Issuu on Google+

Život i sudbina

–1–


Od istog autora u izdanju Frakture: Sve teče...

–2–


Vasilij Grossman

Život i sudbina preveo s ruskog Fikret Cacan

Fraktura

–3–


Naslov izvornika © L’Editions l’Age d’Homme and the Estate of Vassili Grossman 1980-1991 © The Estate of Vassili Grossman 1992 Prvi put objavljeno u Editions l’Age d’Homme. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Fikret Cacan i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-345-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 793107

–4–


prvi dio

–5–


–6–


1. Nad zemljom je visjela magla. Na visokonaponskim žicama koje su se njihale iznad ceste bliještali su automobilski farovi. Kiše nije bilo, ali je zemlja u zoru bila vlažna, i kada je bljesnuo semafor zabrane, na mokrom se asfaltu pojavila velika crvenkasta mrlja. Disanje logora osjećalo se na nekoliko kilometara – prema njemu su se vukle, zgušnjavajući se, žice, ceste i željezničke pruge. To je bio prostor popunjen ravnim crtama, prostor pravokutnikâ i paralelogramâ koji rasijecaju zemlju, jesensko nebo, maglu. Otegnuto i tiho zavijale su daleke sirene. Cesta se primicala željezničkoj pruzi i kolona automobila napunjenih papirnatim paketima s cementom išla je neko vrijeme gotovo jednako brzo kao i beskonačno dugački teretni ešalon. Šoferi u vojnim kabanicama nisu gledali vagone pored sebe ni blijede mrlje ljudskih lica. Iz magle je iskrsnula logorska ograda – nizovi bodljikave žice nategnute između željeznih betonskih stupova. Barake su se vukle tvoreći široke ravne ulice. U njihovoj jednolikosti izražavala se neljudskost ogromnog logora. U milijunima ruskih seoskih izba nema i ne može biti dviju koje sliče jedna drugoj bez razlike. Sve što postoji neponovljivo je. Nezamisliva je istovjetnost dvoje ljudi, dvaju šipkovih grmova… Život zagluhne ondje gdje nasilje nastoji ukinuti iznimnost i osebujnost.

–7–


Pozorno i bezbrižno oko sijedog strojovođe pratilo je prolazak betonskih stupova, visokih jarbola s obrtnim reflektorima i betonskim kulama gdje se u staklenoj kabini vidi čuvar kraj strojnice na postolju. Strojovođa je namignuo pomoćniku, i parna lokomotiva upozorila je signalom. Bljesnuli su stražarnica osvijetljena strujom, niz automobila kraj spuštene prugaste rampe i bikovski crveno svjetlo semafora. Izdaleka su se čule sirene stroja koji dolazi ususret. Strojovođa je rekao pomoćniku: “Ide Cuker, poznajem ga po živahnom glasu, istovario se i goni u München na prazni kolosijek.” Pružna se kompozicija grmeći srela s ešalonom koji kreće u logor, potrgani je zrak zatutnjio, zabljeskale su sive pruge između vagona, odjednom su se iskidane prnje prostora i jesenskoga jutarnjeg svjetla ponovo sjedinile u odmjereno trkaće platno. Strojovođin pomoćnik, izvadivši džepno zrcalo, promotrio je svoj prljavi obraz. Strojovođa pokretom ruke zatraži od njega zrcalo. Pomoćnik reče uznemirenim glasom: “Ah, Genosse* Apfel, vjerujte mi, mogli bismo se vratiti do ručka, a ne u četiri ujutro, trošeći svoje snage, samo da nema te dezinfekcije vagonâ. I kao da se dezinfekcija ne može izvesti bez nas na konopcu.” Starcu je dojadila vječna priča o dezinfekciji. “Daj, nastavi”, reče on, “ne postavljaju nas na pričuvno, nego na glavno mjesto za istovar.”

*

Njem. Genosse – druže (op. prev.)

–8–


2. U njemačkom se logoru Mihail Sidorovič Mostovskoj prvi put nakon Drugoga kongresa Kominterne morao ozbiljno prisjetiti svoga znanja stranih jezika. Živeći prije rata u Lenjingradu, nije često imao priliku razgovarati sa strancima. Sada se sjetio godina londonske i švicarske emigracije, gdje je u drugarstvu s revolucionarima govorio, svađao se i pjevao na mnogim jezicima Europe. Susjed na prični* i talijanski svećenik Gardi rekao je Mostovskoju da u logoru žive ljudi pedeset šest nacionalnosti. Sudbina, boja lica, odjeća, koračanje, zajednička juha od kelja i umjetne prekrupe koju su ruski zatvorenici nazivali “riblje oči” – sve je to bilo jednako za desetke tisuća stanovnika logorskih baraka. Za upravu su se ljudi u logoru razlikovali po brojevima i bojom platnenog našivka na jakni: crvena – za političke, crna – za sabotere, a zelena – za lopove i ubojice. Ljudi nisu razumjeli jedan drugog u svojim jezicima, ali ih je vezivala jedna sudbina. Znalci molekularne fizike i drevnih rukopisa ležali su na pričnama pored talijanskih seljaka i hrvatskih pastira, koji se nisu znali ni potpisati. Onaj koji je nekoć naručivao od kuhara doručak i uznemirivao gazdaricu lošim apetitom i onaj koji je jeo slani bakalar zajednički su jedan uz drugog išli na rad lupkajući drvenim potplatima i tužno se pogledavali ne idu li Kostträger nositelji zalistaka, ili “ostriženi”, kako su ih nazivali ruski stanovnici blokova. U sudbini logorašâ sličnost se rađala iz razlika. Povezivale su ih uspomene na vrt kraj prašnjave talijanske ceste, na tmurnu buku Sjevernog mora ili narančasti papirnati abažur u domu uprave u

*

Njem. Pritsche – drveni ležaj (op. prev.)

