Page 1

Tajni život moje majke

–1–


–2–


András Forgách

Tajni život moje majke prevela s mađarskog Xenia Detoni

Fraktura –3–


Naslov izvornika Élő kötet nem marad © 2015 Forgách András Objavljeno prema sporazumu sa Sárközy & Co. Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-990-9 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1003137

–4–


...Vrijeme kad se šuti i vrijeme kad se govori. (Prop. 3:1,7)

–5–


–6–


I. PÁPAIJEVA

–7–


–8–


Rođendan

Pápaijeva je stigla točno. No gospoda su kasnila gotovo četvrt sata, za što su joj se odmah nekoliko puta najponiznije ispričala, a onda Pápaijevoj buketom ruža čestitala šezdeseti rođendan. Sve se to odigravalo na Batthyányevu trgu. Ona su trojica nastavila s isprikama, no Pápaijeva je već očito nestrpljivijom gestom zaustavljala njihove posve suvišne pokušaje kako bi im svojim ljupko razoružavajućim smiješkom i samo njoj svojstvenim akcentom, melodiozno pijevnim glasom, što dodatno pojačava šarm onoga što će reći, i dok je lagano sniježilo ustvrdila nešto što je službena bilješka zaboravila konstatirati: “Gospodo, neka to bude naš najveći problem”, odnosno ona je rekla “drugovi”; međutim, s obzirom na ozbiljnost onoga što kanimo ispričati, zadržimo se radije kod izraza “gospodo”, koji ipak vjernije odražava duh galantnoga muškog komplimentiranja pri uručivanju raskošnog buketa cvijeća. Nakon toga to se malo društvo sukladno prethodnom dogovoru zaputilo rubom trga uz crkvu (ili iza nje, što je već pitanje shvaćanja) prema slastičarnici, čiji suterenski ulaz nagovještava da je zgrada ondje još od vremena koja su prethodila epskim poplavama. Čuvši zvonki smijeh Pápaijeve, razvedrili su se na trenutak čak i zapjenjeni valovi sive rijeke, i da, možda bi mi čak i jedan Hokusai pozavidio na onom predivnom prizoru, kada krupne snježne pahulje iskosa dolepršavaju u sivkastosrebrnu vodu. I baš se u tom času tramvaj devetnaestica sa zaglušnim zvečanjem,

–9–


prigušivši čak i zvuk razdragana smijeha Pápaijeve, kretao sa svojeg okretišta iza izlaza iz metro-postaje prema Lančanome mostu.* Gospođa Pápai nije bila baš dojmljivo elegantna pojava, i sad si je šarenu vunenu kapu ispletenu od debele vune duboko navukla preko čela, kao što se ne bi reklo ni da joj je pernata jakna bež boje, proizvedena u pogonima Tekstilne industrije Crveni oktobar, bila krojena po posljednjoj modi, a i na nogama je imala jednostavne ravne cipele, pa se zato može reći da su jedini ukras na njoj bile njezine iskričavo lijepe oči boje zelenog jaspisa sa sivim i plavim primjesama. Ona kao da namjerno nije htjela zablistati svojom vanj­ štinom. “Ah, gospodo moja, nije važno kako se izgleda, kad odijelo ionako ne čini čovjeka!” rekla bi da su je o tome pitali. Inače, biti neupadljivom pojavom i ovaj je put bila izrazito poželjna kvaliteta. A da joj je danas rođendan, oni nisu doznali od nje, jer je Pápaijeva stavljala izniman naglasak na činjenicu da joj okolina oko ovog dana “ne pravi nikakve kerefeke”, ona nije voljela ceremonije, ni suvišna slavlja, “A-joj, ima od ovoga i daleko važnijih stvari na ovome svijetu, gdje ljudi gladuju, nemaju što obuti, bolesni su, a tamane ih i desetkuju ratovi”; osim što je oko datuma njezina rođenja ionako vladala određena nesigurnost i lebdio blagi misterij, o čemu dotična trojica, dakako, doista nisu mogla imati pojma. Naime rođendan Pápaijeve, kako to već biva, povremeno je padao na jedan jako poznati pomični blagdan ili se poklapao s njime, tako da bi, ovisno o tome kakvo je trenutačno raspoloženje vladalo, njezina obitelj, koja se u doba njezina djetinjstva još strogo pridržavala religijskih propisa, tada

* Obavjeπtavam vas da sam se 3. prosinca 1982. u slastiËarnici Angelika sastao s tajnom informatoricom kodnog imena Pápaijeva. Na sastanak su doπli i drugovi János Szakadáti i Miklós Beider. Stigli smo s desetak minuta zakaπnjenja. Pápaijeva nas je Ëekala na Batthyányevu trgu. Nakon upoznavanja ja sam joj Ëestitao πezdeseti roendan, a uz dobre æelje uruËen joj je i jedan buket cvijeÊa te pokrivaË s narodnim vezom, koji joj se jako dopao.

