Issuu on Google+

Franjevacki svjetovni red - Trsat

Franjevacki svjetovni red Trsat

Spomenica 1861. - 2011.


FranjevaÄ?ki svjetovni red Trsat

Spomenica

1861. - 2011.


Urednik: Mjesno bratstvo Trsat Izdavač: Mjesno bratstvo Trsat

Grafičko oblikovanje: Marcela Matijević - Klobučar Tisak: GRAFIKA Markulin, Lukavec

Spomenica 1861. - 2011.


Sadržaj Uvod

5

Pismo provincijalnog ministra Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda

7

Pismo generalnog duhovnog asistenta FSR-a i Frame

10

Pismo nacionalnoga duhovnoga asistenta FSR-a

13

Pismo duhovnog asistenta trsatskoga bratstva

15

Pismo nacionalnoga ministra FSR-a

17

Zajedništvo i bratstvo

19

Bitne značajke franjevačke karizme danas

26

Franjevački svjetovni red na Trsatu – obnova i poslanje u 19. i početkom 20. stoljeća

36

Crtice iz života trsatskoga bratstva

43

Redovite i povremene aktivnosti trsatskoga bratstva

50

Fotogalerija

52

Potreba za »božanskim« da bi se živjelo »ljudsko«

59

Franjevački svjetovni red i Franjevačka mladež – zajedno koracima sv. Franje

66

Frama

76

Zaštitnici FSR-a

78

Vendelinovo služenje trećem redu (FSR)

81

Na vratima svetosti

83


Spomenica 1861. - 2011.


Franjevacki svjetovni red - Trsat

S. Angela Lovrić, FSR

5

UVOD

O

va spomenica namijenjena je svima koji se žele susresti i izbliza upoznati i nadahnuti franjevačkom duhovnošću, upustiti se u ljepotu življenja života franjevaca svjetovnjaka, onima koji se žele susresti s našom prošlošću, sadašnjošću i naslutiti našu budućnost. Onima koji žele svjesno i odgovorno preuzeti u nasljeđe „teret“ i ljepotu uloge franjevca svjetovnjaka, koji žele na izazove i napetosti našega vremena odgovoriti snagom kršćanskoga duha,ljubavi i znanja, snagom Evanđelja, onima koji žele izgrađivati bolji i pravedniji svijet u kojemu živimo. Potrebno je izaći iz naših sadašnjosti i na stranicama ove spomenice susresti se i uživiti u trenutke određene prošlosti, spremno poštujući zakonitosti, tajnovitosti i bogatstvo osoba koje su svojim djelovanjem i življenjem u našem bratstvu otkrivale i objavljivale Božju ljubav prema svemu stvorenom, naš susret s njima traži našu vjeru koja djeluje kroz ljubav. Prošlost našega bratstva nas raduje, usrećuje i obogaćuje stoga smo joj se nastojali približiti s divljenjem i poštovanjem bez ikakve želje da je sputavamo ili namećemo ograničenja jer nam ona proširuje tajnovite vidike i kazuje o ljepoti ljudske duše koja se predaje Njemu u ruke. Duboka i iskrena vjera činila je od njih Božje sluge koji su se pouzdavali u Gospodinovu providnost i dobrotu prigrlivši poniznu pobožnost pravih franjevaca i kao takvu ostavili nam je u nasljeđe. Naša braća i sestre njegovali su prave kršćanske vrednote koje se mogu i moraju živjeti u svako vrijeme, pa i naše sadašnje. Dugo smo razmišljali i nije bilo lako u slike i riječi pretočiti bogatu riznicu iskustava braće i sestara koji su živjeli i nasljedovali Gospodina Isusa Krista po uzoru na našeg serafskog oca Franju, nije bilo lako od tolika bogatstva izabrati ono što je bitno, ono što ima nadahnjujući karakter za sva vremena. Često naglašavamo kako je 21.st.” stoljeće puno provokacija i izazova“ a s tim nam se javlja pitanje što danas znači biti franjevac i franjevka, što je to što je karakteristično za franjevačku duhovnost? Tražili smo odgovore i na pitanja kako se kroz period od 1861.-2011. ostvarivala franjevačka


Spomenica 1861. - 2011.

6

karizma značajna po svojoj vitalnosti, te kako su se kćeri i sinovi sv. Franje nosili s mnogim unutarnjim i izvanjskim teškoćama da bi očuvali blistavi, izvorni i vjerodostojni franjevački duh. Odgovore na ta i druga pitanja koja nam se nameću pronalazimo u tekstovima naših uvaženih autora koji pišu o franjevačkoj tradiciji i duhovnosti posvješćujući nam trajne evanđeoske vrijednosti, usmjeravajući nas u srž i istinu kršćanskoga života. U tekstovima pronalazimo ljubav koja nije sporedna, koja se ne gubi u dogmama i teorijama nego je prisutna, žarka, živa, strpljiva, ponizna puna franjevačke mistične radosti i ljudske dobrote s ciljem da se u našem bratskom zajedništvu, u našoj vjeri u Krista jača čežnja prema jedinoj ljubavi koja vrijedi. Na kraju od srca zahvaljujemo autorima svih tekstova, svoj braći i sestrama koji su u bratskoj ljubavi i zajedništvu doprinijeli nastanku ove spomenice. Zahvaljujemo svim našim bivšim i današnjim duhovnim asistentima koji su duhovno krijepili našu braću i sestre te očuvali kroz sve ove godine ovo naše bratstvo. Zahvaljujemo svim fratrima koji su bivali i onima koji su sada na ovom Trsatskom brijegu u ulozi čuvara našega svetišta Gospe Trsatske, koji su nas pratili i prate svojim molitvama, savjetima, djelima i u našim srcima palili i ražarili plamen ljubavi prema Gospodinu. Put franjevaštva je mukotrpan put ispunjen raznim proturječjima i paradoksima, ali kada se upustite u avanturu s Gospodinom kao naš sv. Franjo i stavite pod zagovor Majke Milosti-Gospe Trsatske onda je prepun Božje milosti i blagoslova. Želja nam je da ova spomenica bude svjedočanstvo našeg franjevačkog puta, puta koji nas osposobljava za naš osobni, obiteljski, profesionalni i društveni život! Angela Lovrić


Franjevacki svjetovni red - Trsat

Fra Željko Železnjak, OFM Pismo provincijalnog ministra Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda Kaptol 9 10 000 Zagreb Mjesno bratstvo Franjevačkoga svjetovnog reda i Franjevačke mladeži na Trsatu Frankopanski trg 1 51 000 Rijeka Čestitka i zahvala za 150. obljetnicu bratstva FSR-a na Trsatu Draga braćo i sestre,

S

radošću vam čestitam 150. obljetnicu vašega bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda na Trsatu koja se slavi u godini kad Trsatsko svetište obilježava 720. obljetnicu postojanja. Tu pod okriljem Majke Božje Trsatske i s pomoću braće franjevaca nastalo je vaše bratstvo, tu živi i raste već 150 godina. Vaše bratstvo je više od jedne kuće i više od jednoga samostana. Ono je bratstvo živih ljudi koji vjeruju i kao takvo je već 150 godina svjedok kršćanskoga zajedništva. Vrijeme od 150 godina bilo je vrijeme nadahnuća, kušnja, traženja, ispitivanja i zajedničkoga hoda. Prije svega vaše bratstvo je već 150 godina svjedok Božje prisutnosti u nama ljudima i među ljudima. To se događa svaki put kad su ljudi spremni prihvatiti Božji poziv i biti braća i sestre drugima. Sve što je Bog činio u ovih 150 godina u vašemu bratstvu gledam pod tim vidom i to je ono što najviše ostaje. Božja providnost dala nam je da smijemo biti dionici slavlja stopedesete obljetnice Franjevačkoga svjetovnog reda u koji su se mnogi velikodušno ugradili. Treba se znati veseliti i radovati tome, i ova obljetnica neka vas ohrabri da rastete prije svega u radosti zbog svoga franjevačkog i kršćanskog poziva i zbog svega što vam je Bog dao da primite, doživite i darujete. Stoga njemu ide najveća hvala i čast. Osobita čestitka i zahvala ide braći i sestrama koja su u vijeću koje sve vodi i koji se brinu da ovo

7


Spomenica 1861. - 2011.

8

bratstvu bude crkveno, franjevačko i ljudsko. Sto pedeset je broj koji spontano vežemo uz sto pedeset psalama. I kao da je upravo psalamski splet prikladan izražaj ove obljetnice. Iako je njegov temeljni naglasak na zahvalnosti, u stoljeće i pol zbila se i tužaljka i vapaj i molba i hvalospjev. Ova obljetnica može se prepoznati u divnome vijencu psalama kojima je prva rečenica prvoga psalma: "Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih...", a zadnja rečenica zadnjega psalma: "Sve što god diše, Gospodina neka slavi! Aleluja!" Mi koji smo danas u tom vijencu od stopedeset psalama pridružujemo također svoj glas tome nizu. Sveti Franjo je bio čovjek vjere, i takve vidim i vas, članove Franjevačkoga svjetovnog reda na Trsatu. Životni put ga je vodio dalje od Italije. Sljedeće 2012. godine spominjemo se i 800. obljetnice kako je pohodio ove naše krajeve, naše more i naše kopno. On se nije zatvorio u sebe. Bio je sretan što ljudi rastu u vjeri, što djelo vjere u ljudima napreduje, i želio je u svoj pokret uključiti sve muškarce i žene. Stoga je osnovao i Red manje braće kao Prvi red i Red siromašnih sestara sv. Klare kao Drugi red i Treći red, danas je to Franjevački svjetovni red. Radosni smo svi što je djelo svetoga Franje ovdje na Trsatu našlo plodno tlo i što je raslo. Osobito je lijepo i znak je živosti što se Franjevački svjetovni red u svome životu i radu nije ograničavao samo na pobožnost i dobrotvornost, dijeljenje milostinje, nego na življenje ljubavi blizinom ljudima, osobito najsiromašnijima. Blizina ljudima je osobita franjevačka oznaka življenja evanđelja. Ta blizina se očitovala i danas se očituje posjećivanjem ljudi u njihovim kućama i nastambama, tamo gdje oni žive te redovitom skrbi koja nadilazi povremenu pomoć. Ne mogu tu ne pohvaliti ustanovu Ruže sv. Franje koju na osobito odgovoran način vode braća i sestre Franjevačkoga svjetovnog reda s Trsata, može se reći kao nitko u ovim krajevima. Hvala vam na tome djelu franjevačke blizine i kršćanske ljubavi. Ono što me veseli jest što ste različiti u svome bratstvu, a što se slažete i što se trudite na duge staze nešto što je i više od materijalne pomoći. Materijalna pomoć pomaže u neposrednoj potrebi i zaista je vrhunsko svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i čovjeku, ali je naše franjevačko i kršćansko poslanje u nečemu što je mnogo svrhovitije - na sve načine mijenjati okolnosti i ozračja u kojima siromaštvo postaje bespomoćna redovitost, u kojima se guši oduševljenje i pogled prema smislu života i trpljenja. To može samo ljubav. I zbog toga u vrijeme kad Franjevački svjetovni red sve više postaje institucija s vlastitim ustrojstvom, područjima i zakonodavstvom, što je dobro i pomaže u stabilnosti, nemojte, molim vas, nikada zaboraviti da ne postoji nikakva služba niti organizacija niti područje koje bi život oslobodilo blizine s ljudima, osobito siromasima, od toga da se djeluje franjevački i kršćanski uvijek s većom snagom u promicanju ljudskosti. Boraveći sa siromašnom braćom i sestrama, tražeći zajedništvo i bratstvo među ljudima,


Franjevacki svjetovni red - Trsat uvijek imajte na umu da na taj način istinski živite svoj poziv. I zato dok slavite 150. obljetnicu otkrijte da u vama već jest snaga ljubavi, da ona postoji u bratstvu Franjevačkoga svjetovnog reda na Trsatu. Dok među vama postoji snaga ljubavi, lako ćete se naći u bliskosti i izgrađivati bratstvo, svjedočiti kršćansku dobrotvornost i kulturu, privlačiti k dobru i biti jakost svima koje životne prilike tjeraju u kušnju očaja. Stopedeseta obljetnica Franjevačkoga svjetovnog reda na Trsatu ponajprije je djelo za koje trebamo zahvaliti Bogu. Sveti Franjo je bio i sam siromah, kao i Gospodin naš Isus Krist koji je sebe učinio siromahom da bi nas obogatio. Na svoje bratstvo uvijek gledajte kao na djelo Božje. Uvijek otkrivajte, bez obzira na to što o vama govorili, bez obzira vrijeđali vas ili ignorirali, hvalili vas ili kudili, da je poziv svakoga franjevca jasan i da ga se nećemo odreći - naviještati i živjeti Krista. Vaše bratstvo je prostor potreban Franjevačkoj obitelji i Crkvi te kao Kristovi vjernici laici trebate još snažnije biti prisutni i skladno surađivati sa svim karizmama u mjesnoj i sveopćoj Crkvi. Potrebno je shvatiti da to što jesmo jest dar od Boga, iz toga se onda rađa zahvalnost. Zahvaljujem stoga u ovoj 150. obljetnici Bogu za svu braću i sestre, za sve franjevce duhovne asistente, za sve dobročinitelje, za pokojnu braću i sestre Franjevačkoga svjetovnog reda Trsat i za sve što su oni činili da ovo bratstvo nastane, živi i raste. U bratstvu Franjevačkoga svjetovnog reda i u čitavom franjevačkom bratstvu nije samo jedan čovjek, velik je broj braće i sestara u ime kojih i s kojima zahvaljujemo Bogu za bezbroj darova Franjevačkoga svjetovnog reda i molimo da nas Duh Sveti učini iz dana u dan istinskijim suradnicima beskrajne Božje ljubavi. U svemu životu i radu neka vas prati zagovor Majke Božje Trsatske, svetoga Franje, svete Klare i svete Elizabete Ugarske. Gospodin bio s vama i vi uvijek budite s njime! Bratski i sa svim poštovanjem pozdravljam vas franjevačkim pozdravom mir i dobro! U Zagrebu, 16. svibnja 2011. godine, spomendan sv. Margarete Kortonske, franjevačke trećoredice

fra Željko Železnjak, OFM provincijalni ministar

9


Spomenica 1861. - 2011.

Fra Ivan Matić, OFM

10

Pismo generalnog duhovnog asistenta FSR-a i Frame Mjesnom bratstvu Franjevačkog Svjetovnog Reda i Franjevačke mladeži na Trsatu Frankopanski trg 1 Rijeka - Trsat HRVATSKA

Rim, 10. svibnja 2011. Blagdan Gospe Trsatske

Draga braćo i sestre, Gospodin vam dao svoj mir.

U

godini kada naše Marijansko Svetište na Trsatu slavi svoju 720. obljetnicu svoga postojanja, vaše mjesno Bratstvo FSR-a slavi svoj jubilej 150. obljetnice bratstva. Ovu proslavu ste započeli prošle godine na blagdan sv. Elizabeta, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda, koja je zaista predivan uzor i primjer života i svetosti. Ona neka vas i prati svojim zagovorom i zaštitom kroz ovaj vaš jubilej. Ova proslava je također i vrlo lijepa prilika da kao bratstvo zajedno zahvalite Bogu, izvoru svake milosti, za sva dobročinstva koja je udijelio vašem bratstvu kroz svo ovo vrijeme. Na osobit način budite zahvalni Bogu što kao bratstvo živite i djelujete u okrilju našeg dragog Trsatskog svetišta Majke milosti. Ovo je i prilika da zajedno zahvalite i za sve one osobe koji su kroz prošlost, kao članovi bratstva, duhovni asistenti ili prijatelji vašega bratstva, bili svjedoci evanđeoske poruke kroz svoje vlastito svjedočanstvo i vjernost Crkvi. Ovo je prilika da zahvalite i za sadašnji trenutak u kojem ste sada vi pozvani dati svjedočanstvo vjere i pronositi Radosnu vijest spasenja svim stvorenjima. Ovo je također prilika da s potpunim povjerenjem predate Božjoj providnosti i ljubavi, te hrabro i odvažno stavite sebe i cijelo vaše bratstvo u službu Crkvi i onih koji su najpotrebniji, to je ujedno i ono što u sebi duboko označuje vaš specifičan poziv i poslanje u Crkvi i


Franjevacki svjetovni red - Trsat svijetu. U ozračju ove proslave želim svima vama izraziti moje iskrene čestitke i zahvalnost, jer i u ovo vrijeme u kojem živimo, svojim aktivnim djelovanjem u Crkvi i društvu, pokazujete pravo lice kršćana i franjevaca svjetovnjaka, posebno u konkretnoj ljubavi i služenju onima koji su najpotrebniji. Kroz različite inicijative koje ste pokrenuli pokazujete da i danas ima ljudi koji žele biti istinski svjedoci Isusa Krista, koji kroz nesebičnu ljubav i služenje Crkvi i društvu žele dati dobar primjer i nove poticaje u izgradnji boljeg i evanđeoskijeg svijeta. Više puta sam i osobno u susretima sa svjetovnim franjevcima i franjevačkom mladeži u mnogim zemljama svjedočio ono što vi kao bratstvo promovirate na razini Crkve i društva. Uvjeren sam da vaš primjer i sve ove inicijative koje promičete mogu postati pravi izazov i drugima, otkrivajući kako se i danas može u duhu Evanđelja, i s jednim novim zanosom, odgovoriti na konkretne izazove društva u kojem živimo. Na posljednjem nacionalnom kapitulu Franjevačkog svjetovnog reda Hrvatske, koje smo slavili u listopadu 2010, pozvao sam FSR i Framu da s još većim žarom pronose ljepotu pripadnosti Crkvi i Franjevačkoj obitelji, te isto tako da s još većim žarom žive i pronose Radosnu vijest Evanđelja svemu stvorenju. U tom kontekstu sam predstavio sam i neke poticaje koje mi se čine važnim po pitanju Evangelizacije danas, a osobito s toga što će ova tema biti u središtu razmišljanja cijelog Franjevačkog svjetovnog reda na sljedećem Generalnom kapitulu u listopadu 2011., a koji će kao glavnu temu imati upravo evangelizaciju. Stoga bih i vama kao Bratstvu u ovoj prigodi proslave htio staviti na srce ovih nekoliko poticaja u vezi s evangelizacijom i s nekim od područja evangelizacije, koja mi se čine važnim i koja su zaista izazov i FSR-u i Frami danas. Prvo i osnovno jest područje našeg vlastitog života i djelovanja, tj. da smo i sami osobno zahvaćeni Evanđeljem i da smo uvijek otvoreni toj snazi koja zaista može promijeniti i oblikovati naš život i naše djelovanje. Evo i ostalih područja evangelizacije koja su važna i u vašem poslanju: • Evangelizacija obitelji To znači unositi Evanđelje u obitelji da bi tako i one postale protagonisti nove evangelizacije, po molitvi i slušanju Božje riječi. • Evangelizacija bratstva Radi se o evangelizaciji ad intra, iznutra, da bi se pomoglo bratstvima u njihovom životu i poslanju, u konkretnim potrebama partikularne Crkve, te društvenog života u kojem bratstva žive i djeluju. • Evangelizacija društva Potrebno je evangelizirati društvo u kojem se živi i to po odvažnim i pro-

11


Spomenica 1861. - 2011.

12

ročkim inicijativama, osobito na području dostojanstva svakog čovjeka od njegova začeća do prirodne smrti, u situacijama diskriminacije, marginaliziranja i ravnodušnosti prema najslabijima i najsiromašnijima. Osim toga radi se i o unošenju evanđeoske logike u javni život, u politiku, na području kulture, zdravlja, obrazovanja, sporta… odvažnim inicijativama i aktivnostima kojima se izgrađuje bratski i evanđeoski svijet . • Evangelizacija posredstvom mass medija Potrebno je koristiti sve mogućnosti koje danas nude mass mediji kako bismo navijestili Evanđelje svakoj osobi. • Evangelizacija za razvijanje evanđeoske svijesti o pravdi, miru i očuvanju svega stvorenoga To znači promicati evanđeosku viziju o pravdi, miru i očuvanju stvorenoga, viziju koja se temelji na otkupiteljskom djelu Gospodina našega Isusa Krista i na njegovoj objavi. • Evangelizacija djece i mladeži Znači pomaganje djeci i mladima u njihovom ljudskom i kršćanskom rastu, koristeći metode i pedagoške načine prikladne njihovim potrebama. To je zapravo ono što svi mi, pripadnici Franjevačke obitelji, nastojimo ostvariti kroz naše međusobno životno zajedništvo i poslanje, svjedočeći i uprisutnujući karizmu sv. Franje Asiškog u životu i poslanju Crkve, prelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje, kako kaže vaše Pravilo . Na kraju želim izraziti i zahvalnost mojoj braći franjevcima, posebno vašim asistentima, koji vas s velikom ljubavlju prate na vašem putu vjere i svjedočanstva, te na taj način zajedno s vama svjedoče ono istinsko međusobno životno zajedništvo koje je karakteristično za sve članove Franjevačke obitelji. Neka vas i sve vaše blagoslovi i prati svojom Majčinskom ljubavlju naša Nebeska Majka, Gospa Trsatska, Majka milosti i Kraljica Mira. Njoj se i u ovoj prilici potpuno predajemo i njoj povjeravamo iznova sve naše potrebe. Neka Vas Gospodin blagoslovi i čuva. Neka Vas licem svojim obasja, milostiv neka Vam bude. Neka Gospodin pogled svoj svrati na Vas i mir neka Vam podari. S poštovanjem i bratskom ljubavlju,

fra Ivan Matić, OFM Generalni duhovni asistent FSR-a i Frame


Franjevacki svjetovni red - Trsat

Fra Petar Filić, OFM

13

Pismo nacionalnoga duhovnog asistenta FSR-a

KONFERENCIJA NACIONALNIH DUHOVNIH ASISTENATA HRVATSKOG NACIONALNOG BRATSTVA FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA Kaptol 9 10000 – Zagreb „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu koji nam je dan.“ U povodu 150. Obljetnice mjesnog Bratstva FSR-a Trsat – Rijeka

O

vaj jubilej je svjedočanstvo života zajednice trsatskog Bratstva. Jubileji su znak kako Gospodin ljubi i blagoslivlje zajednicu. Bratstvo živi od ljubavi Božje i za ljubav Božju, koju treba svjedočiti svima, a napose malenima, prezrenima, odbačenima... Upravo u naše vrijeme je izobilovala milost što ju svjedoči djelovanje ovoga Bratstva napose kroz „Prihvatilište“ i „Socijalnu trgovinu“. Posebno želim istaknuti angažman braće i sestara kroz svo ovo vrijeme, s osobitim osvrtom na to da bratstvo animira sve članove prema njihovim mogućnostima, a za mene je temelj ono što svjedoče stariji članovi kroz molitvu, jer je vrlo vrijedno istaknuti, da sve što je Bratstvo pokrenulo, na početku je prethodila molitva. Sve treba počinjati i završavati molitvom. Upravo to jubileji od nas traže kako bi se Gospodin proslavljao i vodio zajednicu novim stazama. U ime cijele Konferencije duhovnih asistenata čestitam vam jubilej i želim da ostanete vjerni Gospodinu koji vas neće nikada iznevjeriti. Kaže Sveto pismo da je „živ čovjek slava Božja“. Neka vaši životi to i budu uvijek, a molim Gospodina da vas prati obiljem iz svoje dobrote. Nacionalni duhovni asistent FSR-a Fra Petar Filić


Spomenica 1861. - 2011.

14


Franjevacki svjetovni red - Trsat

Fra Lucije Jagec, OFM Pozdravno pismo duhovnog asistenta Mjesno bratstvo Trsat Franjevački samostan Trsat

U

720. toj obljetnici svetišta Majke Božje Trsatske slavimo još jedan značajan jubilej a to je 150. godišnjica organiziranog franjevačkog svjetovnog bratstva uz franjevački samostan i Svetište na Trsatu. Mladi Franjo Bernardone iz Asiza tražio je radost i sreću za sebe u ovome svijetu. Nije ju pronašao dok se nije obratio Gospodinu. On sam ga je vodio. S križa u crkvi sv. Damjana redao mu je: "Franjo idi popravi moju Crkvu"! I Franjo je krenuo popravljati stare i ruševne crkvice u okolici Asiza. Njemu su se počeli priključivati i mnogi sljedbenici. Franjo je u jednoj zgodi rekao: "Gospodin mi je dao braću". Brzo je shvatio da Bog od njega i njegove zajednice očekuje da on popravlja živu Crkvu. Shvatio je da to može samo dosljedno slijedeći stope Isusa Krista. Isus Krist postao je njegov put i put njegove braće. U Pravilo svoga života i onih koji su mu dolazili pretočio je sv. Evanđelje i to doslovno. Želi živjeti u potpunom siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Biti malen bila mu je gotovo strast. Želio je da mu to Papa potvrdi. Sam papa je smatrao da je takav način života kako ga je Franjo zamislio teško održiv. No, Franjo je bio uporan. Godine 1209. papa Inocent III. odobrio mu je Pravilo usmeno a 1223. godine papa Honorije III. odobrio mu je to i pismeno. Promatrajući Franju i njegov život mnogi su željeli ići tim Franjinim putem. Zajedno sa sv. Klarom osniva Drugi red, red Siromašnih gospođa. Franjin način života željeli su slijediti mnogi. Nisu se svi mogli priključiti Franji ili Klari zbog životnih okolnosti ili obaveza pa je Franjo i za njih pronašao način života. Oko godine 1221. utemeljio je Franjevački svjetovni red za osobe koje žive u svijetu. Grupu prvih takvih laika koji su ga slijedili, Franjo je nazvao "Braćom i sestrama od pokore" - danas se nazivaju Franjevački svjetovni red. Oni su se naročito okupljali oko franjevačkih samostana i bili su i duhovna i materijalna potpora Prvome i Drugome redu. Na kraju 19. stoljeća i početkom 20. Franjevački je svjetovni red,

15


Spomenica 1861. - 2011.

