Page 1

LIDERI/CE ZA LOKALNU ZAJEDNICU leadership for local community

Izvješće o istraživanju

Živjeti zajedno, učiti zajedno Projekt financira Europska unija

Problemi obrazovanja nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj i Istarskoj županiji Maria Golubeva Asja Korbar

2013

Sadržaj ove publikacije ne odražava nužno stajališta Europske unije ili Ureda za udruge. Nositelj projekta

Partner

Partner

Projekt financira Europska unija

Projekt Sufinancira Projekt financira Europska unijafinancira Projekt financira Europska unija Europska unija VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured za udruge


Izdavač: Mreža centara za obrazovne politike (NEPC), Zagreb Za izdavača: Ana Glasnović Asistent istraživanja: Antonija Maričić Lektura: Lara Höbling Matković Tisak: ITG digitalni i offset tisak

Posebno zahvaljujemo mr. sc. Antoniji Petričušić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Nansen dijalog centru Osijek na podršci u provedbi istraživanja, entuzijazmu i spremnosti da podijele svoje znanje i iskustvo. Također zahvaljujemo svim školama koje su pristale sudjelovati u istraživanju – njihovim učiteljima/cama i ravnateljima/cama, kao i učenicima/ama i njihovim roditeljima.


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 3

Vjerojatno je biti vođom nekad značilo mišiće; ali danas to znači slagati se s ljudima. Mohandas K. Gandhi

Sadržaj 1. Uvod .................................................................................................................................................... 4 2. Kontekst školovanja manjina u Republici Hrvatskoj. ................................................................................. 5 2.1. Pravni okvir za obrazovanje manjina u Republici Hrvatskoj.................................................................. 6 3. Metodologija – stručni parametri istraživanja........................................................................................... 7

4. Rezultati i zaključci.............................................................................................................................. 10 4.1. Pitanja pravnog okvira................................................................................................................... 10 4.2. Jezik i kultura................................................................................................................................ 12 4.3. Sudjelovanje u javnom životu i politici. ........................................................................................... 13 4.4. Paradoks podržavanja odvojenog školovanja................................................................................... 14 4.5. Nastava povijesti – zakoni i percepcija. ........................................................................................... 15 4.6. Građanske vrijednosti i iskustva nastavnika u međukulturnom obrazovanju. ...................................... 20 5. Komparativna saznanja........................................................................................................................ 20 6. Zaključci i preporuke............................................................................................................................ 22 Bibliografija............................................................................................................................................ 25 Aneks 1 – Sažeci relevantnih istraživanja................................................................................................... 26


4 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

1. Uvod Istraživanje koje je predstavljeno u ovom izvješću provela je Mreža centara za obrazovane politike(NEPC) u sklopu porjekata koji je pod nazivom Lideri/ce za lokalnu zajednicu proveo Forum za slobodu odgoja u suradnj s Vukovarsko-srijemskom županijom a financirala Europska komisija. Projekt je počeo početkom 2012. godine s ciljem jačanja kapaciteta mladih i obrazovnog sustava u području demokratizacije, ljudskih prava, integracije manjina i nenasilnog rješavanja sukoba u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Osim istraživanja, čiji će rezultati i zaključci biti predstavljeni u izvješću, projekt uključuje i obrazovni program za grupu mladih (18 – 30 godina) iz Vukovarsko-srijemske županije na temu civilnog angažmana i upravljanja projektima te obuku nastavnika o građanskom odgoju i rukovodstvu s ciljem poticanja promjene na razini škola. Ovo je istraživanje, dakle, bilo sastavnim dijelom većeg projekta, kojemu je namjera bila osigurati cjelovit pristup složenom pitanju odvojenog školovanja u Vukovarsko-srijemskoj županiji, kako bi se stekao bolji uvid u utjecaj takvog školovanja na učenike, analizirao kontekst donošenja zakona o takvom školovanju i istražile ostale mogućnosti i rješenja pri donošenju mjera. Autorice i organizacije koje su sudjelovale u istraživanju svjesni su da tako osjetljivim temama treba pristupati odgovorno i brižno. Zato je analiza tih pitanja uzela u obzir kontekst duboke socijalne podijeljenosti u Vukovarsko-srijemskoj županiji, koja se temelji na etničkom podrijetlu njenih stanovnika a posljedica je rata koji je trajao od 1991. do 1995. Podijeljenost je k tomu još i produbljena lošom ekonomskom situacijom i oslabljenim tržištem rada. Analiza uzima u obzir i propise o pravima manjina u Republici Hrvatskoj, posebice pravo manjina na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu. Pitanje odvojenog školovanja nije specifično za Vukovarsko-srijemsku županiju pa čak ni za Hrvatsku. Mreža centara za obrazovne politike provela je slično istraživanje 2008./2009. u Bosni i Hercegovini, Estoniji, Kazahstanu, Latviji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Tadžikistanu i na Kosovu, a rezultati su objavljeni

u publikaciji Divided Education, Divided Citizens? ( Podijeljeno obrazovanje, podijeljeni građani?, Golubeva et.al., 2009.). Ta studija, zajedno s rezultatima aktualnog istraživanja provedenog u Istarskoj županiji, dat će odlične podatke za usporedbu sa situacijom u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a ponudit će i drugu perspektivu o predmetnim pitanjima. Ovdje će biti predstavljene sličnosti i razlike u situacijama u navedene dvije hrvatske županije, kao i usporedba s ranijim istraživanjem. Od samog početka mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja pitanja društvene podjele u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a posebice odvojenog školovanja bila su u središtu mnogih istraživanja i studija. Danas, 2013., kad je Hrvatska postala članicom Europske unije, može se činiti da su duboke društvene podjele i etnički sukobi dio davne prošlosti. No, autorice ovog istraživanja i udruge civilnog društva koje su u njemu sudjelovale drže kako i dalje postoje ključna pitanja koja treba raspraviti kako bi se postigla pomirba i čvršća društvena kohezija, koje zasigurno nedostaju na tom području, ali i, u nešto manjoj mjeri, u cijeloj Hrvatskoj. Budući da su istraživanje provele udruge civilnog društva, ono ima obilježja angažiranosti i kao takvo je značajno iz dva razloga. Prvo, promicat će pozitivne promjene u Vukovarsko-srijemskom društvu usmjerene prema multikulturalnoj integraciji i manjina i većine, i to kroz zagovaračke akcije koje će udruge civilnog društva i njihovi partneri provoditi u budućnosti. Drugo, predstavlja doprinos udruga civilnog društva donošenju zakona o obrazovanju na temelju dokaza, a civilne udruge su legitimni akteri u proizvodnji i dijeljenju znanja s ostalim akterima, čime se podupire demokratizacija znanja i različitih načina spoznaje. Autorice istraživanja i udruge koje su bile uključene u istraživanje smatraju da su pitanja etničkih sukoba, društvenih podjela i odvojenog školovanja s jedne strane te pitanja pomirenja, učvršćivanja društvene kohezije i integracije s druge strane pitanja koja se tiču i manjina i većine. U ovom kontekstu, obrazovanje i škola igraju ključnu ulogu, pa sve odluke ili prakse vezane uz njih imaju dugotrajne učinke i posljedice na društvo.


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 5

Izvješće o istraživanju je, stoga, namijenjeno široj zajednici: ƒƒ stručnjaka i praktičara u području manjinskih prava i društvene integracije u Hrvatskoj, jugoistočnoj Europi i šire; ƒƒ manjinskih udruga i njihovih predstavnika; ƒƒ profesionalaca iz područja obrazovanja koje zanima tema školovanja u multikulturalnim područjima i područjima koja se oporavljaju od sukoba; ƒƒ osoba odgovornih za donošenje odluka na nacionalnoj i lokalnoj razini. Najzad, iako je zbog prirode istraživanja bilo nemoguće izbjeći klasifikacije i nazive prema etničkoj pripadnosti, što se može činiti kao pridavanje više značenja toj kategoriji nego što je potrebno, autorice bi željele istaknuti kako su stalno, u svim fazama istraživanja i pripremanja izvješća, imale na umu inherentnu vrijednost svakog ljudskog bića i njegovo pravo na kvalitetu života dostojnu čovjeka.

2. Kontekst manjinskog školovanja u Republici Hrvatskoj Da bi se razumio problem obrazovanja manjina u Hrvatskoj, potrebno je poznavati kontekst. Geopolitički položaj Hrvatske, brojne migracije i političke promjene uzrokovale su raznolikost stanovništva zemlje. Prema popisu stanovništva iz 2011.1 od 4.284.889 stanovnika Hrvatske njih 410.568 ili 9,58% članovi su jedne od 22 različite etničke skupine s pravnim statusom nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Raspad Socijalne Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) 90-ih godina i proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske 1991. uzrokovalo je smanjenje broja nekoliko manjina i podjelu na takozvane “nove” i “stare” manjine - sve nacionalnosti koje su živjele

na hrvatskom teritoriju i koje su u SFRJ imale status ustavnih naroda (Bošnjaci, Makedonci, Crnogorci, Srbi i Slovenci) tada su dobile status nacionalnih manjina. Republika Hrvatska naslijedila je model zaštite manjinskih prava od SFRJ koji je jamčio i regulirao prava pripadnika samo određenih manjina – Čeha, Mađara, Rusina, Talijana i Ukrajinaca2 - i država se morala suočiti s izazovom iznalaženja demokratskog i prikladnog načina zaštite prava svih pravno priznatih manjina. Istraživanje je fokusirano na dvije manjinske skupine, pa će zato situacije talijanske manjine i srpske manjine biti podrobnije opisane. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj živi 186.633 pripadnika srpske manjine, čineći time 4,36% stanovništva. To je drastično smanjenje u odnosu na 1991., kad je Hrvatska imala 12,2% srpskog stanovništva. Pad je uglavnom uzrokovan ratom u Hrvatskoj koji je trajao od 1991. do 1995. No, čak i uz takav drastičan pad, Srbi su i dalje najveća nacionalna manjina u Hrvatskoj. Srpska manjina je većinom nastanjena u sjeveroistočnoj Hrvatskoj (u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Osječko-baranjskoj županiji. Najveći dio srpske manjine živi u Vukovarsko-srijemskoj županiji – 27.824 ili 15,50%). Vukovarsko-srijemska županija ima povijest multikulturalizma – stoljećima je bila dom raznim etničkim skupinama kao što su Hrvati, Srbi, Jugoslaveni3, Rusini, Slovaci, Mađari, Ukrajinci, Bosanci/Bošnjaci, Nijemci i drugi, koji su često živjeli u etnički miješanim brakovima/obiteljima/zajednicama)4. S druge strane, novija povijest te županije obilježena je međuetničkim sukobom Hrvata i Srba, ratnim zločinima i, najgore od svega, ljudskim stradanjima. U 2 3

4 1

Podaci preuzeti iz rezultata popisa stanovništva iz 2011. dostupnih na http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/results/ htm/H01_01_04/h01_01_04_RH.html (stranici pristupljeno 5. 3. 2013. u 22:29)

