Page 1

Umrijeti u Hrvatskoj

P E T

A E S E J

-1-


-2-


Slobodan Ĺ najder

Umrijeti u Hrvatskoj Pet eseja

Fraktura -3-


© Slobodan Šnajder i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-129-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1023678

-4-


Iluminacije “Moj je otac tvrdio da su sukobljavane doktrine svađa slova, a da krajnji pogledi na svijet prelijeću nad svijetom u vidu suprotnih aksioma; život pak da plovi u nizini.” Kazimierz Brandys, Rondo

-5-


-6-


N

e znam točno tko je i kada preveo njemačku kovanicu “Wel­tanschauung” na hrvatski kao “svjetonazor”. Prijevod je gotovo ropski, ali “štima”. Je li to bio čestiti Franjo Marković, koji se najviše bavio estetikom, što je valjda svjetonazorno neutralna – odnoseći se na “bezinteresno sviđanje”, kako stoji u Kanta – ali estetika svakako ima neke veze s onim “gledati” ili “zreti”, “nazirati”, što čujemo na njemačkom kao “schauen” i “anschauen”. No bavio se on i etikom, a usve, bavio se ponajviše time da pomogne hrvatskom jeziku razviti tehnički jezik filozofije. Tu je često krčio i kopao kao pravi pionir. Ovo vrijedi i za izraz “svjetonazor” ako mu je on autor, jer mu Šulekovi rječnici tu nisu bili od pomoći. U svojemu Rječniku znanstvenog nazivlja Šulek spominje “Weltstellung” i prevodi ga kao “odnošaj prema svijetu”. Taj proces oblikovanja tehničkog jezika filozofije trajao je kod nas dugo, a završen je, usuđujem se reći, tek Sonnenfeldovim prijevodima njemačkog klasičnog idealizma. Mi smo na njima derali klupe na Čistoj filozofiji, ne hajući više za Franju Markovića ili Bogoslava Šuleka iz stoljeća devetnaestoga. Kako god, Franju Markovića zapala je čast, nakon što su u hodnicima vremena ostali izgubljeni poticaji iz hrvatske renesanse, biti ocem moderne hrvatske filozofije. Uzmimo dakle da je baš on, Franjo Marković, otac hrvatske filozofije u modernom smislu riječi (ako tako nešto može postojati, to jest nije li protiv pojma) , a majku -7-


ostavljamo po strani. Nasreću, filozofija nije obiteljska, već je javna stvar, pa je ovaj začetak zamisliv mimo vladajućeg običaja, roda i poroda. Ili je ta majka, matera, matrica, bez koje se ipak ništa roditi ne može, jezik koji, kao lingua, može biti i ženskog roda? Valjda. Otud je Franjo Marković oplodio hrvatsku materu “lingvu” onime što smatramo počecima tehničkog jezika filozofije “u Hrvata”. Pa otud mislim, možda krivo, da je baš on iskovao riječcu “svjetonazor” prema njemačkoj složenici, a danas nam ne pada na pamet da je riječca skovana prema tuđem predlošku. Očito je bila nastala neka potreba za njom. Je li i prije toga bilo nečega takvoga kao “svjetonazor”, ne znam. Konačno, i “svjetonazor” u samom njemačkom nije tako stara riječ; imati “svjetonazor” privilegija je, katkad skupa, novijih vremena. Većina “velike filozofije”, mislim tu najprije na njemački klasični ideali­ zam, bila je u onom povijesnom trenutku kada je Franjo Marković smišljao svoju/našu filozofijsku terminologiju, već dovršena. No kako se riječca Weltanschauung, to jest svjetonazor, nametnula tek onda kada je postalo ne samo obaveza upisati se nekom svjetonazoru, već je upisnica podrazumijevala da se s onima drugog svjetonazora ima zaratiti do “istrage”, moguće je da je ona dospjela i u naš jezik kao neka naplavina iz novijih vremena. Riječju, o svjetonazoru se stalo misliti tek onda kada ih je bilo više, i kad su stali jedan drugome konkurirati. Tek je tada primijećeno tako nešto kao svjetonazor. Galileo Galilei, naprimjer, bio je uvjeren da se Zemlja kreće. Takav uvid naravno “aficira” dogmu da je Zemlja nepokretna ploča u središtu svemira. No Galilei opisao je, minuciozno, egzaktno, arhitekturu Pakla točnošću geometra: kao da je sam izmjerio njegove krugove. Naime, godine 1588. on je firentinskoj Akademiji poslao dva podneska o položaju, obliku i dimenzijama Pakla. Polemizirao je sa starim izmjerama, iako su sve one, kao i njegove, posuđivale od Dantea. -8-