16

obnovljen po papi Leonu XII. izvršio vrlo važnu ulogu u obnovi katoličanstva. Tu snagu svjetovnih franjevaca i franjevki sigurno da su shvatili i Trsatski franjevci te su ga pred 150 godina oživjeli i usmjerili u svjedočenju Krista u svijetu na ovim našim prostorima. Hvala svima onima koji su kroz prošlost a osobito onima koji danas žele svojim životom i djelom nositi živa Isusa Krista u sve pore našega društva na način sv. Franje Asiškog. Neka Gospodin po zagovoru nebeske Majke Trsatske Gospe i sv. našeg oca Franje i sestre Klare blagoslovi prošlost, sadašnjost i budućnost Trsatskoga mjesnog bratstva. Mir i Dobro!

fra Lucije Jagec, duhovni asistent Trsatskog mjesnog bratstva i guardian svetišta


Franjevacki svjetovni red - Trsat

B. Stjepan Kelčić, FSR

17

Pismo nacionalnog ministra FSR-a

NACIONALNO VIJEĆE FSR-a Kaptol 9 10000 Zagreb MJESNO BRATSTVO FSR-a RIJEKA TRSAT

Zagreb, 10. svibnja 2011.

Čestitka povodom 150. obljetnice bratstva Draga moja braćo i sestre, Gospodin vam dao svoj mir!

R

adostan sam što mogu biti s vama i podijeliti radost obilježavanja 150. obljetnice oživotvorenog i obnovljenog Trećeg reda na poticaj velikog pape, trećoredca Leona XIII. Ponosan sam, kao nacionalni ministar, na moju braću i sestre u Rijeci na Trsatu, koji su obilježavanje obljetnice postojanja FSR-a organizirali u zajedništvu s cijelim Područnim bratstvom i samostanskom zajednicom u duhu sv. Franje. Hvala svakom bratu i sestri na svjedočenju franjevačkog poziva u ovo naše vrijeme, u kojem je potrebno usmjeriti pažnje i ljubavi prema starima i nemoćnima, prema potrebnima i bolesnima, prema djeci i mladima. A što vi tako neumorno i hrabro činite bilo kroz prihvatilište Ruže sv. Franje, bilo kroz Socijalnu samoposlugu ili druge inicijative. Neka vas Gospodin nagradi i neka vaš primjer potakne i druge ljude i vjernike u našem hrvatskom narodu na nesebičnu ljubav prema Bogu, Crkvi, braći ljudima, a napose onima u potrebi.


Spomenica 1861. - 2011. Hvala svima na vjernosti svjedočenja i ustrajnosti življenja franjevačkog poslanja u gradu Rijeci.

18

Pozdravljam sve sudionike Svečanog programa i želim da se svi osvježe i potaknu na bolje življenje franjevačkog poziva sa željom "Braćo, započnimo iz početka". Zahvaljujem gvardijanu samostana i duhovnom asistentu FSR-a, fra Luciju Jagecu i svoj braći franjevcima u trsatskom samostanu na zauzetosti i spremnosti u pronošenju i svjedočenju franjevačkog poziva! Od srca čestitam ovu prelijepu 150. obljetnicu FSR-a.

Mir i dobro!

Nacionalni ministar FSR-a


Franjevacki svjetovni red - Trsat

Fra Dragutin Bedeničić, OFM Zajedništvo i bratstvo

S

vi su vjernici pozvani na svetost te imaju pravo, u zajedništvu s Crkvom, slijediti vlastiti duhovni put. (Generalne konstitucije FSR- a, čl. 1, br. 1) Poziv FSR-a jest poziv živjeti Evanđelje u bratskome zajedništvu. U tu se svrhu članovi FSR-a ujedinjuju u crkvene zajednice koje se zovu bratstva (Gen. konst. FSR- a, čl. 3,br.3) Još smo uvijek u vazmenom ciklusu liturgijske godine. Vjerujem da ste i sada, kao i u svakom trenutku svog života, vazmeno raspoloženi. Vjerojatno je i ovaj susret pokazatelj spremnosti da želimo produbiti svoju vjeru te ojačani i ovim zajedništvom, vratiti se u svoje svakodnevne obveze nakon ovoga susreta, zapravo, hodočašća. Tema koja mi je zadana jest izazovna. Čuli smo Božju riječ na Bijelu nedjelju u Djelima apostolskim kada je bilo rečeno kako „Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ (Dj 2, 42) Nastavljam citiranjem „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.“ (Dj 2, 44) Što je nama danas ovdje okupljenima zajedničko? Došli smo autima, javnim prijevozom, pješice… Došli smo na Trsat na hodočašće želeći se okrijepiti kod Majke Milosti. Nadam se da vjerujemo kako nas Gospa usmjerava Onome kojega je rodila i podarila svijetu na način „Evo me, neka mi bude po Tvojoj riječi.“ Baš bi zato htio da si posvijestimo prvotno zajedništvo Crkve koje i ovdje prepoznajemo. Prepoznajemo poslušnost Riječi nakon što je Marija shvatila što to Bog od nje očekuje. Volim naglasiti kako je, barem za mene, upitna tzv. slijepa poslušnost, jer nam Bog govori razumljivo, otvoreno, kako bi ga razumjeli, a na nama je želimo li ga prihvatiti vjernički kao Marija ili ćemo ga htjeti razapeti budući da nam smeta njegova radikalnost i poslušnost Ocu nebeskom. Marija je pitala kako će to biti i nakon što joj je objašnjeno ona prihvaća volju Božju. Ovdje smo u Marijinom svetištu koji nas svojom jednostavnošću ohrabruje da i mi, svatko u svojem životu, otkrijemo jednostavnost prihvaćanja volje

19


Spomenica 1861. - 2011.

20

Božje. Jesmo li do sada prihvatili ili nismo našega Spasitelja i njegovu volju? Nešto između nema, jer ako smo neodlučni očito je da ne vjerujemo u Duha Svetoga po kojem je i Marija začela i dala nam primjer kako bi i mi trebali „rađati“ Isusa Krista. Jasno da nama nije dana milost da rodimo Isusa kao Marija, ali nam je i te kako dano da u zajedništvu s Majkom ovome svijetu predstavljamo da smo Božja djeca, da smo međusobno braća i sestre, a po svetom Franji to smo i potvrdili, nadam se ne samo zavjetima, već i svjedočenjem kao što je to činila prva kršćanska zajednica. U tome se i prepoznaje i naše rađanje Isusa Krista za ovaj svijet. Ima nekih vjernika koji kažu da još uvijek ne znaju što im Gospodin govori i što traži od njih. Nadam se da takvih nema ovdje budući da ste u zavjetima, da ste krizmani, crkveno vjenčani, ispovjeđeni, redovito na euharistijskim slavljima, ja kao fratar i svećenik u zavjetima i svetom Redu… Nadam se da znamo i danas izreći odgovor našem Bogu jer smo svjesni kako je potrebno preispitivati pripadnost Crkvi, služenju Bogu i ljudima. Svaku večer kada idemo spavati potrebno je ispitati vlastitu savjest jesmo li se ili se nismo prepoznali da je naš dan kojeg smo proživjeli uistinu bio odgovor na Božji zahtjev. Ili pak mislimo da smo to jednom odgovorili, a sada, kao poneke sapunice na našim televizijama, samo repriziramo. Svaki je dan novi izazov za nas ljude. Znamo iz vjeronauka, ali i iz čitanja Božje riječi, kako se Gospodin nakon svog krštenja radikalno opredijelio za Božju stvarnost. Vrlo brzo je naišao na onoga koji ga želi uništiti, koji ga mrzi, a zbog njega mrzi i svakog čovjeka koji više nije u njegovoj vlasti. I odlazi vrag do drugih prilika u kojima dobiva svoje poslušnike. Ima li takvih poslušnih u nas? U Vazmenom bdijenju svake godine obnavljamo svoja krsna obećanja. Jesmo li to učinili i ove godine? Jesmo li se svjesno odrekli vražje ponude i prihvatili ono što nam Bog daruje, a po Isusu Kristu to i otkrivamo u snazi Duha Svetoga. Baš zato je dobro što smo danas ovdje i što smo hodočasnički raspoloženi. Svjesni smo vlastite prolaznosti u ovome svijetu, ali ta prolaznost je neprocjenljiva jer smo otkrili kako nam se Bog objavio i želi biti s nama Bog – Emanuel. Kakva je to milost otkriti Onoga koji nam dolazi u susret želeći nas spasiti svojom krvlju i uskrsnućem. Zar nije sveti Franjo nakon lutanja i pitanja da mu Gospodin prosvijetli njegov život prepoznao Ljubav koja nije ljubljena i u svom pokliku Bog moj i sve moje pokazao tko je Bog i tko je čovjek. Vjerom apostola i mi smo vjernici jer nam je predana istina o Bogu i o svemu što Bog čini za čovjeka. Jasno da smo krštenjem dobili milost po kojoj se ostvarujemo u svetosti, a svetost jest prepoznati Učitelja koji i po nama želi biti utjelovljen u ovaj svijet. Svaki puta kada stavljamo znak križa na sebe, susrećemo se s Uskrslim. Svaki puta kada otvorimo Bibliju i čitamo je, susrećemo se s Uskrslim. Svaki puta kada molimo, kada slavimo sakramente, kada se okupljamo kao vjernička zajednica, susrećemo se s Uskrslim. Uskrsli je i s mojim bratom i sestrom… I, koliko je zbog toga


Franjevacki svjetovni red - Trsat prepoznatljiviji Krist u ovoj našoj stvarnosti? Za mene osobno je bilo zastrašujuće kada sam u vijestima vidio kako su „gospoda“ iz Amerike i svijeta pratile ubojstvo velikog i opasnog teroriste… Da ne spominjem „slučajna“ ubojstva u ime tzv. svjetske pravde kojima smo svjedoci, a žele nas uvjeriti kako je to potrebno jer se cilj mora ostvariti… Cilj je borba protiv terorizma?! Vjerojatno ste gledali neke američke filmove u kojima je najvažnije reći I am sorry!, i sve mora biti riješeno. Zar se to ne prepoznaje u današnjoj svjetskoj politici traženja i uništavanja globalnog terorizma? Možda je takva pravda nekima prihvatljiv način jer se još uvijek koriste starozavjetnim načelima tzv. pravde – oko za oko, zub za zub… Zar zaista ovaj svijet misli da se na takav način treba živjeti? Kako je to samo daleko i različito od onoga što nam nudi Gospodin Isus Krist. Svjedoci smo i teške situacije u našoj domovini. Volim reći kako je očito da smo kao kršćani zakazali, budući da se dozvolilo zlu da vlada preko pojedinih ljudi u društvu pa se stvara dojam kako je sve uzaludno: i branitelji, i Domovinski rat, i naša država…, a to spominjem zato što smo po popisu stanovništva još uvijek kao kršćani i katolici većina u ovom narodu. Sjećamo se početaka devedesetih godina prošlog stoljeća kada smo bili zajedno u ljubavi prema domovini i narodu. Zar se nije tada prepoznalo zajedništvo čitavoga naroda jer nam je bio zajednički i cilj – slobodna i neovisna Hrvatska? Molila se krunica, zazivali smo Božju pomoć i vjerujem da nam je Bog pomogao jer smo kroz žrtvu tolikih naših branitelja bili jedinstveni u tom zajedništvu. Svaka žrtva koja je ljubavlju darovana za brata čovjeka stapa se u žrtvu Isusa Krista na križu. Zato je i neprocjenjiva vrijednost žrtve ako je učinjena u i iz ljubavi. Isto tako ako ljubav ne svjedočimo kroz žrtvu, kakva je to ljubav? Da nam je Gospodin samo govorio o ljubavi, a da to nije potvrdio i svojom smrću na križu, bi li mu smjeli vjerovati? Kako je samo važno imati svijest o toj žrtvi kada stavljamo znak križa na sebe, kada se molimo, kada slavimo sakramente, kada živimo svojim ljudskim životom! Mnogi od vas su obiteljski ljudi. Zar je lako biti djevojka i mladić koji se vole a da ne griješe? Zar je lako biti muž i žena ako se želi iskreno živjeti i to u dobru i zlu, zdravlju i bolesti? Nadam se, cijenjeni supružnici, da niste zaboravili što ste jedno drugome obećali prilikom sklapanja crkvenog vjenčanja. Možda je i danas prilika da obnovite svoja obećanja. Zar je lako prihvaćati djecu u vlastitoj obitelji i odgajati ih kako to Crkva zahtijeva? Zar je lako biti brat i sestra u obitelji, dijete vlastitih roditelja? Zar je lako živjeti obiteljsko zajedništvo da bude prepoznatljiva obitelj kao Crkva u malom? Ako isključimo Boga iz svog života možda ćemo neko vrijeme izdržati, a što poslije?! Vjerujem da smo danas došli na Trsat kako bi si još jednom posvijestili kako nam je teško živjeti ako ćemo razmišljati samo zemaljski ili kako to svijet zamišlja. No, mi smo vjernici koji se nadahnjuju primjerom svetoga Franje koji je donio osvježenje Crkvi, budući da je posvjedočio živoga Boga i to počevši od sebe. Nije se odrekao crkvenosti

21


Spomenica 1861. - 2011.

22

kao što su to činili mnogi u njegovo vrijeme, a i do danas. Sveti Franjo nije pokazivao tko je grješnik, nije upirao prstom u druge, već je shvatio da treba početi uvijek od sebe i samo od sebe. Shvatio je kako je čovjek nikakve vrijednosti uspoređujući se s Bogom, ali isto tako otkriva i svu ljubav koju Bog daruje nama, tzv. crvićima, ličinkama… Zamislite Boga u svojoj svemoći kako se ponižava dolazivši k ljudima postavši čovjekom. A Bog nas je htio za sebe, da s nama komunicira, da mu budemo slični, da budemo ne samo u vječnosti već da jesmo i mi vječnost. Zato nas i stvara na svoju sliku i priliku. Zato i jesmo i želimo uvijek ostati u toj sličnosti, iako smo svjesni kako smo puno puta tu sliku upropastili. I danas je upropaštavamo ako dozvoljavamo upropaštavanje Božjeg djela i u sebi i u drugima. Kako je samo žalosno slušati neke naše razgovore. O čemu govorimo? Jedan naš fratar je u šali rekao da ako ne razgovaramo o drugima, o čemu ili o kome ćemo onda razgovarati?! Neki kažu kako ne mogu izbjeći takve razgovore jer slušaju, nisu gluhi. Volim takvima reći da sluh ne možemo kontrolirati osim da začepimo uši, ali, jezik i te kako možemo i moramo kontrolirati. Možda i zato imamo dva uha i jedan jezik, kako bi dobro prosudili što i kako ćemo reći nakon što nešto doznamo. E da je samo prenošenje onoga što smo čuli! Zar nije „slatko“ dodati još malo „začina“ na naš jezik jer i u delicijama koje konzumiramo nije nam nešto posebno ako jedemo obična jela, bez nekog boljeg okusa… Treba barem malo zapapriti, posoliti, dodati još kakav začin, pa onda prenosi dalje i dalje,… i, gdje je završetak? Vjernici smo koji svoju vjeru svjedočimo u franjevačkoj obitelji. Lijepo je čuti kako jedni drugima govorimo brat ili sestra. Nadam se da shvaćamo kako je naše bratstvo i sestrinstvo još važnije od krvnoga. Svoju obitelj nisam mogao birati. Ni roditelje niti braću i sestre. Prihvaćam ih kao dar od Boga, budući da sam vjernik, a nadam se da sam i ja njima takav dar. Kada sam otkrio Božji poziv odazvao sam se i postao sam franjevac. Nije bilo dovoljno da to sâm želim već je bilo potrebno i od franjevačke zajednice da me prime. Isto tako i vi koji ste u Franjevačkom svjetovnom redu, osjetili ste poziv i odazvali ste se, a određeno bratstvo vas je primilo i pomoglo vam kako bi bili punopravni u ovoj zajednici. Zato je lijepo da budemo toga svjesni, ali je i te kako upitno ako ćemo imati takav odnos – bratski i sestrinski – samo na riječima, bez konkretnog svjedočenja. Znate onu kada je trebalo nešto podijeliti bratski, pa je mlađi brat rekao kako bi radije podijelio pola-pola, budući da je uvijek netko stariji, a netko mlađi brat. Pročitat ću iz knjige B. Ferrera, Ima li još plesača?: Svaki dan Gazanija, nježan cvijet prekrasnih boja, danonoćno je čeznula za pčelama, ali nijedna nije sletjela na njezine latice. Tomu unatoč, cvijet je sanjao njihov dolazak. U dugim noćima zamišljao je nebo puno pčela kako silaze da ga nježno poljube. Zahvaljujući snovima, mogao je čekati kraj dana kad je o zalazu sunca zatvarao svoje latice. Jedne noći siđe mjesec i, znajući za usamljenost poljskog cvijeta, upita: „Zar se nisi umorio od čekanja?“ „Umorio sam se, ali moram se i dalje


Franjevacki svjetovni red - Trsat boriti.“ „Zašto?“ „Zato što ću uvenuti ako se zatvorim.“ U trenucima kada samoća uništi sva očekivanja, jedini način da se ustraje jest i dalje cvjetati. Nakon smrti fra Ivana Mikića preuzeo sam duhovnu asistenciju FSR-a u Našicama. To mi je bilo i prvi puta da sam duhovni asistent FSR-u. Nakon višegodišnjeg iskustva u duhovnoj asistenciji s Framom zaista mi je bio izazov kako će to biti sa starijim članovima naše franjevačke obitelji. Mogu reći da sam radostan zbog ovog iskustva, a osobito mi je drago vidjeti odgovornost pojedinih osoba koji svoju vjeru kao i poziv svjetovnog franjevca ozbiljno svjedoče. Možda će se netko od vas i začuditi ali mi je ponekad i malo smiješno kada se na skupštinama progovara o pojedinim bolesnim članovima, a osobito kada se povede rasprava je li netko umro ili nije. Zašto ovo spominjem? Vjerojatno svako naše mjesno bratstvo ima svoju specifičnost, originalnost. Tako se nadam da i svaki pojedini brat ili sestra u FSR-u mora imati svoju specifičnost i originalnost. Ako toga nema onda ćemo se pretvoriti u neke čudne uniformirane zajednice u kojima neće biti novih članova ili novih ideja jer se očekuje da samo pojedini imaju svoje ideje koje je potrebno realizirati. Gledajući pojedina bratstva u našoj regiji dogodi se da se o pojedinim osobama ne zna gotovo ništa. Čak niti jesu li ili nisu živi. Ovdje stvarno ne mislim loše o niti jednom bratstvu, ali se smijem pitati postoji li spremnost u nama da više znamo jedni o drugima. Ovo je duhovno bratstvo koje mora biti bolje i kvalitetnije od naših krvnih veza. Dogodi se u pojedinim obiteljima da se braća i sestre udalje jedni od drugih, da ne komuniciraju, čak i da mrze jedni druge. To se može doživjeti ako netko od roditelja umre ili kada se dijeli određena imovina i slično. Ovakvu situaciju čak i mogu razumjeti ako znam da nas nije nitko pitao želimo ili ne biti u toj i takvoj obitelji. No, ono što smo otkrili u svetom Franji, a prije toga u Crkvi, može li biti tek nešto slučajno?! Krštenjem smo postali djeca Božja i najčešće smo kao mali kršteni, što je nekima dovoljan razlog da kasnije raščiste s Crkvom prestajući biti aktivni član. Obično takve razočarane pitam nakon sakramenta svete potvrde, zašto su primili taj sakrament jer su u godinama kada shvaćaju što čine, pa nisu im valjda još uvijek roditelji krivi i za to?! Osobito slično pitanje znam postaviti i vjenčanima kada su sasvim slobodno i odgovorno ušli u zajedništvo braka, a kasnije su to razvrgli zbog uvijek čudnih razloga. Čudni su mi zato što su očito ti razlozi jači od onog temeljnog, da ih je Bog združio. Vraćam se našim franjevačkim zajednicama. Što se to dogodi u čovjeku da želi biti nešto što vidi da drugi žive? Znamo iz životopisa o svetom Franji kako su ljudi dolazili i željeli ostvariti život kako ga sveti Franjo živi. Isto tako znamo na koji je način Franjo shvatio što to Bog želi preko njega za Crkvu. Nadam se da smo svi mi, koji smo članovi franjevačke obitelji, doživjeli u svom životu pitanje, a zašto se ne bi i ja ostvario kao manji brat ili kao franjevački svjetovnjak? Došli smo, pokucali na vrata i

23


Spomenica 1861. - 2011.

24

otvorila su nam se vrata koja progovaraju o Kristu, o njegovom životu, o spremnosti svetoga Franje da na jednostavan način ostvari svetost. Nakon što smo ušli kroz ta vrata, što činimo? Bilo je trenutaka u našoj franjevačkoj povijesti da smo vrata dobro zatvarali za sobom kako ne bi ušlo nešto drugo ili drugačije. Kako ne bi ušli neki drugi ili drugačiji… Sjećam se kada se pojavila Frama u našoj domovini kako su je neki fratri nazivali „farmom“. Prekrasno mi je iskustvo mladih ljudi koji se ne opterećuju našim opterećenostima i prepoznaju da im vrata ne otvaraju časne, fratri ili franjevački svjetovnjaci, već sam Gospodin. Upravo u toj sigurnosti želim svjedočiti kako je Bog velik i kako uvijek pronađe oduševljene ljude koji su spremni izgrađivati zajedništvo i bratstvo i to bez obzira u kakvim se vremenima živi. Uvijek će biti onih koji će s nevjericom gledati oko sebe, ali u povijesti Crkve kao i danas, a tako i naše franjevačke obitelji, bilo je i ima ljudi koji su spremni imati otvorena vrata svoga srca jer shvaćaju da Krist poziva. I sveti Franjo je shvatio da mu Bog daje braću. Ako shvatimo Božju volju onda smo već sveti, jasno, ako se želimo ostvariti u toj volji. I neće nas Bog napustiti, neće dozvoliti da budemo sami. Svjedoci smo blaženog pape Ivana Pavla II koji je donio Crkvi toliko lijepoga, vjerničkoga, toliko radosti, a gledajući njegovo odrastanje mogao je biti nezadovoljan i iskompleksiran čovjek prepun frustracija, mržnje… No, Gospodin mu je dao da prepozna otvorena vrata i odazvao se u službu Crkvi. I te kako nije za sobom zatvarao vrata i na taj način jest zaista svet čovjek, a može li svet čovjek biti daleko od drugih ljudi?! Nikada, jer svet je zato što živi Krista na svoj originalan način u zajedništvu s drugim ljudima, u Crkvi, ali i u svijetu, jer svetost ne može biti ponuda samo za nas kršćane već je ponuda svakom čovjeku kako bi otkrio da je Isus Krist dao život i uskrsnuo za svakoga, za sva vremena, za sve civilizacije. Svi su vjernici pozvani na svetost te imaju pravo, u zajedništvu s Crkvom, slijediti vlastiti duhovni put. (Generalne konstitucije FSR- a, čl. 1, br. 1) Citiram iz vaših konstitucija ono što je prvo. Krist nas poziva. Odazvali smo se i u zajedništvu s Crkvom slijedimo vlastiti duhovni put. Svojom originalnošću upotpunjujemo mozaik svetosti u svijetu. Podsjećam da smo na hodočašću i u posjeti braći i sestrama FSR-a na Trsatu koji slave 150. obljetnicu. Poznajemo li nekoga od tih ljudi od prije 150 godina? Hoće li netko poznati nas nakon 150 godina? Možete li zamisliti da ih nije bilo ili da se nisu dali odazvati na Božji poziv. Da su rekli da ne žele biti franjevački svjetovnjaci. Da ne žele nešto formirati. Kada slušamo Rodoslovlje Isusa Krista za Božić, čujemo mnoga imena koja su bila potrebna odaziva na Božji poziv kako bi došli do Josipa, Marije, Isusa… Zamislite samo da je netko od naših predaka rekao ne novom životu ili ne našem Bogu, a koliki su rekli da i prihvatili kako bi preko njih Bog poslao nas da budemo dar ovome svijetu na Božji način. Zato vjerujem da će i nakon nas živjeti Crkva kao zajednica vjernika među kojima su i članovi franjevačke obitelji. Osobito je važno i danas kao i svakog dana u životu biti Bogu zahvalan


Franjevacki svjetovni red - Trsat za povjerenje koje nam Bog daje da i mi budemo spremni držati otvorena vrata svim ljudima dobre volje, kao i onima koji nas ne razumiju, možda čak i mrze zato što smo Kristovi. Nikako nismo osposobljeni zatvarati se u neke svoje uskogrudnosti, budući da smo već na krštenju primili posvetnu milost po kojoj bi se trebala prepoznavati naša svetost, zapravo, da se po nama prepoznaje i proslavlja Isus Krist. Naš Gospodin želi po nama biti prepoznat u ovom svijetu dajući nam samoga sebe da ne budemo siročad, da se ne plašimo, da budemo svjedoci Njega u koga smo povjerovali. Ponavljam iz knjige Brune Ferrera što sam već pročitao: „Zato što ću uvenuti ako se zatvorim.“ U trenucima kada samoća uništi sva očekivanja, jedini način da se ustraje jest i dalje cvjetati. Koristim se ovom malom pričom kako bi si posvijestili da ne uvenemo, da ne budemo živi mrtvaci, da ne hodamo kao „zombiji“ ovim svijetom, da ne budemo neke čudne „face“ koje više plaše nego ohrabruju, da ne budemo nevjernici, da budemo u pravom smislu riječi braća i sestre koje svoje duhovno srodstvo temelje na Kristu, sakramentima, Crkvi, Bibliji, franjevaštvu, u svojim obiteljima, u vlastitom životu…

Fra Dragutin Bedeničić

25


Spomenica 1861. - 2011.