– 10 –


zapravo imala dvostruki povod za slavlje, obilježavajući tom prigodom i dan njezina rođenja, tako i njega svetkujući danima, jer je opće poznato da Svečanost svjetlosti traje osam dana, pa su i njezini roditelji, u skladu sa svojim vragolastim umjetničkim sklonostima, znali katkada odustati od onoga stvarnog, prozaičnog datuma, to više što im je dolazak djevojčice u njihovu obitelj, a taj je dan doista padao na 3. prosinca, svojedobno priuštio barem toliku radost koliku i sama Hanuka. A kako je Hanuka pomični blagdan, to je vjerojatno bilo razlogom da je majka Pápaijeve, inače poslovično slaba pamćenja, a pritom na glasu kao žena sklona flertu i strastvene ćudi, u raznim kolonijalnim i ostalim uredima kakvih je zbog dvostruke administracije bilo ionako enervantno mnogo, što je posve nepotrebno otežavalo i tako tegoban život naseljenika, davala čas ovaj, čas onaj datum, jer se u toj žurbi mogla sjetiti jedino toga da dan rođenja njezine kćeri pada u doba Hanuke pa se tako moglo dogoditi da se u pojedinim dokumentima navode različiti, ali susjedni datumi, kao što su 1. prosinca, pa 2., ili 3. prosinca, štoviše, na jednome mjestu čak i 6. prosinca!, slijedom čega je “ravnodušnost” Pápaijeve postala gotovo opravdana; dapače, kako bijaše uvjerenom ateisticom, i njezina je neizmjerna nesnošljivost prema vlastitu rođendanu bila i više nego očita. Ako se doista ne može pouzdano znati kojega si se dana rodila, tada ti je posve apsurdno fokusirati se na jedan možebitni datum. No navedena gospoda sve to tada nisu mogla znati. Nešto poslije Pápaijeva se u galantnoj pratnji trojice gospode (obavještajnog potpukovnika Miklósa Beidera, koji je predaje, i natporučnika dr. Józsefa Dóre, koji je preuzima, te potpukovnika Jánosa Szakadátija, voditelja pododjela)* spustila strmim stubama koje su

*

RJE©ENJE

Dosje br. 2959, πifra obr. B-1, M-1, tajne suradnice “PÁPAIJEVA”, rodno ime i prezime (mjesto i godina roenja, ime majke...) radi daljnjeg voenja vanjske suradnice predajem na operativnu vezu drugu Józsefu

– 11 –


vodile u Angeliku. A da se to nije prometnulo u prizor nalik na trijumfalni ulazak operetne primadone, moglo se zahvaliti jedino činjenici što su sukladno boljim konspirativnim pravilima i navikama Dóra i Szakadáti diskretno, jedva primjetno zaostali. No time iz­nenađenjima još nije bio kraj. Jer prije nego što se dolje sjelo u jedan od intimnih separea kafića, trojica su se gospode nakratko nadmetala koji će od njih s ramena Pápaijeve skinuti zimsku jaknu; na kraju se Miklós pokazao najspretnijim, a čim je jakna bila skinuta, pogled sve trojice neko je vrijeme ostao uperen u stas ne baš mlade, a ni previše visoke dame, u bokove koji su podsjećali na njezinu negdašnju ljepotu i raskošne grudi, čija je puna ljepota najbolje dolazila do izražaja na fotografijama snimanim na obali mora, a za koje ona trojica, dakako, također nisu znala, i to napose jedna na kojoj joj suton povoljno ističe siluetu, a i profil zasjaji, dijelom zahvaljujući ljepoti skladnih proporcija, a dijelom i zbog vedrine i bezuvjetnoga uživanja u životu što su joj zračili iz crta lica. A da su spomenuta trojica saznala da su one stare fotografije s egzotičnih priobalnih lokacija nastale na konspirativnim sastancima, zacijelo bi ih tek to naelektriziralo, no razgovor se sad nije vrtio oko skrovitih uvala pod sjenom libanonskih cedrova kamo su se svojedobno sklanjali gospoda i dame najrazličitijih nacija i vjeroispovijesti da tamo plivuckaju i flertuju, fotografiraju se s magarcima, vodopadima i Sredozemnim morem u pozadini, ali i da rasprave sva goruća pitanja i hitne zadaće lokalne partijske ćelije, dok je nešto sjevernije od njih upravo bjesnio svjetski rat. Dakle, nakon što je to četvero sjelo u boks i proučilo jelovnik, trojica su gospode, takoreći otimajući jedan drugome riječi iz usta, sebi naručila crnu kavu, Pápaijeva je uzela

DÓRI (naziv tijela: Odjel III/1-3), a prethodno preuzeo od druga RUDOLFA RÓNAIJA. U Bpeπti, dne... mjeseca listopada 1982. predao: Rudolf Rónai preuzeo: József Dóra

