Trijumf ljudskih vrednota nad patologijom ljudske destruktivnosti. – Toni Morrison
Utopljenici i spaĹĄeni
O M I PR
I V LE -1-
Od istog autora u izdanju Frakture Zar je to Ä?ovjek
-2-
Primo Levi
Utopljenici i spaťeni preveo s talijanskog Tvrtko Klarić
Fraktura -3-
Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje. Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale italiano.
Naslov izvornika I sommersi e i salvati © 1986., 1991., 2003. i 2007. Giulio Einaudi editore s.p.a., Torino © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Tvrtko Klarić i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-856-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 958821
-4-
Since then, at an uncertain hour, That agony returns: And till my ghastly tale is told This heart within me burns. S. T. Coleridge, The Rime of the Ancient Mariner *
* Samuel Taylor Coleridge, Pjesma o starom mornaru, stihovi 582-585, “Otad, u bilo koji tren / Bol mi se vrati hud: / Čim groznu priču kažem svu. / Umiri mi se grud.” (prepjev Luko Paljetak)
-5-
-6-
Predgovor
P
rve vijesti o nacističkim logorima za uništenje počele su se širiti tijekom ključne 1942. godine. Bile su to nejasne, ali ipak međusobno podudarne vijesti: opisivale su pomor tako širokih razmjera, tako naglašene okrutnosti, tako zakučastih razloga, da je javnost bila sklona odbaciti ih zbog same te njihove pretjeranosti. Znakovito je da su to odbacivanje davno prije predvidjeli i sami krivci. Mnogi preživjeli, među inima Simon Wiesenthal na zadnjim stranicama svoga djela Ubojice su među nama (“Gli assassini sono fra noi”, Milano, Garzanti, 1970.) podsjećaju da su se esesovci zabavljali opominjući cinično zatočenike: “Kako god ovaj rat završio, rat protiv vas dobili smo mi; nitko od vas neće ostati da posvjedoči, ali ako bi se tko i spasio, svijet mu neće vjerovati. Možda će biti sumnji, rasprava, istraživanja povjesničara, ali neće biti izvjesnosti, jer mi ćemo dokaze i vas uništiti zajedno. A kad bi pokoji dokaz i preostao, a ponetko od vas preživio, svijet će reći da su stvari o kojima govorite previše monstruozne da bi se u njih povjerovalo: reći će da su to pretjerivanja savezničke propagande, pa će vjerovati nama koji ćemo sve poricati, a ne vama. Povijest Lagerâ diktirat ćemo mi.” Neobično, ista ta misao (“makar mi pripovijedali, neće nam se vjerovati”) pojavljivala se u obliku noćne mòre očajnih zatočenika. Gotovo svi preživjeli, naglas ili u svojim pisanim sjećanjima, pamte san koji se često javljao u zatočeničkim noćima, različit u pojedinostima, ali jedinstven u suštini: da su se vratili kući, da vjerno i s olakšanjem dragoj osobi pripovijedaju o proživljenim patnjama, -7-
a da im ona ne vjeruje – štoviše – da ih ni ne sluša. U najtipičnijem (i najokrutnijem) obliku, sugovornik bi se okrenuo i šutke otišao. To je tema kojoj ćemo se vratiti, ali već sada je važno naglasiti kako su obje strane, žrtve i krvnici, bile vrlo svjesne bezumlja, pa odatle i mogućnosti da se u to ne povjeruje: i – tu možemo dodati – ne samo u Lagerima već i u getima, u pozadini Istočne fronte, u policijskim postajama, u bolnicama za duševne bolesnike. Nasreću, događaji se nisu razvijali onako kako su se žrtve pribojavale i kako su se nacisti nadali. Čak i najsavršenija organizacija ima svoje nedostatke, a Hitlerova Njemačka je, nadasve posljednjih mjeseci prije urušavanja, bila daleko od toga da bude savršen stroj. Brojni materijalni