Fra Rozo Brkić, OFM

26

Bitne značajke franjevačke karizme danas

Milost početaka

B

ilo je to negdje u proljeće 1209. godine kada je jedna grupa, pomalo čudna i specifična, od nekih desetak vjernika laika iz Asiza, vođena jednim čovjekom Franjom, krenula put Rima ni manje ni više nego tadašnjem papi Inocentu III., da bi zatražili odobrenje da mogu unutar Crkve živjeti jedan svoj projekt: „živjeti po načinu svetog Evanđelja“, kako im je „sam Svevišnji pokazao“. Unatoč velikom protivljenju brojnih kardinala, što je razumljivo jer je ova grupa iz Asiza nalikovala mnogobrojnim grupama koje su tada kružile Italijom i pozivale se na doslovno življenje evanđeoske poruke, a većina je završila u krivovjerje, papa je dao usmeno odobrenje. Da bi bili priznati i prihvaćeni kao crkveni pokret bilo je potrebno odobrenje tog njihovog načina života, tj. odobrenje „propositum vitae“. Taj „propositum“ bio je kratki spis uglavnom sastavljen od nekoliko sržnih evanđeoskih poticaja, obično ga nazivamo Protoregola, i ona se smatra početkom, rođenjem franjevačke obitelji. To se prvotno pravilo s vremenom i iskustvom obogaćivalo i preraslo, nakon petnaest godina, u konačni tekst franjevačkog Pravila koje je papa Honorije III. potvrdio 1223.g. Ovo je Pravilo postalo kanonskom bazom za egzistenciju Reda Manje braće i njegovu priznatost unutar Crkve sve do današnjih dana. Od tada se postajalo manjim bratom, franjevcem, upravo po prihvaćanju toga „da ću cijelo vrijeme svoga života opsluživati ovo Pravilo i ovaj život“, prema formuli redovničkog zavjetovanja. Protoregola, koja je jedno vrijeme proširena u Nepotvrđeno pravilo a kasnije sintetizirana u Potvrđeno pravilo (ovo Honorija III.) sadrži u sebi srž duhovne poruke sv. Franje i njegova evanđeoskog radikalizma, osobito ako se upotpuni s ostalim Franjinim spisima. Među njegovim spisima posebno mjesto zauzima njegova Oporuka, napisana neposredno prije nego će umrijeti, jer u njoj Franjo gotovo zapovijeda svojoj braći da moraju opsluživati Pravilo „sa svom jednostavnošću i čistoćom i katolički“. Stoga će ovo Pravilo postati prvi i praktički jedini tako snažan izvor za prepoznavanje i izgrađivanje franjevačkog identiteta sve do danas. Kroz dugu franjevačku povijest, ove godine slavi se dakle osamsto godina od ovog usmenog odobrenja Inocenta III., mi, franjevci, nepre-


Franjevacki svjetovni red - Trsat stano smo crpili nova nadahnuća, obnovu i preustrojavanje da bi što bolje i zauzetije naviještali evanđeosku poruku upravo na izvorima svojih početaka – osobi i djelu sv. Franje, a na poseban način uvijek iznova vraćajući se na Pravilo, ostale Franjine spise i životopise napisane o Franji. Nema sumnje da Pravilo sv. Franje ostaje trajno nadahnuće i središte franjevačkog pokreta i stoga imamo sve razloge da slavimo upravo kao dar prvo, usmeno, odobrenje ovog Pravila. Kao i u prošlosti, tako franjevci i danas, kada god se odlučuju za posvemašnje prihvaćanje Franjinog oblika života izgovaraju ovu formulu: „zavjetujem život i Pravilo Manje braće...i obećavam da ću je vjerno obdržavati...“. Vjernost Pravilu koje je označilo čitavu povijest Reda ostaje i nadalje trajna obveza. Ne smijemo zaboraviti sve ono što se kroz povijest događalo obzirom na tumačenje Pravila, ali neophodno je sav evanđeoski dinamizam sadržan u njoj pretočiti što snažnije, a i na drugačiji način, i na početku ovog trećeg tisućljeća. Izvanredni kapitul Reda Manje braće (OFM) 2006. godine bio je zamišljen kao širi okvir za pripremu ove osamstote obljetnice osnutka Reda. I prije ovog kapitula, a i nakon njega izašli su mnogi dokumenti na razini našega Reda koji nisu bili neki izdvojeni glasovi, nego su većinom bili usmjereni i zamišljeni tako da se čitaju u svjetlu slavlja „milosti početaka“, to jest u svjetlu postupka koji nastoji osuvremeniti našu franjevačku karizmu pred izazovima velikih suvremenih promjena. U tom kontekstu jasno se naglasilo da u središte i kao osnovno polazište valja staviti Evanđelje, te naše Pravilo i život, koje je Franjo predstavio papi Inocentu III, a koje je, kako rekoh, potvrdio Honorije III. 29. studenog 1223.g. Baštinici Franjine karizme Duhovnost rođena sa sv. Franjom pripada čitavoj crkvi i čitavom čovječanstvu, pa ako i franjevačka obitelj nema monopol nad njom, ipak je ona temeljni baštinik iste, jer najizravnije potvrđuje da je njezin povijesni kontinuitet. Ova raznovrsna franjevačka obitelj, sastavljena od tri Redova, zauzima u sveopćoj Crkvi danas nezanemarivo mjesto. Bez iznošenja ikakvih sudova dovoljno je iznijeti samo neke statističke podatke. Prema trenutnim dostupnim podacima, franjevačka obitelj, u sva tri svoja ogranka – Manja braća, Kapucini, Konventualci – broji oko 32.000 fratara, koji predstavljaju 18% redovnika u Crkvi, što je i najviše od ukupnog broja redovnika u Crkvi. Cifre su jednako tako važne i obzirom na redovnice: njih je preko 100.000 u preko 350 različitih franjevačkih kongregacija Trećega Reda; kontemplativnih redovnica – Sestre klarise i ostale koje se nadahnjuju osobom i djelom sv. Franje je oko 16.000 i sačinjavaju skoro jednu trećinu sveukupnog broj redovnica koje žive kontemplativni vid duhovnosti u Crkvi. Franjevački svjetovni red, kako obično kažemo „Treći Red“, broji negdje oko 400.000 vjernika laika muškaraca i žena. Sveukupno to je vrlo impresivna brojka od skoro 600.000 pripadnika, nazovimo tako,

27


Spomenica 1861. - 2011.

28

franjevačkog pokreta. Naglašavam ove podatke ne zbog nekog trijumfalizma, nego baš zbog konstatacije da i u ovim vremenima sumnje i obeshrabrenosti to ipak govori o određenoj vitalnosti franjevačke karizme u suvremenom svijetu. Fra Giacomo Bini (generalni ministar Reda Manje braće – ofm od 1997.2003.) reći će da se „radi o nevjerojatnoj snazi, o snazi koja mora danas naći svoje izražajne oblike i utjeloviti se u težnje i svagdanju potku života ljudi trećeg tisućljeća“. U istom tom pismu fra Giacomo ističe da su se franjevci kao neumorni putnici, znajući u koga treba staviti nadu, uputili prema trećem tisućljeću, svjesni da nose sa sobom dragocjeno blago koje je kroz proteklih osam stoljeća pustolovne povijesti nadahnjivalo i preobražavalo tolike ljude i žene prije nas. A taj dragocjeni dar jest dar franjevačkog evanđeoskog poziva. Stoga i pred nama franjevcima i franjevkama stoji zadatak da svim našim suvremenicima koji su spremni prihvatiti evanđeosku poruku, i koji su, štoviše žedni upravo te duhovnosti, ne razočaramo u njihovim očekivanjima. Traženje bitnoga – prioriteti 2. veljače 1998 generalni ministar , fra Giacomo Bini i Generalni definitorij donijeli su za Red Manje braće slijedeće prioritete za razdoblje 19972003: 1. duh molitve i pobožnosti 2. zajedništvo života u bratstvu 3. život malenosti, siromaštva i solidarnosti 4. evangelizacija-poslanje (misija) 5. formacija Ti prioriteti obilježili su svekoliki hod našega Reda sve do danas. Osnovica su za promišljanje u svim dokumentima koji su slijedili i kojih je temeljni cilj bio da nas vode onom bitnom u našemu franjevačkom pozivu, koji je uvijek isti: slijediti izbližega Evanđelje, a da bi se ostvario taj cilj bitno se vratiti Pravilu i Generalnim Konstitucijama Reda. Stoga se kroz promišljanje istih i njihovo konkretno oživotvorenje nastoji učiniti i danas živom i djelotvornom franjevačku karizmu u našem vremenu i u svim prostorima svijeta gdje Manja braća žive i djeluju. Ponajprije oni žele biti sredstva za animiranje osobnog života i života cjelokupnog bratstva, lokanog i provincijskog, u onim opredjeljenjima, koja su prema Pravilu i našim Generalnim Konstitucijama, bitni za franjevačku karizmu. Ovi prioriteti proviru upravo iz želje da se nađe ono bitno da bi se dalo značenje i vidljivost pozivu i poslanju Manje braće u suvremenom svijetu.


Franjevacki svjetovni red - Trsat Duh molitve i pobožnosti Među nosivim vrijednostima osobita je duh molitve i pobožnosti, jer mi franjevci nismo u prvom redu zavjetovali Franjin oblik života da bi se posvetili poučavanju ili bilo kojoj drugoj korisnoj aktivnosti, nego prije svega „izgrađivati bratsku zajednicu u Kristu u kojoj se iznad svega traži i ljubi Bog“, onako kako nam Franjo nalaže i u Pravilu: „Neka braća najprije traže Duha Svetoga i njegovo sveto djelovanje“; također opominje braću da dok vjerno i pobožno rade „ne ugase duh molitve i pobožnosti, čemu sve ostalo vremenito mora služiti“. Da bi doista usmjerili svoj život na bitno ne možemo se pouzdati i usmjeriti na periferne opcije jer one neće trajati i neće donijeti ploda, ako se prije ne posvetimo temelju naše opstojnosti, koji nije u onome što činimo, nego u prvom redu u onome što jesmo, ili bi trebali biti: mjesto iskustva Boga, svjedoci Boga u svijetu. Herman Schalueck jasno ističe da će budućnost „uvelike ovisiti o našoj sposobnosti da prisutnoga Boga svjedočimo u ovome složenom svijetu, prevodeći u život iskustvo koje o Bogu imamo, u nasljedovanju siromašnoga Isusa Krista, po primjeru Franje Asiškoga“, jer „u ovom strašnom i lijepom svijetu, pozvani smo živjeti kao ljudi Božji, 'srca usmjerena prema Gospodinu'“. Stoga nas i svi dokumenti Reda neprestano upućuju na to da ako želimo donijeti evanđeoske plodove u ovaj svijet onda moramo snažnije i radikalnije svoj život ukorijeniti u karizmi sv. Franje jer ćemo samo tako biti sposobni pronaći prave putove da živimo njegov forma vivendi (oblik života) u suvremenom svijetu. Prema našim Generalnim Konstitucijama, taj oblik života kojeg je Franjo živio i koji je temelj našega života jest: „provoditi radikalno evanđeoski život, tj. živjeti u duhu molitve i pobožnosti, i u bratskom zajedništvu; davati svjedočanstvo pokore i malenosti; u ljubavi prema svim ljudima donositi navještaj Evanđelja u cijelome svijetu; pomirenje, mir i pravdu djelima propovijedati; te iskazivati poštovanje prema svemu stvorenome“. Stoga ne samo naš franjevački identitet, nego i naš poziv i poslanje u Crkvi i svijetu plodonosan je onda kad provire iz ozbiljnog molitvenog života. Naš franjevački poziv i otvorenost za cijeli svijet traži u prvom redu našu raspoloživost da budemo sami evangelizirani Riječju, osluškujući Gospodinov glas u molitvi i kontemplaciji jer u protivnom naš život riskira da upadne u površnost, a naše poslanje neće donijeti trajniji plod, a naše bratstvo će ozbiljno trpjeti. Sigurno je da pred aktualnom situacijom čovjeka i svijeta u kojem on živi, razderan dubokim podjelama i, nije vrijeme za povlačenje u kontemplaciju, nego upravo poziv da se zasuču rukavi i da se zauzeto radi, ali ako se prije svakog pastoralnog djelovanja ne stavi život molitve i pobožnosti bit ćemo nesposobni da što kreativnije, zauzetije, radosno i oduševljeno naviještamo evanđeosku poruku. Fra Jose' R. Carballo, aktualni generalni ministar Reda Manje braće reći će da je „u našim danima na području poslanja/evangelizacije postalo žurnim izabrati kreativnost: da se misionari,

29


Spomenica 1861. - 2011.

30

prije nego evangeliziraju, daju evangelizirati, tj. da oni sami na prvome mjestu prihvate radosnu vijest da bi onda oni postali radosna vijest, 'življeno evanđelje'; da si stvore prostore za duboko iskustvo Boga, mjesta gdje bi bilo moguće nasititi želju da se 'ima Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje'. Sv. Franjo nam svojim primjerom pokazuje kako je život prvi oblik evangelizacije, upravo to je ono što ga prvo zadivljuje i zavodi kod samih apostola, ne njihovo propovijedanje, nego upravo njihov evanđeoski način življenja. Zato je prvotni poziv nama franjevcima ukoliko želimo biti gorljivi navjestitelji Radosne vijesti shvatiti i prihvatiti da se poslanje „ne sastoji toliko u govorenju o Kraljevstvu, nego osobito u življenju Kraljevstva i za Kraljevstvo, što pretpostavlja, između ostaloga, da se živi kao ljudi Božji, 'srcem okrenutim Gospodinu (Nepotvrđeno Pravilo sv. Franje 22, 19-25)'“, jer „nije moguće biti misionarom, evangelizatorom, a da se osobno ne susretne s Onim koji je Radosna vijest, Evanđelje Očevo za čovječanstvo“. Upravo zato je duh molitve i pobožnosti stavljen kao prvi i najvažniji prioritet u obnovi našega franjevačkog života i naše želje da budemo što djelotvorniji utjelovitelji Franjine karizme u suvremenom svijetu. Tako i u svom Izvješću za Izvanredni generalni kapitul naš General piše: „Imati svoj um i srce kod Boga, ne trnuti 'duh svete molitve i pobožnosti', prva je i najvažnija zadaća svakoga Manjeg brata, izbor koji daje temelj drugim izborima koje u svom životu mora činiti i koji sve ostale izbore rasvjetljuje“. Zajedništvo života u bratstvu Sažeta sinteza oblika života Manje braće, sadržana u 1. čl. GGKK, sadrži u sebi ključnu riječ za interpretiranje života i poslanja franjevačkog poziva bratstvo. Stoga se može s pravom potvrditi da je bratski život temeljna karakteristika franjevačke karizme i najsnažnije sredstvo kojim se ostvaruje naš franjevački poziv. Ne radi se o nekoj apsolutnoj novosti jer bratstvo je ljudska i kršćanska vrednota, ali je po sv. Franji bratstvo postalo originalno svjedočanstvo, ponuđeno Crkvi i svijetu. Sv. Franjo potaknut od Boga da obnovi Crkvu, sveti Franjo daje se zahvatiti odgovornošću da izgradi Kraljevstvo Božje snagom svih svojih mogućnosti uma i srca. Kao što je Riječ postala čovještvo da bi vratila dar božanskog života svim ljudima, tako se sveti Franjo učinio bratstvom da bi vratio svakom stvorenju ljubav Božjeg očinstva i radost mnoge braće. Po transparentnosti suobličavanja svoga života s životom Kristovim, evanđeosko iskustvo svetoga Franje predstavlja se kao pravilo života i prijedlog sigurnog evanđeoskog služenja. Bratstvo postaje, po izravnoj Franjinoj volji, prepoznatljiva oznaka 'njegove obitelji': „Želim da se ovo bratstvo zove Red Manje braće“. Uzimajući u obzir naše GGKK može se s punim pravom zaključiti da je život u bratstvu temeljna stvarnost naše franjevačke karizme. Sv. Franjo će u svojoj Oporuci reći: „I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije poka-


Franjevacki svjetovni red - Trsat zivao što bih trebao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da trebam živjeti po načinu svetog Evanđelja“. Zato se Franjin poziv i dar braće uključuju u evanđeoski program života, zato taj izbor života, tj. živjeti Evanđelje s braćom, odgovara posluhu božanskoj objavi; stoga „možemo reći da u Franjinu životu franjevačko bratstvo sačinjava dio plana poziva s kojim on poslušnošću odgovara volji Božjoj, uzimajući Evanđelje kao oblik života. Franjin se poziv i dar braće uključuju u evanđeoski program života“. Zato franjevačko bratstvo nije stvarnost zatvorena u samu sebe: ono se otvara drugima, ono mora biti „kvasac zajedništva među svim ljudima“. Ne radi se očito samo o tome da braća prihvate „uljudno svakoga“, da prakticiraju gostoprimstvo i da „dobrohotno postupaju s prijateljima i protivnicima“, nego ponajprije da se kao bratstvo ucijepe u suvremenu stvarnost svijeta i čovjeka u svijetu. Jer „polazeći od bratstva mi se stavljamo unutar povijesti i unutar Crkve jer u bratstvu slijedimo Isusa Krista, U posljednjim desetljećima to je bila 'velika novost' koju smo nastojali uvijek bolje shvaćati i izraziti, nadvladavajući svako individualističko čitanje našeg franjevačkog zvanja. Sveti Franjo rekao bi svim ljudima danas: „Svi ste vi braća!“, konsekventno tome i mi franjevci pozvani smo da danas, usuđujem se reći više nego drugi, budemo graditelji sveopćeg bratstva među svim ljudima. Narodima, koji su sve više rastrgani između solidarnosti i traženja vlastitih interesa, između želje za 'zajedničkim domom' i podizanjem zidova razdvajanja, franjevačko bratstvo može se i mora predstaviti kao nova shema društva, temeljeno na dostojanstvu osobe i vrednovanju bogatstva svakoga brata. Bratstvo temeljeno ne na kulturi uspjeha, snage, učinkovitosti moći gdje se prečesto vrednuje osobe na temelju onog što doprinose ili pak na temelju onoga što predstavljaju, nego na kulturi 'brata Franje, malenog, sluge koji se drži manjim pred svima'. Fra Giacomo Bini reći će: „Franjevačka poruka o sveopćem bratstvu kao poziv na poštovanje, na 'pomirenje različitosti', na traženje zajedništva, riječ je nade i alternativna evanđeoska vrednota koja govori svom svojom snagom upravo tamo gdje se pokazuje razorna moć individualizma“. Upravo takvu snagu imaju i naša internacionalna bratstva koja pokazuju ljudima različitih kultura da bratstvo među ljudima nije biološka datost, kulturalna i društvena, nego rezultat duhovnog opredjeljenja i odluke: postaje se braćom dijeljenjem milosti i vrijednosti koje podupiru život i projekte života. Očiti znak toga su naša bratstva inkarnirana u nove misionarske projekte, oblikovna u znaku internacionalnosti, kao znak Božje dobrohotnosti prisutne u svim kulturama, kao mogućnost da se vidi Božje lice u svakom čovjeku, neovisno o rasi i bilo kojoj drugoj pripadnosti. Sve to odjek je Franjine želje 'putujućeg bratstva', koju Franjo ostvaruje šaljući braću različitih nacionalnosti u sve dijelove svijeta da svima nose evanđeosku poruku sveopćeg bratstva i mira. Dva elementa od početka označuju putujuće poslanje Manje braće: bratstvo i malenost. Franjevačko

31


Spomenica 1861. - 2011.

32

poslanje ne može stoga bez tih dvaju elemenata koji ga odlikuju i kvalificiraju, jer „otkako je Gospodin Franji dao braću, život u bratstvu je sam po sebi evangeliziranje, kako je ustvrdio H. Schalueck: 'Izvorni oblik naše evangelizacije ukorjenjuje se u svjedočenje bratstva“. Upravo zato svi naši dokumenti nastoje uvijek više nas same, franjevce, usmjeriti na tu najvažniji odrednicu naše franjevačke karizme – živjeti u i za bratstvo, jer ćemo tako biti vidljivi i učinkoviti znak Kraljevstva Božjega. Jer ako istinsko bratstvo među sobom budemo umjeli živjeti, 'ne riječima, nego djelima'; ako, umjesto da se zatvorimo u same sebe, budemo znali ostati otvoreni svim ljudima s kojima dolazimo ili ćemo doći u dodir, moći ćemo odgovoriti očekivanju svijeta koji, ugrožen gubitkom osobnosti i bezimenošću, rastrgan nepravdama i razmiricama, u svojoj dubini čezne za zajedništvom. Tada ćemo moći, zajedno s drugim ljudima, kršćanima i nekršćanima, bogatima i siromašnima, ostvarivati ulogu kvasca u izgrađivanju čovječanstva koje neće biti mnoštvo osamljenih i otuđenih pojedinaca, nego bratska zajednica u Kristu. Život malenosti, siromaštva i solidarnosti Franjin naziv koji je dao svojoj prvoj braći okupljenoj oko njega – „manja braća“, iz čega onda i nastaje Red Manje braće, važan je za cjelokupno razumijevanje našega franjevačkog biti i djelovati. Riječ manji opisuje način kako da se bude braćom i kako da se živi i naviješta Evanđelje: dajući svjedočanstvo malenosti. Drugim riječima: ime koje nam je sam Franjo dao ne pokazuje kvalitetu, nego upravo program života, tj. osobiti način da se shvati i izrazi naš odnos s Bogom, s drugim i sa svime stvorenim, i da se stavi u službu Crkve i svijeta. Malenost Franjo u prvom redu shvaća u njenoj evanđeoskoj dimenziji: minore (manji) označava pokret, stav onoga koji je stao na put nasljedovanja Isusa Krista, a to znači: lišiti se svega da bi bio siromašan i biti siromašan da bi služio; poniziti se da bi bio poslušan, biti poslušan da bi u tom stavu bio spreman služiti Bogu, drugima i svim stvorenjima. Zato je „malenost (minoritas)“ obveza prihvaćena u prvom licu kako nam ništa ne bi priječilo epifaniju drugoga“, jer „nama je vlastito da izujemo obuću pred otajstvom drugoga u kojem se objavljuje Otajstvo“. Mi smo franjevci, manja braća, poslani u svijet da evangeliziramo kao putnici i pridošlice „ne prisvajajući si ništa, ni kuće, ni mjesta, ni ikoju drugu stvar“, i ne radi se tu o egocentričnoj askezi, nego „o putu pravednosti, solidarnosti i ljubavi prema drugima i s drugima“. Upravo taj put osobne i zajedničke slobode, o kojem se ovdje radi, čini naše misionarsko naviještanje vjerodostojnim i plodonosnim. Radi se o slobodi koja „nam omogućuje da budemo ljudi zajedništva, solidarnosti, diobe; pomaže nam da stvaramo nove odnose, radosne i proročke, među ljudima našega vremena“. To je sloboda koja nas čini sposobnima za služenje svima, osobi-


Franjevacki svjetovni red - Trsat to siromašnima, koji i danas, kao i u vrijeme sv. Franje, jesu prva briga našega života i našeg poslanja. Stoga, „po primjeru svetoga Franje, koga je Gospodin doveo među gubavce, neka sva braća zajedno i pojedinačno budu na strani 'odbačenih', siromašnih i potlačenih, progonjenih i bolesnih, i radosni kad borave s njima; neka im budu milosrdni“. To je upravo ono što Papa Ivan Pavao II. govori o „'maštovitosti ljubavi' koja se ne proširuje samo u prostoru učinkovitosti dane pomoći, već u sposobnosti da se postane bližnjim, solidarnim s onim koji trpi“, i papa se pita: „Ne bi li taj način bio najveće i učinkovito predstavljanje radosne vijesti Kraljevstva?“. Crpeći nadahnuće u osobi i djelu sv. Franje i mi smo franjevci danas osobito pozvani na ovakvo poslanje koja se ostvaruje pomoću ljubavi i svjedočanstva kršćanskog siromaštva, ako ne želimo biti neshvaćeni i ako se ne želimo „utopiti u moru riječi kojemu nas iz dana u dan današnje komunikacijsko društvo izlaže. Ljubav djela jamči nam nedvosmislenu snagu ljubavi riječi“. Navjestitelji i graditelji mira Sv. Franjo uputio je nas franjevce kako se moramo ponašati i kako hodati svijetom: „Savjetujem, opominjem i potičem svoju braću u Gospodinu Isusu Kristu: kad idu svijetom neka se ne svađaju i ne prepiru niti druge osuđuju, već neka budu blagi, miroljubivi i čedni, skromni i ponizni“. Sam Franjo prvi je utjelovio ovakvo ponašanje i ostao zapamćen u Crkvi kao čovjek mira i pomirenja. Dosta budi spomenuti da u vrijeme kada sam papa poziva sav kršćanski svijet na oružje u borbu protiv muslimana Franjo ide porukom mira sultanu al-Kamilu. Time nam je Franjo ostavio jedan znak odnosa koji je poprimio nedvojbenu važnost u ovom našem vremenu velike napetosti, to je poziv nama franjevcima, to je „poslanje koje danas uzima obličje dijaloga“, jer u „Damietti se dogodilo čudo susreta između dvije razlčite osobe, susret koji se zbio na 'obali drugoga', u poštivanju i različitosti, u uljudnom dijalogu, u besplatnoj ljubavi“. Zato mi moramo našom itinerancijom, našom spremnošću za širenje evanđeoske poruke, prodirati u osjetljiva mjesta gdje suvremeno društvo doživljava velike nejednakosti, međusobne srazove i napetosti, da bismo svjedočili mir i pravednost, jer „franjevac je oduvijek onaj koji prelazi granice, koji iz želje za bratstvom smjera tome da sve ljude prepozna kao sinove istoga Oca“. Ne niječući stvarne poteškoće, koje su katkada vrlo ozbiljne, a koje svaki dijalog sa sobom nosi, mi smo franjevci poput Franje pozvani djelovati tako da ne dopustimo da nas zatvore bilo koje ideološke i ine zapreke. Jer „kazati da smo bratstvo u poslanju znači usredotočiti naš život na Krista i kročiti putovima svijeta u siromaštvu i poniznosti, kao svjedoci i graditelji pomirenja i mira“. Prisutnost franjevaca, jednostavna i nepokolebljiva, u područjima svijeta u kojima su teškoće tako velike, do te mjere da dovode

33


Spomenica 1861. - 2011.