– 12 –


čaj marke Earl Grey, što je u njihovu položaju predstavljalo nezamisliv luksuz; međutim kolače je ona, potuživši se na malo popunjeniji struk, otklonila, unatoč ohrabrivanju toplog baritona gospodina najstarijega po stažu, Miklósa. “Ovi imaju izvrsne francuske krem­ šni­te, stvarno su svjetskoga ranga. Moj ih unuk pojede po dvije, a da i ne trepne, a nisu loši ni ovi kolači s makom...” (“Flodniji!, aha, to je nešto židovsko, jelda?” blebnu drug Szakadáti, no osjetivši na sebi prijekorne poglede Miklósa i Józsefa, smjesta umuknu). Miklós, koji je najdulje poznavao Pápaijevu, toliko je ustrajavao i tako nahvalio ovdašnje slastičarske kreacije, koje su se već proslavile po cijelom svijetu, da je na kraju i ona nakon dugog nećkanja dopustila da je se nagovori i pristala pojesti jednu princes-krafnu, uslijed čega je nakon ogorčene borbe vilice s princes-krafnom od bijele pjenaste kreme ostalo tragova po rubu njezinih usana, što je ona kroz glasan i radostan smijeh odmah i polizala, ali je i gospodi nešto poslije to dalo povoda za pregršt šaljivih komentara na njezin račun. Da su se gospoda i sama poželjela nečim počastiti, nisu to mogla, jer bili su načisto s tim koji bi to učinak proizvelo na troškove,* pa iako im je Firma u tom pogledu davala slobodne ruke, vrlo su dobro znali da im malo zauzdavanje vlastitih želja nikad, dugoročno gledano, svakako neće biti naodmet. József je još prije nego što je poslužena princes-krafna, u tišini koja u prisnom društvu često zna nastupiti kad već svi osjećaju da je nakon svih dotad izgovorenih krajnje beznačajnih riječi i općenitih mjesta došlo vrijeme da se napokon prijeđe na stvar, iz svoje aktovke posve neočekivano izvukao, čime je Pápaijevoj priuštio ogromno oduševljenje, pokrivač s predivnim narodnim vezom,** zamotan u svileni papir i zavezan ružičastom

* Troπak konzumacije na sastanku iznosio je 386 forinta. ** PRIJEDLOG Budimpeπta, 1. prosinca 1982. Tajna informatorica “Pápaijeva” 3. prosinca slavi πezdeseti roendan. Ona je s Odjelom III/I na vezi od 1976., a za to vrijeme

– 13 –


ukrasnom trakicom, pa su sva trojica gospode, Miklós, János i József, uglas, ovaj put kao jedan opetovano poželjela Pápaijevoj sretan šez­ deseti rođendan jer, kako smo već spomenuli, ona je na dan kad je prešla iz ruku jednog službenika koji ju je držao na vezi u ruke drugoga imala točno šezdeset godina. No razgovor se, na najveće čuđenje gospode, nije razvijao po planu. Tome zacijelo nije bio kriv poklopac princes-krafne koji se iznenada sunovratio na mramorni stolić, a još manje ona mrva slatke kreme koja se u tragovima razmazala po rubu usana Pápaijeve, što je pak ohrabrilo Józsefa (po pravu novonadređenog) da se drugarici vanjskoj suradnici nakon kratkog kolebanja frajerski nasmiješi i skrene joj pozornost na taj mali hendikep. Naime, nakon što je povjerene joj nimalo jednostavne zadaće Pápaijeva obavila do jedne bez greške poput neke odlikašice, a k tome još sve to, a da se nije morala služiti zabilješkama, mogla točno i reproducirati,* iznova

dostavila je viπe vrijednih informacija o stanju izraelske operative i sigurnosti, kao i o teænjama cionistiËkog pokreta. Donijela nam je izvorne materijale s 29. svjetskoga cionistiËkoga kongresa, a mi je sad planiramo, πto nam je i operativni cilj, poslati i na 30. svjetski cionistiËki kongres. S obzirom na njezin dosadaπnji rad p r e d l a æ e m da se Pápaijevu u povodu njezina πezdesetog roendana nagradi darom u vrijednosti od 1000 forinta. dr. József Dóra, obav. natpor. * Razgovor nastavljamo o potankostima vezanim uz njezino skoraπnje putovanje u Jeruzalem. “Pápaijeva” nam je rekla da je njezina rodbina veÊ poæuruje, a k tome valja imati na umu da joj oni æele pokriti i troπkove tamoπnjeg boravka. No problem je u tome πto roaci æele da ona ostane kod njih barem dva mjeseca.