U Siniša Tatalović: Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, časopis Politička misao, Izdanje XXXVIII, (2001.), br. 3, str. 96. Prilikom popisa stanovništva 1991. građani SFRJ su imali mogućnost izjasniti se kao Jugoslaveni, pripadnici Jugoslavenskog naroda Više informacija o etničkoj strukturi Vukovarsko-srijemske županije i podacima iz popisa stanovništva iz 1991. (zadnjeg u SFRJ) dostupno je u Državnom zavodu za statistiku: Narodnosni i vjerski sastav Republike Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima


6 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

razdoblju od 1991. do 1995. teritorij je bio pod srpskom upravom, koja je završila s početkom mirne reintegracije (1995. – 1998.). Taj je proces počeo 1995. kada su predstavnici hrvatske i srpske vlade potpisali Erdutski sporazum, čiju je provedbu nadgledalo Vijeće sigurnosti UN-a, a koje je u tu svrhu uspostavilo posebno prijelazno autoritarno tijelo u Istočnoj Slavoniji (UNTAES). To nije bio lak proces, a međuetničke tenzije i međusobno nepovjerenje i dalje vladaju, dugo nakon službenog završetka reintegracije. Nepovjerenje je najizraženije u gradu Vukovaru, gdje su društveni život i odnosi određeni etničkom pripadnosti, i gdje javni prostori (koji su u drugim gradovima ‘etnički neutralni’) imaju granice uspostavljene na temelju kodova međuetničkih razlika; granice koje su posjetiteljima grada nevidljive, ali njegovim stanovnicima itekako jasne – poput, primjerice, “srpskih” i “hrvatskih” kafića i trgovina. Talijanska manjina, prema popisu iz 2011.g., broji 17.807 stanovnika ili 0,42% stanovništva zemlje. Talijanska manjina većinom nastanjuje zapadnu Hrvatsku (Istarsku županiju i Primorsko-goransku županiju). Većina Talijana u Hrvatskoj živi u Istri – 12.543 stanovnika ili 6,03% stanovništva Istarske županije. Kad opisujemo povijesni i politički kontekst odnosa između etničkih skupina u Istri, moramo uzeti u obzir važnu geopolitičku činjenicu da je Istra, kao geografsko (i kulturno) područje, podijeljena na tri susjedne države – Hrvatsku, čija Istarska županija obuhvaća oko 88% geografskog teritorija Istre, Sloveniju s 10,9% teritorija i Italiju s 1,1% teritorija Istre. Zato u izvješću koristimo pojam Istarska županija kako bismo naglasili da je fokus istraživanja na administrativnoj jedinici unutar teritorija Republike Hrvatske.5 Opisana geografska podjela, kao i demografska struktura, posljedice su političke povijesti, posebice ratova u 20. stoljeću. Najznačajnije promjene u broju talijanskih stanovnika dogodile su se nakon Drugog svjetskog rata i potpisivanja Ugovora o miru s Italijom u Parizu 1947. – prije tog razdoblja, prema popisu stanovništva iz 1910., 5

Izvor: Istarska enciklopedija, 2005., Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Talijani su činili 4,5% stanovništva Hrvatske, što znači da se njihov broj smanjio za 87,4%.6 Promjene u broju Talijana u Istarskoj županiji uzrokovane su prisilnom migracijom talijanskog stanovništva u Italiju, poznatijom kao Istarski egzodus, koja se odvijala u razdoblju od 1943. do 1960. Talijanski izvori ne slažu se s hrvatskim i slovenskim oko broja izgnanih (30.000 – 350.000) i ubijenih (4.500 – 10.000) ljudi, a budući da to nije područje stručnosti autorica istraživanja niti tema istraživanja, nećemo razmatrati ove brojeve. Korisno je, međutim, imati na umu da je istarska situacija posljedica niza političkih, povijesnih i ekonomskih faktora. Unatoč tome, može se reći da danas u Istri ljudi dobro žive zajedno. Istarski identitet je vrlo prisutan kao regionalni identitet, možda čak i više nego nacionalni identitet – biti Istrijanom i pripadati tom kulturnom kontekstu važnije je od razlikovanja po pripadnosti ijednom dominantnom etnicitetu – hrvatskom, talijanskom ili slovenskom.7

2.1. Pravni okvir za školovanje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj Pravni okvir za školovanje manjina određen je pravom učenika pripadnika manjina na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu na svim razinama školovanja – od vrtića, osnovne i srednje škole do visokog školstva. Na razini provedbe, to se pravo može ostvariti kroz tri modela školovanja manjina: ƒƒ MODEL A – nastava na jeziku i pismu nacionalne manjine, tj. svi predmeti se predaju na jeziku manjine, osim hrvatskog jezika koji je obvezan predmet i podučava se isti broj sati kao i materinji jezik. ƒƒ MODEL B – dvojezična nastava, tj. prirodni predmeti se predaju na hrvatskom jeziku i prema općem kurikulumu, a društveni predmeti se predaju na jeziku manjine, samo za učenike koji su pripad-

6

Izvor: www.nacionalne-manjine.info/nacionalne-manjine.html (stranici pristupljeno 11. veljače 2012. u 09:19)

7

Odnosi se na intervju s jednim od stručnjaka, g. Davorom Gjenerom.


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 7

nici manjine. Prema Državnim Pedagoškim standardima, po ovom se modelu može predavati i u odvojenoj nastavi. ƒƒ MODEL C – njegovanje jezika i kulture; sadržaj koji se tiče manjine predaje se u sklopu odvojene nastave u trajanju od 2 do 5 školskih sati tjedno a uključuje satove jezika manjine, književnosti, geografije, povijesti, glazbenog i likovnog odgoja i kulture Osim navedenih modela, postoje još tri načina/tipa školovanja manjina: ƒƒ Razredni okvir, u sklopu kojega se jezik nacionalne manjine predaje kao jezik zajednice) u školama na područjima gdje članovi manjine čine značajan dio stanovništva. Primjer takvog obrazovanja nalazimo u školama s nastavom na hrvatskom jeziku u Istri u kojima se talijanski jezik uči kao jezik društvenog okruženja. ƒƒ Posebna nastava: ljetna nastava, zimska nastava, dopisna nastava/konzultacije ƒƒ Posebni programi sa svrhom uključenja Romskih učenika u obrazovni sustav 8 No treba napomenuti da se Model B rijetko primjenjuje u obrazovanju nacionalnih manjina i da se nikad ne primjenjuje u obrazovanju manjina u županijama koje su predmetom istraživanja (talijanska i srpska manjina; Istarska i Vukovarsko-srijemska županija). Izvješće će se usredotočiti na model obrazovanja manjina pod nazivom Model A.

3. Metodologija – stručni parametri istraživanja Istraživanje se temelji na prethodnom istraživanju Mreže centara za obrazovne politike 2007. do 2009. pod nazivom Divided Education - Divided Citizens? (Podijeljeno obrazovanje, podijeljeni građani?, Go-

8

Izvor: Internetska stranica Ministarstva obrazovanja: http://public. mzos.hr/Default.aspx?sec=3194 kojoj je pristupljeno 4. svibnja 2012. u 09:54. Državni Pedagoški standardi osnovnoškolskog obrazovanja, Narodne novine broj 63/08 i 90/2010.

lubeva, M., et.al., 2009.), koje je istraživalo probleme građanske enkulturacije učenika koji su pohađali odvojenu nastavu u osam zemalja (www.edupolicy. net). Naše istraživanje u Hrvatskoj provedeno je 2012. s ciljem da se stekne uvid u moguće razlike u stavovima o društvu između učenika pripadnika manjina i pripadnika većine te u mogući utjecaj koji je pohađanje odvojene nastave imalo na te razlike u Hrvatskoj. Izvješće opisuje faktore koji utječu na građansku enkulturaciju učenika te način na koji enkulturaciju u okruženju odvojenog školovanja doživljavaju oni koji su u nju uključeni. Osim toga, istražujući ova pitanja, izvješće je imalo zadatak otkriti područja moguće sinergije i područja razilaženja u stavovima o pitanjima građanskih prava, percepcije povijesti i međuetničkih odnosa između mladih pripadnika većine i manjina.

Faze istraživanja Istraživanje je imalo 4 faze i metode prikupljanja podataka: 1. Analiza građe dobivene pretraživanjem raznih izvora podataka (desk research) 2. Strukturirani intervjui 3. Fokus-grupe (učenici, nastavnici, roditelji) 4. Upitnici (učenici, nastavnici) 1. Prva faza (desk research) obuhvaćala je pregled trenutačne situacije odvojenog obrazovanja u Hrvatskoj opisane u raznim pravnim dokumentima i literaturi o: ƒƒ političkoj pozadini i odnosima moći među različitim etničkim, vjerskim ili ostalim skupinama ƒƒ pravnom, financijskom i društvenom statusu odvojenog obrazovanja ƒƒ posebnoj potpori za integraciju migranata i učenika pripadnika nacionalnih manjina u većinske škole ƒƒ utjecaju odvojenog školovanja na školsku institucionalnu kulturu (izvannastavne aktivnosti, nacionalne, vjerske i etničke proslave, stavove prema većini/manjinama u društvu) ƒƒ utjecaju odvojenog školovanja na podučavanje o pitanjima građanstva


8 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

2. Istraživačice su provele pet strukturiranih intervjua sa zakonodavcima i stručnjacima u Hrvatskoj na temu podučavanja o pitanjima građanstva u većinskim i manjinskim školama, posebnim mjerama za potporu različitosti unutar državnog obrazovnog sustava, i službenog stava nadležnog Ministarstva o segregaciji.

ƒƒ Kako praksa odvojenog školovanja učenika pripadnika manjina i pripadnika većine utječe na stavove nastavnika i učenika o građanstvu u Hrvatskoj ƒƒ Kako tip škole i njena lokacija utječu na obrazovanje učenika o pitanjima građanstva ƒƒ Kako to doživljavaju sudionici obrazovnog sustava

3. Fokus-grupe provedene su s članovima manjinskih i većinskih skupina u školama: s nastavnicima, s učenicima završnog razreda osnovne škole (8. razreda, tj. s djecom od trinaest i četrnaest godina) i roditeljima. Svrha fokus-grupa bila je steći bolji uvid u probleme s kojima se suočavaju pri građanskoj enkulturaciji. Teme fokus-grupa uključivale su percepciju prostorne i simboličke odvojenosti manjinskih škola u Hrvatskoj, utjecaj odvojenosti školovanja na buduću sposobnost ispitanika da se uključe u građanske aktivnosti i političke odnose među različitim etničkim skupinama u Hrvatskoj. Ukupno je provedeno 15 fokus-grupa u tri hrvatske regije: u Vukovarsko-srijemskoj županiji (6 fokus-grupa), u Istarskoj županiji (6 fokus-grupa) i u Zagrebačkoj županiji (3 fokus-grupe). Protokol fokus-grupe preveden je na talijanski jezik i proveden na talijanskom za učenike i nastavnike u programima na talijanskom jeziku. Svaka fokus-grupa imala je od 4 do 13 sudionika. Snimke fokus-grupa transkribirane su i sažete kako bi se na temelju njihovih rezultata formirali upitnici.