Galileo Galilei opisao je arhitekturu Pakla, te njegove gabarite, riješivši, kao usput, geometrijski problem stošca: takoreći u centimetar. Tako znamo da grad Dis, gdje se u gorućim ljesovima prže heretici (kakav se on izvukao postati!), ima u promjeru 30 milja. Dao je i debljinu leda u koji je na dnu Pakla uglavljen Lucifer, kao i razmak od Luciferova pupka, a to je bilo samo središte svemira, do njegovih grudiju; i to u staroj talijanskoj mjeri braccia (ruka), što će reći u centimetar. No ako se Zemlja okreće, u što je vjerovao po svojemu kasnijem uvidu, onda bi se Lucifer, uglavljen u sloj leda na njegovu dnu, i sam morao okretati kao na vrtuljku. Hoću reći, Galilei nije smatrao da njegov uvid o tome da Zemlja putuje, drastično mijenja upravo sve ono u što je njegovo doba vjerovalo. On je u najboljoj vjeri izmjerio Pakao i minuciozno ga je opisao: od ulaza negdje kod Napulja, ne dakle u Postojnskoj špilji gdje je Dante pričao s jednom hrvatskom sjenom; pa sve do sloja leda na njegovu dnu. Galilei je mapirao Pakao kao da ga tek treba izbušiti: i to kao strukturu održive statike! A Stephen Hawking slavio je Galileija kao oca moderne znanosti. No sam Galilei nije dovodio u pitanje, premda ju je srušio, kršćansku sliku svijeta, a pogotovo ne iz nekih svjetonazornih razloga. U doba skolastike tako nešto kao (neki drugi) svjetonazor nije postojalo. Tako nešto kao svjetonazor izum je kasnijih epoha. I možda je u nekoj tajnoj vezi s giljotinom. Sprave za mučenje mnogo su sofisticiranije. Nitko se nije odrekao svojih uvjerenja zato što mu je pokazana giljotina. Galileiju nije padalo na pamet da bi se imao dati mučiti iz svjetonazornih razloga. Svemir se njemu činio skladnim, svoja je uvjerenja držao usklađenim s tim skladom kojemu je Tvorac Bog. Sa svjetonazorom stvar, naime, i inače stoji donekle slično kao s drugim svojstvima i umijećima koje čovjek ima, a ne zna da ih ima, sve dok mu netko ne imenuje to što ima. Tako, naprimjer, -9-