–9–


okolici Bobrujska – svi zatočenici do jednog imali su prekrasnu prošlost. Što je čovjeku bio teži život prije logora, to je uzbuđenije lagao. Ta laž nije služila praktičnim ciljevima, nego slavljenju slobode: čovjek izvan logora ne može biti nesretan… Taj se logor prije rata zvao logorom za političke zločince. Nastao je novi tip političkih zatvorenika, koji je stvorio nacionalsocijalizam – zločinci koji nisu počinili zločin. Mnogi zatvorenici dospjeli su u logor zato što su u razgovoru s prijateljima iznijeli kritičke primjedbe o hitlerovskom režimu ili zbog vica političkog sadržaja. Oni nisu raznosili letke, nisu bili u ilegalnim strankama. Optuženi su za nešto što bi bilo tko mogao učiniti. Zatvorenici za vrijeme rata u političkom koncentracijskom logoru bili su također novi fenomen fašizma. To su bili engleski i američki zrakoplovci koji su pali na teritorij Njemačke i bili predmet interesa Gestapa te zapovjednici i komesari Crvene armije. Od njih su tražili informacije, suradnju, konzultacije, potpise na svakakvim deklaracijama. U logoru su se nalazili saboteri – šetači koji su pokušavali samovoljno napustiti rad u vojnim tvornicama i pogonima. Zatvorenici u koncentracijskom logoru koji su loše radili također su bili izum nacionalsocijalizma. U logoru je bilo ljudi s našivcima u boji jorgovana na vjetrovkama – njemački emigranti koji su pobjegli iz fašističke Njemačke. I to je bio novi fenomen fašizma – koliko god bili lojalni u inozemstvu, oni koji su ostavili Njemačku postali bi političkim neprijateljima. Ljudi sa zelenim trakama na vjetrovci, lopovi i provalnici, bili su u političkom logoru privilegirani sloj; zapovjedništvo se oslanjalo na njih u nadzoru nad političkim zatvorenicima. U nadmoći kriminalaca nad političkim zatvorenicima također se otkriva novatorstvo nacionalsocijalizma. U logoru su se nalazili ljudi takve neobične sudbine da nije

– 10 –


izumljena boja našivka koja bi odgovarala takvoj sudbini. Ali i Hindusu, krotitelju zmija, i Perzijancu koji je došao iz Teherana proučavati njemačko slikarstvo, i Kinezu studentu fizike naci­ onalsocijalizam pripremio je mjesto na prični, kotlić čorbe i dvanaest sati rada na plantaži. Danju i noću kretao se ešalon prema logorima smrti, koncentra­ cijskim logorima. U zraku su odjekivale lupa kotača, huka parnih vlakova i škripa čizama stotinu tisuća logoraša koji idu na rad s peteroznamenkastim brojevima prišivenim na odjeću. Logori su postali gradovima nove Europe. Rasli su i širili se po svom planu, sa svojim ulicama i trgovima, bolnicama, svojim tržnicama, staretinarnicama, krematorijima i stadionima. Kako su naivne, i čak dobrodušno patrijarhalne bile staljinističke tamnice, koje su se nalazile na gradskim periferijama, u usporedbi s tim logorskim gradovima, s crveno-crnim bljeskovima, od kojih čovjek ludi, nad pećima za kremiranje. Činilo se da za upravljanje gomilom potlačenih treba imati spremnu milijunsku vojsku nadglednika i kontrolora. Ali to nije bilo tako. Tjednima se unutar baraka nisu pojavljivali ljudi u odorama SS-a! Sami zatvorenici preuzeli su policijsku službu u lo­ gorskim gradovima. Sami zatvorenici održavali su raspored u barakama, pratili da u kotlovima imaju samo gnjili i smrznuti krumpir, a da se krupni i dobri sortira za prodaju vojnim bazama. Zatvorenici su bili liječnici, bakteriolozi u tamničkim bolnicama i laboratorijima, vratari, higijeničari, koji su meli tamničke pločnike, bilo je i inženjera, koji su osiguravali tamničko svjetlo i tamničku toplinu, održavali dijelove tamničkih strojeva. Okrutna i djelatna logorska policija – kapoi – nosila je na lijevom rukavu široki žuti povez, a lagerelteri, blokelteri, tubenelteri pod svoju su kontrolu uzeli vertikalu logorskog života, od općelo­ gorskih poslova do privatnih događaja koji se odvijaju na pričnama. Zatvorenici su se bavili skrivenim poslovima logorske države – čak i sastavljanjem popisa za selekciju, za obradu osumnjičenih u dunkel-sobama – u betonskim kanalima. Činilo se, i da nestane uprave,