Upitnici za učenike imali su za cilj istražiti: 1. Mišljenja učenika o jezicima, etničkim skupinama i manjinskim školama u Hrvatskoj 2. Mišljenja učenika o pitanjima građanstva, povijesti i politici.

4. Upitnici za nastavnike i učenike završnih razreda osnovne škole (8. razreda, dakle učenika od trinaest i četrnaest godina starosti) sastavljeni su na temelju rezultata desk researcha , intervjua i fokus-grupa.

Uzorak i proces istraživanja Prije nego što razmotrimo uzorak, moramo istaknuti kako su nam bili nedostupni statistički podaci o točnom broju učenika koji pohađaju 8. razred osnovne škole s programom na materinjem jeziku, po županijama za prethodnu školsku godinu (2010./2011.). To je predstavljalo problem s veličinom uzorka jer su dostupni statistički podaci bili oni o broju učenika pripadnika nacionalnih manjina i broju učenika koji pohađaju različite programe manjinskog obrazovanja za školsku godinu 2010./2011. (Tablica 1). Drugi dostupni statistički podatak bio je broj škola u nekoj županiji koje provode program pod nazivom Model A. U Vukovarsko-srijemskoj županiji bilo je 11 osnovnih škola i 4 srednje škole koje su provodile Model A za obrazovanje na srpskom jeziku i pismu u školskoj godini 2010./2011.

Napravljene su četiri vrste upitnika – za nastavnike i za učenike osnovnih škola koji rade po programu na hrvatskom jeziku te za nastavnike i za učenike osnovnih škola koji rade po programu na materinjem jeziku. Upitnici za manjinske škole u Istarskoj županiji prevedeni su na talijanski jezik.

U Istarskoj županiji bilo je 7 osnovnih škola i 3 srednje škole koje su provodile Model A za obrazovanje na talijanskom jeziku i pismu u školskoj godini 2010./2011. Podaci za školsku godinu 2011./2012. zasad nisu dostupni, ali odstupanje ne može biti veliko u odnosu na školsku godinu 2010./2011. Budući da nije bilo drugih statističkih podataka, odlučeno je da će jedinica uzorka biti škola, a ne učenik ili nastavnik.

Upitnici za nastavnike istraživali su stavove o sljedećim glavnim pitanjima:

Iz tog su razloga istraživačice odlučile provesti istraživanje u 5 osnovnih škola u svakoj županiji obuhva-


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 9

Br. učenika pripadnika nacionalne manjine

Model A

Česi

309

291

Mađari

486

208

Srbi

3766

1992

Talijani

321

1341

Učenici

Model B

8

Model C

Ukupan broj učenika (A+B+C)

%

387

678

219%

783

999

206%

444

2436

65%

1341

418%

Tablica 1 - Usporedba broja učenika osnovnih škola koji su se izjasnili kao pripadnici nacionalne manjine s brojem učenika osnovnih škola po modelima (A, B, C).9

Tip škole

Županija

Broj škola

Nastava na materinjem jeziku (srpski jezik)

Vukovarsko-srijemska županija

3

Nastava na hrvatskom jeziku

Vukovarsko-srijemska županija

2

Nastava na materinjem jeziku (talijanski jezik)

Istarska županija

3

Nastava na hrvatskom jeziku

Istarska županija

2

Nastava na hrvatskom jeziku

Zagrebačka županija

5

Tablica 2 - Uzorak škola po tipu i županiji

ćenoj istraživanjem, kao i u 5 škola na ‘neutralnom’ području Zagrebačke županije. (Tablica 2).9 U istraživanje u Vukovarsko-srijemskoji Istarskoj županiji uključena su bila dva tipa škola (škole s nastavom na

hrvatskom jeziku i pismu i škole s nastavom na manjinskom jeziku i pismu). Škole unutar jednog tipa i jedne županije uključene su u softversi program SPSS metodom nasumičnog izbora te istraživačice nisu imale utjecaja na njihov odabir. I fokus-grupe i upitnici provedeni su u prvim školama koje su bile na popisu za svaku županiju, nakon što je od škole dobivena dozvola za provođenje istraživanja. Kako bi mogao ući u škole i provesti ispitivanja fokus-grupa i upitnike, NEPC (Mreža centara za obrazovne politike) morao je ishoditi dozvolu od Mi-

9

Izvor: Izvješće o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2010., srpanj 2011., Vlada Republike Hrvatske, poglavlje Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina, str. 13., dostupno na http://www.uljppnm.vlada.hr/images/ pdf/izvjesce_ustavni_zakon_utrosak_2010.pdf

nistarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Zato su Ministarstvu poslani protokoli i upitnici na procjenu te je nakon te procedure NEPC dobio dozvolu. Veličina uzorka odgovara ukupnom broju nastavnika i učenika u županijama te tipovima škola uključenih u istraživanje. Prikupljeni podaci su analizirani softverskim paketom SPSS prema uputama istraživačica. Rezultati istraživanja u ovom izvješću temelje se na dobivenim analizama, ali i na prve tri faze istraživanja.

Etička pitanja i povjerljivost osobnih podataka Zbog osjetljivosti teme istraživanja, svim je sudionicima jamčena povjerljivost, a istraživačice i svi uključeni u istraživanje pobrinuli su se da se nitko ne osjeti prisiljenim na sudjelovanje. Svaka škola koja je bila kontaktirana radi sudjelovanja u fokusgrupama ili ispunjavanju upitnika mogla je pristati na sudjelovanje u istraživanju ili ga odbiti.


10 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

Radi poštivanja etičkih principa rada s djecom, istraživačice su tražile da učenici koju sudjeluju u istraživanju donesu pismeni pristanak roditelja. Pristanci su pohranjeni u školama radi osiguravanja povjerljivosti osobnih podataka, a NEPC je dobio pismenu potvrdu škole da sva djeca koja sudjeluju u istraživanju imaju roditeljski pristanak.

Veličina škola i broj učenika i nastavnika predstavljali su ograničenje za uzorak, a zbog nasumičnog izbora i broja škola koje su odbile sudjelovati, istraživanje smo zapravo proveli u malim ruralnim školama, s vrlo malim brojem učenika i nastavnika. Stoga, sve zaključke donesene na temelju kvantitativnog istraživanja treba razmatrati s tim ograničenjem na umu.

Nastavnici koji su prisustvovali fokus-grupama i ispunjavali upitnike to su učinili dobrovoljno te su, naravno, mogli odbiti sudjelovanje u istraživanju. NEPCje također dobio pismenu potvrdu škole o broju nastavnika u fokus-grupi i broju ispunjenih upitnika po svakoj školi.

Zadnje ograničenje bilo je činjenica da škole, posebno osnovne, biraju roditelji, a ne učenici. Da smo uključili roditelje u upitnike, to bi znatno poboljšalo istraživanje.

Istraživački tim smatra da je slijedeći te prakse i jamčeći potpunu povjerljivost podataka dobio iskrene odgovore sudionika i time prikupio vrijedne i valjane informacije.

Prepreke i ograničenja Istraživački tim se u tijeku istraživanja susreo s mnogim preprekama. Prvo, ishodili smo dozvolu od Ministarstva s velikim zakašnjenjem, zbog čega smo istraživanje u školama proveli tek krajem školske godine, što je za škole vrlo nepogodno vrijeme. Nadalje, nakon što smo, uz dozvolu Ministarstva, kontaktirali škole za sudjelovanje, bilo u fokus-grupama, bilo u anketnom istraživanju, škole su mogle izabrati hoće li sudjelovati ili ne. Nepogodan period i kratak rok zbog kašnjenja dozvole razlog su zbog kojeg su neke škole odbile sudjelovati. No, činjenica da je sudjelovanje odbilo ukupno devet škola, uglavnom s područja Vukovarsko-srijemske županije, upućuje na to da nisu bile voljne sudjelovati u takvom istraživanju i iz drugih razloga. Jedan razlog mogao bi biti osjetljivost i politizacija tog pitanja, a drugi činjenica da je ta regija postala plodno istraživačko tlo za brojna društvena istraživanja, pa se stanovništvo već zasitilo i istraživanja i istraživača.

Navedene prepreke i ograničenja moraju se uzeti u obzir prilikom čitanja rezultata i zaključaka ovog istraživanja.

4. Rezultati i zaključci „Bit je ovo kod nas, a ne vani, nije potrebno ljude ni učenike asimilirati – to nije više cilj u suvremenom i demokratskom društvu, nego poštivati različitosti. Sigurno nije u Vukovaru slučajno nužna zasebna škola, možda je bilo nužno, ali je potrebno kroz obrazovanje na tome inzistirati. Svi nose neke svoje predrasude od kuće, ali zasebne škole nisu ideal, treba razbiti jezičnu barijeru i na tome poraditi i onda ih uključiti. Sve druge sadržaje lako usvajaš kroz jezik“, nastavnik, Grad Zagreb

4.1. Pitanja pravnog okvira Nacionalne manjine u Hrvatskoj imaju posebno pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu. Pravni temelji za ostvarenje ovoga prava mogu se naći u Ustavu Republike Hrvatske, Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina te u Zakonu o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Obrazovanje nacionalnih manjina, kao dio općeg obrazovnog sustava, regulirano je, također, općim zakonima i propisima o odgoju i obrazovanju – Zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju, Za-


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 11

konom o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju i Zakonom o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju, kao i Zakonom o institucijama (za osnivanje manjinskih škola). Organizacija obrazovanja za nacionalne manjine (npr. standardi za škole i razrede) opisana je u dokumentu pod nazivom Državni Pedagoški Standard. Sve do prosinca 2011. godine, kada je lijeva koalicija osvojila parlamentarne izbore, unutar Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta djelovala je Uprava za odgoj i obrazovanje nacionalnih manjina. Sa smjenom vlasti, promijenila se i situacija u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa te je Uprava prestala postojati. Nadalje, može se primijetiti postojanje pravnog procjepa, kao i to da postoje razlike u pravnom statusu škola između regija i manjina, što može imati znatne praktične posljedice. Većina škola s nastavom na jezicima manjina, u kojima je takvo obrazovanje bilo primijenjeno prije proglašenja hrvatske države 90ih godina prošloga stoljeća, ima pravni status manjinske škole, budući da su bile pravno registrirane i utemeljene kao manjinske škole. Primjeri takvih škola su talijanske škole u Istarskoj županiji. Međutim, škole s programom na srpskom jeziku i pismu u Vukovarsko-srijemskoj županiji nemaju isti status. To znači da imaju status škole u kojoj se ili a) nastava održava u potpunosti na srpskom jeziku i pismu, ili b) nastava održava prema oba modela - na srpskom jeziku i pismu i na hrvatskom jeziku i pismu - najčešće organiziranu u različitim smjenama i/ili prostorima. Škole na srpskom jeziku i pismu u Vukovarsko-srijemskoj županiji, uz potporu organizacija srpske zajednice10, zatražile su ponovnu registraciju kao manjinske srpske škole, no ta se situacija nije riješila i postala je predmetom javnih polemika. Njihov se zahtjev temelji na pravima jamčenim Erdutskim sporazumom; točnije, na Pismu namjere Vlade Re-