Molièreov “građanin plemić” sav razdragan otkrije da čim zine govori – u prozi! Razdragan je time jer mu tako nešto nikada nije palo na pamet. On se izražava umjetnički, i to bez i najmanjeg napora. Tako isto onaj koji psuje susjeda preko plota jedva znajući zašto to čini biva očaran kad mu netko objasni da je to samo zbog njegova, a i susjedova svjetonazora! Pa uzme psovati još jače. Kad je čestiti Franjo Marković filozofirao u prozi hrvatskoga jezika, Immanuel Kant bijaše tek davni predak koji zanovijeta svojim kritikama. Hegel, sistemotvoran i državotvoran filozof pruskog imperijalizma, koji vjerovaše da je umno ujedno i zbiljsko, bio je podlegao banalnom, krajnje neumnom, nasrtaju kolere. Karl Marx u pospanoj Hrvatskoj devetnaestog stoljeća, koja jedva da je imala buržoaziju, da se i ne govori o radništvu, nije bio vidljiv. “Svjetonazori” još nisu bili tako opasni, kod nas je doba ranih budnica; plotovi, u današnjem smislu riječi, još nisu bili podignuti među susjedima. Doduše i Komunistički manifest mogli bismo smatrati svojevrsnom budnicom, u njemu već sve tutnji; i to tako gromovito da se tamburice i frulice ne bi čule. Franjo Marković k tomu držao je Darwinov nauk s kojim je vojevao mnogo opasnijim od Marxova. Mene je već oduvijek znala rastužiti činjenica da su jedan August Šenoa i Friedrich Nietzsche – vršnjaci. Kako bi izgledao Komunistički manifest u prijevodu Franje Markovića? I tko bi ga u Hrvatskoj mogao razumjeti? No nitko nije htio svoje pra-pretke priznati maj­ munima, pa se s Darwinom bilo lakše obračunati. Sablast ko­ munizma koja da kruži Europom, pa onda i kod nas? Kako? Poštanskom kočijom? Čitajte stare hrvatske putopise. Naprimjer putopis Frana Mažuranića o putovanju preko Save u Sarajevo. Nije daleko odmakao, a nakon dva tjedna (!) je odustao. Kako kaže ta riječca “svjetonazor” – da bi netko uopće imao tako nešto kao “svjetonazor”, morao bi nekako obuhvatiti cjelinu svijeta. - 10 -


Nekako ispada da bi morao živjeti u aspektu pitanja koja taj svijet “ima na dnevnom redu”. No jedna župa, ne još i županija, a kamoli država što tek se prisnila, jedva da su mogle biti taj “veliki svijet” u kojemu “svjetonazori” rade jedni drugima o gla­ ­vi, držeći da je svijet ono što je unutar njihova dvorišta (tako ćuti svaka kokoš). Otud ja nekako mislim da je većina naših predaka živjela kako je znala i umjela i bez tako nečeg luksuznog kao što je “svjetonazor”. Ako je tu kakvog sporenja bilo, on se “trošio” u parbama provincijskog župnika i osamljenog šetača, kako je sebe stilizirao Blaise Pascal. Crne ovce i bijele vrane mogle su eventualno odigrati partiju šaha. Većina “župljana” išla je za svojim poslom i svojim nosom. Iako se živjelo nesravnjivo sporije no danas, većina nije imala vremena imati “svjetonazor”. Ako su se uzajamno sporili, bilo je to zbog međa, ne zbog “svjetonazora”, što je valjda bilo nešto tako preciozno i luksuzno kao pretplata na neki bečki časopis o modi umjesto Kalendara poljoprivrednih radova. Uzmimo da je ovo dosad bilo rečeno s filogenetskog stajališta: rečeno je o vrsti, o narodu, o parohijama i župama, o filama, reklo bi se u staroj Grčkoj, pa onda i o državi koje u smislu devetnaestostoljetnog nacionalizma još nije bilo. Naš Garibaldi nije se još bio ni rodio, a da jest, zatukli bi ga odmah iza plota. Idemo sada na pojedinca. Dosta kasno otkrio sam, kao taj pojedinac, da ipak imam tako nešto kao “svjetonazor”; nešto poput kaputa koji sam navukao, jedva znam kada. I to ne samo dok sam govorio u prozi već i u svo­jim ranim lirsko-dramskim buncanjima. Moram odmah priznati da je to prije bio kaput iz obiteljske garderobe no što bih kupio za sebe neki novi kaput. Jesu li njegove mjere bile zadane, jesam li ja taj svoj “svjetonazor” odabrao kao slobodan čovjek, ili je moj “svjetonazor” naprotiv određen svim onim otkuda ja - 11 -