dokazi o masovnim istrebljivanjima bili su uništeni, ili se nastojalo – više ili manje umješno – zatrti ih: u jesen 1944. godine nacisti su digli u zrak plinske komore i krematorije u Auschwitzu, ali ruševine su još tamo i – usprkos upornim pokušajima nekih epigona – teško je opravdati njihovu funkciju, utječući se i maštovitim pretpostavkama. Varšavski geto nakon poznatoga proljetnog ustanka 1943., bio je sravnjen sa zemljom, ali nadljudski napor nekolicine boraca-povjesničara (povjesničara sebe samih!) pomogao je da, u ruševinama debelima i više metara, ili prokrijumčarena s onu stranu zida, drugi povjesničari zateknu svjedočanstva o tome kako je – iz dana u dan – taj geto živio i umirao. Svi logorski arhivi spaljeni su posljednjih dana rata, i to je zaista bio nenadoknadiv gubitak, te se i danas raspravlja je li bilo četiri, šest ili osam milijuna žrtava: no uvijek je riječ o milijunima. Prije nego što su nacisti počeli koristiti ogromne i mnoge krematorije, ti isti nebrojeni leševi žrtava, ubijenih namjerno ili podleglih patnjama i bolestima, mogli su predstavljati dokaz, pa su na neki način morali nestati. Prvo rješenje, grozno do te mjere da se o njemu nerado govori, bilo je ono da se tijela naprosto slažu na hrpu, stotine tisuća tjelesa, u ogromne zajedničke jame, što se naročito radilo u Treblinki, u drugim manjim Lagerima, i u zaleđu Istočne fronte. Bilo -8-
je to privremeno rješenje, poduzeto zvjerskom nebrigom dok je njemačka vojska slavila na svim bojištima te se konačna pobjeda činila izvjesnom: poslije bi se vidjelo što činiti, u svakom slučaju pobjednik je gospodar istine, može njome manipulirati kako mu drago, zajedničke jame bi se na neki način opravdale, ili bi se učinilo da nestanu, ili bi ih se pripisalo Sovjetima (koji su, uostalom, u Katinu pokazali da u tome uopće ne zaostaju). Nakon obrata kod Staljingrada ipak su se predomislili: bolje je odmah sve izbrisati. Sami zatočenici bili su prisiljeni otkopavati te jadne ostatke i spaljivati ih po lomačama na otvorenom, kao da zahvat takvih razmjera – i tako neuobičajen – može proći nezamijećen. Zapovjedništva SS-a i njihove sigurnosne službe uložile su po dosta napora da ni jedan svjedok ne preživi. To je smisao (teško bi se mogao pojmiti neki drugi) pogubnih – i prividno suludih – premještaja kojima se zaključila povijest nacističkih logora prvih mjeseci 1945. godine: preživjeli iz Majdaneka u Auschwitz, oni iz Auschwitza u Buchenwald i u Mauthausen, oni iz Buchenwalda u Bergen-Belsen, žene iz Ravensbrücka put Schwerina. Ukratko, svi su morali biti uklonjeni uoči oslobođenja, iznova deportirani prema središtu Njemačke, napadnute s istoka i sa zapada; nije bilo važno što će na putu poumirati, važno je da ne pričaju. I zaista, nakon što su funkcionirali kao centri političkoga terora, zatim kao tvornice smrti, a u nastavku (ili istovremeno) kao ogroman izvor robovske radne snage koja se neprestance obnavljala, Lageri su postali opasni za Njemačku na izdisaju, jer su čuvali vlastitu tajnu o najvećem zločinu u povijesti ljudskoga roda. Vojska mučenika koji su tamo još vegetirali činila je Geheimnisträger, čuvare tajni, kojih se trebalo riješiti; nakon što su već bili uništeni krunski dokazi: strojevi za uništenje. Odabrao se put da ih se prebaci prema unutrašnjosti, u suludoj nadi da ih se još može zatvoriti u Lager manje ugrožen od sve bliže fronte, kako bi se iskoristili i posljednji ostaci njihove radne sposobnosti, te u drugoj, manje suludoj nadi da će se -9-