– 11 –


zatvorenici bi održavali visoki napon u bodljikavoj žici da se ne razbježe, nego nastave raditi. Ti kapoi i blokelteri služili su zapovjedniku, ali su uzdisali, a ponekad čak i plakali za onima koje su vodili u peći za kremiranje… No razdvajanje se nije provodilo do kraja, svoja imena nisu stavljali na popise za selekciju. Posebno se zloguko činilo Mihailu Sidoroviču to što nacionalsocijalizam nije dolazio u logor s monoklom, glumački nadmen, stran narodu. Nacionalsocijalizam je živio u logorima svojski, nije bio udaljen od običnog naroda, šalio se narodski, i njegovim su se šalama smijali, bio je plebejac i ponašao se jednostavno, odlično je poznavao jezik i dušu i um onih koje je lišio slobode.

3. Mostovskoja, Agripinu Petrovnu, ratnu liječnicu Levinton i voditelja Semjonova otpremili su u štab pješačke divizije nakon što su ih Nijemci uhitili jedne kolovoške noći pored Staljingrada. Agripinu Petrovnu otpustili su nakon ispitivanja i, po uputama suradnika poljske žandarmerije, prevoditelj ju je opskrbio paketićem grahova kruha i dvjema crvenim trideseticama; Semjonova su pridružili koloni zatvorenika koja je upućena u vojni logor u rajonu sela Vertjačevo. Mostovskoja i Sofiju Osipovnu Levinton odvezli su u štab armijske grupe. Ondje je Mostovskoj posljednji put vidio Sofiju Osipovnu – stajala je usred prašnog dvorišta bez jakne, s potrganim činovima, i zadivila je Mostovskoja tmurnim, zlobnim izrazom očiju i lica. Nakon trećeg ispitivanja Mostovskoja su potjerali pješke prema željezničkoj stanici, gdje je tovaren ešalon sa žitom. Deset vagona djevojaka i mladića određeno je za slanje na rad u Njemačku – Mostovskoj je čuo ženske krike kad je ešalon krenuo. Zatvorili su ga u mali službeni kupe ženskog vagona. Vojnik koji ga je pratio nije bio grub, ali na pitanja koja mu je postavljao Mostovskoj na

– 12 –


njegovu se licu pojavljivao nekakav gluhonijem izraz. Osjećalo se pritom da je ipak posve zabavljen jedino Mostovskojem. Tako se iskusni zaposlenik zoološkog vrta nalazi u stalnoj šutljivoj napetosti i prati kako u kavezu šušti, kreće se zvijer koja putuje željezničkom prugom. Kada je vlak prelazio preko teritorija poljskoga general-gubernatorstva, u kupeu se pojavio novi putnik – poljski biskup, sijedi visoki ljepotan tragičnih očiju i punih mladićkih usta. Odmah je počeo pripovijedati Mostovskoju o Hitlerovu su­ đenju poljskom svećenstvu… Govorio je ruski s jakim akcentom. Nakon što je Mihail Sidorovič Mostovskoj opsovao katoličanstvo i papu, zašutio je i na Mostovskojeva pitanja odgovarao kratko, na poljskome. Za nekoliko sati izvukli su ga iz vlaka u Poznanju. Mostovskoja su doveli u logor, nakon što su prošli Berlin… Činilo se da su već godine prošle u bloku gdje su se nalazili zatvorenici koji su Gestapu bili posebno zanimljivi. U posebnom bloku odvijao se sitiji život nego u radnom logoru, ali je to bio lagan život laboratorijskih mučenika-životinja. Dežurni pozove čovjeka do vrata – pokaže se da znanac predlaže razmjenu sljedovanja po povoljnim uvjetima, i čovjek se raznježen od zadovoljstva vraća na svoju pričnu. A drugoga isto tako pozovu i on, prekinuvši razgo­ vor, odlazi do vrata, a sugovornik mu i ne dočeka kraj pripovijesti. Sutradan kapo dođe do prične, kaže dežurnom da skupi prnje, i netko će uporno moliti Stubeneltersa Keisea da zauzme oslobođenu pričnu. U naviku im je ušla nemoguća smjesa razgovora o selekciji, kremiranju leševa i o logorskim nogometnim momčadima – najbolje je kopanje – Moorsoldaten*, stroga zona, napad kraj kuhinje, poljska ekipa “pracefiks” bez obrane. Navikli su se i na desetke, stotine glasina o novom oružju, o razdorima među nacionalsocijalističkim vođama. Glasine su uvijek bile dobre i lažne – opijum za logorski narod.

*

Njem. Moorsoldaten – močvarni vojnici (op. prev.)