dolazim, tko me je, mimo moje volje i izbora, rodio i porodio, tko mi je izabrao prve knjige, tko me je i kako, recimo, odgajao? Je li on određen onime što su mi govorili ili onime što su mi prešutjeli, ili objema “kategorijama”? Je li “svjetonazor” nešto poput osobnog imena koje svak dobije mnogo prije no što može pojmiti da tako nešto kao “ime” uopće postoji? Ima ih mnogo na svijetu koji su silno nesretni imenima koja su ih zapala. Uvriježeni običaji u tradicionalnim sredinama da se imena nekako “spuštaju” kroz vrijeme od djeda i oca na sina, od bake i matere na kćer, poput Duha Svetoga, služi ne samo čuvanju uspomene na prethodni naraštaj već i tome da se unaprijed anulira krivnja, pa i sama primisao o neprikladnom imenu. Tko se zove po djedu ili ocu, ne može imati krivo ime. Vrijedi li to isto za “svjetonazor”? Prenosi li se on već oduvijek s oca na sina, čak i kad sve to skupa nije ujedno “u ime Duha Svetoga”? Već je, recimo, obitelj liberalnijih nazora? Imaš ga, taj svoj “svjetonazor”, već ga imaš, a jedva znaš što je to i kako si ga dobio? Kao da bi to bila neka banalna infekcija? Naprimjer, infekcija bakterijom koja se razmnožila u nedovoljno prozračenoj mikroklimi obitelji, u toj njezinoj posebnoj flori i fauni, u onom smislu kao što postoje posebne flore i faune u ovoj ili onoj bolnici koje su praktički neiskorjenjive? U drami Zmijin svlak davno sam, sredinom devedesetih, predložio da pojedinac odabire svoje ime, i to ne prije punoljetstva. No više nego na ime, mislio sam time na “svjetonazor”. Objasnit ću, koliko je u mojoj moći, u ovome što slijedi. *** Oni koji o tome više znaju tvrde da su za onaj svemir, od mnogih vjerojatnih, u kojemu putuje naša galaksija, a koji je proizašao iz Velikog praska, bile najvažnije prve tri minute. Pazi sada! Tri - 12 -


minute u njegovoj dosadašnjoj, lijepoj dobi od svojih četrnaest milijardi zemaljskih godina! Tri minute u razvoju toga beskraja koji naša uboga osjetila, varajući nas gdje stignu, drže lijepo napučenim zvijezdama, a zapravo je istina mnogo bliža onome što je od svemira vidio ustrašeni Blaise Pascal: prazan prijeteći prostor ništavila! I nadasve hladan. Pascal, da je živ, osjetio bi se potvrđenim u novootkrivenoj činjenici: kad nešto u tom beskraju i postoji, naprimjer nešto što se učeno zove pozadinska mikrovalna radijacija, a ova spada u najranije djetinjstvo svemira, njezina je temperatura jedva dva cigla stupnja Celzijeva iznad apsolutne nule. Ovim se mikrovalovima ne bi dalo podgrijati hamburger, premda u svemiru postoji na milijarde pećnica koje se vrlo lijepo žare. No jesu li te prve tri minute neki adekvat prvim trima godinama u životu djeteta? Priznajem, srazmjeri ne odgovaraju, usporedba šepa. Tri minute u odnosu na četrnaest milijardi godina svemira ne odnose se kao tri godine naspram recimo sedamdeset godišta čovjekova trajanja. Ali mi već dugo znamo kako su važni doživljaji u ranom djetinjstvu, a ima ozbiljnih ljudi koji se, učeći kod staroga Freuda, zaklinju da su oni sve-određujući. Sa svemirom je krenulo kako je krenulo zbog nekih događaja u tim prvim trima minutama. Što je s čovjekom? Čovječić koji je skupio tri ili nešto više godina kakav sam bio oko 1952. godine – što je sićušan trenutak u povijesti svemira bez osobitog značenja osim što je naša galaksija, kao i sve druge, dodala još malo gasa u svojoj odiseji beskrajem; galaksije, koje smo, kao vrsta, tek donekle pojmili (dvadesetih godina prošlog stoljeća) kreću se, naime, sve brže i brže, a mene je, u starijoj dobi, kinjilo pitanje po prilici ovako: ako se sve brže razdaljuju, kako to da ćemo se s nama najbližom za koju milijardu godina prožeti i stopiti u jednu? Ali s tri i nešto godina ja sam gledao zemaljske stvari, a one su u drugom mjerilu. Strava, istinsko poniranje, pa i nesanica zbog pitanja što je bilo prije no što je ičeg bilo, došli su kasnije. - 13 -