broj zatočenika tijekom tih biblijskih marševa još više smanjiti. I njihov je broj doista zastrašujuće smanjen, ali su poneki ipak imali sreće i snage da prežive, i ostali su da svjedoče. Manje je poznata i manje istraživana činjenica da su se mnogi čuvari tajni nalazili i na drugoj strani, na strani mučitelja, premda je većina znala tek ponešto, a malobrojni sve. Nikome neće poći za rukom da točno ustanovi koliko njih, u nacističkom aparatu, nije moglo ne znati ništa o groznim zvjerstvima koja su se činila; koliko njih je nešto znalo, ali su uspjeli hiniti da ne znaju; koliko njih je opet imalo mogućnost da zna sve, ali su odabrali razboritiji put držeći oči i uši (a nadasve usta) dobro zatvorenima. Kako bilo, budući da se ne može pretpostaviti da je većina Nijemaca laka srca prihvaćala pokolje, izvjesno je da to što se istina o Lagerima nije širila dalje predstavlja jednu od najvećih kolektivnih krivnji njemačkoga naroda te najočitiji dokaz kukavičluka na koji ih je srozala hitlerovska strahovlada: kukavičluka koji se prometnuo u navadu tako duboku da se muževi ne usude pričati o tome svojim ženama, roditelji djeci; i bez kojeg se, uostalom, ne bi dogodila ta neizreciva katastrofa, a Euroap i svijet danas bi bili drukčiji.. Bez dvojbe, oni koji su znali tu strašnu istinu, ako su se osjećali (ili stvarno bili) odgovorni, tada su imali dobre razloge da šute; ali ako su znali tajnu i o njoj šutjeli, ni tada nisu živjeli bezbrižno. Dokaz tome je Stanglov slučaj, kao i drugih koljača iz Treblinke koji su nakon pobune i rušenja toga Lagera bili premješteni u jedno od najopasnijih partizanskih područja. Namjerno neznanje i strah ušutkali su i mnoge potencijalne “civilne” svjedoke užasa u Lagerima. Lageri su, osobito posljednjih godina rata, predstavljali raširen, složen sustav koji je bio duboko prožet sa svakodnevicom okružja u kojem se nalazio; s pravom se govorilo da je to univers concentrationnaire, no taj univerzum nije bio zatvoren. Velika i mala industrijska poduzeća, poljoprivredna imanja, tvornice oružja, bili su na dobitku zahvaljujući gotovo - 10 -
besplatnoj radnoj snazi koju su im osiguravali logori. Neke od njih zatočenike su izrabljivale bez milosti, prihvaćajući nehumano (pa i glupo) načelo SS-a po kojem svaki zatočenik vrijedi koliko i drugi, pa ako i umre od teškoga rada odmah ga se može zamijeniti drugim; drugi, doduše malobrojni, obazrivo su nastojali olakšati im muke. Neke druge tvornice, ponekad čak i iste, zarađivale su na opskrbi tih istih Lagera: drvo, građevinski materijal, platno za prugaste zatočeničke odore, sušeno povrće za juhu itd. I peći za kremiranje projektirala je, sagradila, postavila i izdala im uporabnu dozvolu njemačka tvrtka Topf iz Wiesbadena (radila je sve do 1975.: gradila je krematorije za civilnu uporabu i nije našla za shodno promijeniti svoj službeni naziv). Teško je povjerovati da zaposlenici tih poduzeća nisu razumjeli značenje kvalitete ili količine robe i postrojenja koje su naručivala zapovjedništva SS-a. Isto se može reći, i tvrdilo se, u pogledu dostave otrova korištenog u plinskim komorama u Auschwitzu: proizvod je, u biti cijanovodična kiselina, već godinama korišten za deratizaciju brodskih potpalublja, no nagli porast narudžbi, počevši od 1942., nije mogao proći nezamijećen. Morao je izazvati podozrenja, a zacijelo ih je i izazivao, no