Page 1

Zavicaj zaborav prepress.pdf

1

9/29/10

10:24 AM


Od istog autora u izdanju Frakture: Kratka kronika porodice Weber Zapisi i vremena Nikice SlaviĂŠa Patnje Antonije Brabec

-2-


Ludwig Bauer

ZaviËaj, zaborav

Fraktura NjemaËka zajednica -3-


Copyright ∂ Ludwig Bauer i Fraktura 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-162-0 (Fraktura) ISBN 978-953-96090-7-6 (NjemaËka zajednica) CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742082

-4-


Svijet opisuju rijeËi drugih. Gledamo ga kroz napuklo zrcalo sluge.

-5-


-6-


Prvi dio

-7-


-8-


Prva glava

-9-


- 10 -


Susret

Kiša je bila isprala navezeni šoder pa je put pretvorila u vododerinu u kojoj stopala zapinju za grube neravnine skrivene u mraku jer mjesec je sasvim nisko i sa strane pa se ništa ne bi vidjelo Ëak i da je veÊi od onog istanjenog srpa, srpiÊa, ukovanog u tintu neba ∑ to se zove tauschiren, taj postupak, sjetio sam se; samo što je majstor za tu vrstu intarzije ovdje štedio srebro ∑ i nasmijao sam se sâm sebi, nasmijao sam se naglas, bilo je šaljivo što mi misli tako plešu od zemlje do neba, a zapravo bih trebao obraÊati pažnju samo na to kuda hodam, vjerojatno je uz rub puta bilo sigurnije jer je voda iskopala svoje krivudavo korito uglavnom po sredini: bujica je ovdje suviše brzo tekla da bi se stigla razliti po cijelom putu. Malum nullum sine aliquo bono, nijedno zlo bez nekog dobra: da ovdje nije bila takva strmina, ne bi na vinograd padalo toliko sunca, a ni zemlja ne bi bila tako ocjedita ∑ loza ne voli da joj je korijen u vodi, bar tako vele vinogradari. A možda se spotiËem i zato što sam malo više popio, ne previše, baš sam pazio da se ne naloËem, gustirao sam svaku Ëašu, ali veËer je bila duga, a vino ne možeš držati na nepcu i jeziku, ne možeš ga srkati: prava je draž u tome kako klizne izmeu nepca i jezika i pomiluje Ëovjeku grlo, dok mu se muškatni miris rasplinjava prema gore, prema Ëelu. Malo su mi se rugali što pijem muškat, što sam ostao na tome i poslije degustacije, oni su svi prešli na Žiginu graševinu, Welschriesling ili na pinot, koji je meni bio zaista suviše tanak, ali za njih je bijeli muškat bio žensko vino, nami-

- 11 -


risano, kako su govorili, pritom su možda aludirali i na moju namjeru da sljedeÊeg proljeÊa sadim Gewürztraminer, Cserszegi Fu˝szeres ∑ tako ga je zvao onaj Maar kod kojeg sam ugovorio kupnju sadnica ∑ sasvim su mu se nepravedno rugali jer je taj mirisavi traminac bio prepun vrlina i mlad, a dobro je i stario, Maar je imao desetak baËava, za tri godine imat Êu ga i ja, za tri godine… tko zna što Êe biti za tri godine; uostalom, imao sam i svoje crveno vino, Žiginu kombinaciju, Žiga je dobro miješao sorte, crveno je bilo zaobljeno, frankovku i cabernet sauvignon ublažavao je muškat-hamburgerom, meni se taj cuvee Ëinio dobro izbalansiranim, harmoniËnim, dovoljno snažnim i dovoljno pitkim, iako su vinari voljeli Žigu zadirkivati pa su tu pitkost radije pripisivali podrumu ukopanom u brijeg nego njegovu podrumarskom umijeÊu; Žiga mi je i sam priznao da je, pri sadnji, loze miješao samo zato što je bio navikao da neke sorte jednom podbace, a druge bolje ponesu... Nešto je šušnulo u grmlju sa strane, pomislio sam na lisice koje se noÊu, ËešÊe pred jutro, spuštaju dolje do prvih kokošinjaca, i u to sam osjetio zamah kao kada Ëovjek stane na grablje, tako sam to prepoznao ∑ veÊina ljudi poznaje to samo iz filmskih gegova, ali meni se to zaista dogodilo, nekada davno, u djetinjstvu ∑ i uslijedio je udarac koji nije bio od grablji, imao sam osjeÊaj da me je netko iz mraka udario ploštimice lopatom pa mi se obraz raspuknuo kao što se gnjeËi Ëešnjak za kuhanje. ZaËuo sam i pucanj, dvostruki, gotovo istodobni pucanj iz dviju cijevi, morala je to biti lovaËka puška, a udarac je bio kundakom ∑ mogao mi je smrskati lubanju, pomislio sam, dok sam glavinjao i padao. Koji si sada ti? ∑ upitao je neki glas sa strane, s druge strane upalila se džepna svjetiljka pa sam vidio oko sebe trnje u kojem sam ležao prije nego što me je zaslijepila, a onaj drugi glas ponovio je strogo: Tko si ti, ËovjeËe? Znao sam da gubim svijest, možda i umirem, pomislio - 12 -


