Page 1

Svaki dan, svaki sat

-1-


-2-


Nataša Dragnić

Svaki dan, svaki sat prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković

Fraktura -3-


Naslov izvornika Jeden Tag, jede Stunde by Nataša Dragnić © 2011 by Deutsche Verlags-Anstalt, München a division of Verlagsgruppe Random House GmbH, München, Germany. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Latica Bilopavlović Vuković i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-384-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 803314

-4-


Za B.

-5-


-6-


40

“ne mogu vjerovati.” “Što?” “Da sam ovdje.” “Zašto?” “Nakon toliko godina.” “Lijepo je.” “Kao kad nakon dugoga puta ponovno spavaš u vlastitom krevetu.” “Znam.” “Kao kad ponovno otkriješ neki okus iz djetinjstva.” “Okruglu bijelu lizalicu.” “S figuricom u sredini.” “I šarenim rubom.” Slap sjećanja. Hotelska sobica u ljetnoj vrućini. Borovi koje pružaju spasonosnu sjenu. Previše svjetla. Kad nešto tajiš. Kad ne želiš da te itko ometa. Kad je svaka druga osoba suvišna. Kad se bolje snalaziš u sumraku. Kad iz kreveta možeš dodirnuti svaki kutak sobe. “Ovdje se nije gotovo ništa promijenilo.” “Misliš?” “Još uvijek si mi pred očima.” “Ali bez sjedina i bez štapa.” “Kako si?” “Rijetko me muče noćne more.” “To je dobro.” -7-


“Da.” “Zašto se smiješiš?” “I ti si meni još uvijek pred očima.” Lijepa mlada žena. Na recepciji. U uskoj tamnoplavoj haljini. Niske bijele sandale. Dva velika kovčega. Bijela torbica. Prsti puni prstenja. Dugačka kovrčava kosa. Zaigrana. U očima. Stalno je otpuhuje. Plavo-bijele naušnice. Usko lice. Pune usne. Širok nos. Velike tamne oči. Nestrpljive ruke. Elegantan ručni sat. “Zaboravio sam na svoj posao.” “Kada?” “Kad si ušla u foaje.” “Kada?” “Onda. Sjećaš li se još?” “Ne moram se prisjećati.” “Vidjeti te, to je…” “…kao san.” “…kao Božić.” “I Uskrs.” “I rođendan.” “I početak proljeća.” “Sve zajedno.” Njihova tijela jedno pokraj drugoga. Znojni. Umorni. Gladni. Nezasitni. Sretni. Na vlažnim plahtama. Ruka na trbuhu. Nokat u nadlaktici. Usta na prsima. Noga oko boka. Njegove zelene oči. “Jesi li mislio na mene?” “Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena / ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajući te.” *

Pablo Neruda, “Sonet XXII” Sto ljubavnih soneta, sa španjolskoga preveo Zvonimir Golub, Zagreb 1979. *

-8-


“Gotovo sam zaboravila.” “Što?” “Tvoga Nerudu.” “Zamišljao sam…” “Što?” “Život s tobom.” “…” “Za vijeke vjekova.” “I?” “Bio je pun čudesa.” Sićušna hotelska soba. Kao čitav svijet. Kao čitav život. Bezgraničan. Beskrajan. Beskonačan. Kao dubina oceanâ. Neistražena. Tajanstvena. Zastrašujuća. Neodoljiva. Očaravajuća. Kao broj zvijezda. Nepoznat. Jezovit. Neuništiv. Besmrtan. “Kako ti je kći?” “Imam dvije.” “Čestitam.” “Hvala.” “Hvala tebi.” “Zašto?” “Eto, tako.” “Zašto?” “Zaboravi.” “Ne želim zaboraviti.” “Kako hoćeš.” “Imaš li ti djece?” “Sina.” “Koliko ima godina?” “Sedamnaest.” “Sedamnaest?” “Da.” “Pitam se…” -9-


