji preko 100.000 stanovnika. Nad njim se uzdiže kitnjasta planinica. Otole parnjača, kao da se bijaše pomamila, zagrabi poput biesne bedevije, te, nakon oduže vožnje uz rieku Muru, unese nas u prekrasnu Muričinu dolinu. Ko da opiše tu ljepotu ? Puklo polje dugo i široko; nemože ga pregledati oko, jedva bi ga preletio soko, ravno je kao dlan, posred njega vijuga se Murica kao šarena guja po tratini, a sve okolo naokolo te rječice, kao da si prostro zelen čilim, protegle se livade i pašnjaci, nad kojima u dalekoj dalečini spustili se obrašteni obronci, a po ovima osule se seljačke raštrkane


kuće. U Muričinoj dolini iinade gospodskih zaselaka, gostiona i svakojakih zabavišta, te tu vrve dokona vlastela iz bližih i daljih gradova, da se naužiju prirodnih ljepota. U dnu ove doline uspinje se planina Semering, preko koje bilo nam je proći. Semering je druga ljepota, što nadkriljuje Murieinu dolinu, ali o njem ću ti pisati drugog puta. A sad, Ljubomane, stoj mi zdravo i veselo! Pozdravi puno i moje i svoje!


tr

B E Č U 3 Kolovoza 1897

lago tebi, Ljubomane, u našim pitomim Jesenicama, u liepom mojem rodnom primorju! Kao da te vidim! Zora puca, a ti se budiš; prekrstiš se, ustaješ, kosir za pas, pa kroz polje. Staračko ti lice liladi jutrenje povjetarce, a cvrkut ptica iz granja veseli ti dušu. Opaja te milodah svakojakih mirisavih trava, a radostan pjev čobanice, što uz planinu istjerala ovce, podražuje tvoju pjesničku ćud. Kao mali kralj obilaziš svoje mnogobrojne zemlje; gdje je ostalo zdravo, tu zahvališ Bogu na daru, a gdje je obila krupa, ondje takogjer zahvališ Bogu gospodaru, koji nas ljubi, kad nas miluje i kada nas kara. Izvadiš kosir iza pasa, te ovdje okosiš kupinu, onamo podjaštriš voćku. To ti je vas trud. Ali ko može da procjeni tvoju pomnju? Znadu i čobanica i dugonoktić, da se Starac Ljuboman rano šeta po polju, pa se boje krenuti u njegovo. Dok mi, dični moj starče, sve liepo obagješ, sunce grane iza brda, a ti onda sjedneš pod zelen bor i veseo gledaš niz naše jeseničko polje, što se kao velik zeleni zastor spušta nizbrdicom k morskomu žalu. Ribari zametnu pod krajem; kad vidiš, da će


brzo istegnuti, ti onda k njima; kupiš i zavežeš u mahramu kilogram oblici, pa tiho, kradući se kim hladovite uvale, povratiš se kući, a da sunce gotovo i ne sjede na te. Ručaš, te zapjevaš iz Kačića, ili sam staneš da sklanjaš kakvu pjesmu. Blago tebi! Ja ovih dana zavidim tvomu užitku; zavidim ti iz stolnoga Beča, gdje ima pet dugih dana, da neprestano kiši kao u sred ljute zime. Nemožeš makac iz kuće. Ovdje se užimaš od leda, a tamo u nas sviet u rukavima od košulje. Čitam po novinama, da su nabujale rieke od silne kiše po svim sjevernim zemljama naše carevine i naniele goleme štete. Dunav je ovdje pred Bečem narastao za pet metara preko svoje obične mjere, te poplavio jedan dio grada. Mnogo se je čeljadi u Beču zadušilo. Ovakove nevolje narod ne pamti. Kralj iz Išla na svu hitnju doletio je amo; ministri su takogjer sa hladovanja došli u Beč; načelnik grada i sve druge vlasti teško se zamisliše, kako da budu puku od pomoći. Baš jutros i ja sam bio pošao na lice mjesta, gdje je bila poplava, pa ne bi mi bio dostatan cio prostor „Pučkoga Lista", da ti tek letimice opišem svu žalost i nevolju, što je počinila poplava. Dok je jadna čeljad mirno spavala u svojim kućama, provalila voda u ložnice, te zidove porušila, krove strovalila i svojom silom zaniela muževe i žene, momke i djevojke i čeda u bešikama. Milinje te hvata, kad vidiš pri obali Dunava ovdje mrtvo diete, do njega razmrskanu majku, a podalje razlupanu zipku Voda je razdrla ceste i drumove i raskinula moste, te je u mnogim mjestima pretrgnuto putovanje po gvozdenim putevima. Žalost i nevolja, moj Ljubomane, od čega sačuvao Bog


svakog brata iskrnjega! — A sad, nakon ovog odužeg uvoda, da ti dalje pričam o svom putovanju. Zadnjeg puta dopro sam do Semeringa. Sto je Semering? On je planina, koja se diže iznad Muričine doline. Taj gorski orijaš stao pred željeznicu i kao da joj veli: ne ćeš napried! ali gvozdenica, smiona mrkulja guja, regbi da mu odgovara: hoću, pobro! pa, ne časeći časa, udara prsimice na kamenog gorostasa, te zviždući i dimeći kao kakva podzemna aždaja poleti Semeringu uz legja. Planina joj suprotstavi ogroman ober, a željeznica ga provrti i proleti junački kroza nj. Semering se rasječe u dva oštra klisa, megju kojima zieva strašan ponor, a gvozdenica pruži most preko ponora i prigje s jednog klisa na drugi, smijući še u brk dušmanovim zamčieama. Semering puca od jada; stvori veći i jači planinski grumen, a željeznica ga opet prošuplja kao od šale. Semering ju navabi na duži i užasniji procjep, a željeznica opet most preko njega, pa napried. Kad joj se planina objesi priprsito ispred nosa, gvozdenica tada nemože pusto, da leti uzgor, ali se ne predaje, zeć zubovima zapinje u liticu i, gužvajući se u srp, pomiče se dalje. Jača željeznica od Semeringa: um ljudski vlada sa silom prirode! Semering je vas obrašten zelenom gorom, pa nemožeš od dragosti da gledaš one okićene klise. Mučno ti je vjerovati, da je porasla po sebi zelen na onim dugoljastim 'rtovima, već misliš, da je ono ljudska ruka iskitila, ali nije nego baš naravita gora. Oni planinski klisi regbi da su mekoruni gorostasni čipresi. Medju 'rtovima spustile se uvale, odivene u bujno zelenilo, a podalje izdigle se grudaste glavice, takogjer u zelenj AvltA;NA

CKA.VSKA MMiUMlCA fc- WK-J» * V A J t U O < A


ruhu. Tih zelenih klisa, ravana i brješčića ima na stotine po Semeringu, pa te sve to opsjenjuje svojom velebnom ljepotom. Ovdje, ondje rasijane seljačke kude sad na komšiluke, a sad opet pobacane u dalekim razmacima jedna od druge. Na nekim glavicama sjede bogati gospodski ljetovnici, a na drugima udobne gostione i stanovi, gdje u ljetno doba vrvi sila svieta iz Beča, da se otme sunčanoj sparini i nauživa se debela hlada na vilovitom Semeringu. U nekim prodolama vidi se bujnih sijanica i raskošnih sjenokoša, a nad njima po lazovima i gorskim plećima kitnjastih vinograda. Ondje na ledini pjevucka čobanica uza svoju tustulju kravu, onamo megju jelama sjedi bogata vlastelinka; uza nju muž gavan, a dvoje im dječice povalilo se na travu, te sitnim ručicama cupkaju stručke i saviju ih u kite, koje nemogu da obuhvate prstićima, pa im se stručci prospu. Djeca se sbog toga mrgode, a roditelji se smiju od puste dragosti. Pod krošnjastom lipom sjede na osami momak i djevojka, te jedno drugom nešto šapću. Željeznica prolazi, a ti to sve gledaš. Često se ustavlja g-vozdenica preko Semeringa, pa eto ti bosonogih mladih i starih seljanaka, da te nude kiticama cvieća ili pregršću trešanja, ili jagoda. Nemožeš, da im ne kupiš, a, valja reći po duši, ne drže ni skupo osobito cvieće, jer ga ima na rukoveti svud naokolo, — Sa Semeringa doveli su ćak do Beča živu vodu, koja je studena kao mramor i valja, prosti Bože, koliko vas grad. U sumrak mi zaprugasmo niz Semering i do brza zadimismo kroz dugu i široku ravnicu. Vlakovogja odjednom viknu: „Bečko Novo Mjesto"! Voz se ustavi, a ja brže-


bolje iskočili, da vidim grobnicu naših, slavnih hrvatskih plemića: Petra Zrinovića bana i tužnog mu mladog šurjaka Krstana Frankopanovića. Ti, Ljubomane, znadeš kako su onim našim dvama junacima bile osječene glave u njemačkom „Bečkom Novom Mjestu". Taj sam žalosni dogogjaj ja opširno iskazao u mojim „Pučkim Pjesmama", koje se nahode kod tebe i gotovo kod svih drugih čitalaca „Pučkoga Lista". — Jadni naši Zrinski i Frankopan! Smaknuše ih kao buntovnike, dočim oni su se borili junački za kralja i za domovinu proti napadačim Turcima, a buntovništvo im je sastojalo u tom, što niesu mogli podnositi, da se njemački oficiri bane po hrvatskoj zemlji, da muče narod i da oskvrnjuju djevojke. Ko ne bi bio rad toga planuo? Ko ne bi poput Bukovačkoga udario na one, što su mu bili sestri lice noktima oderali, kosu joj odrezali i nemilo ju iskrvavili? U moru svieča gorilo je Bečko Novo Mjesto. Oslonjen o priruč na željeznici, gledao sam ga rastuženom dušom i, da mi ne bijaše radi Boga, htjedoh mu poviknuti: „Novo Mjesto", dabogda ognjem izgorjelo! ti si popilo krv dvaju hrvatskih velikana! — Ugjoh zlovoljan u vlak, a gvozdenica zadimi i odnese nas dalje. Zaokupiše me teške misli o sadašnjem stanju naše domovine, kada, i ako nam ne sjeku glave kao za vremena Zrinskog i Frankopana, ipak nas Njemci s jedne, a Magjari s druge strane ljuto pričepljuju, ruše naše narodne hrvatske pravice i hoće, da nas podjarme pod svoju vlast, dočim naši su kraljevali, dok su se Magjari kao divljaci skitali po pustarama. — Oko deset sata u večer stigosmo u Beč. Na željezničkom pristaništu dočekaše na^


dva mlada Hrvata iz Dalmacije, dva ptića sokolića ispod vilovitog Biokova, braća: Vladimir i Vladislav Vranjican iz Makarske. Ruke šire u lice nas ljube; za junačko pitaju nas zdravlje i do Beča naše putovanje. Nemožeš pomisliti, Ljubomane, koliko li je ugodno naći svoga u tugjini, a osobito kad je pravi rodoljub i iskreni domorodac kao što su sbilja oba mlada dva brata Vranjicana. Oni nas kroz more švapštine provedoše do gostione, gdje večerasmo, te, umorni od putovanja, do brza odosmo na počinak. — U trećem svom listu počeću, da ti opisujem Beč, a danas prije nego zavežem, znaj, da sam jednog kašnjeg dana u društvu mog ljubeznog Vladislava Vranjicana po bielom danu bio pošao iz Beča u Bečko Novo Mjesto, da se pomolim ^ogu na grobu Zrinskog i Frankopana i da se poklonim prahu njihovih kostiju. Dogjosmo tamo pred podne i evo što vidismo i doznasmo. Na mjestu, gdje su našim velikašima bile osječene glave, sada je gostiona, u koju kad ugješ, vidiš napisano iznutri nad vratima: ovdje su bili pogubljeni buntovnici ban Petar Zrinski i knez Krsto Frankopanović!... Njihova tjelesa bijahu pokopana u stolnoj crkvi Bečkog Novog Mjesta. Odosmo tu i nagjosmo na crkvi o Zrinskom i Frankopanu sliedeći natpis: jer je sliepac sliepca vodio, oba su se strmoglavila u jamu! Ove rieči kao i one u gostioni raniše nas u živac. Stadosmo, da obilazimo po crkvi i da tražimo grob naših slavnih junaka, ali nigdje mu traga. Odosmo na grobište Bečkog Novog Mjesta, te doznasmo, da ondje u jednoj ogromnoj ropotarnici, gdje se bacaju svačije kosti, opočivaju takogjer kosti hrvatskog bana Petra


Zrinskoga i šure mu kneza Krstana Frankopana. Doušiše Njemci, da Hrvati misle prenieti u svoju zemlju ostanke svojih neumrlih velikaša, pa kažu, da im tada bržebolje izvadiše kosti iz crkve i sasuše ih u javnu ropotarnicu megju milijun drugih kostiju, neka im se za trag ne znade Bože dragi, hvala ti i slava! Ljubomane nemogu dalje; pero mi podrhtava u ruci... S Bogom!


I Z

B E Č A . 10 Kolovoza

1897.

,eč je glavni grad austrijske carevine i istodobno jedan od najvećili i najznamenitijih gradova u Europi. On broji do jedan milijun i četiri stotine hiljadi duša, dakle u samom Beču ima gotovo četiri puta više stanovnika nego li u svoj našoj Dalmaciji. Beč se ciepa u 19 okružja, a svako okružje po sebi moglo bi sačinjavati čitav grad. U Beču je ljudi svake vjere i svake narodnosti; naših plemenjaka Ceha ima cielo jedno okružje, ali ipak Beč je u svojoj ogromnoj većini pravi njemački grad, pače ne znam, ima li i ciglog drugog grada, gdje se njemački čuti kao u Beču. Bečani se ponose svojini njemstvom: svuda i po ulicama i po kafanama i po gostionama ori se sgoljna njemština, pa se oni gotovo čude inostrancima, gdje ne znadu pravo njemački, jer u velikoj zaljubljenosti u svoj jezik ciene, da bi svi narodi imali učiti njemački. Tako oni misle, dočim isti njihovi izučeni ljudi, u opće govoreći, ne znadu


nijednog drugog jezika izim samoga svoga. Svakako diviti se je njihovoj ljubavi i zanosu za svojim jezikom, pa bi to imalo biti poučno nama Hrvatima, koji se često služimo tugjim jezikom, a svojim ne govorimo. Od Njemaca u tom su još žilaviji Magjari. Njihov je jezik tvrd i opor; kad ga slušaš, sluh ti para, pa ipak najvigjenija magjarska gospoda i najizobraženije njihove djevojke sbore i u kući i na dvoru samo i isključivo magjarski. Magjari i Njemci ponose se svojim jezicima, dočim u Zagrebu dosta se švapčari, a u Dalmaciji, osobito neke vijoglave djevojke, misle, da .su draže i milije, kad govore talijanski. Prava dragost i valjanost sastoji u dobru uzgoju, u ljubavi svoga naroda i svog jezika. Pa naš hrvatski jezik slagji je i milozvučniji i od njemačkoga i od magjarskoga. Dok mi ne budemo svoju narodnost i svoj jezik častili, ne će nam ih ni drugi častiti. Magjara kad što upitaš u njegovoj zemlji tugjim jezikom, on od tebe okrene glavu i ne će da ti odgovori, a mi, ćuei, blaženi smo, kad prožvačemo koju besjedu ili talijanski ili njemački. Ko jezika svog se stidi, budi njega sram! — Ovo m i j e teško ležalo na duši, pa sam htio, da odvalim, a sad ću dalje. — Ako ćeš cio Beč liepo okupiti pod oko, valja ti se ispeti na planinu Kalenberg, što se "izdiže nad Bečem prama sjevernoj strani. Na Kalenberg vodi željeznica zapinjača, jer je uza nj odveć priprsito. Ova je planina uprav krasna, te na nju izlaze Bečani osobito ljeti na hiljade i hiljade, da se gori u visini u debeloj hladovini nadišu čista vasduha i nauživaju prostrana vidika. Kad sam ja s mojim dalmatinskim društvom bio pošao na Kalenberg,


bijahu tog večera na planini nadarja najljepšim djevojkama. Dokona čeljad, moj Ljubomane, pa im svaki belaj dolazi na pamet. U gvozdenicu ukrcalo se skupa s nama na stotine mladih cura; sve se namazale i zalizale, pa smo se mi, Božja ti vjera, zdravo smijali tomu ženskomu pazaru, toj smjesnoj lakrdiji. Željeznica izlazi svakog sata na Kalenberg, te je svaki voz donosio silu mlade ženskadije, od kojih dojedna je mislila u svojoj glavi, da će ju proglasiti najljepšom. Sunce oborilo k zapadu i zadnjim svojim trakovima obasjalo Kalenberg. Na planini ima preko 15 tisuća duša; glasbe udaraju na sve strane; po gostionama posjedala čeljad, te uz komad pečenke i uz čašu pive svak se veseli. Smieh i šala ori se svud naokolo. Ja, željan vidika, oslonio se o priruč u gostioni i oborio očima ispod sebe. Niže Kalenberga u velikoj nepreglednoj ravnici razvalio se grad Beč sa silnim brojem kuća i dimnjaka, a nad svima se ponosito izvio zvonik svetoga Stjepana. Od Kalenberga očenula se na niže planina svetoga Leopolda, na kojoj se bjelaska fratarski manastir. Sjetih se opsade Beča od Turaka godine 1683 za vladanja cesara Leopolda, o čem je sklonio krasnu pjesmu naš neumrli fra Andrija Kačić Miošić, pa nehote ispod glasa zapjevah: Ugleda se vojska cesarova Na planini svetog Leopolda . . .

Uteče mi zatim oko na zvonik svetoga Stjepana, pa prošaptah: Kad li se je noćca uhvatila, Gragjani se penju u visine, K nebu meću ognjene plamene Iz zvonika svetoga Stjepana. —


Nad Bečem sa sjevero-zapadne strane izdigla se glavica, obraštena gorom; u okolo na okolo cielog grada puste svakojake tvornice, koje iz hiljade svojih dimnjaka bacaju dim, što se nadvija nad Bečem, te ga pokriva vječitom tankom maglom. Ona magluština nije ugodna našemu dalmatinskome oku, ali Bečani su se njoj privikli, pa im ona ni malo ne smeta, dok njihove silne tvornice željeza, bakra, olova, stakla i stotinu drugih izruka, nose im silno blago i bogastvo. Amo se, moj Ljubomane, sve kuje i priregjuje, što mi u Dalmaciji po skupo plaćamo. Mi neuki i neprosvietljeni šaljemo naše surovine u sviet, a iz svieta nam one opet dolaze uregjene i uljugjene, jer u nas zapuštenih i zanemaren h niti je znanja, niti li obrta. Kriva je mnouo vlada, što se malo za nas stara, ali dobrim dielom krivi smo i sami svomu nazadku. Kod drugih naroda ljudi bogataši ortače se, sastavljaju društva, promiču obrt i trgovinu, koriste sebi i svojim zemljacima; njihov se puk prosvjetljuje i pomaže, dočim u našoj Dalmaciji ono malo kesedžija, što ih imamo, ne živu nego sami za se; ne ima kod njih duha udruživanja, već gledaju samo i jedino, kako će sadrieti siromaha teškom kamatom. — Beč s vrha opasao starac putnik Dunav; razlio se kao malo more, plave je boje ; po njem svakojake velike i male lagje. Od Dunava odveo se jedan rukav i zašao u grad, a opet mala rječica Wien kao bjelouška zmija proplazila s podneva preko Beča. Gledao sam sve to na durbin, pa da još bolje i na dalje vidim, ispeh se na kulu kraljevne Stefanije, što se iz vrh Kalenberga za kakvu stotinu metara uzdiže nebu u visine. Otole je


veličanstven pogled na sve strane. Vidi se liepo ćak do Ceske i Moravske, a prama podnevu do Štajerske i Koruške. Ispod tebe leži Beč kao u dulibi, a Dunav ti omiče ispred očiju, dok sasvim ne iščezne u nedoglednoj daljini. Počeo se hvatati mrak, a ja sagjoh sa kule i sjedoh u zelene jele. Beč planuo u moru svieća, po Kalenbergu takogjer nažgali svjetiljke; mjesečina kad i kad prokrade se iza pahuljasta oblaka i pomješa svoju svjetlost sa svjetlošću svieća; glasbe udaraju, vjetrić propuhuje; pravi je užitak. Po razvedenim puteljcima na hiljade i hiljade prosulo se silna naroda u debelim bukvama, hrastima, jelama, borovima i čipresima. Svukuda su stoli ponamješteni ; svukuda se večera, šeta i veseli. Udarilo devet sata; došlo doba, da se proglase najljepšima neke megju djevojkama. Koje će biti te sretnice? Svakoj duša gine od čeznuća, svaka te moli očima, da joj daruješ svoj listić. Koliko nas je god bilo izišlo na Kalenberg, dojedan smo primili pri ukrcavanju na željeznicu uz putni listić, takogjer i drugi listak hartije za dar djevojkama, pa tri od njih, što su najviše pokupile tih listića, bile su proglašene najljepšima, te su dobile od kalenberških gostioničara: prva zlatne ure, druga zlatnu narukvicu, treća srebrene ure i zlatnu pribodaču. Zaista sve tri od njih bijahu mlade i odveć pristale; jedna je kćer nekog mjernika, druga jednog trgovca, a treća je zanatlijka. Sutradan bečke novine uslikale su njihove slike, ispraznost objesne, dokone velegradske čeljadi! — Kako sam ti, starče, malo više spomenuo, Beč se ciepa na 19 okružja, megju kojima je najglavnije i najljepše prvo, što se pravo i zove


gradom, jer je tu od starine bilo srce Beča, a danas je po gotovo. Cielo prvo okružje paše Ring (prsten) kolo na okolo. To je veličanstvena, krasna ulica, kakve malo gdje ima u eielom svietu. Grdje je Ring najtješnji, tu je on širi nego li je na najširem mjestu morska obala u Splitu. Po toj ulici s jednog i drugog kraja cesta je za šetnju i prolaz pješke, a po sriedi je mjesto za kočije, omnibuse i tramvaje, što se neprestano na hiljade križaju po Ringu i jedni druge sustižu. Otole idu tramvaji po svim glavnim bečkim ulicama, a voze te debeo sat za ciglu banicu. Na Ringu su najljepše bečke sgrade, a sve su gotovo s nova sagragjene. Tu je kraljev dvor stari i novi, dva muzeja, krasna dvorska kazališta, hoteli: Imperial, Sacher, Veliki Hotel (u kojima sjede inostrani kralji i cesari, kad dogju u Beč) pa ti je, sokole moj, još na Ringu: parlamenat, gradska viečnica, sveučilište, perivoji pučki i gospodski, te stotine i stotine svakojakih sjajnih inih sgrada na pet do šest tavana, koje su izvana urešene mramornim nakitima, a pri tlehu su u njima dućani, što ti pogled mame silnom bogatom trgovinom. Kraljski starinski dvor ostaje sučelice prama muzejima; oni su s jedne, a on je s druge strane Ringa. Pred kraljevom kućom je velik obluk, na kojem stoji pisano : justitia regnorum fundamentum (pravica temelj kralj estva). Iza ovog obluka stere se velika poljana, na kojoj je spomenik slavnomu junaku Eugenu Savojskomu, koji je pod trima austrijskim carevima sretno vojevao i spasio državu od propadnuća. Mimo pučki perivoj dolazi se pred kraljev dvor s istočne strane, te se jednim uskim prolazom ulazi u prostrano dvorište, koje


i.'6

sa

putovanja

je sa sve četiri strane opasano kraljevom kućom. Sred tog dvorišta diže se krasni i skupi spomenik dobromu cesaru Franju Prvomu. Ovaj mu je spomenik dao sagraditi njegov unuk, sadašnji naš premilostivi kralj. U dvoru stoji uviek oružana satnija vojnika, odjevenih svečano, a pred njima vije se na koplju carska zastava. Po svim uglima palače stražare takogjer vojnici. Svaki dan na sat po podne promjenjuje se straža, a tada udara na dvoru glasba. Na kraljevoj kući na gornjem i donjem krilu po sredini sgrade namješten je po jedan odveć velik krstaš orao raširenim krilima; čamprazima svaki drži sablju posjeklicu, a nad glavom im je kruna. Na podnožju palače po uglima iznutra i izvana uklesani su u kamenu strašni gorostasi ljudi, visoki po četiri do 5 metara; iskočile im žile po mišicama, rebra im se zgužvala o prsima; svaka im je noga kao najdeblja greda, pa jednom rukom pritiskuju bivola, ili medvjeda, tigra, ili lava, a iz druge ga matrakom mlate po zatiljku. Ti vidiš, gdje pod udarcima onih gorostasa plaze jezičinama, zapiru se nogama i trgaju se smrću najače i najbjesnije zvieri. Iz dvorišta pram podnevu dolazi se u veoma liepo pridvraće, gdje su u mramoru uklesana četiri prekrasna ženska kipa. Ispod jednog je upisano: viribus unitis (sdruženim snagama) ispod drugog: constantia et fortitudine (postojanošću i jakošću) ispod trećeg: justitia et clementia (pravicom i blagošću) a ispod četvrtog: virtute et exemplo (krjepošću i primjerom). Iz starog kraljskog dvora niče novi dvor, kojeg je već dogotovljeno jedno krilo, te siže preko sve široke poljane do Ringa. To je krilo bogato


izrag-jeno i ukrašeno svakojakim nakitima, a oko sve te duge sgrade mramorni su stupovi, po kojima se može šetati okolo na okolo. Kad bude dogotovljeno i drugo krilo, stari dvor ostaće zaklopljen u novom, a sadašnja poljana pred dvorom pretvoriti će se u baštu. U kraljskom dvoru ima dvorska crkvica, u koju dolazi carska porodica na misu. Jedne nedjelje slušao sam i ja svetu misu u toj crkvi, a sutradan u ponedjeljak obašao sam kraljevo blago na dvoru. Išlo nas je skupa više društva, a gori smo takogjer našli dosta svieta. Kad se ulazi uz kraljeve stube, na vrh svakih straži vojnik pod oružjem. Kraljevo blago nanizano je u tri sobe, pa tu, brajene moj, imaš šta da vidiš. Najprva je po redu carska kruna stara, tad je carska kruna nova, pa je austrijska carska kruna. Na svima je po križ, a sve su tri posute biserima i drugim dragim kamenjem. Iza kruna eto ti zlatne državne jabuke stare, pa je nova državna jabuka, zatim žezla stara i nova, pa sablja Karla Velikoga, sablja svetoga Mauricija, knjiga evangjelja (na kojoj su se zaklinjali cesari), krunidbeni plašt stari, vas od grimiza, pa jedan starinski ovratnik, rukavice, bječve i postoli od nazad nekoliko stotina godina, a regbi, da su sad s majstora. Nakon toga vidi se koplje svetoga Mauricija sa čavloiji križa Isusova, te komad križa Gospodinova, križ carstva, ustrižak svete trpeze, na kojoj je Isus zadnju večer blagovao sa svojim učenicima; ustrižak Gospodinove mahrame, kojom ga je sveta Veronika otrla; kost svete Ane, tri komada lanaca, kojima su bili vezani apoštoli: Petar, Pavao i Ivan; lapat odiela svetog Ivana, zub svetog Ivana


Krstitelja, sahranište svetili moćiju, plašti razni za junake, što bi odnieli megdan na bojnom polju, pa svakovrsni istočni plašti i ogrnjači; dragocjeni novi plašt za krunidbu, ugarska sablja, mač, kojim su se podieljivala lena. Kad su ti se oči nasitile razgledaj uć sve to, eto ti novih krasota, da te svojim čarom opsjene. Na jednoj osobitoj polici stoje izredani carski redovi, kojima kralj odlikuje velmože i junake. Najprvo je zlatno runo, što primaju članovi carske obitelji, pa je red Marije Tereze, te onda drugi redovi, jedan ljepši od drugoga, što ti ih ja ne ću nabrajati, niti li ću svakog zvati po imenu. Sad dohode na red kraljičine dragoeienosti. I ona ima krunu, ali nije onako skupa ni urešna kao što je kraljeva. Do krune opočiva kraljičin alem-kamen, velik koliko jarebičino jaje, te u tami prosiplje iz sebe svjetlost na sve strane. Tu su zlatne ure Marije Terezije, njezine kolajne, naušnice, kopče, prstenovi i zaklopci; sve od suha zlata, a posuto safirima, biserima i alemima. Zoboravio sam ti spomenuti, Ljubomane, kraljičine diademe, koje ona meće u vlasi oko glave, te po njima sjaju dragulji kao žarko sunce. Dok smo mi ovo razgledali, čusmo nedaleko od nas dvie gospogje, gdje govore hrvatski. I one čuše, gdje mi hrvatski govorimo, pa se pogledasmo kao dogovorno, željni da se upoznamo. „Jeste li vi Srbi? —povika nam veselo pristala gospogja". „Niesmo Srbi nego Hrvati" — odgovorismo mi. ,,Pa to je sve isto — o n a će—kad istim jezikom govorimo. Ugodno li je naći u tugjini svoga! — Zaista da je ugodno!" — odgovorili ja sestri srpkinji iz Beograda, te se tu duže razgovarasmo i skupa gledasmo kraljičine nakite.


U kranjoj sobi ima bogata oprava za krštenje carske djece, zipka sina Napoleona prvoga, vlastito Napoleonovo odielo, te zlatna polirana, u kojoj se čuvaju ključi carskih grobova. — Kad sam spomenuo grobe, neka znaš, Ljubomane, da sam i njih vidio. Carski se grobi nahode u kapucinskoj crkvi, daleko od dvora jedan četvrt sata i to baš idući od opernog kazališta nizdo prama zvoniku svetoga Stjepana. Grobnice leže pod zemljom, silazi se niza stube ; doli je hladno. Uljene svieče gore na uglima; na zidu visi veliko raspelo, pa te spopanu ježuri, kad si tu. Kapucin Ćelave glave, suha, okošta lica i biele dugačke brade vodio nas je velik skup (jer valja da znaš, da tu neprestano dohodi pohodnika) kroz tu carsku mrtvačnicu. U lievoj ruci nosijaše on svjetiljku, a desnom bi upirao prama raznim grobovima i govorio: ovdje opočiva car Rudolf drugi, ovdje Leopold prvi, ovdje Karlo šesti, ovdje Marija Terezija, ovdje Josip drugi, ovdje Franjo prvi, ovdje Ferdinand, ovdje mladi kraljević Rudolf, ovdje nadvojvoda Albrekt. Ovaj zadnji je stopro predlani preminuo, te je još svježe cvieće na njegovom grobu. Svi su grobovi od debele kovine, a po njima su udjelani u tuču mnogi pokojnici, što unutri počivaju, okruženi angjelima i svecima. Najljepša od sviju jest grobnica Marije Terezije. Ona se ponosno uzdiže nad zemljom u sredini sa istočne strane. — Kad sam bio to vidio, probudi se u meni želja, da obagjem i opće grobište grada Beča, te sbilja onog istog dana po podne odvezoh se na nj skupa sa drugom Kirinčićem. Do središnjeg bečkog groblja vozi tramvaj sa Ringa debeo sat i po. Odieljeno je žudinsko, pa luteransko


groblje od katoličkoga. Mi ugjosmo u ovo zadnje pa imagjasmo što da vidimo. U dužinu od dva kilometra, a toliko opet u širinu proteglo se to silno groblje, obrašteno debelom gorom, postriženim čipresima i ružmarinom, a zanajviše miomirisnim cviećem. Odma na ulazu nahodi se liep spomenik, što je grad Beč dao podignuti mnogobrojnim, nesretnicim, te izgoriše nazad godina u Ringteatru. Čita se na širokoj ploči, da ih je šestorica iz jedne same obitelji zaglavila u onom ljutom požaru. Nedaleko od ovog spomenika nahode se nekolike sjajne grobnice bečkih velikaša, pa malo iza njih grobovi glasovitih ljudi, nad kojima svakomu je uklesan kip u mramoru, zakriljen debelim hladom borovike, jele, čipresa, vrh kojih se opet nadviju krošnjaste lipe, da još bolje zaštite grobnice od žarenoga sunca. Megju onim glasovitim ljudima našao sam i jednog našeg Dalmatinca i to uprav čuvenog glasbenika Supea, što se je rodio u Splitu baš u onoj maloj kući niže česme na Lušcu, gdje je do lani držao dućan Stipe Bartulica. Supe je živio dugo u Beču, pa ga Bečani časte kao svoga. Dalje po silnom prostoru bjele se mnogobrojni grobovi, oko kojih u grmu biljišu modrokosi i kosovi, a stotine drugih malih ptica pjevačica polieču po granama visokog stabarja i svojim cvrkutom kao da razgovaraju mrtve u grobištu. Nagjosmo tu preko pedeset ljudi i žena: muški nožicama postriguju ružmarin i čiprese, a ženske srpovima plieve travu po groblju. Omičući očima niz hiljade i hiljade nadgrobnih križa, nemogoh, da se tako lako odalečim od jedne krasne grobnice, ogrljene liljanima, karanfilima, ljubicama, geranijima, te


crvenim i bielim ružama. Tu sred mramorne ploče stajaše slika veoma dražesna, crnooka i rudasta dječaka, kojemu je moglo biti 10 godina, kad je preminuo. Pod njegovom slikom njemačkim jezikom napisane su sliedeće rieči, koje ja evo prevodim na hrvatski: „zlato oca svoga i majke svoje, jedino diete naše, počivaj u miru ! Naša je kuća pusta bez tebe; naš je dom ledena grobnica. Mi više ne plačemo ; u našim očima presušile su suze. Drago naše, i mi ćemo brzo k tebi!" Ražaljen ovim tužnim riečima, izigjoh iz grobišta, te se povratih u grad. — Ljubomane, kasna su doba noći; za danas dosti, a u dojdućem pismu pripovjediti ću ti, što sam još liepa u Beču vidio. Zdravo mi i veselo!


J l .iiL.iL JLJL.JLJLJLJLJL i . l i t i.. x i t

i l i

Tt T? T? Tt I ? T? I? X* ?X ? X Tf T? Y? I? X ? ?X X f XT X? fX

U

B E Č U .

£2 Kolovoza

1897

(5])f)raćajući se u grad sa bečkog središnjeg groblja, prolazi se mimo Šenbrun. T o j e carski ljetovnik; u nj sam se triput navratio. K Šenbrunu se dolazi preko mosta na rječici Wien. U pramčioku je odma kraljeva kuča, sagragjena na tri krila. Rekoše mi, da su tu carski stanovi gotovo ljepši nego na istom dvoru u gradu, pa zaželih, da ih razgledam. Baš udaraše pet sat& po podne jednog četvrtka, a nas triestak inostranaca zaputismo se iz prizemlja uza veličanstvene mramorne stube. Pred nama stupaše dostojanstveno, obučen u crnu svitu čuvar cesarskih odaja. Najprije uljezosmo u predsoblje, te onda u krasnu predugačku dvoranu, gdje car vodi razgovore sa cesarima, kraljima i drugim dostojanstvenicima, kad mu dogju u pohode. A Bože dragi, ko da opiše ljepotu i sjaj te carske sbornice? Sva je zlatom optočena i obavita grimizom okolo na okolo. Po zidovima su slike praotaca i rogjaka kraljevih, izragjene od glasovitih slikara. U prikrajcima


sjedalice, baršunom opšivene; pod se lasti kao sunce, a zlatne svjetiljke, okićene nenažganim voštanicama stoje visoko nad tobom. Blješti ti se pred očima, gledajući taj pusti sjaj. Često se zaustavlja pred nama čuvar cesarskih odaja i upirući prstom u razne slike, tumači čije su i ko ih je izradio. Iz velike dvorane ugjosmo u prostranu sobu jednu, pa u drugu, pa u treću. Nakon toga dogjosmo u sobu, gdje kralj spava. Postelja mu stoji s gornje strane u istočnom nuglu. Tada progjosmo u sobu, gdje kralj piše. Ova je sva ukrašena u zeleno. Ne treba ni spominjati, da svukud vlada velika naprava i neobičan sjaj po svim ovim komorama. Ali sada te hoću! Ugjosmo u jednu sobu, najmanju od svih, što smo ih do sada vidjeli, ali tako sjajnu i bogatu, da ona ne da ni gledati na se. Tu je komoru urešila cesarica Marija Terezija i potrošila je u nju — znaš Ljubomane koliko '? — preko četri milijuna forinta! Odonle izigjosmo u druge odaje, prepune svakojakim slikama. Mariju Tereziju vidio sam naslikanu u više mjesta na različite načine, odjevenu u najskupocjenije haljine. Poslie dva sata razgledanja izagjosmo iz carskih odaja. Već bijaše sunce zašlo s obzorja, pa se ja vratili k svomu stanu, a sutradan po podne, eto me opet u Senbrunu. — Ispred carske kuće u podne otvara se dugačka i široka poljana, po kojoj je na guvna podgojeno svakojako cvieće, razregjeno i razvedeno po koncu. Miris iz onih zelenili, cvjetnih guvana razlije se svud naokolo. Sjedne i druge strane uspinju se previsoka stabla, koja su po hvojama tako nožicama postrižena, da ne viri ni cigli list jedan mimo drugi. Uza ta stabla prama sredini, sjedalica je do •

3


sjedalice, a po njima sjede gospogje i gospogjice sa vezivom i pletivom u rukama; pogrčeni starci i starice, sluškinje sa dječicom. Sva ta dokona čeljad tu hladuje i udiše mirluh cvieća. Pri dnu poljane jezero je, a po njem pluta na hiljade i hiljade ribica razne šare i veličine. Okolo jezera bieli labudovi ukočili vratove, a pauni po rudini raširili repe, koje im žarko sunce obasjalo svojima trakovima, pa se čarobno paunovo perje prelieva u prekrasnom žutilu i modrilu. Nad jezerom uzdiže se glavica, a na toj glavici još od doba Marije Terezije sagragjeni su bogati triemovi, ispod kojih sa prostranog šetališta čaroban je vidik prama Beču. K tim triemovima izlazi se po mekušnoj travi, koja ti se pod nogama sagiblje i svojim šuštom regbi moli te, da ju ne čeplješ nemilice. Od glavice u podne drugo je jezero, u kojem takogjer mnoštvo riba, a okolo labuđi, pauni, guske i patke. Niže je duga i široka šuma, gdje kralj sa svojim gostima lov lovi. — Kad sam sve ovo bio razgledao, povratih se sa glavice natrag preko cvjetne poljane do kraljske kuće, te otole krenuh lievo, da razgledam carski zvjerinjak. Krasnim putevima, što se granaju amo i tamo, a nada nje su nakvičene lipe, hrasti i različito drugo stabarje, dogjoh u mjesto gdje su zvieri. U kućici, ogragjenoj dvostrukim debelim gvožgjem, eno lava, kralja sve zvjeradi. Prebacio grivu preko vrata, izvalio velike svoje oči, pa gleda mirno i spokojno u nas, te smo se tu okupili, kao da nam hoće da zahvali, što dogjosmo u pohode njemu, tužnomu tavničaru. Iza lava, opletena takogjer u kućicu od gvožgja, leže dva ljuta šarovita tigra. Sunce im zapeklo u legja, pa izplazili jezičine.


Neki vrag'olan provuče štapić mimo gvožgje i batinu u jednog od onih tigara, a on skoči na noge, nakostruši se, razvali žvale i iskesi zube, da bi bio rekao: sad će ga razdrieti! Videći to mnoge ženske, što tu bijahu, probliediše kao krpa od straha, a jedno diete stade ljuto kričati u majčinu naručju i otklanjaše rudastu glavicu od pogleda biesne zvieri. Blizu tigra eno u svojoj kućici krvožedne hijene; eno u drugoj ljuta risa, eno u trećoj vuka ovcodera, eno u četvrtoj dvaju medvjeda, što gazaju po velikoj kamenici, koju su im nalili vodom, neka se hlade. Dalje eno divlje mačke, eno šumskoga psa; eno svih vrsti opica, gdje se penju po granama i skviče, da ti zagluše uši. Stupaš napried, pa susritaš: lisice, kuniće, lasice, jazavce i stotinu drugih većih i manjih zvieri, što se iskotile u raznim dalekim predjelima svieta, gdje su ih polovili i u Beč donieli, da ih vidi ko ih nije vidio. Svakoj od tih zvieri učinjena je svoja osobita kućica i sagragjena joj je špilja ili rupa onakova, kakvu je ona imala, dok je živjela slobodna u gori. Hranu takogjer daju zvierima, kakvu su prije imale. Lavu bace svaki dan konja; vuku brava i tako dalje. Nakon grabežljivih zvieri redaju se: ježi, zecovi, kunci, pa deve, zebre, ovce, voli, krave, magarci, mazge svih mogućih pasmina. Sloni, što su najveći izmegju svih životinja, stoje kao u jednom velikom guvnu, opkoljenu gredama. Svaki je slon za dva najdeblja vola; trom je na nogama, a ima pust nos, dug i debeo, da može njime podhvatiti kao od šale kamen od stotine oka i baciti ga nebu u visine. Slonovima djeca bacaju komadiće kruha, a oni


ih kupe 'rtom od nosa i prinose u usta. Sad dolaze na red ptice. Eno orla krstaša. Učinjena mu je planinica u ogradi, pa on sjedi na kamenu i žvače zmijurinu. Iza orla eno mrcinara, pa eno sivoga sokola. On i sokolića savili su u procjepu gnjezdo, te hvataju guštere, što su im unutri pobacali, i nose ih mladim sokolićim. Nakon sivjli sokola, eno ti jastreba, kokošara, ptičara, pa gavrana, ćolice, svrake, čuvite, legnja, sojke, kosa i bezbrojnih drugih ptica pjevačica, što oblieću po granama u velikim, ogromnim krletkama i svojim cvrkutom skladaju divno miloglasje. U jednom odielu eno samih papiga raznih vrsti, pa skviče kao da se dave. — Kada sam bio i ovo razgledao, zaputili se prama desnom krilu iza cvjetne poljane, pa i tamo, brajane moj, svake ljepote! Puti upravni kao da si ih iz puške probio, stabla se nadvila i zguščala; ne može kroza nje ni kaplja iz oblaka; ptice skaču po granama i pjevaju, gušteri se promiču mimo grm; ondje vodeni skokovi, onamo krasni kipovi, udjelani nazad stotine godina, pa amo i tamo svuda zelenilo, trava i cvieće ; gospoda se šetaju, vjetrić hladi; liepo je baš kao liepo! Jedno je drugo mjesto, gdje Bečani i inostranci još više vrve nego u isti Senbrun. To je Prater. Ovaj ljetovnik prava je raskoš grada Beča. Kažu, da je car francuski Napoleon jednom rekao, da bi, kad bi mu bilo moguće, odnio Bečanima Prater i prenio ga u Pariz. Prater je uz put, kojim se ide na rieku Dunav, otkle polaze lagje. Netom stupiš u Prater, na desnu ruku ostaju ti „Bečki Mleci", o kojima ću kašnje besjediti, a sučelice i lievo puca ti pred očima silan prostor,


dug i širok. U tom prostoru svaki je dan najživlji dernek. Tu prodaju svirale i svakojake igračke za djecu; onamo različite slike, malo podalje torbice, tkanice, pasove, čilime ; razno pletivo i vezivo. Stotinu je stolova i stočiea, a po njima izredana svakojaka trgovina. Onaj te zove k sebi, onaj drugi ti maše, da u njega kupiš, a seljanke sa cviećem ne dadu ti živa mira, već sve sustopice za tobom, dok ti ne izmataju banicu za bielu ružu ili kakav drugi cvietak. Razapeli šatore u okolo, a pod tim šatorima svakoga mileta i vragolije. Ondje iznielo drvene lučice obučene, pa ih straga koncima rastežu, a one skaču, igraju, vrte se, smiju se, belje se, lome se i sagiblju na sto načina. Pod drugim šatorom napravili njijaljke, u koje sjeda svjetina i voza se gori, doli. Odma do toga eno ti drvenih konja, koje nekakvom snagom, što se ne vidi, čine, da trču u ravaluk, ili da čaluče isto koliko da su živi. Ti su drveni konji pod uzdama i kitama, pod oprsinama, sedlima i bajama, pa, ako ćeš platiti krunu —- jesi li muško ili žensko, niko te ne pita — možeš zajašiti na drvena šarca, vranca, gjogata ili putaIja i prugati ga debela po sata. Ociepiš se od ovih šatora, pa dogješ k drugima, pod kojima nagješ crne i žute ljude iz Afrike i Azije. Imade tu i muških i ženskih i starih i nejakih. Sagradilo im kolibe iste onakove, kakve oni divljaci imadu u zemlji, gdje su se rodili. Eno ti ondje crnca, gola kao od majke rogjena, samo se po priponjama obavio bielom mahramom; sjedi na kamenu, lakte naslonio na koljena, pa čvrlja lulu. Uz crnca stoji žena mu crnkinja i doji


điete. Pred njima gori vatra, a na vatri je lopiža, u kojoj se vari tučen pirnič, te ga žena katkad promješa kašikom. U kutu je prostrto breme ševara, a to im je postelja. Kroz malu pukotinu gle one žute, kako stiče oganj ! Muž joj slamom začepljiva zirke, a mali se uzvalio na kosti, uhvatio se rukama za prste od nogu, pa nešto pjeva hrapavim glasom. Pogledaj sad onoga starca žutonju pred vratima one kolibe! Iskesio zube; ti ga nešto pitaš, a on se smije i bedasto izdiže ramenima. Podalje načele se druge kolibe, a u njima slični prizori. Ima koliba, opletenih prućem, a ima ih slamnatih i zemljenih. Na jednima su vrata, a na drugima nizak otvor pri tleliu, kroz koji se divlji čovjek jedva trbuške provuče. — Kazaše mi, da u Prateru ima svakovrsnih živih zmija i guštera, pa odoh, da i to vidim. Na vratima plati se kruna za ulaz. Eto ti unutri najprije zmije, što se zove udav. Deblja je nego najdebljemu čovjeku noga u bedri, a duga je nekoliko metara. Zagragjena je u kuću od gvožgja, te tu stoji obavita o granu stabla. Drži otvorena usta, iz kojih joj vire oštraei zubi. Stala se odjednom pomicati i gužvati, a svi gledaoci uspredosino. Ova strašna zmija živi u vrućim afrikanskim pustarama, uspenje se na stablo i čeka, dok mimo nju progje lav, medvjed ili tigar. Ona se tad hitro baci na zvier, savije joj se oko rebara, jačinom svoga tiela u čas joj smelje kosti, pa ju onda tihano ždere. Katkad se udav silno prejede, pa nemože mak. Onda dotrču ljudi, te ga primlate, ili ga ulove u mrežu, opletenu jakim željezom. Iza udava eno drugih nemilih zmijurina, dugih, debelih i pjegastih ; sikću jezicima, pa te


straha hvata, kad ih gledaš. Nakon ovih redaju se manje zmije otrovne i neotrovne; izmotale se po šipkovini i po drugim pruljama, pa ti se čisto na nje gadi. Potla zmija eno gušterica i zelembaća, pa žaba kornjači i zapuhača. Neke su kornjače, prosti Bože, za tri criepnje. Iza ovih suču se na stotine i stotine daždenjaci, gljistine i svakojaki drugi gmazovi, što zaudaraju neugodnim vonjom. Htjedoh, da odem ća iz tog gada, al me drug Nikolić upozori na kokodrile. Tri su, a leže u jednoj lokvi na osami. Najveći je dug preko dva metra, razvalio čeljustine; po njem debela, dračava kora. Druga su dvojica manja, al i oni su strašni. Kokodril je nemila zvier, što živi ponajviše u Nilu i u drugim afrikanskim riekama. Debela kora, što ga pokriva, ne dade mu, da može sobom okrećati desno i li evo, ali upravno leti on skokimice kao munja, te teško zvieri, koju zagriznu njegovi zubi. Kokodril znade navaliti i na čovjeka i proždrieti ga kao od šale. Odoh sada da vidim nešto drugo. Uspeh se uza stube pod triemove, kojih su tri reda, neka imadu gdje da stanu gledaoci, pa se nagjoh za čas na studenom sjeveru. Pred očima evo mi ledenog sievernog stožera: smrzlo se more, a na nj se nazigjale čitave planine sniega. Dva ogromna mrazna grumena poklopila po bokovima neku tužnu lagju, koja se skamenila u smrznutom moru. Na lagji ćuće, zaogrnuti u gunj ine, kukavi mornari, te, suznim očima, vapiju u Boga pomoći. Oko sniežnih omrzlina skaču po ledu bieli sjeverni medvjedi, te strašno muču. Da ih utaži, čovjek obučen u debelu mrežinu, baca im komade mesa. Po smrznutoj površini dalje od medvjeda skviče


sjeverne ptičurine, te kljunom probiju led, ne bi li ulovile kakvu ribicu. Nebo je tavno i nakumračeno; regbi: eno će sad iz njeg prolaptati snieg. Sve je ovo ljudska pamet umjetno satvorila, da vabi gledaoce i mami im pare, ali vjeruj mi, niko ne žali krunu da to vidi. — Ko želi ući u „Bečke Mletke", što sam ih više spomenuo, valja takogjer da plati krunu. Oni su odma na ulazu u Prater. Bićeš čuo, starče, (1a su Mleci u Italiji gizdavi. Taj je grad vas sagragjen na malim otočićima, pa izmegju jednog otoka i drugog laze brodice, zvane gondole. Osobito ljeti, kad sunce zagje, a mjesec izagje, divno se je voziti u Mlecima po tihom moru u laganim lagjicama. Talijanski Mleci su čuveni u cielom svietu, pa holi Bečani, kad im ih nije narav dala, učiniše umjetnim načinom Mletke u Prateru. Bečki su Mleci prilika pravih Mletaka. Pred večer navrvi na hiljade bečke gospođe i gospogja u svoje Mletke, da se pozabave. Muški i ženske posjedaju u gondole, pa se voskaju po vodenim konalima, koji osjećaju otočiće, a na tim otočima su kavane, gostione i mala kazališta. Pade suton, mjesečina sjaje s nebeske pučine, gondole se promiču na stotine, a milozvučje glasbe i pjevanje izmjenično se razliega po otočićima. Sve je puno najizabranije gospode. Ko se ne vozi u gondoli, ili ne sjedi na otoku, taj se šeta razvedenim puteljcima, što su zarubljeni miomirisnim cviećem. Na otočiće preko konala vode mali mostovi. Nadvile se nad puteljke granate lipe i topole, a u njihove hvoje uvuklo munjevnu svjetlost. Ta svjetlost jaka je, a prosiplje se iz svakog lipina ili topolina lista. Radosna čeljad smije se u okolo, znanci


i znanice provagjaju šale; čuje se šuštanj svile na vlastelinkama. Za namještenim stolima jede se i pije; troši se novac na pregršti. Tu se baca u ispraznost, a mnogi siromasi gladni su kruha. Ko ima, nije mu stalo za onog, koji nema. Bogataš, što više ima, to više prosiplje, da zadovolji svojoj taštini a malo ko čuti milosrgja za prosjaka. Zaokupljen ovim mislima, izišao sam zlovoljan iz raskošnih „Bečkih Mletaka" i požalio sam krunu, što sam tu potrošio, da vidim ludu ispraznost. Ono po forinta bilo je bolje, da budem udielio kakvu ubožaru, koj bi me blagosivao. — Još ću ti, Ljubomane, jedno pismo iz Beča. Šaka ti ruke!


TTTTTTTTTTTTTTTTTTTT

I Z B E Č A 14 Kolovoza 1897

azgledao sam i carske konjušnice. One su u građu sučelice pravna kraljevu dvoru, a u razmaku su od istog za jedno po kilometra. U carskim konj usnicama pri ti ehu nahode se konji, sve bolji jedan od drugoga, svaki kao žerava. Imade ih svih pasmina i različita rasta, u uhranjeni su, da nemogu inače. Koliko je god njih, toliko je, prosti Bože, vidok&, pa jedni steru pod konje suhu slamu, drugi mokru slamu dižu grabljama, treći čiste konjima kopita, četvrti im meću obloge na čipke, ako su se tek mrvu okosili. peti ih češlju, šesti ih poje, sedmi im natiču zobnice, osmi ih potpasivaju tkanicama, da ne budu trbušasti, deveti ih pokrivaju ćebetima, ako su mekoputni, pa se lako oznoje. Svakomu je konju svoja pregrada. Nahodiš se megju dvie stotine paripčadi, a ne ćutiš neugodna zadaha; takva tu vlada čistoća. S prizemlja uzlazi se uza stube, biele kao mlieko, na pod, gdje su poredane konjske opreme. Eto ti tu sedala, uzda, baja, oprsina, bakrači ija, konjskih


i konjaničkih oklopa svake vrsti, sve ljepše jedno od drugog, sve bogato i dragocjeno. Na mnogim su sedlima jabuke od suha zlata, a u sredini sjaju biseri. Ima bakračlija srebrenih, a uzda i oprsina zlatom pošikanih i posutih alem-kamenima. Vidio sam sedla, na kojima su jašili carevi: Karlo peti, Leopold prvi, Marija Terezija, Josip drugi i pokojni mesikanski car Maksimilijan. Imadu i njihovi konji od drva udjelani, te omašćeni onakovom mašću, kakve su bili dlake, dok bijahu živi. U drugoj prostranoj dvorani iznizane su carske kočije, a imade ih preko stotine, sve kao smišljenih. Najljepša je kočija Marije Terezije. Ona sama vriedi milijuni forinta. U njoj se je vozila na vjenčanje sa pokojnim kraljevićem Rudolfom sadašnja kraljeva nevjesta, udovica Stefanija. Kad hoće, da se izvezu na šetnju kralj i njegova rodbina, uzmu kočiju, koju ih je volja i dadu upregnuti iz podruma konje, kakve zažele. — Bio sam, Ljubomane i u carskom ljetovniku, što se zove Laksenburg. Do njega ima iz Beča debeo sat vožnje željeznicom. Tu je kraljeva^kuća, sagragjena na tri krila isto kao ona u Senbrunu. Laksenburg je omiljelo boravište udovice Stefanije. U tom ljetovniku ona stoji po više mjeseca na godinu, šeta se kroz gustu goru i sječa se svoje minule sreće. Laksenburg je pun gorostasnih stabala; u sredini njega veliko je jezero, koje se rastače u vise rukava, a po tim rukavima i po jezeru voze se pohogjani u lagjicama, oko kojih okolo na okolo plivaju labuđi i druge vodene ptice. U Laksenburg osobito svecem navrvi sila svieta iz Beča, te se raščeta po razvedenim puteljcima. Jedni se šetaju, a drugi na zelenu travu razastru trpeze,


te blaguju pečene kokoši ili tuke, što sobom donesu; treći piju čašama mlieko, četvrti izliju iz staklenaka pivu ili vino, peti se smiju i provagjaju šale, šesti pjevaju ispod glasa. Po Laksenburgu ima cvieća isto kao u Senbrunu. Ne zna se koji je ljepši od ovih dvaju carskih ljetovišta. — Daleko bi me pero odnielo, kad bih ti, Ljubomane, stao da opisujem sve, što ima u dvama muzejima, koji se nahode na Ringu prama kraljevu dvoru. Jedan je muzej povjesnički; u njem su razni spomenici od najdavnije starine, pa sve do današnjih dana. Tu vidiš kamenja iz stare Fenićije i Grčke, iz Afrike, Italije i drugih strana svieta.. Imade tu starinskog oružja: oklopa, štitova, kaciga, panciera, pušaka, sabalja, džeferdara svake fele i veličine. Vidio sam jedan naš hrvatski bjelosapac nož, srebrenih korica, pa mi je tako bio zapeo za oko, da se niesam znao od njeg odalečiti za duže vremena. U više komora poredane su haljine, nakiti, pokućstvo i alati različitih naroda. Eno ti ondje persijanskih čilima, mahrama, čarapa, našivača, koljenjača, podvezača, zemlienih ogromnih lula, viljušA,, kašika, noževa i stotinu drugih stvarčica. Do persijanskih eno ti indijanskih rukotvorina, pa japanskih, kineskih, egipatskih, amerikanskih i tako dalje. Ko bi ti sve to pobrojio, već da očima vidiš ? Na drugom tavanu u dvadeset soba ništa nego razne slike, koje prikazuju Adama i Evu, zemaljski raj, potop općeni, pa tolike svece i svetice, kralje i cesare, ratove, ruševine, požare, gradove i sela, rieke i planine, dole i briegove. Sve te silne slike opsjenjuju te svojom velikom ljepotom. Drugi je muzej prirodopisni, pa u njem imadu sve rude i


živine, što ih je dragi Bog stvorio. Da vidiš, Ljubomane, samih lepirica i kukaca, koliko je nabodeno na igle i u staklima sahranjeno, ti bi se prekrstio od čuda. A gdje su sve neizbrojne ribe od najsitnijih do najvećih, pa ptice, zvieri i rudokopine? Svaku živinu možeš vidjeti u mesu,te opet imade ih razrezanih i raz vraćen ih po trbuhu, da vidiš, kako im je u utrobi. Suviše ima ondje golih kostiju čovječjih i živinskih. To je sve postavljeno za nauk, te, vjera ti Božja, može se čovjek svačemu naučiti, kad stoji u Beču. Iz sredine obaju muzeja penje se mala kula, koja je iznutri postavljena debelim mramornim stupovima, pred kojima su krasna sjedališta, baršunom opšivena, gdje se odmaraju umorni pohogjani nakon razgledanja po muzejalnim dvoranama. Silazeći tu niza stube u prizemlje, sve ti se pred očima gradi u valove mramor i druga ureša, od čega bi ne vješt mogao lako posrnuti, kad se ne bi držao priruči. Bio sam i u parlamentu. On je sagragjen na dva krila: u jednom je zastupnička, a u drugom gospodska kuća. U zastupničku kuću bira poslanike narod, a u gospodskoj kući sjede velikaši: knezovi, grofovi i biskupi po imenovanju kraljevu. Svaki zakon najprije glasuje se u zastupničkoj kući, otole prenesu ga u gospodsku komoru, pa ga napokon kralj potvrdi i tada stupa u kriepost. Zastupnička kuća broji 425 članova, a malo manje ima ih i u gospodskoj. Naša Dalmacija šalje u Beč samo 11 zastupnika. Kad ugjoh u dvoranu, gdje viećaju zastupnici, upitah odma podvornika: molim vas, kažite mi, gdje sjede dalmatinski poslanici? On me povede od glavnih vrata u vrh dvorane, te mi reče: evo ovdje im je mjesto.