sam ravnodušno, ili ∑ možda mi se samo vrti od udarca i piÊa, ali umro vjerojatno nisam, ondje sigurno nema ništa, uvjeravao sam se nesigurno, oËekujuÊi, na rubu svijesti koja je nestajala, možda neki znak vjeËitog trajanja ∑ ipak! ∑ neko možda Ëak i podrugljivo, neizgovoreno, a jasno: Eto, i opet si se prevario, ËovjeËe, beznaËajni, mali, sitni ËovjeËe, starËe pijani, koji tako bolno dodiruješ obrazom sasušeno blato izmeu trnovitih granËica, dodiruješ prah u koji Êeš se pretvoriti, a onda vjeËno... OficirËe malo! rekla je majka, veselo i oËajno u isti mah, zasmijala se i jauknula, malo odmaknula rub teške zavjese, one koja se navlaËila noÊu da ujutro ne znaš je li svanulo ili nije, i pokazala je pognutu figuru, figuricu na kraju kolone, nekog nedoraslog djeËaka na konju koji je takoer bio manji od svih onih konja na poËetku kolone, majušnog konja poput magarca, ali mršavijeg, bio je taj mršavi konjiÊ niži i od vojnika koji su glavinjali naprijed i koji bi možda bili popadali da na kraju kolone nije jahao i klatio se na umornom kljusetu taj pogrbljeni djeËak u vojniËkoj pelerini. Der kleine, rekla je majka i pokazala prstom, a kada su se izgubili iza ugla, i Ëulo se još na trenutak kloparanje teških cipela, rekla je Prinz Eugen Division, rekla je to onako kako se govore obredne rijeËi na kraju pokopa, rijeËi nakon kojih svi prilaze rupetini što zjapi u zemlji i bacaju grude unutra, dobro sam pamtio taj zvuk, tupo udaranje o poklopac lijesa, a pamtio sam i majËin izgovor, s otegnutim diftongom na poËetku druge rijeËi: Oegen, Princ Oegen Divizijon, Princ Oegen Divizijon, rekla je majka, ali mi ostajemo, ostajemo ovdje, mi ostajemo kod kuÊe.

- 13 -


Nebo ispod razine stola

Neki je list zatreperio na vjetru, gore sasvim visoko u brajdi, zatreperio je kao propeler, i naËas je stvorio klepet od kojeg su ptice ušutjele ∑ ako nisu ušutjele zbog nekog drugog razloga: dogaalo se da ušute kada bi se pojavio jastreb na nebu, ma kako visoko kružio; ušutjele su ptice, a iz tišine se pojavilo isprva tiho pa sve jaËe brundanje, i ja sam se hitro zavukao pod stol, mogao sam se uvuÊi i pod stolicu na kojoj je sjedila majka, ali stol mi se Ëinio sigurnijim, skutrio sam se pod njim, a kamenËiÊi su mi se zarivali u koljena, osjeÊao sam da Êe mi ona krasta koja je veÊ bila oËvrsla na koljenu ∑ to je bilo… lijevo koljeno, da, lijevo ∑ sada ponovno prokrvariti. OËeve noge nisu se pomaknule, ili možda ipak ∑ stopala su se malo svinula i pete cipela odignule od zemlje kao kada se Ëovjek saginje, i pojavila se njegova ruka, u kariranom rukavu, malo svinut dlan virio je iz rukava kao što kornjaËa u vrtu pruža glavu ispod oklopa, a majka je, s druge strane stola uzviknula: Jebem te blesava! Uskoro Êe u školu krenuti, a ima pameti manje od kokoši! Tata je rekao: Ne psuj! Toliko puta sam te upozorio! ∑ zatim je dodao, a to nije govorio njoj nego meni: Nema više bombardiranja! I nikad ga više neÊe biti. Ne lete više ni štuke ni oni što su gaali bandu. Štuka se nisam sjeÊao, znao sam za njih samo iz neke pjesme, dijela pjesme koja se gubila u nekom otegnutom Oj, ispred kojeg se pjevalo Lete štuke, lete avijone…, s