sva ih je ugušio strah, želja za zaradom, dobrovoljna zaslijepljenost i glupost, što smo već spomenuli, a u nekim slučajevima (vjerojatno malobrojnima) fanatični nacistički posluh. Prirodno je i uobičajeno da najpouzdaniju građu za rekonstrukciju istine o logorima čuvaju sjećanja preživjelih. Uza sav pijetet i ozlojeđenost što ih izazivaju, valja ih čitati kritičkim okom. Za poimanje Lagerâ oni sami nisu uvijek dobra promatračnica: u nehumanim uvjetima kojima su bili izloženi, bila je rijetkost da zatočenici mogu steći uvid u cjelinu svoga svijeta. Moglo se dogoditi, nadasve onim zatočenicima koji nisu razumjeli njemački, da ne znaju ni u kojem je dijelu Europe Lager u koji su smješteni nakon dugotrajnog i iscrpljujućeg putovanja u zapečaćenim vagonima. Nisu znali za postojanje drugih Lagera, možda na samo nekoliko - 11 -
kilometara udaljenosti. Nisu znali za koga rade. Nisu razumjeli značenje nekih iznenadnih promjena uvjeta i masovnih premještaja. Okružen smrću, logoraš često nije bio u stanju procijeniti razmjere pokolja koji se događao pred njegovim očima. Logoraš koji je danas radio zajedno s ostalima, sutra bi nestao: mogao je biti u susjednoj baraci, ili izbrisan s lica zemlje; nije bilo načina da se to dozna. Jednom riječju: osjećao je da njime gospodari divovska struktura nasilja i prijetnje, ali o njoj nije mogao stvoriti nikakvu predodžbu jersu mu svakominutne potrebe vezale pogled za zemlju Taj nedostatak uvida utjecao je na svjedočenja, usmena ili napisana, “normalnih” zatočenika, onih koji nisu bili povlašteni, odnosno onih koji su činili jezgru logora, a koji su smrti umakli samo zahvaljujući slučajnom spletu gotovo nevjerojatnih okolnosti. U Lageru su činili većinu, ali među preživjelima neznatnu manjinu: među potonjima mnogo brojniji su oni koji su u zatočeništvu uživali neku povlasticu. Nakon niza godina, danas se mirne duše može ustvrditi da su povijest Lagera pisali gotovo isključivo oni koji nisu – što je i moj slučaj – potonuli do dna. A kome se to dogodilo, taj se nije vratio ili je njegova sposobnost promatranja bila paralizirana patnjama ili nerazumijevanjem. S druge strane, “povlašteni” svjedoci raspolagali su zacijelo boljom promatračnicom, ako ni zbog čega drugog onda zato što je bila na višem položaju, pa je njihov obzor samim time bio širi; međutim i taj pogled je u većoj ili manjoj mjeri bio iskrivljen upravo zbog same njihove povlastice. Govor o povlastici (ne samo u Lageru!) vrlo je osjetljiv, pa ću ga s najvećom mogućom objektivnošću nastaviti poslije: ovdje ću spomenuti samo činjenicu da povlašteni u pravom smislu riječi – odnosno oni koji su povlasticu stekli pokoravajući se logorskim vlastima – uopće nisu svjedočili iz razumljivih razloga, ili su iznijeli manjkava, iskrivljena ili posve lažna svjedočenja. Ponajbolji povjesničari Lagera ponikli su dakle iz
- 12 -
nekolicine onih koji su umjeli ili imali sreće dokopati se povlaštene promatračnice ne pristajući na kompromise, ili su posjedovali sposobnost da smjerno poput dobra kroničara, odnosno vodeći računa o složenosti fenomena Lagera i o raznolikosti ljudskih sudbinâ, ispričaju što su vidjeli, propatili i činili. Logično, gotovo svi su ti povjesničari bili politički zatvorenici: prije svega zato što su Lageri bili politički fenomen; zato što su politički zatvorenici, daleko više nego Židovi i kriminalci (to su bile, kako je poznato, tri glavne kategorije zatvorenikâ), mogli