10 Zajedničko veće opština www.zvo.hr – organizacija sui generis, tijelo zaduženo za zaštitu interesa pripadnika srpske etničke zajednice na prostoru Osječko-baranjske županije i Vukovarsko-srijemske županije, osnovano na temelju Erdutskog sporazuma o mirnoj reintegraciji 1995. godine.

publike Hrvatske o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja iz 1997. u kojemu se pripadnicima srpske nacionalne manjine, kao i pripadnicima drugih manjina, jamči pravo „sastaviti i primijeniti obrazovni program koji gaji kulturni identitet, povijest i naslijeđe ukoliko to nije na štetu prava ili povlastica koje proizlaze iz međunarodnih obrazovnih standarda i hrvatskih zakona.”11 Jedan od formalnih razloga zbog kojeg takvi zahtjevi nisu bili prihvaćeni jest činjenica da zakon predviđa samo osnivanje i registraciju manjinskih škola, a ne ponovnu registraciju. Vlast koja je krajem 2011. godine pobjedila na izborima u svom je programu za 2011. - 2015. jasno navela da će: „podržati registraciju manjinskih srpskih škola osnovanih na području istočne Slavonije u razdoblju mirne reintegracije.“12 Još jedno zahtjevno pitanje jest status učenika pripadnika većine, kao i učenika pripadnika drugih etničkih skupina u manjinskim školama te regulacija njihovog prava na nastavu na materinjem jeziku (jezicima), jer to pitanje uopće nije regulirano Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina iz 2000. godine. Sam pravni okvir u ovom je aspektu nejasan i ostavlja prostor za netransparentna i nedosljedna tumačenja, kao što je primijećeno u istraživanju OSCE-a o obrazovanju manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji (2003.): „Hrvatski pravni okvir koji regulira obrazovanje nacionalnih manjina iznimno je napredan, budući da pripadnicima nacionalnih manjina jamči pravo na nastavu na materinjem jeziku na svim razinama obrazovnog sustava, ukoliko su zadovoljeni uvjeti o minimalnom broju učenika. Međutim, škole s nastavom na jezicima nacionalnih manjina, koje su određene kao primarni izbor za izvođenje nastave na materinjem jeziku te koje su dobile važne privilegije, nisu primjereno definirane. (…) Napredni duh hrvatskih propisa koji se tiču obrazovanja na-

11 Pismo namjere Vlade Republike Hrvatske o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja (1997.), čl. 8.

12 Program Vlade Republike Hrvatske u mandatu 2011.-2015., www. mvep.hr , str. 26.


12 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

cionalnih manjina tako je ozbiljno potkopan ovim nedosljednostima.”13 „Svaka manjina je dio Hrvatske“, roditelj, Vukovarsko-srijemska županija „Svaka manjina ima jednaku želju kao i oni u većini”, učenik, Vukovarsko-srijemska županija „Svi zajedno bi bolje djelovali, više bi postigli” učenik, Vukovarsko-srijemska županija Jedna od izravnih posljedica ove situacije jest da „nemaju sve škole koje trenutno nude nastavu na srpskom jeziku na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini pravo na sve povlastice zajamčene školama s nastavom na jezicima nacionalnih manjina Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.“ (OSCE, 2003.) Kao što je napomenuto u tom istraživanju, iako im taj status nije odbijen, njihova je praksa „rezultat procesa reintegracije i trenutne dobre volje Ministarstva, a ne trajno, zakonski ukorijenjeno pravo”, i nitko ne jamči da se njihov položaj u budućnosti neće promijeniti. Iako istraživanje izvještava o stanju 2003. godine, deset godina kasnije ono je nepromijenjeno. Drugo važno pitanje koje bi trebalo razmotriti jest činjenica da, iako pravni okvir dopušta 3 različita modela za obrazovanje nacionalnih manjina, neki se od njih rijetko upotrebljavaju, kao naprimjer Model B (Tablica 1), pa je tako samo osam učenika, pripadnika mađarske nacionalne manjine, pohađalo ovaj model nastave školske godine 2010./2011., dok se drugi koriste češće. To bi moglo značiti da roditelji, budući da oni biraju školu za svoju djecu, imaju na raspolaganju premalo informacija o mogućnostima u obrazovanju nacionalnih manjina ili da taj Model nije stvarna opcija, ako država ne može osigurati njegovu provedbu.

13 Organization for Security and Co-operation in Europe - Europska organizacija za sigurnost i suradnju (OSCE), misija u Hrvatskoj, područni centar Vukovar: obrazovanje manjina u Republici Hrvatskoj: Istraživanje u Vukovarsko-srijemskoj županiji, kolovoz 2003.

Novčana sredstva za škole na jezicima nacionalnih manjina raspodijeljena su u Državnom proračunu i proračunu jedinica lokalne samouprave (županije, grada ili općine, u skladu s administrativnom podjelom Republike Hrvatske), i dodjeljuju se na isti način kao i drugim školama. Mogu se financirati i iz drugih izvora (npr. donacija), u skladu sa zakonom.

4.2. Jezik i kultura Kad govorimo o kurikulumu i nastavnom planu i programu odgoja i obrazovanja nacionalnih manjina, može se reći da se radi o pozitivnom rješenju, budući da bi trebali sadržavati opći dio, kao i specifičnosti nacionalnih manjina u okviru dotičnog predmeta (materinji jezik, nacionalnu književnost, povijest, geografiju i kulturnu tradiciju). Kao što je definirano zakonima (Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina), o ovim specifičnostima u okviru kurikuluma za nacionalne manjine odlučuje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske na temelju konzultacija s organizacijama nacionalnih manjina. Međutim, nije jasno kako su i u kojim dokumentima ove specifičnosti definirane (vidi dio Nastava povijesti). Prema našim kvantitativnim saznanjima iz upitnika za učenike jasno je da postoji velika razlika u percepciji relativne socijalne važnosti kulture i jezika nacionalnih manjina između učenika koji pohađaju program na hrvatskom jeziku i pismu i učenika koji pohađaju program na srpskom jeziku i pismu u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Dok većina učenika u programu na srpskom jeziku i pismu smatra jezik i kulturu nacionalnih manjina važnima za uspješnu profesionalnu karijeru, njihovi vršnjaci iz programa na hrvatskom jeziku i pismu misle da nisu tako važni. U Istri će, također, učenici programa na talijanskom jeziku jezik i kulturu nacionalnih manjina češće ocijeniti važnijima od učenika u programu na hrvatskom jeziku i pismu. „Potrebno je ako ne razumiju hrvatski jezik, s druge strane im se teško socijalizirati i uklopiti u sredinu“, nastavnik, Grad Zagreb


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 13

S druge strane, zanimljivo je saznanje iz upitnika za nastavnike da nastavnici programa na srpskom jeziku i pismu (ali ne i nastavnici programa na hrvatskom jeziku i pismu) doživljavaju hipotetsko zajedničko školovanje hrvatskih i srpskih učenika kao prijetnju kulturnom identitetu učenika pripadnika nacionalnih manjina. Nadalje, dok nastavnici programa na srpskom i talijanskom jeziku vide gubitak kulturnog identiteta učenika pripadnika nacionalnih manjina kao nešto iznimno loše, nastavnici programa na hrvatskom jeziku u sve tri regije uglavnom takav gubitak doživljavaju neutralnim ili čak pozitivnim (s tim da ga nastavnici programa na hrvatskom jeziku u Vukovarsko-srijemskoj županiji ocijenjuju pozitivnije). Većina nastavnika slaže se da bi zajedničko školovanje poboljšalo znanje većinskog jezika učenika pripadnika nacionalnih manjina, pri čemu se nastavnici programa na hrvatskom jeziku češće slažu s tom tvrdnjom.

4.3. Sudjelovanje u javnom životu i politici „Da poštuje druge građane, druge manjine takoreći, druge nacionalnosti, ali opet da bude svoj da ne bude sad ono da je ne-

što posebno, ali da bude, da se zna da je iz npr. Hrvatske“, učenik odgovara na pitanje „Kakav treba biti građanin Republike Hrvatske?“, Istarska županija Prema upitniku provedenom među učenicima, postoji razilaženje u shvaćanju legitimnosti sudjelovanja svih etničkih skupina u politici. I učenici u Vukovarsko-srijemskoj i učenici u Istarskoj županiji u programima na jezicima i pismu nacionalnih manjina u potpunosti se slažu da bi mišljenje svih etničkih skupina u društvu trebalo uzeti u obzir prilikom donošenja važnih političkih odluka, dok učenici programa na hrvatskom jeziku, posebice u Vukovarskosrijemskoj županiji , imaju neutralan stav ili se čak ne slažu, pri čemu se 28% njih ne slaže ili se uopće ne slaže. Još manju potporu učenika programa na većinskom jeziku, posebice onih u Vukovarsko-srijemskoj županiji, uživa ideja da je dobro u vlasti imati političare predstavnike nacionalnih manjina (dok učenici s programom na jeziku i pismu nacionalnih manjina u obje županije podupiru ovu tezu, pri čemu se njih 87% slaže ili u potpunosti slaže, kao što je prikazano na donjoj Slici 1.).

Slika 1. Postoci stavova učenika, po programima, o tvrdnji „Dobro je u hrvatskoj vlasti imati političare predstavnike nacionalnih manjina” za Vukovarsko – srijemsku županiju


14 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

Percepcija relativne važnosti etničke pripadnosti u društvenom i političkom životu najvećim je dijelom jednaka u svim skupinama, uz to da učenici u budućnosti najviše žele jednakost ljudi, neovisno o njihovom etničkom porijeklu. Jedina značajna razlika jest u percepciji tvrdnje „Nije teško razumjeti razočaranje pripadnika srpske nacionalne manjine nekim političkim odlukama u našoj zemlji”, koju učenici iz programa na srpskom jeziku u Vukovarsko-srijemskoj županiji podržavaju, dok su ostale skupine rezervirane u tom pogledu.

Normativna orijentacija prema prosvjedu i spremnosti na prosvjed više-manje je slična u svim skupinama nastavnika i učenika, uz nešto veću iskazanu spremnost na sudjelovanje nastavnika i učenika programa na talijanskom jeziku.