Sbilja svakomu zastupniku napisano je ime na klupi, gdje on sjedi. I zastupnička i gospodska komora istoga su kroja. Unutrijekaou kazalištu. Pri ti ehu su zastupnici, a nada nje u triemove dogju slušaoci, kojih svegjer bude sila u parlamentu. Zastupnička sjedala odveć su tiesna, pa, sreća, da naši sjede o sebi, jer bi se inače mogli lako poturati laktima sa Njemcima. Zastupničke klupe smještene su s višega na niže, te uprav pri podanku od njih u nizini sjede ministri i brzopisei, a nad ovima prama vratima stolica je saborskog presjednika, koji upravlja sjednicama. Po sebi se razumije, da je velika naprava i ureša u parlamentu, te ti o tom, Ljubomane, i ne velim. Tu ima sila drugih prostranih i udobnih dvorana, gdje se okupljaju ministri na dogovore, te pripadnici raznih stranaka. — Ja sam viećnik općine splitske, te me spopane želja, da pogjem u gradsku bečku viećnicu, a da vidim, čija je ljepša: naša ili njihova. Kad sam ju vidio, sad ti mogu reći, Ljubomane, da je njihova ljepša. Ali, ostavimo šalu, već, prijatelju dragi, da ti je samo časom stati, pa pogledati bečku gradsku viećnicu! Ona je očnija od istoga parlamenta; zapala je preko 15 miljuna forinta. Izvana sva je urešena stupovima i šiljcima starog gotičkog načina gradnje, a izmegju tih stupova i šiljaka uklesani su u kamenu mnogi povjesnički kipovi. U sredini polače udjelan je kralj Frano Josip na bjelcu konju sa golom sabljom u desnici ruci. Baš na 10 Kolovoza bila je općinska sjednica na 5 sata po podne. Na njoj sam se i ja našao, te sam sa triema gledao preko 150 općinskih viećnika i megju njima na presjedničkoj stolici obljubljenog


bečkog načelnika, odvjetnika Luegera. — U bečko sveučilište navratio sam se četiri puta. I ono je u novoj, divnoj sgradi. Na toj školi uči se do dvanaest hiljada djaka; imade ih eak iz Azije. Bečko je sveučilište megju najglasovitijima u Europi osobito za lječničke nauke. Skoro imalo se proglasiti na sveučilištu za Iječnike mnogo mladih momaka, a megju njima i naš dični Makaranin Vladimir Vranjiean, pa, najviše radi njega, pogjoh i ja tamo. Navrvilo sila svieta: rodbine, prijatelja, i znanaca mladih liečnika. Oni sretni i zadovoljni, da su dovršili svoje nauke, vesela lica i mila pogleda, obučeni u svečano ruho šeću se po dvorani i razgovaraju se sa drugom gospodom. Megju tom momčadi imade ih raznih narodnosti, pa svaki zapeo o grudi svioni ustrižak, na kojem su znakovi njegove narodne zastave. Naš Vranjiean opružio dužimice niz mlade, junačke grudi široku optoku bielu, modru i crvenu, pa, vjera ti Božja, Ljubomane, najljepše bijaše vidjeti naše trobojne šare izmegju svih ostalih. Ugjoše odjednom u dvoranu tri sveučilišna profesura, siede kose i pogrbljeni godinama, te najstariji megju njima ispe se na bogat podnožnjak i pozva redomice djake po imenu. Kako bi on kojega zvao, tako bi im poslužnik uručivao lječničke diplome. Tada profesor upravi mladim lječnicima srčeni pozdrav, pa im na posljetku reče: hajte, mladi junaci, po svietu, te lječite bolesne; vaš je zanat plemenit i uzvišen ! Ne zanemarujte knjige ni nauka, već uviek po sebi učite i pratite budnim okom razvitak lječničke znanosti! — Sada pristupiše sva tri stara profesora k mladićima, te se s njima ruko-


vaše. a nakon toga obletiše mlade lječnike svojta im i prijatelji, da se s njima izljube. Vidio sam više majaka, gdje plaču od radosti i milinja. —Obašao sam, Ljubomane, i poglavita bečka kazališta, u kojima vlada najveći sjaj, što se dade pomisliti. Kako ne ćeš, da tu bude urešno, kad su ta gledališta carska. Za vrieme prikazivanja i pjevanja, uviek bude svieta kao gomile u kazalištima. — Po Beču ima sila gostiona i kavana, od najsjajnijih i bogatijih đo najprostijih. U koju god gostionu dogješ o podnevu, svugdje je puno, a tako isto i po kavanama po cio dan. Hrana nije odveć skupa, ali te umetoše napojnice poslušnicima. Jedan ti nosi pivo, drugi kruh, treći čorbu i meso, pa, kad ideš da ćeš platiti račun, svi ti se ovi prikažu i pitaju očima za napojnicu. U Beču svak te guli; svugdje valja da si rukom na kesi. Ako ćeš ići za tjelesnu potrebu u javno mjesto, valja da platiš; ako ćeš u javnoj bašti da sjedeš na stočić, eto k tebi čuvarice, da joj dadeš četvrtak. — Bečani rano liegaju; potla desetog sata noći malo se vidi po gradu ljudske čeljadi; svak je u svom konaku, pa, ako si se ti zagubio u besposlici po Beču, te, ako si potla desete došao kući, valja da platiš za pedipsu vrataru deset novčića. To je pametno, jer se tako zapriečuje skitnja po gluhoj dobi noći. U Beču se sviet zabavlja pred večer i svecem, ali se preko dana smrtimice radi. Svak je tu za svojim poslom. Ima u Beču silnih bogataša, ali imade i potrebnjaka puno gorih nego li po našim selima. Gologlavića i bosonogića je na stotine, a na hiljade je naroda bez kuće i kućišta; tek da preživu su deset prsta od danas do sutra. Svaki se


dan čuje, da se je kogogj u Beču ubio radi glada i nevolje, a toga, hvala Bogu, kod nas nema. Ima amo i lupeštine. Baš jučer u sred biela podneva naskočila na neku ženu u njezinu dućanu jedna gladnica, te pokušala, da ju nožem prikolje i orobi, ali srećom nije joj to pošlo za rukom, pa je sad u sljepiću. — U Beču malo koga ima, da nije bio u školi, pa gotovo svak znade štiti i pisati. Isti metlari, nosači, kočijaši, tržnice i službenice čitaju po Beču novine. I pripuki siromah odma u jutro kupi koji List, pa ga čita i iz njeg se uči, dočim tamo kod nas još neki, što su prilično imućni, mrskaju se potrošiti forint na godinu za „Pučki List". Pa kako ćeš, da se naš puk prosvieti, kad ne mari da čita? Štivenjem se stiče znanje. — Bečani su, kao u opće svi Njemci, mukli; niesu od velikih besjeda, ali su odveć radini i odlučni u svojim poslima. Nije Njemac poletan ni dotupit kao što su južni narodi, ali je pusto marljiv, pa nadoknadi trudom, što mu nije dala narav. Smrtnim radom i velikim nastojanjem Njemci su daleko odapeli u svim strukama znanja i umjenja. Oni se svukud provlače po svietu, a sve tiho i lagano. Eno su se strašno raspučili i po glavnim mjestima naše Bosne i Hercegovine, pa u sred Sarajeva čuje se švapski jezik i imena su ulicama njemačka, što zaista nije nama na diku. Mi Hrvati valja da se svom silom opiremo provali njemštine i magjarštine u naše zemlje. Pazimo se tugje natruhe kao kuge; čuvajmo svoje obilježje hrvatsko, ako ćemo, da nas sviet drži narodom. Od Njemaca učimo se radinosti, a od Magjara žilavosti, ali ne dajmo za Boga, da nam ni jedni ni drugi nameću


svoj jezik i svoju vlast. Mi smo narod stariji i glasniji nego li su oni! — Što su Njemci mlake naravi, to je do njihova podneblja. Na sjeveru velika je studen, česti su snjegovi i kiše, pa kada i ne daždi, malo je kojeg dana nebo liepo vedro kao što biva kod nas, već bude mrgjavo i nakumračeno. U mjesec dana, što sam evo u Beču, mogu reći, da niesam vidio pravo sunca, te ti se ja ne bih ovdje po ništo obiknuo uza sve raskoši i ljepote, što ih ima u Beču. Ulice su po gradu sredinom popločane paklinom, pa, kako tuda prolazi na hiljade kočija, dere se ona crna paklina i stvara se u prašinu, koju ouda ljudi udišu u se, što zaista ne može da bude zdravo. Zapalo mi je u oči, da po Beču čeljad ide sasvim žurno, kao za okladu. Malo se ko s kime ustavlja ili pozdravlja, već svak trči za svojim poslom. Po svima glavnijim ulicama sjedi u kočijama na stotine kočijaša, čvrljaju lule i saliju pivo u grlo, pa, kad ćeš da mimo nje progješ, skidaju ti duboko klobuke, ne bi li ih unajmio pod kiriju. Ako te je belaj napastovao, te si sio u koju kočiju, da te vozi, ajme ti ga se, tanak li si na kesi, jer se bečki kočijaši skupo naplaćuju. A kako bi inače mogli da potroše od 3 do 4 forinta na dan za piće? Gledao sam, gdje neki upregnu pasa pod dvokolicu. Siromah kučak izplazi jezičinu, oznoji se potežući, te od muke sve laje na mahove. — U Beču ima kupovine, kakve god zaželiš, ali sve je dosta skupo, samo su gotove haljine jeftine. U glavnijim ulicama često se vide napisi: odvjetnik, liečnik, zubar. Ovi zadnji valja da puno dobiju, jer amo u mnoge čeljadi, osobito ženskadije, nagju se zubi iščoptani i nevaljali, a zubar metne zdrave


za bolesne kao od šale, pače na jednom se mjestu čita, da će ti i kosiricu promjenuti, ako ti je za nevolje. — Osim Ringa glavne su bečke ulice : Mariahilferstrasse i Kdrtnerstrasse. One su po cio bogovetni dan prepune svieta; jedni idu gori, drugi doli isto kao mravinjak. Zimi pred podne na Ring slegne silna šetnja; bude tu odjednom na tisuće i tisuće najbiranije gospode. Po Beču podignuto je mnogo spomenik^ raznim velikim ljudima, što su se odlikovali junačtvom, znanjem i umjenjem Najveličanstveniji je spomenik Mariji Tereziji, koji je namješten megju dvama muzejima i gleda prama carskom dvoru. Ponosita, slavna vladarica, majka narodi, sjedi na bogatoj stolici, a ispod nje su uklesani u tuču čuveni njezini ministri i vojskovogje: Kaunic, Daun, Laudon i drugi. Taj spomenik vriedi preko jednog milijuna forinta, a dao ga je sagraditi sadašnji kralj Frano Josip svojoj čuvenoj prababi. Ne ću brojiti sve druge spomenike, ali nikako nemogu da mimoigjem onaj Tegetofu, slavnomu viškomu junaku. Taj spomenik nahodi se na širokoj poljani pred Praterom. U vrh spomenika stoji junačina Tegetof, raširio noge, pa gleda kroz durbin dušmansku vojsku. Ispod njegova kipa nanizane su brodice sve dvie a dvie, jedne niže drugih, a na tim brodicama podvodkinje vile nose u rukama lovorvience, da njima ovjenčaju glave naših dalmatinskih momaka, koji su pod Visom iskazali čudnu snagu, kad su razbili triput jače talijansko brodovlje. Meni se nije dalo za dugo ociepiti od ovog spomenika ; razgledavao sam ga sa svih strana, te mi je u duši buktio ponos, što sam sin junačkog hrvatskog naroda. — Izmegju bečkih


crkava najznamenitiji i najstariji je hram svetoga Stjepana. To je stolna crkva građa Beča. Krov joj na mnogim mjestima izobalo vrieme, ali su ga obnovili i pokrpili krasno. Kad ugješ u ovu crkvu s gornje strane, odma iza vrata pri zidu spomenik je slavnomu junaku Ivanu Sobjeskomu, koji je godine 1683 doletio Beču u pomoć, te rastjerao Turke ispod grada. Unutri su veličanstveni žrtvenici i svaka uresa. Uza crkvu penje se nebu u visine za 130 metara glasoviti zvonik svetoga Stjepana, te dokončava na oštrac, a vas je izragjen na šiljke i ureze. Po ovom zvoniku oblieću na tisuće bieli i modri golubi. Dostojna je osobita spomena i bečka „Zavjetna Crkva,, (Votiv-Kirche). Ona je gragjena po načinu crkve svetoga Stjepana, a nahodi se nedaleko od Ringa poviše sveučilišne sgrade. Neki smetinjak nazad mnogo godini bio se mašio nožem našega dobrog kralja Frana Josipa i ranio ga u zatiljak. To se desilo baš ondje, gdje je sada „Zavjetna Crkva", pače ista je bila sagragjena potla onog dogogjaja na čast Gospodinu Bogu, što nije dopuštao, da krvnička ruka smakne ljubljenog kralja. Za gradnju one crkve dobrovoljno su pripomogli svi narodi, što su pod krunom Frana Josipa. — Vojnička poljana u Beču duga je i široka, te bi mogla na nju stati gotovo sva carska pješadija. Ko dogje u Beč, neka pogje da vidi i gradsku voćarnicu, pa će tu naći blaga Božjega. — U Beču je više prostranih i udobnih željezničkih pristaništa, s kojih polieću parnjače prama svim stranama Europe. — Prije nego završim ovo pismo, pripovjediti ću ti, Ljubomane, nešto, da se nasmiješ. Amo u Beč, te čak do Berlina i


Hamburga idu naši Dalmatinci ponajviše sa Studenaea, da prodaju bosanske nože, fese, opanke i druge stvari. Baš jučer ja se šetam po Ringu, a eto ti dvojice njizih. Milo mi bijaše vidjeti naše ljude težačke ruke u Beču, pa se odma primakoh k njima, te ču za šalu upitati njemački jednog od one dvojice, kud se to skita. On se obrne k drugu, te če mu: znaš ti Andrija, što ovo klapa Švabo? Andrija užme ramenima, pa odgovori: na istoj smo školi bili obojica kod ovaca, pa gdje bib ja razumio, što ti ne razumiješ ? — Ja na to stadoh, da se smijem, a Andrija če drugu: bora mi, Piiipe, ovo je naš čovjek! Ja ću mu tada hrvatski : po čem si poznao, da sam Hrvat? — Po kobi — zemljače! A kako pazarite ? — upitaću ja dalje. Slabo! mudar Švabo, a opet mi ne znamo pekljati njihovim jezikom, pa jedva da izbijemo za hranu. —-Još je bilo tu razgovora, ali red je, da zavežem; ponoća su davno tukla. Sutra odlazim iz Beča put Budim-Pešte. Laku noć !


*

*

*

*

*

*

*

Iz

*

*

*

*

*

*

*

*

*

*

*

*

*

ZAGREBA 17 Kolovoza

1897.

icem na Veliku Gospu, pomogla nas, na 7 sata iz jutra zaplovila lagja dimnjača ispod Beča prama Ugarskoj, pa na toj lagji nagjoh se i ja uz preko stotinu i pedeset drugih putnika razna spola i raznih jezika. Meni to bijaše prvi put, što sam putovao Dunavom, pa, željan da gledam rieku i mjesta oko nje, ispeh se u vrh lagje. Prosukljala debela hvapa kroz dimnjak broda, te još više sguščala i onako tmast vazduh oko nas. Plovili smo kroz tanku maglu, a ja pusto eeznuo za vedrinom i sjajem sunca, koje s istoka uprav se tada podizaše uz nebesku pucinu. Dunav je mutan, kao što teče iz daleka, te u se loče silnu glibinu. Oko rieke močvare su, iz kojih ponikla ševarina i trstike. Mjestimice voda naplila bade, a po tim badima sjede galebovi, čapljine, divlje patke i druge vodene ptičurine; skviče i ne bježer kad lagje oko njih strigu, jer su im se navikle svakidano. Susretosmo putem više manjih sela i


varoša, ali ne zaslužuju osobita spomena. Nakon blizu dva sata vožnje pristasmo pod Požun, grad od svojih 80.000 stanovnika. To je jedan od najznamenitijih ugarskih gradova; u nj su se sakupljali velikaši na sborove; u Požun je bila došla sa djetetom u naručju i cesariea Marija Terezija, te suzama na očima zavapila pomoći u hrvatskih i ugarskih koljeno vica, a oni tada trgli mačeve iz korica i glasno zavikali: krv i život za nasu kraljicu Mariju Tereziju! Uprav ove rieči napisane su na li epom spomeniku, koji su nedavno podigli u Požunu Mariji Tereziji, a nahodi se odma pri obali Dunava, te se veoma liepo vidi s lagje. Želio sam iskrcati se na kraj i prošetati se po Požunu, ali brod nije bio za stanja. Podalje je mnogo od Požuna grad Komom, koji je opasan debelom tvrgjavom. Kod njega utiče druga rieka u Dunav, koji se tu razlije kao malo more. Iza Komorna dohodi se u Gran, što se ponosito diže pri jednom brežuljku. Ugarski kralj Stjepan rodio se je u Granu, te ga je za to odveć ljubio. Gran u ono doba bijaše najvećim gradom u Ugarskoj. Izmegju Grana s jedne i varoši Parkani s druge obale, krasan je most preko Dunava. Do malo eto nas prama Višegradu. To je najljepše mjesto od Beča do Pešte. Na visokoj glavici vide se ruševine starog grada, do kojeg se izlazi šumovitom pokosicom. Novi je grad na pribrdici, te se dražesno spušta k Dunavu. U Višegrad dohode na ljetovanje gospoda iz Pešte, a imadu i gdje. Od Grana do Višegrada zapao Dunav megju dvie planinske kose, odjevene u raskošno zelenilo. Te se kose sad jedna k drugoj nagnu, sad se razvrate i ponikuu u kitnjaste brežuljke, a sad


se opet građe u uvale i proplanke, što te uprav opčarava. I nebo se razvedrilo nad tom ljepotom, i magla se rasplinula, i Dunav se izbistrio, i sunce svim svojim sjajem poljubilo i zagrlilo onu pitominu. Kad si se odalečio od Višegrađa, ne staje te prirodne ljepote, ali ipak vide se pri obali « sgodni gradići i varoši, iz kojih su nam čeljad mahala ubruščićima, a mi im odzdravljali s lagje. Na mnogim su mjestima kupališta na rieci, pa bi plivači i plivačice skakali u Dunav i ronili u vodu, a mi smo pljeskali rukama onima, što bi dalje izronili. Po Dunavu često se tuda vide mlini. Mlinice su od dasaka, a izvana njih stoji po veliko kolo na kašike, o koje udara rieka; kolo se lieno okreće, ali drugo manje kolce u daščari vrti se kao mahnito i goni mlin velikom snagom. Pod koje smo god mjesto pristavali, svud su se jedni iskrcavali, a drugi ukrcavali. Ponajviše dohodilo je na lagju magjarskih seljaka i seljakinja, što bi se vozili do bližnjeg mjesta za kakvim poslom ili su išli na dalje za ragjom. Jedna žena ukrcala se je pod nekim varošem su troje nejake djece: jedno je vodila za ruku, a dvoje ih je nosila na kostima u košari. Kad ugje na brod, rasprti breme s legja, izvadi bliznace iz sprte i postavi svako pod svoju sisu. Onaj zloćo, što ga je prije držala za ruku, videći sad majku u poslu, stade skakati amo i tamo po lagji, a bijaše diete čvrsto kao puce i zdravo kao kremen. Majka se isprvice na nj ljutila, ali, kad opazi, da mu mnogi od gospode daju po novčić, tad mu više nije kratila, neka skače i veseli putnike. — Magjarski seljaci čudno su obučeni. Gaće su im od biela i gusta postava, pa su tako široke, da više naliče ženskoj


brnjici nego li muškim čakširam. Nogavice su pri dnu okušane, jer nije običaj, da ih rube. Ti seljaci pobacali prtljage sramena, pa jedni na nje posjedali, drugi se o nje naslonili, a treći polegli na bedar po mazama; svi začvrljali svoje duboke lule na zavijenim kamišima, pa se uzglagoljali magjarskim jezikom. Ja se primakoh k njima, te sam slušao, kako ono krešu magjarski, jer prije niesam bio čuo tog jezika. Stajao sam uza nje sve, dok dalje nemogoh da podnosim neugodan vonj zelenčine iz njihovih lula. — Na lagji ima hrane kakve hoćeš, samo daj novaca. Od jutra do večera uviek se tu vari i peče, a ima ko i troši. Na više mjesta po brodu pisano je: čuvaj džepa od lupeža! pa sam se ja često pipao za novčarku, je li mi na mjestu. U velikom svietu imade ti, Ljubomane, lupeža od zanata. Oni potajno uče školu, kako će krasti, pa se meću na put bez ikakva posla samo da štogogj lasnu. Obučen je liepo; na njem visok klobuk, zlatan lanac o prsluku, rukavice u ruci; ti bi rekao: ovo je prvi gospodičić, a kad tamo lupetina. Kad lupež vidi inostranca, prati ga iz daleka do gostione ili do željeznice, dok mu štogogj ne uštipne. I meni su nešto ukrali — pot im se ohladio — ali to ću ti kašnje pripovjediti.—Baš sunce zašlo, počeo se hvatati suton, a mi doplovismo pod Budim-Beštu. Dohodeći iz Beča, na desnu ruku ostaje Budim, a na lievu j e Pešta. Po sredini izmegju ova dva grada teče Dunav, koji je tu širok blizu po kilometra. Preko Dunava je pet mostova, jedan ljepši, tvrgji i skuplji od drugoga. Na tim mostovima mjesta je, za pješce, za kočije i tramvaje, a na nekima i za željeznicu. Zvona zvone po budimskim i peštanskim


crkvama „zdravumariju", svieće se nažižu s desne i lieve strane rieke, a naša se lagja lagano primiče k obali. Ja stojim nepomično na krmi broda i bacam pogled sad amo sad tamo. Budim je pri brdeljku, dočim Pešta stere se u širokoj ravnini. Iskrcah se i ja skupa s drugim putnicima, te odem da tražim konaka. Kad sam bio odložio prtljagu, izagjoh, da se prošećem po Pešti. Ulice su široke i sjajne sve isto kao i u Beču, a posvuda sila naroda. Večer je sparna, pa nalegao sviet ponajviše uz dunavsku obalu, jer rieka baca prohladicom. Tu se šeće na hiljade i hiljade čeljadi: muška, ženska, stara i nejaka, a svi govore samo svojim magjarskim jezikom, koji je opor i hrapav, ali zaludu, kad ga oni ljube. Ljube ga, jer je njihov; u tom im čast! Njemci su plavokosi i obično tromi, dočim Magjar je crnomanjast, ošibit i ukočen. Malo koji Magjar nosi brade, ali svaki mnogo gleda na brkove, koje zasuče upravno prama ušima. Njemci su meke besjede, a Magjari ubojite. I jedni i drugi pohlepni su za tugjim; razlika je samo u tom, što se Njemci tiho i licemjerski uvlače u tugje zemlje, dočim Magjari oštro i otvorito hoće, da skuče Hrvatsku pod svoju vlast, ali im ne će puška upaliti, dok je Boga i pravice. Ban Jelačić godine 1849 pokazao je Magjarima, kako Hrvati znadu mahati sabljom, pa će se do prigode opet ukazati novi, žešći Jelačić proti usilnicima. — Večerah, te oko desetog sata legoh na počinak, da se ranije dignem, te po vidjelici razgledam grad. U jutro sunce ciklo, a ja na noge. Odoh najprije u glasovitu „Andrasijevu ulicu". Ona je u sredini Pešte, okićena je veličanstvenim sgradama


i bogatim dućanima, široka je i prostrana, te gotovo ni u carskom Beču nema onako sjajne ulice. Otole odoh da vidim novu stolnu crkvu, koju su izvana pokrili, ali iznutri još je u ragji. Krasan je to hram, te se u bogastvu i ureši, kad bude sasvim gotov, ne će stidjeti ni crkve svetoga Stjepana u Beču. Po Pešti ima svakojakih škola, kazališta i muzeja, ali ja niesam svukud zavirivao, jer ne bijah tu za duga stanja. Uz samu dunavsku obalu sagragjena je nova prekrasna kuća za parlamenat, koji mi se je više svidio od bečkoga. Magjari se u svačem takme sa Bečanima, prosiplju novca na milijune, tek da ne zaostanu za Bečem, ali još će proteći Dunava, dok Budim-Pešta uhvati Beč, koji je triput veći od ugarske priestonice. Svakako Budim - Pešta koraknula je orijaškim korakom napried. Oba ta grada skupa godine 1820 niesu brojila nego samih 29.000, dočim godine 1880 dosegli su do 360.000, a sada BudimPešta ima preko 530.000 stanovnika. Po Pešti ima više spomenika slavnim magjarskim ljudima. Ustavio sam se najviše kod pjesnika Petefija. Na spomeniku Petefi je uklesan, kakav je bio u onom času, kad je godine 1848 pred mnoštvom naroda pod vedrim nebom gromkim glasom govorio svoju pjesmu „.Na noge Magjari!", kojom je poticao sviet na pobunu. I sbilja pobuna seje tada dogodila, te su Magjari izvojštili stare pravice. Oni imadu svoj sabor isto kao Beč; imadu svoje ministre, imadu svoju upravu. Magjari su sasvim • ociepljeni od Austrije, tek što ih veže s njome posvećena osoba kraljeva, ali i njega Magjari krune napose svojom krunom, starom krunom svojih narodnih kraljeva, što ju oni čuvaju kao


svetinju i ne bi ju nikome dali iz Budim-Pešte za žive oči u glavi. Kruna se drži sahranjena u osobitu kovčegu, na koji je udaren trostruki pečat: jedan od ugarskog crkovnog poglavice, drugi od njihova ministra presjednika, treći od kraljevog povjerenika. Kad se ima kralj kruniti, tada se otvori kovčeg nekoliko dana prije, te narod vrvi, da gleda krunu kao kakve moći. U buni godine 1848 glasoviti Lajoš Košut bijaše ugrabio inagjarsku krunu, te snjome pobjegao, pa ju sakrio na plitčini neke rieke u piesak, otkle ju Magjari izvadiše i velikim slavjem dopratiše u JBudim-Peštu. Lajoš se je mislio proglasiti ugarskim kraljem. — „Bečkim Mlecima" sličan je peštanski „Heš Budavar", koji se nahodi pri kraju grada. Tu sam išao u večer podzemnim, tramvajem, kakva nema u Beču. Dužinom od više kilometara putuje se ispod zemlje; sve je rasvietljeno munjevnošću, pa se vidi kao na bielom danu. Svako malo su počivališta, gdje se jedni iskrcaju, a drugi ukrcaju. I tramvaji i počivališta su bogata i urešna. Ovaj podzemni tramvaj skupo je zapao, ali on je jedna od najvećih dika Pešte, u kojoj se ne čuje one orljave, što ju grade tramvaji po Beču. Nakon ugodne vožnje podzemnim tramvajem, eto me pred „Heš Budavarom". Plaća, se na vratima kruna za ulaz isto kao u „Bečke Mletke". Unutra plemenito! Prostor neizmjeran, a po njem gora; u toj gori svako malo koračaja krasna sgrada. Na tom mjestu bila je lanjska velika magjarska izložba, pa su ove liepe sgrade ostanci izložbe. Po stablima svieti iz grančici i lišća munjevna svjetlost. Glasbe udaraju na sve strane, prikazivanja i pjevanja po malim kazalištima; gostione i kavane;


dućani puni razne kupovine. Sve te mami i vabi k sebi. Živa mira ne dadu ti seljanke, već za tobom sustopiee, dok ti ne izmame najmanje dvie šestice za dva, tri cvjetića, povezana ujedno. Hodao sam od šatora (lo šatora, od sgrade do sgrade i gledao vas taj silni sjaj. Na jednom mjestu neka pristala curica, crnokosa, igrala je magjarsku igru „čardaš", pa, Bože dragi, što je ono djevojče od sebe činilo, kako se je okrećalo, poskakivalo, letilo, pregibalo i lomilo! — Odjednom učini mi se iz jedne sgrade, da se čuje pjevanje u našem hrvatskom jeziku. Blažen pobrzah tamo; oslonim se o vrata, pa slušam: je li ? nije li ? Bora mi, jest! Ugjoh odma unutri, sjedoh na stočić, te sbilja eto ti preda mnom na pozornici desetak Srbina iz Beograda i s njima tri mlade Srpkinje, pa pjevaju, rodila ih majka, naše narodne pjesme. Obučeni su u krasnu narodnu nošnju, glasovi im se slažu divno. Isti Magjari veselo su im pljeskali rukama, kad bi predušili. Pjevali su više pjesama, ali mene je najveće zanielo, kad je jedan od njih zagudio u gusle, a na rame mu se oslonila mlada djevojka, te tanko bistrim glasom zapjevala: Uranila Kosovka djevojka, Uranila rano u nedjelju, U nedjelju prije jarka sunca, Zasukala bijele rukave

,

Oh naše javorove gusle, to su naša slava! Ne bi smjelo da bude cigle hrvatske kuće bez gusala! — Ne znam, jesi li čuo, Ljubomane, za telefon? To su nekakve žice, slične onima od brzojava, pa one prenose od jednog mjesta na drugo čovječji naravni glas. Ti poznaješ, hvala


Bogu, tamo kod nas u Splitu trgovca Vicka Jurasa. I u njegovu je dućanu telefon, pa ako će, da se on porazgovori na priliku sa Katalinićima, koji stoje podaleko na Bačvicama, ne treba mu, da se muči do njih, već na telefonu samo zavrti kolce i time im dade aber, da želi s njima govoriti. Onda se razgovara, što ga je volja i čuje pravi naravni glas onoga, s kojim besjedi, pa neka je isti na veliku dalečinu od njega. U Pešti imade telefona, po kojima čuješ govor kojeg zastupnika, dok on besjedi u sabornici, ili glas kojeg • pjevača u kazalištu, a ti si doma u svojoj sobi. Po isti način, metnimo, slabe si volje, pa ne mariš da čitaš novine — ne boj se, telefon će ti ih čitati od vrha do podanka, a ti pali cigaru na dušeku i slušaj. Dragi Bože, svačemu li se domišlja čovječji um! Samoj smrti nema lieka. — Iz Pešte, preko mosta kojeg hoćeš, prelazi se u Budim. On je puno manji, ali je daleko stariji od Pešte, pače u prva vremena Budim je sam bio pravi grad. On je krasan; ima u njem sila liepih polača i novih crkava. Od Dunava uspinje se Budim pribrdicom na brežuljak, gdje su Magjari sagradili dvore za kralja, kad on svake godine dogje k njima iz Beča na stanje za koji mjesec. Kraljeva kuća u Budimu ne stidi se vanjštinom carskog dvora u Beču. Niesam ulazio unutri, ali mislim, da ne će biti onakova sjaja na dvoru u Budimu, kakva je Beču. Divan je pogled s visine ispred kraljeva dvora prema Pešti, koja se stere u nepreglednoj ravnici. Oko Pešte ima mnoštvo svakojakih tvornica, pa iz njih suklja dim i penje se nebu pod oblake. U Budimu su kuće ne samo doli uz Dunav i gori na pokosici, već se takogjer ispod brežuljka


stere grad u podne kroz jednu pitomu uvalu, preko koje bjele se ceste, a u okolo ponikla brdašca, obraštena zelenilom. — Pred BudimPeštom jedno dva kilometra dalečine na zapad iz sred Duuava iskočio objak ostrv, zvan „Margaritin otok". Tu ima jedno lječilište na glasu, a imade i više zabavištsl Svakog sata ljeti voze male lagje gospodu iz Budim-Pešte na „Margaritin otok" u debelu hladovinu. Prvog popodnevt, odoh i ja tamo. Vojnička glasba išla je snama, te je udarala, dok smo se vozili, a njezini zvuči razliegahu se po vodi. Na „Margaritinu otoku" odveć je ugodno: ima tu debele gore, koliko ti duša želi; putevi su uregjeni, da nemogu inače, gostione su i pivare prikladne. Tu je ljetno uživanje peštanske vlastele. Zadovoljan, što sam i ovo bio vidio, povratili se kasno u grad, te povezah prtljagu, da jutrom rano, nakon dva dana boravka u Budim - Pešti, krenem put našeg milog Zagreba. Sbilja sutradan na 7 satU nagjoh se kod željeznice, koja je imala otputovati za Hrvatsku. Buduć se je htjelo još po sata, dok krene vlak, ja ostavih svoju prtljagu u čekaonici, gdje je bilo mnoštvo druge prtljage i koja stotina putnika, te odoh časkom u pokrajnu gostionicu, da popijem kavu. Sve kao da mi nešto govoraše: ne stoj! te bržebolje posrkah kavu, platih račun i povratili se u čekaonicu, al kad tamo, što majčin sine? Kovčeg mi jest na stočiću, gdje sam ga i ostavio, ali ne ima ni kabanice ni štita, što sam ih bio svezao uz kovčeg. Traži, ter traži ispod stočiča i naokolo; pitaj ovog i onog, jesu li vidjeli ko mi je odnio kabanicu i kišnjak; svak užimlje ramenima; ujeo vuk jare! Ala ti g a j e srčen bio lupetina! Prerezao nožićem


konopčić, pa moj čovo prebacio kabanicu preko ramena, a kišnjak uzeo u ruku, te sasvim tiho i hladnokrvno, ovđa ti je p u t ! Ovo mi je bio magjarski pozdrav na polasku iz njihove priestonice. U tom mi inače bilo sve zlo, a od ostalog što Bog dade. Danas oko jednog sata i po prispio sam u naš krasni Zagreb, iz kojeg ti evo pišem. S Bogom!


Iz ZAGREBA 24 Kolovoza

t

1897.

redinom Ugarske, kuda me pronese željeznica, strašno mi bijaše dojadilo. Uviek isto golo, mrko, nepregledno polje, a po njem strnište. Često vigjasmo po njivama magjarske seljake u njihovim mrskim gaćama bjelačama. Srećom putovao sa mnom jedan brat Hrvat, pa donekle zaboravljah dosadu, razgovarajući se s njime svojim materinskim jezikom. On je činovnikom u Zagrebu, ali poštena hrvatska duša. Kazivao mi je, kako mu teško žulja vrat činovnički teljig pod samovoljnom vladavinom Kuena Herdervara, pa mi na poslietku reče: eh vjera ti Božja, otresao bih se ovog ropstva, odrekao bih se službe, da me niesu posula djeca. Lako bi za se: gdje mi glava, tu i hrana, ali kud bi s porodicom? Izvadi iz džepa svoju odluku imenovanja za činovnika, pa će ti mi: vidi brate, nije li ovo žalosno? Prvo piše magjarski, te onda hrvatski. Gorka je ovo, ali živa istina! Kako danas stoje stvari, Pešta zapovjeda Zagrebu. Iz Ugarske namještaju činovnike u Hrvatskoj, pa koji od njih znade bolje magjarskim jezikom govoriti i pisati, toga čeka masnija


pogača. U Zagrebu sjedi magjarska prilizica, paša Kuen ban. Kako mu iz Pešte naregjuju, tako on ispunja. Opkolio S6 S3i trbušarima, izrodima hrvatskog naroda, pa su oni paši age i spahije, koje muče i progone hrvatsku raju. Nije ovo laž niti pretjeranost, što kažem. Skoro je zaglavilo na izbornom poprištu više hrvatskih pučana, jer ne htjedoše glasovati za koga je htio paša-ban i njegove vierne sluge. Jadne naše hrvatske kolovogje megjusobno se bore, ciepaju se u stranke i strančice, dočim, da su zdravi pri očinjem vidu, imali bi se svi., okupiti u jednu samu, žilavu i nepopustljivu stranku, stranku Hrvata proti rnagjarskom zulumu. Kuća nam gori nad glavom, a mi ludj prepiremo se, ko je od nas kriv, da se je ona užgala, mjesto da svi kao jedna duša uhvatimo za kablćj grabimo vodu i njome polievarao vatru. Kad otmemo stan od požara, tada može biti razgovora i pogovora megju nama; kad skršimo magjarske teljige s našega vrata; kad budemo slobodni od njihovog pritiska, tada se možemo megju sobom koriti i jedan drugog ispravljati, ali za' sada, dok imamo ljuta okršaja i sa Magjarima i sa Njemcima i sa Talijancima, kojima se svima lakome oči za našim hrvatskim zemljama — opet velju za sada nije pravi ni istinski rodoljub, ko ciepa narod u stranke. Sva Hrvatska neka se nagje danas u jednom samom oklopu, u samoj i cigloj stranci Hrvata proti svojim narodnim dušmanima. Tim jedinim načinom i Božjom pomoću dokopali bismo se svojih narodnih pravica; tada ni magjarski, ni njemački, ni talijanski jezik ne bi gospodovali u hrvatskim zemljama. Svakomu svoje! Mi u tugje ne diramo,


pa jer drugi lioće da zabadaju čamprage u naše? Ne bismo bili ljudi, kad bi dopustili, da nas dušmani tlače! — Otegao sam, Ljubomane, ali nemogoh srcu odoliti, da ne izrečem, što mi leži na duši. Jedva čekah, da izagjem iz Magjarske, te grobnice hrvatskih pravica, pa, kad stigosmo na Dravu, kao da mi se bijaše težak kamen odvalio sa srca, radostan zavapih: zdravo Dravo ! Zdravo hrvatska zemljo, mila sinu tvomu! Nego moje veselje potraja tek do prve stanice. Teško se smutih, kad viđih, gdje na željezničkim počivalištima, a na čisto hrvatskom zemljištu- prije piše magjarski, pa onda hrvatski. Sjedoh u' voz, špustih glavu megju ruke i zaronih u turobne misli o žalosnom stanju naše tužne domovine Bijaše uprav sat i po potla podneva, kad prispjeh u Zagreb. Odoh vrčem u gostionu na objed, pa, nakon što mrvu trenuh, izigjoh na dvor, da se prošećem po Zagrebu, toj kruni hrvatskih gradova. Otvori, Ljubomane, "Pučki List,, godine 1894 broj 20, pa ćeš u njem naći opis našeg bielog Zagreba; ja ipak nemogu na ino, a da ne iskažem letimice o njem i svoje utiske. — Zagreb broji jedno 50,000 stanovnika; nemože se dakle mećati ni s Bečem ni s Peštom, što se tiče veličine i prostora, ali im ljepotom ne zaostaje ni malo. Kao BudimPešta i Zagreb sastoji od starog i novog grada. Stari je grad na glavici prama Magjarskoj, a novi se prostire u krasnoj ravnici, te ga s podneva paše rieka Sava. Okolina zagrebačka obučena je u zelenilo. Tu imade planinica, koje su prirodnom svojom krasotom daleko ljepše od bečkog „Kalenberga." U starom gradu su banski dvori, sabornica i gotovo svi glavni uredi. Tu su i


starinske spominjane crkve svetoga Marka i svete Katarine. Donji grad puno je veći od gornjeg, pa se svakidano sve više raširuje. U donjem gradu zadnjih doba sagragjeuo je kazalište, koje je tako urešno, da ga se zaufano ne bi postidio ni carski Beč. Nedaleko od kazališta su mnoge krasne nove sgrade, od kojih zaslužuju osobita spomena učevni zavodi. Odoh na sveučilište, te tu dobrotom vriednog mladog hrvatskog književnika Velimira Deželića prošetali se po svim dvoranama sveučilišne knjižnice, gdje sam vidio silu Božju svakojakih knjiga iz svih doba i u različitim jezicima. Vidio sam u rukopisu pjesme slavnoga Petra Preradovića i Mažuraniea „Smrt Smail-Age Cengijiea". Vidio sam tu takogjer jednu skupu knjigu naslikanih dvorskih kruna i bisera, što ju je ruski car Nikola darovao hrvatskomu banu Josipu Jelačiću. Sa sveučilišta pogjoh na krasnu poljanu Zrinjevae, gdje se obično spliju na šetnju zagrebačka gospoda. Tu je glasovita Strosmajerova akademija, pa velikom željom ugjoh u nju. Da vidiš, Ljubomaue, koliko je dragocjenih slika pokupovao po svietu neumrli djakovački biskup, te ih smjestio u svoju akademiju! Imade tu slika, kojih valjađe jedan sami komad do po milijuna forinta. L prizemlju akademijske sgrade nahodi se muzej, koji nemože se ni iz daleka takmiti sa bogastvom bečkih muzeja, ali ipak hrane se tu neke veoma znamenite stvari iz naše hrvatske poviesti. Tu sam vidio Zri uskoga groš i Jelačićev križar, te tri narodne surke, što su ih najvigjenije zagrebačke gospogje nosile u ilirsko doba, kad se je bio % počeo narod buditi. Takogjer sam vidio u zagrebačkom muzeju dvie trobojne zastave,


na kojima je u sredini zlatnim slovima izvezeno: za slobodu! Te su zastave hrvatske vlastelinke darovale slavnom Jelačicu banu, kad je on 1849 godine krenuo na Magjare. Srce mi je raslo od dragosti, gledajući takogjer dva magjarska barjaka, olovom išarana, što je Jelačić oteo Magjarima na bojnom polju. Vidio sam tu naslikane i slavne Trenkove pandure u narodnoj hrvatskoj nošnji, ispred kojih su ono doba drhćali Njemci kao prut. Imade u muzeju i zastava konjaničke hrvatske čete, što se je proslavila u glasovitom tridesetgodišnjem ratu. Eno ondje šah. što ga je u bitci kod Kolina jedan hrvatski konjanik odnio mogućemu njemačkomu caru Fridriku, te za dlaku da i njega istog nije bio zarobio. U muzeju se vide žezla, koja su svegjer držali u ruci hrvatski bani, kad bi se uvodili u bansku čast. Rekoše mi, da sadašnji ban Kuen nije bio uveden sa žezlom u ruci, čime su Magjari nanieli jednu novu povredu hrvatskim pravicama. Vidio sam tu i kalpak Jelačićev, sablju Eugena Savojskoga i jednu talijansku zastavu, što ju je zarobio godine 1859 u boju neki naš hrvatski vojnik. Kad izagjoh iz akademijske sgrade, sunce već bijaše nagnulo k zapadu, te u društvu mladog pjesnika Mihovila Nikolića, dične mu braće i kremenjaka uniotskog popa Segedina, odoh u Ilicu, glavnu i najljepšu ulicu grada Zagreba. Ilica je okićena krasnim kućama i bogatim dućanima, te je kroza nju osobito zimi omiljela šetnja Zagrebčana. U sredini te ulice spomenik je slavnomu našemu Dalmatincu, starcu Milovanu, koji se je proslavio na daleko i široko, kud se naša rieč čuje, sa svojom zlatnom pjesmaricom. Pri dnu Ilice Jelačićeva je plokata, na kojoj s kraja sve

»


kavana do kavane, a u sredini niče spomenik slavnom banu. Sjedi Josip Jelačić na bjelcu konju, te golom sabljom u desnici upro prama Magjarskoj. Da znadeš, Ljubomane, kako mi je duši godilo, to gledati! Vjera ti Božja, sve sedmice, što sam evo u Zagrebu, ne progje dana, da ne dogjoh k Jelačićevu spomeniku. Oko njega bude svaki dan iz jutra prodaja voća i povrća. Slegne tu na stotine i stotine muška i ženska iz zagrebačke okolice sa svojom trgovinom. Ja bih se umješao megju one naše seljake i seljakinje. divio se čistoći njihove nošnje, te se s njima ljubezno razgovarao. Vidim jednog starca, opasana trobojnim pašom, pa ću mu: zdrav striče! Živjela Hrvatska! Neka živi, sinko! —• odgovori on, ali bojim se, da će nam ju Magjari pozobati. — Sto to reče, djedo? — viknu iza starca živolazno momče — kakvi Magjari? Zar ne vidiš, gdje im Jelačić sa spomenika i dan i noć prieti sabljom? Starac se nasmija i reče: ja ću brzo pod ploču, ali vi djeco, ne dajte, da vam tugjin tuče na glavi orahe! — Na kraljev dan, 18 Kolovoza, odoh k crkvi svetoga Kralja, koja se nahodi na Kaptolu. To je stolna ckva grada Zagreba, a pravo je krasna i urešna. Oko 11 sata prije podne počeše vrvjeti pred crkvu visoki dostojanstvenici i hrvatski koljenovići, pa ja nemogoh od milošte, da gledam na njima divne starinske hrvatske nošnje. Činjaše mi se, da su uskrsli slavni naši Zrinovići, Frankopani, Nelepići i druge hrvatske velmože. Za tri dana, 18, 19 i 20 Kolovoza Zagreb slavi najveći svoj narodni blagdan, pa tad navrvi tu sila puka s bliza i s daleka, te se pazari na sve strane. Kad sunce zagje, a mrak pane, išeta na


sajmište vani grada gotovo cio Zagreb, pa ti je tu pravo uživanje. Razapeto na stotine šatora, a pod tim šatorima na tisuće i tisuće naroda svake ruke. Tu su najveći kobučari pomješani sa zanatlijama i težacima; svud se hrvatski govori, svud se razliega hrvatska pjesma. Po ledini uz debelu vatru prevrću se na ražnjima janjci, kozlići i mladi krmci. Neki izrezali meso na tanko, pa ga nadjeli na drvene pruljice, koje ne stave ležećke na dva kamenčića, da se meso peče na žeravi, kako je običaj, Ljubomane, tamo kod nas, već zabiju prulje s mesom uzgor prama jaku plamenu. Ja sam mislio: sve će osmuđjeti i priplanuti, a kad tamo, nije, već se ispeče, da nemože ljepše. Sjeku se zaoblice po panjima, skida se meso sa pruljica, jede se i pije; prijatelj đozivlje prijatelja, zhanac znanca, tuckaju se čašama, jedni drugima nazdravljaju: pravo narodno veselje! U gluho doba noći povrati se sviet sa sajmišta u grad. — Ja se, Ljubomane, u Zagrebu nahodim kao kod svoje kuće. Imam ovdje dosta prijatelja i znanaca, pa kad me ne bi niko ni poznavao, dosta bi bilo kazati mi, da sam iz Dalmacije, te bi mi ođma svak bio na ruku, jer naša braća prekovelebitski Hrvati puno ljube nas Dalmatince. To znadu naši od starine dušmani Njemci i Magjari, te stavljaju svakojake protivštine sdruženju sviju hrvatskih zemalja u jednu skupinu, ali do toga valja da dogje ili prije ili poslie, jer što je Gospodin Bog sdružio, to ljudi nemogu da rastave. Ja niesam vidio čistijeg grada do Zagreba. Puti su uviek pometeni; nigdje ne čuješ ni najmanjeg zadaha. Kuće su ovdje obično na dva poda, a ulice široke i pravilne isto kao u Beču


i u Pešti, samo što je u Zagrebu puno otvorenije i ugodnije, jer niske polače ne duše svjetlost, niti li odnose sunce kao što to biva u velikim gradovima. U Zagrebu ima dosta prometa i obrta, te napredka u svim granama ljudskoga znanja i umjenja. Ovdje je srce hrvatske domovine, te svi, što nas je Hrvata, možemo ponosom da gledamo na ovaj naš prvi i glavni grad. — Nakon Zagreba, Split bi imao biti drugo ogledalo hrvatskog naroda, Zagreb na sjeveru, a Split na jugu valjalo bi da sjaju kao dva alem-kamena. Eto, hvala Bogu, Zagreb nam cvati kao gjulistan, te je izgleda, da se po vrieme ne će stidjeti ni magjarske Pešte, ali Split nam je silno zaostao. Vlada mu je maćuha, jer ne će da gradi gvozdenog puta, koj bi Splitu dao velika maha, a isti Splićani regbi, da su se do sada malo brinuli za svoj rodni grad. Dok se po drugim mjestima gragjani udruživaju i rade, u Splitu kao da se slatkim snom spava; malo se ili ništa ne radi za napredak građa, koji bi inače zasluživao da bude bolje sreće radi svoga divnog položaja i ljepote, kojom ga je narav obdarila. Ni Beč, ni Pešta ne imadu ni iz daleka splitskih prirodnih krasota. Dosta je ispeti se na Marjan, pa pogledati u okolo. Ozgor more, ozđol more, pram istoku siedi starac Mosor, od sjevera planina Kozjak, ispod koje se spustilo k žalu pitomo polje kao šaren skut, a po dnu tog zelenila posjedala uz žalo kaštelanska sela kao bieli labuđi na morskoj pjeni. Uza Split puklo polje ravno kao dlan, gdje bi se mogao, da je sreće, razviti veći grad od istoga Beča. — Ljubomane, evo sam ti dovršio opis svoga putovanja. Maknem li se gdje dojdu-


ćih praznika, opet ću ti kazati, kud sam prohodio i što sam vidio, kad mi eto često pišeš, da ti je ugodno moje pričanje. Sutra ću po podne krenuti željeznicom put Senjske Rieke, otkle ću la<.»jom u Split, pa u naše pitome Jesenice. Pozdravi doma moje, a već sam i njima pisao, da mi se nadaju. S Bogom do vigjenja!


\

Iz

T R S T A 23 Srpnja

1898.

betao sam bio lani, da ću ti opet, Ljubomane, pisati, maknem li se kamo ove godine na put, pa evo me, da održim rieč, jer hrvatska poslovica veli: obeć je dug! Dne 19 Srpnja ukrcah se u Splitu na veliku Lojidovu lagju „Niobe", koja bijaše doplovila onog jutra od istočnih strana i dovukla na sebi mnogo putnika i puno glav& rogate marve. Oko devetog sata „Niobe" užga vatru i otisnu se niz more. Zapjenila voda za lagjom, te se sve zigje u valove. I ako mi je živa želja, da se nagledam svieta i da se bolje izučim, ipak vjeruj mi, Ljubomane, onog sata, kad sam se dielio iz splitske


luke, bijaše mi teško rastati se sa svojim rodnim krajem. Gledao sam s krme naš viloviti Mosor, što ga eno pozlatili traci jutrenjega sunca; u Mosoru hladovite uvale, u koje istjerale čobanice stada na pašnjake; po mosorskim obroncima zelene brežuljke, što no tonu i tope se u uske poljičke doline. Od mora k brdu privite, gledao sam moje Jesenice, obrasle lozo vinom, te sam molio Boga, da nas sačuva lanjske krupe. Lagja će evo mimo Sustjepan, pa ću ja bržebolje: s Bogom Splite, divni grade! te sjedoh. — More je tiho kao ulje, čvrčki čvrče uz obalu, a nama na brodu baca ugodnom prohladicom. Neki se razgovaramo, neki čitaju, a neki se uzvalili, pa će brzo zadriemati. Polegli volovi i ovni sprieda lagje, te preživlju. U Šibenik stigosmo oko jeduog sata po podnevu. Odoh da vidim spomenik slavnomu Nikoli Tomazeu. Liep je. U suton doplovismo pod Zadar. Po obali užgalo nekakove svieće; niti vire niti pire, pa te pravo žaloste. Meni, Ljubomane, Zadar nikada nije bio drag, pa nije ni danas. Kamo Zadru skoka i vidika našega Splita ? Preko toga u Zadar se ukopitila talijanština i troma ljenština. Izuzmeš li dvie, tri glavne ulice u građu, ostale su nečiste. Još se hvale ti lioli Zadrani, da su oni ljudski, pa svašta proti nama Hrvatima. Dobra im je, kad smo mi mekiši. Hrvatska Dalmacija ne bi smjela podnositi, da joj otugjeni Zadar bude glavnim gradom. Split je ženica Dalmacije! — Odoh da večeram u Hrvata Štipana Kolimbata. Eto ti mi podvornika k trpezi. Pitam ga hrvatski, što ima za večere, a on će ti mi talijanskim jezikom, da ne razumije ni rieči hrvatski. Ljutit rečem mu, neka mi se


javi gospodaru. Dogje Stipe i pruži mi ruku, a ja ću mu: znaš, brate, koja j e ? kad i kod tebe poslužnici ne znadu hrvatski, onda k belaju i tava i jaja! Kolimbat odgovori: držim onoga momka za nevolju, dok ne nagjem drugoga! —- Neka ga opet ne zatečem na povratku u Zadar! — nadodah ja. — Osvamismo pod Malim Lošinjem. I ovdje vlada talijanština. Nakon dobri pet sata vožnje stigosmo u Polu. Tu je luka naše ratne mornarice. — Pola se zavukla daleko u kopno, a ispred nje iskrižala se zemlja na više debelih jezičaka, koji su nasuti prahom i olovom, da pozdrave neprijatelja do potrebe. Okolo Pole brežuljci su, a iz njihove sredine, pokriti travom, kao ljuti 7,maji, vire bojni topovi. Klanci su jadikovci oko Pole, te mučno bi otole dušmanske lagje izniele zdrava rebra. Iskrcah se na kopno. Svud me zaglušuje talijanština. Odoh u muzej ratne mornarice. Tu sam vidio dosta bojnih oprema, mača i sabalja, malih i velikih pušaka; vidio sam odoru, što ju je Tegetov na sebi nosio u ratu pod Visom; vidio sam i durbin, na koji je on tada gledao i mudre davao zapovjedi. Vidio sam takogjer i nekoliko talijanskih topova i zastava, što su ih zaplienili hrvatski naši mornari pod Visom. — Iz Pole odplovismo dalje, te bacismo sidro pod Rovinj, koji se sprieda moči u moru, a kuće su silno sbijene jedna uz drugu. Bijaše o pođnevu, a ni cigli dimnjak nije dimio. Ne treba ni spominjati, da i u Rovinju vlada talijanština. — Na 6 sata po podne eto nas pred Trstom. U dno širokog morskog ždriela razastro se u duljinu od više kilometara Trst, najveći austrijanski grad na moru. Ima u njem preko


150.000 stanovnika,, koji se velikom većinom kažu Talijancima, dočim ni Trst, ni Pola, ni Rovinj, ni Lošinj, kao i nijedan drugi grad u Istriji nije talijanski, jer su svi na hrvatskom zemljištu i jer su svuda opkoljeni pukom, koji ne zna i ne razumi nego samo hrvatski. Pitati ćeš me, Ljubomane, kako se je uvukla talijanština u naše hrvatske gradove po Istriji ? Evo kako. Za više stotina godina Mlečići su bili u dodiru sa našim krajevima, pa kroz to doba što je bilo gorega u Mlecima i u bližnjim talijanskim gradovima priselilo amo k nama trbuhom za kruhom. Te prekomorske otribine, ti talijanski doseljenici ušuljali se u hrvatske gradove po Istriji i po Dalmaciji, pa stali isticati amo u našoj zemlji njihovu talijansku narodnost. Žalibože mnogi naši u doticaju s njima nauciše talijanski jezik, pa se odmetnuše od svoga, sram ih bilo! Naše odmetnice i talijanske dopuzice razviše talijanski barjak po svem hrvatskom primorju istarskom i dalmatinskom. U Dalmaciji smo im hvala Bogu i pravici izbili klin, ali u Istriji još su talijanaši snažni po gradovima. Nekoliko dičnih Hrvata rodoljuba zaigralo je hrvatsko kolo, zavrglo je žestok megdan, da otme istarske gradove iz talijanaških ruku, ali nije to lak posao, jer su talijanaši drzoviti i bezobrazni nemilo. Muka je njima puštati vlast iz ruku u Istriji, nu pravica valja u zadnju da nadjača. Hrvati u Istriji osnovali su družbu pod zaštitom svetih naših apoštola Cirila i Metodija. Toj družbi svrha je, da osniva hrvatske škole u onim mjestima, gdje su danas u većini taljanaši, te da privede svu Istriju uz ostalu svoju hrvatsku braću. Radi toga svaki pravi hrvatski rodoljub


dužan je, da pripomaže zaslužno društvo svetoga Cirila i Metodija. Mi Hrvati niesmo neprijatelji Italije, već smo proti talijanskim golotrbima, što su amo pribjegli, pa nam gaze naše milo hrvatstvo. Mi Italiju poštujemo u njezinim granicama, nu kad je htjela posegnuti za Dalmacijom, dali smo im po rebrima pod Visom. Svakomu svoje, pa ćemo biti dobri susjedi i živjeti ćemo u prijateljstvu. Sutra ću ja, Ljubomane, odavle iz Trsta put Italije, da se nagledam starinskih spomenika po njezinim gradovima. Ja ću se diviti talijanskoj umjetnosti, ali u svom srcu nositi ću samo moju Hrvatsku domovinu, u kojoj me je majka porodila. — U općini tršćanskoj imade do 30.000 Slovenaca, koji živu po selima u okolo grada. Naši imadu nekoliko svojih viećnika u tršćanskoj općini, a, vjeruj mi, da su svi momci, te ne drhću pred većinom talijanaškom. Da vidiš kako je rodoljuban i svjestan isti prosti puk? Jučer sam se bio išetao hladom vanka grada. Sretoh nekoliko Slovenaka, gdje idu u grad i nose inlieko, zelje i voće na prodaju. Ja ću im: dobro jutro! a one vesele, gdje čuju našu rieč, radosno mi odvrate: živio bratel Sretoh jednoga starca, pa ga upitah: jesi li Slovenac? Jesam, hvala Bogu — odgovori on — još nas niesu Talijani pozobali! — I n e će! — ja ću mu. I ja mislim da ne će! — odvrati on i škrinu zubima. Pravo mi omili taj starac, pa sam se na dugo još s njim razgovarao o njihovu župniku, učitelju, o školskoj djeci i tako dalje. — Kroz ova tri dana, što ovdje boravim, obigrao sam blizu vas Trst. To je pravi trgovački grad, pun vrtnje i halabuke. Kočije, kola, tramvaji, omnibusi križaju se amo tamo po gradskim ulicama.


Pod obalom su dvie stare i jedua nova luka. Ova zadnja je uprav krasna. Pred njom u dužinu od dva obilata kilometra iznizane su nove sgragje, gdje trgovci odlažu svoju trgovinu, kad im je lagje dovuku iz svieta. Pod Trstom stoji usidreno na stotine i stotine većih i manjih brodova na paru i na jedra, pa od njihovih jarbola stvara se čitava gora. Sa istočne strane Trsta nahodi se Lojidov arsenal. Ima tu, brate, što da se vidi. Silni radnici raščetali se amo i tamo. Jedan vrti, drugi pila, treći kuje, četvrti maže, peti čisti; oni ondje podmeću uglevje, oni onamo nose tralje; jedni vuku kola, drugi slagaju gvožgje, treći pribiju čavle, četvrti razvaljuju stare brodine. A pusti strojevi što čine? Jedna sama para, koja se izvlači iz ogromne kotluše, goni mnoštvo strojeva, iz kojih proklijali toliki kajiši, pa se ti silni kajiši raspleli ispod poda, te priskaču s kolca na kolce. Velika kola škriplju, mala zvrče, kajiši zviždu, da ti uši zagluši. Na svakom je stroju čovjek, a svaki stroj obavlja svoj posao. Jedni strojevi vrte debele gvozdene komade, drugi obdjeljavaju gvožgje i ljude ga isto kao težak držalo bradvom, treći sjeku debeli ocal na komade isto kao ti lozovinu britvicom. U velike kotluše stroj sam po sebi udije debele kline, prelomi ih i izgladi u isti mah, pa ostane kao smišljeno. U arsenalu Lojidovu grade se novi i popravljaju stari svakojaki manji i veći brodi na paru i na jedra. Bolje radionice ovakove vrsti ne ima u cieloj Austriji. — Oko Trsta ima mnogo li ep ih šetališta, zasagjenih zelenom gorom. Ima po gradu i krasnih širokih ulica sa bogatim dućanima. U Trstu je dosta blaga, ali ima i


siromaštva, da takova niesam nigdje vidio, kuda su me uoge do sada pronosile. Ko bi ti opisao tiesne tršćanske ulice u starom gradu, gdje živi prostija čeljad? Baš sam sinoć prošao kroz nekoje od tih ulica. Nečiste peline i druga rubenina visi niz prozore; po putu dječina gola, bosa, garava, gnjusna. Ženetine izvalile se po vratima, curetine zloručno odjevene, raspletene i neumivene. Starci i starice gladni i žedni zievaju po oknima, a u tiesnim dućančićima znoje se postolari i druge zanačije. Sparno je tu; zadušito, pa Bog učuvao, da se objavi kakva kužna bolest, pomelo^ bi kao metlom. Zavirio sam u neke stanove. Živa potreba. Dvie obitelji u prostoru od četiri lakta. Ne imadu ni slamnice, već leže na nešto zakaljanih maža. Vrč bez nosa i bez ručice, pet, šest izgrizenih kašika, dvie okrnjene lopiže; to ti im je sve pokućstvo. Ima i po našim selima potrebe, ali nema nevolje do gradske. U Trstu ih je na hiljade, koji ne imadu ni svoje kuće, ni kućišta, ni pedlja zemlje, gdje bi mogli usaditi struk zeleni, već sve im u ono deset prsta, pa, dobiju li nadnicu, jedu, ne dobiju li, gladuju. Neka su pripuki siromasi, mogli bi se držati čisto, ali opet u onoj tjesnoći i nevolji, ne znaš, kako da ih okriviš. —- Biti ćeš čuo, Ljubomane, daje našega kralja brat, pokojni Maksimilijan niže Trsta sagradio kulu „Miramare". To je prava ljepota, pa kogod dogje u Trst, ide da ju vidi. Bio sam i ja tu baš predjučer po podne. Jedno četri kilometra niže Trsta u zapad ispinje se Miramare na tvrdoj klisurini, što niče iz mora. Zigjan je, kao što ga je car dao zigjati; nemože inače nego onako. Miramare je gospodska kula,


razvedena na više krilli. Unutri je pusto namješće, a ko bi ti ga opisao? Ima desetak soba, jedna urešnija i bogatija od druge. U mom lanjskom putopisu iskazao sam ti, Ljubomane, kakav je Šenbrun u Beču, pa, vjeruj mi, da ni Miramare nije ništa gori od njega, samo što je Šenbrun prostraniji. Miramare ima čega Šenbrun nema. Pod Miramarom leži sinje more, veličanstvena podvornica, koja niti se sije niti li se kosi, ali ipak veliku korist i užitak nosi ljudima. Oko Miramara zasagjeno je svakojako cvieće, pa te zakusi miris, kada se tuda šećeš. Poviše je gusta gora, a kroza nju razvedeni su puteljci i namještena su sjedala. Tu opočineš u hladovini, a vrh tebe slavulj biljiši na grančici. Bože dragi, kad čovjek promisli, da sva ta pusta ljepota i raskoš zaludu stoji, jer sasvim lietko kogogj od carske obitelji sagje u Miramare. — Ljubomane, ovaj list pišem ti u velikoj hitnji, pa ne zamjeri, ako ti niesam svaku istociljio, kako bi ti želio i kako bi i meni istome bilo draže. Iz Mletaka ćeš primiti drugo moje pismo. S Bogom!


Iz

MLETAKA dne 25 Srpnja

\

1898.

eki naš čovjek, težačke ruke, bio u Mlecima, pa, kad se povratio kući, upitaše ga, kakav je taj grad, a on im odgovori: uzmi pregršt šišaka, baci ih u lokvu, punu vodom, eto takovi su Mleci! I sbilja Mleci regbi da su posijani po moru. Sve otok do otoka. Tih ostrva imade u sve 72; izmegju njih iskrižalo se more u 156 rukava (konala), preko kojih je 380 mostova. Niti su svi konali, niti li su svi mostovi jednaci. Najveći je most glasoviti „ Ponte di Rialto", na kojem je sagragjeno nekoliko dućana, a najširi i najdulji je „Canale Grande11 (veliki konal), što sječe grad po polovicu. Iz velikog konala otiču manji rukavi i zavlače se mimo mletačke polače. Sve su kuće gragjene na debelim drvenim stupovima, a ni ciglu niesam vidio, d a j e napukla; tako su tvrdi temelji. Od kuće do kuće može se preko mostova, ali najviše vozi se sviet u lagjici (gondoli). Mletačke gondole činjene su na svoj način. Dugačke su, a uske; sprieda su i straga na čun, u sredini su stočići, opšiveni crljenom ili zelenom čohom, pa ti


tu sjedeš, a siromah brodar vozi te od otoka do otoka za sama 2 novčića. Plati mu krunu, pa će te provesti za debeo sat vremena amo i tamo kroz konale. U Mletke spliva sila čeljadi sa svih strana svieta, a svak zaželi, da se zaveze u gondoli. Osobito pred večer, kad sunce zagje, poplivaju svi konali gondolama. Ljepota je to pogledati! More tiho kao ulje, naokolo ražežene svjetiljke, po vodi se prelievaju žare, a u tim žarama lazi na hiljade i hiljade gondola po konalima. Ništa se ne čuje već omjereni šuštanj vesala i mukli povici brodara, kojima iza ćoša od polača jedan drugoga oznanjuju, da se ne bi sudarile lagjice. — Kao što se na kopnu poznaje ko je veći gospar po lcićenijoj kočiji i po vilovitijim konjima, tako u vodenim Mlecima, što je veći gazda, to on drži obučeniju gondolu. Eno ondje jedne takove. I šira je i duža nego li su obične gondole; od lagana je drva, na bokovima je zlatom optočena, a sprieda i s krme u zlato su po njoj ispisani zmaji, zmije, gušteri i druge životinje, nad kojima je velik lav, staro obilježje mletačke vlasti. U širokoj sredini te gondole četiri su sjedala sa naslonjačima. Sve je to obučeno u svilu i grimiz, što su prikopčani uz drvo pucima, u kojima su biseri i alemi, te iz sebe prosiplju sjaj na sve strane. U široku sjedalicu, na raskošni dušek megju drago kamenje sjela hola mletačka vlastelinka; na njoj se svila prelieva, prama ženi stao muž joj, čovjek u godinama, a zalizan i zamazan kao raskalašeno momče od dvadeset godini I gospogja je ocrnila siedu kosu i zavranila obrve ; rupice po obrazu namazala miomirisom, pa ih zasula bielim praškom. Vjeruj mi, Ljubomane,


kad je ta gospodska gondola prošla mimo moje, zakusio me je iz nje strašan vonj velikih mirodija, pa sam ja bržebolje zatisnuo ubruščićem nozdrve. Možda bi mi se velika gospoda narugala, kad bi ovo čula, ali kako ko begena, Njima su drage onakove mirodije, a meni blagi miris naših mosorskih trava, što me uprav razblaže, kad se jutrom rano prošetam u svom zavičaju. — Znadeš ti, Ljubomane, da su za toliko stotina godintl Mleci bili gospodari mora i da se je njihova vlast bila raširila po sievernoj Africi, Maloj Aziji, po grčkom otočju, po Dalmaciji i po Istriji. Malo bijaše jačega vladara nad duždom mletačkim, a nijedan kralj u Europi nije živio onako sjajno i raskošno kao dužd i njegovi doglavnici. To svjedoče prebogate gospodske polače u Mlecima, kakvih malo imade u cielom svietu. Nije to, da ih je desetak, već ih ima na stotine, osobito uz veliki konal sve pusto ljepša i raskošnija jedna od druge." Te su polače od sama mramora, na debele stupove, a po zidovima iznieli se obloci, gdje bi posjedale, da se hlagjaju mletačke vlastelinke i da jedna s drugom vodi razgovore. Pred svakom polačom zaokružen je debelim drvenim stupovima prostor u vodi, gdje niko drugi ne bi smio pristupiti. To je bilo kao pridvorje, u kojem bi gospoda držala svoje sjajne gondole. Kad bi mletački plein.ć bio izabran za dužda, tada bi sjedio u duždevoj polači, što odgovara kraljskim dvorima po drugim zemljama, ali onakove polače i onakovih dvorova ne znam je li imao ikoji cesar ili kralj. 0 duždevoj polači imaću ti što pripovjedati, a sada promisli, nije li to bilo sjajno i raskošno, kad bi se dužd i duždevica, pa ostala


gospoda izvezli večerom u gondolama; vas veliki konal gorio u velikoj rasvjeti, a svirke i popjevke orile se iz polača i veselile svietlu gospodu ? Kad bi duždu prispjeli poslanici iz dalekih zemalja, i nje bi on večerom proveo po velikom konalu, neka se nagledaju čega doma niesu vidjeli i neka ih zasliepi veličanstvo raskošnih Mletaka. Vozeći se niz Mletke vidio sam megju kućama na laptu zemlje vitu jelu. Zelena je i granata kao da je rčislci u našem Biokovu. — Glasovite su u staro vrieme bile poklade u Mlecima. Svjetina bi svih onih ludih dana vrvila amo tamo po gradu, bučila i mahnitala a po gospodskim polačama bivali su sjajni plesovi i igranke po ciele noći i dane bez prestanka. Plesovi na duždevu dvoru bijahu pak veličanstveni; nigdje takovih ne bijaše u svietu. Puste preobuke i bogastvo osobito na gospogjama! Kažu, tla bi duždevica na plesu nosila na samim postočićima do deset hiljada dukata vriednosti zlata i dragog kamenja. Na duždeve plesove ne bi dolazila samo najviša mletačka gospoda, već bi se tu sastajali kralji i velikaši iz drugih zemalja. Ako bi htjeli, da ih ne pripoznadu, metnuli bi obrazinu na lice, pa bi tu bila razna r o č i š t a i r a z g o v o r i o državnim poslovima i spletkama. I naši hrvatski velikaši Zrinovići i Frankopani zalazili su na duždeve plesove. Tu bi se čuli razni jezici, pa bi osobito ženskadija bila lakomiva, da saznade ko se krije pod jednom ili drugom obrazinom. Na duždevim plesovima više put&, seje snovalo o glavi kakvu kralju ili velikašu; u jednu rieč svega je tu bivalo, a ponajviše zla, jer valja ti znati, Ljubomane, da je u opće sva moć mletačka i slava opočivala na zlu i opačini.