– 13 –


4. Ujutro je pao snijeg i ne topeći se odležao do popodne. Rusi su osjetili radost i tugu. Rusija je puhnula na njihovu stranu, bacila pod jadne i izmučene noge majčinski rubac, zabijelila krovove baraka pa su izdaleka izgledali domaće, seoski. Ali radost koja je na trenutak bljesnula pomiješala se s tugom i potonula u nju. Mostovskoju je prišao dnevni španjolski vojnik Andrea i rekao mu na lošem francuskom da je njegov prijatelj pisar vidio papir o ruskom starcu, ali pisar ga nije uspio pročitati, jer ga je načelnik ureda odnio sa sobom. “Pa i odluka o mom životu je na tom papiru”, pomisli Mostovskoj i obradova se svome spokoju. “Ma ništa”, reče šapatom Andrea, “još se može doznati.” “Od zapovjednika logora?” upita Gardi i njegove ogromne oči crno sijevnuše u polumraku. “Ili od predstavnika Glavne uprave sigurnosti Lissa?” Mostovskoja je zadivila razlika između dnevnog i noćnog Gardija. Danju je svećenik govorio o juhi, o novodošlima, dogovarajući se sa susjedima o razmjeni sljedovanja, sjećao se oštre talijanske hrane sa češnjakom. Zarobljeni crvenoarmejci, srećući se s njim na logorskom dvorištu, znali su za njegovu omiljenu uzrečicu “Tuti kaputi”, i sami su mu izdaleka vikali “Papaša, padre, tuti kaputi”, i smijali se kao da te riječi daju nadu. Zvali su ga papaša Padre, misleći da mu je “padre” ime. Nekako kasno uvečer sovjetski zapovjednici i komesari koji su se nalazili u posebnom sovjetskom bloku počeli su se šaliti s Gardijem drži li se on doista celibata. Gardi je ozbiljno slušao sve te francuske, njemačke i ruske riječi. Zatim je progovorio, a Mostovskoj je preveo njegove riječi. Ta ruski su revolucionari za ideju išli na robiju i u progonstvo. Zašto njegovi sugovornici sumnjaju da zbog religiozne ideje čovjek ne

– 14 –


bi mogao odustati od bliskosti sa ženom. To se ipak ne može usporediti sa žrtvovanjem života. “No, no, recite”, navaljivao je brigadni komesar Osipov. Noću kad su logoraši spavali, Gardi se preobražavao. Klečao je na prični i molio se. Činilo se da u njegove izbezumljene oči, u njihovu brokatnu i ispupčenu crninu, može potonuti sva patnja robijaškoga grada. Žile su se naprezale na njegovu smeđem vratu kao da radi, a dugačko apatično lice poprimalo je izraz tmurne sretne tvrdoglavosti. Molio se dugo i Mihail Sidorovič utonuo bi u san pod Talijanovim tihim i brzim šapatom. Mostovskoj se budio obično nakon sat i pol do dva, a tada je Gardi već spavao. Talijan je spavao budno, kao da u snu sjedinjuje obje svoje biti – dnevnu i noćnu – hrkao je, coktao usnama, škripao zubima, gromko ispaljivao želučane plinove, a onda otegnuto izgovarao divne molitvene riječi koje govore o milosrđu Boga i Bogomajke. Nikada nije korio staroga ruskog komunista zbog bezbožnosti, a često se raspitivao o Sovjetskoj Rusiji. Talijan je slušajući Mostovskoja kimao kao da odobrava pripovijesti o zatvorenim crkvama i samostanima, o golemim zemaljskim posjedima koje je sovjetska država oduzela Sinodu. Njegove crne oči tužno su gledale staroga komunista i Mihail Sidorovič ljutito je upitao: “Vous me comprenez? *” Gardi se smješkao svojim običnim dnevnim osmijehom, onim koji je govorio o raguu i umaku od rajčice. “Je comprends tout ce que vous dites, je ne comprends pas seulement, pourquoi vous dites cela.**” Ruski vojni zarobljenici koji su bili smješteni u posebni blok nisu bili oslobođeni od rada, i zato se Mostovskoj s njim sretao i

*

Franc. – Shvaćate li me? (op. prev.) Franc. – Shvaćam to što govorite, a ne shvaćam zašto to govorite. (op. prev.)

**

– 15 –


razgovarao samo u večernje i noćne sate. Na rad nisu išli general Gudz i brigadni komesar Osipov. Čest Mostovskojev sugovornik bio je čudni čovjek – Ikonikov-Morž, neodređenih godina. On je spavao na najgorem mjestu u cijeloj baraci – kraj ulaznih vrata, gdje je puhao hladni propuh i gdje je jedno vrijeme stajao veliki uhati kabao sa zveketavim poklopcem – kibla. Ruski zatvorenici nazivali su Ikonikova “starac padobranac”, smatrali ga jurodivim* i ponašali se prema njemu zgađeno-sažaljivo. On je bio nevjerojatno trpeljiv, kao što to mogu biti samo luđaci i idioti. Nikada se ne bi prehladio, iako prije spavanja nije skidao odjeću koju bi namočila jesenja kiša. Činilo se da tako zvonkim i jasnim glasom doista može govoriti samo luđak. Evo kako se on upoznao s Mostovskojem. Ikonikov-Morž pri­ šao je Mostovskoju i šutke mu se dugo zagledao u lice. “Što će dobro reći drug?” upita Mihail Sidorovič i osmjehnu se, a onda Ikonikov prozbori pjevuckajući: “Reći dobro? A što je dobro?” Te su riječi Mihaila Sidoroviča odjednom vratile u djetinjstvo, kada je stariji brat došavši s predavanja započinjao s ocem raspravu o bogoslovnim temama. “Pitanje sa sijedom bradicom”, reče Mostovskoj, “o njemu su razmišljali budisti i prvi kršćani. Pa i marksisti su se znali truditi nad njegovim rješenjem.” “Jesu li riješili?” s intonacijom koja je nasmijala Mostovskoja upita Ikonikov. “Evo, Crvena armija”, reče Mostovskoj, “upravo ga rješava. A vaš ton, oprostite, odiše svetim uljem, nečim takvim, ili popovskim ili tolstojevskim.”