Imao sam između tri ili četiri godine kad se curica iz stubišta sjurila niza stepenište grčevito i glasno jecajući. Bila je starija od mene, ja nisam dolazio u obzir za igre koje su ozbiljna stvar. Ali znao sam tko je ona i gdje su bila njezina vrata... tamo gore. Nisam mogao znati što je smrt, ali nikad nisam vidio nekoga u takvom stanju. Zna se da djeca plaču svrhovito jer je to jedino oružje koje, slaba kakva jesu, imaju u opravdanoj borbi za svoje interese. Ovo je bilo nešto sasvim drugo. Njezina majka bila je upravo umrla. Spominjao se bubreg. Drugi doživljaj iz ranog djetinjstva odnosi se na paradu JNA kroz ulicu koja se tada, kao i prije četvrt vijeka, zvala Ulica socijalističke revolucije. Vojska je išla na Trst. Pamtim bijele vunene čarape vojnika, poljske kuhinje i konjicu. Topova se ne sjećam, ali ih je sigurno bilo. Stvar je bila ozbiljna, skoro kao smrt. Nitko još nije plakao. Od svega na kraju nije bilo ništa, što je sreća, jer gdje bismo kupovali traperice da smo osvojili Trst? Jesu li ta dva doživljaja koja pamtim, a ne znam zašto pamtim baš njih, svjetonazorno zanimljiva, jesu li formativna? To sad nije pitanje. Ako svi mi jesmo, u smislu jedne stare i u međuvremenu arhivirane raspre o porijeklu jezika, ipak, ba­ rem donekle, tabula rasa na koju se upisuje ono što nam je, opet u smislu jedne druge raspre, prošlo kroz osjetila, ovo se eto upisalo na tu moju tabulu u glavi, bez moje posebne volje. Smrt i svjetonazor sigurno su u nekoj vezi. Postoje mnogi svjetonazori koji aktivno, danas bismo rekli proaktivno, rade na smrti drugih, osobito pak na uklanjanju onih koji imaju drugačiji svjetonazor. Vojsku, pa ni JNA, tada kao dječačić nisam još mogao povezati s usmrćivanjem neprijatelja; za mene su vojnici bili ljudi koji kuhaju svoj ručak gdje god stanu i koji, kad ne pješače, jašu dobro timarene konje. Više od tenkova očarale su me poljske kuhinje. Svrhu tenkova nisam bio u stanju pojmiti. - 14 -


No, tvrdi psihoanaliza, ona klasična, premda je i ona već uvelike “arhivirana” i “antikvirana”, postoje i gori doživljaji koji su me imali jače osobno pogoditi, odnosno odrediti me. Moj je otac rano iščezao iz naših života, pa ga nisam imao zašto mrziti; naprosto bio je odsutan, apstrakcija! Prema današnjem smjeru razvoja hrvatskog ustava, takvo dijete kao što sam onda bio ja moralo bi završiti u domu za siročad. Također, ne pamtim snove zbog kojih bih si morao iskopati svoje edipovsko oko. Trebalo je odrastati na neki drugi način. Dosta rano ostatak obitelji ostavio je veliki grad i stan koji su moja majka i njezina sestra dobile jer su sudjelovale u Titovoj revoluciji; on se, taj stan, rekao sam, nalazio u Ulici Te Revolucije, gdje je i danas. Tek sam mnogo kasnije pojmio da je u tom stanu nekoć živio netko drugi, možda netko tko je sudjelovao u jednoj drugoj revoluciji. Je li konzervativna revolucija početkom devedesetih i opet promijenila nešto na stvari stanovanja u tom stanu, ne da mi se provjeravati. Ne bi to bilo neko čudo. Na svaki način, mi smo, nakon rastave roditelja sredinom pedesetih prošlog stoljeća, otišli živjeti na periferiju Zagreba, u Dubravu, što tada još nije bio grad, a više nije bilo selo. Počelo je takozvano sretno djetinjstvo. Znamen te sreće jest u činjenici da se nogomet mogao igrati na travi i dodajem nešto u spomen kravi, a to samo za ljubav rime: krave mojega djetinjstva još nisu bile ljubičaste. *** Tako nekako ispada da sam rano upoznao što bi to imala biti smrt, k tomu smrt majke, bića koje dijete dosta dugo drži svojim produžetkom, osjetilom, organom, smatrajući da je s njim jedinstveno. Ali bio sam premalen, a da bih shvatio što je to točno bubreg, - 15 -