34

u opasnost svaku slobodu, znak je koji svi duboko cijene. To nam je poticaj da još više molimo Gospodina za snagu da se ne zaustavimo u prelaženju granica, kako bismo u jednostavnosti i slobodi bili djelotvorni znak nade, neumorni graditelji mostova među svim ljudima bez obzira na vjeru, nacionalnost, kulturu i drugu različitost. Franjo je bez sumnje učinkovit svjedok mira, pravde i skrbi za svekoliko stvorenje i sve je to on proživljavao kao dar Božji i svjedočio na uvjerljiv način. Dan molitve i posta za mir 27. listopada 1986. u Asizu istakao je takav način gledanja, i imajući u vidu teške situacije u kojima se nalazi suvremeni svijet i čovjek u njemu i mi smo, franjevci, manja braća, pozvani da uvijek više taj pogled na svijet gradimo. Evangelizacija-poslanje (misija), briga i skrb za sve stvoreno Franjevačka evangelizacija i poslanje naslanja se na povijesno iskustvo sv. Franje, to od nas traži i Crkva dok računa na naše poslanje; to od nas očekuju i naši suvremenici opčarani osobom i djelom sv. Franje. Uistinu, „ čudesna i velika je fascinantnost kojom danas sv. Franjo privlači vjernike i nevjernike... Nadasve franjevci toga moraju biti svjesni kada se predstavljaju svojim suvremenicima (G. Bini)“. Stoga su franjevci pozvani da uvijek više učine svoju prisutnost u suvremenom svijetu vidljivom i djelatnom, to je ujedno i najveći izazov: „stvoriti vidljivu inkulturiranu nazočnost“, jer „pozvani smo da u današnjem svijetu, koji je bez orijentacije ali željan znakova spasenja, budemo izvorni znak koji će očitovati i u živo pokazati, što jesmo, u što vjerujemo i što živimo“. Kvaliteta evanđeoskog života nas samih jest ono što nas čini evangelizatorima, kako to potvrđuju i naše GGKK: „bratsko zajedništvo, koje se naslanja na molitvu i pokoru, prvo je i izvrsno svjedočanstvo Evanđelja i proročki znak nove ljudske obitelji“. Kvaliteta evanđeoskog života je ta koja pobuđuje želju za Bogom u ljudima, koja predstavlja na uvjerljiv način Krista kao primjer postojanja, življenja i djelovanja. Zato je franjevačka evangelizacija u prvom redu nazočnost, dobar primjer, svjedočanstvo, jer „svjedočanstvo života ili šutljivi navještaj Božjeg Kraljevstva tvori na određeni način početak i prvo sredstvo evangelizacije. Franjo zahvaćen evanđeoskom porukom spasenja, ukorijenjen u Krista ide svim ljudima i stvorenjima s dubokim poštovanjem, zato je kadar iskreno i kvalitetno uči u svestrani dijalog sa svima, upravo zbog njegove ljubavi prema Božjoj Riječi koja je u njemu izvodila trajno obraćenje. Zato su i franjevci pozvani da dopuste da i njih Evanđelje učini novim ljudima koji su pronašli ravnotežu odnosa s Bogom, s ljudima i svim stvorenim, tako da im se svatko može obratiti s nadom; jer su franjevci po svom pozivu ljudi dijaloga i dobrohotne otvorenosti prema svima. To je temelj našeg plodonosnog poslanja u suvremenom svijetu u kojem postoje tolike različite skupine ljudi potrebne evanđeoske poruke spasenja. To je prvotno


Franjevacki svjetovni red - Trsat franjevačko iskustvo u kojem su ljudska bića, priroda i Bog međusobno povezani visokim stupnjem simpatije i srdačnosti, jer je sv. Franjo uvijek bio među stvorenjima, a nikad iznad njih; stoga ćemo se „odlučno boriti protiv izrabljivanja čovjeka po čovjeku i protiv svake dominacije, i sve će stvoreno, danas smrtno ranjeno u svom ekološkom skladu, s naše strane jednako imati pažnju punu ljubavi“ .Zato se i mi franjevci osobito osjećamo pozvanima da njegujemo i borimo se za život u njegovoj cjelovitosti i kvaliteti i želimo pružiti našu uvjerljivu suradnju da bi se odstranio cijeli niz nasrtaja na život koji se danas osobito širi po isključivanju najsiromašnijih, po prevlasti nad najslabijima, a zaoštrava se u praksi abortusa, eutanazije, ratova, terorizma, radikalnih fundemantalizama i u različitim oblicima nasilja kako osobnog tako i strukturalnog. Redu je sve veći broj naših bratstava koja se uključuju među najugroženije, zato je i identitet tih bratstava različit: bratstva koja dijele život s onima koji su na marginama društva, bratstva zauzeta u evangelizaciji putnika, odnosno ona potpuno posvećena skrbi i prihvaćanju osoba s poteškoćama – ovisnicima o drogi, alkoholičarima, oboljelima od AIDS-a, 'bezemljašima'... To je odraz i onoga što nam je naloženo u GGKK: „Da poniženje Spasitelja odlučnije slijede i jasnije pokažu, neka braća provode u društvu život i položaj malenih, boraveći uvijek među njima kao manji“.

Fra Rozo Brkič, OFM

35


Spomenica 1861. - 2011.

Fra Danijel Patafta, OFM

36

Franjevački svjetovni red na Trsatu – obnova i poslanje u 19. i početkom 20. stoljeća

P

o otajstvu utjelovljenja Bog je čovjeku postao suprostoran i suvremen. Vječni je bio „u vremenu“ kao i svatko od nas, „prošao“ je zemljom i iskusio zemaljsku stvarnost. Vrijeme je time postalo mjestom Božje prisutnosti i njegova spasenja. S Kristom je nastupilo eshatološko vrijeme, vrijeme ispunjenja, vrijeme konačnosti koja nije kraj nego preobrazba vremena. Time je i vrijeme Crkve postalo eshatološko vrijeme jer je obilježeno Kristovom prisutnošću koja svijet i vrijeme preobražava u novost postojanja, u vječnost. Kršćani su od samih početaka nastojali živjeti ovu eshatološku stvarnost i davati odgovor potrebama vremena. Tendencija aktivnog i izvornog življenja evanđelja u vremenu obilježava same početke kršćanstva. Već vrlo rano, od 2. stoljeća, razvija se monaštvo, a pojavom prosjačkih redova u 13. stoljeću nastati će i redovništvo. Gledajući dalje u povijest mogli bi sve do današnjih dana naći različite oblike i nastojanja življenja eshatološke stvarnosti. No, ono što ostaje bit svih pokreta unutar Crkve od samih početaka do danas jest pokušaj uprisutnjenja i uvremenjenja uskrslog i živog Krista u po sakramentalnoj i životnoj stvarnosti u ljudskoj povijesti. Govoriti o obnovi i poslanju Franjevačkog svjetovnog reda na Trsatu, tada zvanog Treći red sv. Franje, može se samo u kontekstu gibanja koja su se u tom vremenu događala na razini sveopće Crkve, Franjevačkog reda, a osobito u okvirima obnove franjevačkog života u samostanima na području provincija kontinentalne Hrvatske. Uvidom u te događaje postaje jasniji kontekst obnove i zamaha koji će tadašnji Treći red dobiti na prijelazu stoljeća. -IVrijeme obnove Franjevačkog reda u 19. stoljeću usko je povezano s pontifikatom pape Lava XIII. (1878. – 1903.). Velike društvene i političke promjene, praćene naglom industrijalizacijom i urbanizacijom dovele su do zaoštrenih socijalnih, političkih i kulturnih pitanja na tlu cijele Europe. Pojava i jačanje novih političkih i ideoloških pokreta kao što su liberalizam, socijalizam, komunizam i sl., kao i jačanje prirodnih znanosti i ateističkih


Franjevacki svjetovni red - Trsat tendencija u modernom društvu koje je nastajalo, nagnali su Crkvu da sa svoje strane da odgovor na socijalno – političke probleme toga vremena ali i da ojača svoj tada već oslabljeni položaj unutar širih slojeva europskog stanovništva. Dolaskom Lava XIII. 1878. Katolička crkva počinje ulaziti u dijalog s modernim svijetom. Prema njemu sama se Crkva trebala trgnuti i obnoviti, ne vračajući se pritom starom poretku prije francuske revolucije, nego velikoj katoličkoj tradiciji. Ono što će u prvom redu obilježiti njegov pontifikat biti će pokušaj svestranog napora za obnovom. Unutar tih napora osobito će mjesto zauzeti enciklika Rerum novarum, iz 1891. godine, koja se drži početkom katoličkog socijalnog nauka. Sama enciklika predstavlja veliki prodor Crkve u moderno socijalno područje u okvirima onoga vremena. Obnoviteljski napori Lava XIII. zahvatili su i Franjevački red koji je još od polovice 19. stoljeća bio zahvaćen reformnim gibanjima, u prvom redu potrebom ujedinjavanja različitih ogranaka (reformata, opservanata, diskalceata i rekolekta) i ujednačavanja provincija. Pokušaji provođenja reforme išli su sporo i konstantno su nailazili na zapreke unutar samog Reda. Uočavajući važnost i snagu Franjevačkog reda za Crkvu papa se osobno umiješao u ova reformna događanja te je ozbiljnom opomenom ušutkao protivnike ujedinjenja i svojim poticajima priveo kraju planirano ujedinjenje. U listopadu 1897. na blagdan sv. Franje izdao je bulu Felicitate quadam kojom su ujedinjeni svi ogranci Franjevačkog reda. U prvome dijelu bule papa će naglasiti kako Red mora obnoviti snagu i usmjerenost, kako bi se spriječilo rasipanje energija, te kako tek tada može bolje odgovarati potrebama vremena i svojim bi ugledom bolje utjecao na puk. Ujedinjenje ogranaka Franjevačkog reda kao i obnova Trećeg reda sv. Franje bili su dio programa društvene obnove Lava XIII. Franjevački je Treći red u razdoblju od kraja srednjeg vijeka pa do kraja 19. stoljeća prolazio različita razdoblja, no ono što je obilježavalo ta razdoblja bilo je traganje za identitetom franjevaca svjetovnjaka unutar Crkve i Franjevačkog reda. Opservanti, osobito sv. Ivan Kapistran ulagali su tijekom kasnog srednjeg vijeka, u 14. i 15. stoljeću, velike napore oko oživljavanja Trećeg reda. U baroknom razdoblju, 17. i 18. stoljeću, umjesto Trećeg reda postojala je Bratovština pojasa sv. Franje, koja je funkcionirala kao pobožno društvo čiji su članovi nosili franjevački pojas i škapular. Zauzimanjem pape Lava XIII. krajem 19. stoljeća ponovno će biti obnovljen Treći red. Obnova Trećeg reda sv. Franje bila je dio papinih obnovnih nastojanja s ciljem organizacije laičkih društava, u prvom redu na socijalnom planu u skladu s enciklikom Rerum novarum. Papa, koji je i sam bio franjevački trećoredac, izdao je novo Pravilo za franjevce svjetovnjake koje je bilo usmjereno ka duhovnoj i socijalnoj preobrazbi Crkve i europskog društva. - II -

37


Spomenica 1861. - 2011.

38

Početkom 80 – tih godina 18. stoljeća, stupanjem na prijestolje Josipa II. (1780. – 1790.), razmahao se na području Habsburške Monarhije jozefinizam, osobiti oblik prosvjetiteljstva svojstven samo za one zemlje koje su bile pod vlašću Habsburgovaca. Prosvjetiteljske ideje koje su zahvatile državni vrh Habsburške monarhije sredinom 18. stoljeća manifestirale su se u poseban oblik prosvijećenog apsolutizma još za vladavine carice Marije Terezije a svoj vrhunac doživjele su za vladavine njezinoga sina Josipa II. Jozefinizam je u kontinentalnoj Hrvatskoj izmijenio ulogu klera, nastojeći od svećenika učiniti državne službenike, koji će podizati moralni i prosvjetni život naroda, ali ih nije predviđao i za odgoj vjere. Od redovnika, napose od franjevaca, koji su uz kapucine, tada bili jedina redovnička zajednica u kontinentalnoj Hrvatskoj, jozefinizam je nastojao stvoriti samostanski pastoralni kler, osposobljen za preuzimanje dužnosti župskog pastorala. Mladi franjevci odgajani u jozefinističkim centralnim sjemeništima gubili su osjećaj za svoj pravi franjevački identitet i franjevačke vrednote. Škole za odgoj i obrazovanje redovničkog pomlatka bile su redom ukidane, a i neki samostani koji su se pokazali kao „nepotrebni“ također su bili ukidani. Ovim je reformama franjevački identitet bio temeljito izmijenjen. Polovicom 19. stoljeća javlja se unutar franjevačkih provincija kontinentalne Hrvatske pokret za obnovom franjevačkog života u službi poslanja Crkve. Na tragu obnovnog katoličanstva 19. stoljeća razvija se pastoralno djelovanje i u tom duhu nastaju katekizmi i propovjednička literatura. Jedan od ključnih problema bila je i podjela franjevaca kontinentalne Hrvatske u tri provincije, Hrvatsko – kranjsku sv. Križa, sv. Ladislava sa sjedištem u Zagrebu i slavonsko – mađarsku sv. Ivana Kapistranskog. Pokušaji reforme hrvatskih franjevaca u 19. stoljeću zasnivali su se na pokušajima objedinjavanja svih hrvatskih franjevačkih samostana u jednu provinciju i provođenje reformi vezanih uz obnovu strogog opsluživanja pravila kao temelja za obnovu franjevačkog načina redovničkog života. U provođenju reformi najdalje je otišla Provincija sv. Križa, u kojoj se tada nalazio Trsat, koja je do kraja stoljeća uspjela provesti potpunu obnovu. Dok je u drugim dvjema Provincijama pokušaj obnove propao. Započeti proces obnove nastaviti će se nakon objedinjavanja svih franjevačkih samostana kontinentalne Hrvatske, odnosno samostana na teritoriju pod vlašću hrvatskog bana, 1900. godine u novu redovničku teritorijalnu zajednicu Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Usko povezana s time bila je obnova Trećeg reda. Kao dio specifičnog franjevačkog pastoralnog poslanja, povezanog s nastojanjima obnove izvornog franjevačkog života i zanimanja za potrebe mjesne i sveopće Crkve, obnova Trećeg reda tekla je u 19. stoljeću relativno sporo da bi stvaranjem nove Provincije dobila svoj puni zamah. Ukratko rečeno obnovu Trećeg reda sv. Franje na Trsatu polovicom 19. stoljeća treba promatrati u kontekstu svih ranije spomenutih procesa na razini sveopće Crkve, koja za vrijeme pontifikata Lava XIII. dobiva snažan


Franjevacki svjetovni red - Trsat impuls za obnovu vjerskog života i izgradnju socijalne aktivnosti, povezano s time dolazi do obnove Franjevačkog reda kako na općoj tako i na mjesnoj razini. - III Sve jači osjećaj za potrebom obnove Franjevačkog reda odrazio se i u traganju za franjevačkim izvorima, na tom tragu dolazi i do polaganog oživljavanja trećoredskih zajednica. Na Trsatu je u 17. stoljeću, u vrijeme zamaha katoličke potridentske obnove osnovana Bratovština od pojasa sv. Franje koja je posve bila uređene u skladu s pravilom Trećeg reda. Voditelj bratovštine bio je svećenik koji se prema Tabulama provincije nazivao director confraternitas Cordigerorum – upravitelj bratovštine od pojasa sv. Franje. Bartovština je bila vezana uz određeni samostan i prema običajima toga vremena imala je u crkvi svoj oltar. Za osnivanje je bilo potrebno da provincijal provincije u kojoj se nalazio samostan pri kojem se osnivala bratovština zatraži odobrenje od pape, generala Reda i mjesnog biskupa. Franjo Glavinić spominje kako je prije 1647. osnovana na Trsatu Nadbratovština od pojasa Svetoga Franje, jer je te godine u zadnjoj sobi prizemlja istočnog samostanskog trakta posvećena kapela sv. Franje za potrebe Bratovštine. Vigilije Greiderer će u svome monumentalnom djelu Germania Franciscana, iz 18. stoljeća, zapisati slijedeće o Trsatskoj bratovštini: Duhovnu korist duša u ovome samostanu pribavlja Treći red, to jest Nadbratovština svetoga oca Franje, u kapeli svetoga Franje podignuta. Nastupom jozefinizma na području Habsburške Monarhije 1786. biti će dokinute sve bratovštine pa tako i Trsatska. Polovicom 19. stoljeća na Trsatu se obnavlja Treći red. Prema podacima iz Izvješća sa Prvog sastanka hrvatskih upravitelja Trećeg reda, na Trsatu je trećoredskih zajednica obnovljena 1861. godine a prvi joj je upravitelj bio fra Jovita Cettin/Zettin. Prema zapisniku od 22. rujna 1861. vidi se da je Treći red na Trsatu bio već dobro uređen. Prema tom zapisniku prva članica bila je Antonija Marija Hirn, rodom iz Trnove u Kranjskoj te da je zavjete položila pod upraviteljem fra Vinkom Panzeom. Mnoge činjenice upućuju na to da je Treći red na Trsatu osnovan nekoliko godina prije 1861., ali kako se od te godine vode službene matice tako je i 1912. na Prvom sastanku upravitelja Trećeg reda ova godina uzeta kao godina osnivanja. Prema ovom izvješću 1912. godine trsatski Treći red imao je oko 700 članova a pripadale i podružnice u Trnovi, Osilnici, Podgraju i Munama u Istri, te u Driveniku i Grižanima. Osnivanje trećoredskih zajednica podržavali su i mjesni župnici spomenutih župa, ako je suditi prema Izvješću. Isti izvor donosi podatak kako je tadašnji upravitelj fra Gaudencije Gorše imao namjeru osnovati podružnice u Hreljinu, Zlobinu, Fužinama i Mrkoplju.

39


Spomenica 1861. - 2011.

40

Prema Izvješću može se zaključiti kako se trsatski Treći red ubraja među najstarije u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, ako se za kriterij osnivanja pojedine zajednice uzme početak vođenja matičnih knjiga, kako je to učinjeno na Prvom sastanku upravitelja, onda ispada kako su se matice na Trsatu počele voditi od 1861., dok su se u, primjerice, Slavonskom Brodu (tada Brodu na Savi) počele voditi 1889., Čakovcu 1886., Karlovcu 1865., Klanjcu 1892., Koprivnici 1887., Kostajnici 1899., Krapini 1887., Našicama 1890., Osijeku 1882., Požegi 1886., Samoboru 1873.Varaždinu 1880. i Vukovaru 1880. Starije matice ima jedino zagrebački Treći red, koji je prve članove upisao 1846., ali za razliku od Trsata koji je redovite matice vodio od 1861., Zagreb ih je počeo voditi teko od 1881. godine. Svakako treba istaknuti još jednu činjenicu vezanu uz ovaj izvor. U svom izvješću o stanju Trećeg reda u provinciji sv. Ćirila i Metoda fra Bernardo Brixy da su se prvi upravitelji po većim samostanima počeli postavljati od 1877. godine, dok je na Trsatu kao prvi upravitelj zabilježen već 1861. fra Jovita Cettin/Zettin, koji je bio upraviteljem od 1861. do 1873. , a Izvješće navodi i fra Vincencija Panzu kao upravitelja od 1840. do 1861. godine. Također je zanimljiv i podatak kako je trsatski Treći red početkom 20. stoljeća imao 700 članova iz različitih župa s područja grada Rijeke i ostatka Primorja. Time je postao jedan od najbrojnijih u novoosnovanoj Provinciji. Primjerice, zagrebački Treći red brojao je također oko 700 članova, Treći red u Čakovcu imao je oko 300 članova, zatim u Kloštar Ivaniću 170 članova, u Karlovcu 181 člana, Našice 138 članova, Požega 600 članova, Samobor 240, varaždin 450, Virovitica 240 i Vukovar 300 članova. Ovi iznimno visoki brojevi članova Trećeg reda, u usporedbi sa današnjim stanjem, treba promatrati u svjetlu ondašnjih društveno – političkih i duhovnih strujanja. Naime, masovna članstva, okupljanja i masovne manifestacije bile su odraz toga vremena i pokazatelj društvene snage, važnosti i utjecaja određene grupacije, institucije ili organizacije unutar društva. Bio je to mentalitet koji je prihvaćala i Crkva, kao odraz toga vremena, a najbolje se očitovao kroz razne euharistijske kongrese, vjerske skupove, brojne organizacije u krilu Katoličkog pokreta i Katoličke akcije i druge oblike javnog manifestiranja vjere i organiziranja unutar društva. Snažan zamah koji dobiva Treći red početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj može u mnogome zahvaliti brojnim upraviteljima, odnosno tadašnjim duhovnim asistentima, koji su na načelima Prvog vatikanskog sabora i poticajima pape Lava XIII. tražili i uspješno nalazili nove oblike pastoralnog djelovanja i konkretne angažiranosti u društvu. Za Trsat su osobito važni tadašnji upravitelji Trećeg reda fra Marijan Širca (1892. – 1903.), fra Gaudencije Gorše (1903. – 1905.; 1909. – 1915.; 1929. – 1933.), fra Mihael Troha (1918.; 1924. – 1929.), fra Rafael Rodić (1918. – 1919.; 1919. – 1923.) i Sluga Božji fra Vendelin Vošnjak (1923. – 1924.). Sve redom franjevci koji su bili aktivni u ondašnjim društveno – političkim i socijalnim procesima unutar Crkve


Franjevacki svjetovni red - Trsat u Hrvatskoj i koji su ostavili duboki pečat u obnovi franjevačkog života u Provinciji sv. Ćirila i Metoda, u kojoj se od 1900. godine nalazi i Trsat. Vrhunac djelovanja, kako trsatskog Trećeg reda tako i cijelog trećoredskog „pokreta“ unutar provincije, i šire unutar cijele Crkve na hrvatskom etničkom prostoru, predstavlja Euharistijski i Trećoredski kongres na Trsatu upriličen od 6. do 8. rujna 1924. godine. Prema Katoličkom listu Kongresu je prisustvovalo oko 30 000 vjernika , dok je u sva tri dana trajanja kongresa Trsat posjetilo više od 70 00 ljudi. Zaključci Kongresa doneseni su u dvanaest točaka i to ovim redom: 1. Molitva; 2. Crkva i svećenstvo; 3. Svećenički pomladak; 4. Socijalno načelo ljubavi; 5. odnos prema državnoj vlasti; 6. Politika; 7. Katolička akcija; 8. Štampa, kino, moda; 9. Kletva i psovka; 10. Tisuća godišnjica hrvatskog kraljevstva; 11. Franjevačka propaganda; 12. Euharistija je život – Gospa posrednica milosti. Najvećim djelom sve ove točke prilagođene su tada već općeprihvaćenim načelima djelovanja Katoličkog pokreta i katoličke akcije, no točke 4. i 11. ističu u kratkim crtama smisao poslanja tadašnjeg Trećeg reda. Govoreći o socijalnom načelu ljubavi Kongres donosi sažetak socijalnog djelovanja trećoredaca početkom 20. st.: Iako je ograničen naš utjecaj na sređivanje društvenih prilika, sebičnošću i mržnjom zatrovanih, mi ćemo ipak uz Božju pomoć nastojati, proširiti kraljevstvo Božje ljubavi i da se urede naši društveni odnosi između svih narodnih slojeva na bazi kršćanske ljubavi i na praktičnim uputama svetih otaca rimskih papa, posebno pak prema napucima neumrlog sv. Oca pape Leona XIII. i našeg brata u sv. ocu Franji. Na tome tragu Kongres progovara i u 7. točki vezanoj uz Katoličku akciju gdje je spremno izražena želja da budemo na ruku na svakom polju katoličke akcije, ma kako se ona zvala – prosvjetna, vjerska, gospodarska. Osobito pak karitativna, koja najviše odgovara duhu našeg reda. Kongres uočava i važnost propagiranja franjevačke duhovnosti i općenito franjevačkog pokreta tako da zaključuje kako će franjevci svih triju redova nastojati da, franjevačka misao uhvati dublje korijena u našem narodu i u svim njegovim društvenim slojevima. Na ovom tragu izjavio je još 1912. godine prigodom Prvog sastanka hrvatskih upravitelja Trećeg reda fra Vjenceslav Bilušić iz Sinja kako nije dostatno da trećoredci posvećuju svoju brigu samo duhovnim vježbama nego oni se moraju posvetiti javnim zanosom djelima milosrđa. Iz ovih tekstova u može se vidjeti kako je u obnovljenom Trećem redu početkom 20. st. bila snažno prisutna svijet za karitativnom djelatnošću, kao bitnim obilježjem franjevačke karizme, jednako kao i svijet o važnosti socijalnih poticaja koje je krajem 19. st. bulom Rerum novarum zacrtao papa Lav XIII. Na tom tragu djelovale su sve trećoretske zajednice u Hrvatskoj, pa se može pretpostavi da je tako djelovala i trsatska. *** Vračajući se na početak ovog referata, ponovno se otvara pitanje o vremenu, o vremenu koje je Krist posvetio svojim utjelovljenjem, učinivši

41


40

Spomenica 1861. - 2011.