- 14 -


nekim Ëudnim izgovorom i naglascima, i stalno sam bio suoËen s tim da ljudi sve nekako drugaËije govore, drugaËije od mene i drugaËije meusobno, ali zapravo sam osjeÊao da drugaËije govorim ja i da mi je teško nauËiti reÊi avijone jer sam negdje u najdubljem džepu pamÊenja imao za to sasvim drugu neku rijeË, nešto nalik na fajercajg, a posebno mi je bilo strano što mama govori sasvim drugaËije nego mama koju sam sanjao i koja je izgovarala Princ Oegen, sasvim drugim glasom, bez žestine i tvrdoÊe, nekako samilosno i sjetno ∑ kao slika onog anela Ëuvara koji je visio na zidu u mome sobiËku, usprkos tome što je mama govorila da je to sranje i religiozne predrasude ∑ ali je tata rekao da je to umjetnost, da je tako bilo i tako Êe ostati, baš kao što Kremlj nitko nije htio srušiti zato što je nekada bio carski, nego se poštuje umjetnost, u kojoj sada stoluje narodna vlast, a ono što je umjetnosti ostalo nitko ne dira. Posjeo me na stolicu, noge su mi se zaklatile iznad zemlje kao da nisu moje, kao noge strašila ispunjene slamom koje se klate na jakom vjetru nezavisno od nepomiËnosti tijela na motki; tata je ponovio Ne lete više ni štuke ni oni što su gaali bandu, ne boj se, sinko, i ja sam se tada sjetio tih koji su gaali bandu, sjetio sam se huke i aviona koji su izašli iz oblaka, i ispuštali paketiÊe u nizu, netko je vikao Naši, naši! ∑ a u polju su se dizali oblaci dima, i kada su paketiÊi pali u blizini dimnjaka koji je izvirivao iz zelenila, dimnjak se nagnuo i legao u zelenilo, nestao, i opet su se podigli oblaci dima, i sjetio sam se tutnjave onih drugih koje nismo vidjeli, jer su svi bježali, i mene je neko vukao, ili me nosio pod rukom kao jastuk, trËali smo u brijeg, u podrum, u mrak i kiselkasti miris vina, i onda je nešto grunulo i odmah zakuckalo na teška vrata, kao pregršti šljunka, netko je rekao Špliteri, a poslije je u dvorištu poploËenom ciglom bila velika rupa, cigle su bile istrgnute, polomljene, razbacane i meu njima je sa

- 15 -


strane bila krvava noga, komad noge u cipeli i bez nogavice, na grmu uz dvorišni zid bili su komadi crijeva, a kuhinjski prozori buljili su u dvorište slijepo, bez stakala. Usro se od straha, rekla je mama, ne moš tu ništa promijenit, to je ta usrana krv, ne mereš gusku nauËit da jede sijeno. Upozorio sam te, zakleo sam te, rekao je tata, ako još jednom spomeneš, ustrijelit Êu te kao kuËku, i udario je šakom o stol pa se okrugla ploËa iskrenula, nagnula, a boca i Ëaše kliznuli su na zemlju, a ona je rekla, povikala Kao da ja ne umijem pucat, je li; tata je naglo ustao, okrugla ploËa stola kliznula je dolje na Ëaše, Ëulo se krckanje, tata se spotakao i zanio, mama se naglo pomaknula na rub klupice, onaj drugi kraj naglo se podigao i udario tatu pod bradu. Tata je zgrabio klupicu i zamahnuo, ne kao da je zaista namjerava udariti, onako skvrËenu na zemlji, po isturenom boku ∑ suknja se povukla nagore i vidjelo se da mama nema gaÊice ∑ zamahnuo je samo prijeteÊi, ali ja sam se objesio na kraju klupice i vikao Nisam se usro, izgovarajuÊi tu rijeË, novu, grubu, nepoznatu, izgovarajuÊi je s gaenjem, smrdjela je na dašËani klozet u vrtu, Nisam, nisam, nisam, ponavljao sam vrišteÊi jer sam se bojao da bi je mogao ipak udariti po tom ogoljenom mesu na kojem se veÊ ocrtavao reljef daske na kojoj je bila sjedila, a kada bi je udario, mama bi me sigurno još manje voljela. Vidi ga, vidi ga, rekao je tata, odjednom smireno, pustio svoj kraj klupice, nasmijao se, Vidi ga kako te brani, svoju mamicu, kurvicu partizansku, zatim ju je pogladio po koži na kojoj se ocrtavao reljef daske, Hajde, diži se, baš smo budale, znaš da te ja ne bih nikada udario, hajde, diži se, hajde da se mirimo pod jorganom. Ja sam držao kraj klupice, onaj drugi ležao je sada na zemlji, i izgovorio sam Flugzeug! Koji flugcojk, beno? ∑ rekla je mama, otresajuÊi neko smeÊe s haljine i podižuÊi rukama dojke, Koji

- 16 -


te flukcojk sada napao? Avijone, rekao sam. Eto vidiš, rekla je mama. Eto vidiš! ∑ To je švapski, rekao je tata, tamo u zbjegu bilo je i švapske djece pa si nešto pokupio.

- 17 -


Mišja rupa

Ne, ne piša u krevet, rekla je mama. Samo to što sam vam rekla. Ušuljao se u našu sobu, i ja Ëujem šššš, razumijete, Ëujem to ššš, a on lijepo kleknuo na pod ispred kreveta i piša u rupu na podu, znate ono mjesto gdje iz daske ispa’ne Ëvor pa ostane rupa. I veÊ prije primjet’la sam ja nešto mokro oko toga mjesta, ali ko bi se toga sjetio. Ima derište svoju sobu, gore na katu, to je švapska kuÊa znate, ima u potkrovlju sobu kao kakav gospodin, ali ne ∑ on se mora spustit niz stepenice ∑ i to je moro jako oprezno i polako jerbo škripe, probud’la bi se ja, nauËiš se u part’zanima spavat ka zec ∑ došuljo se u našu sobu, a i vrata škripe ako ne paziš, ali on je to nekako potiho, pa da nije bilo onog šištanja šššš, razumijete, ne b’ se ja ni probudila, a onaj moj pogotovo, spava ko zaklan, da izvinete, da si se i posro one ispred kreveta, rekla je meni i udarila me dlanom po potiljku, ne baš snažno, prije nekako neuobiËajeno blago, ali sjedio sam na rubu stolice pa sam se morao uhvatiti za naslone sa strane da ne skliznem na pod ∑ da izvinete, rekla je mama, velim da se i posro, ne bi onaj moj primijetio, ne bi primijetio ni smrada ni zvuka, jerbo to se baš ne može potiho, zar nije tako? Ne znam, rekao je doktor, ne znam. To mi je novo, hoÊu reÊi nisam imao u svojoj medicinskoj praksi, razumijete drugarice ∑ nisam imao takav sluËaj. Ono bude da djeca mokre u krevet, razumijete, a onda tražimo uzroke koji, recimo, mogu biti i psihiËke naravi, psihosomatski, ali i organski, da vas ja sada ne gnjavim s tim struËnim stvarima, dru-