imati kulturološku pozadinu koja im je omogućavala da interpretiraju događaje čiji su bili sudionici; zato što su upravo kao bivši borci protiv fašizma (ili čak još uvijek kao borci antifašisti) bili svjesni da je svjedočenje ratni čin protiv fašizma;u; zato što su imali lakši pristup statističkim podacima; i napokon, zato što su često, osim što su u Lageru imali važna zaduženja, bili članovi tajnih obrambenih organizacija. Njihovi životni uvjeti bili su, barem posljednjih godina, podnošljivi do te mjere da im je bilo dopušteno da naprimjer pišu i sačuvaju svoje bilješke, nešto što je za Židove bilo nezamislivo a kriminalce nije zanimalo. Iz svih dosad navedenih razloga, istina o Lagerima izašla je na svjetlo dana dugim putem i na uska vrata, a mnogi vidovi svijeta Lagera još uvijek nisu u potpunosti istraženi. Proteklo je već više od četrdeset godina od oslobađanja nacističkih logora; taj dugi period doveo je, u pokušaju rasvjetljavanja, do oprečnih rezultata koje ću nastojati pobrojiti. Na prvom mjestu, došlo je do taloženja, poželjnog i prirodnog procesa zahvaljujući kojem povijesne činjenice poprimaju svoj chiaroscuro i svoju perspektivu samo nekoliko desetljeća od njihovoga završetka. Na koncu Drugoga svjetskog rata kvantitativni podaci o deportacijama i o nacističkim pokoljima, u Lagerima i drugdje, još nisu bili prikupljeni, niti je bilo lako odgonetnuti njihov doseg i specifičnost. Tek u posljednjih nekoliko godina svijet počinje
- 13 -
shvaćati da je nacistički pokolj bio strahovito “jedinstven” i da će se, ako se ne dogodi ništa gore idućih godina, pamtiti kao središnji događaj, kao mrlja na ovom stoljeću. Nasuprot tome, protok vremena uzrokuje dodatne, povijesno negativne posljedice. Većina svjedoka, i obrane i optužbe, već je preminula, a oni koji su ostali i pristaju svjedočiti(nadilazeći svoje grizodušje, odnosno svoje rane) , raspolažu sve bljeđim i stiliziranijim sjećanjima koja su pritom često, bez njihovog znanja, uobličena pod utjecajem informacija dobivenih naknadno, iz tekstova ili tuđih ispovijesti. U nekim slučajevima, naravno, zaboravnost je hinjena, ali godine koje su protekle daju joj vjerodostojnost, čak i na sudu: svako ono “ne znam” ili “nisam znao”, koje danas izgovaraju mnogi Nijemci, više ne sablažnjava, a sablažnjavalo je, ili je barem moralo sablažnjavati, dok su događaji još bili svježi. Taj pokušaj stiliziranja nije jedini, postoji još jedan, i za njega smo odgovorni upravo mi, preživjeli, odnosno oni među nama koji su prihvatili da svoj život povratnika žive na najjednostavniji i najmanje kritičan način. Ne mora biti da su ceremonije i proslave, spomenici i zastave, uvijek i posvuda za osudu. Određena doza retorike možda je neophodna da bi sjećanje živjelo. Da grobovi, le urne de’ forti,* pobuđuju duše na uzvišena djela, ili barem čuvaju sjećanje na ostvarene podvige, bilo je točno u Foscolovo doba, kao što je točno i danas; ali treba se čuvati pretjeranog pojednostavljivanja. Svaka žrtva zaslužuje da bude oplakana, i svaki povratnik zaslužuje pomoć i samilost, ali njihovo ponašanje nije uvijek za uzor. Unutrašnji svijet Lagera bio je zamršen i slojevit mikrokozmos; “siva zona” o kojoj ću govoriti poslije, zona zatočenika koji su do neke mjere, možda u dobroj namjeri, surađivali s vlastima,
* Doslovno: urne jakih, dakle junaka, sintagma talijanskog pjesnika, romanopisca i kritičara Uga Foscola (1778.–1827.). (op. prev.)