– 14 –


svjedočeći o svojoj izvanrednoj memoriji koja se već i prije očitovala u vibrirajućem obilju njezinih informacija prepunih pojedinosti; odnosno, nakon što je Pápaijevu Miklós “predao” u ruke Józsefu, iako tamo na licu mjesta nisu taj postupak nazvali baš tako, te kao najstariji po činu mahnuo konobarici neka donese račun, a zatim izvukao svoj debeli buđelar, Pápaijeva im iznenada, prodornim gla­ som vrlo nalik na zavijajući pjev nekog mujezina, na što su sva trojica drugova odmah naćulila uši, priopći: “Mislim da, što se mene tiče, nema smisla da s ovim nastavimo, jer ja ovo jednostavno više ne mogu i ne smijem raditi”, od čega se i zrak smrznuo oko njih, tako da je ona nastavila nešto tišim, ali još uvijek istim snažno falsetirajućim tonom, “iako uopće ne zato što se ne bih slagala s našim zajedničkim ciljevima.” Trojica su se gospode takoreći skamenila od njezine promjene tona, pa je konobaricu, koja je svečana izraza lica upravo pristigla do stola i samo što tamo nije spustila istrgnuti list iz blokića s ne baš skromnim iznosom pred Miklósa, obavještajni potpukovnik podignutim desnim kažiprstom zaustavio usred kretnje. Prvo mu je palo na pamet zamoliti konobaricu neka se vrati malo poslije, no onda je, izvrsnim instinktom sagledavši svu na­ opakost nastale situacije, shvatio da će time, kršeći nepisana pravila konspirativnog ponašanja, istom privući pozornost na sve za stolom. U jedva napola ispunjenoj Angeliki njihovo veselo društvo u to ranopopodnevno doba takoreći uopće nije izazivalo ničiju pozornost; onamo su oko podneva ili nakon naporna radnog dana rado navraćali službenici iz okolnih ureda na kavu ili pivo, a u kut bi se po običaju sklonio neki zagrljeni ljubavni par zauzet razmjenjivanjem dugih pogleda što prodiru u dubine duše, no tad drug Beider, s intuicijom

Drug Szakadáti zamolio je “Pápaijevu” da pokuπa skratiti svoj boravak, jer su nama potrebni razmjerno ipak πto svjeæiji materijali. Zato predlaæe neka ona nazove svoje roake i telefonski perfektuira njihovu spremnost da Êe je oni primiti kod sebe. Za troπkove telefonskog poziva u Izrael dao sam “Pápaijevoj” 500 forinta, a ona mi je parafirala potvrdu primitka.

– 15 –


rođenog zapovjednika ratišta, procijedi kroza zube jedan “Ne sad!”, dajući Pápaijevoj do znanja neka zauzda svoju konjicu i povuče je s mosta, prije no što dođe do belaja. Nećemo zatajiti da je Pápaijeva ustuknula vidjevši kako se stvrdnulo Miklósovo lice, s kojega se u trenu rastopila svaka neusiljenost, a i onaj tanki premaz srdačnosti, čak joj se činilo da je čula i škrgut njegovih zuba; istodobno, kao prava komunistica, smjesta je uvidjela da se mora pritajiti i bespogovorno ušutjeti, te zatomiti u sebi ono što se već odavno sprema provaliti iz njezine uzvitlane nutrine, a to je gorki i nelagodni osjećaj koji je guši još od 1975. godine.* Čim se konobarica udaljila, Miklós je pogledao u Pápaijevu, a isto su učinili i János i József, s iščekivanjem, ali i s dozom zabrinutosti, što im to ona ima reći. “Ja sam vam”, nastavila je Pápaijeva, “u službi narodne demokracije ne samo ispunila bezbroj uopće ne tako jednostavnih zahtjeva, eskivirajući pritom i vlastite teške probleme u privatnom životu, nego sam vam ne jednom podastrla i posve konkretne prijedloge. A onda čak ni u slučajevima kad ste za moje prijedloge rekli da su sjajni, zahvalni smo ti, čudesna zamisao, izvanredno, svaka čast, jofi, čak se ni tada nije dogodio nikakav pomak, ništa, ama baš ništa. Dapače, unatoč tako nahvaljenim prijedlozima, ili baš zbog njih, događalo se u posljednje vrijeme da me nitko nije potražio, ignoriralo me se, kao da više i ne postojim. Pa zašto bih onda doživljavala ovaj posao važnim,

* ZAVR©NO IZVJE©∆E Budimpeπta, 1. prosinca 1982. Tajnu informatoricu kodnog imena “PÁPAIJEVA” vrbovali su 1975. godine sluæbenici tadaπnjeg Odjela III/I-4. Ona je zapravo preuzela “nasljee” supruga, koji je kao “PÁPAI” joπ od pedesetih godina bio na vezi Sluæbe, ali on trenutaËno boluje od teπke depresije i kao takav je postao nepodesan za obavljanje obavjeπtajnih zadaÊa. “PÁPAIJEVU” se vrbovalo na osnovi njezinih patriotskih osjeÊaja, ona Ëvrsto pristaje uz naπu politiËku platformu, te je iz uvjerenja odana naπem politiËkom poretku.