- 18 -


garice ∑ u svakom sluËaju, nemojte ga udarati po glavi, znate, to nije preporuËljivo, ja vas shvaÊam i znam da je tu i tamo potrebno kao odgojna mjera… ali vidite, tjelesno kažnjavanje, je li, to je ipak, da tako kažem, prevladano, jedan više buržoaski obiËaj, odnosno metoda kažnjavanja… Ma za koga vi mene smatrate, rekla je majka i udarila se šakom u grudi, ja sam za ovo društvo krv svoju prol’jevala, a ovaj mali…, ali bolje da o tome i ne govorim, nije to vaša stvar, samo ja ne mogu dozvol’t da me se… Ma nikako, drugarice, svaka Ëast vama, ja vas potpuno razumijem, nego razgovaramo, zar ne, pa sam, onako usput, je li, ukratko: što se tiËe toga mokrenja, ja ne vidim razloga da ide kod psihijatra, možda je to samo neki djeËji prkos, nikada ne znamo što se dogaa u neËijoj glavi, ne znamo ni za odrasle, a kamoli za djecu, vidite ∑ da je to neki pas u pitanju, rekli bismo da oznaËava svoj teritorij, ali Ëovjek je složeno biÊe, dakle, ukratko, je li, preporuËam da se vidi koliko bi se metodom uvjeravanja, razumijete, kaznu tu ne bih preporuËio, dakle ∑ ako to ne bi uspjelo, onda kod psihijatra, iako za sada, prema mome struËnom mišljenju, nije neophodno, posebno stoga što njihove metode, mislim da me razumijete, drugarice, mogu biti radikalne, danas vam je takvo vrijeme, shvaÊate, pa njima stoje na raspolaganju metode, je li, nekada se to koristi i eksperimentalno, od elektrošoka do lobotomije, ne… naravno, to bi bilo preradikalno, spominjem to ovako usput, a za sada razgovor, razgovor, deËko vam je jako sladak, baš je na vas, samo što je on plav, a vi ste crni, i uopÊe ste jedna feš mlada dam… mlada drugarica, dakle, kao što sam rekao, razgovor, razgovor, razgovor, i sve bi trebalo biti u redu, evo ruke, Zdravo, drugarice, zdravo, mali. Jebo te jež, rekla je majka kada smo ušli u dvorište, samo stvaraš probleme, rekla je i klepnula me po potiljku: spotaknuo sam se, cigle su bile neravne, iz desnog koljena - 19 -


potekla je krv, sasvim tanak mlaz koji sam uspio obrisati dlanom prije nego što je dotaknuo bijelu dokoljenku ∑ Ëiste bijele dokoljenke morao sam nositi zbog doktora ∑ još jednom obrisao sam krv, mama nije ništa primijetila. Pogledao sam prema kuÊi da vidim je li tata veÊ stigao, da ∑ prozor je bio otvoren, a gore iznad prozora bio je Ëetvrtast, pravilan otvor u zidu, iznad njega bile su neke brojke, ili slova, znao sam otprije da je u tom otvoru gnijezdo, malo je virilo preko ruba, gruda suhe trave i nekih otpadaka, a sada se ispod toga otvora koprcao vrabac, lupao krilima, viseÊi na jednoj nozi koja se bila zaplela u nit ili vlat, možda je gnijezdo bilo lastaviËje, možda se pokušao useliti u tui dom. Mama, ljestve, rekao sam, a ona me uhvatila za ruku kojom sam pokazivao prema vrapcu, povukla, gotovo sam opet pao, ali držala me dovoljno Ëvrsto, vukla uz stepenice, i pustila tek na trijemu, ugurala me u kuhinju i rekla ocu Evo ti ga! Lud je u glavu. Veli doktor da ga treba remenom po dupetu, inaËe Êe u ludnicu. To je ta krv, lijepo sam ti rekla. Plakao sam i vikao Tata, ljestve ∑ on me podigao u krilo, pokušao me zagrliti, ali ja sam ridao Ljestve, ljestve, i udarao ga šakama u prsa, onda više nisam mogao ništa izgovoriti, samo sam grcao, sada veÊ bez suza, i poËeo sam drhtati, bilo mi je zima, strašno zima, i tata me je podigao i odnio u krevet, pokrio gunjem koji je morao izvuÊi iz ormara, a ja sam i dalje drhtao i izgovarao isprekidano u-u-u-u-u koje se treslo zajedno sa mnom. »ekao sam oca na nasipu, onaj vrabac i dalje je visio na niti, sada sasvim zgrËen i od juËer veÊ malo sasušen, vjetar ga je njihao, kao iskošeno klatno nekog Ëetvrtastog sata ∑ a onda sam tatu ugledao u daljini, pogurenu figuru na visokom crnom biciklu, tata je govorio da je to predratna kvaliteta, njemaËki Ëelik, takav se danas više ni ne pravi