Rus. jurodivyj – čudak-isposnik koji kroz ludost opominje na moral, lik iz ruske književnosti i povijesti (op. prev.) *

– 16 –


“Ne može drukčije ni biti”, reče Ikonikov, “pa ja sam bio tolstojevac.” “Eto čuda”, reče Mihail Sidorovič. Čudni ga je čovjek zainteresirao. “Vidite”, reče Ikonikov, “ja sam uvjeren da progoni koje su boljševici proveli poslije revolucije Crkve bijahu korisni za kršćansku ideju, jer je Crkva došla u ono žalosno stanje prije revolucije.” Mihail Sidorovič dobrodušno reče: “Pa vi ste pravi dijalektičar. Znači, i ja sam u poznim godinama ugledao evanđeosko čudo.” “Niste”, tmurno reče Ikonikov, “ta za vas cilj opravdava sredstva, a vaša su sredstva nemilosrdna. U meni ne gledajte čudo – ja nisam dijalektičar.” “Onda”, iznenada se uznemirivši, reče Mostovskoj, “pa čime vam onda mogu pomoći?” Ikonikov, stojeći u vojničkoj pozi, kao nakon zapovijedi, mirno reče: “Ne smijte mi se!” Njegov tužni glas zazvučao je tragično. “Nisam vam za šalu prišao. Petnaestog rujna prošle godine vidio sam strijeljanje dvadeset tisuća Židova – žena, djece i staraca. Tog dana sam shvatio da Bog ne bi mogao dopustiti ništa slično i postalo mi je očitim da ga nema. U današnjemu mraku ja vidim vašu snagu, ona se bori s vašim zlom…” “Pa što ćemo”, reče Mihail Sidorovič, “popričajmo.” Ikonikov je radio na dubokom kopanju, na močvarnom terenu logorske zemlje, gdje se širio sustav velikih betonskih cijevi za odvod rijeke i prljavih potoka koji natapaju dolinu. Radnike na tom terenu zvali su “Moorsoldaten”, a ovamo su obično stizali ljudi na koje bi se uprava razljutila. Ikonikovljeve ruke bile su male, s tankim prstima i dječjim noktima. Vraćao se s posla zamazan glinom, mokar, prilazio Mostovskojevoj prični i pitao: “Dopuštate li da posjedim kraj vas?” Sjeo bi i osmjehnuo se, ne gledajući sugovornika, pa bi povukao rukom po čelu. Čelo mu je bilo nekako neobično – neveliko, is-

– 17 –


pupčeno, svijetlo, tako svijetlo kao da postoji odvojeno od prljavih ušiju, tamnosmeđeg vrata i ruku s polomljenim noktima. Sovjetskim zarobljenicima, ljudima s običnim životopisom, izgledao je kao nejasan i taman čovjek. Ikonikovljevi su preci od vremena Petra Velikog iz generacije u generaciju bili svećenici. Tek je posljednji naraštaj Ikonikovâ pošao drugim putem. Sva Ikonikovljeva braća po očevoj su želji dobila svjetsku naobrazbu. Ikonikov je studirao na Peterburškom tehnološkom institutu, ali ga je privukla tolstojevština, napustio je posljednju godinu i uputio se na sjever Permske gubernije kao narodni učitelj. Proživio je na selu nekih osam godina, zatim se prebacio na jug, u Odesu, gdje je stupio na teretni parobrod kao tesar, kao kovač u stolarskom odjelu, zatim je pošao u Indiju, Japan, živio u Sidneyju. Nakon revolucije vratio se u Rusiju i ušao u seosku poljoprivrednu ko­ munu. To je bio njegov davni san, vjerovao je da seoskogospodarski komunistički trud vodi prema Božjem carstvu na zemlji. Za vrijeme opće kolektivizacije vidio je ešalone pune obitelji raskulačenih. Vidio je kako su iscrpljeni ljudi padali u snijeg i više se nisu dizali. Vidio je “zatvorena” izumrla naselja sa zakucanim prozorima i vratima, vidio je uhićenu seljanku, slomljenu ženu žilava vrata, s trudbeničkim tamnim rukama, koju su vojnici užasnuto promatrali: izbezumljena od gladi, pojela je svoje dvoje djece. U to je vrijeme stao, ne napuštajući komunu, propovijedati evanđelje, moliti Boga za spas stradalnikâ. Stvar je završila tako da su ga zatvorili, ali se pokazalo da su mu nevolje tridesetih godina pomutile razum. Nakon godine prisilnog liječenja u zatvorskoj psihijatrijskoj bolnici izašao je na slobodu i nastanio se u Bjelo­rusiji kod starijeg brata, profesora biologije. Uz bratovu pomoć za­poslio se u tehničkoj knjižnici. Ali mračni događaji ostavili su na njemu dubok trag. Kada je počeo rat i Nijemci osvojili Bjelorusiju, Ikonikov je vidio muke zarobljenikâ, strijeljanja Židova u bjeloruskim gradićima i naseljima. Ponovo je pao u histeriju i stao moliti poznate i