– 16 –


kad me onda ako ja nešto kažem ili predlažem, nitko ne zarezuje, samo se pravite da ste me čuli, a kad vama nešto zatreba, onda hop!, nek ja odmah skočim na prvi vaš mig. Ja takvo ponašanje među drugovima, kako da se izrazim, a da budem što jasnija, ne smatram dovoljno drugarskim. U takvim okolnostima ja ne vidim smisla suradnji, a nastavljam ju jedino zato što se nadam da će doći do promjene koja će dovesti do prosperiteta u radu.” Gospoda su, čuvši taj njezin ispad, na trenutak sjedila poput školaraca uhvaćenih s prstima u pekmezu, jer za ovako nešto uopće nisu bili pripremljeni; naime nije baš običaj da se neki informator ni pet ni šest istresa na agenta koji ga drži na vezi, no Miklós, koji je već svašta vidio, učas se snašao. “Draga drugarice Pápai”, obratio joj se pametno i diplomatski taktizirajući, “u posljednje vrijeme smo imali baš jako mnogo posla, ali na drugim područjima. Ako ste pažljivo čitali vijesti, lako ste mogli zaključiti koliko smo briga i nevolja mogli imati, a u takvim okolnostima, što je i razumljivo, ipak postoje stanoviti prioriteti...” No ona se nije dala tako lako otpraviti, pa je, i ne hajući za pristojnost, drsko prekinula Miklósa u pola rečenice: “A kad se moraju prevoditi članci s kojima se duboko ne slažem, meni uzrokuje pravu patnju već i sámo čitanje takvih ogavno reakcionarnih tekstova, s kojima se ja istinski ne mogu suživjeti, a osobito što ih povrh svega moram prevoditi od riječi do riječi, od čega mi se okreće želudac, naročito i zbog toga što baš i ne vladam sasvim dobro mađarskim, pa sam upućena na nečiju pomoć, no nje nema, osim možda jedino od sina, od njega da, mogu je dobiti, ali nije u redu ni njegovo vrijeme bez prestanka uzurpirati, a ne bih ga ni htjela uvlačiti pošto-poto u ovo”; no što je Pápaijeva dulje govorila, bivala je sve razdraženija, pa su joj se u govoru počele množiti i jezične pogreške, brkala je suglasnike, tvorbeni nastavci i umeci krenuli su u neki svoj samostalni život kod nje, što su ona trojica već i otprije doživljavala vrlo zabavnim, pa kad im se ona ispričala zbog možebitnih zastranjivanja u jeziku, dajući im do znanja kakve joj muke pričinjava sročiti svoje bilješke, koje k tome mora pisati rukom pod okriljem noći, Miklós joj je upao u riječ: “Ali te jezične pogreške, draga gospođo Pápai, i sitna zastranjivanja u stilizaciji čine vaše materijale posve – 17 –


autentičnima, pa moram priznati da u pravoj poplavi uobičajenih i bezličnih rečenica da čovjeka već i glava zaboli od tolikog sivila, ove vaše djeluju istinski osvježavajuće. Sjećam se kakav je biser bila vaša prva bilješka, rekao bih vatreno krštenje u pisanju dojava od prije šest godina, ono kada ste sa sinom putovali u posjet svojoj rodbini; bila je prava mala bravurozno nakomponirana novela ono kako ste se u luci Jaffa vraćali po svoju prtljagu,* no to još niste pisali za mene, jer je drug Mercz svojedobno posebno došao k meni u ured da mi to pročita, a ja sam već tada uočio kako vi briljantno opažate; bilo je baš slatko kad ste napisali ‘kako ste ih nazamolovali da vas puste nazad gore’ na brod po prtljagu, shvaćate, ‘nazamolovali’ ste ih, umjesto ‘zamolili’; e, pa ja sam se tada od srca nasmijao, kako to efektno zvuči...” No Pápaijeva se, namrštivši čelo, opet nije ustručavala upasti Miklósu u riječ, te ničim ometena nastavi: “Ali ja, kako god mi katkad teško padalo, uvijek udovoljavam vašim zahtjevima,

* Zanimljivo je da se unatoË strogoj policijskoj kontroli nitko nije protivio da svoju prtljagu sama snesem s broda, makar je veÊina putnika, postrojena za carinski pregled, uzalud Ëekala svoje kofere. Naime luËki dokeri nakon πto su jedan manji dio kofera iznijeli s broda, u 9 sati su zalegli na preostale kofere u utrobi broda da doruËkuju. Nije se rodio taj koji bi ih mogao natjerati da poæure s istovarom pa neka nakon toga zavrπe svoj objed. Ja sam tad iziπla iz velike luËke Ëekaonice i s lakoÊom ih nazamolovala da me puste nazad gore na brod kako bih sama odande snijela svoje kofere. Ostali su satima Ëekali da prou carinski pregled. A carina je bila baπ trenirala strogoÊu na nekolicini mladih Amerikanaca, koji su prije veÊ boravili u zemlji na dobrovoljnom radu u kibucu, pa su sad opet doπli s istim ciljem. Vjerojatno su kod njih traæili heroin, jer su im izvrnuli sve stvari i sve neobiËno detaljno pretresli. Carinski pregled u mojem sluËaju, i u dolasku i u odlasku, bio je posve povrπan. Kofere mi nisu ni otvarali. Carinski obrazac im je uobiËajen.