- 14 -
nije bila zanemariva, štoviše, predstavljala je suštinski važnu pojavu za povjesničara, psihologa i sociologa. Nema logoraša koji se toga ne sjeća, kao što nema onih koji ne pamte ondašnju začudnost: prve prijetnje, prve uvrede, prve udarce nisu im zadavali esesovci, već drugi logoraši, “kolege”, oni tajanstveni likovi u istoj zebrolikoj odjeći kakvu su oni, novopridošli, tek obukli. Ideja je ove knjige da doprinese rasvjetljavanju nekih aspekata fenomena Lagera koji su ostali nepoznati. Ona ima i jedan ambiciozniji cilj – pokušaj da se odgovori na ono najpreče pitanje koje mori sve one koji su imali prilike pročitati naše ispovijesti: u kojoj je mjeri svijet koncentracijskih logora mrtav i zaista nepovratan, kao što su to ropstvo ili kodeks dvoboja? U kolikoj se mjeri taj svijet vratio ili se upravo vraća? Što može učiniti svatko od nas da u ovom svijetu prepunom prijetnji barem ta prijetnja bude osujećena? Nisam namjeravao, niti bih bio kadar, preuzeti posao povjesničara, odnosno da se prihvatim iscrpnog istraživanja izvora. Ograničio sam se gotovo isključivo na nacionalsocijalističke logore, jer se moje neposredno iskustvo odnosi jedino na njih: ne mogu zaobići ni opsežno posredno iskustvo stečeno na temelju pročitanih knjiga, pripovijesti koje sam slušao i susreta s čitateljima prvih dviju mojih knjiga. Osim toga, sve do časa dok ovo pišem, i pored užasa Hirošime i Nagasakija, sramote Gulaga, uzaludne i krvave kampanje u Vijetnamu, kambodžanskog samouništenja, pored nestalih u Argentini i mnogih surovih i suludih ratova čiji smo svjedoci potom bili, nacistički sustav koncentracijskih logora ipak ostaje unicum, kako po opsegu tako i po sadržaju. Ni u jednom drugom vremenu ni na jednom drugom mjestu čovjek nije bio svjedok tako nenadane i tako složene pojave: nikada se toliki broj ljudskih života nije ugasio u tako kratkom vremenu i u tako lucidnom spoju tehnologije, fanatizma i okrutnosti. Nitko ne otpušta grijehe španjolskom konkvistadorima za pokolje koje su počinili u Americi tijekom XVI. stoljeća. Navodno su prouzročili smrt najmanje 60 milijuna - 15 -
Indiosa; ali djelovali su na svoju ruku, bez naloga svojih nadređenih vlasti ili, pak, suprotno njima; i njihova su se nedjela, zapravo vrlo malo “planirana”, razvodnila u razdoblju od nešto više od stotinu godina; a pomogle su im i epidemije koje su nehotice donijeli sa sobom. I najzad, zar nismo pokušali osloboditi se te odgovornosti tvrdeći da je riječ o “nečemu iz drugih vremena”?