– 18 –


nepoznate da kriju Židove, sam je počeo spašavati židovsku djecu i žene. Ali su ga uskoro prijavili te je, čudom izbjegnuvši vješanje, dospio u logor. U glavi slomljenog i prljavog padobranca carevao je kaos, iznosio je ružne i komične primjere morala koji je iznad klasa. “Tamo gdje ima nasilja”, objašnjavao je Ikonikov Mostovskoju, “caruje muka i lije se krv. Ja sam vidio velike patnje kršćanstva, a kolektivizacija je išla u ime dobra. Ja ne vjerujem u dobro, vjerujem u dobrotu. Hajdemo se po vašem savjetu užasavati, pa će u ime dobra svrgnuti Hitlera i Himmlera.” “Užasavajte se odsad bez mene”, odgovarao je Mihail Sidorovič. “Pitajte Hitlera”, rekao je Ikonikov, “i on će vam objasniti da je i ovaj logor radi dobra.” Mostovskoju se činilo da je tijekom rasprava s Ikonikovom rad njegove logike postao sličan besmislenom naporu noža koji se bori s meduzom.* “Svijet nije iznad više istine koju je iznio sirijski kršćanin još u šestom stoljeću”, tvrdio je Ikonikov, “osudi grijeh i oprosti grešniku.” U baraci se nalazio još jedan ruski starac – Černecov. Bio je jednook. Zaštitar je razbio njegovo umjetno stakleno oko i prazna crvena očna duplja čudno je izgledala na njegovu blijedom licu. U razgovoru je tu prazninu očne duplje skrivao dlanom. To je bio menjševik koji je bježao iz Sovjetske Rusije 1921. Dvadeset godina proživio je u Parizu radeći kao računovođa u banci. Dospio je u logor na poziv službenicima banke da pomognu sabotirati raspored naredbe nove njemačke administracije. Mostovskoj se trudio ne kvačiti s njim. Jednookog menjševika očito je uzbuđivala Mostovskojeva po­

*

Aluzija na mitsku Meduzu kojoj ponovo rastu odsječene glave (op. prev.)

– 19 –


pularnost, i vojnik Španjolac, i Norvežanin koji je upravljao pisarskom tezgom, i odvjetnik Belgijac prilazili su starom boljševiku i zapitkivali ga. Jednom je Mostovskoju na pričnu sjeo major Eršov, uglednik među ruskim zarobljenicima. Malo se nagnuvši prema Mostovskoju i položivši mu ruku na rame, govorio je brzo i rječito. Mostovskoj se odjednom osvrnu – s udaljene prične gledao ih je Černecov. Mostovskoj je pomislio da je izraz tuge u njegovu zdravom oku strašniji nego crvena otvorena jama na mjestu izbijenog oka. “Pa, brate, nije ti lako”, pomislio je Mostovskoj bez ikakve zluradosti. Ne slučajno, naravno, ali zakon je odredio da je Eršov svima uvijek potreban. “Gdje je Eršov? Jeste li vidjeli Eršova? Druže Eršove! Majore Eršove! Eršov je rekao… Upitaj Eršova…” K njemu dolaze iz drugih baraka. Oko njegove prične uvijek je pokret. Mihail Sidorovič okrstio je Eršova “gospodarom misli”. Bili su i ranije neki gospodari misli – prvo šezdesetaši, pa onda osamdesetaši XIX. stoljeća. Bili su narodnjaci, to je bio Mihajlovski, koji se istaknuo. I u Hitlerovu konclogoru ostao je pravim gospodarom misli! Osamljenost jednookoga u tom logoru činila se kao tragičan simbol. Deseci su godina prošli od tog doba kad je Mihail Sidorovič prvi put sjedio u carskom zatvoru, čak je i stoljeće bilo drugo – devetnaesto. Sada se sjećao toga, kad se vrijeđao zbog nepovjerljivosti partijskih vođa u njegovu sposobnost da vodi praktični rad. Osjećao se jakim, svaki dan vidio je kako je njegova riječ bila značajna za generala Gudza i za brigadnoga komesara Osipova, pa i za uvijek tmurnog i tužnog majora Kirilova. Prije rata tješilo ga je što se tako udaljen od prakse manje dotiče svega onoga što izaziva njegove prosvjede i odbijanja: i Staljinova i partijska samovolja, i krvavi procesi nad opozicijom, i nedovoljno poštovanje stare partijske garde. Teško je podnio osudu Buharina,