42

time ljudsku povijest poviješću spasenja. Time je i vrijeme u kojem živimo vrijeme spasenja. Zato neka ovaj kratak pregled jednog povijesnog razdoblja i svih njegovih specifičnosti ne bude samo jedan povijesni rezime i sjećanje na davnu prošlost nego svjedok jednog vremena u kojem su franjevački trećoredci tražili svoj identitet u svjetlu evanđelja i franjevačke karizme, koja je protkana evanđeljem, nastojeći dati odgovore na potrebe svoga vremena i ostvarivati svoje poslanje u vremenu u kojem su živjeli. Jasno da današnje vrijeme nosi svoje zahtjeva kao i da su se percepcije društvene stvarnosti u bitnome promijenile ali poziv i poslanje ostaju isti kao i onda – uprisutniti Krista i u našem vremenu. Na tome tragu, poznavanje povijesti naših zajednica, naših redova, stvara nam jasniju predodžbu o našim izvorima i o nama samima, našoj važnosti i našem poslanju, našem mjestu u Crkvi.

mr. sc. Daniel Patafta, OFM


Franjevacki svjetovni red - Trsat

CRTICE IZ ŽIVOTA BRATSTVA

O

nastanku i povijesti našeg bratstva najbolje govore sačuvani pismeni zapisi, prvenstveno matične knjige braće i sestara te zapisnici s mjesečnih skupština bratstva. I dok su sve dosadašnje matične knjige članova sačuvane, najraniju knjigu zapisa događaja iz života bratstva imamo s početka prošlog stoljeća, što znači da nedostaju dokumenti prvih pedesetak godina življenja Bratstva. Iz povijesnih, za nas vrijednih knjiga, kronološki smo izdvojili datume, mjesece, godine i događaje koji su nam se činili najvažnijima kako bi čitatelju dočarali život bratstva u određenom povijesnom razdoblju. VAŽNI DOGAĐAJI IZ SAČUVANIH KNJIGA TRSATSKOG BRATSTVA FSR-A TIJEKOM PROŠLOG STOLJEĆA: (datumi su nadnevak zapisnika osim onih datuma naznačenih sa * koji su datumi nekih događaja koji su se odvijali baš na taj dan) 1921. 23. siječnja – Biskupijski ordinarijat dao 1.000 kruna da se razdijeli među Trsatske siromahe 1922. 19. veljače – prilog za katolički tisak u Zagreb 1923. 18. ožujka – skupštini predsjeda duhovni asistent o. Vendelin Vošnjak 15. travnja – posjet b. Dragutina Povelića iz Zagreba koji predlaže karitativnu i klanjalačku sekciju 1925. 15. veljače (u zapisniku opaska) – posjetili trećoredsku zadrugu u Krasici 21. svibnja – s. Katica Veselić predlaže da se potpora dijeli samo onoj braći bolesnicima kojima je potpora neophodno potrebna, te koji radi toga ne izlaze iz kuće 21. lipnja – zadruga Trsačka šalje domu 100 dinara 20. prosinca. – donacija Din 200 za spomenik Sv. Franji kod lateranske bazilike

43


Spomenica 1861. - 2011.

44

1926. 26. prosinca – prikupili milodare za franjevačku gimnaziju u Varaždinu ( još se do 1933. skuplja) te odradili šestodnevnu pobožnost za popravak ili gradnju ispovjedaonice 1927. 18. travnja – hodočašće u Rim i u Asiz 1929. 20. siječnja – osnovan Odbor za gradnju doma Trećeg reda na Trsatu 1931. 26. listopada - prikupili milodare za zajednički dom Trećeg reda u Zagrebu 29. studenog- proslava 700 godišnjice Svete Elizabete Ugarske – prikupili milodare za siromašne kao i za zajednički dom Trećeg reda 27. prosinca - prikupili milodare za Franjevačke misije financiranje: prodaja škapulara, knjižica i znakova mjesne paziteljice bdiju i čuvaju mjesto i članove, da budu nositeljice svetog Nauka u okolini gdje se nađu: Grobnik, Draga, Kostrena, Kokuljanovo, Škrljevo, Krasica, Cernik, Jelenje i Rijeka 1934. - 1937. – đačka akcija - novčano uzdržavanje i školovanje siromašnih đaka, kandidata oltara u Franjevačkom kolegiju u Varaždinu 1935. 20. siječnja – Treći red daje 100 dinara za izgradnju crkve u Repašu (Molve) 19. svibnja – sakupili su se prilozi za nabavu svečane odjeće (majice, naramenice i hlače za dječake i haljinice za djevojčice) siromašnoj djeci prigodom Prve Pričesti 1936. 29. studenog – prikupili milodare za Franjevačke misije 1937. 18. travnja – kod klečenja svake prve nedjelje u mjesecu, molit će se Serafinska krunica 26. svibnja – prikupili 3.550 dinara i time opremili 29 siromašne djece za Prvu Pričest (potpuna odijela, 5 pari cipela, prvopričesne slike, i doručakzakuska) 1939. 20. kolovoza - preuzeli brigu za uzdržavanje dvojice đaka V.razreda Franjevačkog kolegija u Varaždinu - Roko Bonaventura Duda i Jakov Peloza 01. listopada.- skupljaju se milodari za Dom Trećeg reda na Trsatu 08. prosinca. - blagoslovljen barjak Trećeg reda


Franjevacki svjetovni red - Trsat 1940. 20. listopada - na molbu Odbora za gradnju crkve Sv. Terezije od Malog Isusa na Podvežici Treći red daje 200 dinara. 1943. 18. srpnja - pomažu svojim dobrovoljnim prilozima akciju za gradnju crkve Sv. Eugena u Rimu za uspomenu na jubilej Sv. pape Pija XII. 1947. u našoj Trećoredskoj Zadruzi moli se ''živa krunica'' za obraćenje grešnika (svi članovi molitveno i materijalno podupiru narudžbu malih orgulja) lipanj - podmladak TR pomaže u uređivanju crkve i popravljanju crkvenih odijela srpanj - u svezi s nabavom novih orgulja za baziliku Majke Božje na Trsatu, prikupljali pred crkvom milodare. Skupili 70.000 dinara listopad - fra Bonaventura Duda zahvaljuje na financijskoj pomoći jer je materijalno osiguran i preporuča se u tople molitve 1948. kolovoz - hodočašće u Svetište Marije Pomoćnice u Brezje 1949. svibanj - jednodnevni izlet parobrodom na otok Rab lipanj - uređenje trećoredske prostorije kolovoz - izlet na Triglav braća i sestre otvaraju svoje kuće za prenoćišta hodočasnika za Malu Gospu 1950. pripomoć u dobrovoljnim prinosima za uređenje unutrašnjosti svetišta Majke Božje na Trsatu *29. siječnja (u 10h) – mlada misa fra Bonaventure Dude (trećoredci koji se ispovijede i pričeste na mladoj misi dobivaju milost potpunog oprosta) studeni - kupljena barka «pasara» za trećoredsku zadrugu u svrhu pružanja dostojne razonode u Božjoj prirodi. Prozvana «Elizabeta», a blagoslovljena na Antunovo 1951. 1951. lipanj - poučavanje u glazbi : harmonij, orgulje, pianino, harmonika, mandolina srpanj - kupljen pianino u svrhu osposobljavanja članova za crkvenu glazbu rujan - dvije trećoredice s. Evica Lovrić i s. Katica Kopjar prešle u Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Rijeci studeni - prilog za Franjevačko dječačko sjemenište na Kaptolu

45


Spomenica 1861. - 2011.

46

1953. ožujak - predano za obnovu crkve 10.000 dinara travanj – materijalno pomažu svećenike franjevce u logorima 1967. 30. travnja – obilježena 40. godišnjica smrti velikog pjesnika i trećoredca b. Đure Sudete 1968. *25. kolovoza – u 19,30h koncert u Kapeli zavjetnih darova, a izvodila su se komorna djela muzičkih majstora baroka uz komentar prof. Fajdetića 1970. 21. lipnja – hodočašće u Rim na proglašenje blaženim Nikole Tavelića 30. kolovoza – doprinosima sudjelovali kod izgradnje novog sjemeništa u Samoboru, svečano otvorenje 6. rujna 29. studenog – prvi broj našeg trećoredskog glasila 1971. 31. listopada – doprinos za stradalu djecu iz Pakistana 19. studenog – izašao prvi broj lista ''Obavijesti Franjevačke Zajednice'' 1972. 30. srpnja – novi upravitelj Trećeg reda fra Zvjezdan Linić 1977. ožujak - prihvaćeno kumstvo djece koje uzdržava zagrebački Caritas 1984 travanj – bratstvo potpomaže popravak Čudotvornog raspela u katedrali Sv. Vida 2003. 8. lipnja – sveta misa na Delti na blagdan Duhova s papom Ivanom Pavlom II. i njegovo hodočašće u Trsatsko svetište 2005. ožujak - hodočašće u Međugorje, duhovna obnova na Trsatu koju vodi fra Ljudevit Maračić lipanj - hodočašće u Vukovar, izlet s djecom iz domova Selce, Lovran i Novi Vinodolski u Golubinjak, hodočaćše u Tabor rujan - duhovna obnova na Košljunu 2006. travanj - hodočašće u Asiz, posjet domu "Izvor" Selce


Franjevacki svjetovni red - Trsat lipanj - bdijenje na Trsatu za Duhove u povodu treće obljetnice posjeta Pape Rijeci. organizirali tribinu "Svako dijete treba dom" o udomljavanju i posvajanju studeni - Dani sv Elizabete predstava Frame Trsat o životu sv. Franje "Započnimo ispočetka" 2007. siječanj - hodočašće u Mariju Bistricu, Trakošćan i Lepoglavu ožujak - posjet Trsatu 40-ak djece iz Lovrana i Selca, 27.03. otvorili Prihvatilište za beskućnike "Ruže sv. Franje"na Kozali, Baštijanova 25a – blagoslovio ga je nadbiskup Ivan Devčić travanj - dobrotvorni koncert Riječkog komornog orkestra i solista HNK za Prihvatilište u Hrvatskoj čitaonici Trsat, hodočašće u Međugorje lipanj - izlet u Golubinjak s djecom iz domova listopad - FSR i FRAMA obilježili Međunarodni dan borbe protiv siromaštva prigodnom akcijom na Korzu studeni - Dani sv Elizabete Frama izvela igrokaz o Svetoj. Elizabeti, mjerenje tlaka i šećera , tribina o palijativnoj skrbi "Djelotvorna ljubav prema umirućima, sudjelovali na 2. simpoziju medicinskih sestara o palijativnoj skrbi radom "Vrijednost života i milosrdno djelovanje FSR-a“ prosinac - Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda dodijelila nam automobil za potrebe Prihvatilišta i drugog karitativnog djelovanja, snimljen dokumentarni film o Prihvatilištu 2008. *Posjet Prihvatilištu i vizitacija generalne ministre s. Encarnation del Pozo i generalnog duhovnog asistenta fra Ivana Matića u svibnju 2008. *Hodočašće u Jalžabet Hrvatskog nacionalnog bratstva FSR-a i Frame u svibnju 2008. *Preseljenje iz samostanskih prostorija u novi prostor u Pastoralnom centru u lipnju 2008. *Studeni Dani sv Elizabete na Trsatu : koncerti,prodajne izložbe prihod namjenjen u karitativne svrhe,tribine,posjet udruzi Srce .... * Prosinac sv Nikola na Trsatu za djecu oboljelu od cerebralne paralize 2009. *Križ Sv. Damjana na Trsatu u ožujku 2009. *Slavlje 800. obljetnice Franjevačkog reda za Riječku nadbiskupiju na Trsatu u travnju 2009. *Predstavljanje knjige„Pag u zagrljaju mora i povijesti“ b. Valentina Donandića u lipnju *Posjet Prihvatilištu i vizitacija nacionalnog ministra b. Vida Mate Batorovića

47


Spomenica 1861. - 2011.

48

2009. *Studeni duhovna priprava za blagdan sv Elizabete na područnoj razini, dani sv Elizabete na Trsatu uz prigodni program 2010. *Susreti s ostalim bratstvima u Rijeci: svakih nekoliko mjeseci u drugom bratstvu u 2010. *Područne skupštine, susreti i duhovne obnove na Košljunu i Lošinju *Područna hodočašća na Trsat u Marijinim danima u svibnju svake godine te u Križišće, Kraljevicu i Crikvenicu u studenome 2010. *Godišnji susret novaka: na Trsatu u listopadu 2010. *Socijalna inicijativa Područnog bratstva FSR-a i Frame: prodaja eko vrećica u svibnju 2010. * Akcija Mladi protiv gladi – Socijalna samoposluga u listopadu 2010*Obilježavanje Dana planeta zemlje prodaja eko vrećica u suradnji sa drugim bratstvima grada Rijeke-prilog namjenjen u karitativne svrhe *Bratski pohod i vizitacija Područnog vijeća u lipnju 2010. *Vizitacija Generalnog vizitatora Reda manje braće u studenome 2010. *Uređenje kapele Sv. Franje u samostanskom klaustru OBILJEŽAVANJE JUBILEJA 150. GODIŠNJICE NAŠEG BRATSTVA (1861.-2011.) *Početak na blagdan Sv. Elizabete 2010. a završetak na isti blagdan 2011. * Dani sv Elizabete na Trsatu : izložba fotografija: „Žene danas – na tragu Sv. Elizabete“,koncert benda Prihvatilišta „MAD“ i večer prihvatilišta „Ruže sv Franje“... *Oformljeni odbori za organizaciju događaja tijekom obilježavanja Jubileja: molitveno-liturgijski, karitativni, ekološki i ostalo *Središnje obilježavanje Jubileja: 21. svibnja 2011. u Pastoralnom centru Aula pape Ivana Pavla II. na Trsatu


Franjevacki svjetovni red - Trsat

POVREMENE AKTIVNOSTI Rad s djecom iz domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi: povremeni posjeti domu „Izvor“ Selce i organizirani susreti na Trsatu i Učki Dani Sv. Elizabete Ugarske na Trsatu: pet godina zaredom višednevna duhovno-kulturno-humanitarna priprema za blagdan zaštitnice FSR-a Tjedan beskućnika u Rijeci: različitim događajima obilježavanje godišnjice osnutka Prihvatilišta Ususret Sv. Klari: tri godine u nizu tradicionalno hodočastimo sestrama klarisama u Zagreb *Smrtni dan s. Marije Krucifikse Kozulić, službenice Božje i naše sestre: susret sa sestrama Družbe Srca Isusova Hodočašća – u kapelicu na brdu Sv. Križ; Asiz, Međugorje, Marija Bistrica, Vukovar, Split, Pula Humanitarne večeri za osobe s posebnim potrebama: nastupi beskućnika, osoba s mentalnom retardacijom i cerebralnom paralizom te korisnika Kuće utočišta za siromašne Ekološke inicijative: tribina "Smeće-apokaliptički znak vremena" u lipnju 2009. i planinarske šetnje Susreti „U duhu obitelji“ u 2009. Akcije mjerenja tlaka i šećera u krvi Poetsko-glazbene večeri: humanitarni koncerti klasične glazbe, bend Prihvatilišta MAD Roses, kazivanje poezije od strane autora-članova Bratstva Predkorizmena klanjanja u katedrali Sv.Vida Dan bratstva Kaptol na Trsatu

49


Spomenica 1861. - 2011. REDOVITE AKTIVNOSTI

50

Prihvatilište za beskućnike »Ruže sv. Franje« Mjesno bratstvo Trsat Osnovano je u ožujku 2007. Kao jedino na području Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije. U prostoru od oko 100 m2 s 13 ležajeva, koji je povjerila Riječka nadbiskupija, dosad je zbrinuto 250 ljudi bez krova nad glavom iz cijele Hrvatske i inozemstva. Više od 60% ih je uspješno resocijalizirano (sređena im je dokumentacija, pronađen posao, trajni smještaj, mogućnost liječenja od ovisnosti kod dijela beskućnika...). Projekt provode članovi bratstva i brojni volonteri. Korisnici prihvatilišta uključeni su u različite programe (kreativna, sportska i glazbena radionica). Pruža im se i duhovna, zdravstvena i pravna podrška. »Ulične svjetiljke« Prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama Pokrenut je u rujnu 2008., dosad je tiskano 11 brojeva u više od 70.000 primjeraka, prodanih iz ruku beskućnika na ulicama Rijeke, Zagreba i ostalih većih hrvatskih gradova. Časopis se financira na bazi samoodrživosti, odnosno, od tržišne cijene primjerka od 8 kuna, pola se ulaže u tisak novog broja, a ostatak pripada prodavaču-beskućniku. Osnovni cilj izlaženja »Uličnih svjetiljki« je pomoć beskućnicima u resocijalizaciji te senzibiliziranje javnosti o sve većim problemima socijalno isključivih skupina ljudi u Hrvatskoj (beskućnici, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, obespravljeni hrvatski branitelji, bivši zatvorenici i bivši ovisnici te psihički bolesne odrasle osobe). Svi su suradnici »Uličnih svjetiljki«, počevši od urednika, volonteri. Socijalna samoposluga Akcijom "Mladi protiv gladi – Socijalna samoposluga" u listopadu 2010. pokrenuta je ideja o stalnoj podjeli hrane, higijenskih i kućanskih potrepština za nešto manje od tisuću građana Rijeke koji žive s prosječno 500 kuna stalne državne pomoći. Odjel za zdravstvo i socijalnu skrb Grada Rijeke ustupio je trsatskom bratstvu FSR-a prostor od 80 m2 u besplatnom najmu za ovaj projekt. Resorno Ministarstvo je izdalo pismenu suglasnost o trajnoj mogućnosti provođenja humanitarne pomoći. Za donaciju osnovnih živežnih namirnica i drugih proizvoda bit će trajno pozivane sve pravne i fizičke osobe. Krajnji je cilj smanjenje broja najsiromašnijih građana kojima bi se dolaskom po hranu nastojali pružiti različiti oblici pomoći (pronalazak zaposlenja, rješavanje stambene, zdravstvene, pravne i ostale životne problematike). Za početak, projekt će se provoditi volonterski. Rad na poboljšanju kvalitete života romske populacije Cilj projekta organiziranog u Rijeci je da se roditelje edukacijom usmje-


Franjevacki svjetovni red - Trsat ri na što kvalitetnije zadovoljenje zdravstvenih, emocionalnih i socijalnih potreba romske djece te razvijanje vještina, sposobnosti i navika kod djece. To će se omogućiti poboljšanjem komunikacije u romskim obiteljima. Roditeljima će se osvijestiti važnost brige o djeci kao i brige za vlastito zdravlje, razvoj socijalnih kompetencija,čuvanja okoliša i zbrinjavanja komunalnog otpada. Provodit će se i edukacija o važnosti usvajanja hrvatskog jezika kod djece polaznika prvih razreda osnovne škole. Kuhinja za starije i nemoćne FSR-ovce i naše sugrađane Briga za starije i nemoćne FSR-ovce: svakodnevna priprema i razvoženje ručkove. Molitva i posjeti nemoćnima i bolesnima Posjeti bolesnih i nemoćnih u njihovim domovima i drugim ustanovama, molitva krunice sa njima, dijeljenje svetih sakramenata. Posjeti Psihijatrijskoj bolnici Lopača s članovima Frame Molitva krunice u Svetištu: svakodnevno braća i sestre predvode Molitva Časoslova srijedom Kreativne radionice: Likovne, glazbene i poljoprivredne radionice riječkog prihvatilišta za beskućnike koje je radnu terapiju i rehabilitaciju prigrlilo kao učinkoviti način približavanja i pomaganja ljudima u potrebi.

51


52

FOTOGALERIJA

Na slici fra Ivan Kovač, s. Josipa (Pepica), b. Ivan, s.Vera, s. Ankica, s. Blaženka, b. Marijan, fra Jerko Fučak, b. Drago i drugi

Druženje braće i sestara nakon križnog puta


Fra Ivan Kovač, upravitelj Franjevačkog Svjetovnoga Reda (duhovni asistent) i drugi Hodočašće u Mariju Bistricu s duhovnim asistentom fra Rajkom. Na slici s. Ada, s. Ankica, s.Marijana, s. Ljiljana, s. Klaudija

Zavjet 1967g. Trsat Duhovni asistent fra Petar Kinderić


Spomenica 1861. - 2011.

S. Vida, s. Ankica, s. Bla탑enka Marija Bistrica 2001. godina


Franjevacki svjetovni red - Trsat

Asiz 2006. godina

Primanja u franjevaÄ?ki svjetovni red 2010.


Spomenica 1861. - 2011.

Plakat franjevaÄ?kog svjetovnog reda i frame


Franjevacki svjetovni red - Trsat

Band prihvatilišta, Mad Roses

Akcija Mladi protiv gladi za zbrinjavanje socijalno najugroženijih. Na slici; s. Andrea, b. Ante, b. Siniša


Spomenica 1861. - 2011.

Otvaranje samoposluge za socijalno

UliÄ?ne svjetiljke

Reprezentacija beskućnika Brazil 2010.


Franjevacki svjetovni red - Trsat

S. Veronika Nela Gašpar Potreba za »božanskim« da bi se živjelo »ljudsko«

Slika o Bogu i slika o čovjeku najuže su povezane

P

osljednjih desetljeća ovoga stoljeća svjedoci smo religioznog buđenja. Ta činjenica, prema F. Rodé i mnogim drugima, «ponovno dokazuje kako je religija bitna sastavnica čovjekove prirode, a nije tek neko prolazno sjećanje u njegovom povijesnom razvoju. No, pojava novih religioznih pokreta u svijetu nosi sa sobom i nešto drugo, a to je protest protiv suvremenog sekulariziranog društva. Sekularizacija sve jače potiskuje religiju na rub društvenih zbivanja. Moralni život više nema svojega temelja u Bogu. Pojam grijeha, što znači odgovornost pred Bogom, zamijenjen je difuznim osjećajem krivice. Svako nasilje nad čovjekovom prirodom stvara u njemu teške frustracije. I čovjek traži kompenzaciju u novim «religioznim pokretima». A budući da suvremen čovjek zapadne civilizacije (postmoderne) ne želi normativne, zakonske i oblikovane religije on se rado oduševljava istočnjačkim religijama jer u njima nema takve stroge normativne prakse. Religioznost suvremenog postmoderne izgubila je klasične oznake metafizičke religije. «Čovjek je u postmodernoj i tako i tako tvorac samoga sebe, pa je prema tvome on tvorac i svoje religioznosti». Za njega nema Boga, ali ima bogova, nema univerzalnog spasa, ali postoji mnoštvo različitih, često suprotnih, ponuda spasa i spasenja. Nema objektivne istine, nema objektivnih vrednota, sve je relativno i trenutačno. Ništa nije trajno i vječno, sve je u protoku i mijeni. Iz svega možemo zaključiti da je stvarnost shvaćena u svojoj konkretnosti po sebi čista imanencija, bez ikakve transcendencije. Stoga možemo dodati da je nijekanje transcendencije isto tako jedna od glavnih oznaka postmoderne misli. Štoviše, ovdje nije samo nijekanje transcendencije bitna oznaka, nego i redukcija same transcendencije na imanenciju. «Budući da je čovjek postmoderne potpuno individualiziran, i njegova će religija biti označena prije svega individualizmom i individualnim viđenjem religioznoga» . Ona je raspršena religioznost koja više ne želi misliti, nego samo iskusiti sveto a «sveto» nije ono što se može misliti, nije neko biće s kojim se može uspostaviti komunikacija. Sveto je, prije svega, neka sila, neki zanos ili jednostavno ono nepojmljivo, ali iskustveno. Za pos-

59


Spomenica 1861. - 2011.