“Što?” “Sina dakle.” “Da.” “Ja…” …volim tebe samo tebe uvijek tebe čitav svoj život ti si moj zrak moj udar srca ti si u meni beskrajno more koje vidim to si ti ribe koje ulovim ti si namamila u moju mrežu ti si moj dan i moja noć i asfalt pod mojim cipelama i kravata oko mojega vrata i koža na mome tijelu i kosti pod mojom kožom i moja barka i moj doručak i moje vino i moji prijatelji i jutarnja kava i moje slike i moje slike i moja žena u mome srcu i moja žena moja žena moja žena… “Idem ja sad.” “Nemoj, molim te.” “Zašto ne?” “To je pokvareno.” “Što?” “Doći i onda otići.” “Nemam izbora.” “Uvijek imamo izbora.” “I to upravo ti kažeš.” “Bio sam slab.” “Da, jesi.” “Nisam to nikad prebolio.” “Tvoj problem.” “Nisam te nikad prestao voljeti.” “Vjerujem ti.” “Želim da ostaneš ovdje.” “Prekasno je.” “Kao mi, tko se ljubio?” * Pablo Neruda, “Sonet XCV” Sto ljubavnih soneta, sa španjolskoga preveo Zvonimir Golub, Zagreb 1979. *

- 10 -


Bio jednom jedan mali hotel na moru koji su borovi šti­ tili od hladne bure. Južni je zid čak i zimi imao okus soli i žege. U velikim prozorima i balkonskim vratima zrcalili su se valovi. More, poput zvjezdanog noćnog neba, obgrljivalo je malu šljunčanu plažu podno hotela. Gdje je sve počelo. I ako nisu umrli, još uvijek žive ondje. Gdje bi sve trebalo završiti. “Pogledaj, oblaci!” “Sjećaš li se još?” “A ti?”

- 11 -


- 12 -


1

luka ugleda svijet uz tih, slabašan krik i potom se posve umiri kad osjeti vodu na koži. Godina je 1959. u Makarskoj, mirnom obalnom gradiću u Hrvatskoj. Primalja Anka, koja je ujedno i susjeda obitelji te joj nije dugo trebalo da odgovori na panične pozive budućeg oca, triput provjerava je li sve zdravo i na broju i pomisli: kakvo neobično dijete. Lagano odmahuje glavom. Što li će samo od njega biti, tako miran i zamišljen, kao da ima osamdeset godina i već je svijet vidio. A ipak je slijep poput mačića. Lukina iscrpljena majka zabrinuto pita je li s djetetom sigurno sve u redu, ta zašto više ne plače. Primalja samu sebe umiruje odgovarajući Anti­ci, majci – s kojom je već ispila nebrojene litre jake turske kave – da je sve u najboljem redu, da se sada treba odmoriti i naspavati i skupiti snage za poslije, za svoga sinčića, velik je to momak, još će se čuti za njega. Majka ga želi vidjeti. Želi ga držati. Zove se Luka, kaže ponosno i pomalo smeteno. Primalja to već zna i kima s odobravanjem, odmah se vidi da je ovo ovdje pravi Luka, kaže i polegne majci na ruke mučaljivog dječaka, čije su oči širom otvorene kao da su mu one jedini prozor u svijet. Slijepi mačić, pomisli opet pritom. Oboje istoga trena usnu. Majka i sin. Topao je novembarski dan. Miran i vedar. Zima koja to još nije. Luka ima tri godine. Njegov otac Zoran prvi ga put vodi sa sobom na pecanje. Ima malenu barku, koju Luka naziva svo­ - 13 -


jom. Zoran se nato uvijek nasmiješi i namigne Lukinoj majci. Tada se i ona nasmiješi. Otac hvata Luku za ruku te odlaze u luku. Luka se desnom rukom čvrsto drži za oca. U lijevoj ruci nosi malenu torbu u kojoj se nalazi gomila drvenih bojica i njegov crtaći blok. Luka jako voli slikati i crtati. Nikamo ne odlazi bez te torbe. Danas u prvom redu želi pecati. Ali i slikati. Putem susreću mnogo ljudi. Na Kačićevu trgu svi ih pozdravljaju, svi ih poznaju i smiješe se Luki te ga pitaju kamo ide. Luka od ponosa jedva da može govoriti. “Pecati”, kaže, preglasno, i sakrije torbu s crtaćim priborom iza leđa. Ljudi se smiju. Neki se čude s pretjerivanjem: tako maleni dječak, ne može to tako, to je zabranjeno. Luka se koleba između straha da bi mu to mogli zabraniti i ljutnje zbog toga što se netko drznuo posumnjati u odluku njegova oca. No ovaj se samo uozbilji i stisne Lukinu znojnu ruku: sve je u redu, ne mora se brinuti. Idu dalje. Idu sve dalje, po rivi, gdje Luka hoda s morske strane i gleda u more. Svaku ribu pozdravlja tihim kliktajem. I tako sve do barke. Za oca to nije dug put, no za jednog trogodišnjaka to je velik izlet. Lijeva ga ruka već boli. Torba je teška. Toliko bojica! Barka mirno leži pokraj drugih, isto tako malenih barki. MA 38. Registracijski broj crvene je boje. Gotovo su sve barke bijele s tankim plavim rubom. Ili su posve bijele. Luka već raspoznaje očevu barku. Već je milijun puta bio u toj barci. Možda i češće. Samo još nikad nije išao na pecanje. Luka više od svega voli more i barku. “Kad budem velik, bit ću mornar”, kaže. Ili ribar. Otac lakonogo ulazi u barku. Podiže Luku visoko iznad mora i stavlja ga pokraj sebe. Barka doduše nije velika, ali ima malenu kabinu. Luka sjedne. Promatra oca kako spretno isplovljava iz luke. I Luka će jednoga dana biti poput oca. Plove prema pučini. Između poluotokâ Sveti Petar i Osejava. Na kraju uvale, odakle još uvijek može vidjeti preostalo kamenje kapele Svetoga Petra – srušio ju je potres, - 14 -