- 20 -


∑ bicikl smo naslijedili zajedno s kuÊom, bio je registriran, imao je ploËicu s brojem naprijed na štangi, takav je bio red, ali neki su vozili neregistrirane bicikle pa su stavljali kojekakve torbe odmah iza guvernala da se ne vidi kako nemaju ploËicu s brojem ∑ Ljudi se snalaze, govorio je tata, i Ëinilo se da im ne zamjera previše, iako je uvijek isticao kako voli i poštuje red, i radije bi išao pješke nego da na njegovu biciklu nema broja. TrËao sam mu ususret, a otac je stao i priËekao, da mi se ne približi previše, podigao me na štangu i vozio do dvorišnih vrata, zatim ih je otvorio i ugurao bicikl, nije više uzjahao na sjedalo, ali ja sam i dalje sjedio na štangi i vozio se, sve do one tri stepenice kojima se išlo na trijem, iako vožnja po neravnim ciglama nije bila onako ugodna i glatka kao po utabanoj zemlji na nasipu. Što ima novo, druže? ∑ pitao je tata, a ja sam mislio na ljestve i na onog vrapca kojeg bi možda trebalo skinuti, ali rekao sam Ništa, i onda sam rekao: Tata, priËaj mi opet kako si me našao u zbjegu. ∑ Pa, toliko sam ti puta to ispriËao, rekao je tata, ali ja sam to želio Ëuti jer uz njegove rijeËi javljale su se slike u mom pamÊenju, valjalo se dobro napregnuti da ih dozovem, valjalo se napregnuti da ih povežem jer uvijek su bile malo drugaËije, uvijek je ostajalo nešto nejasno, nešto što se odnosilo na druge ljude i djecu koji su morali biti ondje, a ipak ih se nisam sjeÊao, kao što se nisam sjeÊao mjesta, osim nekih djeliÊa, vrbovoga grma, busena ËiËka i linije bodljikave žice, sjeÊao sam se i zidanih stupova ispod kojih su stajali vojnici ∑ Molim te, molim te, tata, priËaj mi opet ∑ Dobro, dobro, rekao je tata, ali ionako Êeš opet sve zaboraviti. Dašta Êe zaboravit, rekla je majka, šta se tu ima priËat Markove konake: bio si u zbjegu, on te naš’o i doveo ‘vamo, kuÊi, je l tako ∑ dosta mi vas je više slušat, šta ste sada našli priËat ∑ grabi Ëorbu i jedi!

- 21 -


NaveËer je tata donio knjigu, sjeo na rub moga kreveta i rekao Pazi sad, kucnuo je nadlanicom po koricama tanke knjige i izgovorio polako: Legende o drugu Titu ∑ otvorio je knjigu, poravnao dlanom stranicu, a ja sam pitao je li on bio s drugom Titom u partizanima, tata se osmjehnuo, naravno da je bio, ali nisu bili jedan uz drugoga, Tito je bio Vrhovni komandant, kao što je i sada, ja ∑ borac, samo što su me pred kraj unaprijedili u komesara Ëete, to ti je nešto kao oficir, iako ja nisam baš ništa zapovijedao i sliËno, nego sam bio više kao neki pisar, slao i primao poruke, jer moj kapetan ∑ baš je bio junaËina, Ëovjek iz naroda ∑ nije bio baš pismen, nije imao prilike nauËiti, a Tito, dragoviÊu moj, o njemu su se pjesme pjevale, on je bio iznad nas, kao sunce iznad oblaka, pa kad se reklo Tito je naredio, onda nije bilo uzmaka, i nije bilo toga što ne bismo uËinili; ovaj tu, kucnuo je tata opet nadlanicom po knjizi, pjesnik i heroj, i najveÊi naš pisac bio je uz Tita, tako je i napisao ovu knjigu pa ti sada slušaj jer Êeš tako puno nauËiti i postati pametniji od druge djece. Ali prvo mi ispriËaj kako si me našao u zbjegu, molio sam. Vidi ti njega tvrdoglavca ∑ kako si me našao, kako si me našao ∑ pa lijepo sam te našao, našao sam te jer sam te tražio. A zašto nisi znao gdje je zbjeg, tata? Kako bih znao kada su vas stalno premještali, zato se to i zove zbjeg. A zašto ste me uopÊe ondje ostavljali? Eh, rekao je tata, moj zaštoËiÊu, veÊ sam ti toliko puta ispriËao ∑ pogladio me po Ëelu nekoliko puta pa je onda sasvim polako i potiho, kao da ne želi da mama dolje Ëuje, priËao o tome kako je bila ofanziva, i kako je trebalo probijati Srijemski front, a to nije maËji kašalj, jer Švabe su, ma što se o njima govorilo, bili majstori za borbu u ravnici, izvježbana vojska koja je prošla i sito i rešeto, i još stisnuti, kosili su naše drugove, mlade proletere, to su bile Proleterske brigade, baš su ih kosili kao zrelo žito, ali ne možeš zaustaviti onoga tko se bori za slobodu… i zato, - 22 -