- 16 -
P
rimo Levi (Torino, 1919.–1987.) talijanski je pjesnik, prevodi telj, pripovjedač, romanopisac i esejist. Po temeljnoj izobrazbi kemičar, u svijet književnosti zakoračuje svjedočeći o osobnom iskustvu Holokausta, objavivši 1947. roman Zar je to čovjek (Se questo è un uomo). Logoraškom iskustvu autor se navraća i četrdeset godina poslije u svojoj knjizi antropoloških eseja Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati), koja se zbog iznenadne smrti prometnula u Levijevo testamentarno djelo. Autobiografski su snažno obilježena i druga dva Levijeva djela: Smiraj (La tregua, 1963.), u kojem tematizira povratak iz logora kroz netom oslobođenu Europu, i Periodni sustav (Il sistema periodico, 1975.), dvadeset kratkih proza od kojih svaka za naslov ima ime nekog kemijskog elementa, spajajući iskustvo znanstvenika i tih godina već svjetski afirmiranoga književnika. Knjigama kratkih znanstveno-tehnoloških parabola, “plemenitih i varljivih izmišljaja”, kako ih sam autor naziva, Prirodopisne priče (Storie naturali, 1965.) i Iščašenost oblika (Vizio di forma, 1971.) upozorava na otuđenost čovjeka i opasnosti koje vrebaju iz neodgovorna odnosa prema okolišu. Nakon odlaska u (kemičarsku) mirovinu Primo Levi još se više posvećuje književnom radu. Objavljuje dva romana: Zvjezdasti ključ (La chiave a stella, 1978.) i Ako ne sada, kada (Se non ora, quando, 1982.), tematizirajući etičnost dobro obavljenog posla u prvome, odnosno
- 189 -
sudjelovanje skupine Židova u ratnim operacijama tijekom Drugog svjetskog rata u drugome. Dvije knjige eseja Tuđe područje (L’altrui mestiere, 1985.) te Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati, 1986.) upotpunjuju sliku o Leviju kao intelektualnom znatiželjniku čiji su enciklopedijski interesi u rasponu od riječi do svijeta životinja, ali i osobi koja dubinski promišlja tamnu stranu ljudskoga uma, podsjećajući da valja biti itekako suzdržan pri donošenju konačnih sudova. Žanrovski izdvojeno mjesto zauzima Levijeva osobna antologija Traganje za korijenima (La ricerca delle radici, 1981.), u kojoj je predstavljeno “trideset autora iz trideset stoljeća pisane riječi” s odabirom kraćeg ulomka iz djela te uz antologičarevo kratko uvodno obrazloženje. Slika o Leviju bila bi nepotpuna bez podsjećanja na njegove prijevode, među kojima – uz one iz svijeta znanosti (Henry Gilman i njegova četiri pozamašna sveska Više organske kemije s preko 3500 stranica!) – nalazimo imena kao što su Claude Lévi-Strauss (La voie des masques i Le regard eloigné) i Franz Kafka (Proces). Levijeva su djela prevedena – u cijelosti! – u Francuskoj i Njemač koj, a tom popisu nedavno su se pridružile i Sjedinjene Države. Iscrpnije na stranici Centro internazionale di studi Primo Levi (www.primolevi.it).
- 190 -
T
vrtko Klarić rođen je 1955. godine u Gornjem Vukšiću, desetak kilometara od centra Brčkog (Bosna i Hercegovina). Osnovnu i srednju školu pohađao je u Hrvatskoj (Ilok, Bol na Braču, Dubrovnik i Samobor), Vojvodini (Nova Gajdobra i Silbaš) te Bosni i Hercegovini (Donja Skakava, Bukvik i Ulice). Nakon kratkotrajnog boravka (1976.–1977.) i studija u Italiji (Bologna i Torino), stalno živi u Zagrebu (od 1978. godine), gdje na Filozofskom fakultetu studira latinski i talijanski jezik s pripadajućim književnostima. U razdoblju od 1993. do 2013. godine urednik je izdanja Društva Svetog Jeronima: pučkoga godišnjaka Danica i dvomjesečnika Marulić te ostalih publikacija toga izdavača. Iz njegove prevoditeljske radionice već su izašla, a neka čekaju na objavljivanje, djela koja potpisuju (abecednim redom) autori i autorice talijanskog novecenta: Roberta Dapunt, Erri De Luca, Margherita Guidacci, Primo Levi, Albino Luciani (Papa Ivan Pavao I.), Elsa Morante, Mario Rigoni Stern, Leonardo Sciascia, te švicarski autori talijanskoga govornoga područja (Prisca Agustoni, Aurelio Buletti, Pietro De Marchi, Renato Martinoni, Alberto Nessi, Giorgio Orelli, Fabio Pusterla, Dubravko Pušek, Antonio Rossi).