koji je to organ, i koja je to organizacija organa koja je život, naspram nereda i poremećaja koji su smrt. Pamtim, zapravo, samo dug, neutješni plač curice koja me je smatrala bebekom, što sam i bio. Pravi formativni doživljaj, međutim, jednako me je zapanjio, a vjerujem da me je dublje potresao. Čini se da čovjeka ništa ne može dublje potresti od smrti, ali meni je ostao upamćen jedan jači doživljaj: doživljaj života; ili živoga u odnosu na neživu tvar; života kao takvoga, Života s velikim slovom, i to u hrvatskom, ne u njemačkom, gdje čast velikog slova, uz Život, uživa i svaka druga trica, od skitnice, popa, tata, do policajca, kancelara, slona i buhe, te buba-švabe. Naravno, preko filozofije, koja se isto tako, kao imenica, obavezno piše velikim slovom. Ali o filozofiji kasnije. Premda u njemačkoj filozofiji postoji “filozofija života”, ovdje se ipak radi o životu kao takvom, a ne o filozofiji. On je do danas velika zagonetka. Ne znam što je zagonetnije: Veliki prasak, prve tri minute istoga, dva stupnja Celzijeva iznad apsolutne nule, ili činjenica, odnosno pojava samoga života. Neki moderni teolozi drže pojavu života na Zemlji ključnim dokazom za postojanje Boga. Boje se naime da se Veliki prasak možda mogao obaviti i bez Boga, ili je način na koji je Bog potpaljivač one orahove ljuske (zamisli: orahova ljuska u koju stane tvar za Mliječni put, za milijarde sličnih galaksija, potom za kupolu Svetog Petra, za Himalaju, za plavetnoga kita... za nas konačno, za travu po kojoj naganjamo loptu, za samu tu loptu... za sve što jest nastalo iz te jedne i jedine ljuščice, koja stane u najmanji džep, u ovih tričavih 14 milijardi godina... ne zaboravi Sunce....) Gubim se, naravno. Ali to je došlo kasnije. Ovaj doživljaj koji ću vam sada prenijeti po najboljem sjećanju drugačiji je, trezven. Trezven, a revolucionaran. Zašto revolucionaran? - 16 -