Niesu utaman u svietu Mleci prozvani lukavima, niti li je bez uzroka govoreno o njihovoj državi, da je stara lija. Odma u početku Mlečani su se ogriešili lupeštinom, jer su godine 827 po Isukrstu ukrali u Aleksandriji tielo svetoga Marka, obložili ga prašćevinom, da ga ne bi Turci našli, te ga prenieli u Mletke. Tu su oni svetomu Marku sagradili crkvu, da joj slične ne ima u svem svietu, ali lako li ju je bilo sagraditi i Mletke urešiti, kad su derali i krali, gdje bi god dopirali. Oni niesu pazili, je li pošteno ili nepošteno, samo neka se vuče doma. Crkva svetoga Marka, plokata pred njom, koju okružuju glasoviti mletački triemovi (prokurative) te duždeva polača jesu najveća ureša Mletaka. Kad dogješ s lagjom iz Trsta, te se tu iskrcaš, ostaneš kao začaran. Plokata pred svetim Markom duga je i široka, a na nju može stati do 20 tisuća čeljadi. Pri gornjem kraju plokate penje se visok zvonik, s kojega puca divan pogled na Mletke. Sa tri vjetra plokata svetoga Marka zakriljena je triemovima, ispod kojih su najljepši mletački dućani, krcati svakojakom trgovinom. Kad se šećeš ispod tih triemova, s desne su ti i lieve strane velika stakla, okićena rubljem, mahalicama, koraljima, svakovrsnim gajtanima, pa noževima, čašama, ogledalima, kutijama, vezivom i pletivom, mirodijama i svakojakim drugim šuškarijama, što valjalo bi stati ondje i jedno po jedno bilježiti, a ne bi popisao sve, ko je najlaganiji na peru, za ciela tri dana. Užegu svieće ispod triemova, pa se svjetlost prosiplje po staklima, a na hiljade najbiranije mletačke gospode šeta se tuda, žmiri očima i zaviruje u dućane, možda više, osobito ženskadija, da se


ogleda u onim velikim staklima, nego li svrhom, da joj štogogj zapne za oko, te da kupi. Čuje se tu škripa postoeiea, šuštanj svilenih oprava i miris pomasti. Kao da nije dosta, što te dućani zanugjaju svojom silncm izložbinom, svakog drugog koraka ustavljaju te tržnici rastvorenim, velikim kutijama, u kojima nose ponajviše ragje na mozaik (od sitnih komadića zlata ili pozlate). To je osobitost mletačke ragje. Time grade prstenove, zaklopce, lance za časovnike i druge slične stvarčice. Jesi li samo okom pogledao tržnika, on već misli: ovaj je moj! kupiti će mi štogod! pa ti ne da živa mira, već za tobom sustopice, dok u zadnju, da ga se otreseš, treba, da mu nešto uzmeš. Potla devetog sata u večer zatvore se dućani pod triemovima, a tada sva se šetnja slegne na plokatu. Na sredini udara glasba, s desna i s lieva dvie raskošne kavane; preda nje na stočiće posjeda na hiljade gospoštije, te šerbet piju i veselo se smiju, a oni, što im nije doteklo mjesta, šetaju se gori doli niz plokatu; deblji pušu od vrućine, te se hlade klobucima, a mršaviji im se rugaju ispod brka i omiču pogledima amo i tamo. Dvie, tri siromašne djevojke sa krtočićima na ruci, punim cvieća veru se kroz šetnju, pa, zapaze li ilibud mlada čovjeka, zaustave ga, udiju mu kiticu cvieća u zapučak od haljetka, a onda kud ćeš? valja da joj platiš. Način od igre, moj Ljubomane! Takav ti je sviet. Svak se bije, da štogogj dobije i da prežive. Po plokati svetoga Marka obdan oblieće na hiljade šarenih golubova, koji noćuju i saviju gnjezda na crkvi i na duždevoj polači. Ti golubovi kao da su domaći svakomu Mlečiću; niko ih ne bi krenuo, a i zakon brani. Po


vas dan je na plokati nekoliko ljudi, što prodaju kukuruz za golube, te svi stranci, što dogju u Mletke, kupe kukuruza i rastvore ga u šaki pred golubovima, koji ti onda popadaju po glavi, po ramenima i po ruci, te, mašući krilima, obore kukuruz na tle, otkle im ga je lakše pokupiti. U vrh plokate pred samom crkvom svetoga Marka zasagjena su tri veličanstvena stupa, ukradena u istočnim stranama. Ti stupovi dovedeni su i postavljeni u Mletke na uspomenu pripadnuča Cipi'a, Kandie i Moreje mletačkoj vlasti. Dalje prema jugu usagjena su druga dva starinska stupa, udjelana 75 godini po Isukrstovu porogjenju. Ove su stupove Mlečići dovukli iz Sirije za doba prve križarske vojne. Megju njima javno pod otvorenim nebom i pred očima cieloga puka krvnik bi sjekao glave onima, koje bi Mleci sudili na smrt. Prama ovim s protivne strane druga su dva krasna stupa, ukradena i donešena iz Grčke u Mletke godine 1125. Pogledajmo sada crkvu svetoga Marka. Sva, je ona sprieda ukrašena slikama, koje su činjene od malih komadića zlata. Crkva je bila izgorila, pa je opet napravljena pod duždom Petrom Orseolom godine 977; gragjevine je grčko - bizantinske, a poduprta je su 500 mramornih stupova; iznutra i izvana sva je kolika od mramora, a na njoj se penje pet vršaka, od kojih je golem onaj u sredini, a dva postrance su manja. Ti su vršci izrezani i izdjelani tako liepo, da nemožeš inače, u njima su obloci, gdje stoje mnogi sveci i svetice, arkangjeli i angjeli od mramora. Posvuda je zlato i tuč. Na pročelju crkve, gdje im je izneseno namješće, stoje četiri velika konja, koje je rimski car Nerun


bio darovao gradu Bisancu, a otole ih odnio dužd Enrik Dandolo godine 1204 i prenio u Mletke, otkle ih Napoleon Bonaparte godine 1797 odnese u Pariz, a car Franjo prvi opet ih povrati na svoje mjesto na pročelje crkve svetoga Marka godine 1815. Kroz petera veličanstvena vrata ulazi se u crkveno pridvorje, koje je sve optočeno zlatom. Na glavnim vratima, što su u sriedi, blagoslovio bi mletački patrijarka novoga dužda. Kroz ova su vrata ulazili pape, kralji i eesari, kad bi dolazili u Mletke. Na ovim je vratima u ime pokornosti kleknuo pred papom Aleksandrom holi njemački car Friđrik Crvenobradi, kojemu je papa tada stao nogom na vrat, neka znade, da je stariji zakon Božji od svietovnoga. S desne strane na ulazu u crkvu nahodi se kamenica, u kojoj je krštena voda. Ta je kamenica u okolo ukrašena raznim kipovima grčke dobe, što su od velike vriednost'. Eto te sada u sredini crkve, pa, kud god pogledaš okolo, sve dragocienjeni stupovi i žrtvenici; po nebu ureše, a ispod neba amo i tamo bogati triemovi. Ima u crkvi odlično mjesto, gdje bi sjedio dužd, pa je malo podalje mjesto za njegove viećnike i ostalu visoku gospodu. Pri vrhu crkve je veliki žrtvenik, u kojem se nahodi glasovita zlatna pala. Ta je pala zatvorena su 14 gvozdenih vrata. Ja sam baš na svoje oči vidio, kad su vadili ta vrata sve jedna po jedna. Kad digoše četrnaesta vrata, zasja pala kao sunce žarko. Na njoj ima 1900 dragih kamenova od svih mogućih vrsti: bielih, modrih, žutih, ljubičastih i tako dalje. Jedni su kameni veliki koliko orah. Ciene ovu palu, da valjade 25 milijuna dukata. Ne čudi se, Ljubomane, već


r —i

vjeruj. I meni bijaše prije mučno vjerovati, ali kad sam svojim vlastitim očima razgledao sve ono pusto kamenje, rekao sam: svemogući Božer ko bi mogao to proejeniti ? Ovu je palu naručio u Carigradu dužd Orseolo drugi godine 827 po Isukrstu. Na njoj su uslikana četiri evangelista, angjeli i arkangjeli, 12 apoštola, muka Gospodinova, žalosti Gospine i život svetoga Marka. Kažu da je ragjena 280 godina. U cielom svietu ne ima dragocjenije stvari, što je zlatna pala u crkvi svetoga Marka u Mlecima. Još su u toj crkvi četvera vrata od sakristije svete Sofije u Carigradu od kedrova drveta sa planine Libana, što ih je odnio i prenio u Mletke dužd Dandolo god. 1204. Iste je godine on dovukao iz Carigrada kući na lagjama četiri ogromna stupa, što prikazuju stari i novi zavjet. Od prevelike su znamenitosti u crkvi svetoga Marka takogjer četiri dragocjena stupa, što su ih Mlečići donieli iz Palestine za vrieine prve križarske vojne. Ovi su stupovi iz Salamunova hrama u Jerusolimu, te im imade preko 3200 godina Ima u crkvi svetoga Marka i stolica, donesena iz Aleksandrije, na kojoj je često sjedio sveti Marko, dok je onamo pripovjedao puku. U ovoj crkvi imade još sila križa, kaleža, veru ga, kojima su sveci bili veživani; močiju i drugih rietkih stvari. Za danas ćemo, Ljubomane, dosta, a u trećem listu kazivati ću ti dalje. Zdravo mi i veselo!


JULiJLi. JUL i. JLA. A. AJL li-A JULA-A TyTTTTTTTTTTTTTTTT

U MLECIMA Srpnja 1898.

^ S i k crkve svetoga Marka s donje strane nan^k hodi se đuždeva polača. Ne bi Čovjek znao, koja je ljepša od ovih dviju sgrada. Kad gledaš crkvu svetoga Marka zasljepljuje te ona svojim zlatom i svojim sjajem; kad gledaš u duždevu polaču, napunja ti ona dušu veličanstvom. Duždeva je polača na 208 debelih mramornih stupova, koje je vrieme potavnilo. Polaču je sunce opeklo, kao što joj ima preko hiljadu godina, Na sredini polače mjesto je, otkle bi se proglasi vale osude izmegju dvaju crvenih stupova. U duždevu polaču ulazi se kroz veličanstvena vrata, koja su na gornjem kraju sgrade. Eto te sada u prostranom dvorištu. Gledaj ! Takovih dvorova ne ima nijedan vladar na svietu. Sve sami mramor, a okolo na okolo svakojaki kipovi glasovitih ljudi, izdjelani u kamenu. U sredini dvorišta dva su duboka studenca, koja su opzigjana raskrabljenim topovima, što su ih Mlečići zarobili Turcima godine 1498. Topovi su bili saliveni od mjeda, tuča, zlata i srebra. Okolo


dvorišta u zidovima su 72 lavske glave s otvorenim ustima, kroz koja bi se turale u škrabice bezimene osvade. Bi li ko bio žedan na te, optuži te za prava Boga, pa onda, teško ti ga se tebi, jer je bilo malo strožijeg i žešćeg suda do mletačkoga. " Koga bi našli prava, ne bi ga puštali zdrava, a koga bi ubitili kriva, ne bi ga ostavili živa. Iz dvorišta ulazi se u duždevu polaču uza tako zvane orijaske stube. One su duge i široke, od najčistijeg su mramora, a punorite i tanke, te se i starac može uza nje uspeti, a da mu nije za nevolje pridržati se za bogate priruči. U vrh stuba velik je prostor, okolišen skupocjenim kamenjem, na kojem sjede u mramor udjelani krasni kipovi. Sučelice prama ovom prostoru nad stubama u zidu sa protivne strane krasni su triemovi od mramora, okićeni udjelanim kipovima, koji te gledaju živo u oči, pa bi rekao: eno će te sad nešto zapitati! U vrh orijaskih stuba kranio se je novi dužd, a na triemovima sučelice sjedila bi tada duždevica i prvi državni dostojanstvenici. Sa vrh stuba kroz bogati hodnik, urešen kipovima, ide se u nutrinu polače zlatnim stubama, kuda su prolazili samo plemići mletački, čija su imena bila ubilježena u zlatnoj knjizi. Ove je stube radilo pet zanačija za dugih 20 godini. Po njima su padali u suho zlato izvezeni prostirači. Ovim stubama prvi je prošao Henrik treći francuski kralj 1574, uprav tri godine nakon bitke kod Lepanta. Zlatne prostirače odovle odnio je Napoleon Bonaparte u Pariz. Hajdemo sada u dvoranu, gdje je dužd sakupljao na dogovore svoje doglavnike i viećnike. To je jedna od najprostranijih i najljepših dvorana, što ih


imade u cieloj Europi. U njoj su izabirali dužda nakon čega glasnik bi poletio na prozor prama plokati svetoga Marka i javio sakupljenom narodu ime novoga gospodara. 0 krajevima sva je ova dvorana optočena zlatom, a po njezinim zidovima i po nebu slika je do slike od glasovitih umjetnika. Tu je naslikano 76 mletačkih duždeva. Na ulazu s desne strane vidi se veličanstvena slika, što prikazuje slavu rajsku; na platnu je, a dugačka je 70, široka 30 nogu. Na njoj se vidi 970 lica. Veće slike od ove ne ima u cielome svietu. Iza ove eno druge slike, što prikazuje duždev savez sa križarima godine 1201. Dalje je slika: juriš na Zadar, pa druga: zauzeće Zadra. Nakon ovih eno krasne slike: zauzeće Carigrada od Mlečana; onda j e : povratak dužda Kontarina nakon što je bio pobjedio Genoveze. Sad je slika, što prikazuje papu, gdje podieljuje bogate darove duždu u crkvi svetoga Petra u Rimu. Nad vratima je slika: dolazak pape, njemačkog cesara i dužda u Jakin, pa je slika: Fridrik car Crvenobradi i papa, onda je druga: Oton sin Fridrikov zarobljen od Mlečana. Nakon ovih dohodi slika: papa blagoslivlje dužda, te onda: papa dariva sablju duždu: poslanici, što dohode na poklone caru Fridriku u Pavii. Ovo su samo nekoje slike, a ko bi ti nabrojio sve ostale? Nemogu mimoići tri divne slike na nebu. Prva prikazuje Mletke, ovijene oblacima, a okrunjene slavom, na drugoj su Mleci, okruženi angjelima, a na trećoj vide se takogjer Mleci, okruženi kriepostima i okrunjeni slavodobićem. Iz dvorane od vieća prelazi se u druge prostorije, koje su isto urešne i sjajne. U sobi od četverih


vrata spomenuti ću samo sliku slavnoga Ticiana, što prikazuje dužda Autona Grrimana, koji kleči pred svetom Vjerom. Ova je slika procienjena 2 i po milijuna. Napoleon Bonaparte bio ju je odnio godine 1797, ali je ona opet povraćena na svoje mjesto godine 1815. Krasna je dvorana, gdje su se sakupljali mletački senatori, kojih je bivalo 300 na broju, a viećali bi o trgovini i državnim danjcima. U ovoj sobi na zidovima vide se slike: Cicerun besjedi pred senatom; ovjenčanje Demostena; dužd Frano Venier pred nogama Mletaka; Petar Loredan moli blaženu Gospu da bude u pomoći Mlecima i tako dalje. Na nebu ove dvorane nahodi se uslikana krasna žena, raspletenih kosa, kraljica mora. Ispod nje su sve naseobine. Ta slika prikazuje Mletke, kad su bili u najvećoj svojoj moći i slavi. Iza dvorane za senatore nižu se druge dvorane. Tu su ti sobe glasovite mletačke desetorice, što su bili vrhovni suci, pa je duždeva crkvica, gdje bi on svako jutro slušao svetu misu. Sad je na redu knjižnica, u kojoj ima 120 hiljada tiskanih svezaka i bezbroj svakojakih rukopisa. U knjižnicu dohode učenjaci sa svih strana Europe, da crpe podatke o različitim dogogjajima i ratovima. Glasovita je dvorana, gdje bi Mlečani primali poslanike iz dalekih krajeva. U njoj je visoko sjedalište svilom i grimizom opšiveno, na koje bi se uzvalio dužd; okolo njega s desna i lieva na meke dušeke posjedali bi njegovi mudri doglavnici, a poniže smjestili bi se poslanici. Tu bi dužd slušao njihove želje i davao im odgovore, a, dok bi to bivalo, po sredini dvorane mješali bi se mletački plemići, zaogrnuti grimiznim plaštima i s obra-


zinama na licu, da poslanei ne bi mogli raspoznati koji je ko od njih. Ova je dvorana obavita po zidovima krasnim slikama, a na njezinu nebu ima toliko zlata, dragog kamenja i druge urese, da se nebo te dvorane računa najbogatijim, što ga imade u cielom svietu. U duždevoj polači ima još mnoštvo dragocienjenih stvari. Tu su udjelane u mramoru slike sviju rimskih cesara, svi različiti mletački novci, čaša, iz koje je pio dužd i mnoge druge dragoćienosti, što ti ja svi, Ljubomane, ne ću brojiti, jer bi me daleko pero odnielo. Još ću ti samo spomenuti nešto što sam vidio u duždevoj polači i što me je uprav zgrozilo. To su tavniee. Ah kakve su te nevoljne tavnice, jad ih ubio! Rekao sam ti, starče, u zadnjem svom pismu, da se je vlast mletačka najviše temeljila na otimačini, zloći i opačini. Buduć su Mlečići živili krivinom i nepravicom, od svačega su se oni bojali i uviek su predali, da im isti svoji ne iskrenu zdjelu na glavu. Radi toga mletačka republika držala je i plaćala skrovite ljude, koji bi joj doušivali sve tajne, što bi ih saznali. Ko bi bio tužen da snuje proti republici, ajme ti ga se njemu! Toga bi valjalo skinuti s nogu. Bio on plemić ili pučanin, nije se to gledalo. Istoga svoga dužda Marina Faliera Mleci su smakli, jer je bio osvagjen, da želi preokrenuti vlast. Kad bi stigla osvada proti komu, obnoć bi republika poslala svoje haramije na njegovu kuću, te bi jadnog čovjeka iza sna probudili, vezali mu konopom ruke i noge, a usta mu začepili, da ne viče, te bi ga onda prenieli u gondolu. Ako bi tu samo zajeknuo, ili se prokašljao, lupnile bi ga haramije nogom pod rebra. U gluho doba noći iznieli bi


zasužnjenika iz gondole i bacili ga u tavnice, koje se nahode na istočnoj strani duždeve polače. Evo kakve su te tavnice. Izmegju debelih zidina sa sviju četiriju strana silazi se niz dvoje stube. Ne ima tu ni tračka svjetlosti, pa u sred biela dana valja užgati svieću. Dolaziš na prva vrata. Debela su lakat, a obložena su gvožgjem. Na njima su četiri kračuna. U dva smo se uhvatili, dok smo ta vrata odaprli. Iza vrata posvogjeno; vlaga, mrak, tama; visi memla o kamenu. Mene spopađoše ježuri. Udara žestokom otavinom. Sada ćemo na druga vrata. Deblja su i teža nego li prva. Evo nas na treća, pa na četvrta. Na svima su debeli kračuni; ne bi ni buha našla zirke, kud bi se provrgla. Izmegju sviju vrata mrak je, tama, vlaga. Kad bi jadnog zasužnjenika proveli kroz sva ova vrata, ugnali bi ga tada kroz niski i tiesni otvor u tavnice, kojih imade pet s gornje, a pet s donje strane. To niesu tavnice nego pećine. A što velim pećine? Pećine, gdje zvieri borave, carski su dvori prama mletačkim tavnicama. Ja mislim, da ne može biti gore ni u paklu. Evo me u sredini jedne od tih tavnica. Svieća mi je u ruci. Sa mnom je tumač. Tavnica je od prilike tri metra duga, a dva visoka. Posvogjena je. Mosuri vise iz neba. Vlažne su stiene, po kojima plaze jakrepi i štipavci. Pod nogama izrovano tlo. Kamenje pomješano sa zemljurinom. I tu je vlažno. Na sredini komad tvrde podine; vrh koje čvorugast kamen. Ta podina bila je postelja tavničaru, a onaj kamen služio mu je za uzglavlje. S donje strane zid; na sredini njega malen otvor. Zatvorili bi tavnicu na ulazu, a kroz ovaj otvor dodavali bi hranu nevoljnomu sužnju, koji ne bi


vidio ni prsta pred očima u tom strahovištu. Sreća, da tu ne bi puno držali tavničare; najviše četiri do pet dana. Tada bi u gluho doba noći došli: sudac, ispovjednik i krvnik u tavnicu sa gorućim sviećama, te bi sudac javio sužnju, da je osugjen na smrt. Krvnik bi ga izveo vanka, i proveo kroz četvera vrata. Iza zadnjih vrata nahodi se dug i visok potriem. Tu bi misnik ispovjedio tavničara, a krvnik bi mu onda najprije kao za porugu vezao svileni konopac oko vrata, pa bi ga nakon toga objesio, ili bi mu sjekirom odrubio glavu. Pod nogama na sredini potriema ponorito je. Tu je otvor, ispleten gvožgjem, a doli je nizoko more. Kroz taj otvor oticala bi u vodu krv ubijenog čovjeka. Tada bi tulinu krvnik spekljao u vreću, pa bi ju dodao dvama tajnim mornarima, koji bi ljudsku trupinu i osječenu glavu prenieli u gondolu, izvezli bi se daleko vanka, vezali bi uz vreću velik kamen, pa bi utopili mrtvo tielo u vodene dubine. Ovako se je radilo sa političkim krivcima, sa onima o kojima se je mislilo, da su pogibeljni republici, dočim za ostale prekršitelje zakona bila je osobita velika kuća za tavnicu, koju veže sa duždevom polačom čuveni „Ponte dei sospiri" (Most uzdisanja). Ovom mostu ostalo je ime od tog, što bi, prolazeći preko njega, jadni tavničari uzdisali, znajući, da če mučno ikada više ugledati svietlo žarkog sunca. Njima bi sjekli glave javno na plokati svetoga Marka, ako bi koji bio sugjen na smrt. — Letimice sam ti, Ljubomane, opisao duždevu polaču; još ću ti nešto poskorupiti o Mlecima, pa ćemo dalje, jer daleke gaziti nam je pute preko ravne zemlje Italije.


. Mleci se ciepaju u šest okružja i u 30 župa, u kojima ima preko stotinu crkava. Izim crkve svetoga Marka, još ili je mnogo prostranih, bogatih, baš veličanstvenih, pa, kad si u njima, duša ti se uzdiže u nebesa i približuje se k Bogu. Ne ču opisivati divne crkve: svetoga Ivana i Pavla, svetoga Jurja mučenika, svete Marije Formoze, Gospe od Zdravlja, presvetoga Otkupitelja, svetoga Roka, presvetoga Spasitelja, svetoga Sebastiana, svetoga Stjepana, ni krasnu crkvu svetoga Zakarije, nego ću reći dvie rieči o preznamenitoj crkvi Frari. Tu su bogomolju počeli graditi u drugoj polovini trinaestoga stolj bila je gotova stopro nakon stotinu godina. U crkvi Frari mnogi su žrtvenici, jedan ljepši i urešniji od drugoga, a po zidovima su dragocienjene slike, što ti progovaraju duši. Ovdje je pokopan Ticiano, jedan od najglasovitijih slikara cieloga svieta, a nad grobom mu je krasan spomenik. Još je ljepši i bogatiji spomenik u ovoj crkvi slavnomu kiparu Kanovi, sagragjen godine 1827. Po svoj Europi kupili su novce za taj spomenik. Uza crkvu Frari nahodi se državni mletački arkiv, jedan od najvećih u cielom svietu. U njem ima okolo 14 milijuna svezaka rukopisa, što je smješteno u 400 soba. Tu se nahodi vlastoručnih pisama i potpisa: savojskih knezova, mletačkih duždeva, Oliviera Kromvela, cara Karla petoga, Franje prvoga i Enrika četvrtoga, kraljeva francuskih; Andrije Dorie, Gustava Adolfa, i mnogobrojni turski fermani. Ko hoće, da proučava povjesnicu, može crpsti silnih podataka u mletačkom arkivu. — U Mlecima imade 2480 ulic&, koje su blizu sve odveć tiesne, iskrivljene


i mračne. U nekojim ulicama jedva se mogu mititi dva čovjeka. U ovom gradu je 127 javnih plokata, što su dosta malene. Ispod mnogih od njih otiče more. U Mletke je dovedena živa voda na veliku dalečinu, a studena je kao mramor. U petnaestom vieku, kad je republika bila u največem svojem sjaju, Mleci su brojili preko 180,000 duša, a sada su spali na samih 130,000. Podneblje je u Mlecima odveć blago. Tu mnoga gospoda dolaze na zimište, a ljeti splije sila čeljadi osobito iz sievernih strana na kupanje. Mletačko kupalište Lido glasovito je u svoj Europi, a nahodi se vanka grada ispod ostrva, što je obrašten zelenilom. Na kraju nepregledne morske pučine, na pjeskovitoj plitčini kupa se ljeti na mletačkom Lidu po hiljadu osoba obojega spola u jedan mah. Primorci, vješti plivači, odmaknu na dubinu, a kopnari, osobito iz njemačkih krajeva, . ne smjedu daleko, već se pri kraju drže rastegnutih konopa i zakriče, kad ih zapljusne val. Nad kupalištem prostrane su gostione, po kojima posjedaju gospoda nakon kupanja, te troše skupo jestivo, što ih čeka na dugim i širokim stol ima, okićenim cviećem. Najvole stranci ribe, pa im brižni gostioničari priprave jastoga velikih kao janjaca, te debelih komarača, zubataca, trilja i skuša, da siromahu čovjeku zubi vodne. Jede se tu i pije se šampanjac uz morsku prohladicu, a glasba svojim udaranjem veseli goste. „Umrieti će i oni"! — čuo sam, gdje reče neki ubožar, gledajući tu raskoš. — Mleci su vezani s kopnom velikim gvozdenim mostom sa sjevero-zapadne strane. Taj se most stere povrh plitčine u dužinu od četiri kilometra. Franjo prvi car austrijanski


dao je načiniti ovaj most, te vele, da je zapao 5,800,000 evancikž,. Ispred Mletaka prama podnevu postavljeni su u vodu jaki bedemi, što se zovu Murazzi (Zidine), da štite grad od provale mora. Ove su zidine od sama mramora, a gragjene su od godine 1744 do 1782 na prostoriji od 5227 metara; zapale su 20 milijuna mletačkih lira, te su zadnji spomenik slave i mogučstva silenih Mletaka. — Oteščale su mi oči, ponoća su mitila, a i svieća je več dogorila. Ljubomane, sutra ću ti opet pisati. S Bogom!


Iz M L E T A K A 28 Srpnja

1898.

( ^ f t e ć u t i , Ljubomane, opisivati mletačku galeriju krasnih svakojakih slika, niti li ću ti brojiti sve starine i dragocienosti, što su naslagane u muzeju, pa ti ne ću g o v o r i t i ni o bogatom mletačkom arsenalu, kao ni o napravi i ureši kraljskih dvorova, što se nahode sučelice sa zapada prama duždevoj polači. Podštapi se, te sagji iz sela k moru, uzjaši na mazgu do Splita, ukrcaj se tu na lagju, pa, moj starče, zaplovi do Mletaka i vidi sve na svoje oči. Hajde, stari Poljičanine, u vodene Mletke; obtici na se izvezenu košulju, povrh nje metni skupu anteriju, pa jačermu sa tokama ; pripni starinske gaće na gajtane, zakopčaj nogavice srebrenim kljuncima, opaši se strukanim pojasom, poljički kalpak turi na glavu, divan-kabanicu baci preko ramena, pa opet velju, pogji, Ljubomane, bogato odjeven, u


Mletke, kako su hodili u krasnim narodnim nošnjama i naši stari svake godine po Jurjevu danku, dok su na žalost i naša slobodna Poljiea kao i sva ostala Dalmacija bila u tiesnom dodiru sa Mlecima. Poljička nezavisna župa po svojim koljenovićima slala je na početku proljeća dar Mlecima od nekoliko dukata. Zgrćali su lakomi Mleci blago sa svih strana. Dovedoše jednom oni naše Poljičane, dok su tamo stali, u njihovu državnu blagajnu. Tu na tlehu velika rpa žutih cekina. Mlečani će Poljičanima: uzmite, ljudi, koliko vam je za volje! držeći, da će se naši polakomiti, ali ponositi Poljičani mašiše se u svoje džepove i baciše svaki po nekoliko dukata na onu rpu govoreći: da se je oclovle dizalo, a ne sipalo, ne bi se ovoliki stog zlata bio nazigjao! Mlečići ostadoše zasramljeni. Kad im ova nije bila upalila, podrugljivi Mlečani zavrgoše novu šalu Poljičanima. Pozvaše oni naše na sobet, ali im ne staviše stolici, na koje bi sjeli. Poljičani se rad toga ne smetoše, već podviše svoje kabanice, posjedaše na nje, pa stadoše da blaguju. Opet Mlečići ostadoše zasramljeni. Smisliše novu šalu. Kad Poljičani, da im uzvrate čast, pozvaše gospodu mletačku na objed, oni poručiše, da će doći dragovoljno, ali megjutim potajno bi naregjeno po svem gradu, da niko ne prodade drvš, Poljičanima, neka ne bi na čem imali svariti objeda, te tako ostali zastigjeni. Videći naši, da nemogu dobiti drva, kupiše četri vreće bajam&, stukoše ih, te na ljupinama od bajama svariše objed. U urečeno doba mletačka gospoda dogjoše na užinu, te ostadoše odveć začugjena, kad vidiše, da je objed na stolu, usprkos svim njihovim zamčicama. Ovo


mi je, Ljubomane, kazivao u mom djetinstvu starac mi stric, Bog mu dušu pomilovao, pa lako da je istinito, jer su Mlečani bili zloćudni i vragometui kako malo ko, — Niže duždeve polače u istok pod obalu dolazili su brodi sa svih strana Dalmacije i Istrije i dovagjali vino, ulje, smokve i drugu trgovinu u Mletke. I sada se vide gvozdeni kolačići, za koje bi privezivali našinci svoje lagje. Znalo se je mjesto Višanima, Hvaranima, Splićanima, Trogira,nima, Zadranima i tako dalje, te je i danas to urezano u kamenu. Po obali uz more poplivali bi tu naši Hrvati i tržili svoje stvari, pa, jer su oni najviše ondje bivali, podrugljivi Mlečići prozvaše tu obalu Riva degli Schiavoni (Obala robovaJ, te joj je tako za uviek ostalo ime. Ovih dana, što sam u Mlecima, kad god, Ljubomane, dogjem na „obalu robova" krv mi udari u obraz od muke. Mi smo Hrvati slavni junaci, a Mlečići nas prozvaše robovima! To nam je uzdarje, što smo im pomagali u ratovanju. Povjesnica piše, a i slavni naš pučki pjesnik Kačić kaziva, kako su se mnogi naši dalmatinski Hrvati uprav proslavili junačtvom na ratnim mletačkim gjemijama. Niesu Hrvati nikada bili niti li će ikada biti ičiji robovi ! Sedamnaestoga vieka lisičasti Mlečani pokušaše hrvatskim Poljicima da nametnu za velikog kneza svoga čovjeka, nekoga Dujma Papalia, ali ga slobodni Poljičani odagnaše iz svoje knežije i zaprietiše mu oštro, da ga nikad više ne snagje napast zaviriti u njihove mosorske klance, ako mu je drago nanositi se glave na ramenima. — Dok su Mlečići bili u doticaju s nama, oni su nam učinili velika zla: sasjekli su naše gore za njihove lagje i ostavili su nam po


primorskim gradovima talijanštinu, koja se i dan današnji opire našemu hrvatstvu. Ne samo nama već nikomu ne bijahu Mleci od koristi; oni niesu bili prosvjetitelji već gulitelji. Njihove galije, glasovite morske lupežiee, plovile su po dalekim morima i svuda se zavlačile, otkle bi mogle štogogj istegnuti. Vragokapiće i dugonoktiće stavljali bi Mlečani na galije, te im je otud i ime ostalo galeoti. Prikovali bi ih uz brod, samo bi im ruke ostavili slobodne, da budu mogli voziti. Tu bi galeoti danovali i noćevali na kiši, ledu i žegi. Neprestano sjedeći i vozeći izraslo bi im divlje meso po dupama i bedrama; vrieme bi ih izjelo po obrazu, te ih niesi mogao gledati od grozote.— Svake godine na dan Uzašašća Gospodinova holi mletački dužd na svojoj bogatoj i raskošnoj lagji zvanoj „Bucintoro" izvezao bi se iz Mletaka na morsku pučinu, te tu, praćen svojim doglavnicima, spustio bi u vodenu dubinu zlatni veliki prsten, nataknut na svilenu žicu. Tim činom vjenčao bi dužd more sa Mlecima, jer je more bilo mletačka podvornica i jedina uzdanica. Ova se je svečanost obavljala velikim slavljem. Na stotine manjih brodica, okićenih zastavama, pratilo bi duždeva „Bucintora" na morsku pučinu. To bi gledala na durbine hola duždevica sa pendžera iz duždeve polače, a oko nje bi sjedile, raskošno odjevene mletačke vlastelinke. Kad bi bio čas,- te bi se zamočio prsten u vodu, trublja bi s mora o tom dala znamen, a onda bi topovi zagruvali po Mlecima u znak veselja. Napoleon Bonaparte godine 1797 dao je sažgati duždevu lagju „Bucintoro", te je iz nje izvadio čista zlata vriednosti 697,000 dukata. — Slavna mletačka skupnovlada, koja je


U MLECIMA 2 8 SRPNJA 1 8 9 8

105

trajala gotovo 14 viekova, a njome je upravljalo 120 duždeva, pala je, oborena od velikoga Napoleona. Sadašnji su Mleci tek uspomena stare njihove slave. Bogate polače mletačke gospode danas se zoblju, a u nje se gnjezde Židovi, koji kupuju te polače za male novce u propale gospode. U Mlecim je veliko siromaštvo, jer ne ima tu gotovo nikakva prometa ni obrta. Da je siromahu najesti se pure kao drugomu pečene zaoblice. Ali su pusto i zanemareni. Ima mladića zdravih i čilih nižega sloja pučanstva, pa stoje povaljeni potrbuške na mletačkim mostićima i čvrljaju duge ocaklene lule. Jer se ne maknu i ne muče, da makar iz kamena izbiju koru hljeba? Lienost ih je obvladala. —- Mletačke su ulice u zatišjima uprav gnjusne, pa te strašno zakusi, kad kroza nje progješ. Kamo Mlecima čistoće našega bieloga Zagreba ? Ja niesam vidio do Zagreba čistijega grada, a kamo li što Talijanci vele, da su oni ljudski, a Hrvati da su divlji. Zagreb im može biti ogledalom u čistoći. — Sada Mleci sačinjavaju dio ujedinjene Italije pod krunom kraljeva od Savojske kuće. I ako su Mlečani željeli obnoviti svoju staru republiku, ipak se niesu mogli oteti vapaju cielog apeninskog poluotoka, da sva Italija bude u jednoj cjelini, da se nagju pod jednim krilom svi Talijanci, što istim jezikom govore. Mržnja proti Austriji bila je i u Mlecima kao po svoj ostaloj Italiji. Kad su tjerali Austrijance iz Mletaka, žene su u pregačama nosile kamenje muževima, da njime gone inostrance.-—U Mlecima vide se spomenici umnicima i junacima ujedinjene Italije: Kavuru, Mauinu, Garibaldu, Viktoru Emanuelu i drugima. Ima u ovom gradu više


kazališta, gdje se prikazuje i pjeva svake večeri. Bio sara predsinoć u gledalištu Fenice, pa mi je srce raslo od dragosti, kad sam čuo, gdje je najbolje pjevao te večeri vKašmanu, naše gore list iz Lošinja. Isti su mu Talijanci pljeskali i obasipali ga hvalom. — Ljubomane, Mletke sam razgledao, sutra u jutro krećem put Padove. Pisaću ti.


@ ® ® @ @ ® ® @ @ @ @ ® @ ® @ @ ® ® ® ® _ © @ ® @ ® @ @ @ © @ ® @ ® ® ® @ @ ® @ @ .

® ® @ ® ® ® ® •® ® © ® @ ® ® ® < a ® ®

Iz PADOVE 29 Srpnja

1898.

^jutros rano pomolili se Gospi, ako će Bog; o j spremili svoju prtljagu, pa se u lagji privezoli do željezničke postaje. Točno na 8 sata zadimi parnjača, te ostavismo Mletke. Talijanske su željeznice nečiste; u vozovima je tiesno i sparno. Srećom ne bijaše navalica putnika. Prvo je pristanište u Mestre, gdje ima više raznih tvornica. Otole poletismo u zapad preko ravnice duge i široke. Sunce peče; vrućina j e ; kako gvozdenica silno juri, mrvu nas razhlagjuje, inače izgorismo živi od žege. Uz put su jablani, vrbe i druga stabla, a po njima začvrčali cvrčci. Polje se razvalilo u doce, a po tim docima krajem su lozni uzvodi, a sredinom su sijanice, po kojima nabilo stogove od ječmene i pšeničene slame, jer se je sada već spremila žetva. U često susretasmo po njivama kukuruze, koji su liepi i zeleni, jer niesu žedni vlage. Po gornjoj Italiji ima nekoliko godina prokopali jendeke preko polja, u nje navrnuli vodu iz riek&, pa, kad je suša^


navrate vodu na usjeve. Lako je to bilo izvesti, kad je zemlja ravna kao dlan. Ima i maslina, a ove su godine uhvatile baš dobro. Upitam jednog suputnika Talijanca, čemu ne sade lozu po svem docu nego samo o kraj ima, a on mi odvrati: ovako je unosnije; tri nam koristi zemlja dava: kruh, vino i voće. Na uzvodima penju se loze po šljivama, kruškama i jabukama; služe te voćke tankoj lozi za potporište, a kad izbaci rod, ljepota je pogledati lozne grozdove uz rumene jabuke i sočne kruške. Gdje su težaci? — zapitam ja dalje -— sasvim ih se malo vidi po polju! Nije baš sada velika ragja — odgovori moj suputnik — a, da ti pravo kažem, prijatelju, čudo te jadnomu talijanskomu težaku i ne zamrzne sasvim tugja zemlja. Kako to? — ja ću. Evo kako! U nas poljotežac ne ima ni svoje sijanice, ni svoga vinograda, ni svoje livade, ni vrtića, gdje bi badnuo struk zelja, već sve je to gospodarevo. Talijanski težak, uz male izuzetke, ne ima ni svoje kuće; i ona je gospodareva, pa je stoga naš zemljodjelac pravi kmet, da ne rečem gospodarev rob. Ne smije težak izguliti trs kupusa za večere, nemože ubrati grozd grožgja, niti li donieti djetetu dvie smokve; ako to sazna gospodar, može ga dignuti sa zemlje i s kućišta, pa kud će onda? U Italiji gospodari živu bogato i raskošno, a siromašni zemljodjelci hrane se ponajviše purom; rietko se kada oni omrse u godini. — Pričao sam ti lani, Ljubomane, kako su po Kranjskoj i Štajerskoj sela skupna, čeljad čista, a težačke kuće uredne, prozorite i izgledite. Nije to tako po Italiji. U njoj su sela obično raštrkana kao po našoj zagori, više je ševaruš& nego li pločanih


kuća, narod je neuk i nečist. Ima i po talijanskim selima traljavica i odrpanica; ima ljeničinž, i gnjusa, kojima rietko kada češalj ulazi u kosu, a po vratu mogao bi im posijati repu. — Na 9 sata i po zazviždi željeznica. Evo nas u Padovi. Tu mi nije bilo stajanja nego samo do dvie po podne, stoga, netom se iskrcah, pohitih, da razgledam glasovitu crkvu svetoga Antuna, uza koju je manastir, gdje borave i dva naša Hrvata: Dobrović iz Istre i Milošević iz Sinja. Kud će suza već na oko? Kud če svoj nego k svomu? Dogjem k samostanu i pitam za Dobroviča. „Izišao je u grad!" ,,A Milošević?" „On je kod kuće!" „Javi mu se!" — Eto ti do mala prama meni mlad fratar. Vit je kao jablan, a plećat ko hrast, junačkog je hoda i pogleda kao što ga je rodila hrvatska majka. Kažem se Miloševiču ko sam, a- on raskrili ruke, pa se zagrlismo i poljubismo. Povede me najprije preko starinskog znamenitog manastira, te onda sagjosmo u dvorište. Pokaza mi, kuda se je uza crkvu obično šetao sveti Antun, duk je bio u životu. Godine 1231 dne 13 Lipnja u petak na 6 sata po podne umro je Ante sveti u Arčeli jedan kilometar i po dalečine od Padove. Padovanci, megju kojima je svetac proboravio dobar dio svoga vieka, zaželiše, da mu prenesu tielo iz male Arćele u svoj grad, i sbilja prvog utorka nakon njegova slavnoga preininuča Antunovo tielo bijaše prenešeno u Padovu velikim slavljem, te pokopano u crkvu „Majke Božje." Sa svih strana počeše dolaziti bolesnici na Antiu grob, da im pomože on, koji je već za svoga života bio učinio mnoga čudesa. Po odvjetovanju njegovu bivala su nova čudesa, te je bogoljubnost sve više rasla


,

i narod sve više vrvio k Antunovu grobu. Ne progje ni godina dana, a papa Grgur deveti proglasi Antu svecem i uzvisi ga na otare cieloga katoličkog svieta. Padovanci stadoše sada misliti, da sagrade pristojan hram za tako velikog i slavnog sveca i svoga mogućeg odvjetnika. Razvališe oni malu prvašnju crkvu, te na istom mjestu podigoše veličanstven hram, koji ukrasiše svojim darovima mnogi bogoljubni knezovi i kneginje za čast kostima svetoga Antuna, što se tu nahode. Novi krasni hram prozva se crkvom svetoga Antuna. Ovu je crkvu nekoliko puta vatra poharala, ali su ju bogoljubni kršćani opet iznova dogragjivali i urešivali, te je i dan današnji hram svetoga Antuna najljepši ures starinske Padove. Ova je crkva jedna od najznamenitijih, što ih imade u cieloj Italiji; na njoj je sedam vršaka, a pobočke su dva ogromna tornja. Pred crkvom se nahodi plokata prostrana i krasna, pa, kad preko nje progješ, te kroz veličanstvena vrata stupiš u hram svetoga Antuna, ostaneš zapanjen, te uzdahneš, govoreći: Bože, veliko li je i slavno mogućstvo tvoje! Sredinom i okolo visoki i jedri mramorni stupovi, a uza' zidove žrtvenik do žrtvenika, slika do slike od glasovitih umjetnika. Nebo zlatom optočeno i takogjer okićeno divnim slikama. Zlato namamilo k sebi sunčane trakove, što se prokrali kroz staklo na učelku. Žutilo se prosiplje sa zlata iz sunčanih trakova i svojim sjajem osvjetljuje slike svetaca po nebu, koje su izragjene tako liepo i živo, da bi čovjek rekao, e se megju sobom razgovaraju. Po svoj crkvi vide se bogati darovi bogoljubnih duša ne samo iz Italije već i iz


drugih kršćanskih zemalja. Koliko li je samo pusto blago na velikom otaru! Nije to pokragjeno i privučeno kao u crkvu svetoga Marka u Mletke, već je ovo sve živa vjera učinila, živa vjera u Gospodina Boga i poštovanje prama Božjem službeniku Antonu svetomu. Godinu dana nakon njegova preminuća, otvoriše grob svetoga Antuna. Sve se tielo bijaše raspalo, a jezik svečev nagje se crven i čitovat megju vilicama. Svi, što tu bijahu, ostadoše kao izvan sebe, kad to vidiše; sveti Bonaventura kleknu tada s pukom pred grob svetoga Antuna te zavapi: o blagosloiljeni jeziče, koji si uviek blagosivljao Gospodina i poticao druge, da ga blagosivlju, eto sad se očito vidi kolika je čast tvoja, pred licem Božjim! — Jezik svetoga Antuna sahraniše, te se i sada one svete moći čuvaju zatvorene na velikom žrtveniku. Ja zaželih, da ih vidim. Ispuniše mi želju. Užegoše svieće pred moćima, otkriše ih, a tada svi pađosmo na koljena. Ne znam, Ljubomane, jesam li ikada u životu bio onako živo ganut i obvladan jakošću vjere. Podigoh oči k moćima, fratar Milošević i ja ispesmo se na otar. Eno pred mojim licem pravi naravni jezik svetoga Antona, kojim je on proslavio mogućstvo Božje po svem svietu. Za više časaka stajao sam nepomičan i niesam mogao otrgnuti pogled sa one svetinje. Jezik je zatvoren u trostruko staklo, a oko njeg je srebro, zlato i drago kamenje. Stalak, na kojem su smješćene moći, takogjer j e od zlata i okićen biserima. Nakon što to sve liepo razgledasmo i nakon što se iznova poklonisino jeziku svetomu, moći bijahu zatvorene, a ja stadoh da gledam, što još ima na žrtveniku. Moći su u sredini otara, a s desna i lieva su


mno^i zavjeti od prevelikih ciena. Ima tu i drugih moćiju. Eno eiela donja kosirica od glave svetoga Antuna. Svi su zubi u njoj, a bieli su i čitovati kao da su od jučer, dočim imade im preko 665 godina. Ta je kosirica okićena dragim kamenjem; sve sami zavjeti, što ih ciene da valjadu više milijuni. Eno ustrižak platna od ruha Gospina, eno tri trna iz Isusove krune, eno komad pasa svetoga Antuna, eno lapat od haljine svetoga Frane Asiskoga, eno ustrižak od Isusovih pelena, eno kost od prsta svetoga Lovrinca, eno vrećica praha iz groba Gospodinova, eno bič vlasi svetoga Antona, eno komad od križa Gospodinova, eno jedan zub svetoga Jurja, eno kamen, na kojem je spavao i na kojem je preminuo sveti Ante, eno komad stupa, za koji je bio privezan Isus, eno kost od lakta svetoga Antuna. Još se tu nahode moči svete Marije Mandaline, svete Katarine, svete Justine, svetoga Jerolima i svetih Isusovih učenika. U ovoj crkvi vidio sam kalež pape Pija devetoga i jedan skupocieni kadionik, koji su radila dva zanačije pet debelih godina. Ovdje se takogjer nahode orgulje najveće u Italiji. Goni ih plin, a zapadaju 60,000 franaka. Mnogo je blaga pograbio iz crkve svetoga Antona Napoleon Bonaparte i odnio sobom u Pariz, Bog mu prostio! U ovoj crkvi, koja može se reći, da pripada cielomu katoličanstvu, Poljaci grade otar svetoga Stanislava, a Česi svetoga Venćeslava. — Izagjoh blažen i kao preporogjen iz crkve svetoga Antona. Moj ljubezni Milošević provede me tada preko grada, koji broji do 70,000 dušS, a kroza nj protiču dvie male rieke. Padova je grad tih; ne ima u njem vike ni halabuke, što znači da


je tu mala trgovina i promet. Ima u Padovi liepih plokata, gostiona, kavana i kazališta, a sgradaje novih sasvim malo. I ovdje su spomenici potočnicima ujedinjenja Italije. Zavirio sam u padovansko sveučilište, gdje su ponajviše išli na visoke nauke naši Dalmatinci sve do nazad triestak godina. U dvorištu sveučilišne sgrade grbovi su svih pokrajina, iz kojih je bivalo djaka, pa sam vidio i grb Dalmacije. — Izim crkve svetoga Antona ima u Padovi još više liepih crkava i starinskih sjajnih polača. Ovdje se nahode mnogi veliki baštinici, što imadu ogromne prostorije polja. — Padova je odveć starinski grad; utemeljen je prije došašča Isukrstova. U blizini nahodi se glasovito kupalište Abano, što je ljekovito osobito za poganicu. — Ljubomane, nadaj mi se opet listu iz. Milana.


Iz

MILANA 30 Srpnja

1898.

X|£?ad se uputih iz Padove jučer oko tri sata po ^Tjpodne, u a veliku sparinu bijahu se navukli odjednom crni oblaci i zakoravili ispod neba. Sa AlpS, od sjevera sunu vikar, te diže veliku prašinu. Bržebolje zatvorismo stakla na željeznici. Potjeralo oblačine na goru, gdje će se stavno biti izasula krupa, jer se je čula silna jeka. Oko nas ulila jaka kiša. Parnjača juri, voda pljušti, u planine pucaju munje; sieva, grmi, zemlja se trese. Oslobodi Bože, i sveti Ilija gromovniče! Do mala razvedrilo, a sunce se ukaza na obzorju. Otvorismo stakla. Ugodan vjetrić propuhuje. Kiša očistila zrak, te se bistro vidi. Voda oprala vinovinu i voćke, pa lišće oživjelo. Paru jača strašno zadimila; leti kao mahnita; drma sobom, regbi hoće da strese sa sebe kišu. Mi smo putnici veseli na ovako liepu popodnevu i na ovoj prohladici. Sad ćemo k Vićenci. starinskom gradu, koji se stere na podnožju Beričkih Brda. Sgodan je grad Vićenca, ali su daleko ljepša Berička Brda, odjevena gu-


stom gorom. Ta brda sve jedna za drugim niču; neka su viša, a neka niža; jedna su sgrušna, druga uštinuta. Od njih se odvaljuju proplanci i drage, kroz koje protiču potoci. Evo nas u Veroni. Taj je grad sazigjan još u rimsko doba, a razasuo se je dužinom i širinom od više kilometara u pitomoj nizini, kroz koju teče rieka Ečava. Verona broji do 70 hiljada duša; ima u njoj mnogo krasnih crkava i inih sgrada. Znamenito j e tu starinsko gledalište (antiteatar), koje nakon koloseuma u Rimu najveći je i najznamenitiji spomenik te vrsti. U Veroni se vidi takogjer bogatih grobnica i skupocienih slika po hramovima i gospodskim polačama. Oko Verone su glavice, u kojima su tvrdi meterizi. Iz glavica reže ubojiti topovi, a ispod zemlje lagumi su crna praha i teška olova. Verona je starinska tvrgjava, koju nije lako osvojiti. Od nje leti željeznica do Peskiere, što se ogleda u jezeru Garde, Kad povirismo na to jezero, mene iznenadilo. Prolilo se ono u dužinu 60, a u širinu na nekim mjestima do 16 kilometara. More, brate, a ne jezero! Voda tiha kao ulje; paroplovi voze sviet iz jedne varoši u drugu, što se bjelaskaju uz jezero kao labudovi. Oko jezera pitomo; tu raste loza i svaka voćka, a po okolnim brežuljcima nabila se svakojaka gora. Jezero Garda s podneva moči Peškieru, a u sjever zavlači se ono daleko gori u austrijski Tirol. Ovo je najveće jezero u Italiji; leži 100 metara nad morem, a duboko je na nekinf mjestima do 300 metara. Po tom jezeru, izim velikih, plove i male lagje, iz kojih lovci pod zimu pucaju u divlje guske, patke i liske. Teško mi bijaše rastati se sa ovim krasnim jezerom, te


sam ga velikom željom pazio kroz okno, dokle god nas parnjača ne odnese mimo dole i briegove, te mi ga ote vidu. Do mala ćemo u Brešiu. Krasan je to grad. Pripela se Brešia uz obronak divnog brdeljka, u kojem zamodrili gusti vinogradi isto kao kod nas u primorju. Niesu tu loze samo po uzvodim, već su zasagjene po svem docu; grožgje se objesilo niz taklje. Rosno je grožgje i vinovina — kao što je malo prije pala kiša — rosno je i lišće po drveću, kojega je pun brdeljak. Sunce pri zahodu zaprlo svojim trakovima u to polje nad građom Brešiom, pa zasjale kišne kapi u sunčanim trakovima kao biseri. Eh da mi je bilo moguće zaprti željeznička kola, opočinuti, te se situ nagledati one ljepote! Brešia je takogjer grad još od rimskih doba, a broji danas preko 60 hiljada stanovnika. Ovdje se kuju glasovite puške, što su spominjane i u hrvatskim našim narodnim pjesmama. Ima u Brešii više vele liepih crkava i drugih starinskih spomenika. —• U večer na 8 sata, stigoh u Milan, glavni grad Lombardije. Prije nego ti stanem opisivati Milan, reći ću ti nešto, Ljubomane, o pokrajini Lombardiji, koja je jedan od najljepših i najznamenitijih predjela u Italiji. Izim gradova, što sam ti ih do sada nabrojio, još su tu znamenita mjesta: Bergamo, Monca, Pavia, Piaćenca, Kremona i tako dalje. Kroz Lombardiju protiče najveća talijanska rieka, po imenu Pad, u koji se izliju s desna i s lieva mnogobrojne omanje rieke i potoci, što nataplju lombardeško tlo i podrže vlagu u zemlji. Lombardija je ravna kao dlan, sve je pupa zemlje, tek na megjašima su planine, ali i one niesu gole, već su napunjene zemljom, iz koje


niče gora kao more. Rodna je zemlja Lombardija kako malo koja. Tn raste pšenica, kukuruz, zob, konoplja, lan, trava, voće svako i povrće, sočivo, maslina i loza. Goje se tu dosta i murve, od kojili lišće služi za branu svilenim bubama. Osobito oko Bergama mnogo se radi o svili. Lombardija je zemlja obrtna i prometna. Po ovećim varošima svake je subote pratnja (pazar) marve velika i sitna zuba, a na svetoga Martina budu silni sajmi u mnogim lombardeškim mjestima. Kod grada Bergama nabode se tri uvale, okružene pokosicima, te ib je ljepota Božja pogledati. Od davnih davnina Lombardija, kao i mnogi drugi talijanski predjeli, bila je pod Austrijom, ali osobito Lombardezi niesu mogli da trpe tugjinca u svojoj zemlji, pa su se neprestano bunili i gledali, da se otmu ispod vlasti, koja niti li je njihove krvi, niti li njihova jezika. Da sačuva sebi podložnu Lombardiju, Austrija je morala neprestano držati ondje silnu vojsku. Osvanu godina 1848. Tada se pobuni gotovo ciela Europa; svi puci zaželiše se slobode. Lombardeze nije trebalo moliti, da se dignu na oružje. Oni su to jedva dočekali. Piemonteški kralj, stari Karlo Alberto, stavi se na čelo narodnom pokretu u Italiji, te sa svojom vojskom prekorači u Lombardiju, da braća pripomognu braći otresti se tugjinskog jarma. Zavrže se krvavo kolo. Nije šala, kad se narod pobuni, a još je teže s njime boriti se, kad je on opojen željom zlatne slobode. Austrijska vojska morala je uzmaknuti iz Milana. Strašan bijaše taj uzmak. Austrijski su vojnici bili prisiljeni noću putovati, te puškom ispred sebe krčiti put. Kad bi oni stigli u koje mjesto,


pobunjeni bi narod stao brecati u zvona, a onda bi iz kuća pucali na austrijsku vojsku i bacali se u nju kamenjem. Žene talijanske polievale bi Austrijance vrelom vodom sa prozora. Na velike muke austrijska vojska dopre do Verone i tu zasjede u onoj jakoj tvrgjavi. Na glavi austrijske vojske stajaše siedi general Radecki. Bila mu je, bora mi, puna kapa, ali bijaše on srca junačkoga, jer je bio od korena slavjanskoga, pa se nije prepadao. U austrijskoj vojsci nalazile su se i talijanske čete iz Mletačke i Lombardije. Krv nije voda, pa svoj poleti k svomu. Do 20 hiljada talijanskih vojnika uteče ispod austrijskoga barjaka i pri bježe u tabor piemonteškog kralja Karla Alberta. Ostali Talijani, što ostadoše u austrijskoj vojsci, kad bi došlo do okršaja, ne bi htjeli pucati u svoje, već bi palili u zrak. Kad to sazna Radecki, obli mu znoj junačko čelo. Svu nadu i uhvanje postavi Radecki u naše Hrvate graničare, kojih bijaše liep broj u austrijskoj vojsci. Oni su posvuda bili na prvom mjestu. Gdje je trebalo obraniti tvrgjavu od dušmana, nije se moglo bez Hrvata. U Peškieri talijanska vojska opsjednu naše graničare, kojima do brza ponestade hrane. Samo po .šaku kukuruza primali su tu graničari na dan za hranu, ali ipak branili su se kao lavi. Kod Kustoce dne 25 Srpnja bila je odlučna i glavna bitka u tom ratu. Odma iz jutra strašno zapeče sunce. Od silne žege mnogo je ljudi pomrlo. Bitka bijaše krvava, a trajala je cio dan i zahvatila dobar dio noći. U boju palo je mnoštvo ljudi s austrijske strane. Tekar o ponoći stade uzmicati piemonteški kralj, te ostavi u taboru ratnu blagajnu su 2 milijuna


franaka i svoju srebrenu kočiju. To su tada Austrijanci zarobili. Radeeki razdjeli megju vojnike zaplienjeni novac sbog njihova velikog junaštva, što su iskazali u tom krvavom megdanu. Talijanci niesu klonuli duhom, jer izgubiše tu bitku, već su trajali da se bore dalje, a, valja priznati, borili su se junački i očajno, buduć im je pred očima svjetlila zlatna slobod, za kojom su čeznuli i koja im je ulivala snagu u mišice. Kod Volte dogje opet do žestoka boja, gdje su hrvatski graničari golemih rana zadali Talijancima. Kroz cielu noć trajala je bitka. U pomrklini gruvali su topovi, sievale su puške, zveketali su mači. U jutro Talijanci uzmakoše. Karlo Alberto zatraži mir u Radeckoga, ali ovaj ne htjede ga primiti. Tužni Talijanci opet ostadoše poraženi kod Mantove. Tu Austrijanci zarobiše 2000 Piemonteza i 17 njihovih topova. Austrijanska vojska rušila je talijanske ustaše, jer je imala u svom krilu Hrvate. Bez Hrvata teško bi bilo austrijskoj vojsci. To su pobro znali Talijanci, pa su proklinjali naše graničare, koji su im priečili, da izagnu Njemce iz svoje domovine. Talijanski pjesnici i književnici onog doba strašno su uzdisali na Hrvate. Sto ste došli boriti se proti nama — govorili su Talijanci Hrvatima — kad ste i vi robovi kao i mi ? I vas Hrvate kao i nas Talijane Njemci gnjetu, pa čemu ste ustali proti našem neprijatelju, kad je on i vaš dušmanin? 0 Hrvati, Bog vam sudio, čemu ne trgoste mač u svojoj otačbini proti usilnicima, već dogjoste u našu zemlju, da nam ne dadete dočepati se zlatne slobode ? — Ovako su vapili talijanski književnici. Pjesnik Aleafdi u velikoj


raz draž eno sti proti našim graničarima ostavic je upisano, da je jednog mrtvog vojnika pripoznao po tom da je Hrvat, što mu je na čelu vidio upečačen žig ropstva. Nije li to za nas ujedljivo? Talijani su strašno onog doba zamrzili Hrvate. Njima je ime Hrvat ostalo kao neko strašilo. Eto mi smo dakle stekli prezir i mržnju Talijanaca za to, što smo bili vierni svomu kralju, što smo se pod kraljskim zastavama borili onako junački i onako od važno, kako se sami Hrvati znadu boriti. Magjar Gjulaj izdao je onih doba vojsku našega kralja; Njemci u Beču bijahu se pobunili proti kralju Ferdinandu; i Magjari se silno uzbuniše. Kralj se našao tada u klancu jadikovcu, ali digoše se Hrvati pod banom Jelačićem, te najprije potukoše Magjare, a zatim ušutkaše i bečke buntovnike. Hrvati se bore za kralja godine 1848 u Italiji; iste te godine lete Hrvati u Ugarsku i u Beč, da brane kraljevo priestolje! Ima li viernijeg naroda do hrvatskoga ? Ipak Hrvati su uviek najzadnji u državi. Njemci i Magjari preoteli mah, pa ne dadu Hrvatima ni opepeliti. Rastrgali su nam Hrvatsku domovinu : Dalmaciju i Istru Njemci pritegli k sebi, Banovinu i Slavoniju Magjari priključili uza se, Bosna i Hercegovina ni na nebu je ni na zemlji, što no se reče. Magjarske zastave danas se viju po Hrvatskoj, magjarski i njemački jezik uvlači se po Istri, Dalmaciji, po Banovini, Slavoniji, po Bosni i Hercegovini. S mora nas duši talijanština. Lukavi Talijanci, koji su nas svašta korili, što smo kao pošteni i vierni podanici vojevali za svoga kralja u Italiji, kašnje su posegli za našim hrvatskim obalama, ali smo im mi dali po rebrima pod Visom godine 1866.