Važno je naglasiti da među učenicima pripadnicima različitih skupina nema većih razlika u percepciji razine potencijalne svrsishodnosti sudjelovanja u javnom životu. Načelno, više se učenika ne slaže s tvrdnjom „Moje sudjelovanje ne može ništa promijeniti u odlukama vlasti”, i u tom smislu ne postoji obrazac neslaganja između učenika pripadnika nacionalnih manjina i većine, iako su učenici u Vukovarsko-srijemskoj županiji, pripadnici obje skupine (oni s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu i oni s nastavom na srpskom jeziku i pismu), načelno nešto skeptičniji spram svrsishodnosti svog sudjelovanja.

Međutim, vjerovanje u svrsishodnost vlastitog sudjelovanja pokazuje da nastavnici, načelno, manje vjeruju u mogućnost da sudjelovanjem u javnom životu ostvare neki utjecaj te se s tvrdnjom „Moje sudjelovanje ne može ništa promijeniti u djelovanju vlasti ” češće slažu u usporedbi s učenicima. Kao i učenici, nastavnici u Vukovarsko-srijemskoj županiji (neovisno o programu u kojem predaju) najskeptičniji su spram svrsishodnosti svoga sudjelovanja, s tim da su nastavnici programa na hrvatskom jeziku čak i skloniji vjerovati da njihovo sudjelovanje ne može ništa promijeniti od učenika iz iste regije. To bi mogao biti pokazatelj prevladavajućeg osjećaja političke bespomoćnosti u regiji, uzrokovanog gospodarskim i socijalnim faktorima.

Fokus-grupe su pokazale da je, načelno, učenička percepcija dobroga građanina mješavina osobina građanina-subjekta (poštuje zakon, pun poštovanja) i osobina građanina-sudionika. Međutim, vidljiva je važna iznimka u slučaju učenika manjinske srpske škole u Vukovaru. Za njih, dobar građanin je građanin sudionik, spreman na prosvjede, s posebnim naglaskom na pravima manjina: Aktivan građanin – onaj koji prosvjeduje i zahtijeva svoja prava. Istodobno, njihova percepcija građanskih prava, za razliku od percepcije njihovih hrvatskih vršnjaka, uključuje naglasak na pravu na rad (Prava bi trebala uključivati jednakost i dostupnost posla u vlastitom gradu) – vjerojatno zbog činjenice (kao što su roditeljske fokus-grupe pokazale) da njihovi roditelji imaju poteškoća na tržištu rada i da je u srpskoj zajednici prisutno mišljenje kako je Srbima u Vukovaru teže pronaći posao. Također, učenici iz svih skupina vjeruju u nediskriminaciju, slobodan izbor u kojoj zemlji živjeti i pravo na sudjelovanje u političkim procesima.

„Akitvni građenin je onaj koji sudjeluje u zajednici, koji pomaže. Moraš pokazati dobru volju da bi bio aktivni građanin.“, učenik odgovara na pitanje „Kakav je to aktivni građanin?“, Istarska županija

4.4. Paradoks podržavanja odvojenog školovanja Mišljenje nastavnika o tome je li dobro da postoje škole na manjinskom jeziku i pismu donekle je polarizirano u Vukovaru (s tim da to nastavnici programa na srpskom jeziku najčešće smatraju vrlo dobrim, dok su nastavnici programa na hrvatskom jeziku puno rezerviraniji, iako to potonji ne smatraju pretežno lošim). No nastavnici programa na talijanskom jeziku u Istri još jače podupiru postojanje takvih škola, a i nastavnici programa na hrvatskom jeziku u Istri također najčešće podupiru njihovo postojanje. Nastavnici u Zagrebu dijele rezerviran stav svojih kolega iz programa na hrvatskom jeziku u Vukovaru spram odvojenog školovanja.


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 15

„Ovdje je drugačije nego drugdje – ovdje ni za vrijeme rata nije bilo mržnje niti nečeg sličnog. Kasnije djeca iz talijanske škole idu u srednju hrvatsku, djeca iz hrvatske u srednju talijansku. Neka naša djeca, zbog nedostatka prostorija, idu u prostorije talijanske škole tamo se druže, muvaju...”, roditelj, Istarska županija „Po meni, družili bi se oni međusobno, ali ih je strah i od roditelja da bi se ljutili zbog tog druženja i tako, ali mislim da sama po sebi djecu ne smetaju ih“, učenik Istarske županije o učenicima u Vukovarsko-srijemskoj županiji Relativno malo nastavnika u svim grupama podupire tezu da bi zajedničko školovanje pridonijelo stvaranju većeg jedinstva građana u Hrvatskoj, s tim da nastavnici u Zagrebu nešto češće podupiru tu tezu u odnosu na ostale. Istodobno, nastavnici su u svim skupinama jednoglasni da bi veće jedinstvo građana bilo dobro. Zanimljiv zaključak proizlazi iz odgovora učenika na pitanja vezana uz postojanje škola na manjinskom jeziku i njihovu spremnost da pohađaju nastavu zajedno s učenicima iz ‘drugih’ etničkih skupina. Dok su učenici iz programa na hrvatskom jeziku u Vukovarsko-srijemskoj županiji naročito skeptični spram potrebe za školama na manjinskom jeziku (a učenici programa na srpskom jeziku uvjereni u neophodnost takvih škola), spremnost učenika programa na hrvatskom jeziku i pismu u Vukovarsko-srijemskoj županiji na zajedničku nastavu s učenicima programa na srpskom jeziku i pismu manja je u odnosu na spremnost na zajedničku nastavu učenika u Zagrebu ili onih iz programa na hrvatskom jeziku i pismu u Istri te nešto manja u odnosu na spremnost učenika programa na srpskom jeziku i pismu u Vukovarsko-srijemskoj županiji na zajedničku nastavu s vršnjacima iz programa na hrvatskom jeziku i pismu. Prema tome, dok su, načelno, protiv odvojenih škola za srpsku nacionalnu manjinu, učenici programa na hrvatskom jeziku i pismu u Vukovarsko-srijemskoj

županiji manje su spremni dijeliti učionicu s njima od njihovih vršnjaka iz drugih dijelova zemlje.

Razlozi za pohađanje odvojenih škola „Svi ćemo radna mjesta dijeliti jednako, trebale bi biti i škole“, roditelj, Vukovarskosrijemska županija Pitali smo učenike s programima na jeziku i pismu nacionalnih manjina zašto su oni ili njihovi roditelji odabrali školu na manjinskom jeziku. Odgovori pokazuju da su normativni razlozi (očuvanje jezika i kulture), praktični razlozi (lakše je učiti na materinjem jeziku) te socijalni razlozi (svi koje poznajem pohađaju takvu školu) gotovo jednako važni za obje skupine, s tim da su socijalni razlozi nešto manje važni za učenike programa na talijanskom jeziku.

4.5. Nastava povijesti – zakoni i percepcija Kurikulum povijesti u obrazovanju nacionalnih manjina reguliran je propisom Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina – taj kurikulum, osim općeg dijela (u smislu onoga što se podučava u svim školama u Hrvatskoj), mora sadržavati dio koji se odnosi na specifičnosti nacionalnih manjina. Međutim, taj posebni dio kurikuluma koji sadrži povijest nacionalnih manjina nije dostupan na internetskim stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, gdje su jedini posebni kurikulumi predmeta oni za materinje jezike nacionalnih manjina (češki, mađarski, talijanski, srpski).14 Možemo pretpostaviti da i dalje vrijedi ono što je povjesničarka Magdalena Najbar-Agičić napisala u zanstvenom članku 2003.15: „Nastava na jezicima manjina mora se održavati prema važeće-

14 Za više informacija posjetite http://public.mzos.hr/Default. aspx?sec=3301 (dio o obrazovanju nacionalnih manjina)

15 M. Najbar-Agičić: Nacionalne manjine i nastava povijesti/National minorities and history teaching, 2003. u Dijalog povjesničaraistoričara, 7, str. 269. – 283., dostupno na web stranici Centra za politološka istraživanja www.cpi.hr


16 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

mu Nastavnom planu i programu.16 Ipak, istodobno je predviđeno da, uz dio koji je jedinstven za sve učenike u cijeloj zemlji (i koji je istovjetan Nastavnom planu i programu za većinsku populaciju učenika), nastavni plan i program za nacionalne manjine „obvezno sadrži” i „dio koji se odnosi na posebnost nacionalne manjine (...)”. Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (čl. 6. i čl. 17.) predviđeno je da će šest mjeseci od njegova stupanja na snagu taj poseban plan i program biti donesen, no do sada, koliko mi je poznato, nije donesen.”17. Također, postoje nejasnoće o podučavanju o ulozi drugih etničkih skupina, osim Hrvata, u povijesti zemlje. Prema navedenom članku, „(…) kurikulum povijesti pokazuje da se u sklopu nastave nacionalne povijesti uglavnom obrađuje povijest hrvatskog naroda, dok se postojanje nacionalnih manjina na prostoru Hrvatske gotovo i ne spominje. Iznimke čine samo informacije o sukobima i, ako smijem reći, mimoilaženju interesa između Hrvata i drugih naroda (…)”18 Doista, čak i u kurikulumu za predmet povijest iz 2006. pregled sadržaja ukazuje na to da su nacionalne manjine gotovo isključivo negativno prikazane – kao agresori ili (rijeđe) kao žrtve – npr. stradanja Srba, Roma, Židova, Nijemaca i Talijana u poglavlju o Drugom svjetskom ratu u nastavi povijesti za osmi razred osnovne škole.19 Autorica napominje kako je u udžbenicima povijesti vrlo malo prostora posvećeno multikulturalnosti prostora današnje Hrvatske, iz čega se može zaključiti da, uz nekoliko izuzetaka, udžbenici stvaraju sliku da su na prostoru Hrvatske, ironično rečeno, od početka vremena (obično se navodi ‘od stoljeća sedmog’) živjeli samo Hrvati, „dok se druge etničke skupine javljaju kao zlonamjerne pridošlice te, stoga, izazivači sukoba i problema (...) Od svih manjinskih skupina koje žive na prostoru RH najčešće se

16 17 18 19

ibid. ibid. ibid. Vidi Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS), 2006., na http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2501

spominju pripadnici srpske manjine. No, Srbi se, nažalost, kao i druge manjine spominju samo u vezi sa sukobima (...) zanemarujući duga razdoblja suživota različitih etničkih skupina na prostorima Hrvatske i susjednih zemalja.”20 Što se tiče kurikuluma povijesti u školama na srpskom jeziku i pismu u Hrvatskoj, teško je procijeniti što se zaista podučavalo u školama, budući da kurikulum tog predmeta, koji bi sadržavao posebne karakteristike nacionalnih manjina i standardizirao nastavu u manjinskim školama, nije dovršen – zakon je predvidio da ti kurikulumi, odnosno nastavni planovi i programi, budu napisani unutar šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (2000.). Ovi kurikulumi, ako postoje, nisu dostupni javnosti u elektronskom obliku na internetskim stranicama Ministarstva sve do današnjeg dana. Stoga su jedino kurikulumi za nastavu materinjeg jezika manjina (koji pokrivaju područje književnosti te nekih dijelova kulturne tradicije) dostupni široj javnosti, pa za njih ne treba kontaktirati Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, dok to ne vrijedi za specifične manjinske kurikulume/dijelove kurikuluma za povijest i geografiju. Na razini službenog kurikuluma teško je reći kako se zaista podučava povijest u manjinskim školama i imaju li nacionalne manjine poseban program povijesti svoje zemlje porijekla. „Čula sam da je u programu zataškana hrvatska povijest“, roditelj, Vukovarsko-srijemska županija U kontekstu nastave novije povijesti u Podunavlju (Osječko-baranjska županija i Vukovarsko-srijemska županija) treba spomenuti još jedan problem koji ukazuje na politički kontekst ovog predmeta. Dio sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i UNTAES-a 1998. godine bilo je uspostavljanje moratorija na nastavu novije povijesti u toj regiji, koji je prestao važiti 2003. U sljedećih nekoliko godina pokrenut je proces izdavanja udžbenika za nasta20 M. Najbar-Agičić: Nacionalne manjine i nastava povijesti/National minorities and history teaching, 2003.