60

tmodernog čovjeka nije toliko važna spoznaja koliko iskustvo toga nepojmljivoga. Dakle, suvremeni čovjek o »svetom« govori na nov način. Upravo je potreba za iskustvom nečega što nadilazi izlomljenu svakidašnjicu govor svakodnevnog iskustva da «ono što je u čovjeku najdublje ostaje uvijek isto» . Čovjek živi u misteriju, s misterijem i pred misterije. K. Rahner definira čovjeka bićem sposobnim dohvatiti misterij. To je za njega čovjekova najdublja definicija. Čovjek ne može živjeti bez misterija. Ako mu to nije Bog (Apsolutni misterij), on stvara svoj misterij. Apsolutni Misterij «nije apsurd, naprotiv, njegova suprotnost apsolutno Ništa je apsurd. On je izvor svjetla, on je izvor i uvir našega života, tako da nam je živjeti ili u misteriju ili u apsurdu» . Zato stoji tvrdnja, ističe M. Jurčević: «čovjeku je Bog potreban, jer čovjek nije samo 'naravno' stvorenje, on je 'nadnaravno' biće koje je božanskog podrijetla i božanskog cilja. Čovjek je stvorenje u svijetu a ciljem usmjereno u 'nadsvijet'. Čovjek ima u sebi usađen cilj i trajno osjeća da mu nešto nedostaje, svjestan je svoje nepotpunosti nemoći da sam sebe ostvari» . Čovjek osjeća potrebu da se sretne s Apsolutnim, da ga iskusi, da ga dotakne ili dodirne, jer njemu je neizdrživo težiti za nekim Apsolutnim, gladovati i žeđati za Svetim, a to Apsolutno ili Sveto ne moći nikada iskusiti. Tek kad iskusi Nedodirljivo i Nedohvatljivo, kada ga to iskustvo ispuni i usreći, tek tada čovjek sebe doživljava u punini svoje ljudske naravi i života. Zato je trajnost i neprekidnost opstojnosti religije kroz povijest svjedočanstvo čovjekove potrebe za sigurnim i osiguranim životom jer «čovjek jedino otkrićem svetoga utemeljuje svoje postojanje, nadilazi svoju konačnost, jamči svojoj kratkoj zemaljskoj putanji smisao i otvara sebi prolaz prema vječnoj budućnosti» . Čovjekovo zadovoljstvo u postmodernoj sažeto je u otkrivanju novoga, a ne vjernosti starome. Na mjesto iščekivanja i ostvarenja utopija budućnosti nailazi pomama za užicima i opuštenostima u sadašnjosti, odmah i sada oslobađajući u pojedincima urođenu sklonost prema materijalnom blagostanju, užitku, bezbrižnosti i neposrednosti. Zajedništva su postala sumnjiva, a individualizam dobio na cijeni i važnosti. Ljudi postmoderne, za F. Rodé, žive sve slobodnije i na izgled sretnije, ali ih potresaju unutrašnje krize identiteta i potreba za zajedništvom. Osamljenost, potištenost, egzistencijalne smutnje potkopavat će vjerojatno nacrt obnove svijeta u znaku individualizma i liku pluralizma. Na djelu je, zaključuje N. Dogan, «sveopća kriza identiteta čovjeka i svijeta u kojemu živi» . Postmoderni čovjek ne vidi nigdje svoju esenciju, svoj identitet, svoju ljudsku bit ili narav, nego je sam graditelj ali i rušitelj samoga sebe. Njegova je zadaća stalno biti na oprezu i sebe ponovno reinterpretirati i dati si novo lice i novu formu prateći stvarnost u kojoj živi. Postmoderni čovjek je uvijek na putu prema nečemu što on iskonski traži, ali to još ne posjeduje. A to je njegova sreća koju on poima kao pitanje trenutka u kojemu živi. I današnji čovjek treba proroka čije poslanje po svojoj naravi nije prvotno


Franjevacki svjetovni red - Trsat navještaj budućih događaja, već iz Božje perspektive, odnosno po Božjem nadahnuću interpretacija sadašnjih zbivanja, na koja se onda buduća nadovezuju. Slika o Bogu i slika o čovjeku najuže su povezane. Sve pročišćenija slika Boga vodi sve zdravijem odnosu ljudi međusobno i njihova zajedničkog odnosa prema Bogu. Uzvišenija slika o Bogu vodi k uzvišenijoj slici o čovjeku. Potreban nam je stalni napor i trajna borba za što čistiju sliku o Bogu. Značajne su posljedice koje ima slika o Bogu na čovjekovo shvaćanje sama sebe i svoga odnosa prema Bogu, prema drugome i prema svijetu u kojemu je živio. Da bi se postojanje svijeta prihvatilo kao sreća i naš se život ispunio radošću, prvi uvjet koji postavlja kršćanska objava jest učenje o stvaranju svijeta i čovjeka od osobnog Boga. Kad bi zadnja stvarnost bila slijepa i bezlična energija, koja vječno stvara i razgrađuje bića, sreća i radost zaista ne bi bile moguće na ovom svijetu. Ako je čovjek sâm produkt nužde i slučaja, koji nitko nije htio, sreća postojanja bila bi mu strana. «Ne našavši odgovora na pitanje zašto postoji nešto a ne ništa, egzistencijalizam posve logično čovjekovu egzistenciju shvaća bezrazložnom bačenošću u svijet» . Međutim, biblijska nam objava govori sasvim drugim jezikom. Ona nam kaže da se u početku svega nalazi Apsolutni misterij ljubavi, Bog koji svakog po imenu poziva na postojanje Čovjek postoji voljom Nekoga, koji ljubi i stoga je njegovo podrijetlo u Božjoj slobodi i ljubavi. Službeno je učiteljstvo nekoliko puta potvrdilo tu Božju posvemašnju stvaralačku slobodu ljubavi. A na pitanje o tome zašto je Bog stvorio svijet i čovjeka Crkva je službeno odgovorila u vrijeme Prvoga vatikanskoga sabora. Dogmatske odluke toga sabora doslovce su ponovljene u Katekizmu Katoličke crkve . Iz toga je teksta jasno da je svrha svega Božjeg stvaralačkog djelovanja njegova želja da svoju ljubav podijeli s čovjekom i svakim stvorenjem. Svjestan toga, čovjek može postojanje iskusiti kao sreću, radost i izuzetnu slobodu jer ga Bog nije stvorio kao dio cjeline, bez koje ne bih postojao, nego ga je stvorio jedincatog, izvornog, nenadoknadivog, nezamjenjivog, s osobnom sudbinom, koja pripada samo njemu. Nije ga stvorio kao sredstvo za nešto ili nekoga većeg od njega. Stvorio ga je autonomnog pod svojim suverenitetom slobode i ljubavi. Stoga, kršćanin nije biće negacije, odbijanja i pobune, nego biće afirmacije svijeta i života. Ovo učenje o stvaranju, zaključuje G. Greshake, «izvor je radosti, koja je izraz sreće: sreće i radosti, fundamentalne, ontološke i prvobitne» . Druga sreća kršćanina jest u tome, što je uvršten u povijest spasenja i što živi u vremenu, koje je Krist otkupio znajući zašto je dobio život i kamo ide. Kršćanin doživljava ljudsku povijest kao privilegirano područje Božjeg djelovanja. Tek odatle moguće je gledati na cjelokupnu ljudsku povijest kao na povezanu i smislenu cjelinu, tj. kao na povijest spasenja čiji pozitivni ishod jamči sam Bog. Ono prošlo djeluje u sadašnjosti tako da

61


Spomenica 1861. - 2011.

62

se čovjek sada upire o Božju već prije zajamčenu i provjerenu vjernost. Ova vjernost Božja jest jamstvo budućnosti. U isto vrijeme, ali s druge strane, značenje spasenjskih djela jest u tome da čovjeku pred očima drže obećanje o još većem i definitivnom zahvaćanju Božjem u tijek povijesti koje će se dogoditi u «punini vremena» i «na kraju vremena» (usp. Gal 4, 4-7). Golema je šansa živjeti u pravocrtnom vremenu, koje ide od stvaranja svijeta do konačnog ispunjenja, kada će Bog biti sve u svemu. To je vrijeme sretnog i odgovornog napora, osmišljene aktivnosti, to je sadašnjost punine, osnovana na prošlosti i otvorena posljednjem ispunjenu, u kojemu znamo jedino to, da ćemo ići iz divljenja u divljenje. Nikada kršćanstvo ne bi preskočilo granice Palestine, da u svojoj srži nije bilo obećanje sreće i radosti ponuđene čovječanstvu. To je radost zajedništva s Bogom, jednim, živim i istinitim, radost pobjede ljubavi nad smrću. Ovaj «već» prožet je s «još ne» kojim je naše vrijeme otvoreno vrijeme a to je apsolutno potrebno za sretan život jer kome je budućnost zatvorena, bio to čovjek pojedinac ili društvo njemu prijeti apatija, očaj, besmisao. Već smo rekli da je suvremeni čovjek nesposoban zamišljati budućnost koja ne bi bila puko produživanje sadašnjosti. Pred sobom treba imati otvoren put, cilj koji treba postići, budućnost bez granica. U linearnom vremenu svaka je osoba jedinstvena i neponovljiva, svaka odluka ima težinu i ozbiljnost, jer je bez povratka a život «ima apsolutnu vrijednost, jer je jedini koji nam je darovan za življenje» . Analizirajući neke osnovne datosti ljudske egzistencije kao ljubav i smrt u svjetlu objave G. Greshake pokazuje da se one savršeno slažu s onim, što nam objava govori o čovjeku u svijetu i njegovoj uronjenosti u vrijeme. Težnja za besmrtnošću dolazi od ljudskog bića koje ljubi. U povijesti misli nije se vodilo dovoljno računa o toj čovjekovoj težnji. Čovjek je bio definiran kao animal rationale, premalo i rijetko kao animal amororsum. Često se zaboravljalo da je čovjek slika Božja (Post 1,26) a «Bog je ljubav» (1 Iv 4,8. 16). Ipak, u tome je srž ljudskog postojanja a sposobnost ljubavi stoje u omjeru s nadom u besmrtnost. «Impresivno je, kako danas u zapadnom svijetu goleme mase prihvaćaju ideju da je čovjek smrtan, u smislu, gdje smrt znači totalno uništenje. Vjerojatno je, da je ovako lako prihvaćanje smrti kao definitivnog kraja uvjetovano opadanjem sposobnosti ljubavi. Inertnost, pasivnost, ravnodušnost nemaju potrebe za besmrtnošću» . Kršćanski mistici su uvijek sreću povezivali s ljubavlju a u sreći je budućnost mnogo važnija od sadašnjosti. Intenzitet sreće ovisi o jakosti nade u vječni život. Bez nje bi sreća mogla biti samo trenutačna. Tako se nada u besmrtnost javlja kao neophodan uvjet da bi sreća imala neku konzistenciju, zaključuje G. Greshake. Objekt nade jest Bog. Bog je jedina zaštita od prijetnje smrti, jedini temelj sreće. A Bog sâm – apsolutno ispunjenje smisla čovjekova života – jest zajedništvo, communio. Ta latinska riječ «communio» nije istovjetna s


Franjevacki svjetovni red - Trsat našim pojmom «zajedništvo», ona je mnogo više zbivanje u kojem različiti pojedinci, dajući si uzajamno udjela u svojem životu, ostvaruju zajednički život, te upravo u svojoj različitosti ostvaruju jedinstvo. Communio, dakle, znači jedinstvo, koje svoju suprotnost, naime, mnoštvo, nema izvan sama sebe, nego je nosi u sebi. Jedinstvo toga communio upravo je ono jedinstvo koje znači komunikaciju «mnogih» koji ostaju različiti. Ono je posredovanje identiteta i različitosti koja je usmjerena prema jedinstvu, i jedinstva koje se ostvaruje upravo u «suigri» mnogih. Ono što se početno može ustvrditi u međuljudskim iskustvima, vrijedi na najviši, našem razumu nedokučiv način, za trojstvenoga Boga. U njemu se pokazuje kako biti-u-sebi i biti-zajedno nisu suprotnosti, kako bi se, polazeći od ljudskoga iskustva, možda spontano moglo reći: što sam ja više ja, to manje sam ovisan o drugima i drugima podređen; a što sam ovisniji o odnosima, to sam ja manje ja! Ne, ističe G. Greshake, «oboje se gledom na trojedinoga Boga pokazuje kao upravno proporcionalno: osobe u Bogu jesu one same po tome, što su posvema jedna od druge i jedna prema drugoj, te tako čine jedno nerazdvojivo božanstvo. Bog je, dakle, utoliko jedan ukoliko je on nerazrješiv osobni, bolje: međusobni sklop odnosa. Svaka je božanska osoba posvema prema drugoj i dolazi od nje, i to u striktnoj uzajamnosti, tako da svaka ujedno daje i prima One, dakle, nemaju nikakvu samostojnost jedna nasuprot drugoj, nego su, to što jesu, samo u tom odnosu jedna od druge, jedna s drugom i jedna prema drugoj» . Čovjek je stvoren na sliku toga trojedinoga, «komunijalnoga» Boga da bi jednom zauvijek imao udjela u njegovu životu. A to je moguće samo ako je i čovjek sâm komunijalan, zajedničar. Drukčije bi, naime, bio strano tijelo u životu koji mu je obećan. Čovjek je, dakle, već od svojega stvaranja, to jest po svojoj biti zajedničarski ustrojen. No, sve to što po biti «onotološki» jest, mora u slobodi iz izvornosti vlastitog bića osobno doseći i ostvariti. Zajedništvo koje je stvaranjem zadano čovjek treba dosegnuti u slobodi i postajati više communio, da bi prispio većoj sličnosti s Bogom i tako ušao u božanski život. «Samo ako u ostvarivanju zajedništva Boga i čovjeka oba sudjeluju u davanju i primanju, ono se uistinu ostvaruje kao uzajamni suodnos. Stoga nije samo Bog onaj koji daje, nego – iskažimo to igrom riječi – 'on daje da činimo' kako bi sâm od stvorenja mogao primiti odgovor ljubavi» . Dakle, u vremenu i povijesti trebamo i smijemo postati ono što je Bog: communio, u izazovima naše male životne i velike svjetske povijesti izaći iz prvotnoga narcizma grijeha, postati sposobni za zajedništvo, ostvarivati jedinstvo i biti kvasac jedinstva za druge: to je odgovor na pitanje smisla ljudskoga života u svijetu, to je ispunjenje čovjekove čežnje i potrebe za Svetim. Posve na crti ovog odgovora dade se razumjeti i logika i nutarnja dosljednost starozavjetne i novozavjetne povijesti spasenja i njezinih obećanja. Stalno obilježje Izraelove povijesti jest Božji Savez s njegovim

63


Spomenica 1861. - 2011.

64

narodom. Čovjeku se tu postavlja zadatak da vodi život koji je primjeren tom Savezu te da sve više ulazi u taj savez koji Bog sklapa s njime. Koliko je duboka stvarnost Saveza, pokazuje zaručnička simbolika koja seže sve do Novoga zavjeta, a javlja se već u Starom zavjetu (usp. Iz 62,5). A «vertikalni» smjer Saveza istinski je i stvaran samo ako se ostvaruje i «horizontalno». Zajedništvo s Jahvom potiče, naime, na zajedništvo s ljudima. Ako se Bog po tom savezu odredio kao «Bog ljudi», onda se u odnosu prema tomu Bogu može stajati samo ako se uključimo u njegovu kretanju prema čovječanstvu. Stoga s pravom kaže W. Pannenberg: «Uzajamna povezanost zajedništva s Bogom i zajedništva ljudi tvori središnji sadržaj Izraelova svjedočanstva među narodima svijeta» . U znaku ostvarivanja zajedništva ne stoji samo starozavjetna povijest spasenja, već napose njegova novozavjetna konkretizacija u Isusovoj pro-egzistenciji koja se očituje kao život u zajedništvu s Bogom i čovjekom. Osobito se oproštajnim govorima u Ivanovu evanđelju, ističe da se to jedinstvo, zajedništvo Oca i Sina, treba proširiti na Isusove učenike i po njima obuhvatiti cijeli svijet. Da, u tome se sastoji Isusova oporuka, njegova posljednja sveobuhvatna volja i sažetak svih njegovih riječi, djelovanja i trpljenja: «Da svi budu jedno kao što ti; Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu» (Iv 17,21). U Isusovu jedinstvu s Ocem, u njihovoj uzajamnoj ljubavi «već prije postanka svijeta» (Iv 17,24) sastoji se Isusova «slava»; a nju on dalje daruje učenicima: «I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno» (Iv 17,22-23). Tako jedinstvo proizlazi iz jedinstva trojedinoga Boga te kao «savršeno jedinstvo» u Bogu treba i završit. Communio, dakle, koje postoji u trojedinom Bogu, treba se odraziti na Isusovim učenicima: kao takvi bivaju poslani da cijeli svijet izvuku iz njegove rascjepkanosti i da ga uvedu u vlastito zajedništvo s Bogom i uzajamno. Dakle, mi ljudi možemo međusobno postati jedno samo ako se nađemo u višem jedinstvu, u jedinstvu s Bogom. Put do bližnjega ide preko Boga. Ako nema ovog sredstva našeg jedinstva, ostajemo vječno jedni od drugih rastavljeni ponorima koji nikakva dobra volja ne može premostiti. A ako Duh Sveti izražava Božje jedinstvo, onda je, zapravo, on taj Sveti za čijim iskustvom svjesno ili nesvjesno «vapi» svaki čovjek pa i čovjek postmoderne. «Duh Sveti upućuje na Trojstvo, a samim time upućuje i na nas. Naime trojstveni Bog je pralik novog, ujedinjenog čovječanstva. On je pralik Crkve, ako molitvu Isusovu smijemo smatrati utemeljenjem Crkve: 'Da budu jedno kao i mi!' (Iv 17, 11.21s). Trojstvo je mjera i temelj Crkve: ono je cilj i ostvarenje Božje riječi u stvaranju čovjeka: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku! (Post 1,26). U Presvetom Trojstvu čovječanstvo koje je svojom razjedinjenošću postalo upravo protuslika Božja


Franjevacki svjetovni red - Trsat treba ponovno postati jedan jedinstveni Adam čija je slika – kako vele Oci – grijehom razbijena te je sada razasuta u komadima. Čovjek po mjeri Boga upravo u Trojstvu postiže svoj cilj, da bude jedno 'kao što smo mi jedno'. Crkva nema neki drugi cilj u odnosu na čovjeka, nego ponovno ga vratiti samome sebi. A ako Duh Sveti izražava Božje jedinstvo, onda je, zapravo, on životni element Crkve u kojem se ono sučeljavanje pomiruje sa suživotom: razbacane dijelove Adama opet ujedinjuje u jedno» . Crkva je »zajedništvo onih koji vjeruju u djelovanje Duha Svetoga po kojemu su stavljeni u kristovski odnos prema Bogu i ljudima« .

S. Veronika Nela Gašpar

65


Spomenica 1861. - 2011.

S. Ana Fruk, FSR

66

Franjevački svjetovni red i Franjevačka mladež – zajedno koracima sv. Franje Obilježavanje 150. godina postojanja mjesnog bratstva Trsat

O

bično kad obilježavamo nečiji rođendan u središtu događanja trebao bi biti slavljenik. Tako sam i ja danas nastojala našeg slavljenika staviti u središte “promatrajući” ga kroz 3 vida – onog koji nam je sv. Franjo pružio kao primjer, a onda uspoređujući kako bratstva FSR-a i Frame usvajaju taj Franjin primjer, i na koji način idu zajedno koracima sv. Franje, kako kaže naslov izlaganja. Izabrala sam 5 događaja iz Franjina života koje sam smatrala bitnim za plodonosan i bogat život ovog bratstva FSR-a, i bratstva Frame koje uz njega živi. To su: (1) Molitva pred Raspetim, (2) “Ovo je ono što hoću…”, Evanđelje i Pravilo FSR-a kao nadahnuće za život, (3) Bratstvo, kao temelj franjevačkog načina života, (4) Susret s gubavcem, te (5) “Idi i popravi moju kuću!” 1.

Molitva pred Raspetim

Sv. Franjo – Molitva pred Raspetim Svevišnji, dični Bože, Rasvijetli tmine moga srca, Podaj mi ispravnu vjeru, Sigurnu nadu i savršenu ljubav. Osjet i spoznaju, Gospodine, Da izvršim tvoju svetu i istinsku volju. Pravilo FSR-a 8 i Statut Frame 11 Kao što je Isus bio pravi Očev klanjatelj, neka tako i oni nastoje da im molitva i razmatranje budu duša života i rada. GK FSR-a 12,3 Braća neka vole sinovski susret s Bogom, a molitva i kontemplacija neka bude duša vlastitog života i vlastitog rada. Neka nastoje otkriti prisutnost Očevu u vlastitome srcu, u prirodi i u povijesti ljudi u kojoj se ostvaruje njegov spasiteljski naum. Promatranje tog misterija učinit će ih spremnima za suradnju u tom naumu ljubavi.


Franjevacki svjetovni red - Trsat Drugačiji život svetoga Franje započeo je nekolicinom susreta koji su duboko promijenili njegov pogled na svijet i ljude koji ga okružuju. U svrhu predstavljanja teme koja mi je povjerena, spomenut ću neke od tih susreta, a započet ću Franjinim susretom s Gospodinom u crkvici Sv. Damjana. Odabrala sam ovaj susret zato što je on, po mome mišljenju, primjer kako svako djelovanje treba započeti – molitvom. Tako je i u dokumentima FSR-a i Frame također istaknuta važnost molitve za naš život i djelovanje (Pravilo FSR-a 8; Statut Frame 11). Molitvom trebamo nastojati otkriti Božju prisutnost u vlastitom srcu, u ljudima oko sebe, u društvu, u prirodi. Na taj način postajat ćemo sve spremniji “da izvršimo tvoju svetu i istinsku volju” u različitim stvarnostima života. Koliko mi je poznato, i ovo prekrasno djelovanje bratstva na Trsatu, pokretanje prihvatilišta za beskućnike, proizašlo je upravo iz intenzivne molitve braće i sestara, mlađih i starijih, koji su bili dovoljno ponizni i otvorena srca da pitaju: “Gospodine, što hoćeš da učinim?” I po tome i dalje nastavljate djelovati. Nije bitno koliko netko moli ili u kojem obliku, nego je važno da duh molitve sve prožima. I GK FSR-a 14,5 kažu: “Pravi klanjatelji Oca mogu mu iskazivati štovanje i moliti ga na svakome mjestu i u svako doba; ipak, neka braća nastoje pronaći vrijeme šutnje i sabranosti koje će posvetiti isključivo molitvi.” Primat se, dakle, molitve ne postiže umnažanjem, dužinom, učestalošću, nego intenzitetom duha molitve koji prožima sve što jesmo i što činimo. Ovako shvaćena molitva nije ni u kom slučaju alternativa djelovanju i akciji: ili moliti ili djelovati; moliti ili biti apostolski aktivni. To se ne želi reći. Nego, duh molitve treba sve prožimati. Sv. Bonaventura je o Franji rekao: “Molitva mu je bila zaštitom i kad je radio.” Duh molitve želi otvoriti oči za cjelokupnu stvarnost jer se u svoj stvarnosti Bog očituje i približava čovjeku. Stoga on želi da mi, svjetovni franjevci, članovi FSR-a i Frame, svojim životom budemo novi odgovor Bogu na sve njegove pozive po znakovima vremena. A znakove vremena može otkriti samo onaj koji duhom molitve u sebi ima “Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje”. 2. “Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.” – Evanđelje i Pravilo FSR-a Sv. Franjo – čitanje Evanđelja u Porcijunkuli (1Čel 22) Ali kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo Evanđelje, kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio o kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i

67


Spomenica 1861. - 2011.