Čast Talijarićima, što su se oui borili za svoje u svojoj zemlji, ali, kad su oni tako pravedni, čemu su htjeli oteti naše? čemu im i danas rastu zazubnice za hrvatskom Istrom i Dalmacijom ? I Magjari i Talijani, kad su brauili doma svoje, pozivali su se na pravicu, ali obzirom na Hrvate ne gledaju pravice. Sto je njihovo, to je njihovo, a što je naše, oni takogjer hoće da bude ujihovo. Mi smo tužni megju tri vatre. Kao tri gladna lava: Njemci, Magjari i Talijani razvalili žvale, pa traže, da nas Hrvate progutaju. Nevoljno je u istinu naše stanje! Jer smo bili uviek vierni kralju i priestolju, za to hoće da nas naši lakomi susjedi raščerekaju. Začudno je, što i Njemci i Magjari nahode se s nama u istoj državi, pa što ova država ne štiti nas, koji smo joj svegjer bili na obrani i izlagali svoje grudi proti svim njezinim izvanjskim i unutrenjim dušmanima. Nama ne ostaje druge nego uhvati se u se i u svoje kljuse! Neka nam služe za primjer naši plemenjaci Česi. Oni svojom žilavošću i svojom narodnom samosviešću nameću se njihovim dušmanima, pa su Njemci primorani, da danas s njima pletu pravdu oštru i krvavu. Vladajmo se tako i mi Hrvati. Kanimo se megjusobnih razmirica, oklopimo se svi u jedan zglob; taj će zglob postati ljut krš, 0 koji valja da se obroni zub i Njemcu i Magjaru 1 Talijanu, kad htjedu da zagrizu u naše. U slogi i nepopustljivosti leži jedini naš spas! — Oduljio sam, Ljubomane, ali niesam mogao, da ti ovo ne izrečem. — Vratimo se sad opet u Lombardiju. I ako su Talijani godine 1848 u više okršaja bili potučeni od Austrijanaca, ipak su oni ustrajali, te misao narodnog njihovog oslobogjenja nije bila


zaspala u njima, već je tinjala kao živa iskra u zapretu, da se do prigode razgori u žestok plamen. I susliednih godina dizali su se Talijani, da sbace sa sebe tugjinski jaram. Najbolje im posluži sreća godine 1859. Tada im pritekoše u pomoć Francuzi, te skupa s njima one godine na 24 mjeseca Lipnja Talijanci poraziše Austrijance kod Solferina i Svetog Martina nedaleko od Verone. Tu na bojnom polju ostade mnogo i talijanskih vojnika. Njihove kosti bijahu pokupljene i sahranjene u dvie kosturnice, koje se i danas vide kod Solferina i Svetog Martina, gdje svake godine na izhodnji dan one bitke talijanske gospogje nose vience mirisava cvieća, da njime okite grobnice narodnih junaka, što su slavno poginuli za svoju domovinu. — Italija je u zadnju nadjačala; njezin se je san ispunio; danas je ona slobodna zemlja, a piemonteški kralj kruni se u Rimu kao kralj ciele ujedinjene Italije. Niesu se Talijani dokopali zlatne slobode toliko snagom, koliko živom vjerom u pravicu. Tom mišlju bili su obvladani svi slojevi talijanskoga pučanstva. Ko se bije za istinu i za slobod, taj mora da nadjača. Talijanci su zlo učinili, što su se ohladili prama svetoj Isusovoj vjeri i što su ucvielili papu, koji je Božji namjesnik na zemlji. Možda ih zato i tiče ruka Gospodinova, jer uza svu postignutu slobodu, teške su oni sreće. I predlani su Talijanci bili nemilo potučeni u Africi, a njihova je država danas zadužena do grla. Veliki su nameti na puku, te ih neprestano seli na hiljade iz otačbine. Ob ovom ću imati prigode još da govorim tekom moga putovanja. Za danas dosta. Zdrav mi bio i veseo, Ljubomane Starče!


Iz

MILANA dne 3 Kolovoza

1898.

} J1 srcu Lombardije niče ponositi i slavni grad Milan. Dika je on talijanskih gradova ; zovu ga malim Parizom. Leži Milan u plodovitoj ravnici, a jedno dvaestak kilometara podalje od njega nižu se šumoviti brdeljci. Uz Milan protiče rječica Olona, u koju se izlije voda iz triju prokopi! Olona utiče u rieku Adu, a Ada u Pad, pa se može čovjek iz Milana provesti lagjom čak do mora Jadranskoga poniže Mletaka, ako ga snagje želja. Milan je opasan tvrdim i jakim bedemima, po kojima je ugodno šetalište u hladovini debele gore. U grad se ulazi kroz osamnaestera vrata. Danas Milan broji preko 320,000 duša. Starinski je ovo grad. Utemeljen je mnogo godina prije došašća Isukrstova, te se je odma u početku razvio odveć liepo, tako da su mnogi rimski carevi dragovoljno u njem stanovali i bili ga proglasili


glavnim građom sjeverne Italije. Godine 374 biskupovao je u Milanu glasoviti vladika Ambroz, crkveni mudrac. Nakon smrti on je proglašen svecem, a Milan ga drži za svoga zaštitnika. Rupiše divlji narodi sa sjevera. Uni porušiše Milan, a- nakon njih Goti sraziše ga sa zemljom. Nu Milan opet uskrisi iz pepela i podiže se do prvašnje veličine. Sagjoše potla Gota Longobardi; nje do brza potuče franački kralj Karlo Veliki. Oko godine 1000 Milan se je po sebi vladao. Kroz to doba bilo mu se je žestoko boriti sa susjednim gradovima. Godine 1153 sigje u Italiju njemački car Fridrik Crvenobradi, namjerom da ju osvoji. Osobito su mu se lakomile oči za Milanom. Fridriku posluži sreća, te godine 1162 provali u Milan i ščepa ga pod svoju vlast. Tužni gragjani razbjegoše se iz Milana po okolnim mjestima. Niesu oni driemali, već su neprestano smišljali, kako će izagnat neprijatelja iz svoje kuće. Milanci sklopiše savez sa ostalom braćom iz Lombardije, te se sve poglavice zakleše, da će se boriti do zadnje kapi krvi i da jedan drugoga ne će izdati. Učvršćeni slogom i ogrijani ljubavlju domovinskom, strašno potukoše oni vojsku Fridrika Crvenobradog u bitci kod Lenjcma godine 1176. Otada se je Milan upravljao neko doba po sebi, pa je opet padao pod razne tugje uprave. Godine 1713 spade Milan pod vlast njemačkog cara Karla šestoga. Francuzi osvojiše Milan godine 1796, a nakon šest godini! iza toga, Napoleon Bonaparte proglasi ga glavnim gradom cisalpinske skupnovlade. Tri godine kašnje isti Napoleon okruni se gvozdenom krunom u stolnoj milaneškoj crkvi za kralja Italije. Bonapartova zvjezda ugasnu,


te godine 1814 pripađe Austriji Milan i sva Lombardija. Kako sam ti zadnji put, Ljubomane, kazivao, godine 1848 Lombardezi pobuniše se proti Austriji. Milan je bio najžešći. Za pet dugib dana borili su se pobunjeni Milanci kao ljuti lavi, dok niesu istjerali Austrijance iz svoga grada. Djaci megju prvima letili su na bojište. Mladi kao kap, liepi i pristali, zaboravljali su na užitak mladosti; niesu mislili ni na oca, ni na majku, ni na sestru milosnicu, ni na mladu ljubeznicu, već, opojeni slatkom mišlju slobode, hrlili su na junački megdan kao na pir ; sjekli su i padali su sa zadnjim riečima na ustima: živjela slobod! živjela Italija! Žene raspletenim kosama, sa djecom u naručju letile su po gradu i u pregačama nosile kamenje muževima. I dan i noć zvona su neprestano brecala i poticala puk na uzbunu. Na uspomenu onih krvavih pet dana Milanci su sagradili u svom gradu spomenik, na kojem je uklesana krasna žena (Italija), gdje se otimlje neprijatelju, što ju obložio rukama oko pasa. S druge strane spomenika orao ščepao čamprazima sokoliću, podušio ju krilima, pa ju hoće da kljova, ali se sokolića živo koprca orlu u čamprazima i svojim kljunom odbija orlove nasrtaje. Ponize na spomeniku udjelane su milaneške žene sa pripetim skutima, punim kamenja; neke se od njih objesde o konope, pa zvone u zvona. Svake godine na ^obljetnicu onih pet dana Talijanci kite ovaj spomenik viencima mirisava cvieća. Ima u Milanu još drugih veoma liepih spomenika osloboditeljima domovine i drugim njihovim zaslužnim ljudima. — Sa ujedinjenjem Italije Milan je napredovao u svakom pogledu mimo sve druge talijanske


"•radove. U njem su mnoge nove sgrade, probivene su krasne široke uliee i uregjena su nova šetališta, te se u ovom pogledu Milan može mjeriti sa prvim europejskim gradovima. On je odveć prometan i obrtan. Tu su velike radionice svakojakih rukotvorina, a ima mnogo dućana odveć bogatih. Da ti je, Ljubomane, samo razgledati dućan braće „Bocconi" čudom bi se začudio, kao što sam se začudio i ja. Kad ugješ unutri, ne bi rekao, da je to jedan sami dućan, već čitav pazar. Kuća je duga i široka, a na četiri je tavana. Uzlazi se uza široke stube, pokrivene ćilimima. Pri zemlji po stolima i klupama prtena i suknena na stogove. Za svakim stolom čeka te momak, da s tobom pazari. Na prvom podu rublje svake žice i svake boje. Na drugom tavanu gomile gotovih odiela ; na trećem posto]i, oprsnjače, kajiši, remenje, a na četvrtom svake sitnarije i šuškarije, što čeljade može da zaželi. Okolo na okolo velika zrcala, pa se silna svila prelieva u tim ogledalima i zasljepljuje ti oči. Ima vise stotina momaka u onom dućanu, a katkad slegne tu do hiljade kupaca u jedan mah. Jedni se pogagjaju, drugi broje novce, treći razgledaju amo tamo po stočićima, a ženskadija, jadi je ne znali, svaki se čas ogleda u zrcalima. Ovakova dućana niesam vidio ni u Beču, a ne kažem, da ih ne će biti ondje i ljepših i bogatijih, jer je Beč za pet puta veći od Milana. -— Iz sredine grada granaju se prama osamnaesterim vratima široke i udobne ulice, urešene krasnim polačama. Ove ulice neprestano su pune svieta; jedni idu pješke, drugi se voze u tramvajim i u omnibusima, a gospari lete u kočijama. Mnoge su plokate u


Milanu, ali najveća je ona pred stolnom crkvom, baš u sredini grada. Divna je ta plokata. Od nje do plokate „della Scala" ide se ispod glasovitih triemova Viktora Emanuela (Gran galleria Vittorio Emanuele). Ah, to je baš ljepota! Ovi trieniovi broje se megju najveličanstvenije gragjevine današnjega vieka. Niz dužinu od 195, a preko širine od 15 metara nad visokim krasnim polačama posvođilo debelim staklom. Široke staklene ploče pričvrstilo kovinskim, sjajućim se pruljama. U sred sredine tih triemova ispeo se vršak, optočen pozlatom. Može kiša lievati, koliko ju je volja, a ti se šečeš ispod tih triemova miran i spokojan. Oko tebe prebogati dućani, raskošne gostione i kavane Ko je mlad, te ga je volja pogledati po oblocima nad sobom, vidjeti će sve jednu do druge na stotine crnokosih djevojaka od najbogatijih kuća, jer ne stanuju tu nego same gazde. Osobito u večer krasno je pod tim triemovima, kad iz njih prosja na hiljade plamena, a po kaldrmi se šeta najbiranija milaneška gospoda. Čuje se suštanj svile na gospogjama i veselo govorkanje dokone čeljadi. — U Milanu mnoga su kazališta, megju kojima prvo je Teatro della Scala. To je najveće gledalište, što ga ima u cieloj Italiji. Sama pozornica duga je 40 metara, a na njoj ima mjesta za 500 prikazivača u jedan mah. Ovo je kazalište odveć glasito. Ti zaviči u njem: Oh! pa odma ozvapja i odliega velikom jakošću. Ko meće za vrsna pjevača, valja da se okuša na milanskoj ,,La Scala". Pohvale li ga tu, vesela mu majka; on je već proglašen umjetnikom. Na plokati della Scala općinska je milaneška viećnica. Baš jučer bijaše vieće na okupu, pa odoh i ja da slušam.


Sjedi načelnik na visokoj stolici, a do njega su općinski prisjednici. Na niže u bogatoj dvorani smjestili se viećnici. Otvori se rasprava. Stade da govori jedan, a drugi mu upade u rieč. Diže se treći na noge, pa presjeca obojicu. Načelnik zvoni u zvonce i nutka ih da besjede po redu, ali njima za to deveta. Dižu se druga dvojica, pa se otimlju, ko će prvi da govori. Pometnja ! Vjeruj mi, Ljubomane, gore nego kod nas na seoskom sboru. Pa kad kažu, da i megju gospodom ne pada budalaština! — Ko bi ti opisao, starče, sve milaneške crkve? Mnoge su, i krasne su! Ja ću ti samo nešto reći o stolnoj crkvi u Milanu. To ti je jedan od najveličanstvenijih hramova, što ih imade u cielom kršćanstvu, a možda je ova crkva i najprostranija nakou crkve svetoga Petra u Rimu. Ovaj hram počeo se je zigjati još godine 1386, a i dan današnji nije potpuno dovršen. Najglasovitiji graditelji tekom viekova upravljali su gradnjom te divne crkve. Vas je hram od bielog mramora. Velika vrata zapanjuju te svojim veličanstvom. Nad njima su dvie ogromne ploče, na kojima je prikazan stari i novi Zavjet. Na prednjem učelku imade 250 kipa izmegju većih i manjih. Kad stupiš preko vrata, unutri je hladno, dočim na dvoru izgori od vrućine. Crkva je duga 148, široka 78 metara, a učinjena je u sredini na križ. Visoka je 108 metara. Hram je razveden na više krila, koja rastavljaju preogromni crveni stupovi. Tih orijaških stupova imade u sve 52, a, vjera ti Božja, jedva bi svaki obuhvatila rukama tri čovjeka, poredana jedan iza drugoga. Ovi stupovi podupiru svod i triemove, kojih ima mnogo o zidovima. Po nebu su slike, jednji življa


i^ ljepša od druge, a po zidovima takogjer slike. Žrtvenik^ je sila u toj crkvi, a svi su okićeni srebrom, zlatom i dragim kamenjem. Ima tu više grobnici knezova, biskupa i drugih velmoža. Pod velikim žrtvenikom pokopan je ovdje sveti Karlo. Ovo ti je, Ljubomane, letimice unutrenjost crkve, ali izvani je njezina velika ljepota. Ovaj je hram gragjen u gotičkom načinu, vas na šiljke i izreske, pa te čudo hvata, kad ga gledaš. Idem ja na zvonik. Ljubomane, prati me. Penjimo se uzgor. Hajde uza stube. Nikad kraju. Lome se noge u koljenima, pot teče niz lice. Nije šala, ima 512 stepenici do vrha. Izagje ti duša na grlo. Kad si gori, što, majčin sine? Ispod tebe po crkvi sve s nižega na više šiljci i izrešci; po tim šiljcima i izrešcima sveci i svetice, jedni posjedali, a drugi stoje uzgor. Kako se ne prevale? kako ih vjetar ne obori? Hoće, kako ne će! Tvrdo je to sve i možgjeno. — Vršci i isješci naložili se jedni uz druge. Imade ih čitava gora! Toga nije nigdje vidjeti u svietu. Pod tobom polegao Milan; ljudi ti se čine kao dječica, a kočije kao bešike. U daljinu siže oko preko ravne Lombardije, po kojoj se srebrene rieke i potoci. Nije mi se dalo mnogo gledati sa te visine, pa sigjoh sa crkve, pridržeći se o mramorne priruči. U sve ima do 4 hiljada kipa udjelanih u mramoru izvana i unutri veličanstvene milaneške stolne crkve. Od velike su tu ciene prilike svete Jelene, svete Lucije, svete Judite, svete Mandaline i tako dalje. — U Milanu je mnogo starinskih krasnih polača kao na primjer dvori knezovi Visconti, što su danas talijanskoga kralja. Ti su dvori sjajni i


bogati, u njima je crkvica, na koju su bile namještene jedne od prvih ura. Zaslužuje napose da se spomene velika i prostrana polača Brera (Pcdazzo di Brera). Pred njom je krasno dvorište, a oko dvorišta su triemovi, gdje su kipi mnogih slavnih ljudi. U sredini dvorišta ogromni je kip od mjeda, Napoleona Bonaparta. U okrugu polače Brera nauk je za znanost, književnost i umjetnost; akademija slikarstva, knjižnica su 200 hiljada svezaka, muzej, pjeneznica, botanički vrt i izložba slikl U Milanu je glasovita Ambrozianska knjižnica, čuvena po svoj Europi. Tu je knjižnicu godine 1609 zasnovao kardinal Federico Borromeo, koji je po svoj Europi bio razaslao književnike, da sabiru knjiga i rukopisa za tu pismohranu. U Ambrozianskoj knjižnici nahodi se u rukopisu i zakonik svetoga Cirila, napisan našom glagoljicom. Ima u Milanu i pučka knjižnica, iz koje. se posugjuju na čitanje knjige nižim stališima. U ovom građu glasovita je glasbena škola (Conservatorio di mušica), na kojoj liče mladost obojeg spola najvriedniji učitelji, a za malu plaću. Odveć su liepi gradski perivoji u Milanu; puni su debela hlada i zasagjeni su svakojakim cviećem, što te razblažuje svojim mirisom, netom stupiš na vrata perivoja. Ima u Milanu mnogo dobrotvornih zavoda. Velika Bolnica (Ospedale maggiore) podignuta je godine 1456. U nju može stati do 3000 bolesnika, te joj malo ima ravne u cieloj Europi. Izim ove još su tu mnoge druge bolnice, sirotišta i zakloništa. Ima zaklonište za sliepee, za gluhe i nieme, za škripljivce, za grbavce i tako dalje. Za javnu dobrotvornost uloženo je ovdje preko 70 miliona, što


može da služi baš na diku gradu Milanu. Znamenit je u ovom gradu Sempionov luk (Arco del Sempione), koji su započeli graditi godine 1804, a dovršili su ga tek god. 1838. On je jedan od najljepših spomenika ove vrsti u devetnaestom vieku. Vas je od bielog mramora. Urešen je stupovima od jednog samog komada. Na ovom luku vide se veličanstvena kola, a pod njima šest vranaca. Iz kola niče ponosito mramorni kip, koj prikazuje Mir. Na četiri ugla uklesane su četiri Pobjede u prilikama žena na konju. Sa sredine luka okrenuta prema gradu opet su četiri divna kipa, što prikazuju lombardeške rieke: Pad, Ticino, Ečavu i Tagliamento. Na ovom luku urezani su porazi Napoleona Velikoga. — Vriede spomena takogjer lukovi nad Novim Vratima, što su još iz dobe Lombardeškoga Saveza proti njemačkom caru Fridriku Crvenobradomu. — Veličanstveno je središnje željezničko pristanište u Milanu. Prostrano j e 18200 četvornih metara. Sobe su za putnike udobne, a dvorana prvoga razreda urešena je krasnim slikama. Odovle jure parni vlakovi put Njemačke, Francuske i suču se po svoj Italiji. Milan je željeznička razvodnica. Divno je tu pogledati vozove, željne regbi, kao uhranjeni konji, da polete jedni put Pariza, drugi put Beča i Berlina, treći put Rima, četvrti za Mletke, peti na Torin i tako dalje. Silni putnici jedni silaze iz vozova, drugi se u nje penju; ovaj jedva vuče svoju prtljagu, onaj viče nosača. Dječaci sa novinama oblieću naokolo, pa, zanugjajući te Listovima, deru se i kriče, da bi ih čovjek išćuškao od jeda. Eto ti i drugih dosagjivača. Ti bježiš od njih, a oni trči za tobom,


pa ti pred usta medu pivo i jestivo. Kao da nije dosta svega toga, još će ti doći i djevojke sa kitama cvieća, da im kupiš. Kad poleti voz, putnici izvire na okna, pa pozdravljaju svojtu i rodbinu, što je ostala, a ova im milo odgovara na pozdrave. Dok god ne zamakne parnjača, mašu jedni drugim rupcima. — Na izlazu sa željezničke postaje čeka ovdje putnike na stotine kočiji. Neke su poslane od raznih gostioničara, da love mušterije, a neke su pod kiriju. Ti držiš u ruci svoju prtljagu, pa eto nosači: jedan ti poteže za sandučić sjedne, a drugi s protivne strane, da će ti ga nositi. Jedva se otmeš ovima, ali eto ti drugih. Nazrili su te kočijaši. Svi su oni pod visokim klobucima kao kakvi knezovi, pa ti se klanjaju do crne zemlje i mole te, da sjedeš u njihovu kočiju. Ele dobrih ljudi! Kad niesi htio u ovog već u onog, ovaj te mrko pogleda; zgrizao bi te zubima, što njemu niesi dao da dobije. I sa nosačima i sa kočijašima dobro se je prije pogoditi, jer inače obriti će te i bez vode i bez sapuna, što no se reče. — Milanci su živolazni i vragokapići. Oni će ti se uzbuniti kao od šale. Proljetos, pod izlikom da je poskupila hrana, digao se vas Milan, te je svjetina kao mahnita letila po gradu, sjekirama ciepala vrata po dućanima i kamenjem lupala u prozore. Bili su presjekli i željezničke tračnice. Diže se vojska proti buntovnicima, pa je palo više mrtvih i sa jedne i sa druge strane. Baš ovih dana vodila se je rasprava pred vojničkim sudom proti trima zastupnicima, koji su uzbunjivali puk. Sva trojica osugjena su preko deset godina žestoke tamnice svaki. —• Prije nego se rastanem sa Milanom, reći ću ti


koju, Ljubomane, o milaneškom pokopištu, koje je odveć liepo i zamjerito. To je grobište vanka grada, a u okrug paše više kilometara. Krasna je crkva na ulazu, a u sredini pokopišta otvorena je oblica kula na stupe, iz koje se daje odriešenje pokojnicima na mrtvi dan. Okolo na okolo divne su grobnice, što ti progovaraju duši, te ti ne dadu, da se lako od njih odieliš. Eno oudje grob, omegjašen mramorom. Oko ploče posijano je cvieće. Na ploči leži sapleten vienac od živih ruža, što je čas prije doniela majka svomu jedincu, koji leži pod mramoritom pločom. Taj majčin jedinac uklesan je u mramoru nad grobnicom. Dječak je od desetak godina, plavokos; liep kao proljetni dan. Eegbi progovara. Do njeg dva krilata angjela; uhvatio ga svaki pod svoju ruku, pa ga dižu, da ga ponesu u nebesa. Malo podalje evo druge grobnice. Majka na umoru, a uza njezinu postelju petero joj muške i ženske djece. Sirote plaču, a majka ih tješi. Umire, a tješi svoj porod Suza joj se odronila niz suho lice. Sve je to udjelano u mramoru odveć na živo. Hajdemo trećoj grobnici. Otac leži na smrtnoj postelji, a sinovi mu i kćeri klekli na koljena okolo njega i sklopili ruke. Starac ih blagosivlje... Pogledaj sad onu grobnicu ondje. Mlada žena kao kap pala na ploču mramoritu raspletenim crnim kosama, obložila grob rukama, pa cvieli kao zmija u prociepu i žali za svojim djetetom. Pita ga, je 1' mu teška ledena ploča; zove ga, da se digne i da dogje miloj majci na ljubezno krilo. Podalje niče grob do groba, križ do križa, oko kojih razvedeni su puteljci, okruženi postriženim ružmarinom. Nad mnogim grobnicama uzdižu


se vite jele i zeleni bori, u kojima cvrkutaju ptice; regbi razgovaraju mrtve u grobištu. Ja ti, Ljubomane, ne ću opisivati sve grobnice u milaneškom pokopištu, jer mi srce ne da, a moj opis ne bi bio isto već slaba sjena tuge i žalosti, što je ondje isklesana u mramoru. Reći ću ti samo, da tu ima grobnica, što vriede do sto hiljada lira. Mrtvima pokoj vječni, a nama od Boga zdravlje i duši spasenje! S Bogom!


Iz MILANA 4 Kolovoza

f

1898.

ad si u Milanu, nemožeš, a da se ne zaletiš u nekoja mjesta milanske okolice. Monca je gradu Milanu sa sjevera na jedno 30 kilometara dalečine, a broji preko 20.000 duši Od starine je Monca; gorom i šumom je obrasla; mjesto odveć zdravo, pa su u njoj dragovoljno ljetovali mnogi cari i knezovi, a i dan današnji u Monci talijanski kralj drži jedan od najbogatijih svojih zaselaka, gdje često dogje na hladište, kad su sparine, sa cielom obitelju. Liepa je stolna crkva u Monci, gdje se čuva gvozdena kruna, kojom su se krunili neki talijanski vladari. I Napoleon Bonaparte krunio se je tom krunom za talijanskoga kralja. Godine 1859 Austrijanci, ostavljajući Lombardiju, ponieše gvozdenu krunu u Beč, ali ju opet povratiše na staro njezino mjesto godine 1866. Kažu, da je na onoj kruni jedan čavao, što je bio zaboden u presveto tielo Isusovo. U Moncu gotovo svake nedjelje i blagdana izleti mnoštvo milanske gospode, da se


tu naužiju cista zraka i debela blada. Oko Monce po gorama ima dosta divljaci, na koju se dižu u lov sve prva vlastela. — Milanu na jug ostaje Pavia, grad od svojih 30.000 stanovnika; leži na lievoj obali rieke Ticina. Za Paviu se je znalo još 600 godini prije došašća Isusova. Veoma je znamenit u poviesti ovaj grad. Tu je Odoakar, kralj Erula, zarobio godine 476 zadnjeg rimskog cara Romola Augustola. Ovdje i u Raveni bilo je sjedište gotskih kralja. U Pavii je Karlo Veliki, franački kralj, zasužnjio zadnjeg longobardskog kralja Desideria godine 774. Oko godine 1182 Pavia se je vladala po sebi, ali kašnje bila je pripojena vojvodini milanskoj. Kad je bila u svojem najvećem sjaju brojila je ona preko 100 tvrgjavsi i više kraljskih dvorova, ali od svega tog ne vide se danas nego ruševine. U Pavii je sveučilište izmegju najstarijih u Europi, na kojem su u razna vremena podučavali mnogi slavni učenjaci. Pavia je grad prometan i obrtan osobito željezom, kožama i sirom. Bude ondje više pazara preko godine, od kojih onaj, što biva u mjesecu Kolovozu, traje čitavih 8 dana. U blizini grada glasoviti je manastir Certosa (La Certosa di Pavia). To je možda najveći samostan cieloga svieta. U ravnici je, a prostran koliko jedno čitavo selo. Zasnovao ga je godine 1306 knez Ivan Galeazzo Visconti, da opere prolivenu krv svoga strica i svojih bratića. Crkvu i manastir gradili su najbolji majstori onoga doba. Tu je 14 kapela, punih slika i mramorja a osobito mozaika, o čem se je radilo duga tri vieka. Godine 1782 car Josip drugi ukinuo je ovaj manastir, te pripojio državi njegova dobra, koja su donosila preko milijuna dohodka.


Kad zauzeše Francuzi Lombardiju, oni sasvim opljačkaše ovaj samostan godine 1796, te donapokon povadiše olovo iz krovova i odnesoše ga. Godine 1845 Austrija povrati taj manastir fratrim Certozincima. Povjesnica spominje, da je tu godine 1525 bio potučen i zarobljen francuski kralj Franjo prvi od cara Karla petoga. — Zaslužuje, Ljubomane, da ti spomenem i mjesto Simonetta blizu Milana radi jeke, što se tu čuje. Pomisli: ti ispališ ondje pušku, pa se 40 puta izasebiee opetuje njezin glas, a, kad plesneš dlanom o dlan, sve se ori kao da je hiljadu čeljadi u jedan mah plesnulo. Pripovjedaju, kako je neki bogat Inglez čuo ovu čudnu jeku na svoje uši, povratio se doma, te htio da mu kod kuće odgovara onoliko puta. Prosuo silan novac, ali uzalud. Tada se od muke ubio. Stavno ne će biti bio pri svojoj sviesti. — Hajdemo sada, Ljubomane, iz Milana na glasovita jezera: Lago Maggiore, Lago d Orta, Lago di Lugano i Lago di Como. Ta su jezera u sjever od Monce, a u malim razmacima jedno od drugoga. Razlila se ona jezera i uvrtila u kopno na guvna, na jezičke, na jedra. Ovdje se uza nje otegle livade, po kojima porasla gusta trava, ondje nakvičile se nad jezera vrbe, onamo ponikli uz vodu jablani; tu odma iz jezera nikao ljut krš i strm greben, a podalje eno po'kosica, obraštenih zelenilom; megju njima drage i uvale, po kojima pasu voli vitorozi i bjelorune ovce. Krasno bude na proljeće, kad za vedrih dana sunce svojim trakovina pozlati ona jezera i ogrije okolo njih brdeljke i glavice, gdje skaču mladi janjci i kozlad, a junad se obada po rudinama. Po ovim jezerima lagje i čamci voze polaznike,


pa ima tu i gostiona, da čovjek založi. Osobito se ondje pije dobra mlieka, a za male novce uzmeš sira, iz kojeg se ciedi maslo, jer je baš pitna paša oko ovih jezera. — Ljubomane, pobrojio sam ti glavne stvari u Milanu i njegovoj okolici. Idem sada u Torin. Oglasiću ti se opet.


Iz T O R I N A 5 Kolovoza

1898.

đ Milana do Torina pitomo je odveć. Rieke potoci i prokopi nataplju zemlju, koja rodi obilno žitom, pirničom i vinom, a ima po gdješto i masline. Kukuruzi nabili se poljem; sve klipovi kao bati. Iskrižalo se zemljište na doce i dočiće, na zamegjice, okrajke i lazove. Uz rječine, potoke i prokope izresla debela i tanka stabla, iz kojih čuje se cvrkut ptica. Prolazi se mimo Magentu, pa se dogje na Novaru. I kod jedne i druge bio se je ljut rat izmegju Talijanaca i Austrije. Vide se spomenici, što su ih Talijanci tu sagradili svojim junacima. Kad si prošao još mimo grad Vercelli, eto te u Torinu. Leži Torin na ispetoj ravani, 230 metara nad morskom površinom, a broji preko 250,000 duš&. Okolo njega paše prostor u dužinu od 12 kilometara. Ulice su u gradu široke i pravilne; sve se jedna gubi u drugu, pa nije se lako tu snaći osobito inostranou. Oblije Torin sa istoka rieka Pad, preko koje imade više mostova. Mutan je odveć Pad kao gotovo i sve druge talijanske rieke. Torin je


glavni grad Piemonta, kojemu se piše velika čast i slava, što je okupio i ujedinio sve talijanske pokrajine u jednu neodvisnu vladavinu. — Spominje se Torin odavna, još prije došašća Isusova. Njime su vladali u staro doba Rimljani. Kašnje pade pod vlast Longobardim, te Frankim. Godine 1045 zagospodari Torinom Savojska kuća, koja se uzdrži sve do dana današnjega. Francuzi god. 1706 opsjednuše Torin, ali bijahu prisiljeni, da uzmaknu. Pri tom opsjednuču proslavili su s E u g e n Savojski i Petar Mika. Ovaj zadnji podžegao je lagum, te usmrtio time mnoštvo neprijatelja, a nije požalio ni svoje glave s ramena, jer je znao prije nego je dao vatru, da ni njemu nema spasa. To su junaci, što ne žale svog života za spas mile domovine! Takovima ne gasne uspomena do vieka. — Godine 1798 Torin su bili osvojili Francuzi, a 1799 ušli su u nj Austrijanci. Nakon bitke kod Marenga opet pade Torin Francuzima u ruke, te stajaše u njihovoj vlasti do 1814. Tada se povratiše iz Sardinje u Torin Savojci, stari gospodari Piemonta. Sa oslobogjenjem Italije, piemonteški kralj proglašen je za kralja svega apeninskog poluotoka, ciele zemlje talijanske. Sbog toga kuća Savojska ostavila je svoj starinski grad Torin, te se je premjestila prije u Firencu, a kašnje u Rim. Nije to drago Torinjanima, i ako im drugi Talijanci govore, da bi se imali dičiti, što je njihov kralj uzdignut na čast kralja i vladara sve Italije. — U Torinu su starinski kralj ski dvori Savojske kuće. Ja sam ih razgledao, ali ti ih, Ljubomane, ne ću opisivati, jer sam ti lani opisao carske dvore u Beču, pa, vjeruj mi, niesu siromašniji od njih ni starinski


dvori piemonteških kraljeva u Torinu. Pred kraljevom kućom liepo je šetalište, a ponize ovog glavna je torinska plokata, po imenu Piazza Castello, na kojoj je krasna polača Palazzo Madama, što ju je dala sagraditi savojska kneginja Marija Ivanića. U ovoj polaoi sakupljao se je senat na sjednice prije nego je bila prenešena priestonica iz Torina u Firencu. Sa pendžera iz ove palače piemonteški kralj Karlo Alberto godine 1848 dao je slobod svomu puku, koji ga je tada sa plokate ispred polače urnebesno pozdravio. Na plokatu „Piazza Castello" stječu se tri najljepše torinske ulice. Oko ove plokate mnoge su velike sgiade, podignute na triemovima, ispod kojih su bogati dućani i ugodno šetalište. Na plokati „Castello" glavno je stječište kočija i pristanište za omnibuse i tramvaje, što otole lete po svem gradu, vozeći čeljad. Niže plokate „Castello" baš na istom pravcu stere se „Piazza di San Carlo," što je najljepša u Torinu. I ona je okrunjena visokim polačama na triemove. Još su mnoge plokate po Torinu, ali ja ti ih ne ću sviju brojiti, samo ću ti spomenuti „Piazza Carignano", kojoj je nadjenuto ime od znamenite polače knezova Carignano, što se podiže na ovoj plokati. Ta polača do godine 1865 služila je za sabornicu zastupnicima. Tu je govorio svoje duboke govore slavni talijanski pametnjak Kamilo Kavur, kojemu ide najveća zasluga, što se je Italija dočepala zlatne slobode. Po torinskim plokatama penju so mnogi spomenici, izmegju kojih najljepši je „Ricordo Nazionale" (narodni spomenik). On je na četiri poda, svaki je pod optočen mramornim stupovima, u kojima su urezani različiti kipi. Iz podova ra-


ste šiljak, pri dnu krupan, pa sve tanji do vrha. Po tom su šiljku ispletene pruge, a, kao tolike oči, po njem su zirke. Ljepota je pogledati ovaj spomenik, visok 164 metra. On je učinjen na uspomenu oslobogjenja domovine ispod tugjinskog jarma. U njegovoj nutrini sahranjeni su mnogi mači i nozi, puške, samokresi, barjaci i neke druge stvari, što su služile u ratovima za oslobogjenje Italije. Kazivali su mi, da su puste hiljade za ovaj spomenik sakupljene ponajviše u najsiromašnijoj ruci pučanstva. I zanatlija, i težak, i nosač, svi su se utjecali, da dadu svoj novčić, da prenesu svoj kamenčić na uspomenu oslobogjenja domovine. Tako ti je rodoljuban prosti puk ovdje, do čim, Ljubomane, tamo u nas valja težaku platit, ako ćeš, da i na izbore dogje kao da drugomu bira zastupnika a ne samomu sebi, pa, ako dobra izbere, dobro će ga i braniti. — Na plokati „Solferino" spomenik je genoveškom vojvodi Ferdinandu savojskomu, ocu današnje talijanske kraljice Margarite. Vojvoda se tu vidi u bitci kod Novare. Mačem je u ruci na konju; konj ranjen pada pod njim. Vojvoda se toga ne straši, nego slobodi vojsku: napried junaei! ima za me drugi konj! samo napried! — Krasan je spomenik Karlu Albertu na plokati istoga imena. U tom spomeniku na vrhu je uklesan starac Karlo Alberto, koji je prvi trgnuo mač za slobodu Italije. Ispod njega su udjelane na četri ćoše četiri žene, od kojih jedna prikazuje onučeništvo, druga pravičnost, treća slobodu, a četvrta nezavisnost. Do njih su odma uklesana četiri talijanska vojnika u različitim odorama. — Izmegju Italije i Francuske debela je planina Moncenisio%


Tu planinu valjalo je provrtiti, te kroza nju protjerati gvozdeni put. Ali ko će to izvesti'? Činilo se je blizu nemoguće. Ipak neki umni ljudi latiše se toga posla. Sve pameću izmjeriše i izračunaše, kako će se planina prošupljati. Počelo se vrtiti su dva protivna kraja, pa, ho' š vjerovati, Ljubomane, sudariše se kao čavlom u čavao. Moncenisio je prošupljan, kroza nj danas leti parnjača, a hoće se, dok ga preleti, najmanje 35 časa. S ovim prorovom odveć se je pomoglo trgovini i obrtu; sbližila se je Franceska k Italiji, inače, da je okolišiti, koliko li bi to bilo dulje i skuplje! Mnogi su ljudi zaglavili šupljajući ovaj prorov. U Torinu podignut je spomenik godine 1879 na proslavu Monceniskog prorova. Taj spomenik prikazuje ljut krš i modrac kamen, tvrd kao ocal. U vrh toga grebena ispela se Znanost, te veli Naravi ispod sebe : moja si, ja ću te svladati! U ovom spomeniku uklesano je nekoliko ljudeskara i oni biednici, što su poginuli vrteći Moncenisio. — Još su po torinskim plokatama spomenici: Kavuru, Maksimu d' Azeglio, Graribaldu, Viktoru Emanuelu, Petru Miki i nekim drugim zaslužnim i slavnim talijanskim ljudima. Ljubomane, počelo je mračiti, ne vidi mi se dalje pisati. Nadovezati ču u dojdućem listu.

I \


@ ® @ ® ® ® ® @ @ ® © ® ® ® ® @ ® ® ® @ ® @ ® ® ® ® @ ® ® @ ® @ ® ® ® @ @ ® ® @ ® ® ®_@_® @ ® ® ® @ ® @ ® ® ® ® ® ® ® ®

^ r

^pr

Iz

TORINA «a 6 Kobvoza

1898.

^Jma u Torinu deset kazališta, a megju ovima oy poglavito je Teatro Regio, što je megju najljepšima u svoj Italiji. U ovom kazalištu pet je redova loža; može u nj stati do 2500 gledalaca; sagragjeno je odma uz kraljske dvore. Mnoga su šetališta i javne bašte u Torinu, te osobito uz rieku Pad ugodno je sjediti na probladici. Kao u svim talijanskim gradovima, i u Torinu ima više crkava, jedna ljepša od druge. Stolna crkva, posvećena svetomu Ivanu Krstitelju, utemeljena je još godine 602 od longobardske kraljice Teodolinde. U ovoj crkvi iza velikog žrtvenika kapela je, u kojoj se čuva jedna od najvećih svetinja kršćanske vjere. Tu pod žrtvenikom u debelu sanduku, obloženom zrcalima, nahodi se ono isto platno, u koje je bio zamotan naš Spasitelj Isukrst nakon njegova presvetog premitiuća na drvu križa. Čuo si ti, Ljubomane, više puta osobito velike


nedjelje, kad misnici rastaču muku Gospodinovu, da je Josip Arimatejac skinuo s križa presveto tielo Isusovo, zamotao ga u platno, te ga položio u grob. Nakon Gospodinova slavnog uskrsnuća, dragocienjeno platno, u koje je On bio zamotan, sahranjeno je u Arimateji, te ga je jedno koljeno ostavljalo drugomu. Godine 1453 Sveto Platno preneseno je s Istoka u Francusku, te je na 22 mjeseca Ožuljka iste godine bilo darovano Savojskoj Kući, koja i danas vlada u Italiji. Savojski vladari sahranili su ovu svetinju u veliku sjajnu kapelu uza prvostolnu torinsku crkvu, kako sam ti čas prije spomenuo. Platno, u koje je naš Spasitelj bio zamotan, veliko je, fino otkano, sve je od komada, a na njem se vidi utisak Gospodinova presvetoga tiela. Prije nego sam se opremio na put u Italiju, ja sam znao, da se u Torinu nahodi ova svetinja, pa sam uprav ceznuo, da ju na svoje oći vidim, ali to nije lak posao. Rietko i to samo u svečanim prigodama otvara se sanduk, u kojem je Sveto Platno. Od dana vjenčanja sadašnjeg talijanskog kralja Umberta nije se otvorio onaj sanduk do 25 mjeseca Svibnja ove godine za vrieme velike izložbe u Torinu. Tada su izvadili Sveto Platno i postavili su ga na veliki žrtvenik, gdje je stalo devet dan&. Nazočni su bili talijanski kralj i kraljica sa svom svojom porodicom, kad se je izvadilo Sveto Platno. Takogjer je tu bilo preko pedeset visokih crkovnjaka; papinih stožernika, nadbiskupa i biskupa, a naroda bijaše navrvilo mnoštvo nebrojeno s bliza i s daleka, da se nagleda one svetinje. Za svih devet dana, što je stalo izloženo Sveto Platno, neprestano je bila krcata svieta ne samo crkva 10


već i velika plokata pred crkvom; svak se je utjecao ko će prvi, da vidi Sveto Platno, da pade pred njim na koljena i da mu se pokloni. I ako ja niesam bio sretan, da ga vidim u naravi, vidio sam ga ipak uslikana. Tragovi presvetog Isusova tiela vide se tu čisto utisnuti. Na slici eno božanstvenoga Spasitelja Isusa onakova, kakva su ga skinuli s drva križa. Na licu mu se štije neizreciva bol i milosrgje. Eno svete njegove brade i vlasi, eno bilježi udaraca i tragovi konopa, kojima je presveto Tielo bilo privezano za stup, dok su ga bičevali. Ja sam, Ljubomane, kupio dvie slike Svetoga Platna i na njem tiela Isusova, pa ću ti ib pokazati, kad se na zdravlju povratim kući. Kapela, u kojoj se čuva Sveto Platno unutri je sva od mrka mramora, pa ti udahnjuje strahopočitanje. U ovoj kapeli na ćošama sagragjeni su spomenici' od bielog mramora nekim kipima od vladajuće Savojske porodice. —- Crkva Svetoga Filipa Neri najprostranija je u Torinu, a najveće je bogoljupstvo u crkvi Gospe od Utješenja. Ova je crkva sastavljena od triju crkava, te je na oči izvana kao neka gromada. Na mjestu, gdje je ova crkva, našli su priliku Gospinu, koju su odnosili, ali ona se uviek povraćala na isto mjesto. Videći to Torinjani, sagradiše povrh onog mjesta crkvu, u kojoj je i sada pod zemljom kapelica, gdje se je našla Gospina prilika. Ta kapelica puna je zavjeta, jer je Majka Božja tu učinila mnogo čudesa. Torinjani u svakoj potrebi trču u crkvu Gospe od Utješenja. Materi nose tu svoja bolesna čeda i mole se Mariji Djevici za njihovo ozdravljenje. Dok su stanovali savojski kralj i u Torinu, crkva


Gospe od Utješenja bila je i njihovom bogomoljom. Tu bi oni dolazili, da se pomole Gospi prije nego bi išli u rat, pa sbilja Majka Božja bila im je u pomoći. U crkvi se vide mnogi ratni darovi Bogoridici radi pobjedi nad neprijateljem. Ovdje su uklesani u mramoru kipi babe i matere sadašnjeg talijanskog kralja, koje su svako jutro dohodile u ovu crkvu, da se pomole Majci Božjoj. Pred crkvom je spomenik Gospi, što je oslobodila grad od srdobolje godine 1835. Kako je sada velika izložba u Torinu, kada bude pri zatvoru iste, pronieti će iz crkve Gospe od Utješenja priliku Majke Božje s jednoga kraja do drugoga grada Torina, te preko sve izložbe. Vas će grad pratiti svoju moguću odvjetnicu, a zvona će slaviti po svim crkvama. To će biti divno vidjeti. — Ne ću ti ja, Ljubomane, brojiti niti li opisivati sve ostale crkve po Torinu, jer bi me uhvatila zora za stolom, nego ću ti još spomenuti crkvu Isusovaca, što je najurešnija od svih drugih i Crkvu od Čuda. Pripovjedao mi je kalauz, što me je peljao po Torinu, da je lupež bio ukro iz neke crkve pišidu, u kojoj je bilo svetih oštia. Lopov utjerao pišidu u torbu, izletio na dvor, pa, da brže izmakne iz grada, unajmio na ulici konja do svog sela. Objesi lupežina torbu o samar, baci se na konja, pa ga podbadnu, da će poletiti, ali konj ni da makne. Srdit lopo, sve ga bije postolima u trbušinu, ali konj ne će, pa ne će, da ga ubiješ. U neki mah parip se slegnu i kleknu na prva koljena, a svete oštie stadoše letiti iz torbe jedna za drugom. Kad to vidio lupež, probliedi kao krpa. Sleti se čeljad, skinuše torbu s konja, te u njoj nagjoše ukradenu pišidu. Lupež očitova


tada svoj grieh, a narod na uspomenu ovogv dogogjaja sagradi na onom mjestu Crkvu od Čuda. To se je dogodilo godine 1443 po Isusovu porogjenju. — U crkvi svetoga Lovrinca pred slikom blaženoga Gajtana torinske najmenice nažigaju svieće, kad ostanu bez službe, neka im blaženi Gajtan isprosi u Boga, da nagju gospodara. — U Torinu ima više knjižnica, megju kojima prva je Kraljska Knjižnica, u kojoj je preko 60,000 tiskanih svezaka, a do 3000 rukopisa. Muzej Oružja takogjer je od velike važnosti, jer je izmegju najbogatijih, što ih ima u cieloj Europi. Ljepota je tu pogledati osučaj oružanika: dvanaest ih na konjima, a trideset i osam pješaka. I konji i junaci oružani su do zuba. Tu se vidi ubojito oružje mnogih slavnih junaka ne samo iz Italije već i iz drugih zemalja. Suviše ima u onom muzeju kineškog, japanskog i turskog oružja, te kalupi sviju novih ratnih sprema. Znamenit je takogjer u Torinu i Egipatski Muzej, u kojem se mogu vidjeti ogromne prilike orijaških kraljeva; mnoštvo sandukii mumia; muška i ženska egipatska odiela; njihove svirale i druga glasbila; sulice, strielice, kuće ševaruše, čunjaste egipatske lagje; lule, lonci, lopiže, kašike, viljuške i što ti ga još ja znadem. Najdragocjenija stvar u egipatskom muzeju jest bez dvojbe Velika mrtvačka knjiga, duga 40 nogu, u kojoj je unutri napisan papir, a izvana na prvoj korici uslikana je duša, gdje nakon smrti stupa pred lice Božje. Dušu prati Pravica, te meće na jednu zdjelicu vage dobra djela, sakupljena u jednom vrčiću, a na drugu zdjelicu vage zla djela duše, sabrana u drugi vrčić. Po više vage sjedi Bog, a oko njega


su 42 suca. Ako pritegnu 11a vagi zla djela, onda suci klimnu glavom, a Bog naredi tajniku, koji stoji za stolom na niže od sudaca, nek piše duši osudu izgubljenja. Pritegnu li dobra djela, tada se piše osuda spasenja. Možeš i sam razumjeti, Ljubomane, da Egipćani, kad su ovo slikali, niesu poznavali pravoga Boga, kojemu ne treba drugih sudaca ni savjetnika. Ima u egipatskom muzeju ispod stakla jedna čovječja glava, koja je tako liepo sačuvana, da bi ju pripoznao čija je, kad bi ju bio vidio, dok je sjedila na ramenima svoga trupa. Nahodi se ovdje i rukopisa našastih u grobovima stare Tebe. U Muzeju Prirodnih Znanosti ima svakojakih riba, ptica i rudokopina, što se ne vidi u nijednom drugom muzeju eiele Italije. Tu se nahodi kostur kita, dugačka 82 noge. Taj kit bio je ulovljen godine 1846, a većega se do sada nije nigdje našlo. U Torinu može čovjek još da vidi silu svakojakih starinskih i suvremenih slika. U ovom su gradu takogjer mnoge škole od najviših do najnižih. Mnoštvo je u Torinu dobrotvornih zavoda, od kojih ću najprije spomenuti Kuću Božje Providnosti, što služi na diku ne samo gradu Torinu već cielomu čovječanstvu. Evo kako je postalo ono dobrotvorno zaklonište. Bio neki pop, prava ženica Isusova, po imenu Josip Kotolengo. Godine 1827 oboljela nenadno u Torinu neka starica, koju ne htjedoše primiti u nijednu bolnicu, jer je bila inostranka, pa je tužna na ulici preminula, zanemarena od svake žive duše. Za taj grozni slučaj doznao pobožni pop Kotolengo, smililo mu se na nemili udes one tužne starice, pa stade promišljati, kako bi se dalo naći načina, da i drugi inostranci i siro-


masi ne postradaju kao i ona jadna starica. Svi smo braća po Isusu, svi smo od Boga stvoreni; mi valja da ljubimo ne samo svoje nego i tugje, pače po nauku svete katoličke vjere dužni smo priteći u pomoć, kad su u nevolji, i poluvjeroima i bezvjercima. Obvladan ovim uzvišenim načelima kršćanske svete vjere, Kotolengo najprije odredi jednu sobu u svom stanu, gdje bi primao bolesnike, za koje ne bi niko mario. Buduć on bio siromašan duhovnik, ode od vratž, do vrata torinskih bogataša, pitajući milostinju za bolesnike, što bi ih imao u kući. Kotolengo bijaše lak na rieči, a Bog blagoslovi njegovo nastojanje, te on ođma u prvine skupi ljepotu, tako da je mogao držati ne jednu nego više soba za siromašne bolesnike. S dana na dan rasli milodari, a Kotolengo, ne bud' lien, udri da se grade s prvice daščare, a kašnje kuće, u koje bi kupio ne samo bolesnike nego i zdrave siromahe, a osobito golotinju s puta. Od malog zrna gorušice naraste veliko stablo: danas je tu ogromno zaklonište, sastavljeno od više kuća, sagragjenih jedna tik druge. Kotolengo je sve ovo učinio golim prstima. Sve je ovo stvorila njegova tvrda volja i prevelika ljubav prama svomu bratu iskrnjemu. On je neprestano tuckao na vrata bogataša, te bi im znao izmamiti na hiljade za svoje siromahe. Osobito onima, što ne bi imali poroda, a Bog im je dao, Kotolengo bi stavljao pred oči, kako nemogu učiniti plemenitijeg djela, što svoje dobro ostaviti siromasima, koji će ih za to blagosivljati i za nje se moliti Bogu. Buduć dakle sve učinio satno i jedino pomoću Božjom, Kotolengo je svoje zaklonište prozvao Kućom Božje Providnosti. To je zaklo-


nište danas kao eielo jedno veliko susjestvo. U njem su prostrane sobe za bolesnike, široki dvori, triemovi za šetnju po ružnu vremenu, velike radionice za zdrave; učione i jaka crkva. U ovo zaklonište može uči pripuki siromah i betežnjak, pa bio s koje mu drago strane svieta i ma koje vjere. Bolesnika, dječice, staraca, hromih, kljastili, škripljivili, obnemoglih bude u ovom zakloništu s godine na godinu od 4 do 5 hiljadi, a dvori ih dvanaest redova koludrica. Zaista stvar dična i puno pohvalna! — Kad sam ti ovo iskazao, poslušaj me, Ljubomane, da ti pričam o drugom duhovniku i Božjem ugodniku, koji je takogjer u gradu Torinu osnovao zaklonište malo različnije od Kotolengova, ali puno korisno i odveć razgranjeno. Taj drugi misnik zvao se je Don Boško. Rodio se je on u maloj varošici torinske biskupije na 16 Kolovoza godine 1815 u siromašnoj težačkoj kolibici. Otac ga dade na nauke. Kad Don Boško odraste momčuljkom, oćuti u sebi veliku želju, da uči malene. Zaredi se za misnika. Dopade ga služba u Torinu. Sto će ti ga on ? Po Torinu, kao i po svakom drugom gradu, ima gologlavičfi, i bosonogićfi; imade dječurlije bez oca i majke ; po ulicama đanjuju, u dvorištima noćuju, raskosmani su, prljavi, gnjusni, bogopsovaoci, dugonoktići, smutljivci, nahrapljivci, zagrizljivci; prava kuga, prosti Bože, od koje se nemožeš da otreseš. Gledao te jadne stvorove Don Boško, pa promisli u sebi: grjehota, što se niko za nje ne misli; ta i oni su stvoreni na sliku i priliku Božju! Stao kučiti Don Boško, kako bi privabio k sebi one male skitance, one gradske hajdučiće. Dieleći im po novčić ili po komadić kruha,


počeo ih on matati nedjeljom u sakristiju crkve svetoga Frana Asiskoga u Torinu, gdje bi im tumačio nauk kršćanski. Don Boško je imao od Boga dar govorenja, a srcem je ljubio onu zapuštenu djecu, pa mu se ona, malo a malo, počela sviknjivati. Nije mogao odma sve, ali nekolike je bio oteo skitnji, te ih smjestio u sebe doma, gdje bi s njima dielio- svoj svagdašnji kruh. Poče i Don Boško kao i Kotolengo pitati na put Božji za svoje siromahe. I njemu su se vrata otvarala, i njega je Bog pomagao, pa unajmi nešto kuće za one bivše skitance, gdje ih je osobito učio strahu Božjemu i nauku kršćanskomu; kazivao im je štiti i pisati, a namaknu im i majstora, neka ih uči zanatu. Puče glas o Don Boškovu nastojanju po Torinu, te svi čestiti gragjani pohvališe njegovo plemenito djelo. Opasan jakošću naše svete vjere i ogrijan ljubavlju prama puku, Don Boško upre svim silama u započeti posao. Velika je snaga u čovjeka, kad on o nešto tvrdo zapne. Tvrda volja planine probiva — kaže hrvatska narodna rieč, a Latinci su govorili, da ništa nije mučno onomu, koji što hoće. Kad ti ljubavlju i voljom prioneš za nekim poslom, valja da ti on izigje za rukom. Kolombo je bio išao da traži novi sviet, svak mu se je rugao, držali su ga za lugjaka, mornari su ga htjeli ubiti na brodu, ne videći kopna nakon toliko dana plovidbe, ali pred svim tim nije Kolombo drhčao, on je bio junak na megdanu; išao je odlučno i nepokolebivo prama svomu cilju, pa je napokon pobjedio; njegova se je misao obistinila; novi je sviet iznašast. Glasoviti španjolski pametnjak i govordžija Kastelar rekao je nekom sgodom, da, kad i ne bi bilo opstojalo


novog svieta, Bog bi bio učinio, neka nikiie iz vođa, samo da nađari postojanost i živu vjeru, što je buktila kao goruči plamen u grudima Kristofora Kolomba. Mogao bih ti ja, Ljubomane, još sve do sutra pripovjedati, kako sva velika iznašašča i svi mudri izumi plod su tvrde volje i velika nastojanja. Čuj sada dalje, što je učinio Don Boško svojom odlučnošeu i-srčanošću. Otvori on večernje škole za siromašnu djecu, koja poče vrviti k Don Bošku kao ovce na sd. Tolika je u njega bila privlačivost. Nakupi milodara po kršćanima, pa sagradi veliku kuću baš blizu Kotolengova zakloništa. Tu prikupi Don Boško sve torinske male sirote, megju kojima oni dječaci, što su bili otvorenije glave, primali bi po vas dan nauk, te bi izlazili ponajviše za misnike, a druge, što. bi bili nedotupiti, stavljao je Don Boško na zanat; u večer pak učili bi i ovi zadnji bukvicu i nauk kršćanski. Sagradi u dvorištu Don Boško plemenitu crkvu i svakim danom sve više donagragjivaše kuću svoga ođgojilišta. Ja sam. Ljubomane, razgledao na svoj« oči to odgojilište, pa, vjeruj mi duši, uznielo me je odveć. Don Boško je umro nazad deset godini, a njegovim je sada namjesnikom u ovom zavodu misnik Don Rua. Rekoh vrataru, neka me povede k njemu. Pred sobom starešine Don Rue ima ih mnogo, što čekaju, da k njemu ugju. Bože dragi, kad će mene zapasti red? Uslobođih se, pa rekoh njegovu tajniku, da sam putnik iz Dalmacije, da niesam za stanja, pa da bih želio pozdraviti starešinu i zamoliti ga, neka mi dozvoli, da razgledani ono odgojilište. Zapalo me, da ugjem preko reda. Preda mnom starac, siede kose, suh kao drvo, svetost


mu se prosiplje s lica, diže se sa sjedala, eto ga k meni i ljubezno mi pruža ruku. Kazali mu, da sam Hrvat iz Dalmacije. Dalmacija je od starine slavna zemlja—reče on. Spomenuli mu DonBoška. To je bio vanredan čovjek, onakovi se rietko ragjaju, sinko moj, a mene je evo zapala tegoba, da budem prvim nasljednikom onoga smrtnog rađiše i velikog pravednika! — Zavezosmo se dalje u razgovor, pa je mene uprav opčarao taj okošti duhovnik svojom ljubeznošću i dubinom misli. Zazvoni on zvonce, pozva tajnika, te mu naredi, neka se javi momčiću, koji će me provesti kroz odgojilište i pokazati mi svaka. Poklonih se duboko dičnomu starcu, te izigjoli. Moj pratilac odvede me najprije u sobu, gdje je Don Boško spavao. I sad se uzdrži njegova postelja potpuno napravljena, kako je bila, dok je on bio u životu. I pokućstvo je u sobi netaknuto. Uz njegovu sobu kapelica je, gdje je Don Boško govorio svetu misu, kad je već bio onemoćio. Sad ćemo kroz dugačke hodnike amo i tamo. Desno i lievo su dvorane. U jednoj £no dječaci, što se uče za postolare. U sredini majstor, a okolo na okolo razredana djeca; pred svakim je svoja klupica, a na njoj postolarski alat. Jedni probadaju potplate šilom, drugi eno onamo udiju konac, treći zabiju čavliće, četvrti rastanjuju mlačićem kožu. Čekići cvokoću, šila škripucaju, konci zvrče, a dječaci mirni i tihi, svaki za svojim poslom; ni da se koji s drugom našali, niti li da se zasmije. Dva maleška, biće im svakomu po šest godina, u zakutku svjetlaju postole i odlože ih na trupicu, kad im se umore nejake ručice. Odovle ćemo u drugu dvoranu megju kovače. I tu ima do stotine


dječaka, pa jedni turpijaju, drugi potežu za mješine, treči kuju čavle, četvrti ključe, ključanice, maškline, motike, bradve, sjekire, kosire, kosore, britve, nože, trapnje, gvožgjija za vrata, za prozore i tako dalje. Svi su zasukanim rukavima, svi zdravi i rumeni. U trečoj su dvorani drvodjelci, pa blanjaju, pilaju, vrte svrdlima, pribiju čavle čekićima. Na četvrtom su mjestu klesari, na petom mastioci, na šestom krojači i tako redom tu se uče svi mogući drugi zanati. Kad ugjoh megju slagare (što sastavljaju slova i tiskaju knjige) ostadob odveć iznenagjen. To ti je jedna od prvih tiskara u cieloj Italiji. Imade tu preko dvie stotine momčića, što slažu slova, a strojevi su za tiskanje svi na paru po najnovijim izumima. Otole izlazi na stotine i stotine knjiga u svim europejskim jezicima, te unose velik dobitak. Puno se dobije i na tkalu i na mastilu i na krojenju i na šivenju. Sve dobitke ulagao je pokojni Don Boško u blagajnu, te je tim novcem rastvarao sebi pute u daleke krajeve svieta, da i tamo pomogne siromasima i da širi prosvjetu. Don Boško je osnovao slična odgojilišta, kao ovo u Torinu, po Aziji, Africi, Americi i Australiji. U sve strane svieta prodrlo je njegovo sveto djelovanje. Osobito je megju divljacima sgradio Don Boško svoja odgojilišta, u koja je namjestio mlade misnike, od njega uzgojene, pa ovi njegovi učenici megju divljacima siju rieč Božju, kiipe k sebi djecu, krste ih i uče strahu Božjemu i svakom dobrom nauku. Kad je Don Boško umro, u njegovim odgojilištima po cielom svietu učilo se je preko po milijuna djece. To je nešto zamašita i nečuvena. Ja sam svojim očima vidio na izložbi u


Torinu crnaca iz Afrike muškoga i ženskoga spola iz Don Boškovih ođgojilišta. Prate ih Don Boškovi misnici, pa su oni crnci i crnice liepo obučeni kao i mi, krste se i mole Bogu, a naučili su talijanski kao da su rogjeni Talijanci. Vidio sam dvojicu crnaca, što se uče za redovnike, te su već u misničkim odorama. Crno im je lice kao lopiža, samo im se bjele zubi. Don Boškovi su učenici sagradili crkve, gdje su god doprli. Od učenika Don Boškovih trojica su biskupi, a više ih je izišlo za visoke činovnike i glasovite književnike i umjetnike. Don Boško je promicao i težačtvo i gospodarstvo, pa ima njegovih zavoda u mnogim mjestima Italije, Francuske i Amerike, iz kojih izlaze izvrsni ratari i gospodari. Izim misnika ima i velik broj redova koludrica, što su kao uzgojiteljice u Don Boškovim školama. Taj slavni čovjek umro jeSfcne 31 Siečnja god. 1888. Bio mu je veličanstven sprovod. Sveti otac papa Lav trinaesti rekao je nekom prigodom, da je Don Boškovo djelovanje preveliko i preopsežno, da ono nadilazi ljudske snage, jer se ne da shvatiti, kako ubožan svećenik, bezapleč mogao je izvesti sve ono, što je izveo Don Boško. Tu se očito vidi ruka Gospodina Boga, koji je njemu stavno bio u pomoći. Don Boško nije bio samo smrtni rađiša, već bijaše i mudrac On je napisao više plemenitih knjiga, koje je puk na jagmu razgrabio, te iz njih prima dobra nauka i za dušu i za tielo. Don Boškov nasljednik Don Rua sliedi putem udarenim od svog dičnog prešasnika, te se uviek nova dobra čine, sveto se Don Boškovo djelo sve više širi po svem svietu. Do sada se je ono rasprostranilo: po Italiji, Francuskoj, Španji, Portu-


galskoj, Belgiji, Ingleškoj, 8vajcarskoj, Poljskoj, Mesiku, Venencuoli, Kolombiji, Ekvatoru, Bolivii, Peru, Čili, Brazilu, Urugvaju, Argentini, Patagoniji, Ognjenoj Zemlji, Malvinskim otocima, Algerii, Tunizu i Palestini. — Nadam se, da ti ne će biti neugodno, Ljubomane, čuti sve ovo, što sam ti ispričao. Za danas je dosta, a, kad mi opočine ruka, sutra ću ti opet pisati.