jasna stvar, zbog svega toga, rat nije maËji kašalj, kao što rekoh, pa gdje bi s djetetom mama i ja krenuli na mitraljeze, nego je tebe valjalo ostaviti dok se zemlja sasvim ne oslobodi od neprijatelja i domaÊih izdajnika, svakojake bande i ostalo, a kada je zemlja bila osloboena, hajde traži pa traži malog Lukijana, Lukana našega, sve od zbjega do zbjega, dok te nisam našao. PriËa tata, priËa, a ja zatvorio oËi pa mi se Ëini kao da spavam i sanjam neku djecu i neke Ëuvare, vidim neke žene u tamnim haljinama, prljavim tamnim haljinama, prljavim od blata i prašine, nešto mrmljaju, neke molitve, Ëudne molitve, na nekom svom jeziku, ali ja ih svejedno razumijem, razumijem i Ëuvare koji viËu, razumijem, iako viËu drugaËije, i znam da Êe tada doÊi tata kojeg nisam prepoznao, i koji nije prepoznao mene dok mu nisu prstom pokazali, vidim ga ispod zatvorenih kapaka, vidim ga kako mi prilazi, sunce mu je iznad glave i ne vidim mu lice, lice mu je u sjeni, ali on zna veÊ da sam to ja, našao me je konaËno, sada Êe zastati, onda me zagrliti i podiÊi visoko, onda Êemo proÊi ispod onih stupova od crvene cigle pod kojima stoji po vojnik sa strojnicom sa svake strane ∑ i tada se odjednom u te slike umiješa neki suh Ëovjek, ima strogo lice i bijeli obruË oko vrata, dodiruje mi Ëelo palcem, urezuje mi mali križ noktom u Ëelo i govori potiho neke rijeËi, neke polupoznate rijeËi, a opet nerazumljive… Otvorio sam oËi i ugledao strop iznad kreveta, potražio oËima tatino lice, sada veÊ sasvim poznato lice, napola okrenuto od mene, pogleda uprta u onu knjigu na koljenu, i pitao sam Tata, kako to da te nisam odmah prepoznao? ∑ a tata se osmjehnuo, nekako žalosno, još uvijek je gledao u onu svoju knjigu, onda se okrenuo i pogladio me, opet nekoliko puta, i rekao Pa nisam ni ja tebe prepoznao kako si bio musav. Zatvorio sam oËi i vidio sebe, jasno sam se vidio, sitnog mršavog djeËarca, sasvim uprljana lica, s prištevima na Ëelu i nekom krastom u kutu desnog oka, i znao sam - 23 -


da se nisam mogao vidjeti, da se Ëovjek može vidjeti samo u ogledalu ili ako se nagne nad neku vodu, ali ipak sam se i dalje vidio, i znao sam po tome da veÊ sanjam, iako još nisam bio sasvim zaspao jer sam i dalje osjeÊao kako mi tatin dlan gladi kosu.

- 24 -


Makso

U našoj ulici nitko nije bio odavde, osim Makse i mene ∑ oni stariji djeËaci sjeÊali su se svoga sela, onoga tamo, mjesta oklen smo došli, mlai se nisu sjeÊali niËega, samo ja, za Maksu ne znam, on je stariji pa uglavnom sa starijima razgovara… samo ja sam se sjeÊao svoga dvorišta, prepoznavao sam ciglama zatvorenu rupu od bombe, nepravilna površina, izrezuckana na rubovima, bila je prekrivena svjetlijim ciglama, ali sjeÊao sam se i kuhinjskih prozora, onako kako se vide iz dvorišta, sjeÊao sam se i brijega iznad dvorišta, jednako strmog kao sada, uspravne stranice gole zemlje, koja je možda prije izgledala viša, ali je na vrhu bio isti grm gloga koji se naginjao preko travnatog ruba ∑ sjeÊao sam se i kuÊe na drugoj strani dvorišta, i znao sam da je onaj ulaz iz dvorišta ∑ pokrajnji ulaz, glavni je bio s ulice, i onuda su ulazili ljudi, muškarci, vojnici, mnogo je ljudi ulazilo… sjetio sam se jednom da je to bila gostionica i pitao sam tatu, a on se namrštio, zamislio i rekao Valjda ∑ tata se toga nije mogao sjetiti ∑ u partizanima je svašta proživio, bilo je toga za tri života, govorio je, pa jedne uspomene istisnu druge, a sjeÊanja su ti, sinko moj, kao oblaci: gledaš gore i prepoznaješ neke oblike, ili ti se Ëini da ih prepoznaješ, a kada ponovno pogledaš da bi bio siguran što si prepoznao, onoga više nema, veÊ je tamo nešto drugo, pramenovi se sklapaju u nove oblike koji Êe se možda raspasti prije nego što ih uspiješ do kraja prepoznati ∑ pamti, Lukane, ovo, ovo što jest, sve je ostalo magla.