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 17

vu novije povijesti i taj je dodatak napokon objavljen početkom 2008., ali to nije učinila hrvatska Vlada, nego organizacija za ljudska prava Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i autori koje je Ministarstva izvorno angažiralo za pisanje takvog udžbenika21. Iako je dio javnosti, posebice udruge civilnog društva aktivne na području pomirbe i suočavanja s prošlošću, podržao ovo izdanje zbog njegova kritičkog pristupa koji obrađuje temu iz više očišta, dio hrvatskih povjesničara koji je smatrao da udžbenik relativizira ratne događaje negativno ga je ocijenio, nakon čega je jedan dio medija senzacionalistički okarakterizirao knjigu kao krivotvorinu.

Percepcija povijesti Nema značajnije razlike u percepciji rata ’91. - ’95. između dviju skupina učenika u Istri, dok postoji poprilično velika razlika u percepciji istog rata među učenicima u različitim skupinama u Vukovarsko-srijemskoj županiji (kao što se moglo i očekivati). Međutim, mjera do koje se učenici programa na hrvatskom jeziku i pismu slažu s tvrdnjom „U ratu ’91. - ’95. Hrvati su uspjeli obraniti svoju domovinu od agresije”, ugrubo je ista u sve tri regije, što bi moglo značiti da kurikulum povijesti za škole na hrvatskom jeziku igra veću ulogu od lokacije. Relativno je malo razlika u percepciji tvrdnje „Mnogi narodi oduvijek su živjeli na prostoru Hrvatske i njihova je povijest dio hrvatskog povijesnog nasljeđa”, u svim skupinama učenika u svim regijama, i, načelno, učenici podupiru ovu ideju, što ukazuje na to da, barem na normativnoj razini, obrazovanje uspijeva prenijeti model mirnog suživota i poštovanja za multietničku narav hrvatskog povijesnog nasljeđa. Također, postoji relativno slaganje oko tvrdnje „Nemoguće je razumjeti povijest Hrvatske bez poznavanja povijesti Srbije, Austrije/Mađarske i Italije”, pri čemu se učenici programa na talijanskom jeziku 21 Za detaljan kronološki tijek ovog procesa vidi S. Koran, M. Najbar –Agičić i T. Jakovina: Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest, Documenta, Zagreb, 2007.

u Istri nešto češće slažu s tom idejom u odnosu na ostale skupine.

Percepcija nastave povijesti „Znam ja o čemu se tu radi. Naravno da je to problematičan dio povijesti i udžbenika, društvena kretanja se na tome prelamaju, Najveći problem je prešućivanje i preskakanje određenih dijelova. Povijest je složena. Ne bih htio napraviti klasičnu grešku i reći da sve valja ili ne valja, moglo bi se to drugačije prikazat da ima volje. Nema crno-bijelih“, nastavnik, Vukovarsko-srijemska županija Manje je slaganja oko percepcije nastave povijesti. Učenici programa na jezicima manjina (srpskom i talijanskom) rijeđe su uvjereni da je prikaz manjina i većine u udžbenicima povijesti uravnotežen i ispravan (Slika 2.), dok je razlika između percepcije relativne ispravnosti udžbenika između učenika različitih programa u Vukovarsko-srijemskoj županiji posebno naglašena. Nastavnici programa na srpskom jeziku i pismu češće su u kontekstu podučavanja učenika spominjali da je povijest njihove skupine različita od onoga kako je opisana u hrvatskim udžbenicima. Trećina učenika s programom na srpskom jeziku i pismu (33%) kažu da nastavnici to spominju često ili gotovo uvijek. Više nastavnika u školama s programom na jeziku nacionalnih manjina vjeruje da je u kurikulumu povijesti i književnosti većinom prisutno hrvatsko gledište. Više nastavnika u tim programima tvrdi da su primijetili etničke stereotipe u kurikulumu. U tom smislu, rezultati ankete potvrđuju isti uzorak kao i slične ankete u drugim DEDC22 zemljama, naročito u Estoniji, Latviji i Slovačkoj.

22 Divided Education, Divided Citizens?/Podijeljeno obra-

zovanje, podijeljeni građani? – (NEPC 2009.)


18 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

Slika 2. Postoci stavova učenika, po programima, o tvrdnji „Prikaz manjina i većine u udžbenicima povijesti uravnotežen je i ispravan” za Vukovarsko –srijemsku županiju

Slika 3. Srednje vrijednosti stavova učenika i nastavnika, po programima, o tvrdnji „Prikaz MANJINE (prevedeno kao “Srba” za većinske škole i manjinske srpske škole, i Talijana/Istrana za manjinske istarske škole) i Hrvata u udžbenicima povijesti koje koristimo u školama uravnotežen je i ispravan ” za Vukovarsko –srijemsku županiju, Istarsku županiju i Grad Zagreb. Ljestvica je označena brojevima od 1 (uopće se ne slažem) do 5 (u potpunosti se slažem).

Nadalje, nastavnici programa na jezicima i pismu manjina su nešto češće rekli svojim učenicima da postoje različita gledišta o povijesti zemlje, iako razlika u korist onih koji su to činili nije velika – nastavnici programa na hrvatskom jeziku i pismu su to također često činili.

I u Vukovaru i u Istri, nastavnici i učenici programa na jezicima nacionalnih manjina jednako su skeptični spram ispravnosti kurikuluma povijesti u prikazu uloge većinskih i manjinskih etničkih grupa, dok nastavnici programa na hrvatskom jeziku i pismu u


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 19

Slika 4. Odgovori učenika Vukovarsko-srijemske županije koji slušaju nastavu na srpskom jeziku i pismu na pitanje: „Govori li vam nastavnik povijesti da je uloga Srba u povijesti bila drugačija od onog kako je opisana u povijesnim udžbenicima?”

Vukovarsko-srijemskoj županiji najčvršće vjeruju u povijesnu ispravnost kurikuluma (Slika 3.): Zanimljivo je da su obje skupine nastavnika u Vukovarsko-srijemskoj županiji u značajnoj mjeri spremnije izraziti neslaganje s onim što piše u povijesnim udžbenicima (ako smatraju da nisu uravnoteženi) od nastavnika u drugim regijama (73% i 71% u Vukovarsko-srijemskoj županiji, dok je samo 35% nastavnika hrvatskih jezičnih programa u Istri spremno učiniti isto). To pokazuje koliko su nastavnici u Vukovarsko-srijemskoj županiji osjetljivi na pitanja uravnoteženog prikazivanja povijesti, ali i njihovu izraženu sklonost k izražavanju svog mišljenja o povijesti. Ta činjenica bi se trebala uzeti u obzir prilikom osmišljavanja svih nastavnih ili izvannastavnih aktivnosti vezanih uz podučavanje povijesti i obilježavanje povijesnih događaja. Ukupno gledajući, 86% učenika u školama s nastavom na srpskom jeziku i pismu potvrdilo je da su njihovi nastavnici iskazali određen stupanj neslaganja sa službenim povijesnim kurikulumom i reagirali tako što su ispravljali njegovu poruku (Slika 5). Fokus-grupe su isto tako pokazale da povijest (osobito novija) stvara ozbiljne napetosti između profesora, učenika i roditelja hrvatskih i srpskih škola u Vukovaru. U percepciji roditelja iz srpskih škola,

trenutačni su prikazi lokalne povijesti izmanipulirani i isključivi: „Ovo je hrvatska povijest i mislim da nije bilo onako kako je oni pričaju (...) Vukovar ima svoju povijest – mi, Srbi, smo bili na drugom mjestu – nakon Nijemaca, a nakon nas su bili Mađari. To je povijest, a sada se govori da je Vukovar samo hrvatski. Vukovar je grad koji pripada ljudima 26 nacija i na to sam jako ponosan. Ne znam zašto se uvijek stavlja naglasak na sukob Hrvata i Srba. Nitko ne kaže da Vukovar pripada i Ukrajincima, Rusinima, Mađarima, Nijemcima, a ne samo Hrvatima i Srbima.“ Roditelji su također prepričali događaje vezane uz konflikte na simboličkoj razini oko obilježavanja pada Vukovara. Radilo se o školi u kojoj se zajedno nalaze učenici koji nastavu slušaju na hrvatskom i učenici koji nastavu slušaju na srpskom i problem je nastao kad se na katu (dijelu škole koji koriste hrvatski učenici) obilježavao pad Vukovara, ali su komemorativne slike bile izložene u prizemlju, gdje se nalaze srpski učenici: „I oni to stave dolje23! Ja im kažem da stave gore! I

što se dogodi? Naša djeca dođu i unište izložak! Zato što čitaju stvari o svojim roditeljima, djedovima... 23 U prizemlje, gdje se provodi nastava na srpskom jeziku i

pismu (op. a.)


20 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

Unište, razumijete? Nadam se da će idući put biti pametniji i staviti to gore 24.“

vanju diskriminacije više od jednom mjesečno (od kojih 22% tvrde i da to radi na svakom satu).

Bio je prisutan i osjećaj nepravde među srpskim roditeljima u Vukovaru koji su smatrali da se obilježavanjem događaja iz bliske prošlosti baca krivnja na njihovu djecu zbog njihove etničke pripadnosti: „I uvijek se okrivljuju naša djeca... Tužno je to. Prošlo je 20 godina, naša djeca danas imaju sedam godina... Što ona imaju s tim?”

Ni u jednoj skupini nastavnika oni koji su sudjelovali u edukativnim treninzima kako bi poboljšali svoje međukulturne vještine nisu bili u većini. Postotak onih koji jesu sudjelovali nešto je manji u školama s nastavom na manjinskom jeziku (22% za razliku od 31% u školama na većinskom jeziku).

Ovi slučajevi pokazuju da bilo kakva neprikladna strategija u podučavanju povijesti i obilježavanju povijesnih događaja nosi veliku mogućnost oživljavanja napetosti na etničkoj razini među dvjema školskim zajednicama u Vukovaru.