Iz TOBINA 7 Kolovoza

1898.

^Sorin je okićen osobito s istočne strane brenS^ žuljcima, po kojima bjele se u zelenoj gori mnogi gospodski dvorci. Sedam kilometara dalečine od grada na desnoj obali rieke Pada uspinje se planina Superga, s koje, rekoše mi, da je odveć izgledito. Na tri sata po podne ukrcah se ja u uspinjaču, što pelja na Supergu. Pri dnu planine u velikoj kotlušini razvija se para, koja vrti ogromnim kolom, a za ono su pak privezani kajišima drugi kotači u dalekim razmacima, te, kako se veliko kolo okreće, onako se vrte i sva manja kolesa, što su u tvrdu savezu sa gvozdenicom, te joj pomažu, da se penje uzgor. Priprsito je odveć; parnjača se sporo pomiče. Gledam ja iza sebe; ponorito: objesio se naš voz kao prilipak o polu; da puknu kajiši, ne dao Bog, eto ti nas strmoglavice u dulibi. Pri vrhu je okuč, iza koje nakon dva časa stigosmo na Su-

i «

H « 0

t t S t


pergu. Taj debeli gorski grumen izniknuo je iz ravane. Ne svršava Superga šiljasto, već je po vrhu posjećena; regbi odnielo joj glavu. Puna je Superga zemlje po svojim kukovima, a tu zemlju pridrži, da ju voda ne odnese, gusta gora, što je okitila planinu sve do grla. U istok puklo polje, preko kojeg ti leti vid kao munja, dok ga onamo prama lombardeškim megjašima izdadu snage, te ti se čini, kao da se nebo spušta k zemlji, pa ju cjeliva. Obrni se sada k jugu. Brežuljak do brežuljka, kosa do kose. U svim su pasmama nasnovani ti brješčići, na svaki su kroj krojeni. Ima ih oblih kao jaje, imade ih u dnu sdepastih, u pasu kuljavili, pri vrhu uštinutih. Jedni su cjelovito grudasti, drugi sasvim šiljasti; jedni polegnuti, drugi povaljeni kao da su legli na počinak, Izmegju tih kosa i briegova drage i uvale, proplanci i osoja; jedni viši a drugi manji, neki ravni kao dlan, a neki valoviti. Sve j e to inače gorom zaraslo, pa ima tu svakoga lakta i za gorivo i za japije. Gle kako se zlati ona glavica u sunčanim trakovima! a nut pogledaj malo niže onu krpu hlada ispod gusta dublja! Na drugom vrhu eno opet sve iskaču iz trave sunčane iskre, a s kostiju debeo hlad, u kojem planduju ovce. Čoban kod njih sio na rudinu, te svojom sviralom razgovara onu samoću i zaboravlja ljetnu sparinu. Pa što misliš, da je malo tih kosa i brješčića na jug ispod Sup erge? Imade ih na hiljade. Ja toga niesam nigdje vidio. Ne ima tu kamena, da hoćeš dati dukat za nj samo da je kao orah, već sve zemlja, a da i je što gola, sakrije debela gora. Svakojakog ti je tu bilja. Ima čvorugastih hrastova, što se sapliću


granama, pa briesta, omorika, lipa, kestenova, vitih jablana, jel&, česmine, borovike, masline, limunova, naranača, grma, gorušice, crnoglavice, smrečevine, smilja, kovilja i svakih drugih trava. Živo zelenilo jel& mješa se sa crnoćom dubovom, sa bliedilom jablana i lipe, sa žutilom limuna i naranče. Na jednim stablima sgušćalo lišće, na drugima prorieđilo, a po zemlji povila se trava. Ispod kosa i brežuljaka teče Pad. Kao žutkasta zmijurina povlači se ta najveća talijanska rieka, te na mahove pusti preko korita koji svoj mlaz, što se uvrti u kopno i križa ga na veće i manje okrajke, kako se gdje lakše može da provuče. K zapadu j e ravno; uz rieku onizala se sela, te se ogledaju u vođi. Daleko onamo ispele se Alpe nebu pod oblake; vrhunci im se bjele od sniega, a sredinom su po njima strmi oberi, glatke litice i duboke procjepi. Do pasa su Alpe odjevene zelenilom, a ono poviše golo je, jer ne da led, da išta tu raste. Nakon pitomine torinske okolice straše te Alpe svojom neobičnom visinom i svojim rasječenim klisima. Ima Alpa i u sjever, ali te su puno niže. Kad se svega ovoga nagledaš, ugodno ti je obazrieti ne na Torin, koji se opružio na uzvisitoj poljani, te ga prolagjuju vjetri sa svih strana i nose zdravlje njegovim stanovnicima. — Prije nego li sigjem sa Superge, kazati ću ti još nešto, Starče Ljubomane! U vrh ove planine crkva je, a ispod nje duboko pod zemljom grobnice su kraljske savojske porodice. Silazio sam i ja doli, pa, vjeruj mi, drhćao sam tu od leda, dočim na dvoru pekao sam se od žestine sunca. Grobnice su liepe i urešene kao što su kraljske. — Na Supergi dvie su glavne gostione:


obe su s podneva, jedna je na više, a druga na niže. Pogjem, da mrvu založim. Prolazim mimo prvu gostionu, a gospodar na vrata, pa će ti mi: ostanite služeni! Opazio me donji gostioničar, te mi maše rukama i miga okom, da dogjem u njega. Ja se zaustavio; ne znam, gdje će biti bolje. Ovaj gornji, vas u čudu, gdje se ja mislim, skoči na put, pa, kad vidi onog donjeg, gdje mi maše, bilo ti je svega i svašta izmegju njih. Jedan je drugomu izgovorio, što ni pas ne bi s masla polizao. U mene je izvrsna hrana! — viče gornji — a u onog doli sve je jučerašnje; otrovati ćete se, gospodaru, ako u njega pogjete! Laže — onaj će donji — eno se u mojoj ognjenici još privrće tuka na ražnju, dogjite, pa vidite! — Stupa gornji nogama od muke, zabieljiva očima, škriplje zubima; sto ti tvojih! kaže donjemu, platićeš mi ga! a onaj ozdo mu se ispod brka smije, te mu veli: i do sada si ti kušao moje šake, pa ćeš i opet! Zove jedan, zove drugi iz kuće pjevačicu i maloga s armonikom. Diete udara, a djevojka na tarabama pjeva i igra. Gornji kaže: u mene je ljepše udaranje i pjevanje, ugjite gospodaru! a donji izletio pređa me, pa će ti ga: gdje je u njega kao u mene! pogledajte onu moju plavokosu; puno ćete slagje jesti, gledajući ju i slušajući njezin slavuljev glas. — Oslonio se ja o zid; ništa već ih gledam, a ne velim ni rieči. Začudili se oni tomu, pa ne prestaju moleći i govoreći, jedan: u mene je, gospodine, debeo hlad! a drugi: u mene je ljepše pod ođrinom! Stali me potezati za rame, ovaj k sebi, a onaj opet k sebi. Meni dodijalo, otrgoh se od njih i


odoh svojim putem, a oni oba ostadoše pokunjena. nosa. Kad je bilo već dobro zamračilo, vratio sam se u grad sa Sup erge, zadovoljan, da sam se nauživao onog vidika, kakova malo gdje ima u drugim krajevima.


TTTTTTTT TTTT TTTTTTTT

Iz

TOHIHA 8 Kolovoza

1898.

dnu grada. Ima tu šta da vidiš. Učinilo kuće od dasaka i od opeka u dužinu od stotine, a u širinu najmanje od dvadeset metara; sve liepo omazalo i napravilo, pa u te kuće smjestilo svakog rukodjela. Sve se kuća drži kuće, pa ti se čini kao da prelaziš iz jednoga svieta u drugi. U jednoj je sgradi što se odnosi na škole, u drugoj su stvari i strojevi, tičući se znanosti, u trećoj novine i svakojake tiskarske ragje, u četvrtoj su dvorani slike, što prikazuju ljude, žene, zvieri, ptice, ribe, gradove, sela, šume, potoke, rieke i tako dalje redom. Kad si to razgledao, eto te u dvorani svakojakih glasbila i svirala, pa onda eto ti svega, što spada na kazalište. Dalje su knjige o seoskim zajmovnicam i štedionama, pa su onda naslagane puste raznovrsne rude; iza njih svakojaki strojevi, kojima se obavljaju kakve mu drago ragje. Sada ćeš megju bojne sprave. Tu su:


puške, đžeferdari, sablje, noži, samokresi, topovi, sulice, oklopi od svake veličine, a iza toga razni strojevi za munjevnost. Sto to vidiš sada? Snovala, navijala, krosna za vunu, pa slični strojevi za svilu, lan i konoplju, te onda pusta staklarija, srebrene i zlatne posude; pa pokućstvo svakojako od tvrda i meka đrveta, olašteno i sirovo. Eto ti marve sviju pasmina ; sira kao lopara, satova meda; ulja, vina, pa voća svakojakog, sočiva, brašna, kruha, sladora, mesa, riba i debeline. Sad dolazi na red trgovina i promet u svim mogućim granama. Ovo je sve u jednom odielu izložbe. U drugom su stvari crkovne. Iz svietovnog odiela u crkveni prelazi se preko mostića. Ovdje je takogjer više velikih i prostranih dvorana, u kojima po klupama i po zidovima izredani su: križi, kaleži, misničke odore, slike svetaca i svetica Božjih, od kojih jedne valjadu do tri stotine hiljada forinta. Ima tu dragocjenih vezova i pletiva, što su radile ruke mnogih bogoljubnih žena, od kojih neke su carice, kraljice i kneginje. Te su pobožne gospogje učinile za bogoljupstvo one ragje i darovale ih crkvi. Vidio sam slike našega Spasitelja Isusa od Njegova presvetog rogjenja do slavnog mu uskrsnuća. Takogjer sam tu razgledao i prilike u raznim dobama života naše moguće Odvjetnice, prečiste Djevice Marije. A da ti je vidjeti, Ljubomane, porogjenje Isusovo u Betlemskoj špilji? Regbi eno sve progovara! Majka Marija povila Djetešce i položila ga u jasla. Nad božanskim Čedom bdiju pobožni roditelji i gledaju ga velikom nasladom. Volak i magarac ostavili travu, pa i oni okrenuli oči na malenog Isusa. Eno pastiri kleče na koljenima ;


eno tri istočna kralja nose Isusu zlato, tamjan i miru. Koju kršćansku dušu ne bi to ganulo? — U crkvenoj izložbi ima sila dupliera, kadionika, stanica, škropionica, cvjetova, prostirača, blazinja i drugih hiljade liepih i plemenitih stvari, što ti ja ne ću brojiti, jer kad bi kraju, a, da ti pravo rečem, ko bi sve i odnio u očima ? Spomenuti ću ti, Ljubomane, još nešto o divljacima, što su ih katolički misnici krstom krstili, te uljudili i pripitomili. Kazivao sam ti u predzadnjem listu o Don Boškovim svećenicima, koji su se raščetali po svim stranama svieta, da uče narode i da neviernike privode u krilo svete crkve katoličanske. Pa nije samo to društvo, već ima i drugih misnika, što stavljaju na pogibelj svoj život, zalaze u afrikanske šume i pustare, gdje do tada nije niko iz Europe dolazio; mataju k sebi divljake, koji živu u gori po pećinama, te ih uče poznavati pravoga Boga i njegova sina Isusa. Katolički misnici sagradili su mnoga sjemeništa i zakloništa u dalekim nepoznatim krajevima. Iz tih zakloništa doveli su ove godine na izložbu u Torin više svojih gojenaca. Eno ih ondi desetak malića; kosa im je kovrčasta i crna, crne oči, crno lice, sami zubi bieli kao snieg; kleče u crkvi, čitaju u molitvenike; blizu njih stoji njihov nadziratelj, mlad misnik i pazi ih. U drugom krilu crkve eno skup curici, sve jedna drugoj do uha, žive crnice; podbragjene su mahramom, na prsima je svakoj križ, a u ruci „očenaši". Njih nadgleda koludrica, mlada kao kap, a liepa kao prilika. Pod daščarom eno jedne stare crnice; i njoj je križ na prsima; sjedi za stolom i prodaje krunice, križiće, medaljice i svetiće. Dvie curice, crnice i


one, živolazne i vragom etne, obletile me sa slikama; liepo sbore talijanski, iskesile svoje biele zube u crnu licu; mole me i kume, da im štogogj kupim, a ja ni da okrenem glavom. Zao im bijaše na me, te se kašnje pokajab, da im ne uzeh koju sliku, i ako niesam imao u što da ju spremim. Oko stara crnca iz Abisinije okupile se talijanske gospogje, pa će mu jedna: jadna vam duša, jer ste mučili naše vojnike, što ste ili bili zarobili nakon bitke kod Adue? Crnac odgovori liepoj gospogji: niesmo ih mučili, jer i mi znademo za Boga, već smo ih sjekli, kad su htjeli da satru naš narod i da zasjednu u našu domovinu; i mačka se brani čamprazima, i pašče je žestoko na svom pragu! Gospogja talijanka nije znala što da odgovori crncu na ove rieči. —- U sunca zahod izigjoh iz crkvenog odiela, pa na jednoj okuči opazih, gdje se pod odrinu kupi sviet. Ugjoh i ja tu. Što j e ? Prosjak umjesen od gnjile tako vješto, e bi rekao: živ je! Na njem su poderane haljine. Kroz šupljotine šešira provirili mu vlasi; na čelu mu i na sljepočicama biči od kose, sgusnuti potom; lice mu suho, iskočile žile ispod kože, oči se uvalile, na usnama ni kapi rumenila, vrat uvenuo, ruke se posabljale, prsti se osušili, gnjati mu igraju u nogavicama kao dvie suhe palice, kroz šuplje postole izvirio mu gol palac, na kojem debeo, neostrižen nokat, Prava slika glada. S desne strane na zidu debelim slovima stoji napisano: smilujte se ubožaru! Maših se u džep, te stavih i ja liru na stol pred čovjeka, koji tu kupi milostinju za siromahe. — Već se počeo hvatati mrak. Mjesečina je, a usto nažgalo svieće, pa se vidi kao po danu. Krasna je ljetna


večer. Rieka baca prohladicom, ugodna je tu šetnja, pa navrvile na izložbu hiljade gospode. Iz sgrada i đaščara prosiplje se munjevna svjetlost, razveli se puteljci na sve strane, a zarubilo ih cvieće, iz kojeg diže se miomiris. Ima i preko putići u malim ogradama cvieća, koje ne bi rekao, da je posijano, već da su ga ispisali na kolače, na grane, na zmije i na rasplete. Glasbe udaraju, okolo na okolo po pivarama i gostionama troši se pilo i jestivo, dokona se čeljad smije i zabavlja, a mnogi se i mnoge šetaju, pa gledaju umjetne vodoskoke, u kojima se raščine kapi u rosu, u koju pak prodre sad crvena, sad biela, sad žuta, sad modra svjetlost, pa ti to začarava oči. U gustim stablima uz rieku Pad na drvene sjedalice posjedala čeljad; svud je puno; na svev strane oblieću podvornici i donose djakonije. Sto eno doli grne sviet? Tu je Succi! A ko je taj Succi? Čuveni Talijanac u svoj Europi, koji može postiti po mjesec dana kao od šale. Došao je na izložbu u Torin. Zatvorio se u kućicu od stakla; ima već dvadeset danil, da iz nje nije izišao i da se nije ništa okusio. Plaća se lira za vidjeti ga. Idem i ja. U staklu eno tog čudnog čovjeka. Sjedi na dušeku, pred njim na stolu gori velika svieća, a uza svieću rpa cigara. Diže se na noge, pripali smotak, utjera lievu ruku za pas, pa eto ga uza staklo. Mi ga gledamo. Kakav je ? Crnomanjast, srednjega stasa, bljušast u licu, velikih, krvavih očiju; sliči na razbojnika. Meni nije bilo drago dugo gledati tog očajnika, koji za dobitak mori svoj život, pa nakon dva časa odoh otole. Sutra sam se opet po danu zavratio na izložbu i potanje ju razgledao. Vidio sam tu kočiju, kojom možeš ići


kuda te volja; trči ona, sva da se razleti, a ne ima pod njom konja. Tjera ju munjevnost. Dragi Bože, svašta li su ljudi izumislili! — Ljubomane, došlo je doba, da se rastanem sa Torinom; idem sutra u Genovu, otkle ču ti opet pisati. S Bogom!


U J J J J J J J ± L U J J J J J U J . mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm^ T T T T T T

T T T T T y y T T T Y T Y T

Iz

GENOVE 11 Kolovoza 1898.

.

6jf(Teni, rogjenu na moru, neobično bijaše i u Milanu i u Torinu, pa sam jedva čekao, da dogjem u Genovu, tu da se nagledam sinje pučine, da se nasrčem morskog daha i da se okupam u morskim valovima. Ugodno j e putovanje iz Torina do Genove. Na desnu ruku ostaju.primorske Alpe, koje su do pasa odjevene zelenilom, a vrhovi im se meću pod oblake. Jedne se od tih planina iskuljavile, druge se izbedrile, treće se nauznačile, četvrte se nadkvičile, pete se izbočile, šeste se ustožile, a sve priklopile obzorje. Izmegju njih sunce probaeilo svoje zrake, te grije brda i doline, što ih nije oteo planinski hlad. Na lievu su ruku poljca, kroz koja žubore potoci, a brdeljci niču jedan za drugim. Tri su sata po podnevu. Vatrenjača leti kao pomamna; sad se zahuče kroz dulibu, sad zagrabi uz kosu, sad šmigne mimo glavice, zamegjice i oglobine, po kojima raste šumarika, a sad se uvre u prorov kroz planinu, te putnici omrknu s časa na čas kao u mrkloj noći. Do brza izleti parnjača iz


prorova, pa omiče mimo lozne vinograde i zelene masline. Ja. željan da sve vidim, neprestano sam gledao kroz prozor i naslagjivao se raznim vidicima, što. su se svakog časa novi stvarali pred mojim očima. Prvo oveće mjesto, gdje pristadosmo, jest grad Asti, koji broji preko 30,000 stanovnika. U ovom gradu rodio se je slasni talijanski pjesnik Alfieri. Nakon Asti stigosmo u Alescmdriju, u kojoj živi preko 60,000 duša. Alesandriju optiču dvie rieke. Ovaj je grad bio utemeljen godine 1168 kao tvrgjava proti njemačkom caru Friđriku Crvenobrađomu. Alesandriji je tako nadjeveno. ime za čast pape Alesandra trećega, koji je slagao s Talijaneima proti Njemcima. — Još je bio sat sunca, kad stigosmo u Genovu. Netom odložih svoj prtljag u gostioni, poletih k morskoj obali, te, radostan, uskliknuh: zdravo more, željo moja! slatka uspomeno djetinstva moga! Pod Genovom krasna je luka, duga i široka, da joj malo gdje ima ravne. Vojvoda od Galliere ostavio je više milijuna za utvrdu one luke. Onizale se brodice uz obalu. Ja unajmih jednu, pa se zavezoh niz vodu. Krasna je večer; more tiho kao ulje, sunce na počinku bacilo zadnje svoje zrake po vodi, regbi hoće da ju pozdravi na rastanku. Moja brodica striže. zapljuskuju je vali, a okolo stotine drugih brodica. Ljeti u večer mnoštvo genoveške gospode izveze se na more. Čuje se šuštanj vesala, sa kojih se ciedi voda; brodica strugne jedna mimo drugu, znanci se i zuanice pozdravljaju, a mornari, gužvajući se na veslima, pjevaju svoje uarodne pjesme. U jednu gospodsku lagjicu sjelo dvanaest djevojaka, jedna ljepša i pristalija od druge; obukle se na mornarsku,


pa zaveslale i zapjevale, vesele im majke! U luci pri okrajcima slegle se lagje na paru i na jedra. Istršili jarbori i naložili se kao gusta gora. Proveze mene moj vozač mimo one brodine, uz koje mi se je činilo, da sam sitan mravak. Okrenusmo se natrag prama gradu. Diže se Genova u polukrugu s morskoga žala uz pitomu pokosicu, nad kojom izrasle strme planine, što se bacaju u nebeske visine. Genova te zapanjuje visinom svojih kuća, od kojih gotovo je svaka na šest do sedam tavani, a imade ih, što su i na dvanaest podova. Toga se malo gdje vidi u drugim gradovima. Genova je utemeljena mnogo godina prije došašča Isusova. Njome su vladali Rimljani, a nakon ovih Goti, Longobardi i Franki. Opustošiše ju Saraceni. U jedanaestom vieku Genova se osovi na svoje noge i uredi se u skupno vladu. Otad se ona silno osnaži; genoveški brodovi plovili su do dalekih strana, te je njihova moć neko doba bila najača u sredozemnom moru. Pisa i Mleci zavidili su snagi i slavi Genove, te su višekrat s njome ratovali, ali joj niesu mogli nahuditi. Radi nesklada izmegju njezinih gragjana, potpade Genova godine 1499 pod francusko gospodstvo. To je silno peklo njezina sina Andriju Doriu, velikoga junaka, kojega i naš pjesnik Kačić slavi. Doria podžeže svoje sugragjane na otpor, te istjeraše Francuze iz kuće. To je bilo godine 1528, nakon čega se je Genova opet uredila u skupnovladu. Godine 1746 Austrija u savezu sa Piemontom opsjednu Genovu i prisili ju gladom, da se predade. Neprijateljski vojnici provališe u grad, ali, kad počeše robiti i nositi genoveško blago i bogastvo, narod uzavri, skupi


sve sile u junačke žile, udari pregoren na neprijatelje i izagna ih iz grada, tako da su morali sramotno bježati ispred pučke srdžbe. Svrhom osamnaestoga stoljeća Genovu osvoji Napoleon Bonaparte i pripoji ju francuskom carstvu. Nakon pada Napoleonova, na sastanku u Beču dne 28 Svibnja 1815 Genova je bila dana sardinskom kralju. To je u kratko poviest ovog slavnog grada, koji danas broji preko 180,000 duša. Genovu zovu ponositom i holom radi njezinih bogatih mramornih polača, kakvih rietko je gdje vidjeti u cieloj Europi. Dosta je spomenuti polaču Doria Pamphili, u koju vode mramorne široke stube, a oko stuba je bašta puna cvieća i svake raskoši. Mnogobrojne su dvorane i sobe u ovoj polači, okićene slikama i kipima glasovitih umjetnika. U toj krasnoj kući boravilo je više cesara i kralja, izmegju kojih njemački car Karlo peti i Napoleon prvi veliki. Izim one polače dostojna je spomena: Kraljska Polama, u kojoj je perivoj, kazalište, knjižnica i mnoge prostrane dvorane. Ova je kuća bila prije vlastelinske obitelji Durazzo, a godine 1815 uzela ju je kraljska Savojska porodica. Krasna je i polača Palazzo Rosso. U nju se ulazi uza široke stube od bjelca mramora; priruči su takogjer mramorne. U Palazzo Rosso zidovi su po svim sobama obloženi divnim slikama, koje te uprav začaravaju. Znamenita je i Duždeva Polača, gdje se je okupljalo vieće na skupštine za vrieme genoveške skupnovlade, ali ova nije ni sjena duždevih dvorova u Mlecima, koji su jedan od najljepših spomenika cieloga svieta. Imadu još: Palazzo Durazzo, Palazzo Pallavicini,


Palazzo Serra, Palazzo Spinola, Palazzo Tursi, Palazzo Imperiale i Palazzo Rosazza, jedan ljepši i bogatiji od drugoga. Sve su ove polače i dan današnji obložene debelim isprekrižanim gvozdima za obranu proti neprijateljima u davnim vremenima i proti svjetini, koja bi se često pobunila na gospodu, što ju je znala tlačiti ljuto. U polači Tursi danas je općina. Tu su mi pokazali gusle slavnoga Paganina, koji je tako vješto znao pribirati po strunama, da bi bio rekao, slavulji biljišu iz njegovih gusala, — Moj Ljubomane, teško sam breme ja sebi naprtio na legja. Štogod vidim, sve evo valja da ti kažem, ali ne žalim truda ni umora, kad ti je ugodno, a možda bude povoljito ovo moje pričanje i drugim našim zemljacima, što niesu imali sgode, da se maknu u sviet. Hajdemo dalje u ime Božje! — U G-enovi mnoge su crkve. Glavna je svetog Lovrinea. Ne ću ti govoriti o napravi i bogastvu ove crkve, nego ću ti samo spomenuti, da se u njoj nahodi ona ista zdjela, iz koje je Isus blagovao na zadnjoj večeri sa svojim učenicima. Takogjer se u crkvi svetoga Lovrinea u Genovi nahodi ona ista tepsija, na kojoj je Irudici bila donešena glava svetoga Ivana Usjekovca. Ove su svetinje dovezli Genovezi iz istočnih strana, dok su tamo u stara vremena plovili sa svojim lagjama. Druge su crkve u Genovi: svetog Ambroza, Gospe Blagoviesti, svete Marije od Karinjana, svete Marije od Kaštila, svetoga Matija, svetoga Stjepana, Gospe od Utješenja. Crkva Gospe od Blagoviesti sagragjena je na tri krila; u njoj su krasne slike od nazad 300 godina, a tako su žive, da bi rekao: od jučer su! U ovoj je crkvi 17 žrtvenika. Na velikom je pri-


lika Gospina, kojoj se čine veliki zavjeti. Mlade nevjeste u Genovi na dan svoga vjenčanja šalju pred sliku Gospe od Blagoviesti sve kite cvieća, što im stignu na dar u danu njiliove radosti. Po glavicama nad Genovom bjele se mnoge crkvice, kojima ide sviet na zavjete. Ovdje je sveučilište i više drugih škola za sve struke i zanate. Mnoge su javne plokate i šetališta, na kojima su podignuti spomenici slavnim ljudima. Glavni je i najljepši spomenik Krstanu Kolombu. Ti si čuo stavno, Ljubomane, za Kolomba. To je onaj glasoviti Genovez, što je iznašao Ameriku, te cio jedan sviet darovao Isusu. Ko se ne bi ponosio takovim čovjekom? Genova je tomu svomu domorodcu sagradila uprav dostojan spomenik. U vrh njega uklesan je Kolombo; drži zemaljsku kruglju na ruci i promatra ju; ispod Kolomba stoji Amerika, a poviše su kipi, što prikazuju: Vjeru, Znanost, Snagu i Mudrost. Nazad šest godina padalo je uprav 400 godina, otkada je iznašasta Amerika. Ta se je sgoda proslavila poglavito u Genovi, rodnom gradu slavnoga Kolomba. Veselje bijaše veliko. Svečanosti su trajale čitava tri mjeseca. Sve pomorske vlasti cieloga svieta tom prigodom bile su poslale svaka po jedan svoj brod u Genovu, neka radost bude veća. —- Genova je opasana tvrdim bedemima, te neprijatelj može mučno k njoj prinjušiti. U ovom gradu mnoga su zakloništa za siromahe, te liečnice i bonice. Jedna sama velika genoveška gospogja ostavila je nekoliko milijuna za uzgoj siročadi, a vojvodkinja od Galliere na svoje troškove utemeljila je bonicu svetoga Andrije, koja je zapala do 20 milijuna, talijanskih lira. Bartul Boško od svoga džepa


još godine 1420 postavio je temelj veličanstvenoj sgradi, koja je dovršena tek godine 1758. U toj je sgradi lječilište i zaklonište za bolesnike, žene rodilje i nabode, bili oni da bili iz kojeg mu drago kraja svieta. Još je u Genovi tako zvana Siromaška Kuća, u kojoj je svegjer preko 2000 iznemoglih staraca, betežnjaka i sirota. Jednom je neka inostrana carica obašla Siromašku Kuću u Genovi, pa, kad je vidjela red i čistoću, što tu vladaju, rekla j e : ni ja ne želim, da budem bolje služena u mom carskom dvoru! U Genovi ima još više dobrotvornih zavoda i zakloništa za djevojčice, što ostanu bez oca i majke; za skitance, ga gluhe i nieme i tako dalje. Nahodi se u ovom gradu velikih gazda. Desetorica njih ima preko 100 milijuna; čitava su sela njihova. Veliko je bogoljupstvo u ovom gradu osobito prama Majci Božjoj, tako da je od starine Genova prozvana gradom Gospinim. Iz Genove bilo je više papa i svetaca. U ovom gradu velika je trgovina i promet. Iz široke genoveške luke, u kojoj je sedam svietionika, polaze brodovi na sve strane svieta. Ogromne su lagje, što odovle plove preko atlantičkog oceana put Amerike. Ovim brodovima najviše putuju iseljenici. Jutros sam se baš desio u luci, kad je polazila jedna lagja za Ameriku. Skrcalo se na nju mnoštvo momčadi iz raznih zemalja i različitih jezika, svaki drži svoj prtljag uza se, svaki okrenuo oči prama svojoj domovini, te prije nego će se otisnuti u pučinu, kao da u sebi veli: s Bogom otačbino moja! ko zna, hoćeš li me ikad više vidjeti i hoćeš li sahraniti trudne kosti moje! — Smililo mi se na ove misli, te sam i ja tugovao sa onim momcima, što ih po-


treba goni u tugje nepoznate i daleke krajeve. — U Genovi većinom tiesne su ulice, pa, kako su kuće odveć visoke, u malo koju ulicu zaviruje sunce. Grad ima živu vodu, koja je izvedena do najgornjili tavana. Genovezi su u opće čeljad dobra i mirna; koga god za što upitaš, svak će ti rado kazati. Banka svetoga Jurja u Genovi najstarija je u svietu. Mnogi pjesnici i drugi umjetniei dohodili su, te i danas dohode u Genovu, da se nagledaju njezinih starina i njezinih prirodnih ljepota. Neumrli talijanski pjesnik Petrarka, kad je bio u Genovi, ostao je opčaran krasotom njezina položaja. — Jedno četri kilometra dalečine od građa na sjevero-istočnoj strani nahodi se genoveško grobište. Leži ono na samoći u uvali. Oko uvale izdigli se brežuljci; puni su gorom, ali niti li sam čuo u toj gori glas ptice, niti li čvrčka, da je začvrčao na grani; sve je tiho i mirno kao što je tiho i groblje u uvali. Ništa ne smućuje mrtve, što tu počiju. Po grobištu poniklo cvieće, iz kojeg se diže miomiris. U sredini je krasna crkva, a oko nje križ do križa, bor do bora, čipres do čipresa. U okoliš crkve pokopani su siromasi. Pod posvogjenim triemovima u okrug cielog pokopišta grobnice su bogatijih i mogućnijih. Kažu ljudi, koji su dosta svieta prošli, da su malo gdje vidjeli onako liepih grobnica kao što u Genovi. Govorio je o tom i meni moj tumač, dok smo išli k pokopištu, ali ja mu niesam vjerovao, dok niesam vidio svojim očima. Počinimo razgledati grobnice s jednog kraja. Eno oca na smrtnoj postelji; kod njegova uzglavja stoji vierna mu žena, a djeca muška i ženska kleče oko očeva kreveta; suze im teku


niz obraze. Nad bolesnikovom glavom raskrilila se dva angjela, pa čekaju, da mu otprate dušu do raja. Sve to regbi progovara iz bjelca mramora. Pristupimo sada k drugoj grobnici. Mlad momak kao kap trza se smrču: žile mu iskočile pod kožu, oblio ga znoj, razmeče rukama, stresa vranom, punom kosom, a tužna ga majka zakrilila, te vapije Boga, da joj se smiluje, i da joj ostavi jedinca. Na trečoj grobnici mlada žena zaklopila za uviek oči. Ne bi rekao, da je mrtva, već da spava slatki san. Odjevena je kao u dan svoga vjenčanja; vienac joj je na glavi; lice rumeno, usta pootvorena, iz kojih vire zubi kao biser; opuna je u grudima, tankovita u pasu; umrla je od ragjanja; k njoj došlo njezino siroče od tri godine; misli da mu mila majka spava, pa ju gladi po licu i hoće da ju poljubi Na četvrtoj grobnici eno mlada junaka. Bio je zaručen; do brza imao se vjenčati; zatrubi bojna trublja godine 1859 i pozva ga u rat za slobodu domovine. Ostavi on mladu, nadajući se, da će ju do mala opet vidjeti, ali, žalostan, poginu na bojnom polju. Iz prsiju provrila mu krv, kud je prošlo olovo; zaručnica mu pala na grudi, svojim ustima zatisnula njegova ranu; da može svoj bi duh udahnula u njegovo tielo, samo da ga oživi. Koracimo korak napried. Dva mladića kao dva zelena bora pala u ratu za slobodu domovine. Bila su jedina nada ocu; štap starosti njegove. Eno njega uza sinove svoje, pa niti li proli suze, niti li zajeca, već, ponosit, što je otac junaka, radosnim očima na nje gleda, regbi hoće im da reče: s blagoslovom vam svi moji trudi i muke oko vas, kad ste slavno poginuli za zlatnu slobodu, za otkup mile domovine ispod

12


tugjinskog jarma ! A gle one grobnice ondje! K pradjedu i k prababi došli u pohode praunuci i praunuke, pa im svako diete nosi: jedno kiticu ljubica, drugo snopić ružž,, treće crven karanfil, četvrto struk bosilja i tako dalje. Nad onom grobnicom uklesan je u mramoru Gospodin Bog sa svojim svecima u raju, na onom drugom Majka Božja, odvjetnica griešnika, na trećem angjeo čuvar, pa dalje redom ko bi ti sve pobrojio i ispisao? Ima tu više hiljadi grobnica, a sve su bogate i skupocjene; po njima su kipovi, udjelani u najčišćem mramoru od glasovitih umjetnika. Pust je novac tu strošen, ali mogu Genovezi, jer je ovdje velikih bogatlija, pa nije ni žaliti, što čovjek, kad mu je Bog dao, potroši za kuću, gdje će pribivati do sudnjega danka. Dok smo u životu brinemo se toliko za svoje stanove, a jer ne bi i za grobnicu, vječno svoje počivalište? — Prije nego se rastanem s genoveškim grobljem, spomenuti ću ti još, Ljubomane, jednu grobnicu, što mi je zapela za oko. Sridovječna žena, grušasta, vesela lica, obučena na težačku uklesana baš liepo u mramoru. Na ruci joj osučaj kolača, a niz tkanicu joj visi krunica. Moj tumač mi reče: ja sam ju poznavao odveć dobro, a i ciela ju je Genova znala. Deseta je godina, otkad je umrla. Dobra duša; upitna, ljubezniva i bogoljubna. Cio bi dan prodavala kolače po gradu i dobivala liepa novca. Radnjom i štednjom bijaše skucala nekoliko hiljadica lira, pa na smrti ostavi dio stečena novca za dušu, a drugim dielom naredi, neka se po slici joj, udjela njezin kip od mramora, te neka se isti postavi povrh njezine nadgrobne ploče. Govorila j e : kad dogju moji Ge-


novezi na groblje, te kad me vide, reći će mi barem: pokoj ti vječni! a možda se kogogj nagje, te me se spomene i svetom molitvom. Pa nije baš ludo mislila ona žena — reče moj pratilac. Na šest sata po podne povratio sam se s pokopišta, a sada je deseta u večer, kad ti evo, Ljubomane, završujem ovo pismo.


@ r • • i

r

t T

__ i

t

i

i

i

• i

i

i

@

-: t

r t

. •••.: T

i

U G E H O Y I 12 Kolovoza

t

1898.

d Genove u zapad sve do Francuske velikom dužinom slegli se k moru brdeljci, s kojib se očenule kose i uvale, zarasle zelenilom, a ispred njih razlilo se more u sinju, neizmjernu pučinu. To je Riviera, koju u cieloj Europi slave sbog njezinih prirodnih ljepota. Niz Rivi eru varoš je do varoši poput naših dalmatinskih Kaštela. Prvi je iza Genove San Pietro d'Arena, u kojem ima mnoštvo tvornica i radionica. Tu živi preko 40,000 samih zanatlija. Kad sam se provezao kroz ovu varoš, zaglušivalo me je cvokotanje čekića, a vasduh je bio nasićen dimom, koji suklja iz tvornica. Kuće su sve čagjave. Preko ulica s jednog prozora na drugi privezale pralje konopce, na kojim suše rublje. Vjetar vije rubljem kao barjacima. Klao me je za oči dim, pa sam jedva čekao, da izigjemo iz San Pietro d'Arena. Nakon ovog dohodi varoš Corneliano, u koju vjetar donosi neugodan vonj iz bližnjih tvornica. Sad je na redu Sestri. Mala je to varoš, ali dosta čista. Poza Sestri eto nas


u Moltedo, a nakon ovog na samih dvadeset koračaj a leži varoš Pegli. Sva su ova mjesta udaljena od G-enove tek jedno 8 kilometara. Dalje su prama Francuskoj mnoge druge varoši, koie sasvim naliče onima, što sam ih sada spomenuo. Okolo ovih naselišta, po obroncima gospodski su dvorci, a uz žalo pod varošima kupalište je do kupališta. Bogata gospoda iz sievernih europejskih strana silaze na Rivieru ljeti za kupanje, a pod zimu na zimište, jer je ovdi blago i umno podneblje, te ne ima gotovo nikada leda ni oštre zime. Po Rivi eri rastu na otvorenu limunovi i naran,če, kojima se okite grane, te polegu pod rodom. Jedni limuni zore, a drugi se zameču, pa ih ima zrilih preko ciele godine. U Pegli obašao sam glasovite dvore kneza Pallavicini. Oko tih'gospodskih dvorova bašta je, što ju je redilo i napravljalo 400 rabotnika za dugih osam godina. Valja primiti dopust za razgledati ove dvore i baštu. Ulazi se kroz debela i teška gvozdena vrata. Penješ se uzgor mimo dva reda postrižena ružmarina. Nakon jedno dviesto koračaji zapadeš u gustu goru, kroz koju mučno i kiša prokapi. Tlehom provedeni su puteljci, oko kojih su sjedališta, opletena prućem. Vani sunce pripiče svom žestinom agusta mjeseca, a ti tu sjedeš u debeo hlad; vjetrić lahori nad tobom u borima i jelikama, ptice cvrkuću u hvojama, a oko tebe po travi promiču se gušterice i zelenbaei. Uspenji se na jedan okrug više. Tu su nova stabla iz Indije i Afrike, pod kojima planduju lavi, tigri i druge zvieri u kućicama, opletenim debelim gvozdenim pruljama, a malo su podalje raskošne sjenice brštana i škrobutine. Hajde sada još na više. Prolaziš zavojicom, iz


koje te zadiše mirluh cvieća, a paome te svojim lišćem miluju po licu. Stani sada tu na okuci i pogledaj ispod sebe. S istoka od te glavice odvalila se široka prodolica, po kojoj iznikli humci, zasagjeni vinovom lozom. Zacrnili grozdi niz takljice: dar Božji! Prodolica puna rašća i zelene trave, kroz koju žubori voda vrilica. U jug otegla se uz žalo biela varoš, a ispod nje prolilo se more, što se eno zlati u sunčanim tracima. Dok si ovo razgledao, noge su ti počinule, a pot ti se je ohladio, pa hajde uz najgornji okrug. Eto te sada na vrhu. Tu je široka dočina, koja je većinom ravna kao dlan, a samo mjestimice se izgobeljila. Na donjem kraju sagragjena je polača, da ju ni kralj ne bi želio ljepše. U sredini je kulica na stupe, u kojoj je bogat namještaj : meki dušeci, svila, kadifa, grimiz, zrcala od poda do tleha. Okolo otkrojeno zemljište na guvna, na jedra; osječeno na lapte i ustriške, po čem je zasagjeno cvieće svih različitih boja. Malo podalje umjetno je načinjena duga pećina, sve od same morske sedre. Zavirim«? i tu. Kroz pećinu teče voda uskim koritom. Sjedni u brodicu. Momak širokom lopatom grabi sad s desna, sad s lieva, a brodica vijuga se mimo okuči, iza kojih nahodiš uviek što nova da vidiš. Mosuri vise »a svoda. Čas omrkneš u tami, čas ti se ukaže svjetlost kroz zirku, te opet zamrači. Vlaga je, hladno, pa se užimlješ u plećima. Nakon desetak časa vožnje izigjosmo iž pećine na sunce, kojemu se sada niesam ugibao, već sam mu bio okrenuo legja, neka mi istjera led iz kostiju. Zvoni podne, a mi (bilo nas je više putnika) stadosmo silaziti iz one vilinske bašte. Na povratku sritosmo na oputini čovjeka srido-


vječna, ali pogrbljena i odveć postarala. Oslonio se o ruku curici, pa se jedva poteže. Pratilac će nara: ovo je knez Pallavicini, gospodar ove bašte i dvori Duboko mu se poklonismo, a on nas pogleda žalostivim okom, kao da nam hotijaše reći: blago vama, što ste zdravi i zadovoljni, a ja sam živ mrtvac uza sve moje bogastvo ! Ostavila ga žena i pobjegla od njega. Sin mu kalaš i noćnjar, pa gospodar ostao tu sam kao osječen panj i dobavio k sebi tugju kost, onu curicu, da ga pazi. Tako ti je, Ljubomane! Na ovom svietu ne ima zadovoljstva, a najmanje su pak sretni veliki bogataši i mogućnici. Plivaju oni u lasti i bogastvu, ali, da im zaviriš u dušu, našao bi ju punu čemera. Ja uviek kažem, da je malo zadovoljnijeg čovjeka nad težaka, koji se boji Boga, radi o zemlji i znojem lica svoga hrani sebe i obitelj. — Kad sigjosmo u varoš, odoli da se okupam. Ima u moru dosta plivača, a sila je naroda po sobicama uz žalo; svlače se, jedno drugo dozivlje i pjevaju. Čuju se tu razni jezici, jer, kako ti prije spomenuh, dolaze ovdi gospoda i^sievernih europejskih strana na kupanje. Unajmih i ja sobicu za se. Imam sobom još jedno dviesto forinta, časovnik sa lancem, dva zlatna prstena, pa me strah sve to ostaviti, dok se vratim iz mora, jer me oparilo lani u Budim-Pešti, gdje mi u zlamen križa lopov drnuo kišnjak i kabanicu. Javim se nadglednici, pa ću j o j : bili mi ti pridržala novac, dok se okupam? Sasvim dragovoljno — odvrati ona — pače većinom sva gospoda ostavljaju meni svoje stvari, dok izigju iz mora, a kod mene je kao u crkvi! — Hvala Bogu! — rekoh sam sobom — uručih joj pare i prstenje, svukoh se, te skočih


u more kao norac. Htjedoh ja vanka na dubinu, ali spustilo gvozdenu mrežu radi ribe na jednu četvrt uze daleko od kraja, pa preko tog mrgina ne ide se. Zapasani gvozdenom mrežom kao ribarskom galjom, tu niz dužinu od po kilometra zaplivalo nas blizu hiljada muška i ženska stara i mlada. Rasteglo konope po kupalištu, za koje se prihvatili kopnari iz sievernih strana, što ne znadu plivati, pa ih se čvrsto drže kao topci, a mi primorci oko njih jedni plivamo na kosti, drugi ronimo, treći skačemo na glavu u vodu, čemu se sievernjaci čude, pa, gledajući nas, sve skviče kao čavke neki od dragosti, a neki od straha. Izvukli se Njemci iz mora kao žabe iz bare, zamotali se u ogrnjače, pa polegli po žalu onako mokri, neka ih sada sunce propeče, jer lječnici vele, d a j e to zdravo. Grle onoga tustonje! Naslonio se na lakte i na koljena, pa puše kao dupin. Malo podalje dobro zamotane leže na beđar četiri plavokose djevojke kao četiri zlatne jabuke. Poviše eno sjela na kamen bogata gospogja, a dvorkinja joj^češlje dugačku kosu. Niže eno nekoliko objesne mladosti, pa se bacaju jedni u druge piljcima. Neki jedu, neki piju, neki se smiju, a neki pjevaju. Dokona Čeljad; ne truni joj se proso! Na tri sata po podne vratio sam se natrag u Genovu, lagan kao perušina, a gladan, brate, jer me je more bilo isplakalo. U gostioni sam baš pošteno objedovao. — Sutra ću rano u Pisu, pa ću ti, Ljubomane. opet ođonle pisati. Zdravo mi i veselo!


Iz

PISE na 13 Kolovoza

f

1898.

utros sam u cik zore ostavio Genovu. Razgledao sam jučer zapadni dio slavljene Riviere, a danas sam prošao kroz istočni. Hodeći iz Genove prama Pisi, niesu brdeljci ni glavice kao s protivne strane prama Francuskoj več visoke planine, što su izrasle odma uz more. Kroz te planine dere željeznica. Promisli, Ljubomane, od Genove do grada Specie na dalečinu od 96 kilometara, devedest je i osam planinskih prorova. Strašno je dosadno tuda putovanje. Ništa več iz prorova u prorov za više sat&! Izigješ časkom na vidjelicu, al eto opet ispred tebe zinula planina, da te proždre. Iz mraka na svjetlost, iz svjetlosti u mrak. Kroz prorove diže se gust prah, pa te zacrni kao ciganina. Na ruke mi je i na obraz bilo nasulo, prosti Bože, po prsta debeline kala. Ali kud ćeš, kad si tu zalegao ? Dušu u se i trpi! Da bi se čovjek mogao prometnuti u sokola, te da bi proletio zrakom ovaj put, drukčije bi to bilo. Vidio bi, gdje se one primorske planine često ciepaju i rone


u kose i pleća ; vidio bi strmih obera, osječitih litica, pa grebena, vododerina, točila, potočina pustih i golih bez stručka trave, a opet malo podalje namamili bi mu oko pitomi proplanci i zelena prisoja. Vidio bi naselišta na obroncima, a neka rasijana po gorskim klisima. Nije ti ovo laž, Ljubomane; imade ovuda sela, u koja nemože doći ni konj ni magarac; u živu su kamenu; po škrapama na pripeku u pregršt zemlje seljaci posade lozu, od koje bude tako sočno i ljupko vino, da ga ne ima boljeg u cieloj Italiji. Težaci, preskačući od kamena na kamen, nose na legjima svoje vino niz planinu na more. Negdi su kraći, a negdi duži razmaci izmegju ovih planina, pa se ukažu katkad i liepa poljca, u kojima rodi svaka voćka. Masline ima po zamegjicama dosta, a limunova i naranača koliko ti duša zaželi. Uz more je pržiua, s koje ribari istežu mreže, a vidi se sve brod do broda, što krcaju pržinu i vođe ju u bližnja mjesta. Megju obroncima i gorskim kosama u ravanama nahođe se ovuda neke varoši su više tisuća stanovnika, a oko njih po glavicama gospodski su dvorci i velike gostione, u koje dohode sievernjaci na ljetište i na kupanje. U dnu morskog zalieva stere se grad Specia su 24.000 duša. Tu je jedna od najprostranijih i najčvršćih luka, što ih god imade po svim morima. Talijanska vlada drži ovdi svoju ratnu mornaricu. Oko građa tvrdi su meterizi. Iz Specie veličanstven je pogled na sinje more pred sobom i na okolostoječe planine i brdine. Na nekoliko koračaja od žala provire ovdi u moru živa slatka voda. Dalje od Specie pram istoku dohodi Carrara, gdje se vadi glasoviti mramor. Leti naša parnjača svim zorom;


ja po svom običaju stojim uza prozor; u sjever vide se planine, na mjesta biele kao da su ih gromovi isciepali. Pitam vlakovogju, što je ona bjeloća u gorama, a on će mi : ondi se vadi glasoviti kararski mramor. Još je vlakovogja u toj rieči bio, a pred nama se ukaza iza okuči na cesti osučaj kola, krcatih mramorom bielim i prugastim. Pod svakim je kolima šest ugojnih volova, pa utežu vratom i stenju pod teretom. Eto malo podalje puna poljana mramora ; sve ploča do ploče; brusač do brusca. Otole vode mramor kopnom i morem po svietu. Silna se novca sgrće za taj mramor! A ima ga, rekoše mi, koliko te je volja; puna ga je planina, pa ništa nego zapni mašklinom i paraj. Ovdi na mjestu nije mramor skup, ali zapade prenos. —- Na sat po podne stigao sam u Pisu. Ovaj grad leži na rieci Arnu. Pisa je znamenita u poviesti. Tu je bila za dug niz godina skupnovlada, koja se je otimala za prvenstvo nad morem sa Mlecima i sa Genovom. Ono doba brojila je Pisa do 150.000, a danas jedva ima 54.000 stanovnika. Liep je ovaj grad u ravnici. Oko njega loza, maslina i druge pitome voćke. Uz rieku Arno krasna su šetališta. Pisa je domovina slavnoga prirodoslovca Galilea. U ovom gradu ima glasoviti turanj, koji je na osam pasova, a nakrečen je, pa te hvata groza, kad s njega pogledaš ispod sebe. Odveć je znamenita stolna crkva u Pisi; ona se broji megju najljepše hramove ciele Italije. Izvana i iznutri ima ova crkva 450 stupova. U njoj je čuvena svjetiljka, koja je svojim micanjem služila Galileu za njegova prirodoslovna promatranja. Krstionica svetoga Ivana takogjer je od velike važnosti; ima u njoj ragja,


što ih meću megju najljepše iz dobe srednjega vieka.I grobište pisansko puno je liepo i znamenito. U njem ima zemlje, što su ju đonieli iz Jerusolima i to baš iz groba Gospodinova. Razgledao sam ovdi kulu, u koju je bio zatvoren knez Ugolino sa svojom djecom, o čem ganutljivo piše neumrli pjesnik Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj Komediji. Danas po podne odvezao sam se iz Pise željeznicom do mora, gdje je ušće rieke Arna. Tu je odveć ugodno ; kupališta su i gostione, a ima i dosta naseljenih tržnika i težaka. Ovdi je čuveni propovjedalac Otac Agustin di Montefeltro sagradio veliko zaklonište za sirote djevojčice. Ja sam obašao to zaklonište, a bio sam sretan, da me je kroza nj pratio i svaku mi tumačio glavom Otac Agustin. 0 Ijubeznivosti i poletu tog čovjeka, proslavljenog u svoj Europi, mogao bih ti, Ljubomane, mnogo pisati, ali to ću ti kazati usmeno, kad se na zdravlju povratim kući. — U jutro krećem za Rim velikom željom, da se nagledam toga vječnog grada. 0 Rimu imaću ti što pričati.


Iz H I M A 14 Kolovoza

1898.

im! puna su ga usta. Ko nije čuo za Rim? Ovaj grad ne pripada samoj Italiji, već cielomu čovječanstvu. Godine 754 prije došašća Isukrstova utemeljen je Rim. On leži na sedam glavica, a kroza nj proteče rieka Tever. Rimom su najprije vladali kralji, a kašnje se je ustanovila u njem skupnovlađa, kojom su upravljali konsoli. Narod se je dielio na patricije (vlastelu) i plebeje (pučane). Za vlastelu su bile sve časti, a puk je bio tlačen i prezren. Dodijala puku gospodska sila, te joj se odapeo. Vlastela uvidiše, da nemogu ništa bez puka, te mu dozvolila, da može izabirati tribune. To su bili pučki branitelji, kojima je bilo slobodno pristupiti, kad bi se vlastela okupljala na vieče. Bi li vidio tribun, da se misli nešto odrediti, što nije pravo za puk, on bi se tomu usprotivio, a njegov veto (zabranjujem!) oborio bi svaku vlasteosku odredbu. Rimska skupnovlađa neprestano je ratovala sa susjednim narodima, a


gotovo uviek ju je pratila sreća. Rim je sve više raširivao svoju vlast. Godine 31 prije došašća Isusova pala je skupnovlada, a proglasio se je tada rimskim carem Cezar August, pod kojim se je Rim bio podignuo na vrhunac svoje moći i slave. Carstvo rimsko prostiralo se je tada u trima dielima svieta: u Europi, Aziji i Africi. Najljepše zemlje bile su pod rimskim gospodstvom: Portugal i Spanja, Francuska do rieke Rena, Italija sa svojim otocima, Grčka, Mačedonija, Mala Azija, Egipat, Kartagina i Numidija. Pučanstvo u rimskom carstvu brojilo je preko 120 milijuna, megju kojima je bilo 60 milijuna samih robova. U okolišu rimske vlasti bilo je 6000 gradova, izmegju kojih najveći bijahu: Alesandrija, Antiokia i Rim. Ovaj zadnji grad pod Cezarom Augustom brojio je milijun i po stanovnika, 400 hiljada vojske, a imao je dvie ratne velike pomorske luke, jednu u Raveni, a drugu u Misenu blizu Napulja. Stari Rimljani bili su ljudi mudri. Puno su oni ljubili svoju domovinu, te su za nju bili spravni u svakoj prigodi žrtvovati isti život. Povjesnica je zabilježila mnoge slavne čine starih Rimljana. Etruški kralj Porsena bijaše se digao s velikom vojskom na Rim, te je već bio zagazio s oružanom silom na most, što se je protezao preko rieke Tevera, namjerom da ugje u grad i da ga podjarmi. Videči to, zaleti se na most su dva druga srčeno rimsko momče Oracij Koklit, te njih trojica sa štitovim i sa naperenim sulicama zaustaviše svu neprijateljsku vojsku. Dušmani se sbuniše i smetoše, te se niesu usugjivali, da prodru napried. Megjutim nekoliko Rimljana sjeklo je grede ispod mosta, te, kad


*

vidiše, da će se most srušiti, javiše se svojima, neka se vrate brže nazad. Dva druga Koklitova vratiše se, ali on ne htjede, već ostade na mostu i sruši se skupa s neprijateljskim vojnicima u vodu. Dušmani s kraja udri sada u nj strielama kao gradom, ali mu ne nahudiše. On je plivao pod svim teškim oklopom i sretno isplivao na obalu. Narod ga je grlio i ljubio od veselja, nazivajući ga spasiteljem domovine. — Onom prigodom ukazao se i drugi junak u Rimu. Porsena, naljućen, što mu se je mnogo vojske potopilo u rieci, opsjednu Rim i mišljaše ga prisiliti gladom, da se predade. U gradu sbilja poče ponestavati hrane. Sto ćeš sada? Mladić po imenu Kajo Mućio smisli, kako bi spasio domovinu od propasti. Obuče se on na etrušku, te jedne noći potajno izigje iz Rima i umješa se u dušmansku vojsku. Niko ga nije poznao, buduć je bio obučen po njihovu. Pod kabanicom nosio je strielu i sve je gledao, gdje je kralj Porsena. Eno ga pod svojim šatorom; baš plaća vojnike. Uz kralja bijaše njegov doglavnik, obučen isto kao i Porsena, pa Mučio, misleći da je ono kralj, odape bržebolje strielu, potegnu i ubi na smrt Porsenova doglavnika. Sgrabiše ga u čas vojnici i dovedoše ga pred kralja. Koji si ti ? — upita ga Porsena. — Ja sam Rimljanin, a zovem se Kajo Mućio ! — odgovori mladić, gledajući neustrašivo kralja u lice. — Pa jer ga ubi? — Mislio sam, da si ti, što je on, za to sam ga pogubio! — A čemu bi mene bio smaknuo ? — Jer ti hoćeš, da uništiš moju domovinu! — Pazi dobro, što govoriš ! — Porsena će mu. — Ljudi! brže naložite veliku vatru, da sažežemc ovog ubojicu! — Hitre sluge


poslušaše; nastaviše stog cjepanica, koje se do malo rasplamsaše u žestok oganj. Grleda kralj Kaja Mućia, gleda ga vojska, svi misle: umrieti će u njem duša od straha, ali Kajo, pogagjajući njihove misli, da im pokaže, kako se ne plaši, pristupi k vatri i stavi u plamen svoju ruku. Cmari mu se ruka, eno kapi krv iz nje, prsti gore; izgori sva ruka, a Mućio nepomičan; niti da trenu okom. Vidivši kralj njegovu srčenost, oprosti mu život. Tada će mu Kajo: znaj kralju, da ih ima još 300 u Rimu, što su se urotili, svake noći po jedan izlaziti iz grada u tvoj tabor, dok te ne skinu s' nogu. Porsenu obli smrtni znoj na te neči. Kad se malo razvedri, pristupi k Mućiu, udari ga rukom po ramenu, pa će mu: pošteni mladiću, hajde kući i reci svojima, da ja tražim mir! Sbilja mir bude uglavljen. Rimljani dadoše u tutiju Porseni nekoliko mladića i djevojaka. Megju djevojkama jedna bijaše odveć pristala, mlada kao kap, a roda vlastelskoga. Zvaše se Klelia. Prije nego se diže Porsena s vojskom ispred Rima, podmiti Klelia stražu, te su nekoliko drugarica šmignu noću iz etruškog tabora. Baciše se mlade djevojke u rieku Tever, sretno ju preplivaju, te stigoše k svojima, ali Rimljani, da ne pogaze zadate besjede, poslaše ih natrag u tutiju kralju Porseni, koji, vidjevši to pošteno djelo rimske gospode, obdari djevojke i pušti ih na slobod. One se sada povratiše k svojim roditeljima pjevajući i od veselja putem kolo igrajući. Piro kralj od Epira bijaše se pribrodio u Italiju su 25.000 dobro uvježbane vojske i sa velikim brojem slonova, koji su bili naučeni za boj, te bi Piro s onim ogromnim životinjama velika straha


zadavao neprijateljima. Kod Eraklee godine 280 prije Isukrsta Piro se pobi sa Rimljanima, te ih potuče i mnoštvo ih zarobi. U Rimu življaše to doba jedan stari senator po imenu Fabricij, kojega Rimljani poslaše Piru za otkup svojih sužanja. Očan bijaše taj rimski starac. Visok, plećast, siede brade, ljude kao hrast, a pošten kao suho zlato. Htjede Piro obdariti blagom i bogastvom tog rimskog poslanika, koj mu bijaše sila odražao, ali Fabricij odbi ponosito sve Pirove darove. Ohol ti li je ovaj sjedoglavac! — reče u sebi Piro — pa stade promišljati, kako bi ga mogao zastrašiti i time skršiti njegovu ponositost. Pozove sutrašnjeg dana Piro Fabricija u jednu prostranu sobu na razgovor. Iza stolice, na kojoj je sjedio rimski senator, visijaše ogroman zastor, za kojim bijaše sakriven najveći i najstrašniji slon, što ga je imao Piro. Kad je Fabricij bio u najživljem razgovoru, na mig Pirov diže se zastor, a slon, strašna životinja, pruži Fabricij u preko ramena svoju nosinu i stade njome mahati amo i tamo. Slonov je nos debeo kao čovječja bedra, te slon može njime podhvatiti kamen od sto oka i kao od šale baciti ga nebu u visine. Fabricij opazi slonovu nosinu; znadijaše za pogibelj, u kojoj se nahogjaše, ali niti li se strese, niti li pokaza najmanjeg straha, već prosliedi dalje svojim razgovorom. Piro se tomu silno začudi, a Fabriciju se tada zasmija brk, te mu reče: koliko me je jučer opsjenulo tvoje blago, toliko me je danas zastrašio tvoj slon! — Bijaše onih dana sajam u Rimu. Fabricij reče Piru: pusti naše zasužnjenike k svojim kućama na sajam, a moja ti poštena rieč, da će se oni opet povratiti svi k tebi u


ropstvo. Tako je i bilo. — Nakon dvie godine Rimljani su se bili opet zaratili sa Pirom. Ovog puta na čelu rimske vojske bio je glavom isti starac Fabricij. K njemu u tabor posla Pirov lječnik ulaka s knjigom, u kojoj mu pisaše, da će otrovati Pira za dobre novce. Drugi bi možda bio privolio na lječnikovu ponudu, da se oslobodi neprijatelja, ali stari poštenjak Fabricij opremi onaj list svomu dušmaninu, neka ga čita. Kad je Piro proštio list, reče: prije će se odbiti sunce od svoje stožine, nego li će se Fabricij odalečiti od poštenja i od krieposti! — Nego žalibože i Rimljani, skitajući se po svietu i osvajajući mjesta i države, počeše se kvariti i otimati se staromu poštenju i čeličnosti. Osvojiše Rimljani Aziju, ali ona njib osvoji mekoputnošću i netrizmenošću. I sa istoka i sa zapada i s juga i sa sjevera, nakon što bi podjarmili razne narode, Rimljani bi vukli doma iz osvojenih zemalja svakojako plieno. Glasoviti su bili povratci pobjedonosne rimske vojske kući. Vas bi grad izišao pred vojsku, što se vraćala s bojnih poljana. Pred četom vozio bi se prvi vojskovogja, kojega bi narod oduševljeno pozdravio; otrgli bi onda konje ispod njegovih kola, pa bi ga ljudi potezali; puk bi neprestano klicao, kape bacao u vis i mahramam pozdravljao slavodobitnika. Za vojskovogjom sluge bi nosile zlatne, srebrene i lovorove vienee, što bi ih slavodobitniku darovale osvojene zemlje i gradovi. Za viencima išli bi slonovi, žirafe i svakovrsne upitomljene grabežljive zvieri. Nakon ovih eto srebrenih i zlatnih kočija podjarmljenih poglavica. Kočije potežu vitorozi jeleni. Na dugim štapima vojnici bi nosili naslikane bitke i osvojene


zemlje i gradove. Sad-bi dolazili tužni sužnji, megju kojima katkad je bivalo kralja i kraljica iz osvojenih zemalja. Njihovo blago i bogastvo vukla bi vojska sa sobom u Rim. Žalosno je bilo pogledati sužnje. Gladni i žedni, puni prašine, poderanih haljina, raskinute obuće, prsti im od nogu krvavi, obijući se kroz drvlje i kamenje. Iznemogle majke nose čeda u naručju, objesile im se isisane dojke, vratne im žile iskočile, oči se uvalile, suze se skamenile na licu. Djevojke liepe azijatke otimlju se; odnosi ih mladost, ali i njih je ubila zlogodina, nespalo, glad; obrazi su im požmarili, rumen iščeznula s jagodica, ali oko ostalo je čitovato, pa žari ispod gustih obrva. Eno zasužnjenog kralja u grimiznom ogrtaču; eno do njega gospogje mu kraljice. Nedavno su sjedili na priestolju u svojoj zemlji, a danas su rimski robovi. 0 vratu im, na rukama i na nogama teške su verige, a čekaju ih do mala žestoke rimske tavnice. — Pusto blago i bogastvo, što bi se dovuklo u plieno, razdielilo bi se ponajviše megju vojsku, pa se ona raskalaši. A gdje su silni danjci, što su svake godine splivali iz podjarmljenih zemalja? Od velike obilnosti razbludi se gotovo vas Rim, te se baci u gozbe i u svaku drugu raskoš. Priča se, da je Rimljanin, sladokusac Lukul velikom broju svojih prijatelja jednom spremio ručak od samih slavuljevih jezika. Osobito su bile raskošne rimske vlastelinke. One su imale svoja kupališta, gdje bi se prale u soku ruž4 i ljubica, a svakojakim istočnim mirodijama posipale bi tielo; tu su bile dvorkinje, koje bi ih češljale i plele im kosu. Kad bi se gospogje šetale po Rimu, na njima bi šuškale oprave kao da


vjetar puše, a prosipao bi se s njih sjaj dragog kamenja. Najviše su rimske vlastelinke ljubile biser. Slavni mudrac Seneka spominje, da su rimske gospogje bile pokorne svojim muževima tek onda, kad su ih oni mogli zakititi biserom. Nosile su i ogrlice od zina biserova, zlatne prsluke onizale bi biserom, a na postočićima htjele su takogjer da imadu po veliko zrno biserovo. Na samoj jednoj gospogji katkad bi bio po koji milijon vriednosti bisera. Cesar Julijan darovao je Serviliji, majci Marka Bruta jedno zrno bisera iz Egipta, koje je vriedilo do milijun franaka. Cesaru Septimiju Severu poslan je za ženu mu Kleopatru biser, što je vriedio preko milijon i po franaka. Žena Kaligulina, po imenu Lolia Paulina, imala je na sebi bisera i drugih dragulja u vriednosti od više milijona, a i pokućstvo joj je bilo okićeno biserom. Neron je od puste rasipnosti u kvasini topio biser, ali ga nije smio popiti. Onih vremena nije bilo u svietu mnoštvo novaca kao danas, pa se uprav Čovjek čudi, kad pomisli na staro rimsko bogastvo. Rimljanin Publij Kornelij Lentul bio je gospodar od 40 milijon&, Krasus je imao po prilici 20 milijon^; sama mu je kuća zapadala preko 600.000 današnjih forinta. Cecilij Isidorij ostavio je oko 13, a Demetrij oko 10 milijona. Apicij, čuveni sladokušnjak i rasipnik potrošio je 9 milijonS, na same gozbe, pa se je onda otrovao, i ako mu je još priticao jedan milijon. .— Prvi rimski cesar August bio je čovjek puno mudar i triezmen, te je vješto upravljao sa prostranim svojim carstvom, koje niti je mogao konj pregaziti, niti li ga ptica preletiti. Pod njegovim vladanjem svak ju uživao mir;


iščezle su bile sasvim domaće razmirice, što bijabu uzele žestoka maha osobito zadnjih godina rimske skupnovlade. August je štitio i zakriljivao znanost i umjetnost, te sa za njegova vladanja bili u Rimu veliki pisci i pjesnici: Oracij, Virgilij, Ovidij, Tibul, Fedro, Livij, Salustij i mnogi drugi. Spise ovih slavnih ljudi i danas mladost uči po školama u cielom izobraženom svietu, te crpi iz njih sok mudrosti. Najveći dogogjaj za vladanja Augustova jest porogjenje Isusovo. 0 progonstvu i mučenju prvih kršćana govoriti ću ti, Ljubomane, drugog puta, a za danas ću ti još štogogj poskorupiti o rimskoj povjesnici. Iza Augusta sliedili su ponajviše slabi vladari, koji su kršćane mučili na svakojake muke i druga zla činili. Od godine 180 do 300 po Isusu, dakle u razmaku od samih 120 godina, izmjenilo s e j e na rimskom priestolju 36 cesara, od kojih 27 bilo ih je smaknuto, trojica su pala u ratu, a sama su šestorica umrla naravnom smrću. Godine 325 postade rimskim carem Konstantin Veliki. On je bio sin svete Jelene Križarice. Žestoko se je morao Konstantin boriti sa svojim suparnicima, dok ih je nadjačao i uništio. Jednog dana, baš pred samom bitkom sa najljućim od svojih takmaca, pogleda Konstantin nada se i vidi ispod neba križ, na kojem bijaše napisano ognjenim slovima: ovim ćeš znakom pobjediti! Opazivši to znamenje, Konstantin odma k srcu priljubi kršćansku vjeru, te, oboružan znakom svetog propeća, nasrnu na neprijatelja, razbi sa svojom njegovu vojsku, te nakon toga postade gospodarem cielog prostranog rimskog carstva. Do onda kršćani su u Rimu bili strašno tlačeni,


a Konstantin udieli im sada potpunu slobod, pače kršćansku vjeru proglasi državnom. Radi časti prama namjesniku Isusovu, svetomu ocu papi, Konstantin ostavi Rim godine 330 i preseli se u Bisancij, jer govoraše, da se ne pristoji zemaljskomu caru sjediti, gdje stanuje namjesnik Isusov i otac duhovni svih kršćana. Od malog Bisancija nareste velik grad, koji po imenu Konstantinovu prozva se Konstantinopol ili Carigrad. — Nakon smrti cara Konstantina opet bijahu slabi vladari, a pogibelj zaprietila strašna. Iz daleke Azije stadoše sada seliti u Europu divlji narodi. Prvi na redu bijahu Uni, od kojih Kinezi da se obrane, sagradili su strašni zid, najogromnije ljudsko rukodjelo. Ako si dobar hodač, hoće ti se 450 Sčltcl, dok progješ oko te nemile zidine. Uni, nemogući oboriti taj zid, ostaviše Kinu u miru, a provališe preko Uralskih planina u Europu. Gdje je njihovo kopito dopiralo, tu nije trava rasla. Za Unima maknuše se Alani, pa Goti, koji su se dielili na Ostrogote i Vizigote. Svi ovi divlji narodi provališe u različite zemlje rimskoga carstva, te ih osvojiše. Afriku su bili zauzeli nemili Vandali. Slabi rimski carevi niesu se usugjivali, da se ogledaju s novim narodima. Kao što uz jesen pada list za listom sa stabla, dok ono ne ostane sasvim golo, tako je otpadala i jedna rimska pokrajina za drugom, a napokon godine 476 po Isusu Odoaker, kralj Erula, sbaci s priestolja i mladog cara Romola Augustola, zatvori ga u tvrgjavu, a sebe proglasi kraljem Italije. I« njemačkih strana, gdje su se pobjedonosno vijale rimske zastave, otkle su Rimljani plieno i sužnje dovodili, eto sada rupiše divlji Eruli, te oboriše


rimsko carstvo, kojemu u veličanstvu i u sjaju nijedno carstvo ni kraljestvo ni prije ni poslie nije se moglo usporediti. Dobro pjeva, Ljubomane, naš slavni pjesnik Grundulić: Kolo sreće u okoli Vrteći se ne prestaje: Ko bi gori, eto j' doli, A ko doli, gori ostaje!