- 25 -


Petar je znao rijeË zaviËaj, i puno je toga znao, imao je deset godina i svašta je bio prošao, od nemila do nedraga, govorio je, ali najteže je bilo nauËiti Êirilicu, iako je pop u njihovom selu ostavio knjige samo Êirilicom, unda kad je uteka s bandom ËetniËkom, a od te Êirilice najteže je bilo nauËiti pisati Êirilicom brojke, to je bilo kao velika slova latinicom, ali skroz smotano, samo što je to od njih još daleko, uËi se tek u drugom razredu; a zaviËaj to su bile planine i ovce, planine tako visoke da ih ovdje ni zamisliti ne možeš, a ovce je valjalo stalno skrivati od vukova i Talijana, oni su bili fašisti, samo što su poslije njih došli Nijemci, koji nisu dirali ovce, ali sa Švabom nema šale, to je bila strogoÊa, usereš se kad te pogleda, zato su ih partizani i otjerali, a mi dobili njihove kuÊe ∑ pošteno! ∑ nije ni ovdje loše, ljeba ima, i trave koliko voliš, samo ovaca nema, nije to zaviËaj. Meni se Ëinilo da to jest moj zaviËaj jer nisam imao odakle drugdje biti, pa sam pitao mamu gdje me je rodila, a ona je rekla Ne seri, djecu donose rode, ili se nau u kupusu ∑ onda sam nekoliko dana oklijevao, ali Petar je opet priËao o zaviËaju, i pitao sam tatu gdje sam ja roen ako su sve ove kuÊe švapske i svi su se ovamo doselili kada smo otjerali Švabe i one… domaÊe… ∑ DomaÊe izdajnike, pomogao mi je tata ∑ Da, sinko, Lukane moj, i ovo je bila švapska kuÊa, ali ovo jest tvoj zaviËaj, i mi smo tu kod kuÊe… znaš, nije to tako jednostavno, oni jesu izgradili kuÊe, ali su izdali svoju domovinu, otadžbinu, faterland, kako oni to nazivaju ∑ Vaterland, das Vaterland, promrmljao sam nehotice, ne znajuÊi ni sam odakle to znam, gdje sam to Ëuo ∑ Vidi što si svašta nauËio u zbjegu, rekao je tata, i od neprijatelja se može nešto nauËiti, ali im vjerovati ne smiješ… dakle, velim, suraivali su s okupatorom pa su morali otiÊi, jednom Êeš to bolje razumjeti, to ti je povijest, uvijek netko odlazi, a drugi dolazi, kao trava na livadi ∑ jednu pokosiš, posušiš, spremiš sijeno, a na livadi veÊ raste druga - 26 -


∑ povijest, Lukane moj, povijest, zbog nje se ovaj kraj i zove Švabenbajer, ili se prije tako zvao, ne znam, možda se nikada nije tako zvao službeno, ali i danas vele Švabenbajer, a bajer ti je turska rijeË, to znaËi obala, i prije ovih naših Švaba tu su bili neki Turci, od njih je samo taj bajer ostao, jer su isto bili neprijatelji naroda, pa ih više nema, ni traga im ovdje nije ostalo osim u narodnoj pjesmi, a na nam je da ovo Ëuvamo, da živimo sada slobodno i sretno, znaš onu: Kud narodna vojska prooooe, sreeetna Êe, sreeeetna Êe se zemlja zvat… ∑ znao sam, naravno, to smo pjevali i na livadi ∑ sreeeetna Êe se zemlja zvat… SreÊa je bila hodati bos po travi, ondje iznad rijeke, po sasvim mekanoj travi, jer su guske ondje neprestano pasle pa nije bilo strnjika, jedino što su svuda bila njihova govanca, i kada smo igrali krpenjaËom nogomet, i krpenjaËa je bila oblijepljena, i noge su bile zamazane do koljena, ali je još gore bilo golmanima, to smo bili mi manji ∑ poslije utakmice i svae tko je zapravo pobijedio opkolili bismo guske s gornje strane, zatrËali se prema njima raširenih ruku, i vikali Osveta, osveta, osveta, a one bi zagakale i poletjele, odletjele do pola rijeke ili dalje i spustile se na vodu, za guskama smo se spuštali i mi, ulazili u rijeku i plivali na drugu obalu; s pet godina svatko je morao znati plivati, makar samo pseÊi, a meni je to bilo sasvim dovoljno, iako sam se najradije držao mjesta koje su zvali Brod, gdje se najveÊim dijelom nožnim prstima moglo dotaknuti dno. Na drugoj obali bio je pašnjak, tamo smo se igrali partizana i Nijemaca, ali nitko nije htio biti Nijemac, svi smo bili partizani, i pucali smo iz vrbovih šmajsera i mašinki po neprijateljskim tenkovima, koji se na to nisu previše obazirali sve dok im se ne bismo primaknuli, a tada bi se Ëulo koje usamljeno i žalosno mukanje, i tenkovi bi se lagano odmaknuli prema živici iza koje su poËinjali vinogradi... Drugovi, pravi Švabo, povikao je odjednom Petar i pokazao kroz živicu ∑ kroz razmaknute - 27 -