- 191 -
- 192 -
Sadržaj
Predgovor 7 i.
Pamćenje uvrede
17
ii.
Siva zona
29
iii. Sram 59 iv. Komunicirati 77 v.
Beskorisno nasilje
93
vi. Intelektualac u Auschwitzu
113
vii. Stereotipi 135 viii. Pisma Nijemaca
151
Zaključak 181 O autoru
189
O prevoditelju
191
- 193 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Vuk Perišić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2017., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-856-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela
335 - 194 -
Čitajte još u izdanju Frakture Primo Levi Zar je to čovjek preveo s talijanskog Tvrtko Klarić 208 stranica
Je li naslov romana Zar je to čovjek pitanje ili tvrdnja? Doima se kao pitanje, ali je upitnik svjesno izostavljen. Možda nikada u povijesti književnosti nije odsutnost jednog jedinog interpunkcijskog znaka prouzročila tako bolnu dvosmislenost. Kao kemičar, Primo Levi je znao da svekolika raznolikost tvari ovisi o malim, gotovo neprimjetnim odstupanjima u strukturi atoma. U alkemiji književnosti, na putu od gole riječi, preko poimanja i tumačenja, pa sve do zaborava, neizvjesnost je još strašnija, varijable su premnoge, a kada se toj smjesi doda onaj isti sastojak – Auschwitz – zbog kojeg je postalo nemoguće pisati poeziju, javlja se prijetnja klonuća, predaje... Treba li se dakle predati? Pitanje je pogrešno. Treba svu svoju imovinu, a to je dnevno sljedovanje kruha, uložiti da bi se nabavilo bo gatstvo, obična žlica za juhu. U svijetu bez upitnika. Veličina romana Zar je to čovjek u tome je što o najvećoj strahoti svih vremena, kad ljudi nisu imali pravo ni na žlicu, Primo Levi piše sa začudnom smirenošću. Traganje za ravnotežom između vlastite boli koja bi najradije vrištala (ili tupo klonula) i opore emotivne samodiscipline kojom je pisan ovaj roman, nije tek dužno izbjegavanje patetike. To je vještina književnog genija.
Potražite na www.fraktura.hr +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr
- 195 -
Nerijetka su tumačenja po kojima povijesne procese određuju ekonomija, ideologija, klasa, nacija... Nisu sasvim netočna, ali kao u poslovici o stablu i šumi, zanemaruju upadljivo: poviješću upravlja čovjek. Utopljenici i spašeni Prima Levija eseji su o čovjeku, stvaratelju povijesti i njenoj žrtvi. Govore o ljudima koji su u vrtlogu Holokausta, najtežem od svih moralnih i političkih poremećaja koji se ikada dogodio, spasili život ili su spasili vlastitu savjest. Rijetko kada i jedno i drugo. O ljudima koji su se u abnormalnim prilikama moralno utapali na raznolike načine, katkad bezazleno, katkad zločinački, ali i o abnormalnim prilikama u kojima je, začudo, još uvijek bilo moguće donositi moralne odluke. Na koncu, iza svega stoji odluka pojedinca, bila moralna, bila zločinačka, bila banalna. Ili ona najgora: zločinačka koja je sebe uspjela uvjeriti da je moralna. To je fašizam. Koliko god je nepojmljiv u svojoj odvratnosti, fašizam je ipak ljudski produkt. Utopljenici i spašeni primijenjena su antropologija, bolna u svojoj raspetosti između potrebe za vjerom u čovjeka i strahom od tog istog stvora: ako je jednom 139,00 kn već bio u stanju stvoriti Auschwitz, znači da ga uvijek i opet može ponoviti. S tom mišlju valja nam živjeti među ljudima - 196 i sačuvati ljudskost. www.fraktura.hr