Zato jer se radi o golemom skoku, od neživoga k živome, o pravom preskoku u duhu Hegelove dijalektike. Baš taj skok muči mnoge znanstvene discipline, i jedna od druge očekuju odgovor na vlastita pitanja; biolozi gledaju u astronome, astronomi gledaju u teologe, filozofi gledaju u zemlju, onda svi gledaju u fizičare, i na kraju, kao što mi se čini da je slučaj sa Stephenom Hawkingom, svi, s buketom cvijeća u ruci i buteljom dobroga vina, stanu kucati na osamljeničke kolibe velikih pjesnika... I onda krene obrat: veliki pjesnici stanu izučavati kozmologiju, izluđuju se matematikom, pa iskuju metaforu o ništa. Beskrajno malo i beskrajno veliko sreću se u metafori... Cijelo veselo društvo tada odluči: da vidimo što o tome kažu Stari! I eto ti ga na: Epikur! Taj oklevetani prijatelj užitaka. Natuknuo je nešto o atomima, koji da su, uz ono ništa, sve. Ali onda oni stanu nepravilno padati, ukoso, u stranu... Red se raspada u inflatornom kaosu. I to je onda slobodna volja! I lijepo se oni slože u život! Mogao bih u tome, malo naježen, prepoznati Hei­ senbergovu “relaciju neodređenosti” koju uzimamo kao neku garanciju slobode volje protiv determinizma. Atomi tako padaju kroz prazan prostor 14 milijardi godina; danas znamo za nekoliko izvanredno stabilnih, tvrdokornih “prirodnih konstanti” koje određuju naš materijalni svijet. Ali onda, reći će teolog, kakav je to nevjerojatan slijed okolnosti, kakva fantastično uigrana suigra tih konstanti morala se slučiti da se Zemlja nakrivi u dlaku točno tako da ima godišnja doba; što se sve trebalo po­ klopiti da sačuva atmosferu koja je štiti od smrtonosnih zraka; koja igra elemenata joj je podarila praocean; i što je onda stvarno “kvrcnulo” da se u toj juhi elemenata “skuha” Život kao tvar koja pamti i reagira, i onda jednom, u vremenu koje je nepojmljivo kratko u odnosu na starost svemira, iako je nepojmljivo dugo u odnosu na ljudski vijek, zaiskri svijest? Pa u ovom mla- 17 -


kom sirupu, u toj neprobuđenoj svijesti zaiskri naša svijest, sa svojim plotovima, međama, dvorištima i njihovim “svjetonazorima”? I onda proteče još nešto vremena, jer mi naj­radije vrijeme prispodobljujemo rijekama, kao da rijeke u geološki mjerodavnom protoku vremena nisu mnogo puta mijenjale svoja korita, kao što mi mijenjamo svoje košulje i krevete: još nekoliko tisuća godina, i eto, razvila se od svijesti naša samosvijest. I narodi se Hegel, koji utvrdi da se povijest svijeta, koja je zapravo povijest te samosvijesti, sastoji u “napredovanju duha prema slobodi”... za samo stotinu godina taj duh prometne se u sablast s brkom i kosom ukoso preko čela... I osamdeset milijuna ruku sune u zrak. Akutno oboljenje od bolesti koja se zove svjetonazor, dakako. I tako dalje, i tome slično... No koliko se toga u našem dijelu svemira moralo točno nakriviti, točno koliko treba ubrzati ili usporiti, na vrijeme ugrijati i ispariti, promijeniti prema tablicama elemenata, zgusnuti, raz­ rijediti, koliko je stanica trebalo proći da bi nastao – jednostanični “organizam”? Ja sam tu razliku između živog i neživog pojmio iz nužde, iz škripca u kojem sam se našao zbog nerješivog problema. Je li to bila i pozicija Tvorca? Je li život nastao iz škripca Tvorca satjeranog pred zid zbog nekog problema koji ga je kinjio? Ili je to samo jedan antropomorfni opis nekog u osnovi ipak prirodnoga toka stvari? Igrao sam se, kao mnogi u toj dobi, olovnim vojnicima. U istoj toj dobi veliki Goethe još je, na poticaj i zadovoljstvo djece iz susjedstva, sve do zadnjeg lonca, polupao svu grnčariju koju je našao u roditeljskoj kući u Frankfurtu. A gledaj dokle je on dotjerao! Mislim da je taj “potlatch” velikog Goethea, dok je bio sasvim mali, njegovo važnije iskustvo od lutkarskog kazališta! No i ja sam imao nekakvo svoje malo kazalište. Imao sam