bilo je grozno, čitava se kuća tresla i mama je plakala, a tata ih je sve odveo u podrum, i dugo je trajalo, dulje i od čega što je Luki poznato, i bojao se, jako se bojao, ali preživjeli su, samo su se njegove plišane životinje ispremetale, tata se za sve pobrinuo – otac isključuje motor. Barka klizi po moru. “Kako se zove onaj tamo otok?” pita Zoran. Luka voli tu igru. Dobar je u njoj. “Brač”, kaže. Lukin glas podrhtava iako je siguran u to što govori. “Dobro, a iza njega?” “Far”, brzo će Luka. Otac se smješka. “Da, gotovo točno. Zove se Hvar. Ali to je teška riječ, katkad je čak ni ja ne mogu izgovoriti.” Luka je zamišljen, nada se da nije ništa uprskao. Otac vadi štap za pecanje. Znači, sve je u redu. Luka mora od uzbuđenja stalno gutati slinu. Naginje se preko ruba i traži ribe. Poziva ih, neka se požure, neka budu spremne, on do­ lazi. Uranja ručicu u more. “Ovamo, ovamo, ribice male”, šapuće. Zatim podigne pogled i susretne se s očevim očima. Danas je najljepši dan u mom životu, pomisli Luka i sklopi oči. Morski stanari grickaju mu prste. Dok Lukina ruka izaziva ribe u moru, Dora ugleda svijet uz krik koji je tako prodoran da se primalja Anka mora nasmijati. Godina je 1962. u rađaonici bolnice u franjevačkom samostanu. Kakva snažna, jedra djevojčica, kaže Anka. Majka Helena iscrpljena je i ne može ništa reći. Ne može se ni nasmiješiti. Može jedino misliti na to kako je napokon gotovo. Napokon. Prvo i posljednje dijete, pomisli. Sklopi oči i zaspi. Dorino glasno opiranje pritom joj ne smeta. Primalja se divi snazi tog sićušnog bića. Nježno pogleda Doru. Pomiluje joj glavicu i uzdrhtalo tjelešce. Primalja je stara – doduše u usporedbi s ovim stvorenjem svatko je star – i ima mnogo iskustva. Nebrojenoj je djeci pomogla da dođu na svijet. Sve ih je vidjela. Ali ova djevojčica! Svojim neumornim zaglušnim plačem uvlači joj se u srce. Bez lutanja. Bez vrlu- 15 -