Danas po podne stigao sam u Rim; ne sladi me nešto život, te niesam ni izlazio vanka, več sam sio, pa sam ti evo napisao ovo prvo pismo iz najslavnijeg građa na svietu. Bože zdravlja, te ja ne ću ni unapried kratiti desnici maha, niti li ću žaliti crnila i hartije. Živio mi, starČe Ljubomane, i u zdravlju me dočekao, da ti na Briegu pod hrastom isporavim naustice, što mi zaostane u peru. S Bogom!

/


• rr» ' <TS " rT» • rT> * rT> • r n " rr> " rr> " rr>

<T> f h ' «T> ' o> ' r h " r n ' m ' m ' r o * <T> c n *

U RIMU M

f

dne 15 Kolovoza

1898.

uj još dvie, Ljubomane, o starom rimskom junaštvu i poštenju. Sipion je bio slavan rimski vojskovogja. On je osvojio Španju, te otole pošao u Afriku, da i nju podjarmi. U Italiji nahodio se je megjutim afrikanac Anibal, koji je prvi u ljuto zimsko doba pregazio Alpe, pune sniega i leda, te sišao u Italiju, čemu se je začudio cio ondašnji sviet, jer se je mislilo, da je gotovo nemoguće proći preko Alpa. Rim je zadrhtao pred Anibalom, što je eto sada išao na nj, silazeći sa sniegovitih alpinskih visočina kao mrki gorski medvjed. Po Rimu je s užasom jedno drugom govorilo : Hanibal ante portas ! (Anibal je pred vratima!). Nu Šipion oslobodi Rim od propasti, jer stisnu žestoko Afrikance u njihovoj zemlji, koji tada bržebolje pozvaše Anibala iz Italije kući, ne bi li spasio domovinu od Sipiona. Bez počasiti Anibal se ozva glasu svoje domovine, poleti u Afriku, te dogje do okršaja sa Šipionom, koji ga hametom potuče. Afrika potpade pod rimsku


vlast. Kartaginu, poglaviti i silni grad podjarmljene Afrike, žuljalo je odveć rimsko gospodstvo, te su njezini stanovnici potajno snovali, kako bi se dočepali slobode. Znali su za to u Rimu, pa je čuveni rimski paprenjak, starac Katon neprestano napominjao u viećn : ceterum censeo Kartaginem esse delendam ! (i opet kažem : valja uništiti Kartaginu!). Rimljani poslušaše Katonov glas, te odrede da satru glavu zmiji, da sraze Kartaginu. Šip ion mlagji bude poslan u Afriku, te opsjednu svojom vojskom onaj silni grad. Kartaginci su se branili na kućnom pragu kao ljuti risi; ujiliove su žene svoje kose rezale i davale ih muževima za tetiva na striele, ali u zadnju grad se je morao predati, rimska vojska prodre u Kartaginu, te ne ostavi kamena na kamenu. Strah i trepet zavlada svom sievernom Afrikom ; dalje nije se niko usugjivao, da podigne šiju ispod rimskoga^ jarma. U Rimu zli jezici pozlobiše starijeg Sipiona, osvojača Afrike. To se njemu dalo na žao, te, naljućen, ostavi Rim, govoreći : ingrata patria, non habebis ossa mea! (neharna domovino, ne ćeš se nauživati mojih kostiju!). Zbilja Sipion umri i bi pokopan na jednom svom dobru podaleko od Rima. — Ovo sam ti, Ljub6mane zaokolišio, da dogjem na Korneliju i njezine slavne sinove Tiberija i Kaja Graha. Kornelija bijaše kćer slavnog Sipiona, osvojača Afrike. Divna je to žena bila. I ako bijaše od visokog gospodskog plemena, ipak Kornelija nije bila isprazna kao druge rimske gospogje, već, kako no uzorita žena, što ju opisuje mudri Salamun, pazila je svoju kuću i uzgajala djecu. Imala je Kornelija dva sina i kćer. I stasom i pameću i zdravljem i


dobrim izgledom njezina su djeca bila prva u Rimu. Jednom dogje u pohode Korneliji neka isprazna rimska gospogja, zakićena biserom i drugim dragim kamenjem, te upita Korneliju, gdje je njezino blago. U to banuse u sobu Kornelijini sinovi i kćer joj, pa će ona tada onoj nadutoj vlastelinki : ovo je moj biser i drago kamenje! moja su djeca moje blago i bogastvo! — Ono doba velika je nepravica vladala u Rimu. Sve plieno i svi danjci, što su splivali u grad, bijahu za vlastelu, a puku ništa. I zemljišta, što bi se osvojila, gospoda bi razdielila izmegju sebe, a puku ni mrve. To ražestilo poštenu braću Grake, koji su takogjer bili pučke ruke. Oni se digoše proti vlasteli na obranu puka. Pitali su, da opet stupi u kriepost jedan stari poljski zakon, po kojem činilo se je pravedno i bogatu i siromahu. Gospoda se sada nanozdriše na ova dva brata, ali ih se oni niesu bojali, jer su se borili za pravicu. Braća Graki pitali su, neka se snizi ciena žitu za siromahe, neka se težacima dade zemlje, da mogu o njoj raditi, neka se otvore javne ragje po Rimu i po svoj Italiji: mostovi, puti i tako dalje, da čeljad bude imala posla i dobitka. Puk je slavio Grake radi njihove ljubavi za maloga, ali su ih gospoda sve više mrzila i gledala po svaki način, da ih unište. Sto su mislila, to su i ispunila. Prije smakoše Tiberia, a kašnje Kaja. Vukoše ih gospoda mrtve preko grada, pa ih obojicu utopiše u rieku Tever. Tako mučenički poginuše ova dva poštenjaka za Boga i pravicu. Poginuše za puk. Oni izgubiše glave, ali im uspomena ostade slavna do današnjeg dana. Druga bi majka bila zakukala za svojom djecom, ali


junačka, mudra i ozbiljna Kornelija, kad im je vidjela smrt, reče : do sada sam se ponosila, što sam kćer Sipionova, a otsad ću se dičiti, što sam majka Tiberija i Kaja Graka! — Neka djevojčica, pučanka, po imenu Virginija, prolazila svako jutro preko glavne rimske plokate na zanat. Bijaše liepa i pristala, pa vlastelinu Apiju Klaudiju zape oko za nju. Sto će ti ga on? Izmisli, da je ona curica kćer jedne njegove ropkinje, te, kao takovu, pošlje čovjeka, da ju ugrabi i da mu je dovede. Tako i bude. Čuo otac Virginijiu, što se dogodi, pa ode pitati svoje diete. Apij Klaudij ni da čuje o tom. Jadan otac tuži se sudu. Rasprava je na sredini glavne rimske plokate. Tu su suci ; tu je i mladi Virginijin, momče kao kremen. Kaže otac: ovo je moje diete! Veli mladi: ovo je moja vjerenica! Nije istina! — srdito odgovara Apij Klaudij —- već je ovo kćer jedne moje ropkinje, pa ja imam pravo na nju! Sila Boga ne moli. Biedna djevojčica oborila suzama ko bobicom; otac joj zabieljiva očima, mladi škriplje zubima, ali što ćeš? kuda li ćeš? Tu su straže i gospodske sluge, pa će te u zlamen križa raščerekati, ako samo obieliš zube. Otac vidi, da ne ima spasa; najteže mu je rad poštenja svoga djeteta, pa nut što će učiniti. Približi se k sucima, te će im: dopustite, neka povedem ovo moje jadno diete samo za čas na stranu; nešto ču joj reći, pa eto me odma s njom natrag. Dozvoliše mu. Pristupi tada Virginij — tako mu bijaše ime — k jednoj mesarnici, zgrabi mesarski nož, te ga rinu kćeri u grudi, veleći: diete moje, volim te vidjeti mrtvu nego li nepoštenu! Jadna Virginija na čas izdahnu, a otac joj sa krvavim


nožem izleti na plokatu, te tu pred mnoštvom puka javi se Apiju Klaudiju, govoreći mu: ova d j e v i č a n s k a krv vapi osvetu proti tebi ! Svi gledaoci zgroziše se, saznavši što je Virginij počinio. Vlastela poslaše svoje sluge, neka ga uhvate, ali on šmignu, zakriljen od puka. — Ovo ti je, Ljubomane, pridavak zadnjemu mojem pismu, a u sutrašnjem listu počeću ti redom opisivati Rim.


II.. • • • •

• • • • •. • •

TTTTTTTT TT TTTTTTTTTT

Iz

RIMA 16 Kolovoza

1898.

T^Kim broji danas 300.000 duša i koju stotinu c/ftjis više. U grad se ulazi kroz dvanaestera vrata. Preko rieke Tevera pet je mostova. Plokate ima u sve 148, a crkava 360. U Rimu se nahodi 6udo znamenitih spomenika od poganskih i kršćanskih doba. Ja ću ti, Ljubomane, pobrojiti glavno, jer, kad bi htio svaku isporaviti, bilo bi tu govorenja. Hajdemo najprije na poglavitu staru rimsku plokatu, što se je zvala Forum Romanum. Ona je u dulibi. Duga je i široka. Iz nje se je u staro vrieme sukala ulica u dužinu od preko 20 kilometara ćak do mora, gdje je bila velika luka. Tu bi se obično iskrcavala rimska vojska na povratku s bojnih poljana, te bi se ovom ulicom slavodobitno povraćala u Rim. Na Forumu pričikali bi vojnike senatori i drugi rimski zapovjednici, pa bi ondje bivalo sve ono silno veselje, što sam ti, Ljubomane, opisao u predzadnjem svom listu. Na ovoj plokati krojila se je sudbina cielomu, onda


poznatomu svietu. Tu bi se okupljali Rimljani na vieće, kad bi imali odrediti o ratu; tu se je sudilo o smrti i životu gragjanž,; tu bi se ispeo na visoku podnicu pučki branitelj (tribun), tebi oštro sjekao proti vlasteli, a na hiljade bi ga sitnog puka slušalo s plokate. Tu su Rimljani primali poslanike inostranih naroda ; tu se je sligala na šetnju sva rimska gospoštija. U okolo Foruma bili su sagragjeni mramorni hramovi poganskim bogovima. Od svega tog tek se danas vidi po koji trag. Ja sam se, Ljubomane, baš jučer debeo sat šetao po Forumu. Još se uzdrži starinski pločnik, a drugo je sve razvaljeno. Od razrušenih hramova stoji jošter uzgor po koji stup izobljen i crn, vidi se gdjekoji stari basamak, okrnjen i obijen; ima i po koja poderina zrdova od polača. Do nazad malo godina tu su mesari držali vole, pa bi poleglo na stotine goveđi po starom rimskom Forumu. Gdje je zlatousti Ciceron svojim govorima zanosio hiljade naroda, gdje se je sabirao cviet znanja i umjenja cieloga svieta. tu su do skora brabčili volovi. Taka je sudbina ovog varavog svieta! Sve se mienja, sam je Gospodin Bog vječan i nepromjenjiv! — Poviše Foruma nahođila se je Mamertinska tavnica. Ja sam ti, Ljubomane, opisao mletačke tavnice, pa i ova rimska nije im zaostavala u grozoti. Zarobljene kralje i druge vladare, te iste svoje zločince i jadne krščane stari su Rimljani bacali u Mamertinsku tavnicu. Ona je kao jedan duboki bunar. Na dva je poda. Na gornjem tavanu držali su male zločince, a pri zemlji velike. S gornjeg poda kroz jednu šupljotinu, koliko dno od vidra, spuštali bi na konop tavničare. Kroz isti otvor


su im hranu. U donjoj tavnici bila je bna pećina, te tu pod sedrinom gnjili bi *jni. sužnji. Suzna nad njima pećina, vlažne co njih stiene. Ležeš li, na mokro; (ligneš li se, mokro oko tebe; štipavci, jakrepi, stonoge plaze po stienama; zaudara gnjiloćom; mrklo j e ; nigdje zirke; strahota! Tu su tamnovali: Manlij; pristaše Kaja Graka, numidski kralj Sifaks, maćedonski kralj Persej i Bituit kralj Anverna, sva trojica rimski zarobljenici. U ovoj sužnjari bila su zadavljena 43 etolska kneza, Jugurta, Katilina, Verćingetoring i Šimun, sin Giorin, poglavica žudinski. Neke bi sužnje izvodili iz Mamertinske tavnice, strmoglavice bi ih bacili niz Tarpinsku pećinu, pa bi im meso sve išlo u mrvice. U Mamertinsku ftjaru po naredbi caraNeruna bili su zatvoreni i apoštoli Petar i Pavao. Vezani su stali sindžirima uza zid. Uz Petra i Pavla nahodilo se je još 47 sužanja. Apoštoli im u onoj jadnoj kući stadoše pripovjedati nauk Isusov, te ih obratiše na pravu vjeru. Na Petrovu molitvu provri živa voda iz kamena, kojom onda sveti apoštoli pokrstiše sužnje preobraćenike. Ja sam, Ljubomane, na svoje oči vidio onu vodu, što i sada teče iz sedre. Vidi se u pećini i kvačica, za koju su bili privezani Petar i Pavao. Sindžiri, kojima su bili spućeni sveti Apoštoli, nahode se sada u Rimu u crkvi, što se zove „Uze svetoga Petra." — Niže Foruma na palatinskom briegu vide se razvaline raskošnih jednoč palača rimskih cesara. Stao sam, pa sam dugo gledao u one krnjatke zidini, ispečene uncem i izobane vremenom. Tu su se jednom i-azbašivali mogući i holi rimski cesari ; tu su bile bogate i uresu e dvorane, zakićene zlatom i


dragim kamenjem, a sada od sveg tog same rine učelaka i bedrenica, po kojima raste cr ozloživa i bršljan. . . Ondje su, izim cesara, im svoje stanove mnogi rimski velikaši i vlastela. — Na podnožju palatinskog briega ispinje se Titov slavoluk. Čuo si, Ljubomane, kako je naš Spasitelj prorekao gradu Jerusolimu, da ne će ostati u njem kamena na kamenu, te kako je isti naš svemogući Otkupitelj proplakao nad onim veličanstvenim građom, znajući, kao Bog, za njegovo rasulo. Cesar rimski Tito razrušio je Jerusolim i poveo sa sobom u sužanstvo mnoštvo nebrojeno nesretnih žuđija. Možeš i saro pomisliti kakvo pusto veselje bijaše u Rimu, kad se je (Tito povratio kući, noseći silno plieno i vodeći onflliko. roblje. To je bilo 70 godina po Isusu. Rimty«n u č a s t svomu cesaru, dobitniku Jerusolima, podigoše krasni slavoluk, o kojem sam ti gori spomenuo. Taj je slavoluk na mramorne stupove, u njem su urezane slike jerusolimskog pliena; sedmotraki svietnjak, sanduk zavjetni i razne druge prilike. Rimljani natjeraše zarobljene žudije, da rade na Koloseumu, što se je uprav tada dogragjivao. A što je taj Koloseum? To ti je, Ljubomane, jedan ogromni anfiteatar. U svem svietu ni prije ni poslie nije se podigla veća ni veličanstvenija zigjavina ovakove vrsti. Koliseum je oblica kula, oko koje ima 1641 noga dužine, visoka je 157, a široka 180 nogu. T a j e kulina učinjena na pasove i svodove; pod svodovima su stupovi, a izmegju tih stupova su lože. U lož posjedala bi rimska gospođa. Bilo je mjesto z cesara, grimizom opšiveno i biserima optočeno. L okolo ovog 'silnog kazališta moglo se je smjestiti


iz rima 16 K o l o v o z a 1898

209

sto hiljada gledalaca. Dosta ti je to, da se osvjedočiš o veličini Koloseuma. Pa što se je prikazivalo u ovom kazalištu ? Rimljani su bili žudni krvi. Čuj ! Kad se je prvi put otvorio Koloseum, doveli su bili u nj 5000 grabežljivih zvieri. Došao je cesar, došla su druga gospoda, navrvilo svieta kao pljeve; lože su nabivene; glava do glave. Doli na tlehu eno lavi, tigri, risi, leopardi, vukovi. Lavi riču, vukovi viju, tigri mumiju. Niesu dali hrane za više dana zvierima, pa su izgladnile. Zakovrčile repove, nakostrušile se jedna na drugu, razvalile žvale; eto nemilog pokolja! Zvier navalila na zvier, kose se zubima, krv protekla potokom, u krvuštinu padaju peče zvierinjeg mesa. To veseli rimsku gospodu. Kad se vuk tigru, ili tigar risu maši za butinu, te mu sadre komad kože, pa, kad zvier od boli zajauče, tada gospoda plešču od dragosti. Prigodom otvora Koloseuma, za stotinu dan& izasebice obnavljale su se one nečovječne zabave, a zvieri su se često izmjenjivale. Kad su se bile isklale zvieri, te kad im se je broj bio smanjio, išli su ljudi megju zvieri, tako zvani gladiatori. Prije megdana okrenuli bi se oni k cesaru u loži, te bi ga pozdravili sliedećim riečima: Ave Caesar, morituri te salutant! (Zdravo cesare, pozdravljamo te pred smrt!) Tada bi oružjem u ruci izišli zvierima na boj, pa, kad bi ih lavi na peče raznosili, vlastela bi se smijala. Gladiatori su se borili i krvarili i izmegju sebe. Jedan bi sjekao drugoga i tim davao nasladu gospodi. Zarobljene žudije natjeravali su takogjer Rimljani megju zvieri, koje bi ih razdirale. I na drugi način smicali su Rimljani zidove. Najviše bi ih gnjavili pred Titovim slavolukom,


te zbog toga, rekoše mi, da se i dan današnji mrska Židov proći ispod Titova slavoluka kao da još i sada, nakon 18 stoljeća, nanjuši tu krv pogubljenih svojih istovjeraca Izim Koloseuma bilo je u Rimu i drugih anfiteatara, gdje se je činila nemila krvarina. Kad su počela progonstva kršćana, najmilije je bilo poganskim Rimljanima nagoniti kršćane megju zvjerad, ali o nemilom mučeništvu kršćana, kašnje ću ti, Ljubomane, pripovjedati. — Izmegju Titova slavoluka i Koloseuma nahodi se Konstantinov slavoluk, koji je rimski senat dao sagraditi na čast Ivonstantinu, nakon što je on potukao Maksenoija, te spasio domovinu od onog usilnika. Konstantinov slavoluk uzdrži se i dan današnji čitovat, a po njem su urezane mnoge liepe prilike. Hajdemo sada k Panteonu. Sto je to ? Panteon je hram, što ga je Agripa, zet Oesara Augusta, dao sagraditi na čast Rogu Jupitru radi pobjede nad dušmanskom vojskom kod Acija. Ovaj je hram učinjen 26 godina prije došašća Isusova, a uzdrži se i danas 'vas u cjelini, pače Panteon je najneozlegjeniji spomenik rimske dobe. Sagragjen je na stupe, a obal je kao kablina. Visok jeftA-32 noge; prama visini odgovara i širina.-Crni se.Panteon;'nigdje na njem prozora, samo s krova prodire svjetlost, pa, kad si unutri stupio megju one debele zidine, studeno je, krv ti se mrzne, . koža se ježi. -Iz Aleksandrije prenešeno je 16. ogromnih stupova za Panteon, a htjelo se je više godina putovanja, dok su ti strašni stupi doprli do Rima. U* oVaj su hram pokopani mnogi slavni ljudi, pa "su tu Talijanci sahranili godine 1878 i kosti kralja Viktora Emanuela, koji je ujedinio njihovu damo-


vinu. Panteon je bio isprvice poganski hram, ali ga je još godine 608 po Isusu papa Bonifaćij četvrti blagoslovio i posvetio, te je u nj dao prenieti i pokopati 24 kola kršćanskih kostiju. — Nemogu mimoići, Ljubomane, rimske Terme, a da ti o njima ne rečem koju. To su bila kupališta, od kojih ču ti spomenuti samo Terme Karakaline, Dioklecianove i Titove. U Karakalinim Termama moglo se je kupati u jedan mah 1600 osobi a u Dioklecianovim preko 3000. Promisli dakle kolike su bile te silne kupelji! Okolo na okolo ovih kupališta pod prostranim triemovima nahodilo se je svega, što je čovjek mogao zaželjeti. Tu gostione sa svakojakim jestivom i pićem; tu dućani pomasti i mirodiji tu sobe za razgovore, tu komedijaši, earovnice i gataliee, tu prodaja jadnih ropkinja i svakojake druge ispraznosti. Bila je u sredini velika lokva, mramorom opzigjana, za one što bi se željeli kupati u društvu, a napose bile su sobice za jednu ili dvie osobe. Iz ogromnih kotala, što bi se grijali na vatri, puštala bi se voda u kupelji, hladnija ili studenija, kako bi ko volio. Tolika su bila neka od ovih kupališta, da su se mogla u prostoru usporediti sa Koloseumom, o kojem sam ti prije govorio. — Cloaca Massima djelo je kralja Tarkvinija. To je žlieb ispod svega Rima, u koji se otaču spirine i nečist. Svod nad ovim žliebom visok je 18 nogu, a tako je tvrdo uzigjan, da još i danas, nakon dvadeset i tri vieka, nije se oštetio ni najmanje. — Cesar Klaudij ispod dalekih planina doveo je vodu u Rim, koja i sada teče starim koritom, a studena je kao mramor. — Cesar Adrijan sagradio je sebi mauzolej, kojemu u veličini ne ima nigdje ravna.


Okitio ga je bio veličanstvenim kipovima. Ovaj mauzolej prozvao se je kašnje Tvrgjavom svetoga Angjela. Tu su danas rimske tavnice. Kad zvoni podne, s ove tvrgjave svaki dan pukne top. — Po raznim rimskim plokatama usagjeni su Obeliski, što su dovezeni iz Egipta. Krasni su to stupi, po kojima su urezane zmije, ptice, zvieri, stabla, gradovi, varoši ljudi, žene, djeca i tako dalje. Ja sam nabrojio 32 obeliska u Rimu. Na plokati, što se zove „Piazza Colonna", uspinje se stup, podignut u čast cesaru .Marku Aureliu. Taj je stup od 28 komada bieloga mramora, a visok je 148 nogu. Ovaj je stup unutri šupalj, te se može izići u vrh njega stubama, što su učinjene na spuž. Najveličanstveni]i je stup Trojanov (Colonna Traiana) On se nahodi na Trajanovoj plokati. Visok je 44 metra; unutri je takogjer šupalj. Na ovom ogromnom stupu izvani urezane su sve pobjede cara Trajana nad Đacima. Ima tu 2500 ljudskih kipa, svi su različiti, a svaki je visok tri noge. Izim kipa ljudi, urezani su još konji, bojno oružje, barjaci i drugi ratni predmeti. Vas je stup okolo na okolo obložen kipima, od kojih svaki, rekao bi: eno živ je! — P o Rimu ima više liepih zdenaca, iz kojih provire voda na točila. Ja ću ti, Ljubomane, samo spomenuti Fontana di Trevi. To je zdenac, pred kojim ostaneš zapanjen. U sredini raskrilio sa bog mora Neptun, a oko njega ninfe i drijade, vodene vile. Na nos im, na usta, iz koljena, iz ruke udarili vodeni mlazi, jedni deblji, drugi tanji, jedni se na rogušu visine rasprskali, a drugi se isukali u visinu za metar i više, pa se onda rašire kao u leta pečurke. Megju vilama, sedrine, pa iz njih ovdje gogolja


voda, ondje se razlije na kabla, onamo pljušti, huče, zviždi, praska, lomi se niza stiene i pjeni kao da si zaklačio. Takova zdenca ja do sada još nigdje niesam vidio. — U Rimu ima više muzeja, punih svakojakih starina, od kojih, kad bih ti htio samo glavne pobrojiti, zatrnula bi me ruka od pisanja. Tu su ti svakojaki kipi mramorni, djelani od najglasovitijih kipara. Ti kipi prikazuju ponajviše poganske bogove, pa rimske vojskovogje, senatore, tribune i cesare. Pogogjeni su svi na živo, jer su ih kipari gledali oči a oči, dokle su ih djelali u mramoru. — U ovom gradu ima mnogo veličanstvenih polača. Na Kvirivalu je polača, u kojoj je papa ljetovao. Tu se je izabirao i novi papa. Kad su Talijanci oteli Rim, tada su izagnali papine ljude iz Kvirinala, a tu je sio talijanski kralj, koji i sada stoji na Kvirinalu. Pred Kvirinalom krasan je dvor, dug 98, a širok 53 metra, okolišen triemovima, što su poduprti su 44 ogromna stupa. — Na briegu Campidoglio tri su veoma liepe i znamenite polače. Tu je bilo sielo starih rimskih senatora, a sada je općine. U senatorsku polaču uzlazi se uza krasne stube, na dnu kojih je zdenac, a oko zdenca sjede tri krasna kipa, što prikazuju rieke Nil i Tever, te božicu Minervu. U drugoj su polači kipi svakojaki : eno u tuču vučice, što je zadojila Romola i Rema, eno k i p i : slavnoga Danta, Galilea, Krstana Kolomba i drugih ; eno Akila, gdje škriplje zubima na Agamemnona, jer mu je ugrabio Ijubovcu Brizeidu; eno dvaju kipa efeške Diane, eno široke ploče, na kojoj je urezan cio strašni trojanski rat ; eno glava sviju rimskih eesara, mudraca, pisaca, pjesnika, besjedžija; eno Judite,


gdje drži u ruci Olofernovu glavu. Na Campidoglio ide se uzbrdicom; uz put je debela gora. Kada si gori, eto te na plokati, oko koje su tri polače, što sam ih prije spomenuo. U sredini plokate sjedi na konju cesar Marko Aurelij i regbi hoće da priča putniku o staroj slavi i mogućstvu grada Rima. Na ovom briegu bila je i Tarpejska pećina, niz koju su bacali zločince. Izirn starinskih, ima u Rimu veoma liepih polača, sagragjenih u kasnije doba, kao što su : Palazzo Barberiui, palazzo Borghese, palazzo Colonna, palazzo Corsini, palazzo Doria Panfili, palazzo Farnese, palazzo Massimi, palazzo Ruspoli, palazzo Spada, palazzo Venezia i mnogi drugi. U polači Barberini nahode se dvie veličanstvene slike od dvaju najslavnijih talijanskih slikara: Rafaela i Tiziana. Prvi je naslikao Fornarinu, a drugi jednu ropkinju. Tim slikama ne manjka ništa nego rieč, a prikazuju dvie ženske glave od neizmjerne ljepote. — Niti li je bilo, niti li ima dan današnji mudraca u Europi, koji nije pohodio Rim, da se nagleda njegovih spomenika, pa su naznačene kuće, u kojima su pribivali europejski mudraci i veliki pisci, dok su stanovali u Rimu. I najveći umovi zadivili su se, kad su vidili Koloseum, Panteon, Adrijanov mauzolej, crkvu svetoga Petra, te je jedan veliki pisac rekao, da je Rim jeka, što odliega u cielom svietu. — Vrieme je, Ljubomane, da završim ovo pismo. Sutra ću ti nastaviti dalje. S Bogom!


U

RIMU 17 Kolovoza

1898.

akon smrti našega Spasitelja Isusa, njegovi apoštoli Petar i Pavao preselili su se u Rim, te su tu širili nauk svoga Učitelja. Mogući i silni Rimljani niesu poznavali pravoga Boga, te su se svom snagom opirali kršćanskoj vjeri i gledali su na svaki način, da ju unište odma u zametku. Petar i Pavao kriomice po rimskim kućama i dućanima tumačili su čeljadi Isukrstov nauk i preobraćali su sviet na kršćansku vjeru. Zbog toga bijahu oni najprije utamničeni, a kašnje obojica smaknuta. Petar je bio razapet na brdu Gjanikolu, a Pavlu su osjekli glavu na putu, što se zove Ostia. Petar je postavio temelj Crkvi svetoj. On je bio pogubljen, ali sjeme od Petra posijano, palo je na plodnu zemlju; proklijalo j e ; vjera se je kršćanska širila u Rimu, te su mnoge rimske vlastelinke i iste carice ostavljale krive bogove i prelazile u krilo Isusove vjere. Strašno je peklo poganske rimske


cesare, videći, gdje se kršćanstvo širi, pa počeše mučiti kršćane najgroznijim mukama. Megju zvieri bi ih bacali, neka ih one raskidaju; opaklili bi ih, privezali uz koce, te onda bi ih užgali; pred tom bi nemilom posvjetom šetali i naslagjivali se slušajući, kako jadni kršćani jauču od strašne boli. Krvnici bi mačem i sjekirama odrubijivali glave kršćanima. Jezik bi im istrgavali iz vilici; ženskima bi sise razrezavali; živo bi meso na gvozdene prulje zavijali, te ga otkidali; derali bi sa kršćana kožu na kajiše; vrelim ožegom pekli bi uda kršćanima; trbuh bi im živim proparali; o željezne šipke omotavali bi im crieva, te ih istezali iz utrobe. Veživali bi kršćane na stotine žive u vreće, te bi ih bacali u rieku Tever. Iskrojili bi govegju kožu na opute, privezali bi na podanak tih oputa olovne krugljice, pa bi time bičevali tužne kršćane. Stipalima, klieštima, češljima, salivenim od kovine, otkidali bi kršćanima meso od kosti. Bodljikaina bi ih badali, klince bi im utjeravali pod nokte. Na ražnje bi ih nadjevali kao zaoblice, te bi ih pekli na vatri. Na velike kotače sa oštrim zupcima od kovine rastegli bi gole kršćane; tada bi kotače zavrtjeli, te bi im zupci sve dublje ulazili u meso. (Tako su mučili svetu Katarinu, ali je niesu domučili, jer se je na njezinu molitvu kotač razbio). Uzavreli bi u kotlima ulje, pa bi onda u nje bacali kršćane, koji su sve to dragovoljno podnosili za ljubav miloga Isusa, te su dobivali mučenički vienac i vjekovitu slavu na nebesima. Kršćani su noću kupili trupe svoje braće, pod zemljom vanka grada kopali su grobnice i tu bi sahranjivali mrtva tjelesa. Ispod zemlje u tri


stotine godina mučeništva kršćani su prokopali mnoštvo visokih hodnika, oko kojih su zigjali grobnice na tri, četiri i pet podića. Za svakog mrca bila je svoja šupljotina. Na grobima mučenika gradili su crkvice, u koje bi se noću sakupljali, svieće gorili i molili se Bogu. Ove podzemne rupe i šupljotine zovu se katakombe. Kad je Dioklecijan oteo kršćanima sva zemljišta, ispod kojih su ležali njihovi mrtvi, tad su oni stali kopati podaleko na drugom mjestu i graditi ispod zemlje nove katakombe, koje su spojili sa onim prvima. Ulaz bi pokrili grmom i lozovinom, neka mu se ne nagje trag. Katakombe su se vijugale ispod zemlje uzduž i poprieko, te, kad bi se sve onizale upravno jedna do druge, mjerile bi do 1200 kilometara u dužinu. Čovjek bi rekao, da je to nemoguće, ali ipak je istinito. Sve je to učinila živa vjera. Prvih dvaju viekova nakon Isusa, pape niesu imale svoga stana u Rimu, već je njihovo pribivalište bivalo u katakombama, gdje bi oko sebe okupljali vierne kršćane i utvrgjivali ih u svetoj Isusovoj vjeriU katakombe kriomice dohodile su rimske gospogje i tu bi primale sveti krst. Cecilija, rimska vlastelinka, obratila je na pravu vjeru svoga muža Valeriana, te ga je noću poslala u katakombe k papi Urbanu, neka ga krsti. Katakombe se još i danas nakon toliko viekova uzdrže čitovate, te kogod dogje u Rim, ide da u nje zaviri. Poglavite su katakombe svetoga Kalista. One se nahode na glasovitom starom putu Via Appia, a daleko su od grada blizu dva kilometra. Nagjoh pratioca, sjedoh u kola, te se odvezoh i ja taiiio. Nad zemljom je liepa crkva svetoga Sabašćana, u


kojoj služe kapucini. Iz ove crkve silazi se pod zemlju u katakombe. Star kapucin, siede brade, niska stasa i pogrčena tiela nažeže šest voštenih svieća, dade meni dvie, momu pratiocu dvie, a on uze po jednu u svaku ruku, pa se pred nama uputi, a mi za njim. Silazimo niza dugačke stube. Eto nas na dnu. Ugjosmo u katakombe, Na dubini smo od pet metara ispod zemlje. Mračno je. Bog učuvao, da se ugase svieće, kuda bismo? Pipam se ja u džep, je li mi na mjestu kutija žigici Vlaga, studeno, a ja sišao upotan, pa se užimljem u kostima. Idemo kroz podzemne hodnike kao kroz gradske ulice. Jedna ulica uvire u drugu; česte okuči; tišina; gluho. Okolo u zidovima grobnica do grobnice; vide se mrtačke kosti. Ježe se vlasi na glavi. Gdje je pokopan koji mučenik, tu je grobnica prostranija i ljepša, te obložena mramornim stupovima Po grobima svakovrsni natpisi: prijatelj ubogih! duša dobra i pravedna ! golubica bez žuči! Ovca Gospodinova ! i tako dalje. Svakojake me spopadoše misli. Evo me u mrtvačnici, gdje je pokopano na milijune kršćana. Većina od njih, dok su bili u životu dohodili su u ove podzemne špilje, držali su zapaljene svjetiljke u rukama, kao i mi sada, klicali su na koljena i hvale su davali Bogu. Gdje su jednom oni molili, sada počivaju vječni sanak. Činilo mi se je kao da njihove duše oblieću oko nas. Sve zamičemo mimo okuči, pa mene počeo hvatati strah. Kažem kapucinu: vratimo se nazad! Hajdemo još malo napried — veli on — dok dogjemo na grob svetoga Maksima. Eto nas tu. Nad grobom je crkvica, u kojoj se je misa govorila. Tu je usječena u kamenu sjedalica, gdje


bi papa sjedio i puku pripovjedao, što bi ga žudno slušao, razredan po okolostojećim puteljcima. Htio kapucin, da idemo još dalje, ali ja ga uhvatih za ruku i rekoh mu: dosta oče! Vraćamo se nazad mimo okuči, zakrećemo sad desno sad lievo. Kapucin če: ko nije vješt, ne bi već znao odovle izići. Trne ti duša na te rieči. Dugo mi se je odveć činilo, dok dogjosmo k stubama, uz koje se izilazi. Kad mi sinu u očima tračak svjetlosti s dvora, učini mi se kao da sam uskrsnuo. Dadoh kapucinu dvie lire milostinje za trud, izigjoh vani, sjedoh s mojim pratiocem u kola, te se uputismo natrag u grad. Po putu dječurlija, bosonoga i gologlava; pružaju ruke, da im dademo koju piru, ali ko će svima dati, kad ih je preko stotine. Ošini! — kaže moj pratilac kočijašu — a u to zviznu kamen u našu kočiju, pa moga pratioca uprav pod priponje. Zajauknu on, kočijaš se ustavi, iskoči tada pratilac na dvor, te poleti za dječinom, ali oni prst o ledinu, pa ko će ih stignuti? Povrati se siromah pratilac, nabadajući na jednu nogu. Kad mu malo uminu bol, rekoh mu j a : žao mi vas je po duši, ali eto bolje, da su shvatili vas nego mene, jer ste vi domaći! Bolje bi bilo da su vas — odgovori on —- tako biste se duže spominjali Rima. Nasmijasmo se, a red se je katkad i našaliti. — Za danas dosta, sutra ću ti, Ljubomane, pisati o rimskim crkvama.


Iz

RIMA na 18 Kolovoza

1898.

ekao sam ti već, da u Rimu ima 360 crkava, c/^ia Nije se ni čuditi, da ih je toliko, ako se pomisli, da je Rim matica svega katoličanstva. Hajdemo, Ljubomane, da zavirimo u glavne rimske crkve. Najzadnju ću ostaviti crkvu svetoga Petra, jer u njoj valja, da se dulje zaustavimo. Sveti Ivan Lateranski nakon crkve svetoga Petra jest najznamenitiji hram cieloga kršćanstva. Ovu je crkvu utemeljio rimski car Konstantin Veliki. Ona je prava stolna papina crkva, te se rad toga zove Glava Crkava (Caput Ecclesiarum). Kad bude izabran papa, on najprije ugje u posjed svoje uzvišene vlasti u crkvi Svetoga Ivana Lateranskoga. Odovle on prvi put udieli svoj pastirski blagoslov puku rimskomu i svim katolicima po cielom svietu. U ovom hramu bilo je pet veliki crkvenih sabora, koji se zbog toga nazivlju lateranskim saborima. Godine 1308 ova crkva bila je dobrim dielom uništena od vatre, ali ju je opet dao popraviti papa Kliment peti. Unutri crkva je razdieljena na pet krila. Po nebu i po zidovima krasne su slike. Žrtvenici su dragocjeni. Ovdje se nahodi dvanaest divnih kipa, što prikazuju 12


Isusovih apostola. Tabernakul na velikom žrtveniku računa se, da je najljepši od svih, što ih ima u Rimu. U ovoj je crkvi glasovita starinska krstionica, gdje vele, da se je krstio i car Konstantin. Ovdje se nahodi stup iz hrama jeruzolimskog, koji je raspuknuo, kad je Isus preminuo na križu; takogjer je u ovoj crkvi kamen, na kojem su ždriebali svete haljine Isusove. Veličanstvena su četiri stupa od tuča u ovoj crkvi. Malo ih je gdje vidjeti krupnijih. Prenešeni su iz istočnih strana. Tu se nahodi i Konstantinov kip, koji ga uprav prikazuje onakova, kakav je bio u životu. Uza crkvu svetoga Ivana Lateranskoga nahode se svete stube (scala santa). To su one iste stube iz kuće Pilatove, uz koje je četiri puta uzišao i sišao naš premilostivi Spasitelj Isukrst na veliki petak u jutro. Iz Jerusolima ove je stube sveta Jelena križarica činila prenieti u Rim. Koji bi kršćanin došao u ovaj grad, a da ne bi išao vidjeti onu svetinju? Ja sam tu bio baš jutros. Imade dvadeset i osam stepenici Uza nje se lize na koljenima. Od mramora su, ali su odveć istrošene, jer, sam Bog znade, koliko je koljenš, po njima lizlo. Na jednoj stepenici vidi se pjega. Rekoše mi, da je tu kanula kap iz presvetih rana Isusovih. Seljaci iz okolice rimske na više kilometara dalečine dohode bosonogi k crkvi svetoga Ivana na zavjet. Baš sam tu na svoje oči vidio staraca i mladići, muška i ženska, materi sa bolesnim čedima u naručju, gdje čekaju, dok ih dogje red, da budu mogle uzlisti uza svete stube. Toliko je živa vjera u toj čeljadi, da se otole ne odmiču ni obnoć, već spavaju u dvorištu pred crkvom. — Nakon svetoga Ivana Lateranskoga,


spomenuti ću ti, Ljubomane, crkvu Santa Maria Maggiore. Četvrtoga vieka po Isusu, baš na osvanuće pet mjeseca Kolovoza, dakle u sred ljetne žege, pao u Rimu snieg, i to na samu jednu poljanu, a nigdje drugo. Papi se one noći u snu prikazala blažena Djevica Marija i izrazila mu želju, da se na čast njezinu sagradi crkva na onom mjestu. Videći čudo, papa i kršćani u Rimu zbilja ondje podigoše hram Majci Božjoj. U ovoj crkvi veliko je bogoljupstvo. U njoj je više krasnih žrtvenika i mnogo kipa svetaca i svetica Božjih. Pred crkvom je jedna od najljepših plokata, što ih ima u Rimu, na sredini koje divan je k i p M a j k e B o ž j e sa D j e t i ć e m u naručju. — Prošetajmo se sada izvan grada do crkve svetoga Pavla. Ona se nahodi na desnoj obali rieke Tevera. Ta je crkva utemeljena od Kostantina Velikoga. Bila je izgorjela, pa je grade iznova ima mnogo godina, a još nije sasvim dovršena. Gotovo svi vladari europejski dali su koji više, koji manje novca, da ova crkva izagje čim ljepša i urešnija. A, brate, i jest dika pogledati j e ! Prvi današnji slikari i kipari urešili su svojim ragjama crkvu svetoga Pavla u Rimu. Nije moguće opisati j u ; valja ju vidjeti živim očima.—Majka Konstantina Velikoga, sveta Jelena Križarica, kad j e našla u Jerusolimu ono drvo križa, na kojem j e bio raspet Isus, rukam ga j e zagrlila, suzam ga je oblila, pa ga j e sobom poniela u Rim, gdje je dala sagraditi osobitu crkvu, u koju j e sahranila blago neprocienjeno, sveti Isusov križ. Crkvi j e nadjela ime: Sveti križ iz Jerusolima. U tu crkvu dolaze kršćani sa svih strana svieta, da vide ono sveto drvo, na kojem se je izvršilo


spasenje svieta. Križ nije cjelovit, ali ga ima veći dio. Možeš i sam pomisliti, Ljubomane, kako ti se duša uzdiže do nebesa, kad klečiš pred onom svetinjom, kad gledaš ono spasonosno drvo! — U crkvi Uze svetoga Petra nahodi se kip Mojsijev, udjelan od glasovitog talijanskog kipara Mikelangela. Taj kip puno hvale. Kažu, da malo ima gdje ljepšeg u cielom svietu. Kad ga je slavni Mikelangelo bio dodjelao, zagledao se je u taj kip, pa mu je zanešen rekao: jer ne govoriš? (perche non parli?). I sbilja svakomu same dolaze na usta te rieči, gledajući ono divno djelo. I ruke, i noge, i glava, i oči, i uši, i čelo, i obrve, i trepavice, i usta, i podbradak, i vrat na onom kipu ne bi rekao, da su u mramoru udjelani, već da je to pravi živi čovjek, koji te gleda u lice, pa ti sve čekaš, kad će ti nešto da reče. Ja sam stajao pred Mikelangelovim Mojsijom debeo sat vremena, te mi odveć teško bijaše od njega se odi eliti. — Druge su glavnije crkve u Rimu: Svetoga Lovrinea, svete Anjeze, svetoga Agustina, svetoga Andrije, svetih Apoštola, Kapucina, svetoga Sebašćana, svetoga Karla, svetoga Klimenta (u ovoj je crkvi pokopan naš slavenski apoštol sveti Ciril), svetoga Grgura, svetoga Injacia, svetoga Vjekoslava, svetoga Marka, svetoga Martina, Svetoga Onofria (u njoj je pokopan slavni talijanski pjesnik Tasso); preko četrdeset crkava posvećenih Gospi, crkva Isusova i tako dalje. Sad bi došlo doba, Ljubomane, da ti pišem o crkvi svetoga Petra, koja je najveća i najveličanstvenija u cielom svietu, ali već sam umoran, pa ču o tom sutra. S Bogom!


U RIMU na 19 Kolovoza

1898.

g l o i iz daleka na više kilometara, kad ideš k Rimu, udara ti u oči toranj na crkvi svetoga Petra, koji se penje u visinu za blizu 140 metara. Što se više približuješ gradu, čini ti se, da sve više jedri i raste pred tobom onaj ogromni toranj. Divan je on, a divna je i crkva ispod njega. Hajdemo im u pohode. Sjedi, Ljubomane, sa mnom u kočiju. Sveti Petar nahodi se preko rieke Tevera na zapadnom kraju grada Rima. Evo nas pred njim. Sigjimo. Stani sada i gledaj. Pred crkvom je veličanstvena plokata; rastegla se u dužinu i širinu; na nju bi moglo slobodno stati sve rimsko pučanstvo. Ja mislim, da negdje u svietu ne ima tolike plokate. Na dvama krajevima štrca u vis živa voda, koja se u gustim mlazovima, kao leta pečurke, obara opet k zemlji i slije se u opzigjane lokve. Iz sredine plokate penje se visoko u zrak stup (obelisk), u vrh k°.jeg je križ. S desne i lieve strane nižu se na obruč četiri reda ogromnih stupova, izmegju kojih


krasno je šetalište, a nad njima je posvogjeno. Vrh tog svoda smješteno je sve jedan do dragoga mnoštvo kipova, čovječje veličine, što prikazuju svece i svetice, pape, biskupe i mučenike. Sučelice je crkva svetoga Petra, a na desnu ruku tik uz crkvu nahodi se Vatikan ili papini dvori. Pred crkvom, kao da stražu straže, stoje veliki kipi svetoga Petra i Pavia. — Evo nas u sielu kršćanstva, evo nas u mjestu, otkle svieti luč Isusove vjere cieloj zemlji. Promisli, da baš na ovom prostoru bile su bašte okrutnog cara Neruna. Ovdje su klali na hiljade i hiljade kršćana, ovdje su bili poganski hramovi, pa baš na ovom mjestu najveće okrutnosti i najžešćeg progonstva kršćani, uzdiže se danas sveti križ. Na visoku obelisku u sred plokate eno križ; eno takogjer križ u vrh tornja crkve svetoga Petra. Križ, znak našeg slavnog odkupljenja, slavi pobjedu nad poganskim Rimom. Isukrst je šatro silu hudobe paklene. — Progjimo, Ljubomane, preko plokate k crkvi. Jedanaest je sat& pred podne; sredina je mjeseca Kolovoza, sunce pripiče. Iz kaldrme iskače žestina. Pot curi, sva je košulja kao voda; koracaš što može^ brže, misliš: evo ću sada kraju, ali odnosi velika širina plokate. U vrh nje je nekoliko redova stepenica. Brže uza nje u hlad! Pred crkvom smo. Odahni i otari znoj. Kad si mrvu opočinuo, pogledaj sada pridvorje crkve svetoga Petra. Imaš što da vidiš. Ovo je pridvorje široko 15, a dugo 142 metra. Na dvama krajevima, s jedne strane ogromni je kip Konstantinov, a s druge Karla Velikoga. Tu su po sriedi silni stupovi, koji regbi da te pritiskuju svojom jedrinom. Megju tim stupovima 15


čini ti se, da si mrav. Ne ću opisivati pročelje crkve svetoga Petra, koje je urešeno mnogim kipima i drugim prekrasnim rukodjelima. Tu je je jedan iznešen potriem, s kojeg papa u svečanim zgodama podieljuje svoj pastirski blagoslov cielomu katoličanstvu. Na crkvi svetoga Petra petera su vrata. Poglavita se otvaraju samo kad je papin jubilej. Sva petera vrata ispisana su i urešena svakojakim kipićima i slikama, da nemožeš to gledati od dragosti. Nad vratima smještena je lagja svetoga Petra, učinjena od slavnoga Griotta, te je od prevelike ciene. Koracimo unutri. Evo nas u najvećem hramu cieloga svieta! Vani silna žega, a ovdje ledeno. Nemože sunce zgrijati ovo debelo kamenje. Crkva svetoga Petra čitava je planina stienja. Kroz vrata struji propuh. Red ti se zaogrnuti debljim, kad ugješ unutri, inače gotova porebrica. Papa Nikola peti godine 1450 počeo je graditi crkvu svetoga Petra, pa je potrajalo 300 debelih godina, dok je ona bila potpuno dovršena. Najvaljaniji majstori radili su na ovoj silnoj zgradi, koja je zapala preko 80 milijuna škuda, ne računajući dragocienosti, što se u njoj nahode i koje nije gotovo moguće procieniti. Kad gledaš s vrata niza crkvu svetoga Petra, ne čini ti se, da je u njoj onaj silni prostor. Valja doći na sredinu crkve, pa tek onda vidiš, kolika je to pusta veličina. Sveti Petar gragjen je na križ. Stani u sredinu tog križa. Na dnu crkve ljudi ti se čine kao djeca, desno, lievo i straga su ti kapele, od kojih svaka je velika koliko stolne crkve u drugim gradovima. Mramor se prelieva tlehom; mramor se bjelaska svud naokolo: nebo i zidovi pošikani su zlatom. Crkva


svetoga Petra duga je 186 metara.*) Prošetajmo se sada kroza nju, da ju iz bližeg razgledamo. Na ulazu četiri ogromna angjela, udjelana u mramoru, potpaučila dvie velike kamenice, u kojima se drži krštena voda. U sredini crkve grob je svetoga Petra. Silazi se stubama pod zemlju do njegovih kostiju. Urešno je, brate; sve obavito zlatom i biserima. Papa Pio šesti, uklesan od slavnog kipara Kanove, kleči uz grob svetoga Petra i moli Boga. Divno taj kip izgovara. Čovjek bi rekao: eno se miču usnice papi. Varaju te oči. Nad zemljom vrh groba svetoga Petra gore neprestano voštane svieće, poredane okolo u okolo. Tu vrve bogoljubni kršćani sa svih strana svieta, da se pomole pred kostima poglavice apoštolskoga. Iza groba svetoga Petra podiže se veliki žrtvenik, koji je tako urešan, da za ^mu pozlatu na njem i za majstora, koji ga je gradio, potrošilo se je po milijuna. Nad ovim žrtvenikom rastvara se veličanstvena šupljina, tornja, što se je isukao nad crkvom. Kad uzvineš očima u tu šupljinu, izvedenu na triemove, poduprte stupovima i okićene dragocjenim kipima, pa kad se kroz zirku sa vrška tornja prokrade s dvora sunčani mlaz i pade na pozlatu u onoj oblici — prospe se takav sjaj i raznolikost boj4, da ti navru suze u oči, te moraš otrgnuti pogled. Stopro možeš zamisliti ljepotu rajsku, kad vidiš šupljinu tornja u crkvi svetoga Petra u Rimu. — Znamenita je Tribuna, gdje se nahodi stolica, na

*) Ona svetoga Pavla u Londonu duga je 152 metra, stolna crkva u Firenci 150, Milanska crkva 148, sveti Petronij u Bolonji 133, sveti Pavao u Rimu 132, a sveta Sofija u Carigradu 109 metara.


kojoj je sjedio sveti Petar. Podupiru je Četiri ogromna kipa, što prikazuju četiri crkovna naučitelja: svetoga Ambroza, svetoga Agustina, svetoga Anastazija i svetoga Ivana Zlatoustoga. Nad njima stoje dva angjela i pridrže papinsku mitru. Povrh svega toga sjedi Božica, okružena angjelima i obasjana velikom svjetlošću, što se prosiplje sa dragog kamenja, kojim je okićena. Ja ne ću opisivati kapelu po kapelu, jer bi me daleko pero odnielo. Sve su divne, sve veličanstvene. U ovim kapelama pokopani su razni pape i nekoji evropejski vladari. Izmegju ostalih tu je pokopana Marija Klementma Štuardova, ingleška kralj ca, koja je preminula u Rimu godine 1755. Nemogu premučati grobnicu pape Klimenta trinaestoga i njegov kip, uklesan na njoj od neumrlog kipara Kanove. Nakon kipa Moj sijeva, udjelena od Mikelangela, što se nahodi u crkvi „Uze svetoga Petra", ovaj kip pape Klimenta najljepši je od svih drugih kipova, što sam ih vidio u Rimu. Papa je uklesan u naravnoj svojoj veličini, zaogrnut je plaštem, kleči i drži sklopljene ruke. Sieda mu kosa pala po ramenima. Opuni obrazi, madež na licu, iz njeg izresla dlaka; žilice po nosu, skoružano čelo; obrve, trepavice, oči, sve kao da je živo. Regbi, čuješ šapat papine molitve. Ideš, pa se opet zavratiš; ne vjeruješ Sam sebi, da je ono mramorui kip, već pravi pravcati čovjek od kosti i mesa. — U crkvi svetoga Petra ima više sakristija. Tu su ispovjedaonice, na kojima stoji upisano, kojim se jezikom možeš ispovjediti. Ima i hrvatska ispovjeđaon ca, jer u zavodu svetoga Jeronima u Rimu nastanjeno je više hrvatskih misnika. —


Kad smo evo letom razgledali crkvu svetoga Petra, uspenjimo se sada na njezin toranj, koji je učinjen po zamisli slavnoga Mikelangela. Uzilazi se uza stube, što su toliko široke, da bi uza nje mogli ići naprćeni konji. Nakon što se uspenješ uza 140 stepenica, eto te u sredini tornja. Tu je velika plokata, oko koje su stupovi. Na toj plokati nastanjeno je čeljadi. Ovdje kuje kovač, ondje šije postolar, onamo blanja drvodjelac. Ta čeljad ne živi ni na nebu ni na zemlji, već u visini tornja. Stanovnici u tornju svetoga Petra imadu svoju malu uredbu i svoga glavara; nasljegjuju se od oca na sina; tu je njihov domak. Sa ovog stajališta do vrška tornja ima još 285 noga visine. Hajdemo dalje, u ime Božje! Eto nas na drugu malu plokatu Ne ustavljajmo se, već sliedimo napried. Pogrčen uzlaziš sada uza tiesne stube, što su učinjene na spuž. Pucaju koljena, boli te u povoru, znoj se obara niz lice, Bogu dušu, Bog je ne će! Kaješ se, što si se uvro u te klance jadikovce. Potrpi još malo'. Eto te na lanterni. Sjedni i odahni. Pogledaj sada kroz zirku doli u crkvu. Ježe ti se vlasi; groza te hvata. Oni ogromni otari i one silne kapele, što si ih prije u crkvi gledao, sada ti se pričinjaju kao otarići i kao kućice, što ih djeca grade. Vrti ti se sviet, pa ne možeš dalje da gledaš. Još ima puta. Kad smo zagazili, gonimo dalje. Od lanterne ide se kuglji od tuča. Ta kuglja, kad ju gledaš s plokate svetoga Petra, ne čini se veća od jabuke, a sad vidiš, da može u nju stati slobodno 16 čeljadi. Odovle pogledaj na Rim. Ljudi se čine kao mravi, kočije kao mišolovke, visoki obeliski i tornjevi kao vlati kukuruza,


ogromne zgrade i palače kao siromaške potleušice. prostrane vatikanske bašte stegle se u malo guvno, rieka Tever suzila se u oputu, široke ulice stisnule se u tanke brazđice; rimske glavice snizile se i izjednačile s gradom. Podalje puklo rimsko polje, isprvice zasagjeno vinogradima i voćkama, što postaju sve rjegjima, dok u zadnju nastane pustoš i golet, što se gubi u neizmjernosti pred tvojim očima. Nad kugljom od tuča u vrh vrha tornja namješten je križ, koji, i ako je na pometu vjetara i oluja, ipak stoji čvrst i neoboriv, kao što je čvrsta i neoboriva Isusova sveta Crkva. — Kad se vratiš sa tornja crkve svetoga Petra i sigješ k zemlji, drhću ti noge neko doba. — Ispod crkve svetoga Petra pod zemljom nahodi se grobište su četiri crkvice. To su jedne male katakombe, u kojima su uz grob svetoga Petra pokopani i neki drugi mučenici za vladanja nemilog cara Nerona. Ovdje se nahodi grobnica Karlote kraljice Jeruzolima i Cipra; tu je pokopan takogjer cesar Oton drugi, te više pap&. Po grobnicama urezani su napisi i udjelani su ljudski kipi, golubice, grlice, janjci i ovčice. Tik uz crkvu svetoga Petra sa zapadne strane diže se Vatikan. To su papini dvori. Na ulazu straže vojnici pod puškom o ramenu isto kao na svakom drugom vladalačkom dvoru. Papini su stražari rodom iz Svajcarske, a obučeni su u prekrasnu svoju narodnu nošnju. Momci kao gradovi! Oni dobrovoljno dohode, da čifvaju svetoga oca, namjesnika Isusova na zemlji. Prima se pismena dopusnica kod vratara, kojom slobodno ti je razgledati Vatikan. Najprije se svratiš u Sistinsku kapelu. Tu se obavlja služba Božja


osobito Velike Nedjelje, a i u drugim zgodama više puta na godinu donesu ondje papu na visokoj i bogatoj nosiljci, oko koje se izredaju kardinali, te dvore svetoga oca, dok on vrši crkvenu službu, preko koje pjevaju najizvrsniji pjevači. Slavni umjetnik Mikelangelo naslikao je u ovoj kapeli na zidu Sudnji Dan. Isuse moj, divna li je ta slika! Ori se glas trublje Božje; grješnici idu na sud strašni! Preko stotine naslikano je tu čeljadi: muška, ženska, stara, sridovječna, mlada; svi drbću pred licem Gospodinovim. Tako je to na živo učinjeno, da bi rekao: eno se čuje plač, jecanje i škripanje zubima. I najtvrgje srce gane se pred tom slikom; gledajući je, valja da se skruši i najokorjeli grješnik. — Iz Sistinske kapele uzilazi se stubama na tavane. Eto nas u dvoranama, punim puneatim drugim slikama. Najljepše su glasovitoga Rafaela, s kojim se nemože usporediti nijedan slikar cieloga svieta. Po zidovima su njegove slike, a okolo su dušeci. Ti sjedeš na dušek, pa gledaš. Gledaš, a nemožeš se nagledati i načuditi. Čini ti se, da se pred tobom miču one divne slike; ti se s njima u duhu razgovaraš. Da vidiš, Ljubomane, kako je slavni Rafaelo naslikao svetoga Petra u uzama; da vidiš njegovo Preobraženje, ostao bi izvan sebe. Sa svih strana Europe dohode u Vatikan slikari i slikarice, da ondje na izvoru preslikavaju slike Rafaelove, ako ih je moguće preslikati. Vidio sam izmegju ostalih neku ruskinju, krasno plavokoso djevojče; sjedi na stočiču, pred sobom razapela platno, gleda na zidu u neku Rafaelovu sliku, pa ju prepisuje na postav. Oko nje prolazi sviet, drugi slikari pomiču svoje stočiče, a ona ni


okom da trene; niti li koga vidi, niti li što čuje, sva je zadubljena u svoju ragju, a ide joj baš od ruke. Izim velikog mnoštva krasnih dragocienjenih slika, ima u Vatikanu uklesanih svakojakih kipa od prevelike vriednosti. Ondje se nahodi muzej, što je zaista prvi povjesnički, umjetnički i starinarski muzej ciele Italije. Tu je knjižnica, nabivena rukopisnim i tiskanim djelima, iz kojih se crpi sok mudrosti i svakoga znanja. U Vatikanu se može nabrojiti dvorana, te sob& vani i pod zemljom do 11 hiljada. Vatikan je sastavljen od više kuča, složenih jedna na dj'ugu, a sve su na tri poda. Neki kažu, da je Vatikan zasnovao još car Konstantin, drugi opet vele, da nije nego S. Liberij; svakako znade se za Vatikan još od doba Karla Velikoga, koji je u njem konakovao, kad je bio sišao u Italiju, da se okruni rimskim carem. Pape su za dugih 1000 godina stanovali u Lateranskoj polači, a od godine 1377, nakon njihova povratka iz Avinjona, sjede neprekidno u Vatikanu. Od onda su pape nastojali da prošire i urese Vatikan, te mimo sviju prva zasluga u tom poslu ide Leonu desetomu, koji je znao privabiti u Vatikan slavnog Rafaela i navesti ga, da tu izradi i ostavi svoje veličanstvene slike, kojima će se diviti sva pokoljenja do svršetka svieta. — Krasni su vatikanski vrtovi, kuda se šeće svaki dan, kad nije nemoćan, sadašnji papa Leun, duhovni otac cieloga katoličanstva i, možeš reći, prva pamet u cieloj Europi. Stoji papa zasužnjen u svojoj polači, nikada ne izlazi na dvor, jer su mu Talijanci oteli Rim, koji je od uviek bio papin. Talijanci su ljuto ucvielili namjesnika Isusova,


ali ih za to tišti prst Božji; njihova umišljena slava već bliedi, njihovo uzveličavano ujedinjenje Italije, počima klimati i lako da se opet rascjepa. Car Konstantin, da iskaže počast namjesniku Isukrstovu, ostavio je Rim, i preselio se u Bisanc, dočim savojski kralji iz Torina i Firence, otkle su takogjer mogli vladati Italijom, poletili su k Rimu, silom su u nj ušli, oteli su ga papi, nad križem podigli su sablju. Je li bio mudriji Konstantin ili su oni ? Sudiče vrieme. — Želio sam Ljubomane, da ugjem pred papu i da mu se poklonim, ali ovih je dana on nazebao, pa ne prima nikoga k sebi. — Evo sam ti u kratko opisao Rim. Sutra ću krenuti u Napulj, pa ću ti dalje pričati o svom putovanju. Stoj mi zdravo i veselo!