- 18 -


S

lobodan Šnajder (Zagreb, 1948.) diplomirao je čistu filozofiju i anglistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Taj je što se filozofije tiče u doba Šnajderova studiranja bio obilježen teorijskim doprinosima Praxisove škole; također i uvelike šezdesetosmaškim studentskim buntom. Dulji boravci u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj. Šnajder objavljuje od srednjoškolskih dana. Prva profesi­ onalna izvedba bio je Minigolf (1968.). Neke drame: Kamov, smrtopis (1978.), Hrvatski Faust (1982.), Hrvatski Faust, Tragedije dio drugi (2018.), Confiteor (1984.), Bauhaus (1990.), Zmijin svlak (1995.), Nevjesta od vjetra (1998.), Peto evanđelje (2004.), Kosti u kamenu/Tito (2007.), Enciklopedija izgubljenog vremena (2012.), Svjetlucanje kome (2015.). Izvođen je u gotovo svim zemljama bivše državne zajednice, što hrvatski kulturni i politički establišment, od početka devedesetih do danas, drži hendikepom. Izabrana djela u devet knjiga izašla su kod Prometeja (Zagreb, 2005.–2007.). Proza: Knjiga o sitnom (1996.), 505 sa crtom, pripovijetke, (2007.), romani: Morendo (2011.), Doba mjedi (prvo izdanje kod TIMpressa 2016., treće, dopunjeno, 2018.). Roman je dobio pet nagrada, mahom regionalnih: Meša Selimović, Mirko Kovač, Nagrada tportala, Kočićevo pero i Radomir Konstantinović.

- 179 -


Dosad taj je roman preveden na makedonski i slovenski. Nje­ mački prijevod, pod naslovom Die Reparatur der Welt, objavio je Paul Zsolnay Verlag, Beč, 2019.

Autor zahvaljuje Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na dodijeljenoj potpori za poticanje književnog stvaralaštva. - 180 -


Sadržaj

Iluminacije 5 Umrijeti u Hrvatskoj

43

Krležine osame

107

Čitajući Lászla Végela Magic Mystery tour kao putovanje kroz vrijeme Advocatus diaboli kao drugo Ja

123 125 131

Enkomija jednom prijateljstvu

151

Post scriptum

175

Bilješka o tekstovima

177

O autoru

179

- 181 -


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-129-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 182 -


- 183 -


Memoarska proza Umrijeti u Hrvatskoj jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca Slobodana Šnajdera u pet eseja progovara ne samo o Hrvatskoj danas i jučer već i o samome Šnajderu, o njegovu odnosu prema ocu i majci, prija­ teljima, književnosti i, naravno, o pisanju njegova nagrađivanog i prevođenog romana Doba mjedi. Ne bez razloga, Umrijeti u Hrvatskoj počinje pitanjem svjetonazora, pitanjem toliko važnim da ga moramo stalno iznova postavljati, a jednako tako ne završava slučajno posvetom prijateljstvu i pri­ jatelju Darku Gašparoviću. Slobodan Šnajder germanski precizno a francuski lako pišući o raznim temama zahvaća XX. stoljeće

ISBN 978-953358129-3

139,00 kn 9 789533 581293

www.fraktura.hr

u njegovoj cjelini. Kroz slučaj svoga oca pjesnika Đure Šnajdera i njegove poezije, jednako kao i kroz pisanje o Miroslavu Krleži ili pak o Lászlu Végelu ispisuje i svoj autoportret, ili jedan njegov dio. Umrijeti u Hrvatskoj nikada nije bilo jednostavno, makar se ovdje oduvijek umiralo lako, a živjelo se oduvijek teško. Šnajderova me­ moarska proza postavlja pitanja jer u njoj se životno isprepleću književnost, filozofija i politika, sudbine raznih ljudi sa sudbinom autora samoga. U središtu ovih eseja uvijek stoji advocatus diaboli koji stalno preispituje sebe samoga, koji sumnja, koji zna da je kraj - 184 ujedno ušće početka.

Profile for Fraktura

Umrijeti u Hrvatskoj  

Memoarska proza Umrijeti u Hrvatskoj jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca Slobodana Šnajdera u pet eseja p...

Umrijeti u Hrvatskoj  

Memoarska proza Umrijeti u Hrvatskoj jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca Slobodana Šnajdera u pet eseja p...

Profile for fraktura
Advertisement