– 18 –


pišem vam sažetke, prevodim članke, usto još žurno i u skraćenim rokovima, bataleći sve drugo, pa sam tada za vas dobra drugarica. No ako ja zamolim nešto, e tad sam za vas ja mali miš, zadnji džuk koji se valja i gmiže u prašini.” “Džuk?” zapita zbunjeno drug Beider. “Žohar”, poklopi ga izazovno Pápaijeva. “Sad biste još htjeli i da skratim svoj boravak tamo. Ako to i učinim, što će mi biti nagrada? Kad vi moja upozorenja ionako bacate u koš. Jer za vas moje zamisli ne vrijede ni pišiva boba.” Nato potpukovnik, kao prenositelj službe na preuzimača, jedva primjetno pogleda u natporučnika Józsefa Dóru, vrijeme je da na otvorenoj sceni potvrdi da je psihološki dorastao zadaći i dokaže da raspolaže potrebnim vještinama te će biti sposoban držati pod kontrolom Pápaijevu i upravljati njome, kojoj su se sva trojica i u tim trenucima potajno još više divila, to više što ju je taj strastveni izljev bijesa istinski pomladio. “Draga drugarice Pápai”, obratio joj je sada toplim tonom József, “upravo mi je cilj, što sam vam možda i na ovom današnjem sastanku s tisuću znakova već i dao do znanja, da s vama nanovo izgradim međusobno povjerenje. A da to bude povjerenje koje će moći podnijeti i povremene zapreke na tom putu. Olakotna je okolnost što je i vama i nama cilj isti: da se zajedno borimo za istinu.” Diskretno usput aludirajući i na pokrivač s narodnim vezom, koji Pápaijevoj, doduše, nije kupio svojim novcem, no u krajnjoj liniji stoji i to da ga baš ništa ne obvezuje da darom ugađa takozvanoj tajnoj informatorici. Ali je posve prirodno da ni drug Dóra nije slutio kako će dotični pokrivač Pápaijeva uskoro darovati dalje, štoviše, već je i tada znala za koga će to biti sjajan poklon kad ona o trošku upravo ove trojice nalogodavaca ode u Tel Aviv u posjet rodbini, na putovanje čiji su ciljevi, s čime je i Pápaijeva bila načisto, umnogome nadilazili njezine mogućnosti; no ona će svejedno otići do kraja i učiniti sve, iako je malo vjerojatno da će moći ući na cionistički kongres, čemu se potajno i veselila, jer se svaki njezin atom bunio protiv takvog “na­ cionalističkog hrušćenja”, a s druge strane, bit će među svojima voljenima, koje će sigurno iznimno razveseliti pokrivač sa znamenitim matjo vezom. Naime Pápaijeva uopće nije držala do stvari, tako da ih se i rješavala prvom prigodom koja bi joj se pružila, ili ako ipak – 19 –


ne, onda bi se one u njezinim rukama zagubile u nekoj niši, jer ona nije nikad ništa bacala. Još je u djetinjstvu naučila od majke da se predmeti ne smiju fetišizirati. Tako bi i njezina mama, premda nisu bili bogati, redovito pozivala u kuću djecu s ulice, kuhala im pjenušavi kakao, no ne jednom znalo se dogoditi da im, gonjena nekim iznenadnim hirom, pokloni cipele ili haljinu svojih kćeri, a kad bi vidjela da su se lica njezine djece skiselila i nakrivila, održala bi im predavanje o komunizmu koji će uskoro svanuti cijelom čovječanstvu, a za što oni moraju prvi pružati primjer ostalima. Tako je, Pápaijeva nije pridavala važnost predmetima, a to da su joj zaiskrile oči čim je ugledala taj rođendanski dar, na stranu svaka etikecija, dolazilo je jedino od toga što će taj poklon uskoro postati lijep dar od nje nekome drugom. Već neko vrijeme drug Szakadáti nije se prestajao meškoljiti na svojemu mjestu: silno mu je bilo stalo do toga da i on kaže nešto, iako mu je kolega pod stolom stisnuo koljeno, što je ovaj posve nesvjesno pogrešno shvatio, doživljavajući to upravo kao poticaj, iako je značilo baš suprotno; drug Beider htio mu je signalizirati da namjerava privesti kraju taj sastanak koji se već ionako odužio preko svake mjere, no, vjerojatno zbog toga što je već predugo držao u sebi ono što je kanio iznijeti, to više što je sve vrijeme šutio dok su ona dvojica čas žovijalno ćaskala s Pápaijevom, a čas je kao dva stroga profesora na ispitu propitkivala, sad je iz Szakadátija (nomen est omen, jer mu prezime vuče na “puknuće”) provalila bujica riječi i on je gotovo s ambicioznošću jednog odlikaša podsjetio Pápaijevu na topao i intiman ton njihovih prvih susreta; naime taj četrdesetdvogodišnji razvedeni, i ako se ne računaju povremeni a prilično jadni ljubavni izleti, zapravo neizmjerno osamljeni muškarac u jednom je trenutku poprilično pogrešno shvatio naglašeno opušteno i otvoreno ponašanje Pápaijeve, osobito kad mu je ona već pri prvom susretu, uz isprike, priopćila da se ona, ako je to ikako moguće, sa svima tika, što se Szakadátiju izrazito dopalo, iako joj je to morao odbiti, pa su se onda oboje vratili persiranju; doduše, za njega je i takvo oslovljavanje imalo stanovit erotski naboj, jer se drug Szakadáti u ono doba, a i još dosta dugo nakon toga, iako su mu to – 20 –