danja. Primalja osjeti kako joj naviru tihe suze. Nema vlastite djece. Nikad se nije udala. Zaručnik joj je poginuo u ratu. Ustrijelili ga Talijani. Nakon toga za nju više nije bilo muškarca. Tako je to bilo onomad. A sada, nakon velikog potresa u siječnju, u kojemu je od njezine kućice ostao tek zapadni zid, još je i primorana stanovati kod mlađe sestre i podnositi njezina muža, koji je često pijan i tako rado zbija šale na račun njezina usidjeličkog života. Ružne, neumjesne šale. Povija kažiprst i člankom dodiruje okrugla ustašca djevojčice koju to iznenadi i zaokupi, pa umukne, a njezine gotovo slijepe oči pronađu primaljine i zagledaju se u njih. Zvat će se Dora, no to se već zna. Dora ima dvije godine i živahna je djevojčica. Njezina majka kaže da je divlja. Dora to ne razumije, no i ne mari za to. Jer njezina se majka pritom smiješi. A otac je posjedne na ramena i trči s njom uokolo kao da je njezin konjić. “Kad se Dora smije, čitav se grad trese”, kaže majka. Dora s dvije godine govori kao nijedno drugo dijete. Kao da joj je već pet. “A sve i razumije”, ne bez ponosa kaže njezina majka. Dora se ničega ne može nasititi. Mora sve opipati, sve vidjeti, svuda poći. Na ulici, na Kalalargi, na rivi ili na Kačićevu trgu dovikne nešto svakom užurbanom prolazniku, a prolaznik, zaboravljajući žurbu, zastane, nasmiješi joj se, iako nesiguran ili začuđen, te je pozdravi ili joj odgovori. Dora je veoma sigurna na nogama, nikad ne pada, ali ona i ne trči, jednostavno samo vrlo žustro hoda. Koraci su joj dugački, to izgleda neobično, katkad čak i smiješno kad je se pritom promatra. Skakati Dora također ne želi. Sa zidića silazi korakom u prazno. “Je li te strah?” pita majka. Dora izbjegava njezin pogled i ne odgovara. I ne skače.

- 16 -


Luka ima pet godina i dobio je sestru. Zove se Ana, sićušna je i mnogo plače, i njegova majka pada s nogu, a njegov otac radi više nego ikad i Luka ga sve rjeđe viđa i mora nevjerojatno mnogo slikati, po čitavoj kući vise njegove slike. Sad ide u dječji vrtić, iako njegova majka ne radi, a druga su djeca katkad veoma okrutna prema njemu, pa ode na zahod i ondje plače i slika, gdje ga nitko ne vidi, čak ni teta Vera, koja je zapravo brižna prema svoj djeci, no on joj je posebno drag. Često ga pomiluje po kosi, toplo mu se nasmiješi ili mu namigne i najčešće čita njegovu omiljenu priču, čak i kad ostala djeca viču da je ta priča dosadna i da je već znaju napamet. Luka bi zapravo volio čitav dan ostati u vrtiću i uopće više ne ići kući, gdje ta glupa sestra plače i mama je umorna, a tate nema i on je sve žalosniji, iako to potiskuje i nitko to ne vidi. Usprkos tomu je nesretan i želi da sve bude kao prije, kad je njegov otac još odlazio s njim na pecanje i kad bi barkom isplovili daleko od obale, i on je mogao slikati i loviti ribe, dok bi mu otac postavljao zabavna i katkad teška pitanja, kao na primjer: ako bijela krava daje bijelo mlijeko, kakvo mlijeko onda daje crna krava?, što, naravno, nije jednostavno pitanje, no on je znao sve odgovore. I katkad bi ostali i nakon zalaska sunca, ali uvijek, uvijek su se dobro zabavljali zajedno. Dora shvaća. Njezina majka govori razumljivo i polako i tužna je, i Dora shvaća. Ali Dora nije tužna što već sada, s dvije godine, treba triput tjedno odlaziti u vrtić jer njezina majka mora natrag na posao, a Dora nema baku i djeda u blizini koji bi mogli paziti na nju. Njezini baka i djed žive jako, jako daleko. Dora ih je već više puta posjetila. U jednom velikom gradu. “U glavnom gradu, kratko i jasno”, kaže mama; tada se tata ljuti i ispravlja je: Beograd je glavni grad,