grane vidjelo se strašilo, bilo je od stare kukuruzovine s nataknutim poderanim kaputom, ali je iz kukuruzovine virio štap na kojem je bila prava kaciga, pravi švapski šljem, pa nije trebalo ništa ni reÊi, mi smo veÊ otkidali busenove trave, pokušavali iskopati kakav grumen zemlje i bacali smo bombe na neprijatelja, ali su se te bombe rasipale u letu pa se netko dosjetio baciti sasušen kravlji izmet koji je letio poput baËena tanjura, ili poklopca, samo što je taj kravlji tanjur bio lakši od limenog i nije letio ravno, nego u luku pa smo posezali za onim manje suhim, dovoljno Ëvrstim da se ne raspadnu, a dovoljno teškim da polete do onog Švabe koji je na kraju dobio svoje, bilo je dosta krvavih rana na njegovom kaputu, iako je i dalje stajao ∑ kao: Mi stojimo postojano kano kliiisuuuriiine… ∑ stajao je Ëak malo prkosno, i dalje s kacigom na glavi, ali ja sam bio zadovoljan, zapravo sretan, sve dok nisam stigao kuÊi, i dok mama nije rekla Govno jedno, zašto si sav zasran? ∑ i tada sam shvatio da ni rijeka nije uspjela sve isprati s mene, i shvatio sam da smrdim, i da Êe biti batina, vjerojatno ne po glavi, ali svakako po svim drugim mjestima, i rekao sam u svoju obranu, plaËnim glasom, doduše, ali sam ipak osjeÊao i nešto herojsko u svojoj izjavi: Borio sam se protiv Švabe.

- 28 -


Sadržaj

Prvi dio Prva glava Susret Nebo ispod razine stola Mišja rupa Makso Na koga pucati? Škola Tito umjesto imena Prinz Eugen Krottendorfer Boginja Božica ZaviËaj Žiga veli Vinograd Kratka košulja Vijest iz prošlosti Druga glava Nijemci Skauti Referat Schachtel I opet: Schachtel Još jednom: Schachtel TreÊa glava Sazrijevanje Déjà vu Sub rosa

- 431 -

7 9 11 14 18 25 29 32 37 43 48 56 63 67 74 80 85 87 92 97 102 108 112 125 127 140 149


Dubina stereotipa Ljeto, ljeto, zima Ah, Mila Nacionalnost Vojnik Postojani vojnik

155 159 165 169 173 178

Drugi dio Prva glava Podrijetlo Istina… Nomen omen PriËa stare dame »empresi i pas Bernard Bauer Onamo kuÊi Druga glava Stranac, ali naš Egzaktno ili prema osjeÊaju Barbari Prava NjemaËka ZaviËaj i palaËinke Teško je biti razuman Dvije pa ništa ZloËin i Kafka Sine ira et studio Tako revolucionarna godina TreÊa glava Povratak u provinciju Iz džepa zaborava ObeÊana zemlja Stanka ili diskontinuitet Asimetrija Svitanje mraka

- 432 -

185 187 189 196 203 208 216 219 230 233 235 238 241 247 250 255 258 262 267 273 279 281 284 288 291 298 300


TreÊi dio Prva glava »isti »eh Utiranje staze Traženje Europe Draž druge strane Izvan zakona Mi i Oni Ljubav treba zaslužiti Druga glava Rostock Od NjemaËke do NjemaËke Institut Povod za pjenušac Vrijednost analize Pitanja pristranosti Margarete Kaufmann, ali ne prava Ugodna toplina groznice Wendy i Wendi Ponovno Margarete Kaufmann Rostock poslije Lili Marleen Piroga, piroga za odlazak TreÊa glava PutujuÊi cirkus Alice Antifaschistischer Schutzwall Istok Zapad OdriËem se vraga i njegova sjaja Vitez… vitez koji se vraÊa Vajnberg Most

301 303 305 309 314 318 323 327 333 339 341 349 352 355 357 360 364 368 371 375 379 385 389 391 395 400 404 407 413 417 421

O autoru

429

- 433 -


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Izdavanje ove knjige financijski je potpomogao Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske iz sredstava državnog proraËuna.

Nakladnici Fraktura, ZaprešiÊ NjemaËka zajednica ∑ Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Za nakladnike Sibila SerdareviÊ, Fraktura Renata Trischler, NjemaËka zajednica Urednik Seid SerdareviÊ Korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., rujan (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-162-0 (Fraktura) ISBN 978-953-96090-7-6 (NjemaËka zajednica) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T:+385 1335 78 63 F:+385 1 335 83 20

- 434 -


- 435 -


Zavicaj zaborav prepress.pdf

1

9/29/10

10:24 AM


Zavicaj, zaborav  

Glavni junak istinski je idealist, čovjek kojega život nije mazio. Odrastajući uz poočima i pomajku, tek kao mladić saznaje svoje pravo ime...

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you