Iz \K

§

NAPULJA 22 Kolovoza

1898.

uo sam češće puta, da je Napulj ljepota u svietu. Meni je ta misao u glavi kopala, te cJ sam jedva čekao, da ugledam ovaj toliko hvaljeni grad. Iz Rima do Napulja uije odveć ugodno putovanje; ide se najviše preko jednoličnih polja, na kojima često susretaš goveda, gdje pasu po strništu. U željeznici bijaše nas sila putnika; nabiveni kao srdjele jedan uz drugoga, a usto, kao da nam nije bilo dosta svoga jada, željeznica se obrnula bedrimice prama suncu, pa silan pot udario niz nas putnike kao voda. Ja se našao baš u sredini; oko mene trojica, preda mnom četvorica ; koljena uz koljena; svi pušemo od muke. Držimo rastvorena stakla, pa kroza nje nanaša sitne ogorine iz stroja, koje na.m padaju i po licu i po trepavicam i po rukama, te smo svi kao cigani. — Na veliku dalečinu, prije nego li se dogje k Napulju, ugleda se Vezuv. To je visoka planina na istok Napulja, koja se otvorila na svom vrhu na 23 mjeseca Studenoga godine 79 po


Isusu, baš u pučiuu podneva, te iz sebe izrigala strašnu vatru, koja je podušila i sažgala grad Pompei su dvie druge varoši, što su se takogjer naliodile na podnožju Vezuva. Od onog doba uviek dimi iz ove planine. Ja sam za to čuo još u svom djetinstvu, te sam bio pravo željan, da vidim Vezuv. Mojim suputnicima, koji bijabu većinom iz Napulja, niesam zatajio te svoje želje, pa mi reče onaj, što je sjedio uz prozor s donje strane, da će me obznaniti, čim se ukaže Vezuv. Eno ga! — reče on najednom —- a ja skočih s mjesta tog trena, te glavom kroz okno. Penje se Vezuv u nebeske visine, a iz njega suklja dim. Na velikoj smo još dalečini, vrhunac je Vezuva u visini, ali ipak onaj dim čini se odovle debeo kao debeli stup, a kakav li ne će biti, kad mu se dogje blizu? Dim je crn kao da izvire iz pakla, a sve se češlje u pramove i gradi u kolače. Ja ništa već stao, pa se zagledao u to čudovište naravi. — Na 2 sata i po po podne usukasmo u Napulj. Željeznica pristaje u vrh grada, a otole ide jedna mala parnjača svakog sata na ruševine Pompea. U Rimu sam bio ostavio prtljagu, pa promislih, da mi je najbolje odma onog popodneva ići u Pompei, a na večer vratiti se u Napulj. Odoh prije u bližnju gostionu, da mrvu založim. Kako sam bio vas nečist po obrazu i po rukama od prašine u putovanju, zamolih, neka mi dadu malo vode, da se operem. Odvedoše me na pod, gdje mi nekakva raskosmana tustulja i neopranica donese, da se umijem. Nikad ne vidih ružnijih očiju. Prava zmijogleda. Sigjoh k prizemlju i sjedoh da užinam. Eto ti k meni jednog ribara sa sirovim školjkama u krtolu. Uzeh ih dvaestak.


Ovaj odmače, a pristupi neki drugi, te rastvori pređa mnom na stolu kutiju svakojako islikanih dopisnica. Gladan sam, prižeo ja za pirnič, pa mu mašem rukom, da ne ću. Misliš, da će on otići? Hoće, za dušu, već poturi bliže k meni svoju kutiju. Kud ćeš ? ne ćeš ga se ispriprostit, valja mu štogegj kupiti. Uzmem četiri dopisnice s reda, pa mu platim. Megjutim dvie muhe, ne bud' liene, zaplivaše u mojoj čorbi. Videči onaj gad, turih od sebe tanjur, i ako niesam bio izio ni polovicu. Zovem krčmara, neka mi donese mesa. Eto ti trećeg napasnika. Iskrenuo preda me dvie pregršti puljiških lula, velikih i malih, pa neka izabirem, koju me volja. Počelo se u meni kuhati, kažem mu, da ne pušim, neka ga Bog nosi od mene, ali on ne će da vjeruje, itfosi mi krčmar meso: ja mu prišapnuh na uho, neka ga on otjera, ali krčmar odgovori, da ne smije. Stadem ja, da jedem, a onaj s lulama sve na mjestu. Ne gledam ja u nj, već uvro oči u tanjur. U neka doba maknu se on, pa prisloni o moj tanjur jednu lulu, govoreći: uzmite ovu, baš vam je krasna! Mučim ja kao kamen, a on onda s lulom na pliter uz meso. Skočih tada kao biesan na noge i stadoh vikati: ovo je prava sramota! ovoga ne ima nigdje u svietu, da čovjek nemože na miru ni objedovati! On tada isciri zube prama meni, izbelji se, pokupi svoje lule i ode. Sjedoh, a eto ti jednog s armonikom. Ništa nego malo zasvira, pa u okolo, da mu dadeš. Dajem ja i mučim. Sada rupiše odma ih trojica na vrata sa pripasanim sandučićima, da trže. Kad ih vidih, obli me mrtački znoj, digoh se iza stola, odoh u kuhinju, platih račun i izidoh na po gladan na


dvor. Ovo je mjesto vukovima ošteneno!— rekoh sam sobom, nakon što odanuh pod otvorenim nebom. Sjedoh u željeznicu i odvezoh se na ruševine Pompea, koje ostaju u istok grada Napulja na podnožju planine Vezuva. Imade 50 časfi, vožnje. Kad tamo, obletili me tumači, pa niesu ni sami oni, već i seljaci iz one okolice, nugjajući mi se, da će me istjerati na magarcu u Vezuv. Jedva se oteh toj rulji, uzeh sobom jednog starca tumača i odoh s njime na razvaline Pompea. Stupam u taj mrtvi grad. Odma na ulazu u prostranom dvorištu, pokrivenom debelim staklom, rasporedani su razni predmeti, iskopani ispod ruševina. Eno jedne žene zbabne, sažgala ju vatra, pomješana s lugom i sa kovinskim rastopinama, te ju osedravila. Eno jednog djeteta takogjer okamenjena. Eno mazge, kobile, ovce, ždriebeta, vola. teleta; eno dvie brašenice kruha, eno jedne stopanjice na kopanjima, eno službenice sa vidrom na glavi. Kako ih je spržilo, onako su ostali sve do danas nakon osamnaest stotina godini. Tu su kamenice, posugje i drugo pokućstvo. Izigjoh iz tog dvorišta, te sa mojim pratiocem odem preko grada. Sve je otkopano i račišćeno, pa eto pred očima grada kakov je onda bio. Ulice su potpuno čitovate, polače do polovice razvaljene, hramovi, kupališta, kazališta; sve se vidi. Prolazeći kroz one nieme ulice i mimo obronjene zidine kuća s&m ja i moj pratilac, gotovo me je hvatao strah; činilo mi se je oko mene da oblieću duhovi onih hiljada i hiljada nesretnika, koji su s časa na čas našli smrt na tom mjestu. Ispeh se na jednu ponajvišu zidinu, te s nje pogledah ispod sebe onaj jadni grad, što ga je zadesila najgroznija


nesreća. Uzdigoh oči na Vezuv, ugledah onaj vječiti dim, što iz njeg suklja, pa se prenesoh mišlju u doba, kad je Vezuv kroz ono isto svoje nemilo rilo izbljuvao strašni oganj, pomješan sa pepelom, kamenjem i sa kovinskim rastopinama. Užasno je to moralo biti! U sred podneva pun Pompei čeljadi: jedni se šeću, drugi prodaju po dućanima, domaćice spremaju objed, niko o zlu ne sluti, kad odjednom, kao da se je rastvorio pakao, prosu se iz Vezuva oganj i pepeo i zapljušti po gradu. Zadimilo i zaprašilo ; djeca skriče, žene leleču, ljudi ajmeču, nastao vek koz&, blek ovaca, revež magaradi; konji i mazge 'ržu, voli muču, pasi laju, pjevci se uskukurikali, kokoši gragore. Sve živuće hoće da uteče, ali kuda će? ne vidi se prsta pred očima; plameni mutapi sve jedan za drugim odvaljuju se od Vezuva, sve žešće usiplje. Kroz kratko doba zasulo grad za četiri metra u visinu. Poravnalo grobište. — Niže starog porušenog Pompea nahodi se s jugo-istoka Novi Pompei, gdje je glasovita, čudotvorna prilika Gospina. I ako je već sunce dobro bilo nagnulo k zapadu, ja svakako htjedoh, da i to vidim. Unajmih kočiju, te cestom, iz koje se dizaše prašina na oblake, nakon 20 časa vožnje stigoh u Novi Pompei. Prva mi je bila, da idem u crkvu k čudotvornoj sliki Majke Božje. U sredini velikog otara stoji Gospina prilika, vanredne ljepote. Padoh na koljena i uzdignutim očima gledao sam Gospu, koja, činilo mi se je, da me ljubezno pazi svojim milostivim očima. Po otaru i po zidovima u okolo skupocjeni zavjeti: srebro, zlato i kamenje drago. Sa svih strana svieta bogoljubni kršćani šalju darove Majki Božjoj u Pompei, da joj


donekle iskažu svoju harnost zbog čudesa, što ib Ona čini neprestano. Kad bib ti ja, starce Ljubomane, htio pobrojiti samo poglavita čudesa blažene Djevice od Pompea, ne bih dovršio do sutra. Čuj samo ovo. U Lacedoniji bogati roditelji imali kćerku Mariju. Bijaše joj osamnaest godina; rumena kao ruža, dugih, crnih pletenica, opuna u životu, ošibita struka, zdrava kao zdrav dan; ne bijaše očnije ni pristalije djevojke u njezinom mjestu. Kao što, kad se crv zakopa u zdrav hrast, drvo počme venuti, tako odjednom nenadano poče ginuti i ona zor-djevojka. Munila se kao stabljika. Svak ju je žalio u gradu, a zanajviše tužni joj roditelji. Vodili ju na Ijekare, ali oni ne znali joj pomoći. Život joj sve više opadao. Boljetica obori Mariju u postelju, te se jadnica sva savi u srp. Od teških boli jaukala je, da bi i kamen prosuzio od mila. Ginula je svaki dan više isto kao svieča, u kojoj ne staje stienja. Bijaše ona odveć bogoljubna, te bi svakidano, kad bi joj uminule muke, molila Boga s materom. Već je bila došla sama kost i koža, a boli sve jače. Tužna djevojka obrati se mišlju Gospi od Pompea i zapita u Nje milosti, živom vjerom, da će joj priskočiti u pomoć. Bijaše subota po podne. Liečnik reče ukućanima, da Marija nemože dočekati zore. Kad se je uhvatio mrak, bolesnica zaželi, da izigju svi iz sobe i da ju ostave samu. Poslušaše ju. Ona se malo upokojila i mrvu zaknja. Do malo se probudi, a pred njezinim očima zasja nebeska svjetlost. U tom svjetlu vidi ženu rajske ljepote, gdje joj pruža ruku. Djevojka se uplaši, a Gospa joj reče : ne boj se, Marijo; ja sam Djevica od Pompea, kojoj si se ti vruće zamolila za


milost, pa sam evo došla, da ti donesem zdravlje; sutra se ispovjedi i pričesti, pa ne kasni, da dogješ u pohode k meni u Pompei! To rekavši, Gospa iščeznu, a bolesnica z d r a v a zdravcata iskoči iz postelje i potrča k svojim roditeljima u bližnju sobu, koji su grozno plakali, što su ju, po Iječnikovim riečima, morali izgubiti do zore. Možeš i sam promisliti, Ljubomane, radost i veselje sada ciele one porodice. Svi klekoše na koljena i izmoliše ružarij na čast Gospinu. Sutradan se čudo razglasilo po svoj okolici, te je narod uzveličavao premilostivu Djevicu Mariju. Djevojka se odma opremi na put u Pompei k svojoj milostivoj Gospi, zakoludri se i posveti Bogu. — Malo je više od dvadeset godini, otkada je potaknućem odvjetnika Bartola Longa nastalo bogoljupstvo u pompejskoj dolini, pa se je ono već rasprostranilo po cielom svietu, tako da svake godine na hiljade bogoljubnih dohodi u Pompei pomoliti se Majci Božjoj. U pompejskoj dolini prije dvaestak godini bijaše pustoš, u kojoj su hajduci iŠčikali putnike i sadirali ih, a sada je tu jedna od najljepših crkava cieloga katoličanstva na čast Majke Božje. Uz Gospino svetište postala je čitava varoš, koja danas br<>ji mnogo hiljada stanovnika. Nastojanjem pobožnog ,Bartola Longa i njegove bogoljubne supruge namještena su ovdje dva zakloništa: jedno za žensku sirotnu djecu, a drugo za sinove tavničar&. U ženskom sirotištu imade do 160 djevojčica iz raznih strana Italije, gdje one primaju mukte hranu i odieću, uče se strahu Božjemu i nauku kršćanskomu, da jednom postanu vriedne žene. Sinovi tavničara primaju takogjer u zakloništu sve što im je od potrebe za uzdržanje


tiela, a usto uče svoj zanat, te kad odrastu, svaki će moči hraniti sebe svojim radom. — Taman sunce na počivalo, a ja se iz Pompea vraćao natrag u Napulj. Bijaše zanoćalo, kad stigoh u grad. Odvezoh se u jednu gostionu na dnu Napulja uz morsku obalu, tu unajmih sobu, pa izigjoh na dvor okolo devete u večer. Ne bijaše mjesečine one noći. Cim stupih na ulicu, ukaza mi se pram istoku kao velika ognjena sinija u zraku. Začugjen upitah prvog namjernika: što je ono? a on će mi: ono je vatra na Vezuvu, koja se je otvorila nazad nekoliko godina ponize velikog dimnjaka, što je u vrh planine. Za Boga — rekoh ja — da odonle ne zaspe Vezuv žeravom, te da ne poduši — Bog učuvao — Napulj, kako je u staro vrieme podušio Pompei? Ne če se to desiti — pomoću Božjom — odgovori mi onaj čovjek — isprvice, kad se je ukazala vatra, bili smo se u istinu prepali ovdje u Napulju, ali sada smo joj se privikli. — Odoh na glavnu napuljsku plokatu, koja se zove „Piazza del Plebiscito". To je odveć prostrana plokata; nakon one svetoga Petra u Rimu, najveća od svih drugih u Italiji. Nagjoh tu silu svieta, gdje se šeta i sluša udaranje glazbe. Oko ove plokate s jedne je strane krasna crkva, a s drugog su kraja dvori bivših napuljskih kraljeva. Imade u okolo i drugih liepih sgrada. Tu pred jednom gostionom večerah na prohladiei, pa oko jedanaeste odoh na počinak, nakan, da se u jutro rano dignem i prošetam po Napulju. Kakav je utisak na me učinio ovaj hvaljeni grad, kazaću ti, Ljubomane, u dojdućem pismu. S Bogom!


Ql

.19

Iz

NAPULJA •

24 Kolovoza

1898.

^ e o r o m već bijah na nogama. Na veliku sparinu navukla se tanka magla. Idem, da se okupam. Napulj još opočiva; dućani su svi zatvoreni. Do kupališta dobro mi je poproći. Uz put kola, a po njima i ispod njih spavaju gradski skitanei, gologuzi, bosonogi i gologlavi. Jedni leže na uznak, drugi potrbuške, treći na bedar. Hrću kao zaklani. Ako ko potegne kola, satrti će onog ondje. Isto su, prosti Bože, kao živine! —• U kupalište suče se sviet; noću se raspario, pa ide da se rashladi. Muška i ženska imade nas u moru koja stotina. Pregradilo vodu gvozdenom mrežom rad ribe, pa nije baš odveć cisto. Do brza izigjoh na dvor, obukoh se, te kroz grad. Sunce se ukazalo iza Vezuva, te svojim žarkim trakovima rasplinulo maglu iznad Napulja. Vrve u grad seljaci iz okolice. Malo ih dohodi pješice, već svi na kolima, pod kojima su magarci. Po plokatama i ulicama poplivala ta seljačka kola na hiljade, puna krušaka, jabuka, naranača, limunova, dinja, krastavica


i grožgja. Sviet se mješa po gradu, kola lupnu o kola; ispadne iz njih voće; kočijaši deru se jedan na drugoga, da ti uši zagluši. Magarad pobrabčila po ulicam. Gdje su smetlari, da to pometu? Otkle ih? Skupe su metle u Napulju. Prolaze gospodske kočije, tramvaji se suču jedni za drugima, nabiveni svietom; niza glavne ulice urešni dućani; pomješala se gospoštija i sirotinja; jedni idu gori, drugi doli; smijuk, čevrljanje, vika, buka; isto kao u derneku. Tako ti je svakog dana u Napulju. Eno ondje jedan razapeo šator, pa pazari svoju trgovinu. Ispeo se na podić, te pokazuje ćoravu svietu sad debelu seljačku mahramu, sad kišnjak, sad košulju od postava, sad gaće šarenjače: viče, dere se, maše, zove k sebi znana i neznana. Blizu njega drugi iz svog šatora pokazuje iste stvari. Ide k ovomu mušterija, a videći to^ onaj prvi, zaviče: evo ti u mene za cjenije! Skriplje onaj na ovog zubima, gdje mu očigledno hoće da otme kupca, do kojega istrči, uhvati ga rukom za rame i vodi ga k svom šatoru. Istodobno prieti šakom svomu susjedu, belji se proti njemu, psuje, grdi i pljuje. Podalje su drugi prodavači i prodavačice, pa svud ista pjesma. Mali se zametnuo klupicom, drži četku pod pazuhom, pa, vidi li, da su ti samo mrvu naprašeni postoli, skine klupicu preda te, ustavi te i hoće na silu, da ti osvjetla crevlje, tek da dobije paru. Tržnici sa pripasanim sandučićima veru se kroza sviet, pa zanugjaju svojom trgovinom koga god sritnu. Meni je ostala krvava pred očima ova vrst čeljadi još od mog dolaska u Napulj, kad mi niesu dali na miru da objedujem, te bih odma zakrenuo, čim bih kojega opazio. Na svakoj ćoši


stoji jedan s armonikom, ili s kakvim drugim glazbilom, pa, ako li mu ne daš, izgovoriti će ti on, što ne bi lizlo ni hodilo. Sve je ovo do sada šala; nuder,' Ljubomane, ovamo sa mnom u tiesne ulice, gdje stanuju glasoviti napuljski lazaroni. Tuda na stotine i stotine dječurlije. Vlasi im se svunili od pota i nečisti kao što im nije nikada češalj ušao u kosu ; lica im garava ; obrve i trepavice pune prašine; vrat suh; iskočile po njem žile, a po žilama skoravio se kal; rukavi im od košulje izlaptani, ramena gola i opržena suncem; prsi rastvorene; po njima brazgotine od nečisti; trbuh g o l ; iskače pupak; niz bedre i niz listove gaće isparane; crne se koljena kao dva komada hrastove kore; prsti zanoktavili na nogama i na rukama; straga vise tranjci; po legjima iskidan stan od košulje; iskočili križi iz povora, a s desna i lieva izletila rebra. Taj skot ne ima živa mira. Skaču, viču, belje se; laju kao kučki, mauču kao mačke, kukuriču kao pjevci, kokoću kao kokoši, hrokću kao krmci, bleje kao ovce, veče kao koze, ržu kao konji, muču kao voli. Nasade se na ruke, glavom doli, a nogama uzgor; skupe se u klupko, pa se zakotrljaju nizbrdicom, vješaju se o kola, penju se uza zidove, lizu potrbuške krajem kući, nose se na krke, igraju žmirke, kende, na hvatalo; zagužvaju se rukama i nogama po deset ih skupa isto kao gljistine, pa se jedni cirlikaju, drugi zajauknu, treći psuju i govore, što ne bi ni pas s masla polizao. Pjevaju i zviždu svakake najgnjusnije pjesme, kandžijicom gone zvrke po kaldrmi; zvierci i kradljivci gledaju gdje će što da zgrabe. Nazigjan je stog voća; jedan od njih zakotrlja


dinju nogom, a trojica ih poleti za njom, pa svi padu povrh dinje; zgnječe ju, raznesu je noktima ; izjedu i koru. Za njima kasa tržnica, kune ih i proklinje: udavili se! vraga izjeli! grlica vas pokosila! ali deranima sve jedno. Kad je ona potrčala za ovima, drugi su joj ukrali krušaka i šljiva iz košare, a da ona to nije ni opazila. Ko će doći haka onim ušljivcima? Može sam Gospodin Bog, a niko drugi; ne boje se oni ni stražara, ni zakona. Eno se dva ondje potukla rad jedne kruške. Gule vlasi jedan drugomu, čeprljaju se noktima po obrazu i po vratu, probiju se koljenima; jedan drugomu skupi lievom rukom ona rut& na prsima, pa onda udri bodimice desnom pod rebra; grizu se zubima, belje se, pljuju jedan drugomu u obraz; hvataju se u pleća, jedan drugoga rastavlja od zemlje, prižimlje ovaj, prižimlje onaj, zabieljuju očima, škriplju zubima, dok eno obojica skupa padu na zemlju; hoće jedan na drugog da uzjaši, ali se niko nikomu ne d a ; paraju nemilice ono nevoljne ruteži, što na sebi imadu, dok gle! obojica ostadoše gola kao od majke rogjena. Zastidiše se, pa se uvukoše pod kola. — Ostavimo djecu, a pogledajmo sada druge stanovnike u ovim ulicama. Vidi one tržnice! Prava keva. Veća joj je glava nego li kablo; obrazi bljušasti, crveni, rekao bi: sad će iz njih krv; na nosu joj bradavica; iskočio joj podvaljak; sva je kao nadjeven kulen, šira nego li duža; trbuh se izjednačio s prsima. Sjedi na klupi, a oko nje košare krušaka, šljiva, jabuka. Vrućina je; rasparilo se u njoj salo, pa dahće. Sve je u nje tusto i debelo, sam jezik tanak i oštar. Sikće njime kroz vilice kao crnostrieg


iz proeiepa. Ostale tržnice valja da muče pred njom; ona je kraljica u toj ulici. Gjavleka, kurveka, lupežaje; protresa svaki rod do devete kapi krvi. Sad se podboči, sad podvije ruke pod pazuhe, sad se tuče desnom po koljenu, sad ju digne u vis, raširi prste i njima miče; hoče time, da dade jaču snagu svomu govorenju. Ime joj je Klara. Svak je poznaje kao staru paru, pa, kogod mimo nju progje, svak joj se javi, a ona se time hvali. Tvrda je tvrdica; prije bi odbio od stiene nego li od nje. Ne će da baci dječacima ni kruške ni jabuke, a nije moguće da joj oni šta ukradu, jer uviek drži kod sebe dug i debeo prut, pa, kad nemogu drugo, da joj se osvete, skupi se po deset derana zajedno, stanu prama njoj, te joj pjevaju neku porugljivu pjesmu, koju evo ja kušam, da prevedem na hrvatski jezik: Klara, na tovaru jahala, tovar se prdekne, Klara se iskorepne! — Kad oni to zapjevaju, ona živa da iskoči iz kože; psuje, grdi, proklinje, te, kad na posljetku vidi, da joj je sve zaludu, tad se okrene plećima prama dječini, pa im se pleska po debelom mesu. — Grle sada onoga sprulježine! Isukao se u visipu kao gladna godina; ne bi nigdje na njem čavlom zapeo za meso; ništa nego kost i koža; regbi, daje vragu utekao sa struka. Obrasla ga crna brada, uvalile mu se oči, pedalj mu svaki od po metra, noge kao šćule; rutav j e ; nosi preko ruke izlizana gospodska odiela, te ih prodaje. — A nut one djevojčure! Nabila se mesom, a zloručno obučena: košulja joj se nakrivila niz lievo rame, pod vratom joj raspučano; tkanica se odmotala; niz debele bedre oborila se brnjica jednim krajem dulja, a drugim kraća,


bječve 11a peti razđrte; nazula papuče ; vlasih je raskosmanih, oka ubojita, lica rumena; cirlika se, lomi se: prava smačina i obješenica. Vražja je to užganica; u svakoga hoće da krene, a osobito u momke; sad plene na tle, sad se digne, sad se poleguti, pa potrči; potegne ovog, zavrazi u onog, pa je kogogj plesne po kostima, a, komu nije do šale, omari je biljom ili je prožme šakom. — Pred jednim vratima eno žena pulja muža; pred drugim eno se ljeničina spomenula, da se splete; nemože joj češalj u kosu, koja se je sva zgusnula u biče, pa ona nakrivljuje ustima i pridrži ozdol lievom rukom vlasi, da ju manje boli; preko koljena razvila je bielu mahramu, po kojoj polizla mnogobrojna lovina, što se obara iz guste šume, njezine kose. — Podalje starac čvrlja u lulu, te često utjera kamiš ispod košulje sa zatiljka, pa se pročeše. — Diete od tri godine rasplakalo se i zabrzdalo; strže se oštrim noktima po listovima od nogu. Hoće samo sebi, da otvori krv. — Na krmeljivu staricu navalile muhe; pale joj po pljesnavoj i masnoj suknjetini; bodu je po obrazu, pa, kad ona mahne rukom, digne se onaj gad kao oblak, te opet sjede gdje i prije, da ispija nečist. — Zavirimo sada u st'anove. Eno u onom na ti ehu slamnica; mogao bi s nje strgati kal; po postelji se valja dvoje nejake, gnjusne djece; iskočile im žilice po vratu, zacrvenili se u licu, hoće da se udave od velika plača. Majka neopranica i traljaviea u prikrajku na malom ognjištu vari puru; dim ju ugriza za oči, pa joj sve kape suze s trepavici; mješa varjačom kukuruzovnicu, da joj ne zagori; ljuta je kao zmija, te bi zakrenula vratom onim svojim dviema sluzinama što se krive na


slamnici, da se ne boji zakona, a za dušu regbi malo mari. Kraj ognjišta na polici stoji proušena lopiža; dva krnjava lončića, desetak ogrizenih drvenih kašika, pet, šest vilicđ, sa jednim samim ili najviše su dva brka ; ostali su polomljeni. Na sredini stol; jedna mu noga kraća, pa su je podmjestili kamenom. Na stolu dva vrča, jedan bez nosa, a drugi bez rucelja; četiri čaše prazne, u kojima se na dnu usirilo od vina, kao što možda nikada niesu bile oprane. Uza stol dvie pljesnave rasklimane klupe. U ćošku primetač, niz koji vise dvie, tri dječinje gnjusne košulje, ženina rasparana podvukuša i muževljeve gaće, na kojima ima zakrpe sviju barjaka. Pri drugom ćošku troji, četveri razđrti postoli, iz kojih vire neoprane bječve. Po tavanu krulje, drvljeće, košćice. Kokoš kljova; miši pokućerki bez ikakva straha izigju iz rupica, pa glogju kosti na podu. Kad domaćica stupne nogom, pobjegnu, pa se opet do časa vrate. — U onom drugom stanu eno sjedi papučar u rutavoj košulji; bode šilom, tuče čekićem i pjeva. Oko njeg pokućstvo slično onom, što sam sada opisao. Po inim stanovima nastanjena druga siromaš, koja kuklja staru nevolju. Ta čeljad obično niti li ide u školu, niti li se moli Bogu, niti li se ispovjeda, niti li pričešćuje. Otvrdnuli su u zlu i u svakoj opačini. Tu po ulicama ima za nazuvak gnjila voća i kaljotina. Svieta je onuda još više nego li po drugim mjestima u gradu. Čudo, da se svake godine u onom smradu ne objavi kužna bolest. — Da ti je, Ljubomane, stati na jedan kraj koje mu drago od napuljskih ulica, gdje živi siromašniji sviet, pa da ti je pogledati sredinom kuć&,


vidio bi, Čega vidio niesi! Od prozora do prozora preko ulice prebacilo koplja i štape, po kojima razastrlo rublje. Ne ima jednog komada nova i ciela, več sve staro i poderano. Dječinje pelene, prostirači, ženske oplečine, muške košulje, podvukuše, rupci, ubrusi, bječve, podgaće; sve to visi naslagano jedno na drugo; objesili se dronjci, pa, kad vjetar puhne, zaljulja se ona starežina većinom žutkasta kao što nije izbieljena, već tek provučena kroz vodu. — Nakon tri debela sata razgledanja, izvukoh se iz tih smradnih ulica, odoh u gostionu, te se dobro isprah, jer mi se je činilo, da me je okužio neugodni zadah u onom leglu. Unajmih kočiju, te se provezoh preko cielog grada. Imade u Napulju liepih i raskošnih kuća, sila gostiona i krčama. Najviše se amo prodaje voće, koje leži na hrpe kud se god okreneš, a gotovo je po ništa. Su tri novčića kruha i dva voća može se preživjeti u Napulju, s toga i imade ovdje mnoštvo besposlenjaka, jer ne treba da ih tare velika briga za uzdržanje tjelesine. Talijan je u opće lienac; voli se on i slabije hraniti, nego li puno rabotati. Neki momci kao gromovi; mogao bi njima mire razbivati — što no se reče — pa jedni sjede prekrštenim rukama, drugi se izvale prama suncu kao medvjed, treći zviždukaju po ulicama. Golo, a holo! Štapićem u ruci, naherenim šeširom na glavi, a postoli razbiveni na nogama; ispod biele oprsnice nazire se gnjusna košulja. Dolce far niente, (slatko ništa ne raditi) —- toga se oni drže. —- Napulj je najveći talijanski grad; u njem ima blizu po miliona stanovnika. Tu je velika morska luka, u koju slegne na jedan mah po hiljadu i više velikih i malih brodova, U luci


je silna vreva i stiska. Poslužnici nose na kostima i potežu u kolima svakojaku trgovinu. Buka, vriska, guranje, proklinjanje i prosipanje psosti. Ima u Napulju 257 crkava, od kojih glavna je crkva svetoga Gjenara. Iza velikog žrtvenika silazi se stubama pod zemlju, gdje se čuva glava svečeva i dvie gostarice njegove krvi. Sveti je Grjenar čudotvorac, te je prama njemu veliko bogoljupstvo. U Napulju je odveč znamenit narodni muzej (museo nazionale), možda najbogatiji u svoj Italiji. Tu se hrane mnogi starinski kipi, što su ponajviše iskopani u Pompeu, a ima ovdje i rimskih starina. Mnoga su kazališta u Napulju; ono svetoga Karla jedno je od najprostranijih, što ih ima u cieloj Europi. U njem je šest redova loža. Kraljska loža je baš divna. — Bio sam se popeo k Svetom Martinu, što se nahodi na glavici sa zapada Napulja. Otole je veličanstven pogled na grad. Užeo se Napulj u kopno, pa se nabio u dužinu i širinu neizbrojnim svojim kućama; k njemu se zavuklo more iz sinje pučine, a s istoka nauznačio se suri Vezuv. Pri podanku zasuo se Vezuv plodovitom zemljom, po kojoj se rasprutali zeleni vinogradi, izrasle masline, limunovi i naranče. Dalje od Vezuva sa jugo-istoka uvrtilo se more u zemlju za više kilometara dužine Tu leži divna varoš Castellamare i ogleda se u vodi. Poniže je Sorrento, otačbina slavnog pjesnika Torkvata Tassa. U Castellamaru drže gospoda svoja ljetovišta, te je ondje baš ugodno kao • u zemaljskom raju. Nije liep Napulj, već je krasna njegova okolica. Nad Napuljem obično leži lUagla, dočim u okolici je vedrina neba i čistoća vazduha. Još ću ti spomenuti, Ljubomane, glasoviti napulj-


ski Acquario, gdje ima svakovrsnih živih riba' U ovom gradu tik mora sa južne strane krasna su šetališta i bašte, u koje svakidano navrvi gospoštija, te hladuje pod debelom gorom i sluša glazbu. Znamenit je Albergo dei poveri (Siromaška kuća), gdje se sakupljaju sirotna djeca obojega spola, te se uče raznim zanatima. Ima u Napulju i odveć liepo pokopište. — Ovo ti je, Ljubomane, u kratko sve znamenitijeg, što sam ti mogao kazati ob ovom gradu. Sutra ću se vratiti u Rim, pa ću odonle u Firencu. Opet ću ti .se oglasiti. Pozdravi sve na domu.


Iz

FIRENCE dne 27 Kolovoza

§

1898.

vo me u jednom od najslavnijih talijanskih gradova. Ovo je glavno mjesto Toskane, gdje se najljepše govori talijanskim jezikom. Upala je Firenca u prodolicu; rieka Arno sječe ju na dvie nejednake pole. Od davnih doba postoji ovaj grad. Karlo Veliki, franački kralj, koji bijaše osvojio Italiju, namjesti u Firencu vojvode, da njome vladaju. Kašnje se je po sebi upravljala. Narod je sam izabirao gradske poglavice. Puk se je često ciepao u različite stranke, te je bilo višeput žestoka kreševa izmegju jednokrvne brače. Ostavile su jak spomen u povjesnici osobito dvie stranke: Gvelji i Gibelini. Pučanstvo grada Firence, kako malo koje, čutilo je uviek jako u svom srcu čustvo slobode, te bi se rotilo proti nametnicima. Koncem četrnaestoga stoljeća pade Firenca pod vlast moćne obitelji Medici, od koje se upravo proslaviše Kozim i Lovrinac. Za vladanja ovog zadnjeg bijaše zlatno doba u Firenci. On je


promicao i štitio znanost i umjetnost, koje su pod njim cvale kako nikada ni prije ni poslie. Nakon Lovrinea nastupiše drugi Medici, slabiči i hvastavci, pa ib puk zamrzio. Osamnaestoga vieka zagospodariše u Firenci Lorenske vojvode, što su tu vladale sve do godine 1859, kad su Talijanci trgli mač za slobodu, te prognali tugjince iz svoje zemlje. Iza kako su savojski kralji zadnjib doba okupili pod svoje krilo cielu Italiju, Firenca je bila za neko vrieme njihovim sielom, otkle su se pak preselili u Rim. — Hajdemo sada, da se prošetamo preko grada. Počmimo najprije sa glavne plokate, koja se zove Piazza della Signoria. Na njoj je stara polača, (11 palazzo vecchio), koja izgleda kao zdepasta kulina; mrka je i na nekim mjestima izobljena. U ovoj polači sjedili su kroz više viekova glavari grada, te vodili tu mudre dogovore. Pred vratima su dva velika lava, uklesana u mramoru, nad kojima je urezan natpis: Iiex regum et Dominus dominantium (Kralj kralja i Vladar vladara). Nad polačom je toranj, sa kojeg bi zvono sazivalo puk na plokatu, gdje bi mu starešineiS iz Lože (Loggia dei Lanzi) govor govorile i pozivale ga na rat, kad bi trebalo braniti grad od neprijatelja. Na ovoj plokati ogromni je Neptunov kip i Kozim Medici na konju. Ispod tih kipova usječene su u mramoru mnoge slike. Okolo su razne starinske polače, koje regbi da ti progovaraju o bivšoj veličini i sjaju grada Firence. Od plokate della Signoria prama rieci Arnu otvara se veliko dvorište na triemove, što ga oklapa sa tri strane polača, zvana Palazzo degli Ufjizi, u kojoj ima više dvorana, gdje su poredane svakojake starine u kipima i slikama, da


imaš što gledati za eieli dan. Od te kuće sucu se blizu za kilometar dužine potriemi, nad kojima su u visokim posvogjenim dvornicama takogjer mnoge slike i kipovi. Preko rieke idu ovi potriemi, te se vežu sa kućetinom, što se zove Palazzo Pitti. Bogati fiorencinski trgovac Luka Pitti sagradio je u petnaestom vieku tu ogromnu polaču, da se ukaže u mogućstvu spored Medicima, ali, jalovi mu posli, jer je napokon ova kuća u zadnju došla u vlasništvo iste obitelji, za prkos koje on ju je bio sagradio. Palazzo Pitti dug je 201 metar, ima u njem kamena od jednog kusa, dugačkih 8 metara. Ovo je najveća polača u cieloj Italiji; sada u njoj boravi kralj, kad dogje u Firencu. Tik one silne kuće prostire se sa sjevera i istoka krasni perivoj, zvan Giardino Boboli, koji je danas takogjer za kraljevu službu. — Prošetajmo se sada do plokate, gdje je stolna crkva. Pred našim očima eno hrama divna i veličanstvena. Ne ću ti ja, Ljubomane, opisivati ovu crkvu; dosta ti budi to, da joj se čude najveći umovi iz svih strana svieta, kada dogju u Firencu. Slavni Mikelangelo bio je pozvan od pape radi crkve svetoga Petra, kad se je ona imala graditi u Rimu, te, prije nego se je zaputio iz svog rodnog grada Firence, zagledao se je u onaj velebni hram, te je rekao : znadem, u Rimu sagraditi će crkvu veću od ove, ali ljepšu nije nikako moguće! — Ti si, Ljubomane, čuo za neumrlog talijanskog pjesnika Danta. On je bio rodom iz Firence, pa bi svako popodne došao i sio blizu crkve, te se naslagjivao, gledajući ju. Nahodi se i sada stiena, gdje je slavni pjesnik sjedio, te se zove Dantov kamen (Sasso di Dante).


— Uza crkvu uspinje se zvonik, o kojem je cesar Karlo peti rekao, da bi ga Firencijani imali zatvoriti u oblog, te ga samo jedan put ua godinu pokazivati kao moći. Nedaleko crkve na istoj plokati sazidana je još od davnih vremena krstionica, na kojoj su troja vrata. Na njima su urezani dogogjaji iz Starog i Novog Zavjeta. Vrata od podneva izradio je A. Pisano, a oko drugih dvojih krilnih vrata mučio se je cielih 20 godina čuveni majstor Grhiberti. Sva ova troja vrata od neopisive su ljepote. Mikelangelo je rekao, da bi mogla služiti za vrata od raja. — Izim glavne crkve imade ih u Firenci još mnogo, od kojih ću ti spomenuti crkvu Svetoga Križa (Santa Croce), gdje su grobnice i spomenici slavnim domorodcima: Mikelangelu, Dantu, Alfi eru, Makiavelu, Leonardu Brunu i tako dalje. Spomenik Dantov privlači svačiji pogled. Uklesan je božanstveni pjesnik u naravnoj veličini; na glavi mu lovor-vienae; pred njegovim koljenima, raspletenih kosa, plače Poezija., a nad njim se, u kipu ljepote djevojke, uzvisila Italija; pokazuje ponosito rukom na Danta i ističe ga cielomu svietu kao svoju najveću diku. — Preko rieke Arna pruža se šest mostova, od kojih dva su gvozdena. Ima u Firenci mnoštvo liepih starinskih kuća. Većina ih je opletena po učelcima i po bedrenicama debelim gvozdima za obranu od navale svjetine, što bi u prva doba često jurišala na plemićke stanove. Svakovrsne su više i niže škole u Firenci za umjetnost i razne zanate. Suviše ima ovdje nekoliko bogatih muzeja, knjižnica i dobrotvornih zavoda. Još se u Firenci nahode velike bolnice i zakloništa. Išao sam, da vidim kuću, u kojoj se je rodio slavni


Dante. Ona je uska, a visoka; na tri poda; u jednoj je tiesnoj ulici; država ju je uzela pređa se, te u njoj nitko sada ne stanuje. Dva puta na sedmicu može se razgledati Dantova kuća. — Uz rieku Arno krasna su šetališta. Sjedne strane raskošni gospodski konaci i gostione, s drugog kraja uvija sobom rieka kao ošibita djevojka stasom, a po sriedi pločnik od uglagjena modraca kamena. Kada zimnih dana zasja sunce o podnevu s nebeske vedrine, tuda nalegne na hiljade gospode iz mrzlih zasjenjenih stanova; šeću, sunčaju se i vode slatke razgovore. Poniže su Cascine, zasagjene debelom gorom, kroz koju se vlače putevi i krivudaju puteljei, te je tu baš ugodna hladovina za sparnih dana. — Izvezimo se sada Ljubomane, do Certoze. To je manastir, koji opočiva na glavici, blizu sat kolima daleko od grada. Ovaj je samostan zigjan još u četrnaestom vieku. Crkva je odveć liepa; iskićena iznutri krasnim slikama. Ovdje borave fratri, koji ne smjedu, da se megjusobno razgovaraju, već, kada se srite, jedan drugomu tiho prišapne: spomeni se, da valja umrieti! Pogledajmo s ove glavice. U okolo izbrešci, po kojima izresla zelen. Dulibom žubore dva potočića i zalievaju glavicu svaki sa svoje strane. Pripele se zamegjice uz brdeljak, zasagjene lozom, limunovim i narančama. Od sjevera šuma, puna svakoga lakta. Podne je. Sunce pripiče, ali ovdje otimlje hladovina; vjetrić propuhuje najlaganije što može i miluje te po obrazu. Tišina. Ni čvrčci ne čvrče, jer im nije prižestilo kostima. Ptice skakuću u hvojama i zalieću se katkad za muhama. Pravi zemaljski raj! Reče mi čuvar: ovdje je stao zasužnjen cielih deset mje-


«

seca papa Pio šesti, nagnan progonom Napoleona Bonaparta. — Da hoćete i mene tu zasužnjiti, bio bih vam haran — odgovorih mu ja. — Kako sam ti, Ljubomane, već s početka spomenuo, Firenca leži u ravnici, a oko nje su sa svih strana brdeljci, gdje rjegji, gdje češći, gdje bliži, gdje dalji. S lieve obale rieke Arna osule se glavice jedna do druge, pa se gotovo sve slegle u dugačku gredu. Tom gredom prosukalo cestu u širinu za 18 metara, a u dužinu za četiri kilometra. Provezao sam se tuda u kočiji. Uz cestu jele, omorike, bori, grabi, jaseni, bukve, a izmegju njih procvale ruže i ljubice. Sva su ona stabla u jednakim razmacima; ni prst više, ni prst niže jedno od drugoga. Doli gori grad u sunčanim zrakama, a ovdje prohladica. Na klupi sjedi stara gospogja sa sluškinjom; poniže varoška djevojka plete bječju; onamo, gdje je najgušći hlad, sio momak uz djevojku, pa sve jedno drugomu nešto šapću na uho, a ne ima straha, da ih itko čuje. Dovezoh se na poljanu Mikelangela (Piazzale Michelangelo). Otole je najočiglednije. Sred ove poljane usagjen je kip, saliven u tuču, slavnoga Mikelangela, po čem je i nadjeveno ime poljani. Oko kipa posijano cvieče na lapte, na sinije, na okrajke; izvelo ga na zmije, išaralo na guštere, na daždenjake, da ti čisto pogled plieni. Iz cvieća diže se miris. Okolo drvena smegja sjedala i biela mramorna. Divno je otole pogledati! Sučelice zbila se pod tobom Firenca sa svojim starinskim, mrkim polačama; crkveni zvonici naložili se kao koplja; dim se češlje u pahuljke iz dimnjaka; rieka Arno gužva se svojim koritom kao prejegjena zmijurina. Desno u velikoj daljini modre se


apeninske planine, a u blizini građa po kosama bjele se u gori gospodski stanovi kao labudovi na zelenoj livadi. Debela sam dva sata stajao na ovoj poljani i niesam se mogao sit nagledati onog krasnog vidika. Sjedoh u kočiju, te se provezob dalje preko tih čarobnih brežuljaka, što ih u Firenci zovu talijanskim imenom Colli, a jesu zaista jedno od najljepših šetališta ciele Europe. — Firenca danas broji obilatih 200.000 duša; grad je prilično čist, a sviet uljudan, kako malo gdje u Italiji. Firenca je koljevka mnogih slavnih ljudi u svakoj struci ljudskoga znanja i um jeca. Grad je tih i miran, stoga se danđanašnji nastanjuju ovdje mnogi učenjaci iz raznih strana svieta, da se spokojno bave naukom, a imadu naporuč pune riznice svakojakih mudrih knjiga i umjetničkih starina. U Firenci je živio mnogo godina slavni naš zemljak, Sibenčanin Nikola Tomazeo, čigove sam ti „Iskrice" ja, Ljubomane, uzajmio za čitanje. — Prije nego se rastanem sa ovim liepim gradom, čuj, da ti nešto pripovjedim, što me je baš malo prije preko večere uprav ganulo. Služio me je na stolu momčić, stidan i ljusak. Nije bilo navale svieta, pa on stao blizu, spra van na moje zapovjedi. U razgovoru kaza mi svoju jadnu sudbinu. Moj otac bijaše bogat trgovac — poče momčić — ali majka ga nije ljubila; uviek ga je grizla, pa to mu je tužnu i skratilo dane. Umri on, a mater okrenu sve naše imanje u novac. Prodade i trgovinu i kuću i kućište, te smo onda stanovali na najmu. Sastade se, Bog joj prostio, s nekim zalizancem, te jedne noći pobježe s njime u sviet, a ostavi mene sama u sobi. Kad se u jutro probudih, zovnem po običaju


mater, ali od nje ni strvi ni krvi. Pokupila sve po kuci, što je bilo od valjaštine, a ostavila tek nešto svoje i moje ruteži. Ostadoh tada sam u svietu bez išta svoga pod Bogom. Uzeše me u „siromašku kuću", te, kad sam podjačao, pustiše me na dvor, da tražim sam sebi kruh. Ovo mi je ovdje prva služba! — K a d dovrši kazivanje, suza, kao bobica, odroni mu se sa crnog oka. Biedna sirota ! —Ljubomane, u jutro ču u Bolonju, pa ču odonle preko Padove i Mletaka natrag kući. Nadaj mi se dakle do desetak dana, ali po svaki način primiti ćeš prije barem još jedno moje pismo. S Bogom!


Ife^s 533% 35*

&

f

l *

j a

LAGJE dne 30 Kolovoza

1898.

ahodim se u brodu na pučini mora Jadranskoga. Plovimo iz Mletaka put Senjske Rieke. Noć je. Putnici su zaspali; meni se ne driemlje. Gori svieća, ispod nje širok stol; na stolu pero i crnilo, pa evo sam sio, da ti, Ljubomane, napišem zadnje svoje pismo. — Predjučer rano ostavio sam Firencu, te sam išao put Bolonje. Prolazi se kroz apeninske planine. Predjeli su tuda uprav zamamljivi. Regbi željeznica preskače s brda na brdo. Megju brdima uvale, sad uže, sad šire, sad kraće, sad duže. Eno ti pred očima glavice. Sva se skrošnjila u zelenilu. Mitismo ju. Gle ove prodolice! Kroza nju se srebreni potočić, a pri krajima su voćke. Sredinom pasu krave gustu travu. Izliećemo otole, pa strižemo mimo nove brežuljke, brdeljke i proplanke. Sad ćemo u prorov. Omrkosmo. Nakon pet čas& osvanusmo. Željeznica lize pokosicom, ispod koje oborila se duliba. Planine s pramčioka otele sunce, te zasjenile.


Iznio sam glavu kroz okno, pa gledam. Nizinom žubori rječica, a s desna i lieva dižu se zamegjioe, okićene lozom, smokvom, maslinom, kruškom, jabukom, praskom. Rod se nanizao granama. Vrbom zašumilo. Tišina je tu. Živo blaženstvo! Sa mnom su u istom vozu dvie mlade djevojke iz Sicilije, pa i one gledaju na drugo okno. Istrčasmo iz dulibe; vjetrić propuhuje sa planine; ja sio, i moje dvie suputnice sjele, pa eto sunca na nas. Razgovorile se djevojke, od kojih jedna je uzor ljepote. Kosa joj crna i gusta, piit prebiela, oči dvie trnjavice ; njima te prožiga ; opuna je u grudima, tanka u pasu, a usto živa veselica. Tekli su mi sati kao čaši u razgovoru sa onim dviema sestrama. — Oko desetog sata pred podne stigosmo u Bolonju, koja broji prelio 130.000 duša. Grad je to od starine; u prvine vladao se j e po sebi, a kašnje ga je rimski papa Julij drugi priključio svojoj državi. Bolonja je u prvašnja vremena bila opasana debelim zidovima, što su sada većim dielom porušeni. Leži ona na uzvisitoj poljani ; mjesto je čisto i zdravo. Ulice su dugačke i pravilne kao da si ih zrnom prosjekao. Više je liepih plokata i inih šetališta u Bolonji. Crkava je mnogo, izmegju kojih zapela mi je na osobiti način za oči ona svetoga Stjepana. Ta je crkva skalupljena od sedam crkava, što prikazuju sedam poglavitih stajališta trudnoga puta Isusova Velike Nedjelje. Ustavio sam se dugo u dvoru Pilatovu i gledao sam stup, sasvim naličan onom, pri kojem je naš Spasitelj bio vezan, te bičima biven. — Po Bolonji ima dosta spomenika slavnim talijanskim ljudima. Opazih fratra u spomeniku. Pitam: koji je to ? Ovo vam je glasoviti Ugo Bassi


— odgovori moj kalauz —- što je utekao iz manastira, kad se je vodio rat za slobodu, te i on uletio megju dobrovoljce, bodrio družinu i nasrćao na neprijatelja. Bio je uapšen, te ustrieljen, a harni domorodci na vjekovitu njegovu čast podigoše mu ovaj spomenik! — Ima u Bolonji sveučilište, jedno od najstarijih u Europi. Na njem su učili mnogi naši Dalmatinci. — J o š ima u onom gradu mnogo drugih učilišta za razne struke znanja i umjenja, te više knjižnica i muzeja. Izim inih znamenit je odveć u Bolonji zavod za liečenje grbavih, kljastih i krivonogih. Jedan bolonješki bogataš ostavio je 2 milijuna lira za taj zavod, koji je smješten na zelenoj glavici vanka grada. Tu sam se odvezao kočijom. Krasan je pogled odonle na grad, koji ti tone pred očima u širokoj ravani. Ondje je prije bio manastir, iz kojeg je Napoleon Bonaparte na svoje vrieme istjerao fratre, te one svete zidine okrenuo za tavnice, u koje ie bio stjerao najžešće lopove i druge zločince, što su, Bog im prostio, oštetili mnoge preliepe slike u onom mjestu. Tu u krasnoj manastirskoj crkvi Napoleonovi su vojnici ložili vatru, te se i sada vidi jedan dio zida zaplanjen od ognja. Papa Pio deveti boravio je dva mjeseca u tom manastiru, a kralj Viktor Emanuel takogjer je jednom pohodio ovaj samostan. To je meni ponosom kazivao remeta, koji ima trideset godina, da je ondje, te je bio sretan, da na svoje vlastite oči vidi i papu i kralja. — Prisustvovao sam u Bolonji jednoj narodnoj svečanosti. Uz načelnika grada našao se bio tu i namjesnik kraljev uz mnoštvo puka, te me je uprav zanosilo, gledajući i slušajući, kako i načelnik i namjesnik govore


oba vatreno i oduševljeno u rodoljubnom smislu, a narod povlagjuje koliko jednomu toliko drugomu. Tako to biva, gdje je narodna vlada, gdje i vlast i puk jednako ćute. Krenuo sam iz Bolonje putem Ferrare i Padove na Mletke, gdje sam se opet bio povratio nakon obilata mjeseca dana. Dobar sat vremena prije polaska ukrcao sam se na lagju, koja je stajala usidrena ispred Mletaka. Bilo Je u sunca zahod. Nebo vedro kao pjena; more tiho kao ulje. Do lagje izvezlo se preko trideset brodica, krcatih limunovim, narančama, kruškama, jabukama, dinjama, krastavicama, pa nas iz njih nude vočem. Jedan diže dinju na ruku; njome potreskuje i veli: vidite, kolika je, a lagana je kao perušina, jer je baš zrila: evo vam ju za banicu! — Iz susjedne brodice drugi viče: pogledajte ovu moju; zrilija je od njegove; sva je kao krv; ako ne vjerujete, sada ćete vidjeti! — To rekavši, maši se nožića iz džepa, izreza jednu krišku, kaja sbilja bijaše odveć crvena. — Treći diže na ruci tri naranče, pa viče: teške su kao olovo! pune su soka; evo vam ih za groš! — Četvrti raskrižao krastavicu; svaku polu stavio na svoju ruku; dreči se, da poduši druge glasove; ispinje se na prste od nogu, jer je kuko, pa te moli i ustima i očima, da mu kupiš. — U drugim brodicama zapjevali mornari složito, te se zvuk pjesme razliega po morskom skorupu. Zadnji tračak sunčani eno se otrže sa zvonika svetoga Marka; suton se poče spuštati nad Mletke, a tad naša lagja užeže vatru i otisnu se niz more. Sječe ga ona nemilice, pa zapjenilo iza nas kao klačina. Uz ostale putnike na brodu su sa mnom tri Hrvata iz Vukovara i jedan Rus,


profesur na sveučilištu u Moskvi. Sjedosmo se nas petorica u obruč, te jedan drugomu kazivasmo svoje putne doživljaje. Kad dobro omrklo, sigjoše oni u lagju, a ja ostadoh sam na krmi. Po pameti su mi se vrzali svi oni krasni spomenici, što sam ih se nagledao u Italiji, ali ipak nije me ništa više k njima vuklo, već se ja zaželih svoga zavičaja. Vjeruj mi, Ljubomane, jedva čekam, da dogjem tamo u svoje rodno selo, da se nazobljem grožgja u svom vinogradu, da se okupam u našem moru, da se prošetam jutrom rano preko našeg polja; naslušam se cvrkuta ptica, na vonj am se miomirisa trav& i nadišem se onog čistog našeg rodnog zraka, kakva ne ima nigdje u tugjini. Svud je poći, al je kući doći! Moja kućica moja slobodica! Trudan sam ti i umoran. Kroz ovo mjesec dana niesam se blizu nijedne noći slatko naspavao; istresle su me željeznice, pa sam vas kao satrven. Osvanuti ćemo, akobogda, na Senjsko] Rieci, otkle ću ja odma drugom lagjom put Zadra, gdje mi se je zaustaviti jedno dva dana rad nekih posala. Ure eno uprav tuku ponoća; dovršio sam ti list; idem sada da mrvu trenem, bude li mi se dalo. Laku noć! i do vigjenja!


HERCEGOVINOM I BOSNOM. le! *) Pišeš mi, tla ne ću biti baš čisti pisac, dok u tvojoj Zagori ne poljubim babu. Nije ti ta na odmet, ali opet varate se vi gornji ljudi, kad mislite, da je po zagorju vas sok našega jezika. U pogled jezične obline i savršenosti u štokavštini, čast tvojim zagorcima, ali inače moji čakavci ne skidaju kape pred krajišnicima što se tiče obilja rieči i poslovica. Frano Kurelac rekao je, da je najveće bogastvo jezika našao megju čakavcima, a on je dosta putovao po narodu i znao je naš liepi hrvatski jezik kako malo ko. Slavni talijanski književnik Dante A l i g h i e r i tvrdio je, da valja pokupiti jezično bogastvo svih narječja i od tog utesati književni jezik. Dakle, *) D.n Iliji Ujeviću, župniku u Krstaricama, imotske krajine.


kako ti mene zoveš u zagorje, s istog1 razloga i ja tebe. pozivljem u primorje, kad smo se eto obojica dali na pisanje, neka nam ne bude kara. Nakon ovog kratkog uvoda, evo ću sada, da ti letimice opišem, kuda sam putovao prošlog ljeta, buduć si me za to zamolio. Dne 24 Srpnja sio sam kod Metkovića u željeznicu malo prije sedme u večer. Prvo je stajalište na Gabeli. Zaprugasmo preko polja. Sunce počinulo; čobanice vraćaju se s blagom kući. Sve sitne curice od 12 do 15 godini u bielim brnjicama, bielom oplećku; podbradile se dugačkim ručenicima. Jedne prizajale ovce, druge krave, treće krmad. Sazivlju se i pjevaju. Meni iz primorja, gdje ne ima stoke, ni paše, bijaše baš drago to vidjeti.—-U Čapljini nam zanoćilo. Ne ima mjesečine, ali je vedrina. Nebo se osulo zvjezdama. Tišina! Željeznica omiče uz rieku Neretvu, koja tiho žubori i ispire svaljutke, što naplili uz obalu, pa se bjele. Evo nas prama Počitelju. Od Neretve uspela se ova varoš pokosicom do vrh brdeljka; kuće biele bjelcate ponikle glavicom, pa ih nemožeš od dragosti gledati u noći; čisto bi rekao, da to niesu kuće, već stada runatih ovaca na plandištu. Počitelj mi je bio odveć odražao. Željeznica, kao da mi je oćutila želju, za dobrih deset časa sve se je prama njemu nazirala. Zadimismo sada mimo gore i planine, mimo kose i isbreške, kroz gustu šumu, pa kroz ravna poljca, a sve uz Neretvu. Malo kašnje devete stigosmo u Mostar. Pomrka je, noć očiju ne ima, te kud bih se ja noću skitao u nepoznanu mjestu? Večerah, pa na vrieme legoh, da se ranom zorom dignem i razgledam Mostar. Oko 4 sata i po u


jutro probudi me šum Neretve ispod moga konaka. Od velike želje ne imadob do kada ni da se umijem, već protrah laktom oči, te sjedoh uz prozor. Razdanilo je. Ona mirna Neretva, što sam ju gledao putujući k Mostaru, ovdje je silovita: lomi se niz grebene, buči, huče, pjeni; na mjestima se zasvrdla u kovitlac, pa smrkne, što se tu namjeri. —- Silazi bula niz sedrinu k Neretvi vrčem u ruci, da zagrabi vode. Ja nikada do tada u svom. vieku ne vidio turkinje, pa bržebolje durbinom na oči. Bosa je, zamotala se u kabanicu, na glavi joj kukuljica, lice nije zavila, jer ni iz daleka ne sumnja, da bi ju mogao ko zapaziti ovako na uranku. Prevarila se; ugledao ju ovaj zloćo; vidio njezine liepe oči i krasno joj lice, regbi krvi i mlieka nadoj eno. — Mostar sa svih strana opasale planine, a on zapao u 'dulibu. Kitnjaste su te planine; zarasle debelom gorom; mimo nje se očenjuju drage i uvale, po kojima raste loza, smokva i svaka druga južna voćka. Odveć je tu pitomo. Vrućina je ljeti gotovo žešća nego li u nas na primorju. 0granulo sunce, te pozlatilo gorske vrhe; sviet poustajao. Digoh se i ja sa pendžera, obukoh se, te se išetah u grad. Liep je Mostar kao liep. Probilo nove široke ulice, sagradilo polače, premostilo Neretvu, namjestilo dućane ; možeš pazariti što ti je god za volje. Ustavih se na vočarniei. Tu grožgja biela i crna, dinja, krastavaca, jabuka, šljivi, a sve jeftino. Tržnici su ponajviše Turci. Imade ih u Mostaru sila, a, vjeruj mi, ljudi dobri i pošteni. Oko devetog sata čuh viku u visini. Uspeli se u munare mujezini, pa zovu Turke na molitvu. Ko je blizu, trči u džamiju, a komu je daleko, ondje, gdje se


nagje, prostre ispred sebe zastor, pa klanja. Ne bi ti Turčin pogledao na stranu, dok moli, da mu hoćeš glavu da osječeš. Odveć se oni drže strogo svoga zakona. Sretoh se sa mladim hrvatskim književnikom Ivanom Milićevičem. Običan je odveć i ljubezan. On je urednik „Osvita'1 ; on duša pjevačkog društva „Hrvoje". Milićevića čekala je masna plača u kraljevoj službi, ali on se je toga odrekao, da bude mogao slobodno raditi za hrvatstvo u svom rodnom kraju. Čast mu! Mladi Milićević dragovoljno se druži sa razumnijim Turcima, te ih privodi u hrvatsko kolo. Tužio mi se je na neke dalmatinske i zagrebačke novine, što niesu upućene u bosanske odnošaje, te ne pogagjaju, kad pišu o njima. Oemu narodne vogje iz Dalmacije i Hrvatske ne zalaze u Bosnu i Hercegovinu, da se upoznadu s našim prilikama? — reče mi Milićević. Vodali smo se po Mostaru, razgledali grad i živo se razgovarali o narodnom boljitku. Te večeri imali su stignuti iz Sarajeva u Mostar: profesur i pjesnik Josip Milaković, te učitelj i književnik Ivan Zovko. Ja i Milićević iščekasmo ih na željeznici. Zovko je maljušak, čovjeku do potpauzu, suh kao drvo, ali živ kremen. Pravo se veli, da se ne mjere ljudi aršinom. On je Mostarac, susjed Milićevića. Osirotio Zovko za rana, pa svake jade podnosio, dok postao učiteljem. Nevolja ga očeličila. Učiteljevao je po raznim selima, te svugdje pazio kako narod govori; bilježio rieči, poslovice i drugo pučko,blago. Istjerao je na više stotina samih porodičnih imena. Baš j u n a č k i ! Svim žarom svoje plemenite duše Ivan Zovko ljubi svoj narod. Nigdje hrvatskog društva, koje on ne

t


pripomaže. Poteže plaće mjesečno obilatih 100 forinta. Od toga on troši za odievanje i hranu jedva 40 for. a pretičkom pripomaže siromašne hrvatske djake. Najmanje ih četvoricu svake godine uzdrži Zovko na svoje troškove. Odkida od usta, da Hrvatskoj podgoji valjanih sinova. Rietki su ovakovi! Inače Zovko je mučaljiv i čedan kao pčelica. — Ja zaželio vidjeti seljačku hercegovačku kuću, pa me Milićević povede u svoj stan, koji se nahodi povrh grada. Kroz tiesne ulice, nabivene kamenin svaljutcima dogjosmo k jednoj avliji, na kojoj Milićević pokuca na vratima. Otvori nam momčić, njegov bratučed. Unutri niska kuća na tavan, ispod nje potriem, a sprieda dosta prostrano dvorište, nad kojim se razapela odrina. Pod lozom za stočićem nagjosmo staricu, gdje sjedi na hladu i puši. Dobra večer majko! — reče Milićević. — Bog dao dobro, sinko! — odvrati starica. — Diže oči, odma pripozna susjeda Zovka, a mene joj prikaza sin kao svog prijatelja iz Dalmacije. — Dobro nam došao! — meni će starica — diže se sa stočića i srdačno mi pruži ruku. Sjedosmo. Bilo je i časti. Starica prevalila sedamdesetu godinu, pa ipak upitna i razgovorljiva kao mladica. Kaži mi, pomajko — ja ću joj — kako bijaše ovdje za turskog vladanja? —- Nije ni najgore, vjeruj mi — odvrati mi. — Mali puk: i turci i kršćani skladovali smo jedni s drugima; evo ovdje u susjestvu ponajviše turske kuće, pa pogji mi u njih, a oni dogji u nas; njihova djeca k nama, a naša k njima, tako da se je moj Ivan, a tvoj pobratim, gotovo odgojio u turskim kućama. Kao sada naša gospoda, tako onda begovi, age i spahije bili su sileni, a mi smo se siromasi ljubili.