68

pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: “Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.” Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne pobožno provoditi ono što je čuo. ... S najvećim je poštovanjem i posebnom pomnjom želio izvršavati i sve ostalo što je čuo. On naime nije bio gluhi slušač evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti. Pravilo FSR-a 4 (v. Statut Frame 7) Pravilo i život franjevca svjetovnjaka jest ovo: opsluživati Evanđelje, Gospodina našega Isusa Krista, slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života s Bogom i s ljudima. … Neka se svjetovni franjevci osim toga obvežu da će često čitati Evanđelje, prelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje. Statut Frame 2 Frama pripada Franjevačkoj obitelji kao sastavni dio FSR-a te Pravilo FSR-a odobreno od pape Pavla VI. smatra dokumentom koji nadahnjuje rast vlastitoga kršćanskog i franjevačkog poziva, kako u osobnom životu tako i u bratstvu, potvrđujući taj odabir obećanjima koja se obnavljaju svake godine. Ono što je obilježilo život svetoga Franje bio je i njegov odnos s Evanđeljem. Opsluživati Evanđelje znači prije svega prihvatiti u srce i u pamet Riječ, čuvati je, razmišljati i meditirati je do to mjere da čovjek jednostavno počne misliti i osjećati evanđeoski, imati mentalitet Isusov kako bi sve to imalo kao svoj plod i normalnu posljedicu: staviti se na raspolaganje prihvaćenoj Riječi. Koliko puta smo slušali Božju riječ? Koliko puta je bila naviještena nama, a koliko puta smo je poslušali? Koliko je Franju promijenila ta Riječ? Koliko poslušana Riječ mijenja život? Franjo je uskliknuo: “Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti!” Vjerujem da smo iščitavajući Pravilo FSR-a u njemu prepoznali evanđeoske vrednote. Blaženi Ivan Pavao II je na Međunarodnom kongresu FSR-a i Frame održanom u listopadu 1982. te ponovno na audijenciji u sklopu Generalnog kapitula FSR-a 2002. izrekao ove riječi: “Proučavajte, ljubite, živite Pravilo FSR-a… Ono je autentično blago u vašim rukama, u skladu s duhom II. vatikanskog sabora, i slaže se s onim što Crkva očekuje od vas. Ljubite, proučavajte i živite ovo novo Pravilo, jer vrijednosti sadržane u njemu izrazito su evanđeoske.” I članovi Frame su Pravilo FSR-a uzeli kao dokument nadahnuća, a to, dragi članovi Frame, “znači ako ga odlučite uzeti k srcu, bit će vaš prvi izvor nadahnuća za življenje svjetovne franjevačke duhovnosti. Pravilo FSR-a uvijek će vas voditi k Evanđelju, osvijetljeno životom i Spisima sv. Franje, i učinit će da vam Evanđelje bude polazna točka da osvijetlite konkretna djela u svom životu.” Generalna ministra, Encarnación del


Franjevacki svjetovni red - Trsat Pozo je na III. europskom kongresu Frame koji je održan u Hrvatskoj i Sloveniji 2003. pozvala članove Frame da razmotre kao životnu mogućnost onu koju im nudi Pravilo Franjevačkoga svjetovnog reda. Uobičajeni su izgovori o ostarjelim bratstvima, jazom među generacijama…, no ona kaže: “Vi imate Pravilo da biste ojačali svoj poziv, poboljšali novo bratstvo svojim stilom, ritmovima koji odgovaraju vašim potrebama, metodologiji vaše formacije… Životna mogućnost koja izbjegava, kao što sam pročitala kod jednog španjolskog člana Frame, “prekid od nekoliko godina između dviju velikih praznina, od kojih druga može trajati do dana smrti”, koji se time osvrnuo na vrijeme provedeno u Frami, i na svoju neodlučnost da se pridruži “novom” FSR-u, koji odgovara novom načinu života za Boga i u Bogu, s braćom, koju ćete znati učiniti potpuno svojom, bez iznimaka, bez obveza, kako je govorio Ivan Pavao II” u svibnju 2002. na Susretu s mladima u Cuatro Vientosu (Madrid). Za kraj ovog poglavlja važno je ponoviti riječi bivšeg generalnog ministra Manje braće, fra Giacoma Binija koji je u Pismu za proglašenje GK FSR-a rekao kako “nije riječ samo o još jednom “dokumentu više”, niti o posljednjoj etapi jednoga hoda, nego o jednom bitnom i dinamičnom instrumentu koji pomaže da se zacrta naš identitet i da se progresivno izgrađuju naš franjevački život i poziv.” Što smo pozvani? Pozvani smo na evangelizaciju, na naviještanje Evanđelja. Gdje smo pozvani? U svijetu. “Budući da laici žive u svijetu, njihov je zadatak da budu aktivni u tom svijetu, da budu kvasac ovoga svijeta.” (GK FSR-a 19) Bilo kao odvjetnici, profesori, trgovci, studenti... Kako naviještati Evanđelje? Nikako drugačije nego načinom života. Taj način života je u našem Pravilu. Moramo ga upoznati kako bismo ga mogli živjeti. Kako bismo mogli biti istinski glasnici Evanđelja nade u ovom današnjem svijetu. 3.

“Neka se pokažu domaći među sobom” – Bratstvo

Sv. Franjo – iz Pravila Reda Manje braće, 6. poglavlje … I gdje god se braća nađu ili sretnu, neka se pokažu domaći među sobom. I neka s punim povjerenjem jedan drugomu otkrije svoje potrebe: jer ako majka hrani i ljubi svoga tjelesnog sina, koliko brižljivije mora svatko ljubiti svoga duhovnog brata. I ako koji od njih oboli, ostala ga braća moraju posluživati kako bi željela da se njih poslužuje. Pravilo FSR-a 22 Mjesno bratstvo mora biti kanonski osnovano. Ono time postaje osnovnom stanicom cijeloga Reda i vidljivim znakom Crkve koja je zajednica ljubavi. Ono mora biti povlašteno mjesto gdje će se razvijati osjećaj crkvenosti, njegovati franjevačka zvanja i pokretati apostolski život njezinih članova.

69


Spomenica 1861. - 2011.

70

GK FSR-a 10 … mjesto crkvenoga zajedništva (bratstvo) na kojima će biti moguće očitati “zašto i kako živjeti, ljubiti i trpjeti” (GK FSR-a 10). Emanuela de Nunzio, proglašenje GK FSR-a Statut Frame 35 Mjesno bratstvo je osnovna zajednica Frame, sredina u kojoj se mladi susreću. Ono na svojim tjednim susretima produbljuje zajedništvo s Bogom i međusobno. Bitni sadržaji tjednih susreta su molitva, poučavanje, razmjena iskustava, rekreacija i planiranje djelovanja. Neka se sastanci organiziraju tako da pridonose uključivanju bratstva u Franjevačku obitelj, mjesnu Crkvu i život društva. Moglo bi se reći da je bratstvo jedno od najvažnijih obilježja Franjevačkog reda uopće. Zato mi je posebno drag Franjin pogled na bratstvo. U Pravilu Reda Manje braće, u 6. poglavlju, potiče braću da “se pokažu domaćima među sobom”. To je zaista iskaz bliskosti. I to je ono što treba doći do izražaja u bratstvu FSR-a i Frame, pa i između ta dva bratstva. To je mjesto zajedništva gdje će biti moguće očitati “zašto i kako živjeti, ljubiti i trpjeti”, kako je rekla bivša generalna ministra FSR-a, Emanuela de Nunzio. Znamo da su se posljednjih desetljeća potrebe i dinamika svijeta mladih promijenile. Stoga se Franjevačka obitelj, na poticaj svojih članova i uz podršku Crkve, potrudila da na prikladan način odgovori na te promjene te ponudi mladima odgovore i mjesta za razlučivanje i ostvarivanje poziva. I zato je Frama u Franjevačkoj obitelji povlašteno mjesto na kojem se to ostvaruje. Franjevački svjetovni red je, u okviru Franjevačke obitelji, red koji je, jer živi u uvjetima svijeta, prikladniji za prihvaćanje tog puta mladih, za pomoć i praćenje na tom putu. Upravo stoga je Crkva i službeno povjerila Framu Franjevačkome svjetovnom redu. “FSR, snagom svoga vlastitoga poziva, mora biti spreman posredovati svoje iskustvo evanđeoskoga života mladima koji osjećaju da ih privlači sv. Franjo Asiški te tražiti sredstva kako da im ga se primjereno predstavi.” (GK FSR-a 96,1) Posljednjih godina se na zbližavanju ovih dvaju bratstava intenzivno radi, a plod je toga da je dosad oko 110 članova Frame nastavilo svoj životni put u Franjevačkom svjetovnom redu, a još ih je 30-ak u početnoj formaciji. To je zaista dragocjenost koju ne smijemo ispustiti iz ruku. U GK FSR-a 45,1 piše: “Promicanje zvanja za Red dužnost je sve braće i znak vitalnosti samih bratstava. Braća, osvjedočena u vrijednost franjevačkoga načina života, mole Boga neka dade milost franjevačkoga zvanja novim članovima.” Jedno od sredstava koji omogućuju prirodnije uključivanje članova Frame u FSR svakako jest dvostruka pripadnost, ili istodobna pripadnost bratstvu FSR-a i Frame. Naime, članovi Frame često žive dinamičnu i poticajnu stvarnost u vlastitome bratstvu Frame, koja je ponekad u suprotnosti s nedostatkom žive aktivnosti u mnogim bratstvima FSR-a. Razumljivo je, dakle, da u mnogim slučajevima, unatoč jasnom pozivu, članovi Frame mogu otezati s uključivanjem u FSR i od-


Franjevacki svjetovni red - Trsat gađati ga sve do trenutka kad će konačno morati napustiti Framu. Na ovaj način, omogućava se mladima da postupno upoznaju život bratstva FSR-a i u njemu prepoznaju mjesto svoga daljnjeg životnog rasta. No, ne samo svojega. Prisjetimo se samo koliko svježine, odvažnosti, snage i inicijativa su unijeli naši mlađi članovi u bratstvo FSR-a. Valja imati na pameti da nipošto ne smijemo stati na površnom druženju koje mladi i drugdje mogu naći, nego da valja ponuditi dublje duhovne sadržaje i veće zahtjeve. Treba od njih tražiti da kao i sv. Franjo popravljaju oltar, izgrađuju crkvu. Onome koji je kadar primiti više, treba više i pružiti. Takvi onda postaju jezgra i nositelji cijele zajednice i novi apostoli. Kao što Papa govori, mladi su budućnost Crkve – u doslovnom smislu. Svi mi u Crkvi – i mladi i stari – dužni smo do kraja otkriti dubinu i snagu Evanđelja. Upravo je sv. Franjo istaknuo Evanđelje kao životno pravilo – forma vitae – a ono ima osobitu privlačnost za mladu dušu. Rekao je jednom Adolph Freiherr von Knigge (1752-1796): “Ima starih budala, kao i tu i tamo mladih mudraca”. 4.

Susret s gubavcem

Sv. Franjo – Susret s gubavcem (1Čel 5) Franjo je naime po naravi od sviju nesretnih nakaza svijeta najviše zazirao od gubavaca. Kad je jednoga dana jahao pokraj Asiza, sreo je nekoga gubavca. Premda mu je ovaj prouzročio ne malu odvratnost i gnušanje, da ipak ne bi kao prestupnik zapovijedi i povrijedio svetinju vjere, sjahao je s konja i pritrčao mu da ga poljubi. A kad je gubavac ispružio ruku kao da će nešto primiti, primio je novac uz poljubac. Franjo je odmah uzjahao konja. Obazirao se tamo-amo. Kako je polje na sve strane bilo otvoreno, nije bilo nikakvih zapreka, ipak više nije vidio gubavca. GK FSR-a 98,1 (v. Statut Frame 15-20) Svjetovni franjevci neka se trude živjeti u uzajamnome životnom zajedništvu sa svim članovima Franjevačke obitelji. Neka budu pripravni promicati zajedničke inicijative ili u njima sudjelovati s redovnicima i redovnicama Prvoga, Drugoga i Trećega reda, sa svjetovnim institutima i s drugim crkvenim skupinama laika koji priznaju sv. Franju uzorom i nadahniteljem, kako bi sudjelovali u širenju Evanđelja, otklanjali uzroke isključenosti iz društvenog života i bili u službi mira. Evangelii nuntiandi 70 Vlastito polje njihova evangelizacijskog rada je veliki i složeni svijet politike, društvenog života, gospodarskih odnosa, ali i svijet kulture, znanosti, umjetnosti, međunarodnog života, sredstava društvenog priopćivanja, pa neke druge stvarnosti otvorene evangelizaciji kao što je ljubav, obitelj, odgoj djece i mladeži, stručni rad, ljudska patnja.

71


Spomenica 1861. - 2011.

72

Četvrta točka kroz koju bih voljela promatrati bratstva FSR-a i Frame u odnosu na Franjin život je susret s gubavcem. U Franjinim očima, kakva god bila bolest gubavca, oni su i dalje ljudska bića vrijedni ljubavi, jer su oni braća i sestre u kojima je Krist prisutan. Franjo se sjeća riječi iz Evanđelja: “Bio sam bolestan i pohodili ste me, bio sam u zatvoru i posjetili ste me.” I odlučio je te riječi pretvoriti u djela. Koliko je poniznosti bilo potrebno da bi se sišlo s konja, s uzvisine, i spustilo se u stvarnost života toga gubavca? Koliko li je samo hrabrosti bilo potrebno da se pristupi gubavcu, čovjeku stavljenom na rubu društva? Koliko li je sućuti trebalo ili koliko je trebalo držati oči širom otvorene da se jednostavno ne prođe pokraj tog gubavca, bez ijednog pogleda, bez pružene ruke, da bi se prepoznala potreba toga gubavca? Sve to u ključnom trenutku imao je i Franjo, a na kraju se to pokazalo jednim od temeljnih susreta njegova života. Upravo u ovoj zgodi iz Franjina života, prepoznala sam i djelovanje bratstva FSR-a. Vrlo konkretno djelovanje koje je proizašlo iz mjesnog bratstva na Trsatu, potom se prelilo na bratstvo Frame, zatim na ostala riječka bratstva, a sada se tome priključuju ljudi koji čak nisu ni vezani uz franjevce. Ili barem dosad nisu bili. To je upravo ono djelovanje na koje nas poziva i Evangelii nuntiandi u br. 70: “Vlastito polje njihova evangelizacijskog rada je veliki i složeni svijet politike, društvenog života, gospodarskih odnosa, ali i svijet kulture, znanosti, umjetnosti, međunarodnog života, sredstava društvenog priopćivanja, pa neke druge stvarnosti otvorene evangelizaciji kao što je ljubav, obitelj, odgoj djece i mladeži, stručni rad, ljudska patnja.” Polje našega djelovanja vrlo je široko. Da bismo u tome uspjeli i ustrajali potrebna nam je ljubav, podrška, molitva, poniznost, mudro srce, uvjerenost u ono što živimo i radimo... Upravo zbog toga mislim da biste vi trebali biti ponosni što ste se obazreli na Božji poziv, na ono što On od vas traži i očekuje, budući da vas smatra “korisnima” u teškim vremenima, jer imate sposobnost da budete hrabri i odlučni za dobro. Imati poslanje koje treba ispuniti stvara u nama osjećaj da smo potrebni. Pomagati mladima i odraslima, neovisno o njihovim životnim prilikama, u naše vrijeme da otkriju pravi smisao života, predivan je zadatak. Sve nam to pomaže da rastemo u mudrosti i milosti pred Bogom i pred očima ljudi, što nas pretvara u “svjedoke”. Papa nam je za vrijeme Generalnog kapitula 2002. svima govorio: “Pozvani ste ponuditi vlastiti doprinos, nadahnut na osobi i poruci sv. Franje Asiškog, da ubrzate dolazak civilizacije u kojoj će dostojanstvo ljudske osobe, suodgovornost i ljubav biti žive stvarnosti (Gaudium et Spes 31 i d.). Morate produbljivati istinske temelje općeg bratstva i posvuda stvarati duh prihvaćanja i ozračje bratoljublja. Uporno se zalažite protiv svakog oblika iskorištavanja, diskriminacije i odbacivanja i protiv svakog ravnodušnog postupanja prema drugima.” Vjerujem da je to upravo ono što nastojimo činiti, osobito u našim bratstvima u Rijeci i Zagrebu.


Franjevacki svjetovni red - Trsat 5.

“Idi i popravi moju kuću!”

Sv. Franjo – Lik Propetoga progovara u crkvici Sv. Damjana (1Čel 6) Jednog je dana šetao pokraj crkve svetoga Damjana koja bijaše malne razrušena i od sviju napuštena. Kad je, vođen Duhom, unišao da se pomoli, ponizno i pobožno se ničice baci pred propelom. Bio je ganut neobičnim viđenjem, opazio je da je postao drugačiji nego što je bio kad je unišao. Njemu je ovako ganutome, što je nečuveno odvijeka, lik Krista Propetoga progovorio naslikanim usnama. Pozvao ga je imenom: “Franjo - reče idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sve ruši!” Franjo je uzdrhtao i nemalo se iznenadio, činilo mu se kao da je lišen govora. Bio je spreman poslušati, posvema se ohrabrio da izvrši nalog. Pravilo FSR-a 6 Suukopani i suuskrsli s Kristom po krštenju, koje ih čini živim udovima Crkve i s njom još tješnje povezuje po zavjetovanju, neka postanu svjedoci i oruđe njezina poslanja među ljudima, naviještajući Krista životom i riječima. Nadahnuti sv. Franjom i pozvani da s njime obnavljaju Crkvu, neka gorljivo nastoje živjeti u potpunom zajedništvu s papom, biskupima i svećenicima, gajeći otvoren i povjerljiv dijalog apostolske plodnosti i bogatstva GK FSR-a 100 Poziv “na ponovno građenje” Crkve mora pokretati braću da ljube i žive iskreno zajedništvo s partikularnom Crkvom u kojoj razvijaju vlastito zvanje i ostvaruju svoje apostolske obveze, svjesni da je u biskupiji na djelu Kristova Crkva. Neka svjetovni franjevci odano ispunjavaju zadaće na koje su dužni u odnosu na partikularnu Crkvu; neka pomažu apostolske aktivnosti i socijalne djelatnosti koje postoje u biskupiji. U duhu služenja neka budu nazočni u životu biskupije kao bratstvo FSR-a, spremni surađivati s ostalim crkvenim grupama i sudjelovati u pastoralnim vijećima. Statut Frame 9 … Nadahnuti primjerom svetoga Franje i pozvani da s njim obnavljaju Crkvu, neka nastoje živjeti u zajedništvu s papom, biskupima i svećenicima, uključujući se, u dijalogu s njima, u poslanje opće i mjesne Crkve. Nakon susreta s gubavcem, Franjo je očito bio spreman na odlučujući susret za koji ga je Bog pripremao. Susret s Raspetim koji mu je progovorio s križa. To je bila zadnja objava, poslanje koje Franjo treba ispuniti. To je bio zadatak s jasnom zadaćom. Franjo je, u tom trenutku, te riječi shvatio doslovno. U početku je obnavljao crkvu kao ruševinu, ali je postupno shvaćao dublji smisao u Božjoj zapovijedi koji je bio obnoviti duhovnost Crkve ostajući u Crkvi kao jedan od njezinih članova. I to je jedna od stvari koju bih nam voljela posvijestiti – da budemo vjerni Crkvi, poput

73


Spomenica 1861. - 2011.

74

sv. Franje. Poznato nam je da su u Franjino vrijeme bile prisutne mnoge hereze, koje su nastale upravo iz kritike upućene Katoličkoj crkvi zbog načina njezina života. Franjo niti u jednom trenutku nema riječi kritike protiv Crkve. No, to ne znači da se slagao sa životom i ponašanjem unutar Crkve. On je uvijek reagirao primjerom, ne riječima tj. polemikom (njegova je kritika uvijek pozitivna, izražena u djelima). Cijeli je njegov život bio kritika postojećeg stanja društva, Crkve, hereze. Cijelo Pravilo FSR-a, od predgovora (Pobudnica sv. Franje pokorničkoj braći i sestrama) do zaključnog blagoslova, vodi životu u Crkvizajednici i, konkretnije, u bratstvu što ga Pravilo naziva “znakom Crkve, zajednicom ljubavi” (Pravilo FSR-a 22). Papa Pio XII je u pobudnici Christifideles laici rekao: “Vjernici, ili još točnije laici nalaze se u prvim redovima života Crkve… Oni moraju biti sve svjesniji ne toliko da pripadaju Crkvi, nego da jesu Crkva.” (CL 9) Sve ovo nas potiče da budemo svjesni svoje pripadnosti Crkvi, zajednici krštenih. Franjo je otkrivao da je Crkva najprije (1) u rubnima, gubavcima i siromasima, kojima treba naviještati Evanđelje. (2) Zatim Crkvu otkriva i u zidovima svetih zdanja koja se ruše. (3) Poslije toga otkriva Crkvu kao navještaj i to navještaj onoga što drugi nisu činili, a to je navještaj metanoje, pokore i obraćenja. Iako nije svećenik, propovijedao je. (4) Napokon dolazi i susret s hijerarhijskom Crkvom i odmah zatim mandat Crkve, zadatak koji mu Crkva povjerava. Promatrajući tako Franjine etape, možemo promatrati gdje smo mi u odnosu na to. Uza sve ono što sam već spomenula kao tipično za Franjinu crkvenost, spomenula bih još jednu vrlo značajnu oznaku franjevačkog izgrađivanja Crkve, a to je susret s konkretnom osobom: Franjo je napose gajio osobne, pojedinačne susrete u kojima je naviještao i svjedočio i tako omogućivao drugima da se u susretu s njime još življe ugrade u Crkvu. Ne radi se, dakle, prije svega o dobroj organizaciji naviještanja i evangelizacije nego o osobnom svjedočenju koje se najsigurnije ostvaruje u susretu s pojedinim osobama. “Idi, Franjo, i popravi moju Crkvu…” To je rekao Gospodin našem Serafskom Ocu. A Franjo je to učinio sa žarom. Stoga i mi također trebamo popraviti ono što možemo na području našeg utjecaja. Ljudi imaju potrebu da vide, da se susretnu, s mladima, sa starijima, s osobama vjere, uzornog i dosljednog života, uzornih i vrijednosnih mišljenja – koji će sigurno ići protiv struje. Članak 6. Pravila FSR-a završava riječima: “Neka nastoje živjeti u potpunom zajedništvu s papom, biskupima i svećenicima, gajeći povjerljiv i otvoren dijalog u kreativnom apostolskom djelovanju.” Ovdje bih naglasila riječ “kreativno” jer to je temeljna oznaka franjevačke duhovnosti kao što smo vidjeli i u Franjinu primjeru služenja Crkvi, a to prepoznajem i


Franjevacki svjetovni red - Trsat kao nešto dragocjeno što sve više dolazi do izražaja kroz vašu djelatnost i prisutnost u životu mjesne Crkve. Ljudima je svojstveno da žude i sanjaju novo, ali opet je svima nekako lakše prihvatiti uhodano, staro, ono što je uvijek bilo. Bojimo se promjena koje u sebi nose rizik, a pogotovo promjena koje zahtijevaju intenzivnije zalaganje života. U promijenjenom svijetu valja mijenjati i pristup, načine i metodu svjedočenja i naviještanja. To ipak ne znači mijenjati ono bitno. Stoga se ostavlja kao veliki zadatak pojedincima i cijelome bratstvu FSR-a da pronađu načine kako ostvariti ovu kreativnost. Može se ostati u opravdavanju da hijerarhija ne daje prostora za punu kreativnost, ali se isto tako može iskoristiti onaj prostor – pa makar i malen – koji se ostavlja za kreativnost. Stoga se u franjevačkom duhu ne bi toliko trebalo govoriti o ulozi franjevaca u reformi i obnovi Crkve koliko o njima kao kvascu obnove u samoj Crkvi. Zaključak Započela sam ovaj osvrt s Franjinom molitvom pred Raspetim: “Gospodine, što hoćeš da učinim?”, a završila s Božjim odgovorom na tu molitvu: “Idi, i popravi moju kuću!” Želim da tako bude i u životu današnjeg slavljenika, da uvijek traži Božju volju i da uvijek ima otvoreno srce, hrabrost i spremnost da je izvrši, da svojim primjerom i dalje izgrađuje našu Crkvu, da i dalje ide koracima sv. Franje. Sretan vam rođendan! Trsat, 21. svibnja 2011. Ana Fruk, FSR Zagreb-Kaptol

75


Spomenica 1861. - 2011.