zabranjivala sva postojeća pravila, kod nje potajno a silno budalasto nadao postići i ponešto intimniji odnos, već i zato što je on i inače bio naklonjen starijim damama. Zato je druga Szakadátija, svjesnog da će se odsad susreti s njom prorijediti ili čak posve prestati, jer Pápaijevu od druga Beidera operativno preuzima drug Dóra, i prema tome će obrada svega što ona ubuduće bude dostavljala biti u isključivoj nadležnosti druga Dóre, ovaj trenutak istinski ražalostio. Iako se ne bi mogao potužiti da ima premalo posla, kad je problematika cijeloga Bliskog istoka tutto completo bila pod njim, premda nije znao ni arapski ni hebrejski, a i znanje engleskog bilo mu je jako tanko, što ga je, iako je pred flagrantno blagonaklonom komisijom položio ispit iz jezika, sve vrijeme poprilično hendikepiralo, osobito u ovako turbulentnim razdobljima koja mirišu na barut, a kakva su vladala baš sada, te jedva uspijevajući suspregnuti požudu koja je još uvijek vibrirala u njegovu glasu, trudio se podsjetiti Pápaijevu na njezinu neodoljivu sposobnost da pridobije naklonost drugih ljudi, ali i na perspektivu koju im u ne tako dalekoj budućnosti otvara njihov zajednički rad u borbi protiv međunarodnog cionizma. Nakon svega dodao je, uz nemalo pretjerivanje, kako dosadašnja djelatnost Pápaijeve, napose zbog poznavanja jednoga doista rijetkog jezika, ali i njezina pustolovnoga životnog puta predstavlja i Narodnoj Republici Mađarskoj nemjerljivu vrijednost, a na kraju mu je izletjelo čak i to da su se i visokorangirani sovjetski drugovi pohvalno izrazili o materijalima koje su oni u Firmi sročili većinom na osnovi sažetaka koje im je ona dostavila, na što drugu Beideru nije bilo dovoljno da Szakadátiju stiska koljeno, nego ga je bez pardona (pritom se ljubazno osmjehujući Pápaijevoj) i svojski ritnuo u gležanj. “Ajmo, roboti!” ustvrdi s gorkim smiješkom pun isprike Miklós i, mrvu upadljivije pogledavajući na sat, diže se od stola. Malčice na ruski način izgovarajući riječ robot, što je moglo zazvučati i kao rabjot. Ali nije se digao tako naglo zbog posla. Jer je prava istina da se on istinski prepao, i to u trenutku u kojemu je shvatio da je u Angeliku unišao književnik na zlom glasu kao okorjeli oporbenjak, a koji k tome i na Zapadu uživa povelik ugled, ovaj put u društvu nečuveno zgodne mlade djevojke, znajući naime iz nekih drugih – 21 –


izvora, a te su informacije redovito završavale na njegovu stolu, slijedom čega je i pouzdanost Pápaijeve bila ako ne upitna, onda barem, da se finije izrazimo, neprestano predmetom opetovane provjere, da njezina djeca njeguju poprilično prisne odnose s određenim krugovima budimpeštanske inteligencije, pa je prijetila opasnost da će sad i ona uočiti dotičnoga. Moralo se po svaku cijenu izbjeći da njih dvoje natrče jedno na drugo, i zato je proklinjao sebe, kog su vraga dolazili u Angeliku, kad je to, što je bilo općepoznato, a i on je imao prilike o tome pročitati u nebrojenim dojavama, već i zbog blizine njegova stana, bilo jedno od omiljenih piščevih sastajališta. Zato je vojnički poskočio od stola, usput demonstrativno bacajući pogled na ručni sat. Mogu zamisliti kako su se ta trojica kavalira u tom času smiješnima doimala, jer su, doista kao tri robota, istodobno poskočila i pogledala na sat. A bilo je četiri i deset.* Pápaijeva je omotala oko vrata svoj svileni šal te, pri lagano sipećem snijegu čvrsto zakopčavši kaput i navukavši pletenu kapu preko čela, pješice krenula po blagom spustu Batthyányeve ulice prema Moskovskom trgu, točnije prema Domu veterana Ferenc Rózsa, gdje ju je u njihovoj minijaturnoj sobici čekao njezin ludi muž, negdašnji “Pápai” i, stojeći pogrbljenih leđa na vratima, mučen zlim slutnjama, sumanuto se tresao od zabrinutosti.

* Upoznavanje je zavrπilo u 16 i 10, s time da Êemo se 6-oga u 15.00 sati naÊi u bifeu u Bolnici Kútvölgyi.

– 22 –


András Forgách (Budimpešta, 1952.) studirao je povijest i povijest filozofije. Piše romane, kazališne komade, filmske scenarije, eseje i kritike. Osim (doku)romana Tajni život moje majke (Élő kötet nem marad, prvo izdanje 2015., prošireno 2018.), koji se prevodi na dese­ tak jezika, a prava na ekranizaciju otkupili su Heyday Films i Film4, objavio je još Két dráma (Dvije drame, 1991.), Aki nincs (Koga nema, roman, 1999.), Gonosz siker (Zloban uspjeh, eseji, 2000.), Zehuze (roman o majci, 2007.), 12 nő voltam (Bijah 12 ženâ, zbirka novela, 2013.), Valami fiatal szélhámos (Neki mladi vucibatina, pripovijetke, 2015.) te dvadesetak dramskih tekstova. Preveo je na mađarski i brojne klasike, među kojima Shakespearea, Musila, Pintera, Geneta, Čehova i Beaumarchaisa. Desetljećima je radio kao dramaturg u velikim kazalištima; posljednjih godina vodi katedru za dramaturgiju te za filmski scenarij na budimpeštanskoj Kazališnoj i filmskoj akademiji. Aktivan je i na području vizualnih umjetnosti. Za svoje radove primio je mnogobrojne nacionalne kazališne i književne nagrade.