4.6. Građanske vrijednosti i iskustva nastavnika u međukulturalnoj edukaciji Kad je bilo riječi o najvažnijim aspektima dobrog građanskog odgoja, profesori iz obje grupe ne razlikuju se bitno u svojim izborima, ali nastavnici programa na hrvatskom skloniji su stavljanju većeg naglaska na definiciju dobrog građanina kao “moralne osobe koja poštuje zakone” dok nastavnici iz programa na manjinskim jezicima više naglašavaju važnost tolerancije. Istovremeno, za obje je grupe profesora u Vukovarsko-srijemskoj županiji sklonost mirnim rješenjima sukoba važna osobina dobrog građanina. To možda dokazuje uspjeh mirovne edukacije na tom području nakon rata, ali ukazuje i na to kako je nedavno ratno iskustvo imalo tako jak utjecaj, da je očuvanje mira između dvije skupine postalo prioritet. 54% nastavnika nastoji razgovarati o građanskim vrijednostima sa svojim učenicima više od jednom mjesečno (od kojih 19% tvrdi da to radi na svakom satu). 56% nastavnika tvrdi da uči, ili raspravlja s učenicima, o kulturnoj raznolikosti, toleranciji i spriječa24 na prvi kat, gdje se provodi nastava na hrvatskom jeziku i

pismu (op. a.)

5. Komparativna saznanja Kao što je bilo spomenuto prije, 2009. godine Mreža centara za obrazovne politike (NEPC) provela je istraživanje pod nazivom “Podijeljeno obrazovanje – podijeljeni građani?” (DEDC) o građanskoj enkulturaciji i s time povezanim stavovima učenika u manjinskim i većinskim školama na području osam zemalja. Među njima su bile dvije zemlje Zapadnog Balkana (Bosna i Hercegovina i Kosovo) i tri zemlje srednjoistočne Europe (Estonija, Latvija i Slovačka). Uspoređujući dio podataka dobivenih iz aktualnog istraživanja s podacima iz istraživanja provedenog 2009. godine, možemo vidjeti kakva je reakcija većinskih i manjinskih učenika na polarizirajuća pitanja o etničkoj pripadnosti, društvenom sudjelovanju i suživotu u kontekstu tenzija koje inherentno obilježavaju odvojeno školovanje u regiji.

Podrška sudjelovanju manjina u donošenju političkih odluka Najkontroverznije reakcije u istraživanju “Podijeljeno obrazovanje - podijeljeni građani?” izazvala je izjava da je „dobro u vlasti imati političare predstavnike nacionalnih manjina“. Tako se u Slovačkoj 41% večinskih učenika ne slaže ili snažno ne slaže s tom izjavom. U Estoniji se 25% većinskih učenika nije složilo s izjavom da je dobro imati predstavnike manjina u vlasti , a u Bosni 20,7%. S druge strane, učenici manjinskih škola su se u velikoj većini složili da je dobro imati predstavnike manjina u vlasti.


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 21

Situacija u Hrvatskoj dosta je slična. 29% večinskih učenika se ne slaže s izjavom da je dobro imati u vlasti političare predstavnike nacionalnih manjina. Osobito je zanimljivo da je u Hrvatskoj, gdje su roditelji učenika svjedočili nasilnom etničkom sukobu, postotak učenika koji se ne slažu sa sudjelovanjem manjinskih političara u vladi manji nego u Slovačkoj, gdje nije bilo nasilnog sukoba od Drugog svjetskog rata. Postoje dva moguća objašnjenja – ili su se napori poduzeti u mirovnoj edukaciji nakon domovinskog rata isplatili, ili je trenutačna politička mobilizacija oko etničkih pitanja u Hrvatskoj manja nego u Slovačkoj. Oba objašnjenja bude nadu u pozitivan scenarij za hrvatsko društvo.

Percepcija vlastitog sudjelovanja u političkom životu Kao što je navedeno gore, u Hrvatskoj nema veće razlike u percepciji stupnja potencijalne svrsishodnosti sudjelovanja u javnom životu među učenicima različitih grupa. Ukupno gledajući, učenici se u većini ne slažu s izjavom „Moje sudjelovanje ne može ništa promijeniti u donošenju političkih odluka“ i nema pravilnog uzorka u odstupanju dobivenih re-

zultata među učenicima pripadnicima nacionalne većine i manjine. To se značajno razlikuje od situacije u nekim zemljama uključenim u DEDC studiju, osobito u Estoniji i Latviji, gdje su učenici pripadnici nacionalne manjine iskazali manje povjerenje u svrsishodnost vlastitog sudjelovanja u politici. Tamo je postotak onih koji ne vjeruju da njihovo sudjelovanje može nešto značiti znatno veći među učenicima pripadnicima nacionalne manjine (slika 4). Načelno, to što učenici pripadnici manjine nemaju osjećaj da im je uskraćeno pravo sudjelovanja u političkom životu jako je pozitivna vijest i daje nadu da će učenici škola i na manjinskom i na većinskom jeziku imati dovoljno vjere da se zajednički uključe u inicijative kojima bi se prebrodile razlike među društvenim zajednicama, ako im se za to pruži prilika.

Stavovi prema zajedničkom učenju Slično kao i u drugim zemljama, i u Hrvatskoj učenici koji slušaju nastavu na srpskom jeziku manje zaziru od učenja u zajedničkim učionicama sa svojim vršnjacima iz nastavnih programa na većinskom jeziku nego obratno. U ovoj fazi se još ne može postaviti

Slika 5. Postoci potvrdnih učeničkihodogovora (slažem se i upotpunosti se slažem, po programima, o izjavi „Moje sudjelovanje ne može ništa promijeniti u donošenju političkih odluka“ u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Estoniji u %.


22 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

Slika 6. Postoci potvrdnih odgovora (gotovo uvijek i često) učenika po manjinskim programima na pitanje „Govore li vam nastavnik/ca povijesti katkad da je povijest vaše manjine drugačija od onoga kako je prikazana u povijesnim udžbenicima?“ u Istri, Vukovarsko-srijemskoj županiji, Kazahstanu, Estoniji, Bosni i Hrecegovini, Latviji i Slovačkoj.

jasna hipoteza o tome zašto su većinski učenici manje voljni vidjeti manjinske učenike u učionici, ali isti je slučaj u Slovačkoj, Latviji i na Kosovu.

Intervencije profesora u ispravljanju percipirano nepravednog prikaza u povijesnom kurikulumu U usporedbi sa svim zemljama u kojima je provedeno istraživanje DEDC, spremnost nastavnika da ispravljaju sadržaj povijesnog kurikuluma na mjestima gdje ga smatraju nepravednim i neuravnoteženim puno je veća kod nastavnika u srpskim školama Vukovarsko-srijemske županije iako je relativno visoka i među nasatavnicima u talijanskim školma u Istarskoj županiji. Ako to uspredimo s DEDC istraživanjem gdje je najveci postatak bio u Slovačkoj (48%) u Vukovarsko-srijemskoj županiji postotak je visiok i među nastavnicim u hrvatskim školama. To ne čudi uzimajući u obzir među etničke tenzije u toj županiji koje su poslijedice rata ‘91-’95.

6. Zaključci i preporuke Premda se opća regulativa obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina često opisivala kao progresivna te premda u zemlji postoji duga tradicija manjinskog obrazovanja, postoji nesrazmjer između regulative i onoga što se događa u praksi. Etničke podjele koje nalazimo u Vukovarsko-srijemskoj županiji nakon ratnih sukoba ne ostavljaju roditeljima i učenicima stvarnu mogućnost izbora obrazovnog modela za učenike pripadnike manjina. U praksi, oni gotovo uvijek pohađaju manjinske škole po Modelu A. Činjenica jest da se ne može očekivati od škola da se same nose s problemima koji proizlaze iz etničkih podjela u društvu kakve nalazimo u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Svako rješenje koje se provodi na razini škole mora se podržati kroz širi spektar aktivnosti u zajednici, što uključuje napore u postizanju pomirenja, suočavanje s povijesti, ekonomski rast, borbu protiv korupcije (posebno na tržištu rada) i aktivno sudjelovanje građana u donošenju političkih odluka.


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 23

Najveći raskorak između formalne regulative i njene implementacije nalazi se u modelima koje regulativa obrazovanja za manjine navodno nudi. Situacija na terenu i broj učenika u pojedinim modelima (Slika 1) jasno pokazuje da Model B postoji samo kao iznimka sa samo osam učenika pripadnika mađarske manjine u školskoj godini 2011./2012. U pitanju je manjak resursa ili manjak potražnje od strane roditelja i učenika pripadnika nacionalnih manjina. Ako Ministarstvo smatra da je ovo i dalje održiv model za manjinsko obrazovanje, njega treba podržati kroz metodičko vodstvo i osiguravanje potrebnih resursa. Ako se taj model pokaže nepraktičnim, preskupim ili čak zastarjelim, treba ga izbaciti iz regulativnog okvira. Zadržavati ga u sklopu ovakve situacije jest zavaravanje i ne daje roditeljima stvarno pravo izbora. Treba stvoriti realistične opcije za obrazovanje manjina osim Modela A, a lokalne zajednice, nastavnike i civilna društva u područjima kao što su Vukovarsko-srijemska županija treba ohrabriti da sudjeluju u njihovom stvaranju. Ključno je pružiti više mogućnosti roditeljima, osobito roditeljima pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovarsko-srijemskoj županiji, s obzirom na to da su roditelji važna poveznica između škole i ostalog društvenog okruženja djeteta, a i zbog činjenice da upravo oni biraju model školovanja za svoje dijete, barem na razini osnovnog školovanja. Od presudne je važnosti da lokalna vlast u Vukovarsko-srijemskoj županiji pruži roditeljima više informacija o postojećim mogućnostima u školovanju kako bi im se omogućio informirani izbor škole. Važno je uključiti i manjinske udruge u raspravu o mogućnostima zajedničkog školovanja (npr. u sklopu projekata civilnog društva) i različitim modelima obrazovanja za učenike pripadnike manjina. Jedna od važnijih spoznaja koja je proizašla iz ove studije jest da učenici iz Vukovarsko-srijemske županije koji slušaju nastavu na hrvatskom jeziku manje podupiru ideju o zajedničkom pohađanju školskih programa s pripadnicima drugih etničkih skupina od svojih vršnjaka iz iste županije koji slušaju nastavu na srpskom jeziku i od svojih vršnjaka u Zagrebu i Istri koji rade po programu na hrvatskom. Činjenice da u Vu-