– 20 –


kojega je dobro poznavao i jako volio. Ali je znao da će suprotstavljajući se u tome Partiji, svatko u tom pitanju, mimo svoje volje, stati na stranu suprotnu od Lenjinove stvari, kojoj je dao život. Ponekad su ga mučile sumnje – možda je iz slabosti, iz kukavičluka šutljiv i ne istupa protiv onoga sa čime se ne slaže. Pa štošta je u životu bilo užasno i prije rata! Često se sjećao pokojnog Lunačarskog, tako da ga je htio ponovo vidjeti. S Anatolijem Vasiljevičem bilo je lako razgovarati, tako su brzo s pola riječi shvaćali jedan drugog. Sada se u strašnom njemačkom logoru osjećao uvjerenim i čvr­ stim. Ali ga jedan tegoban osjećaj nije napuštao. I u logoru je mo­ gao steći mladenački, jasan i potpun osjećaj: svoj je među svojima, tuđi među tuđima. Ali stvar nije bila u tome što ga je jedanput engleski oficir upitao ne smeta li mu baviti se filozofijom pošto je u Rusiji zabranjeno iznositi protumarksističke poglede. “Možda nekome to i smeta. A meni marksistu ne smeta”, odgovorio je Mihail Sidorovič. “Postavio sam to pitanje imajući u vidu da ste stari marksist”, rekao je Englez. I premda se Mostovskoj namrštio od bolnog osje­ ćaja koji su mu donijele te riječi, ipak je uspio odgovoriti Englezu. Nije se radilo o tome da ga ljudi, kao Osipov ili Eršov, nisu ponekad gnjavili, premda su mu bili krvno bliski. Nevolja je bila u tome što je štošta u njegovoj vlastitoj duši bilo za njega tuđe. Događalo se da se, radujući se, u mirna vremena sretne sa starim prijateljem, a na kraju susreta u njemu vidi tuđinca. Ali kako postupiti kada je tuđinstvo danas živjelo u njemu samom, bilo dio njega samoga… Sa sobom ipak ne možeš raski­nuti, ne možeš sebe prestati viđati. U razgovoru s Ikonikovom ljutio se, bio grub i podsmješljiv, nazivao ga mrljom, pudingom, krpom. Ali smijući mu se, istodobno bi žalio kad ga ne bi dugo vidio. U tome je bila i glavna razlika između njegovih zatvorskih godina u mladosti i danas.

– 21 –


U mladenačko je doba među prijateljima i istomišljenicima sve bilo blisko, shvatljivo. Svaka misao i svaki pogled neprijatelja bili su strani i divlji. A sada odjednom u tuđinskim mislima prepoznaje ono što mu je bilo drago prije deset godina, a tuđinsko je odjednom na ne­ običan način izbijalo u mislima i prijateljskim riječima. “To bi moralo biti od toga što već predugo živim na svijetu”, reče Mostovskoj.

5. Američki pukovnik je živio u odvojenom boksu posebne barake. Dopuštali su mu da navečer slobodno izlazi iz barake, hranili ga posebnim jelom. Pričalo se da je u vezi s njim stigao upit iz Švedske – predsjednik Roosevelt pitao je za nj preko švedskoga kralja. Pukovnik je jedanput odnio tablu čokolade bolesnome ruskom majoru Nikonovu. Njega su u posebnoj baraci zanimali prije svega ruski vojni zarobljenici te je nastojao povesti s Rusima razgovor o njemačkoj taktici i razlozima neuspjeha prvih godina rata. Često bi se zapričao s Eršovom i gledajući pritom u pametne i istodobno vesele oči ruskog majora zaboravljao da ovaj uopće ne razumije engleski. Sve mu je izgledalo čudno, kako to da ga ne razumije čovjek s tako pametnim licem, a i ne razumije razgovor o temama koje se toliko tiču obojice. “Nije valjda da vi nimalo ne razumijete?” ogorčeno je pitao. Eršov mu je odgovarao na ruskome: “Naš poštovani zastavnik vladao je svim jezicima osim stranih.” Ali ipak, na jeziku koji se sastojao od smijeha, pogledâ, lupkanja po ramenu i desetak, petnaestak iskrivljenih ruskih, njemačkih, francuskih i engleskih riječi, razgovarali su o drugarstvu, sućuti, pomoći, ljubavi prema domu, ženama, djeci – ruski logoraši s logorašima više desetaka raznih nacionalnosti.

– 22 –


Kamrad, gut, brot, zupe, kinder, sigaret, arbajt – i još tuce njemačkih riječi nastalih u logorima: revir, blokelterste, kapo, fernihtungslager, appel, appelplac, vahraum, flugpunkt, lageršuce, bili su dovoljni da se izrazi ono najvažnije u jednostavnom i zamršenom životu logoraša. Bilo je i ruskih riječi – drug, momci, duhan – kojima su se služili zatvorenici mnogih nacionalnosti. A ruska riječ “mrcina”, koja imenuje stanje logoraša koji se približio smrti, postala je zajedničkom svima, osvojivši svih pedeset šest logorskih nacionalnosti. S popisom od desetak-petnaestak riječi veliki njemački narod upleo se u gradove i sela koje je naseljavao veliki ruski narod, i milijuni ruskih seoskih baba, staraca i djece te milijuni njemačkih vojnika objašnjavali su se riječima matka, pan, ruke gore, kokoš, jaje, kaput. Ništa dobro nije se iz tih objašnjenja dobivalo. Ali velikom njemačkom narodu bile su dovoljne te riječi za posao koji obavlja u Rusiji. Isto ničega dobrog nije bilo u tome što Černecov pokušava razgovarati s ruskim zarobljenicima – premda za dvadeset godina emigracije nije zaboravio ruski jezik, nego je izvanredno vladao ruskim govorom. On nije mogao razumjeti ruske vojne zarobljenike, a oni su se tuđili od njega. I isto se tako nisu mogli dogovoriti sovjetski ratni zarobljenici – jedni spremni umrijeti, ali ne izdati, i drugi koji su pomišljali stupiti u vlasovsku* vojsku. Što su više razgovarali i svađali se, to su manje shvaćali jedni druge. A zatim su samo šutjeli, puni mržnje i uzajamnog prezira. U toj šutnji nijemih i tim riječima slijepih, u tom gustom miješanju ljudi ujedinjenih užasom, nadom i nevoljom u neshvaćanju,