– 313 –


– 314 –


Xenia Detoni rođena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s posebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza. Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske. Do sada je objavila niz prijevoda s mađarskog na hrvatski, ali i obratno. Među prevedenim djelima ističe se opus Imrea Kertésza, Čovjek bez sudbine (2003.), Kadiš za nerođeno dijete, Likvidacija i Jezik u progonstvu (2004.), Fijasko (2005.), Engleska zastava (2006.), Dnevnik s galije (2008.) i Dosje K. (2009.), zatim djela Pétera Esterházyja, Harmonia caelestis (2004.), Poboljšano izdanje i Njemačka u šesnaestercu (2006.), Ništa od umjetnosti (2010.) te Jednostavna priča zarez sto stra­ nica, inačica s isukanim mačevima (2015.), kao i Ista priča, dvije pripovijetke čiji su autori Imre Kertész i Péter Esterházy (2003.). Prevela je djela Pétera Nádasa Paralelne pripovijesti (2012.) i Knjiga sjećanja (2015.). Na popisu autora koje je prevodila nalaze se i György Dragomán (Bijeli kralj), László Darvasi (Tajna svjetska reprezentacija), Sándor Márai (Judit, tri lica jedne ljubavi, Zemlja, zemlja!, Ester, Lju­ bavnik u Bolzanu, Rastava na Budimu, Buntovnici i Ljubomorni), László Végel (Memoari jednog makroa i Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile),

– 315 –


Ferenc Fejtő (Sentimentalno putovanje), Attila Bartis (Spokoj), Krisztián Grecsó (Dobro došao! i Pokraj mene ima mjesta za tebe), Miklós Vámos (Knjiga očeva), Viktor Horváth (Tursko zrcalo), Szilárd Borbély (Nevoljnici), Péter Gárdos (Groznica u zoru), Edina Szvoren (Nema, neka i ne bude), Krisztina Tóth (Pixel), kao i dramski tekstovi te libreta opera. Za svoj rad dobila je više nagrada i priznanja, nagradu Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy: Harmonia cælestis), Srebrni križ Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), Godišnju nagradu Iso Velikanović za prijevod ro­mana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.) i Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.).

– 316 –


Sadržaj

I. PÁPAIJEVA

7

Rođendan 9 Eksperiment 23 London, 1962.

43

U podnožju Budimske tvrđave

97

Budapest, III., Kerék utca 22. VI. kat, br. 35

135

Pápaijeva završava suradnju

179

II. BRURIA I MARCELL

187

III. JOŠ NEŠTO

223

O autoru

313

O prevoditeljici

315

– 317 –


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Iva Babaja Godina izdanja 2018., srpanj Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-266-990-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 318 –


– 319 –


Kad András Forgách jednog lijepog, ili baš i ne toliko lijepog dana, u telefonskom razgovoru sazna da je netko od njegove najbliže rodbine godinama bio revni suradnik mađarske službe sigurnosti, siguran je samo u jedno: nipošto ne može biti riječ o njegovoj pokojnoj majci. Za oca je već prije čuo slične glasine, no i njih bi uvijek odbio jednostavnim argumentom: tvrdolinijaški komunisti poput njegovih roditelja nikad ne bi bili u stanju igrati dvostruku igru. Kad napokon u jednoj kavani od osobe koja je nabasala na dosje sazna identitet špijuna u vlastitoj obitelji, Forgáchu se ruši cijeli svijet. A kako će pisac – kojeg su upravo tajne službe okarakterizirale kao “vrlo nadarenog čovjeka koji zna šutjeti, a istodobno svijetom hoda širom otvorenih očiju” – drugačije reagirati na takav šok nego pisanjem romana u kojem daje glas članovima svoje obitelji koji više nisu živi, a među kojima je netko prokazivao čak i vlastitu djecu. U romanu Tajni život moje majke mađarski pisac András Forgách hvata se u koštac s nevjerojatnom spoznajom o svojoj obitelji. U želji da razumije prošlost i pomiri se sa sadašnjošću, rekonstruira život svojih roditelja u napetoj priči o ljubavi i izdaji, obitelji i državi, šarmu i ludilu, a ponajviše oprostu.

149,00 kn ISBN 978-953266990-9

9 789532 669909

– 320 –

www.fraktura.hr

Profile for Fraktura

Tajni život moje majke  

Kad András Forgách jednog lijepog, ili baš i ne toliko lijepog dana, u telefonskom razgovoru sazna da je netko od njegove najbliže rodbine g...

Tajni život moje majke  

Kad András Forgách jednog lijepog, ili baš i ne toliko lijepog dana, u telefonskom razgovoru sazna da je netko od njegove najbliže rodbine g...

Profile for fraktura
Advertisement