kovarsko-srijemskoj županiji postoje duboke društvene podjele između Hrvata i Srba i da je Model A jedini obrazovni model koji se primjenjuje za sve pripadnike srpske manjine u osnovnom školstvu ukazuju na potrebu otvaranja prostora za inovativne modele i projekte koji promoviraju integraciju i međuetničku komunikaciju u formalnom obrazovanju, čak i ako oni strogo ne prate postojeće modele za obrazovanje manjina, preispituju ih ili ih unapređuju. U sklopu trenutačne situacije, ova vrsta kreativnog prostora za projekte uglavnom je prepuštena udrugama civilnog društva u regiji. To ne iznenađuje, s obzirom na to da je civilno društvo već duže vrijeme sektor u kojem se međuetnička suradnja i komunikacija uspostavlja lakše nego bilo gdje drugdje. Ipak, ako institucije koje kreiraju politiku (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Agencija za odgoj i obrazovanje, lokalne vlasti i predstavnici manjina) ne naprave korak naprijed u stvaranju takvog prostora, šanse za značajnije promjene bit će vrlo male. U tom smislu, bilo bi jako korisno za cijelu zajednicu Vukovarsko-srijemske županije da dođe do ozbiljne suradnje i razmjene stavova, iskustava i prijedloga rješenja između civilnog društva i političkih institucija. Treba imati na umu da stvaranje takvog prostora ne znači smanjenje manjinskih prava niti ugrožava identitet većine, ali bi zadovoljilo potrebu obiju grupa za dostojnom kvalitetom života svih članova zajednice, posebice djece i mladeži. Ovo istraživanje pokazuje da je broj nastavnika koji su dosad pohađali treninge za poboljšanje međukulturnih vještina prilično malen (22% nastavnika u školama na manjinskom jeziku i 31% nastavnika u školama na većinskom jeziku). Međukulturna edukacija za nastavnike trebala bi ih osposobiti za rješavanje međuetničkih problema i suočavanje sa složenim nasljeđem prošlosti. Ta bi obuka morala biti pristupačnija, a voditi bi je mogli stručnjaci iz organizacija formalnog i neformalnog obrazovanja. Omogućavanje obuke za usavršavanje međukulturnih metoda podučavanja za nastavnike iz manjinskih i većinskih škola posebno je važno u Vukovarsko-srijemskoj županiji, s obzirom na tamošnju nedavnu povijest razornih međuetničkih sukoba.


24 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

Dijelovi općeg nastavnog kurikuluma koji se dotiču povijesti manjina, njihove umjetnosti, kulture, geografije,trebali bi biti javno dostupni. Netransparentni i nejasni načini definiranja ovog kurikuluma ne samo da ostavljaju mogućnost da se njegov sadržaj predaje na netransparentan i nejasan način nego i šalju poruku javnosti da je obrazovni sadržaj o manjinama nešto što treba ostati uglavnom skriveno, nepriznato ili ignorirano, a ne kao nešto što se, dugoročno gledano, treba uključiti i u većinski kurikulum. Ovakav pristup lišava ostale članove društva uvida u povijesne, kulturalne i druge zasluge manjina, mogućnosti mirnog suživota i vještine vezane uz međukulturalnu razmjenu. Nesrazmjer u pravnoj regulaciji statusa manjinskih škola/škola s nastavom na manjinskom jeziku i pismu trebao bi se hitno prebroditi jasnim definiranjem “manjinskih škola” i razjašnjavanjem potrebnih uvjeta i procedure kojima pojedine škole mogu dobiti taj status. Vlasti na lokalnoj i nacionalnoj razini, kao i manjinske i druge udruge civilnog društva prisutne u regiji trebale bi pratiti utjecaj postojećih modela manjinskog obrazovanja na zajednicu i na izglede budućeg sudjelovanja učenika u životu zajednice, što uključuje pravo na akademsko i profesionalno napredovanje, pronalazak posla i uključenost u političke procese. Ovo je od posebne važnosti u regiji kao što je Vukovarsko-srijemska županija, gdje je važno pratiti eventualni utjecaj odvojenog školova-

nja za manjine u situaciji u kojoj nalazimo duboke društvene podjele nastale nakon ratnih sukoba. Također je važno neprestano tražiti nova rješenja i po potrebi ih revidirati . Lokalna zajednica i njeni akteri, točnije, organizacije civilnog društva i lokalne vlasti, trebale bi isplanirati, kreirati i promicati projekte koji su u zajedničkom interesu svih članova zajednice i koji promiču uključivanje u civilno društvo bez etničkih ograničenja i najotporniji su na etničku polarizaciju. U svjetlu važnosti pronalaska rješenja za školovanje koje bi spajalo poštivanje većinske i manjinske kulture i povijesti i mogućnost njihovog proučavanja s naglaskom na suradnju, integraciju i sudjelovanje bez etničkih ograničenja, naša preporuka je da lokalne vlasti Vukovarsko-srijemske županije u suradnji s državnim tijelima za obrazovanje zatraže potporu Vijeća Europe i regionalno zastupljenih međunarodnih organizacija u osnivanju Fonda za podršku inovativnih društvenih i obrazovnih programa kojima se pospješuje međuetničko razumijevanje i zajedničko djelovanje svih članova zajednice. Taj fond bi mogao podržavati razvoj novih obrazovnih modela stvaranjem prostora za interakciju i međusobno učenje kao i razvoj zajedničkih aktivnosti postojećih većinskih i manjinskih škola, pod uvjetom da je ideja koja povezuje te aktivnosti razumijevanje međukulturalnog učenja, a ne samo na mehaničko miješanje dviju grupa.


Živjeti zajedno, učiti zajedno | 25

Bibliografija 1. Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (2011) 2. Obrazovanje������������������������������������ ����������������������������������� na��������������������������������� �������������������������������� manjinskom���������������������� ��������������������� jeziku��������������� �������������� i������������� ������������ pismu������� – č��� lanak (MZOS - www.mzos.hr ) 3. Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj (Siniša Tatalović, časopis Politička misao, Vol XXXVIII, 2001) 4. Ustav Republike Hrvatske (proščišćeni tekst) dostupan na http://www.sabor.hr/Default. aspx?art=2405, internetskoj stranici pristupljeno 16.02.2013 u 15:40 5. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, dostupno na http://www.sabor.hr/Default. aspx?art=2448, internetskoj stranici pristupljeno 3.03.2013. u 10:05 6. Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, dostupno na http://www. zakon.hr/z/318/, internetskoj stranici pristupljeno 28.02.2013. u 9:18 7. Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2010. godinu za potrebe nacionalnih manjina, dostupno na http://public.mzos. hr/Default.aspx?art=11307, internetskoj stranici pristupljeno 21.02.2013. u 12:47 8. Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu za potrebe nacionalnih manjina, dostupno na http://public.mzos. hr/Default.aspx?art=11256, internetskoj stranici pristupljeno 6.03.2013. u 15:01 9. Mogućnosti manjinskog obrazovanja – brošura (Stina novinska agencija, 2012)

10. Treće mišljenje o Hrvatskoj (Savjetodavni odbor nacrta konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, Vijeće Europe, 2012), dostupno na http:// www.coe.int/t/dghl/monitoring/minorities/3_ fcnmdocs/PDF_3rd_OP_Croatia_en.pdf, internetskoj stranici pristupljeno 14.03.2013. u 11:28 11. Obrazovanje manjina u Republici Hrvatskog – studijski slučaj u Vukovarsko-srijemskoj županiji (OSCE, 2003), dostupno na http://www.osce. org/zagreb/21381, internetskoj stranici pristupljeno 11.02.2013. u 9:32 12. Nacionalne manjine i nastava povijesti (Magda������� lena Najbar- Agičić, 2003, The Political science research center), dostupno na http://www.cpi. hr/download/links/hr/7244.pdf, internetskoj stranici pristupljeno 23.02.2013. u 14:56 13. Škola i socijalna integracija mladih u Vukovaru (Dinka Čorkalo-Biruški and Dejan Ajduković, Zagreb: Friedrich Ebert Stiftung, 2012) 14. Projekt Nova škola Nansen Dialogue Center Osijek, dostupno na http://www.nansen-dialogue.net/ndcosijek/index.php?option=com_ content&view=article&id=412&Itemid=497 &lang=en, internetskoj stranici pristupljeno 11.03.2013. u 14:10 15. Program Vlade Republike Hrvatske 2011 – 2015, dostupno na www.vlada.hr/hr/content/.../Program%20Vlade%202011-2015.pdf, internetskoj stranici pristupljeno 10.02.2013. u 13:12 16. Jedna povijest, više historija – Dodatak udžbenicima s kronikom objavljivanja, Documenta, Zagreb 2007, dostupno na  http://www.documenta.hr/assets/files/publikacije/jedna_povijest_vise_historija.pdf, �������������������������� internetskoj stranici pristupljeno 8.03.2013. u 8:45


26 | Živjeti zajedno, učiti zajedno

Aneks 1 – Sažeci relevantnih istraživanja ƒƒ 2001. – 2011.Dinka Čorkalo Biruški i Dean Ajduković, Filozofski Fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Škola i socijalna integracija mladih u Vukovaru – Ovaj rad prezentira rezultate longitudinalnog istraživanja međuetničkih stavova učenika, roditelja i nastavnika uključenih u školovanje na hrvatskom i srpskom jeziku u Vukovaru unutar perioda od deset godina. Generalni zaključak je da je bilo pozitivnih promjena u stavovima u obje grupe, ali su one poprilično male. Istraživanje je također pokazalo da postoji prostor za daljnje promjene u vidu društvene integracije kod djece, povećanje tolerancije i smanjenje razlika među većinom i manjinom vezanih uz stavove o asimilaciji manjina. Autori su zaključili da se te promjene neće dogoditi same od sebe, već da zahtijevaju planirane aktivnosti i zajedničke napore. ƒƒ 2004. – 2005. – Nansen Dijalog Centar Osijek, Istraživanje o kvaliteti obrazovanja u Vukovaru u sklopu projekta Nova škola – ovo istraživanje je

provedeno na uzorku od 14,6% roditelja djece iz vukovarskih osnovnih škola i pokazalo je da 71,4% njih nije zadovoljno odvojenim školovanjem. ƒƒ 2003. – Europska organizacija za sigurnost i suradnju (OSCE), Misija u Hrvatskoj: Manjinsko obrazovanje u Republici Hrvatskoj: Analiza slučaja u Vukovarsko-srijemskoj županiji – Ova vrlo detaljna analiza slučaja bavi se problemima manjinskog školstva koji su relevantni za Vukovarsko-srijemsku županiju, ali i ostatak Podunavlja i Hrvatske. ƒƒ 2003. - Baranović B., Jokić B. i Doolan, K.: Nastava povijesti u poslijeratnom društvenom kontekstu – Slučaj hrvatskog Podunavlja – Istraživanje je bilo usmjereno na stavove nastavnika povijesti o podučavanju nedavne povijesti i ukidanju moratorija na podučavanje nedavne povijesti bivše Jugoslavije u srpskim manjinskim školama u hrvatskom Podunavlju.


Sadržaj ove publikacije ne odražava nužno stajališta Europske unije ili Ureda za udruge. Nositelj projekta

Partner

Partner

Projekt financira Europska unija

Projekt Sufinancira Projekt financira Europska unijafinancira Projekt financira Europska unija Europska unija VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured za udruge

Istraživanje_Živjeti zajedno, učiti zajedno (hrv)