B. Siniša Pucić, FSR

76

Frama Trsat - mlado lice našeg bratstva

U

rujnu 1993. godine pokojni trsatski franjevac fra Berislav Đurić želio je svojim vjeroučenicima iz Osnovne škole Trsat pružiti nešto više od pukog pohađanja školske nastave vjeronauka. Njegova vizija urodila je plodom zvanim Franjevačka mladež, skraćeno Frama, zajednica mladih koja je od tada do danas postala kao druga obitelj za tristotinjak onih koji su od tada do danas svoju mladost odlučili posvetiti nasljedovanju Isusa Krista po primjeru sv. Franje Asiškog, velikog zaljubljenika u sva Božja stvorenja. I dok su mnogi mladi ljudi potratili vrijeme na sjedenje pred televizorom, besciljno lutanje gradskim ulicama ili pak sve dubljim padanjem u svijet alkohola i droge, ovi su mladići i djevojke radosno iščekivali svaki petak da u 20 sati prođu kroz vrata franjevačkog samostana na Trsatu do prostorije predviđene za njihova susretanja u pjesmi, molitvi, razgovoru o aktualnim pitanjima koje tište njihove vršnjake, te osmišljavanju toliko brojnih aktivnosti. Sve ove godine vijesti o njihovom životu i radu nisu ostale iza samostanskih zidina, već su doprijele do ušiju i srca cjelokupne javnosti koja na spomen Frame najprije pomisli na humanitarne akcije u organizaciji ove zajednice, usmjerene prema najpotrebnijim građanima. Nema stanovnika grada Rijeke tko nije čuo za Božićni ručak ili Uskrsni doručak za siromašne, kojima je trsatska Frama na najveće kršćanske blagdane pružila topli obrok, stisak ruke, osmijeh i lijepu riječ nebrojenom mnoštvu gubavaca današnjih dana. Sve to rodilo se iz zajedništva ovih mladih entuzijasta, po ničim drugačijim od svojih vršnjaka osim po nemjerljivoj ljubavi za temeljne ljudske vrijednosti koje u svijetu sve više blijede. Trsatski framaši vole reći da im je ova zajednica druga obitelj, a svatko od njih je poput kamenčića prekrasnog mozaika, bez kojeg slika nije potpuna. Mnogi od njih su danas zreli ljudi, kojima iskustvo Frame uvelike pomaže dalje u ovozemaljskom hodu u njihovim obiteljima, našem bratstvu Franjevačkog svjetovnog reda, radnim mjestima i sredini u kojoj žive. Iako postoji već gotovo dva desetljeća i puno je generacija framaša prošlo, Frama Trsat nastavlja širiti svoje poslanje i danas. Stoga, pozivaju sve one između 14 i 25 godina da skupe hrabrosti i za početak petkom u 20 sati pohode Pastoralni centar na Trsatu gdje će im najbolja ulaznica za


Franjevacki svjetovni red - Trsat ostanak u Frami biti odjek pjesme i smijeha, bez čega bi Trsat i Rijeka bili siromašniji. Morena Vidmar: "Kada sam došla na Framu i počela proučavati život sv. Franje, uočila sam da je po mnogočemu meni blizak - povezao je u sebi molitvu i akciju, radost i ozbiljnost. To sam kroz godine provedene u Frami živjela s ostalom braćom i sestrama, kroz suze i smijeh, učvršćujući prijateljstva koja i danas traju. Bez Frame, vjerojatno bi moje poimanje životnih vrijednosti bilo drugačije. Primjerice, svaki smo vikend izlazili van, ali subotnji posjet domovima i nedjeljna sveta misa nije se propuštalo. Godine u Frami su prohujale a prvo što mi pada na pamet je riječ: ZA - JEDNO, koju smo pretočili u svoj život, onda kada je lijepo, ali i kada nije" Jelena Čeliković: "Kroz Framu sam dublje upoznala svoju vjeru, zbog čega sam katolik, te kako to živjeti u svakodnevnici. Razvila sam osjećaj za bližnjega, uz druge u Frami se ohrabrila i odlučila ne čekati da netko drugi prvi mora nešto napraviti. Imali smo puno prijatelja koji nisu išli u crkvu, ali smo se međusobno prihvaćali. Mladi ljudi imaju potrebu da istražuju svijet oko sebe, mogućnosti i sebe same. Danas kao roditelj voljela bih da jednog dana kada i moja djeca krenu u "istraživanje", imaju sreće kao i ja i nalete na zajednicu poput Frame koja će im otkriti nešto dobro" Jakov Mandić: "Iako zbog Frame imam manjak slobodnog vremena za druge obveze, nikada to darovano vrijeme drugima nije uzalud potrošeno. Svjestan sam da se u zajedništvu jedni s drugima, s Kristom u središtu, odgajam za život koji od nas traži da svjedočimo to da smo framaši i kada nismo ovdje zajedno. Unatoč tome što smo kao ljudi različiti, ovdje u zdravom okruženju učimo prihvaćati svaku osobu, biti ono što jesmo, kao ljudi i vjernici" b.Siniša Pucić

77


Spomenica 1861. - 2011.

78

Zaštinici franjevačkog svjetovnog reda

K

atolička pobožna predaja govori da je dobro da krštenik ima svoga zaštitnika u nekom svecu. Stoga se većinom nadijevalo djeci ime nekog sveca koji ij je onda bio zaštitnik na kršćanskom putovanju; njemu se utječe u zagovor i po njegovu primjeru uči kršćanski živjeti. Jednako tako uzimale su svece kao svoje zaštitnike mnoge zajednice ili udruge u Crkvi. Obično su to sveci utemeljitelji zajednica ili oni koji su prednjačili živeći određeni duh zajednice. Tako je to i u Trećem redu. Premda je sv. Franjo njegov utemeljitelj, zaštitnici su postali sv. Elizabeta i sv. Ljudevit jer su na izvrstan način usvojili njegovu karizmu odnosno duhovnost. Fra Vendelin je govorio o zaštitnicima Trećeg reda kako bi im bili uzori i zagovornici u životu. SVETA ELIZABETA (1207.-1231.) Među svecima velike franjevačke obitelji posebno se ističe zaštitnica Trećeg reda - sv. Elizabeta, plemenita princeza ugarska i kneginja tirinška. Fra Vendelin je svojim trećorecima volio govoriti o njihovoj zaštitnici pa ih je poticao da pročitaju njezin životopis. Na hrvatskom jeziku, 1906. godine izišao je “Životopis sv. Elizabete” njemačkog hagiografa Albana Stolza pa im je bio dostupan. Pretpostavljao je da su ga čitali pa je više volio iznositi njezine kreposti da im budu nadahnuće. U jednom duhovnom nagovoru trećorecima ovim je riječima predstavio sveticu: “U srcu sv. Elizabete djelovala je milost Božja tako živo i krepko da se ničega nije toliko bojala koliko grijeha da ne bi uvrijedila Boga. Milost je učinila da je kroz cijeli život svoj ostala ono što joj ime znači: puna Boga. Lijepo nam to njezin životopisac opisuje kad kaže: ‘Boga je nosila vazda u svom srcu, o njemu je s ljubavlju mislila, pred licem njegovim uvijek boravila; sva svoja čuvstva, misli, nakane i riječi k njemu je upravljala, i sva svoja djela u njemu izvršavala’. Ona je to tako mogla raditi jer je njezina duša već od rane mladosti, od najnježnije dobi bila bez prestanka sva u pobožnosti. Jedva joj je bilo oko pet godina i već bi se znala često pred žrtvenikom (oltarom) baciti na koljena, sklopiti pobožno ruke na molitvu i ljubiti pod. Kasnije bi često išla sa svojim družicama na groblje ili u crkvu da se tamo pomoli. A kako je rasla u godinama, tako je rasla i napredovala u svim krepostima i milostima. Pobožnost svoju, u kojoj se već


Franjevacki svjetovni red - Trsat od mladosti neprestano vježbala, htjela je i nastojala sve to više usavršiti te nije u njoj popuštala ni u ženidbenom staležu”. Potom fra Vendelin govori kakva je bila supruga i majka. Ističe njezin pokornički život: noću je ustajala na molitvu, nosila je pokorničko odijelo, često se bičevala, mrtvila se i odricala. Zaključuje: “Kako je unutrašnjost sv. Elizabete bila prožeta pokorničkim duhom, tako je u njoj sve disalo pravom pobožnošću”. Sluga Božji svojim trećorecima posebno preporučuje pobožnost sv. Elizabete: da Bogu služe “neograničenom odanošću” te da se vježbaju u kršćanskim krepostima. Poticao ih je: “Vježbajte se i vi u pravoj pobožnosti jer je ona snaga ovozemnog života i obećanje budućeg”. SVETI LJUDEVIT (1214.-1270.) Fra Vendelin je običavao trećorecima govoriti o svecima, donosio im je njihova duhovna iskustva, iznad svega njihovu težnju za svetošću. Iz svetačkih života izvlačio je ono što bi moglo biti poticaj za nasljedovanje. Posebnu je pozornost posvećivao zaštitnicima Trećeg reda: često je govorio o sv. Elizabeti, o sv. Ljudevitu napose uz njegov blagdan. Sv. Ljudevit je živio u 13. st. Bio je francuski kralj. U Parizu u to vrijeme već djeluju dominikanci i franjevci. Stupio je u franjevački Treći red te je njegovao ozbiljni duhovni život. Dirljivo je pismo uputio svome sinu prvorođencu kojeg je spremao za nasljednika; poučava ga istinskom kršćanskom životu koji treba živjeti budući kralj. Sluga božji, govoreći trećorecima, podsjeća ih na križarske vojne koje su se vodile u obranu svetih mjesta u Palestini. Navodi zgodu iz života sv. Ljudevita: u teškoj se bolesti zavjetovao da će poći u Sv. zemlju ako ozdravi. U dva navrata je vodio kršćansku vojsku kako bi se oslobodila sveta mjesta koja su muslimani okupirali, pa kršćani nisu mogli onamo hodočastiti. Prvi križarski pohod se zbio 1248.-1254., a drugi 1269.-1272. godine. U ovom drugom je pred gradom Tunisom Ljudevit obolio od kuge te je umro 1270. godine. Fra Vendelin kazuje: "on umre kao svetac, a posljednje su mu riječi bile: 'Dobri i lijepi Bože, smiluj se mom narodu koji je ovdje i dovedi ga kući, ne daj da padne u ropstvo neprijateljsko i iznevjeri se sv. krstu'. Sultan pusti sve zarobljene kršćane i dade slobodu kršćanskoj vjeri. Fra Vendelin ovu križarsku vojnu uzima u duhovnom smislu, pa trećorecima razloži kako se duhovni život zapravo odvija kao duhovni boj; treba se stalno boriti da se osvoji kraljevstvo Božje. Podsjeća na riječi sv. Pavla: "Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim..." (Ef 6,10-17). Trećoreci su se obukli škapularom te se tako zaštitili kao "Kristovi vojnici" u teškom duhovnom boju. Trećoredsko posvećenje povezuje sa zavjetom sv. Ljudevita te ističe: "niste li se i vi svetim zavjetima svečanim načinom pred Bogom i njegovim svetima obvezali da ćete sve vrijeme svoga života biti i ostati trećoreci i

79


Spomenica 1861. - 2011. pravi vojnici Kristovi!?" Zato se treba ogledati o sv. Ljudevita, zaštitnika Trećeg reda, kako bi ustrajali u kršćanskom i franjevačkom pozivu.

80

DUH TREĆEG REDA JE DUH MOLITVE Članovima Trećeg reda fra Vendelin je često govorio o molitvi, i to s različitih vidika. Razlog zašto kršćanin, a onda i trećoredac treba njegovati molitvu je sam Gospodin Isus: on je molio, učio moliti i poticao na molitvu. Zato je kršćanska molitva oslonac na Isusa: "Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa" (Iv 15,5). Sv. Augustin je tu stvarnost pojasnio: "Gospodin naš Isus Krist Sin Božji jedini je spasitelj svoga otajstvenog tijela. On moli za nas, i moli u nama, i mi se molimo njemu. Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, a mi mu se molimo kao svome Bogu" (vidi Časoslov, srijeda V. korizmenog tjedna). To zapravo znači da kršćanin moli s Isusom a on za nas moli Oca nebeskog; zato se molimo njemu da on posreduje našu molitvu. Drugi je razlog molitve trećoredaca što je u Prvom pravilu zahtijeva sv. Franjo: treba moliti ili Časoslov ili "Očenaše". U početku je bila praksa izmoliti 54 "Očenaša", a Leon XIII. je sveo na 12 kako bi svi trećoreci mogli ostvariti ovaj molitveni zahtjev. Tako moleći, kaže fra Vendelin, stiče se duh molitve, trećoreci se "priuče i priviknu često razgovarati s Bogom". Molitva treba postati svakodnevna stvarnost, a to znači da s Bogom živimo svoju svakodnevicu. Sluga Božji izriče "tri cilja ili tri zadaće molitve": 1. da umanji pogibelji ili zapreke na putu spasenja; 2. da olakša put spasenja; 3. da kršćanina i trećoreca napose dovede do savršene svetosti". Nije lako ostati u milosti Božjoj, jer je kršćanin izložen mnogim napastima: u čovjeku je prisutna požuda, izaziva ga duh svijeta te sam đavao kao neprijatelj čovjeka. Zato Sluga Božji naglašava da je put čovjekova spasenja mučan i naporan. Upravo je zato potreba molitva da uz pomoć Božju uzmognemo ustrajati na putu spasenja, štoviše da napredujemo u kršćanskoj svetosti. Zato nas poziva Evanđelje: "valja svagda moliti i nikada ne sustati" (Lk 18,1). Upravo zato molitva mora postati svakodnevna stvarnost. Ali molitva mora biti i stvarnost srca, da izlazi iz dubine kršćaninova bića. No, molitvu mora pratiti živa vjera te pouzdanje u Boga. Sam Gospodin Isus je garancija uslišanja naše molitve, jer nam je obećao da ćemo biti uslišani. Mi moramo doći pred Boga u molitvi, ali u poniznosti carinika: svjesni svoje grešnosti i nemoći, a jedina nada nam je sam Bog. Molitva je potreba jer bez Boga nema spasenja.


Franjevacki svjetovni red - Trsat

VENDELINOVO SLUŽENJE TREĆEM REDU (FSR)

J

edna od glavnih pastoralnih djelatnosti č. sl. B. Vendelina Vošnjaka bilo je služenje franjevačkom Trećem redu. To je bilo u sva tri franjevačka samostana odnosno crkve u kojima je živio i djelovao (Varaždin, Zagreb, Trsat). Prema Pravilu i Konstitucijama Trećega reda, potvrđenih od pape Leona XIII., postojala je uzajamna povezanost Prvog i Trećeg reda. Braća Prvog reda su se skrbila oko financiranja Trećeg reda: oko organizacije a napose u pružanju duhovnih usluga. Provincijali su imenovali predvoditelje zadruge (mjesnih zajednica) koji su se nazivali mjesnim upraviteljem ili ravnateljem. Ovaj je morao “posjedovati sposobnost, razboritost i pastoralnu brižljivost” (Konstitucije 111); njemu su točno određene dužnosti. Da bi mjesne zajednice dobro funkcionirale, Konstitucije su predvidjele službu vizitatora ili pohoditelja. Njegova je obveza da pohađa mjesne zajednice i da izvidi stanje te upozori na manjkavosti i potakne što bi trebalo unaprijediti. Sluga Božji je vršio u više navrata obje službe. Svako je imenovanje smatrao odredbom Božje Providnosti te priliku da stupi “u tjesniji odnos s trećoredskom općinom”. On se ravna prema odredbi Pravila i Konstitucija, pozvan je da se skrbi “o duhovnom i tjelesnom dobru” zajednice. Sve članove poziva na suradnju i vjernost načinu života trećoredaca; njima želi biti duhovni otac. U jednom nagovoru upravlja kratku molitvu: “Gospodine, djelo koje si mi povjerio, spas duša ove trećoredske zadruge i tvoju slavu nisam vršio nemarno, niti zapuštao, nego ja sam marljivo radio”. Nada se da će je ovako moći izreći na sudištu Božjem. Ističe da službu upravitelja prihvaća te ističe: “Ja to činim i s veseljem, a rado ću to činiti i u buduće, jer je to volja Božja”. Posebno poziva trećorece da redovito dolaze na mjesečne skupštine na kojima se naviješta riječ Božja i daju upute kako ostvariti svoje franjevačko zvanje. Iza sebe je ostavio niz duhovnih nagovora trećorecima u kojima se vidi s koliko je predanja vršio spomenute službe. Posebno ih je poticao na vjernost svome franjevačkom pozivu, te im je stalno posvješćivao kako Crkva predvođena papama gaji veliku nadu da će po njima obnoviti kršćanski život u suvremenom društvu. Zato trećoreci moraju u svemu biti dobar primjer u sredini u kojoj žive. Naglašava kako je njihovo poslanje uzvišeno da poput sv. Franje budu obnovitelji svijeta.

81


Spomenica 1861. - 2011.

82

D

VENDELINOV POZIV U TREĆI RED

opustite, braćo i sestre, da vas pozovem u ovaj toli korisni i lijepi Treći red sv. Franje. • Prve vas pozivam, o velečasni svećenici Božji, što na osobiti način radite o spasu duša pozvanih; vi prvi pohrlite da stupite u Treći red sv. Franje Asiškog, a vaš će primjer biti drugima za poticalo. • Vi učenjaci, okupite se oko slavne zastave pod kojom su vojevali najugledniji ljudi na svijetu i ne stide se vođe koji podiže tu zastavu. • Vi bogataši, stupite u Franjinu vojsku da nađete način kako da se spasite sa svim vašim bogatstvom. • Vi o siromasi, osobito se vi prihvatite za Franjinu zastavu koji iz ljubavi prema Isusu postade siromahom i po njoj ćete naći utjehu u vašem siromaštvu. • Vi oženjeni i udate, naći ćete u pokorničkom Trećem redu snažnu obranu protiv nevjere, imat ćete pomoći i načina da sveto zadovoljite vašim dužnostima. • Osobiti vi mladići i djevojke, ako zbilja želite biti sretni i zadovoljni, ovu sreću i zadovoljstvo tražite u Redu sv. Franje... Samo vas spasiti može vjerska dobra misao, samo pošteno življenje, a vjeru i ćudorednost možete steći u Trećem pokorničkom redu sv. našeg oca Franje Asiškog. Dao dragi Bog da se ova iskrica, što je danas bacih među vas, zapali velikim požarom ljubavi kako bi njome sva srca usplamtjela ljubavlju prema Bogu. o. Vendelin


Franjevacki svjetovni red - Trsat

Na vratima svetosti

Marija Krucifiksa Kozulić, s. Eleonora

M

arija Krucifiksa Kozulić (Pećine, Rijeka, 20. rujna 1852.

- Rijeka, 29. rujna 1922.) osnivačica je karitativnih ustanova u Rijeci i utemeljiteljica jedine autohtone riječke redovničke zajednice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova. U naše je bratstvo primljena 1877. kao s. Eleonora, a vječne je zavjete položila 1878. godine. Potječe iz uzorne kršćanske i bogate obitelji s otoka Lošinja. Njezin otac i generacije njenih predaka bili su poznati brodovlasnici i kapetani. Već je od rane mladosti pokazivala težnju za pobožnošću i duhovnošću. Od obitelji je naslijedila pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. Školovala se u Rijeci i Gorici u Italiji. Bila je učiteljica glazbe i zabavišta i poznavala je više stranih jezika. Bila je vrlo krhkog zdravlja. Dvadeset je godina bila vrlo angažirana laikinja članica našeg bratstva, a potom i Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova koju je osnovao 1879. u Trstu, kapucin Arkanđeo iz Camerina (1821.-1900.) Deset je godina u Trstu poučavala u vjeri siromašne i nezbrinute djevojčice, šireći pobožnost Presvetog Srca Isusovoga. U 29. godini života položila je zavjet čistoće. U Trstu je stvorila odluku da će sav svoj život posvetiti odgoju i obrazovanju ženske mladeži. Marija nastavlja pastoralno-karitativno djelovanje u Rijeci 1889., kao ravnateljica istoimene Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova, gdje je 1895. utemeljila i Zavod Presvetog Srca Isusova za žensku mladež i dječji vrtić. To je bilo utočište za siromašnu djecu bez obzira na njihovu vjeru i narodnost. Riječani su je zvali "Majkom brojne djece". O. Arkanđeo je napisao Konstitucije za redovničku zajednicu koje je ona pod njegovim vodstvom dopunila. Pravila i Konstitucije je odobrio 6. srpnja 1899. senjsko-modruški biskup Antun Maurović i time je osnovana redovnička zajednica posvećena Presvetom Srcu Isusovu. Svrha je Družbe odgoj i obrazovanje siromašne djece i ženske mladeži. Redovničku odjeću Marija Kozulić oblači 1904. godine i polaže svete zavjete uzimajući ime s. Krucifiksa (Raspeta). Majka Krucifiksa bila je žena duboke kontemplacije i euharistije iz koje je crpila svu snagu za svoj apostolat. Njezino je geslo: "Jaslice, križ, euharistija - tri čuda ljubavi!". Utemeljiteljica Majka Marija Krucifiksa udahnula je svojoj Družbi kri-

83


Spomenica 1861. - 2011.

84

stocentričnu i marijansku duhovnost. Središte je te duhovnosti štovanje otajstva Kristova Srca, osobno predanje i posveta Presvetom Srcu Isusovu, pod zaštitom Bezgrješne Djevice. Sestre sjedinjujući se s Kristom Raspetim i živeći po svetim zavjetima u zajednici, u jednostavnosti, poniznosti i ljubavi daruju svoj život za svetost Crkve i spasenje svih ljudi. Umrla je na glasu svetosti, 29. rujna 1922. godine u Rijeci. Posljednje riječi bile su joj: "Rado ostavljam zemlju, jer sam izvršila svoje poslanje." Njezino tijelo počiva na gradskom groblju Kozala. Priprema se postupak proglašenja blaženom. Njezino djelo nastavile su njezine duhovne kćeri Družbe Presvetog srca Isusova djelujući u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. U Rijeci je 28. travnja 2008. svečano postavljena pločom s imenom ulice Prolaz Marije Krucifikse Kozulić. NADBISKUP FRANJEVAČKI TREĆOREDAC Ove godine Crkva u Hrvata komemorirala je 50. obljetnicu smrti bl. Alojzija Stepinica. Želimo ga predstaviti kao franjevačkog trećoreca. Životopisac sl. B. Aleksa Benigar u knjizi "Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal" opisuje kako je postao trećorecem. Upravitelj Trećeg reda s odborom kaptolske zajednice crkve sv. Franje pošao je čestitati novom nadbiskupu koadjutoru biskupsko posvećenje. Tom je zgodom nadbiskup Stepinac izrazio želju da stupi u franjevački Treći red, a vrijeme primanja neka odredi sam upravitelj. Iste godine (1934.) u Zagrebu je boravio generalni ministar Reda manje braće fra Leonardo M. Bello u prigodi proslave 700. obljetnice dolaska franjevaca u Hrvatsku. Zajednica Trećeg reda je osjetila dobru priliku da o. General primi u njihovu zajednicu preuzv. gosp. Nadbiskupa. 29. rujna 1934. godine u crkvi sv. Franje na Kaptolu primljen je u franjevački Treći red mladi nadbiskup Stepinac. Primio je franjevački škapular s pojasom. Uzeo je kao trećoredac novo ime, ime zagrebačkog biskupa bl. Augustina Kažotića. Poslije slavlja u crkvi u samostanskoj blagovaonici gosp. Nadbiskup je izrazio zadovoljstvo što ga je o. General primio u Treći re sv. Franje te je tako postao članom velike franjevačke obitelji. Zamolio je zagovor sv. Franje da uzmogne ponizno i u njegovu duhu vršiti službu pastira Zagrebačke nadbiskupije. Nakon novicijata nadbiskup je na blagdan Bezgrešnog začeća BDM 1936. godine položio zavjete Trećeg reda, a primio ih je tadašnji provincijal fra Mihael Troha. Ovo zavjetovanje je bila spremnost nadbiskupa Stepinca da uznastoji još zauzetije oko kršćanske savršenosti, a želio je da mu sv. Franjo bude uzor i zagovornik. Spomenimo da je bl. Alojzije s franjevcima uvijek imao dobre odnose,


Franjevacki svjetovni red - Trsat a povjeravao im je i nove pastoralne zadatke; neki se nisu ispunili zbog ratnih prilika. Napominje o. Benigar: "Iz zatvora se češće javljao franjevcima, nosio je pojas i škapular sv. Franje i slao pozdrave". Na proslavi 800. obljetnice osnutka Franjevačkog reda 19. rujna 2009. godine u zagrebačkoj katedrali kardinal Josip Bozanić je provincijalu fra Željku Železnjaku predao jedan pojas koji je nosio bl. Alojzije kao "relikviju". Suvremeni Franjevački svjetovni red je ponosan na svog blaženog brata te je zagrebačko područje FSR-a stavljeno pod njegovu zaštitu.

85

Priredio fra Petar Filić

ČAST JE BITI FRANJEVAC TREĆOREDAC Braćo i sestre trećoredci! Ohrabrite se, pokažite se svijetu onakvima kakvi ste u srcu, da ste prava djeca sv. Franje koji je velikodušno prezreo svaki ljudski i svjetski obzir... Ako je biti trećoredac stvar dobra, zašto se onda stidite?... Pustite pretvaranje kukavicama i strašljivcima... Vi kao vojnici Isusovi i Franjini svakom prilikom recite: Ja sam kršćanin, to mi je ime! Ja sam katolik, to mi je prezime! Ja sam trećoredac, to mi je zanimanje! Franjevački trećoredac je najslavniji naziv, naziv napisan na slavnoj zastavi pod kojom su vojevali slavni muževi i žene, ljudi Crkve i svjetovnjaci koji su se odlikovali u svemu što je sveto, lijepo, plemenito i veličanstveno. fra Vendelin Vošnjak


Spomenica 1861. - 2011.


Spomenica/150godinaFSR Trsat