— Ove rieči staričine duboko mi se žasjekoše u pamet. Sutradan desib se s jednim turčinom seljakom, koji bijaše došao poslom u Mostar. Kazivao mi je, da u mjestu, gdje je on, ima izim turakči takogjer katolika i hrišćana. — Kako skladujete izmegju sebe? —- upitati ču ga ja. — Dosta dobro ! — odgovori turčin — ali prije smo se gledali još bolje. Išli smo na čast jedni k drugima i na siela. Imaj ja novu jačermu, ili pas, pa uzajmi kršćaninu za pir, a on meni do prigode isto. I bratimili smo se megjusobno. —K o j e dakle unio ugarak u narod? Poglavice! Dobar je naš puk, umiljat, ljubezan, bogabojeć, radišan; uz gusle pjeva, o zlu ne misli, ali vogje su mu smutljivci i kavgadžije. Bog im prostio, ne grize li ih u duši, što sablazne narod ? Naš je puk nevin kao diete, a ko sablazni jednog od malenih, bolje bi bilo, da mu se objesi žrvanj o vrat, te da se utopi u morsku dubinu — veli Sveto Pismo. Naš je puk čist i neoskvrnjen kao djevojka. Ko djevojci digne čast, gore sagrieši nego li da razvali crkvu, a tako isto ko oskvrni i uznemiri poštenu dušu seljakovu. Kazivao mi je pokojni D.n Lovro Milavić, koji je župnikovao na Dicmu u Dalmaciji, gdje ima i hrišćana i katolika, da su se u prvine izmegju sebe najljepše gledali. Jedni drugima išli u svatove i pozajimali izmjenično odieću; o kršćanskom Božiću dogji na čast hrišćani u katolika, a ovi opet k njima 0 njihovom Božiću; svak svoju vjeru držao, a narod liepo skladovao kao što su sinovi iste zemlje 1 istoga jezika. Tako je puk skladovao svugdje po Dalmaciji, po Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni i Hercegovini, dok velikaši, proklete im duše, ne JFI , / / W L, / W * / W ; fvt+cić+r +


posijaše otrovno sjeme raspre u naš djevičanski narod. Ovo mene žestoko peče, pa nemogoh, da ne napomenem, kad mi se evo namahnulo. Tješi me nada, što nam je puk, hvala Bogu, zdrav. Poglavice prolaze, a narod ostaje. Ne će biti uviek ni na vučju! Iščeznuti će i kod nas nametnici i sebičnjaci. Zdrava će ih duša puka otriebiti. Prave narodne vogje privesti će puk k jednoj stožini! Hoće akobogda i to do brza, a sada, Ile, da idemo dalje. I od Mostara pa sve do Konjica prati se željeznica s riekom Neretvom. Krasni su tuda predjeli. Ravnice, zemegjice, brježine, gore, planine, a sve obraslo zelenilom. Uz Neretvu podrovane sedrine, pa sam vidio na više mjesta, gdje se tu zaklonile ovce i kozlad od sunčanog pripeka. Čobanice sjede uz rieku pod jasenom ili bukvom i pjevaju. Izmedju Grabovice i Jablanica provrile česte rječice. Iz živa kamena gogolja voda u jedrim mlazovima; skače u vis, pa se razasiplje niz polu kao široki i dugački bjeljci ; češlje se u runa; bjeli se jače od sniega; divota je to gledati! U Konjic prispjesmo na dva sata po podne. Tu smo objedovali. Konjic je zapao megju planine isto kao i Mostar. Naokolo vinogradi, smokve, jabuke, kruške, šljive. — Sad nam je udariti na Ivan-planinu, koja se ispela mnogobrojnim svojim vrhuncima nebu pod -oblake. Pritakoše na željeznicu i drugi stroj straga. Počesmo se penjati. Sprieda stroj poteže, ozada drugi upire. Priprsito je, pa regbi stenje željeznica kao kobila pod teškim bremenom. Jedva se povlačimo. Poput zmijurine gužva se naš voz. Pod nama ostao Konjic ; zapale doli u duboko ravnice i


prodoli, a susjedne se planine nabedrile. Sve je šala isprviee, ali, kad se ispesmo na visoko, počeše nas hvatati ježuri. Vuče se željeznica samim rubom, ispod kojega zieva ponor, dubok na stotine metara. Strašni su tuda ponori. Jedni osječiti kao dlan, drugi sedrasti, treći mrki i crni kao da su opakleni; niz četvrte bjele se točila; po drugim opet ponikli klisi i kameni grumeni; isjekli se oberi na oštrace sjekire, iščoptali se kao zubuvi pile; smrđelji porasli iz škrapi, u polama štekću jastrebovi, a nad potočinama nadviju se gavrani. Sad se čisto nakreči voz nad ponor; ozdola rastvorila se crna grla špilja kao da će te progutati, a bezdane jame iskesile zube, da te raskose, te u pečama proždru. Kroz šumariku pišći tiho vođa; regbi i nju hvata strah megju onim grebenima. Ja sam, Ile, predlani prošao preko Semeringa, ali.ovuda je grozovitije. Kad se ispesmo u vrh Ivan-plamne, opočinusmo. Svi putnici izigjoše iz voza. Ženske su ubliedile kao krpa od straha. Pri vrhu planina nije na oštrac, več grudasta; razvalila se u glavice i proplanke, po kojima ima liepih oranica i livada. Bijaše tada uprav vrieme žetve, pa smo vidjeli na mnogim mjestima, gdje mlate žito na guvnima i viju ječam. Blizu jednog guvna na rudini pognalo se dvoje balinčadi. Planinaši, momci kao gromovi. Zgrabili se u pleća junačka, jedan drugof, ođiže od zemlje, ali obojica su junaci, pa nemože niko nikoga da obori na ledinu. Odjednom padoše oba skupa, zakotrljaše se niz travu, pa uđariše u cirlik.— Okrenusmo sada niza stranu, pa eto opet novih ponora i novih strašila. Česti su prorovi preko Ivan-planine, u kojima


bude tavno kao u sred mrkle noći. Kad se željeznica izvuče iz prorova, dimi i smrdi na njegovo zjalo kao na dušnicu od pakla. Silazeći niz Ivan-planinu puče nam pred očima sarajevsko polje, široko i prostrano kao more. U vrh polja na podnožju Trebevića bjeli se šeher - Sarajevo kao labud na morskoj pjeni. Ja se iskrcah na Ilidžama, gdje su glasovite sumporne kupelji, poznate još od rimskih doba. Niže Sarajeva ostaju Ilidže u ravani. Bijaše tog dana nedjelja. Pune Ilidže gospode; glasbe udaraju; po baštama uza cvieče mirisavo šeta se dokona čeljad. Smjestih se u konaku „Bosni", gdje mi rekoše, da se nahodi i slavni pjesnik fra Grga Martić. Ja sam tebi, IIe, višeput govorio, da od svih hrvatskih pjesama najvolim Martićeve „Osvetnike", pa ćeš i sam razumjeti, kolika je u meni bila želja, da se u glavu saznadem sa tim svojim uzorom. Kaza mi sobarica, da je izišao na dvor, te ja, netom odložil^ prtljagu, odoh mu u potrage. Daleko od svieta, od galame i buke, opazih na jednoj okuči starca fratra. Ono je on! — pomislih u sebi — i ne bijah se prevario. Približih mu se, te mu kazali ko sam i otkle sam. Znao on za me po mojoj „Mili Gojsalićevoj", te mi stisnu srčeno desnicu. Kakav je Martić ? Srednjega stasa, okošt, siede, ali pune kose; oka sokolova, gusta brka. Blizu mu je osamdeset godina, a upravan je još kao svieća. Mrvu ga noge izdale, pa se oslanja na štap. Zavezosmo se u razgovor. Drago mu bijaše, što sam iz Poljica; ima tamo i mojih Martića! — reče on. To je pače jedna od najslavnijih naših porodica — odgovorili mu ja — dok smo imali svoju knežiju Martići su često bivali veliki knezovi


i vojvode, a i danas u njihovom topragu nahodi se ponajviše starinskih poljičkih g l a g o l j s k i h pisama. — Bio sam preporučio Buliću, da mi izvadi tamo kod vas grb naše porodice, pače kad sam spomenuo Bulića, kaži mi: kako o n ? — Dobro — odvratim ja — Bulić nam je dika u Splitu! Još me je starac pitao o sastanku u kazalištu, što smo ga bili priredili na obranu glagoljice, o izborima i o nekim drugim našim dalmatinskim nevoljama. Megjutim počeo se hvatati suton, pa Martič reče: vlažno je, sinko, u večer, a u mene su stare kosti, te ne smijem noću da stojim na dvoru. Ispratih ga do sobe. Na 9 sata sastasmo se opet za večerom. Oko Martiča skupilo nas se petorica njegovih štovatelja. Veseljak je on, te začinja večeru svojim doskočicama. Pravo se veli, da pjesnik ne-stara. Martić je još poletan duhom kao momče od dvadeset godina. Pučki mu je govor, obal i slikovit. Sa pečenom patkom donesoše nam za prismok bisi. Ovo se zove hrvatski zečjak — kaza Martić. Od koga ste to čuli? — upitati ću ga.— Od koga sam čuo? — odvrati malo srdnut fra Grga — jezik se je sa mnom rodio! — Došli u razgovor o guslama. U mojoj očinskoj kući bile su uviek dvoje gusle — reče Martić — stric bi mi svake večeri pjevao uz gusle, a ja dječakom slušaj iz prikrajka, pa odnesi pjesmu u glavi kao od šale. Kad bi sutradan istjerao koze na paši/, pjevao bih gorom pjesmu, što bih ju sinoć čuo od strica. Bijah i sam naučio junački udarati u gusle, te, dok sam bio kašnje na naucima i poslie kao misnik, uviek sam ih držao uza se. Zamolio me bio nazad nekoliko godina savjetnik Košta Horman, da mu darujem svoje gusle za sarajevski


muzej. Kašnje doznađoh, da su mi ih bili ođnieli u Budim-Pešt. Gotov se bijah pomamio, pa nit živ, nit mrtav, dok se moje gusle opet ne vratiše u našu zemlju.— Nek vam kažem i ovu! U Kreševu imao sam ja jednog vrsnog guslača seljaka, koji je umio čudo pjesama na pamet, a znao je tako vješto udarati, da bi mu gusle govorile same i bez pjesme. Neke godine pisa mi tajnik Strosmajerov iz Djakova, da je biskup poboljevao, te postao zlovoljan; ništa ga ne mogaše razveseliti. Moljaše me, neka ja dogjem k Strosmajeru u pohode. On mene odveć voli, što je za me prevelika čast. Spremili putničku brašenicu sebi i guslaču, pa obojica nas put pod noge do Djakova. Čim nas Strosmajer vidi, odma se razveseli, a kad mu moj pjevač stade uz gusle pjevati, progje ga sasvim prva|nja zlovolja. Vjeruj mi, Kapiću, —reče dalje Martić—niko nemože baš liepo slagati narodne deseterce ko ne zna uz gusle pjevati.— Ja stadoh kazivati neke krasne stihove iz Martičevih „Osvetnika", pa se starcu osmjehnuo brk od zadovoljstva. Eto ne žalim truda, što sam ulagao u svoje pjesme, kad vidim da ih mlagji naraštaj uči i voli — reče on. — Ostario sam ti, sinko, ostario igru ostavio! Kad sam pred nekoliko godina bio u Splitu, te, promišljajući na svoje odmaklo doba, zapjevah u sebi: Kada Bade ispod S i s a progje, Zapjevala Mosorka djevojka: Teško Klisu jer je»'na kamenu, A kamenu jer je Klis na njemu !

U kasnu noć digosmo se sa trpeze. Prateći Martića do njegove sobe, reče mi on: kad se vratim kući u Kreševo, nadam se poći u lov, te oboriti još koju divokozu. Ako su me noge mrvu


poizdale, oko mi još, hvala Bogu, baš izvrsno služi. Kazivao mi je, da je bio za svojih mlagjih dana zanešen lovac. Znao sam katkad u jedan cigli dan ubiti po pedeset jarebova ili po stotinu prepelica —- reče Martić. — Sva četiri dana, što sam ja stanovao na Ilidžama ponajviše sam bio s njime. U jutro oko osam sata sastali bismo se u kavani, a na objedu i večeri u gostioni. Po podne šetali bismo se zajedno po baštama. Onih dana boravio je na Ilidžama i vriedni profesur Nikolić iz Splita sa svojom kćerkom, djevojčicom od 16 godina. Krasna je ona curica, da joj rietko gdje ima ravne, a usto živa veselica. Ime joj je B e a t r i c e . Svako jutro darovala bi pjesniku rumenu ružu. To je starca odveć veselilo. Jednom reče on: pošto imamo Beatricu ovdje, Ilidže su sada raj!—Upitah ja Martića, kad je pjevao „Osvetnike." U najljepšem jeku života —- odgovori on. Poslalo me bilo na jednu malu župu, gdje niesam imao baš odveć posla; selo pitomo, a moj stan na najljepšem položaju. Pred kućom mi bijaše odrina,pa bih tu po podne sio, te u onoj samoći i tišini isukao bi od maha po tri do četiri stotine stihova. U „Osvetnicima" nije ništa izmišljeno — reče mi Martić—-sve je, sinko, živa istina. Poznavao sam u glavu gotovo sve kipe, o kojima sam skladao pjesme! — Kazao m i j e , d a j e pretočio Maretičev prevod Odiseje u narodni naš deseterac, te da će do brza ta knjiga izići u Sarajevu. Reče mi, da imade i drugih više sastavaka, što leže u rukopisu. —- Jer ih ne dadete u tisak?— ja ću mu — a on: ne mili, mi se; ne bih ja ni Odiseju bio dao tiskati, da se ne bude toga posla zauzeo profesor Milaković. Da znaš koliko mi je zadalo


glavobolje i pekljanija, kad je ono Milena Mrazovićeva objelodanila moje „Osvetnike!" — „Matica Hrvatska" u Zagrebu udjela bi cviet za kapu, kad bi štampala vaše književne radove, koji su osobito sa jezičnog pogleda biser i drago kamenje! — rekoh mu ja. — Eto, kako čujem, tebi se svigja moj način pisanja, ali u Zagrebu neki vele, da je oporo, da tvrdnu zubi od mog jezika! — Zagrepčani su, dragi gospodine, na krivu putu — prihvatih ja. —- Oni, u opće govoreći, ne znadu živi naš narodni jezik, pa valja da im tvrdnu zubi, kad ne razume. Kako će oni sladiti naš liepi jezik, kad im se nije pretočio u krv? Govorila je lisica, da je grožgje kiselo, jer ga nije mogla dobaviti ; govore zagrebački književnici da su vaša djela, Pavlinovičeva i drugih narodnih pisaca opora, jer su u tom oni sliepci, pa nemogu da uoče jezičnih ljepota. Zagrebački književnici, uzgojeni njemačkim jezikom, upili su, uz rietke iznimke, i njemački način mišljenja i izlaganja. Strahota je kako neki pišu. To nije sočna hrvaština, nego vodna švapština. Valja se prikloniti puku i od njeg se učiti jeziku. U puku je sva ljepota! Zagrebački pisci otugjili su se od puka, pa s toga i pišu slabo. Kore nas Srbi, da smo im mi Hrvati ukrali jezik. Nije to tako. Jedra jezična zrnja ima kao što kod Srbi tako i kod Hrvata. Srbin jezikoznanac našao bi mnogo šta da nauči kod istih naših otočana bodula, o kojima se uopće misli, da govore najslabijim jezikom. Jezik nam je zajedničko blago i Hrvatima i Srbima. Naš liepi jezik ne ragja se u Beogradu i u Zagrebu: ni u Teraziji, ni u Ilici, ni na Zrinskom


trgu, ni na Kalimegdanu, ni u Tuškancu, ni u Topčideru, kud se gospoda šeću, već on svoje gnjezdo vije od Triglava do Balkana po dolara i briegovima u tihoći djevičanskog puka. Naš liepi jezik izvire čobanici iz grla, kad ona stado goni u planinu, teče iz usta guslaču na raskrsnici,. žetelici na njivi, kopaču u polju, momčadi na sielu, mornaru na moru, djevojkama na vodi i tako dalje, pa, ko se meće za književnika, valja da pritegne opanke, torbak o rame, bilježnicu u džep, te od sela do sela, od stana do stana, da sluša, bilježi i pamti kako puk govori. Tako su činili Frano Kurelac, Mihovio Pavlinović i Vuk Stefanović. Inače komu se ne mili nikada iz varoši megju puk u sela, taj neka se slobodno piše za gradskog gizdelina, ali nipošto za hrvatskog književnika. Došlo je doba da triebirao gubu iz torine u književnosti. Što ne valja, treba nemilosrdno sjeći. Ovo je živa istina, a kamo li tvrditi, d a j e opor divni Martičev čistac pučki jezik! — Ja se bijah zanio, pa pred Martićem izgovorih ovo, što mi je odavna ležalo na duši. On je begenao moje rieči. Tužio mi se je na mlade hrvatske pjesnike. Imade ih nekih baš vriednih i učenih, ali koja hvajda, kad su udarili stranputicom '? Dali se u nekakav europeizam, pa kuju pjesme na tugjinskom nakovnju kao da mi ne imamo svoga; misle da je ljepše kad zanose po inostransku, dočim svaka ptica svojim glasom pjeva, svaki narod svoju ljepost ima! Grotovo sve ono pjesama, što dan današnji izlazi u našim književnim novinam, ne imade nikakove trajne vriednosti, već su kao cvieće: primirisi, pa ostavi! I pokojni mi pobratim fra Ivan Despot bijaše se donekle ponio za


sadašnjom strujom, rad čega ja sam mu često prigovarao u četiri oka.— Eto tako sudi, moj Iie, naš hrvatski Omir fra Grga Martić i nije mu nijedna na ođmet. Ozvati če se možda kogogj od mlagjih: Martić je proti europeizmu u književnosti, jer nije svjetski izobražen. Polako, kume! On znade dobro sedam jezika, a osobito latinski. U razgovoru svakog časa Martić navodi rečenice Virgila, Horacija, Tacita i drugih rimskih klasika. Talijansku književnost znade preko prsta. Da čuješ samo, kako se fra Grga zanese, kad kazuje Dante-ove stihove ! Mudra je on glava, puna svakog znanja kao šipak zrnja. Sto je soka Martić isisao iz dubokih knjiga tugjinaka, to je on prikalio na narodnu svoju hrvatsku dušu, a nije dao, kao mnogi drugi, da tugjinstvo ubije u njima svoje hrvatstvo. Potrebito je svakomu piscu najprije osnažiti se čim moguće bolje u svom narodnom duhu i u svom jeziku, pa tek onda crpiti sok mudrosti iz tugjih velikih djela. Kroz cio viek mora se književnik učiti svom jeziku, jer što se jače njime obogaćuje, tim više uvigja, koliko mu je još krnjasto jezično znanje. — Došla doba, da se rastanem sa Martićem. Obeća mi, da će mi poslati na dar Odiseju i neke druge svoje ragje. To me odveć razveselilo. Prije nego krenuh sa Ilidža, izvezoh se na vrelo Bosne. Ova najveća bosanska rieka ističe iz grudaste gore jedno pet kilometara daleko od Ilidža. Iz dna planine pišći Bosna na više mjesta. Puk veli, da ona ima sedamdeset i sedam vreliL Ovdje gogolja jedan mlaz iz šumarike, tu teče drugi iz sedrine, ondje izvire treći iza smriča, podalje pljušti jedan kroz široku rupu, onamo


mižgji iz mulike i tako dalje niže se izvor do izvora. Svako vrelašce teče svojim malim koritom mimo vezovinu i jablaniće, žubori kroz piljke, šušti niza stiene. Nakon kratka toka slije se po desetak tih vrelašca skupa, vođa tada ođeblja, uhvati jači zor, pa otkraja otočiće na gumna, na jedra, na lapte. Po tim ostrvićima izrasli borovi i druge guste i zelene stabljike, ispod kojih bude debela hladovina. Pedeset koračaja niže od planine svi se vodeni rukavi skupe u jedno korito, postane rieka Bosna, što se otole zaputi na daleke pute. Prolazio sam, IIe, dosta svieta, ali, vjeruj mi, malo mije gdje ugodnije bilo što na vrelu Bosne. Sjedoh na meku rudinu pod zelen bor ; iz lišća ori se slavuljev glas, ispod mene razlila se bistrica voda, pa ispire kamenčiće, moči travu, rije prugljice i regbi zove te, da je se napiješ. Nedaleko od sebe iza guste lipe nazrih momka i djevojku u ljubavnim razgovorima. Niesu zaista mogli izabrati ugodnijeg mjesta do ovog. Sa Ilidža odoh u Sarajevo. Kazivali su mi, da je za turskog vladanja to bila prosta istočna varoš, a sada da mi ga tek vidiš! Zgrade i polače, puti i ulice, kavane i gostione kao u velikim e u r o p e j s k i m gradovima. Preko Sarajeva leti električni tram, a do Ilidža svako po sata kreće željeznica iz građa. Niza Sarajevo razlije se rieka Miljacka, a s jedne i druge njezine obale krasna su šetališta. Nad riekom izvio se brdeljak, posut kućama, od kojih se neke vide sve, a neke vire samo učelkom ili bedrenicama iz guste gore. Liepe su crkve po Sarajevu, a nova općinska kuća tako je urešna, da bi se njome mogao podičiti i najveći grad. Odoh u Begovu džamiju.


To je najveća turska bogomolja u eieloj Bosni i Hercegovini. Pred džamijom jak obor, a u sred obora lipa stoljetnica; dva čovjeka ne bi ju obuhvatila rukama oko taptine; iz debelih njezinih čvorugastih grana izbili ogranci, koji se rasprutali u grančice, a po grančicama onizalo se gusto lišće, u kojem vjetrić lahori i ptice žubore. Ispod ove krošnjaste lipe voda vrelica, koja ističe na stotinu pišćaca iz opzigjane lokve. Tu turci peru ruke i noge prije nego li će u džamiju, da se mole Bogu. Begova džamija uprav je liepa i ponosita. Zigjana je na oblo, pa sa te široke oblice dižu se u vis iz sredine i s krajeva tankoviti tornjevi, omašćeni u žutkasto. 0 bokovima j e Begova džamija šuplja i uštinuta, pa ju tuda podupiru stupi, izmegju kojih ugodno je šetalište. Prozori su isprekrižani gvozdima i ispleteni mrežinom od žice. Kroz vrata slobodno je unići unutra. Ni žrtvenika, ni prilike ikakove u njoj; zidovi goli, nebo ispisano, po tlehu razastrti skupocjeni ćilimi, u jednom ćošku kao naša propovjedaonica, na koju se ispenje zasaručen odža, pa nešto pjeva na izust, a turci pokleknu okolo, te klanjaju i tiho šapću ustima: valja da mole Boga. Ne dadu ti ući u džamiju u tvojim postolima, već ti remeta odma na ulazu natakne na noge nekakve turske nestve, koje im ostaviš na vratima, kad izagješ. — Iza Begove džamije u istok suče se čaršija, po kojoj su sami turski dućani. Oni su smješteni u kućam potleušicama, ponajviše drvenjačam. Na jedno po aršina visoko od tleha izdignut je podić, u sred kojeg sjedi turčin dućandžija podvijenih nogu, srče kavu i puši, a okolo na pretencima i po klupama stoji izredana svakojaka trgovina.


Turčin je careve besjede; što jednom zasječe, ne daje ti za manje, pa dvie te volje: kupiti ili ne kupit:; njemu sve jedno biva. Nije Muhamedanac lakom za novcem kao čivo, koji te obično ne pušta praznoruka iz dućana. Za nesteru kupih tursku tkanicu, a za sestrića fes. Nije skupo. — Odoh na trg zeleni. Tu svakog- blaga božjeg, a tako isto i na mesarnici. U Sarajevu ima svakovrsnih škola za muške i za ženske, za malene i velike. Tu imade tkaonica persijskih istočnih ćilinia i domaćeg svilenog beza, gdje se rade skupe košulje i potpune haljine za gospogje. Suviše u Sarajevu nahodi se velika radionica u bakru istočnog posugja, poklopaca za satove, držaka za mahalice i sličnih stvari. Još je škola za vez u drvetu, za vez u čeliku, za kujudžinsku zlatarsku ragju i za filigranu. U ovoj su školi 44 učenika, 5 majstori i 15 pomoćnika. Vlada troši za onu školu do 35.000 fiorina na godinu, a blizu toliko hvata za skupocjene tepsije, zdjelice, kutije, čaše, lončiće i drugih stotina različitih predmeta, što ih učenici pod pažnjom majstora grade u toj učioni, te što se kašnje prodaju bogatoj gospodi svuda po najvećim europejskim gradovima. Ova škola uzdrži sama sebe svojim radom. Nije li to dično? Suviše ima u Sarajevu velika tvornica duhana i konjušarnica, u kojoj se goje najbolje pasmine konja, te se odatle razašilju po svim bosanskim i hercegovačkim kotarima. U Sarajevo splije trgovina sa svih strana, kao što je ono glavni i najveći grad u cieloj Bosni. Sarajevu proriču veliku budućnost, a zbilja ima kuda da se proširi: pred njim je polje kao more. — Iz šeher- Sarajeva zaputili se željeznicom u sjever. Na Iliju hrišćanskoga


nagjoh se na Kiseljaku. Tog dana po podne turci slave svog sveca Aliju, pa tad udare svi u ašik; i bulama je dopušteno onog dana da se mrvu provesele. Ove godine došlo ih pod Kiseljak stotinjak, sakrile se na rudinu za jelama, otkrile lica ondje u zatišju, pa zapjevale uza tambure kao pčele. Hćah se ja dolibiti k njima bliže i nagledati se njihovih crnih očiju i gospodskih im lica, ali me bijaše strah, da me ne bi Ture, sakriveno iza bukve, posulo olovom iz puške. Sve će ti lakše muliamedanac oprostiti nego li, da mu pogledaš na ženu. Pa ima i pravo! Na Kiseljaku je takogjer ljekovita voda, ali ovdje ne ima ni iz daleka onog gospodskog namještaja, što ga je u Ilidžama. Regbi bosanska vlada zapušta Kiseljak, da primata čim više svieta u Ilidže. Kao što se Neretva prati sa željeznicom od Metkovića do Konjica, po isti način i rieka Bosna teče usporedo sa željeznicom od Sarajeva sve do blizu Broda. Prati Bosna vierno željeznicu kao da su dva prijatelja, što su se skupa digla na put. Krasna je rieka Bosna. Ja sam za cielog putovanja najviše u nju gledao, kako se sada uvije poljem kao hola nevjestica, sada prokrade mimo grmlje i šikarje, sada razlije niz brvna, pa okreće mlinskim kolesima. Sada se suži, da bi ju mlad momak mogao preskočiti, sad opet raširi i rastanji, da ju možeš pregaziti; sad zapjeni mimo grebene, sad se raščene u rukave, te vijuga mimo oplovke; ččiS S6 krši niz sedrine i kuke; sad opet utiha; ovdje rije, ondje naplije; sad se zakrivuda, sad potegne upravno kao zrno iz puške; sad zapane mimo visoke planine, sad istrči u ravnicu. Bistra je Bosna kao ribje oko, a na


više mjesta bjele se uz njezino korito kameni svaljutci, koje ona neumorno ispire. — Stigosmo u Zenicu. Tu su tavnice za svu Bosnu i Hercegovinu. Ne dadu osugjenicima, da ondje dangube, već je učiona za nje u kaznioni čitanja i pisanja, te raznih zanata. Tamničari postaju tu drvodjelcima, kovačima, postolarima, klesarima, mastiocima, krojačima, zigjarima i tako dalje. Svaki uzdrži sebe svojim radom, te prima malu sedmičnu plaću. Nakon izvršena tamnovanja vraćaju se oni ljudi kući zasluženim novcem u džepu i zanatom u rukama. Uprava tamnice imade u Zenici skladište svakog rukodjela, pa možeš tu na primjer kupiti pokućstvo za stan bolje nego li u prvom dućanu na gradu. — Od Zenice za više kilometara dužine putuje se preko polja kroz tuste sijanice i site livade, po kojima pasu voli vitorozi i krave muzare. Od Vranduka do Begova Hana penju se visoke planine, obraštene debelom gorom. Tuda zapada rieka Bosna u kotline, a željeznica zviždi, dimi, bježi što može i nemože, kao da se nemilo uplaši u onim dulibama kroz nakvičene litice, obješene obere, raspucane pole, opaklene sedrine. Kad pogledaš iza sebe čini ti se, da su se sva ona strašila zbližila, te da za tobom trču u potjeru; zelenilo gore iz daljega se crni, pa te zbilja spopanu ježuri. — Preko Maglaja u zahod sunca prispjesmo u Doboj. Tu sam prenoćio. Doboj je mala varoš, ali je znamenita, jer je ondje željeznička raskrižnica. Bjeli se Doboj po glavici, u vrh koje starinska je tvrgjava. Ne daleko od Doboja u Stenjaku Niemci iz Prusije dogovorno sa bosanskom vladom namjestili tvornice, da im se moraš diviti. Nazad tri


godine tu bila pustoš, a sada čitava varoš. U blizini Stenjaka, a u pravcu prama Banjaluci neizmjerne su šume, pune svake japije. Sve sama gora za tri dana boda. Razvalile se planine, brdine, izbrešci, brežuljci, kose, ljuti, gudure, proplanci, a svuda poreslo silno drveće. Stoljetne jele i bukve same se ruše na zemlju od starosti. U neke krajeve onih silnih šuma nije nikada doprla ljudska noga, niti li je tu sjekira zaklapala. Malo je gdje onako gustih i bogatih šuma. Podnjušili Niemci to blago božje, pa, kako rekoh, došli u Stenjak na podnožje onih šuma. Namakli na stotine radnika, koji sjeku goru i dovode duge i debele bukove, hrastove, grabove i jelove taptine. Iz sredine te japije pilaju se daske i merteci, a kvrgaste osječke drvlja rascjepaju, te ih naslože u kotle isto kao mi drop za kuhanje rakije. Iz kotala, pod kojima gori vatra, izvlače se dvostruke cievi, što prolaze kroz badnje, nalivene vodom, pa se onda iz njih ciedi nekakav žutkasti sok. Taj sok otače se u druge kotle, gdje se procjegjuje i pročišćuje, dok u zadnju prokapi bistra tekućina isto kao rakija, što ju onda saliju u opletene staklene posude i šalju u trgovinu. Ta tekućina služi u ljekarnama i za druge svrhe, pa se za nju hvata na godinu na stotine i stotine hiljada forinta. Iz suha drveta po taj način Niemci vade sok, te našim drvljem stiču sebi bogastvo. Pa nije samo da pilaju daske i sklope, te da ispiju sok iz drveta, već još tu u svojim tvornicama Niemci zbiju i zguščuju drvo tako, da ono postaje za deset puta tvrgje i jače nego li je u naravi. Od zgušćenog drveta djelaju koce, što osobito služe za mostove na riekama, jer


sasvim mučno ti drveni stupi mogu da prognjiju u vodi. Kad se iseiedi sok iz drvlja, ono ostane ogoreno, pa bude od tog izvrstan ugljen za gorivo. Ništa ondje ne ide utaman ; pilotine i prah od dasaka ukoriste takogjer oni mudri ljudi. Sve se radi na stroj. Stroj pila, stroj blanja, stroj struži. A kako pila? Nije dasku po dasku, već ih odma po osam u jedan mah. Tu su radionice svih mogućih zanata. Sve u svojim tvornicama zgotovljaju, što im služi za ragju. Svaki dan dobije ondje dobru nadnicu na stotine i stotine radnika. Uprava ovih tvornica ne samo što je dala sagraditi bogate kuće za svoje činovnike, već je učinila stanove i za radnike, tako da je u onoj pustoši kroz kratko doba od tri godine postala čitava varoš. Do brza otvorit će se tu i pučka škola. Provedena je i osobita željeznica do ovih tvornica. — Vraćajući se iz Stenjaka prama Doboju u blizini istog na Usari nahodi se tvornica šećera. Slador se vadi iz repe. Da bude repe dostatno za tvornicu i da se narod pomogne, vlada se je pobrinula, da se sije repa po svoj onoj prostranoj okolici. Za tvornicu šećera na Usari šalju repu kotari : Sarajevo, Visoko, Travnik, Bugojno, Zenica, Žepče, Maglaj, Tešenj, Gračanica, Tuzla, Gradačac, Brčka, Drventa i Gradiška. U Doboju svake godine bude gospodarstvena skupština osobito za šećernu repu. Na taj sastanak dogju poglavari iz svih spomenutih kotara sa svojim poljodjelskim činovnicima. Tu bude i vladin izaslanik iz Sarajeva i suviše dogju dva visoka činovnika iz Beča. Na skupštini se pretresa, kako bi se moglo sve bolje i više proširiti gojenje repe u onim krajevima. —


Tvornica šećera na Usari ustanovljena je ima sedam godina, a proizvagja milijun forinta vriednosti na godinu. U Doboju upravitelj one kotarske ispostave Martin Gjurgjević već je treća godina da je uz podporu vlade na svoj račun osnovao svilanu, prvu u Bosni. Taj vriedni činovnik dao je nasaditi oko Doboja više hiljadi murava, čijim lišćem hrane se svilene bube. Ja sam bio u njegovoj svilani i na svoje oči vidio sam krasnu svilu, što se tu čini. Našao sam megju radiljicama gospogju upraviteljevu, koja, kao prava domaćica, nadgleda rabotnice i usput mota svilu na vitao, da ne stoji praznoruka. Iz Doboja išao sam na Brod, pa odatle u Djakovo, te dalje preko Slavonije u srpski glavni grad Beograd. Otole sam krenuo u Novisad, pa lagjom u Ilok. Iz Iloka odvezao sam se na god Sv. Roka u slavonsko selo Morović, pak sam odonle udario u zapad do Sunje, Kostajnice, Dobrljena i Novog, te u Banjuluku. Imao bih ti šta, IIe, kazivati o svom putovanju Slavonijom, ali za danas niesam nakan; o tom će biti govora, ako Bog dade zdravlja, na drugom mjestu. Ovdje ti ja pripovjedam tek svoje utiske po Hercegovini i Bosni. — Banjaluka je perivoj bosanskih gradova. Rastegla se ona u ravnici u dugo i široko, a preko nje česte bašte i šetališta, upravna kao da si ih prosjekao zrnom iz topa ; orubljena lisnatim lipama i drugom gustom gorom, što se sapliće hvojama, te ispod onih stabala bude divna hladovina. Ni cigli sunčani trak nemože da probije kroz onu gušćavinu. Bijaše uprav kraljev dan, dne 18 Kolovoza, kad ja stigoh u Banjaluku. Išetah se u grad. Čujem podalje ojkanje.


Idem bliže, pa eto me k hrišćanskoj crkvi. Tog dana desio se neki njihov blagdan, te zgrnuo sviet iz bližnjih naselišta u Banjaluku na leturgiju, nakon koje, po svom običaju, uhvatili se u kolo mladi momci i djevojke. Prostrano je crkveno dvorište, ravno kao dlan, a obraslo sitnom travom. Puno je naroda. Majke i oci stali s kraja, a sredinom okreče se kolo, ako ćeš na deset mjesta jedno do drugoga. Mladost čeplje travu, koja im se svija ispod potplati; ovdje se ore pjesme, ondje se ozivlju diple i svirale. Mene to opčaralo, pa se umješah megju sviet. Nakvičile se oblačine; Bože, ne daj kiše, neka se nagledam tog liepog narodnog veselja! Kršnih li momaka! Zornih li djevojaka! Mladići, kao gromovi: stasiti, plećasti, u prsima jedri, u pasu uštinuti, pod njima čvrste noge; mišice im ispunile rukave; većinom su crnomanjasti; pune kose, gustih obrva, žeravnih očiju, mrka pogleda; u zoru bi jendek preskočili, u trku zeca pretekli, u 'rvanju vuku dojačali. Zdravi su ti momci kao žestica stiena, u kojoj su rasli. Usto se nakitili i oružali, pa hćah reći: ovi se opremili u Kosovo! — A djevojke? Jedne se isukale kao jele, druge su mrvu niže, treće grušaste. One, što su visoke, tekice se pognule u plećima, pa taj mali prigib ljepše im stoji, nego li da su sasvim uštapljene. Na djevojkama fes na glavi, košulja i brnjica biele kao prebielo mlieko. Vrh košulje je oplećak i sadak, sitno i bogato izvezeni. Od vrata do pasa popločano srebrenim pletama i talierim križarima. Na tkanici srebrene kopče; za pas zadjevena britva Srebrenica, iz koje se suču bieli pancieri niza šarenu pregljaču. Debele pletenice oborile cure mimo uši


sa strane zatiljka, pa ih provukle kroz poramenice i istegle ispod sis&, te ih onda utakle za pas. Meću neke i uplitke od tugjih kosa. Mlade, zdrave, lagane, uhvatile se momcima rukama oko pasa. Pjesme pjevaju, kolo igraju i prže se pogledima. Ljubav nije šala ni megju brgjanima! Obično je svaki momak uza svoju curu, pa joj ne da s drugim da igra. Više puta zbog toga pade i mrtve krvi u kolu. Ja željan da saznam, kako ondje zovu svaki komad odjeće na sebi, primakoh se i t \ jednoj djevojci i momku, što bijahu trenom / očinuli izvan kola, te ću upitati nju, kako zove ne prutove po rukavima od košulje. Cura pocrveni od stida, a mladi joj ošinu me mrkim pogledom. .R'azurnio sam ja njegovu misao, pa se odmakoh. Stala propadati kiša, te se razvrže kolo. Razišao se narod ko amo, ko tamo. Jedna majka sa kćerkom sklonila se pod gustu lipu na kraj obora. Vidih po licu, da je žena razgovorna i ljubezna, pa joj se približih, te mi ona kaza, kako se zove svaki komad odieče na kćeri joj. Ja to zapisah u svoju bilježnicu. Odoh da vidim glasoviti samostan Trapista, 1 ^što se nahodi pri jednom briegu blizu sat hoda f daleko od Banjeluke. Pred namastirom puklo polje, poviše njega debela gora za svake japije. Tik ispred samostana teče rieka Vrbas. Tu prevozi neka čudnovata lagja, učinjena nalik mosta, na kojoj premeću i vole pod natovarenim kolima i konje pod kočijama. Trapisti su jedna vrst duhovnika, što ne troše uzaludno vrieme, već svoj viek provagjaju u svakdanjem radu. Njima je zabranjeno razgovarati se megjusobno, spavaju na u


oštrim sukancima u tiesnim sobicama, gdje se jedva može čeljade okrenuti. Hrane se voćem i kruhom, a ne jedu ne samo mesa, već ni bielog smoka. Kad obrede molitve, tada ruke na posao. Oni krče, sade, oru, pluže, kose, izgrću gjubar, timare vole i konje i donapokon, kad im starešina naredi, Čiste svinje. Oko trapiskog namastira u Banjojluei, sazigjane su mnoge druge njihove zgrade. T u svakog blaga božjega. Žitnice nasute žitom, u stajama tri stotine ugojnih krava, pa konja i krmaka svih pasmina mnoštvo velikoi Grlasovit j e na daleko i široko banjalučk1 trapiski sir, koji oni sami čine mliekom od svoji krava, te šalju u trgovinu i sagrću silan novap. U njihovom zavodu tvornice su za munjevnos^za pivo, za led i tako dalje. Imadu češljaonice, predionice, snovaonice i tkaonice vune. Sve se to na stroj radi. Stroj češlje vunu, stroj grgaša, stroj vlači, rastavlja utak od osnove; stroj prede prepreda, snuje, tkaje, reže. Imadu ondje Trapisti i velike mlinice na paru. Kod njih do hiljade čeljadi dobije svakidano nadnicu. I široko po|je_ preko rieke i guste šume iza zavoda trapinska su svojina, što su^ oni baš jeftino kupili još za t turskog vladanja. Što više dobiju novaca, to sve jače udaraju u nove ragje i čine nova prosvietljenja. Ne živu oni sveti ljudi za se, već za brata iskrnjega. Kupe u svoj zavod siromašnu i sirotnu djecu, pa onu, što su otvorenije glave, daju na nauke, a ostale meču na razne zanate. B a š kad sam ja razgledao okolo na okolo progje blizu mene stotinjak siročadi; svi su liepo u redu dva a dva; prati ih fratar. Pozdraviše me sa: hvaljen Isus !


Iz Banjeluke do Jajca ide se cestom u duljinu blizu 80 kilometara. Cesta je ravna : nigdje uzbrdice, niti li ponorice. Preko cielog tog dugog puta prati se sa cestom rieka Vrbas. Ja sam, Ile, dosta svieta obašao; lani sam proputovao preko sve zemlje Italije, ali ni u Italiji, ni igdje drugdje ne vidih raznovrsnijih prizora, što putujući iz Banjeluke do Jajca. Vozio sam se sam u kočiji. Vrieme bijaše pogodito ; kola baš gospodska ; konji kao briegovi. Mlad turčin služio mi je za kočijaša. Provezosmo se kroz Banjaluku ; iz grada zaprugaše konji kroz varoš mimo drvene i ševarne kuće, koje su isprvice zbivene, a kašnje bivaju sve rjegje, dok nakon četvrt sata ostade iza nas i najzadnja potleušica, a mi zapadosmo megju planine. Sredinom teče Vrbas, a cesta se bjelaska podnožjem kose. Sunce iza oblačka baca po koji tračak u dulibu, te pozlaćuje suro kamenje. Zapjevao moj kočijaš iza svega grla ; odjekuje mu glas o litice. Evo nas sada u grlu. Planina se nakvičila jedna k drugoj, gavrani grču, jastrebovi štekču, a Vrbas pjeni niz grebene. Do mala razvratile se planine i nauznačile, pa puklo široko obzorje. S jedne i druge strane rieke ponikle glavice i izbrešci, obrasli zelenom travom. Kad i kad se vidi gdjekoja osamljena seljačka kuća. Opet eto se dižu nove planine, pune svakog drveta. Niče brdo iz vode, a po njem sve na redove jedni povrh drugih izrasli jaseni, grabi, kljeni, jele i borovi. U toj gori kriju se medvjedi, srne, divokoze i druge zvieri. Nakon sata vožnje planine se nabedrile i iskuljavile; iz njih probili oberi i kuci, goli golcati, oprženi suncem i izobljeni. Prama njima iz uvala ponikli gorski klisi,


obrasli bršljanom. Ponize u zamegjieama ustavila se po šaka zemlje megju škrapama, gdje sirotan brgjanin posije ozimicu, da skupi stav u vrieme žetve. Na p6 puta je Bočac. Tu opočinusmo dobar sat vremena. Dok su konji zobali, ja sam se razgovarao s mehandžijom. Izvede me on pred svoju kuću s donje strane, da mi se nahvali, a bora mi, imao je i čime. Tri dočića tustice zemlje onizala se jedan do drugoga. Po njima sredinom zasagjeno svako zelje i drugo povrće, a po krajevima svakovrsno cvieće. Prosuo se miris ruža i ljubica. Malo podalje razgranale se šljive; hoće da im popucaju grane pod rodom. Rieka je tu mirna kao da se je umorila od teška i česta padanja i kršljavine. Poviše iz grma ozivlje se slavulj. Liepo, kao liepo! Uputismo se iz Bočca. Konji se nazobali i napojili, pa im sve iskre skaču ispod kopita. Pred večer zahladilo, te ja navukoh na se kabanicu. Eto nas kroz nova ždriela i tjesnace, kroz kamenje i pećine, pa opet istrkasmo na otvorenije, dok odjednom upadosmo u kotlinu, da te groza spopane. S jedne i druge strane rieke izresle planine u visoke visine, te priklopile obzorje i otele oku pogled. Mimo vrške dviju planina vidi se samo komadić neba koliko lopar. Kao ovce crnim runima, tako i planine sjedne i s druge strane obložile se crnom šumom, koja se svojim kićem moči u Vrbasu. Snoćalo kao da je mrak. Isjeklo planinu uz rreku tek kolika je cesta; ni prsta više. S desna sva groma da strahovite planine, s lieva jaz Vrbasa, iza njega opet druga planina, a naša kočija u sredini megju tim strašilima. Sreća, da su kolobrani sa strane rieke.


Za Boga brate! — viknub ja kočijašu, da se konji ne poplaše, te da ne iskoče sa ceste! Ne će — odvrati on — nije im ovo prvi put da ovda prolaze! — pa zapjeva, rodila ga kuja, a u meni mre duša. Do brza ispadosmo iz ovih klanaca jadikovaca. Rascjepale se sada planine u pogorja, koja se oplužito spustila k rieci. Pune su grede i kose debele gore, kroz koju regbi ne bi se ni mačak provro, dočim kazivao mi kočijaš, da su onda prosječene oputine, kojima naseljenici brgjani silaze k rieci. 0 tom sam se do brza uvjerio na svoje oči. Eno na kuku uz Vrbas čovjek dižvom u ruci. Došao je po vodu, pa će kroz jele i bukve natrag k svojoj jadnoj ševaruši u vrh grede. Jedno stotinu koračaja niže vidio sam na kosi drugog čovjeka, gdje sječe bagren. Čuje se huka njegove sjekire, a kćer mu pase ovce po rudini. Vrlo bi me veselilo, kad bi vidio koje čeljade u onoj pustoši. Sunce zagje, a uhvati se mrak. Sa nebeske vedrine prosuo mjesec iz sebe sve bogastvo svojih trakova, te njima obasjao doline i briegove. Cakli se Vrbas na mjesecu. Ej mjesečino, putnička uzdanico, rasvjetljuj mi noćas pute, tako ti se svieta nagledati! — Idemo dalje, studno je, ujeda vedrina ; ja zamotao koljena bjeljcem; kočijaš 'rve se snom. Kad mu glava klone, potegnem ga straga za jačermu. Srećom pametni konji, pa gaze sami sredinom ceste. U noćnoj glulioći ćuk se čuku ozivlje, a Vrbas se sam sobom razgovara. Ne ima sna na mojim očima; skupio se u kabanicu, pa razgledam oko sebe. Eto nas k jednoj stražarnici. Tu nam mjesec otele planine. Sad ćete kroz najgrozovitiji predjel! — reče mi stražar. Odosmo. Tuda su planine ljute;


od jeda popucalo kamenje po njima. Nadvisili se oberi i kukovi, bjele se ždriela, kroz koja orlja kamenje, što se odbije od planine. Na sred puta osvane tu katkad kamen kao bačva, što se skotrlja niza stranu. Često sruši se iz strane i poklopi cestu stara jela ili bukva. Sve mi je ovo pripovjedao kočijaš, te na posljetku reče: ipak, hvala Bogu, nije niko nikad ovuda poginuo; baš je sretna ova cesta! Sada ćemo kroz prorove. Imade ih pet. Otvorila se planina pred nama, crni joj se zjalo, mislim ja: ne će tuda konji, al kad tamo, oni prokasaše onuda isto kao i drugom cestom. U prorovima gore svieće, a kočijaš dere se, što ga grlo nosi, da se ne bi po čem sukobio sa drugom kočijom s protivne strane. Opet nam se ukaza mjesečina. Vrbas pobjesnio. Skače, pjeni, huče. Koji su mu vrazi? Evo uzroka. Iznikli iz njegovog korita grebeni i sedrine, pa mu prieče tok. Rieka se s njima kolje, pa pljušti dalje svojim tekom. Sad ćemo u ravnicu. Hvala Bogu i Bogorodici! Planine utekle podaleko, te regbi rugaju se momu strahu. Evo opet pred nas novih planina. Iskrižale se one na pasove, pa bi rekao: nije ih Bog stvorio, već su ih hudobe sazidale, da plaše prolaznike. Po njima pećine, procjepi, sedla, škripi; Vrbas zviždi iz dubine na ta strašila, isto kao što pas laje na sprulježinu, rutavca, grdobna čovjeka.—Blizu Jajca planine se pretvorile u brdine, po kojima zeleni se trava na mjesečini. Pod Milačjem uza cestu susretosmo crkvicu, sagragjenu na čast Sv. Ivana. Dne 24 Lipnja svake godine zgrne tu sa svih strana Bosne i Hercegovine od 4 do 5 hiljada naroda na zavjet. Bude kršćana i turaka. Svi dogju k Svetom Ivanu


čudotvorcu, da im isprosi u Boga milosti. Valja da je divno tada pogledati vas onaj silni narod po ledinama oko crkve. Ne bude tu ni pjesme, ni popjevke, ni zbora ni razgovora, ni gusala, ni svirala, ni pečenih zaoblica, ni vina, ni rakije na prodaju, već svak blaguje iz svoje torbe, što sobom donese. Tu danjuje i noćuje narod za tri dana pod vedrim nebom. Sve je tiho, svak se mirno moli Bogu. Mise se govore, huđobe se izgone iz čeljadi, sviet se ispovjeda i pričešćuje. Hrišćani i turci lizu na golim koljenima oko crkve, nožem stružu kamen sa crkvenih ćoš4, pa onaj prah vežu u krpice i nose kući za moći. Župa Pod Milačje broji blizu 3000 duš&, pa nikako ne dadu seljani, da se gradi u njihovom mjestu nova župska crkva, već svi dragovoljno idu na misu k svomu starinskom svetomu Ivanu. Nekim je župljanima po dva sata hoda do ove crkve, ali to njima ne smeta. I ljeti na pri peku sunčanomu, i zimi po kiši i sniegu stoje oni gologlavi preko mise oko crkve, jer ih sasvim malen broj može da stane unutri. Živa li je vjera, moj Ile, u našeg dobrog puka! Na 9 sata i po u večer dovezoh se u Jajce. Iz mog konaka čuh, gdje nešto šumi na dvoru. Rastvorih prozor i ugledah Vrbas, gdje teče niz grad. Pratio me je danju, pa i u noći hoće da mi bude viernim drugom. Zaspah kao zaklan. Ustadoh se rano; moj jučerašnji kočijaš iščeka me pred gostionom sa kolima, pa se odvezosmo na Jezera. Ima do njih blizu sat vožnje. Najprije je malo, pa je onda veliko jezero. Niesu baš jezera u pravom smislu rieči, već se tu rieka Pliva razlije mimo brda i utiha. Krasno je i malo jezero, ali

\


veliko j e pak od neopisive ljepote. Leglo ono kao malo more izmegju tri zelene glavice. Kažu,, da j e na mjestima duboko preko 50 metara. U njem svake vodene ribe, a osobito masnice pastrve. U tom jezeru ogledaju se okolostojeće gore, a noću se u njem sjaji mjesečina. Kad ga o podnevu sunce pospe svojim trakovima, ćini se, da po njem plivaju biseri. Seljaci u trupinama voze se po jezeru i love ribu, — Neko njemačko društvo dovelo j e vodu iz velikog jezera na dalečina od 6 kilometara. T u su vodu navrnuli niz jedan ponor kroz dvie dugačke obješene cievi. Skok one vode potrebit j e niže namještenim tvornicam za proizvagjanje karabita. T o su kao mali komadići ugljena, koji se nažežu, te služe za rasvjetu po gradu i po kućama. — Karabit se čini od kreča i koksa. Ne imadu nego tri same tvornice ove vrsti u cielom svietu. I na rieci Cetini poviše Omiša, rekoše mi, da bi se mogla namjestiti slična tvornica, jer je ondje skok vode još jači. —• Vraćajući se dalje puteni u grad, vidio sam krasni slap Plive baš u blizini samog Jajca. „Pada Pliva u V r b a s —- kažu Jajčani —- i gubi svoj glas!" Jajce leži na obloj glavici sličnoj jaju, te je otud i ime primilo. Starinski j e ovo grad, veoma znamenit u poviesti. Na vrh brda j e tvrgjava od davnih vremena. U Jajcu j e sjedio zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević, kojega pogubiše Turci, te zavladaše nad Bosnom ponosnom. Vidio sam Tomaševičev kostur u katoličkoj crkvi. Tu sam bio na pučkoj misi, jer uprav zatekla me nedjelja u Jajcu. Slegao silan narod iz mjesta i okolice. Prostrana crkva»puna kao oko. Sprieda su ženske, a straga muški. L i e p a krv i bogata nošnja.


Čistoća velika u rublju osobito na ženskima. Sve pokleklo na koljena; ženske mole u „očenaše," a muški raskrilili ruke i velikim bogoljupstvom gledaju u božji žrtvenik. Niti ko da trene okom, niti li žensko žensku da prišapne. Crkva je kuća od molitve, a ne od razgovora. To dobro pamti ona dobra čeljad. Ja se premjestio blizu malib vrata, pa oborio očima niza crkvu. Niesam se mogao sit nagledati onog liepog i zdravog naroda. Odoh, da ih ne rastrkujem u molitvi. — Onog popodneva krenuh željeznicom put Travnika, te u večer prispjeh u Sarajevo. Otole sutradan krenuh na Mostar, te preko Metkovića kući.-—Na svom povratku, u tihoći moga rodnog sela, promišljao sam, Ile, o velikom napredku u Bosni i Hercegovini u pogled školstva, općili, gospodarstva i poljodjelstva. U Mostaru, Sarajevu, Donjoj Tuzli, Banjojluci i po drugim većini mjestima školske su sgrade, da ih se ne bi stidio ni carski Beč. Pučke učione nahode se u svakom većem selu. Željeznice su provedene preko sve Hercegovine i Bosne ; one se ćak zavlače u šume do raznih tvornica, te izvoze svaku japiju i druge predmete. Ceste i drumovi provedeni su na sve strane. Planine zagajene, potoci i rječine uregjene. U Butmiru kod Ilidža gospodarstvena je stanica, u Visokom škola lončarstva, u Travniku učiona kožarstva, u Varešu ljevaonica željeza, u Lukavcu blizu Tuzle velika pilana i tvornica sode i opeka. U Kreki nahodi se rudokop kamenog ugljena. Uza Tuzlu su velike solare. U Modriću namještena je stanica i škola poljodjelstva. Tu se goji voćarstvo i povrtlarstvo i suviše uzgajaju se svinje, goveda i druga marva.


U Drventi stanica je voćarstva i vinogradarstva; u Dobrlinu velika je pilana, da joj rietko gdje ima ravne u cieloj Evropi. Tu su nazigjani ogromni stogovi dasaka različite širine i jedrine; puste daske i merteoi bez vrži: sve kao da si iz sira izrezao. U Priedoru nahodi se veliki kokošinjak; u Livnu je gospodarstvena stanica, u kojoj se goje: goveda, ovce i svinje svih boljih pasmina. Kod Mostara je veliki državni vinograd i voćarska postaja. U svakom kotaru drže se bikovi i angiri. — U Hercegovini i Bosni svakog proljeća i jeseni bude javno oranje u prisustvu naroda. Po naredbi vlade, kotarski poglavar glavom dužan je u tim prigodama stati uz orača kraj pluga, te isticati sakupljenim težacima, koliko im je veća korist od savršenih današnjih ratila nego li od njihovih starinskih. Vlada u Bosni i Hercegovini pozajmljuje narodu svoje orugje. Osobiti činovnici obigraju neprestano po selima, te upućuju narod u poljodjelstvu. Sve škole i muške i ženske imadu školske vrtove; goje pčele i svileue bube. — Kod svakog kotara u Bosni i Hercegovini osnovana je kotarska potpomagajuća banka sa svotom od 25000 iiorini. Te blagajne posugjuju težacima novac uz dobitak od 5 na sto i niže. Ne treba tu da vadiš ni zemljišne ispise, niti li te vode na ipoteku, niti "li te vežu nadarevim pismom, već ti udiele novac na samu rieč glavarevu, da si pošten čovjek. — Sve je ovo liepo i dobro, te u tom ide pohvala bosansku vladu kao što je po isti način ide žestok priekor zbog uvlačenja njemštine u Bosnu i Hercegovinu. Vladini su hoteli u svim glavnim mjestima, pa u svima je zgoljna njemština. U


Mostaru sam se bio strašno razvikao na podvornika, koji mi nije znao rieči prozboriti hrvatski. Zovnuh gospodara, pa i on ne znadijaše hrvatski ni besjede. Na željeznici sve je njemački kao da si u sred Vitemberga. — Pucao sam od ljutine, slušajući gdje isti ljudi težaci zovu općinsku viećnicu u Sarajevu rataus, željezničko pristanište banhof, kaznionu u Zenici strofhaus i tako dalje. — Ile moj, da ti vidiš kako je plodna Bosna ponosna! Široke, neizmjerne poljane, a sve sama zemlja crnica. Oko Banjeluke dva puta ženju u godini. Čitave šume šljivži, jabuka i krušaka. Krše se grane na voćkama od priroda. Bosna je blagoslovljena zemlja, ona bi mogla hraniti još četiri puta onoliko naroda koliko ga sada ima. Ponutkovao sam ja više put& naše primorce kroz „Pučki List", da sele u Bosnu mjesto u tugje nepoznate i daleke krajeve. Kad ne ćemo mi, hoće tugjinci! Već ima nekoliko njemačkih naselišta po Bosni, a u Slavoniji i još više. Ovo bi moralo živo zabrinuti hrvatske rodoljube, te bi se oni imali postarati, da se u hrvatskim zemljama napučuju sami Hrvati, da se švapski i ^ magjarski ježi ne uvlače na hrvatsko sušilo.—- Ile^ vrieme je, da završim. Pišem ti ove svoje putne utiske u koledaru „Matice Dalmatinske," ne bi"* li ih možda još kogogj pročitao, što nije imao prigode da proputuje Bosnom i Hercegovinom. S Bogom! Iz Splita o Lučinju dne 1899.

zavi2ajha

» u k *

craptlta khjlikica * uk a m a r l h i t a


i

KAZALO : . •'

Iz Beča od lista 5 do 53. I z Zagreba od lista 54 do 73. I z Trsta od lista 74 do 81. I z Mletaka od lista 82 do 106. I z Padove od lista 107 do 113.

I z Milana od lista 114 do 138. I z Torina od lista 139 do 168. I z Oenove od lista 169 do 184. I z P i s e od lista 185 do 188. I z R i m a od lista 189 do 233. mm

I z Napulja od lista 234 do 251. I z Firence od lista 252 do 259. Sa I,agje od lista 260 do 264. Hercegovinom i Bosnom od lista 265 do 299.


Gradska knjižnica Marka Marulića Split Digitalizirana zavičajna zbirka Spalatina Juraj Kapić. Sa putovanja: od Senjske Rieke do Beča, Budim-Pešte i Zagreba, od Splita do Trsta, te preko sve Italije, po Hercegovini i Bosni Elektroničko izdanje izvornika koji je objavljen u Splitu : Splitska društvena tiskara (G. Laghi), 1900. godine Gradska knjižnica Marka Marulića Split © 2010 Odabir grade Elli Pecotić Snježana Buczkowska Nada Draganja Uredništvo Elli Pecotić Vesna Mihanović Snježana Buczkowska Tehničko uredništvo Tomislav Staničić Mladen Đikić Priprema, snimanje i obrada grade Gradska knjižnica Marka Marulića Split Nakladnik Gradska knjižnica Marka Marulića Split ISBN 978-953-7753-01-6


(Ciena 1 Krunu i 10 para.)

ISBN 9 7 8 - 9 5 3 - 7 7 5 3 - 0 1 - 6


Sa putovanja