Nazvana po generalu A. A. Vlasovu, pripadniku Crvene armije koji je nakon njemačkog zarobljavanja 1942. osnovao vojsku ruskih zatvorenika za borbu protiv Crvene armije (op. prev.) *

– 23 –


ljudskoj mržnji ljudi koji govore jednim jezikom tragično se izražavala jedna od nevolja dvadesetog stoljeća.

6. Na dan kad je pao snijeg, večernji su razgovori ruskih vojnih zarobljenika bili posebno tužni. Čak su pukovnik Zlatokrilec i brigadni komesar Osipov, koji su uvijek bili pripravni i puni duševne snage, postali tmurnima i šutljivima. Čežnja ih je sve utukla. Topnik major Kirilov sjedio je na pričnama do Mostovskoja i opustivši ramena tiho njihao glavom. Činilo se da nisu pune tuge samo njegove tamne oči nego i cijelo veliko tijelo. Sličan izraz u očima imaju beznadno oboljeli od raka – gledajući u takve oči, čak i njihovi najbliži, pateći s njima, misle kako bi bilo bolje da što prije umru. Žutoliki i svugdje prisutni Kotikov šapnu Osipovu pokazujući na Kirilova: “Ili će se objesiti, ili će prijeći vlasovcima.” Mostovskoj reče trljajući sijede čekinjave obraze: “Slušajte me, babe. Ma dajte, dobro me slušajte. Zar doista ne shvaćate? Svaki dan života države koju je stvorio Lenjin nepodnošljiv je za fašizam. On nema izbora – ili će nas požderati, uništiti, ili će sam poginuti. Ta u fašističkoj mržnji prema nama i jest provjera ispravnosti Lenjinove stvari. Još jednom da vam kažem, i to bez šale. Shvatite da što je veća mržnja fašista prema nama, možemo biti uvjereniji u svoju ispravnost. I tako ćemo ojačati.” Oštro se okrenu prema Kirilovu i reče: “A što je pak s vama, ha? Sjećate se Gorkog, kada je hodao po tamničkom dvorištu, a neki Gruzijac dovikne: ‘Što ti tamo ideš kao kokoš, glavu gore!’” Svi se nasmijaše.

– 24 –


“Stvarno, stvarno dajte glave gore”, reče Mostovskoj. “Pomislite: golema velika sovjetska država brani komunističku ideju! Neka se Hitler obračuna s njom. Staljingrad stoji, drži se. Nekad nam se činilo, prije rata – nije li previše oštro, nismo li previše oštro zategnuli vijke? Ali sada doista i slijepci vide – cilj je opravdao sredstva.” “Da, dobro su nas prišarafili. To ste dobro rekli”, reče Eršov. “Malko previše”, dometnu general Gudz, “a da su još malo jače, ne bi nam do Volge došli.” “Nije na nama da učimo Staljina”, reče Osipov. “No da”, reče Mostovskoj, “ako budemo morali izginuti u tamnicama i mokrim jamama, onda se tu nema što učiniti. Ali ne valja o tome misliti.” “A o čemu ćemo?” glasno upita Eršov. Svi koji su sjedili osvrnuše se i šutke pogledaše. “Eh, Kirilove, Kirilove”, odjedanput reče Eršov. “Istinito je naš otac rekao, morali bismo se radovati što nas fašisti mrze. Mi njih, a oni nas. Shvaćaš? A ti razmisli – pasti k svojima u logor, to je svoj k svome. Eto ti nevolje. A ovdje, gle! Mi čvrsti ljudi još dajemo Nijemcu života.”

7. Cijeli dan zapovjedništvo 62. armije nije bilo u vezi s postrojbama. Ispali su iz stroja mnogi štapski radioprijamnici; žičana veza posvuda se prekidala. Bilo je trenutaka kada su ljudi, gledajući Volgu kako teče prekrivena lakim sitnim valovima, osjećali rijeku kao nepomičnost u čije se obale zabila treperava zemlja. Stotine sovjetskih teških oru­žja pucale su iz Zavolžja. Ispod njemačkog položaja na južnom obronku Mamajeva brda podizale su se gomile zemlje i gline. Podignuti zemljani oblaci, prolazeći kroza čarobno nevidljivo

– 25 –


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena pod pokroviteljstvom Zaklade “Mikhail Prokhorov”, Programa TRANSCRIPT za potporu prevođenju ruske književnosti.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © The Dmitri Baltermants Collection/Corbis Godina izdanja 2012., siječanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-345-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 928 –


– 929 –


– 930 –


Život i sudbina