- 17 -


Zagreb je samo veliki grad. U Beogradu živi i predsjednik. Mama mrmlja nešto sebi u bradu. Dora vidi da nije sretna. To nije zbog predsjednika, njega svi vole, uvijek je okružen djecom i cvijećem, ali mama nije zadovoljna gradom u kojem on živi. Zato Dora, kad je sama s mamom, kaže: idemo baki i djedu u glavni grad. A mama se nasmiješi brzo se osvrćući oko sebe. Zagreb. Morali su se dugo voziti automobilom kako bi onamo stigli. Tako dugo da je Dora više puta zaspala. Dora se svega sjeća. Glava joj je puna slika koje mirišu i govore, a katkad čak imaju i neki okus. I sve ih može opisati. “Kakvo pamćenje ima ova djevojčica!” uzvikuje majka u nevjerici. “Poput slona”, kaže otac u čudu. Ne­obično dijete, misle neki, ali ništa ne kažu. Dora ne razbija glavu time. Ponekad dugo stoji pred ogledalom i promatra se u njemu, promatra svoje lice, koje se tako brzo mijenja kao da ih ima stotinu različitih, to joj se jako sviđa. Takva je. Ona je sve to. I raduje se djeci u vrtiću koju još nikad nije vidjela. I igračkama. Ne boji se. “Za Doru je čitav život pustolovina”, uvijek govori njezina majka i podiže obrve, što izgleda veoma smiješno, pa se Dora mora nasmijati. A tata čita novine. Luka ugleda novu djevojčicu koja upravo ulazi. Njezinu crnu kosu, dugačku i valovitu. I sjajnu. Poput riblje krljušti. Malena je i mršava i brza i mlađa od sve ostale djece u vrtiću, i on ne može odvojiti pogled od nje. Majka djevojčice nosi njezinu torbu s bijelim i plavim prugama. S velikom žutom ribom u sredini. Luki se veoma sviđa ta torba. Iako ne može raspoznati ribu. On pak ima crni ruksak koji nije mogao sam izabrati i koji je jednom već napao škarama kako bi dobio novi. Ali nije mu upalilo, samo je pogoršao stvar. Ruksak sad nije samo ružan nego je i poderan. Zato ga Luka skriva u plastičnoj vrećici i nosi vrećicu sa sobom. I nitko to ne

- 18 -


primjećuje. Kad bi barem imao tako divnu torbu kao ta nova djevojčica! Već se vidi kako hoda uokolo s tom super torbom, u njoj njegov blok i pribor za slikanje, i kako mu se svi dive i zavide mu. Ponosno prelazi Kačićev trg, polako korača prema Marineti, gdje se svi ljudi okupljaju kako bi vidjeli njega i njegovu novu super torbu. Nitko ne može skinuti pogleda s njega! Možda bi se mama tada ponovno nasmiješila i poljubila tatu, kao nekoć, tiho bi izgovorila tatino ime, rekla bi ga više puta – Zorane, Zorane, Zorane, Luka to već može čuti – a tata bi se zadovoljno smijuljio i otišao bi s Lukom na pecanje. Da, sigurno bi to učinio i postavljao bi mu jako teška pitanja, kao na primjer: ako su mama i tata bijeli, ali dijete se rodi u Africi, koju će boju kože onda imati?, što je teško pitanje, ali nema veze, on zna sve odgovore. Kad bi samo imao takvu torbu! Kao ta nova djevojčica. Ne može skinuti pogled s nje! Dora puna očekivanja ulazi u vrtić i osvrće se oko sebe. Neki veliki dječak stoji pokraj police s knjigama i promatra je. Doru to ne smeta. Svlači jaknu. Ne želi da joj mama pomogne dok god je taj veliki dječak promatra. Možda je to u vrtiću tako. Možda netko mora čitav dan tako stajati i promatrati drugu djecu, možda je to neka jako zabavna igra. Dora jedva čeka da je i ona smije zaigrati. I cipele želi sama izuti. “Što ti je, Dorice”, čudi se mama. Mama to ne razumije. Ne zna da je to jako zabavna, nova igra i da je dječak promatra i da mora biti hrabra želi li se igrati s ostalima, a ona svakako također želi smjeti tako nepomično stajati uz policu sa slikovnicama, o da, to želi pod svaku cijenu. Zato Dora šutke odmahne glavom. Koja joj se odjednom čini nekako spužvasta i puna i prazna i napuhana poput balona i vruća i lagana i uzdrhtala i providna. Sklopi oči. Lijeva joj je noga

- 19 -


bosa. Ostane tako sjediti. “Što ti je, zlato moje”, ponovno upita majka. Dora je pogleda. Mama samo što nije zaplakala. Dorice moja! Luka se ne miče. Nasloni se na veliku policu s knjigama i zadrži zrak. Boji se da bi torba mogla nestati ako opusti mišiće i udahne. Zuri u torbu dok ga oči ne zabole i ne zasuze. Broji: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam… Zatim se njegov svijet rasprši, a on klizne na pod. Oko njega vlada tišina. Malo-pomalo nestaje. Kao slike u knjizi čije stranice posve polako ispušta iz ruke. Dora prva stiže do onesviještena dječaka. Čučne, sićušna je da ne može biti sićušnija. Oči joj se šire sve dok joj lice, blijedo da ne može biti bljeđe, ne izgleda kao da se sastoji samo od očiju. Pogne glavu iznad dječakove glave i, prije nego što je žena, koja kleči s njegove druge strane i diže mu noge u zrak, uzmogne otjerati ili je preduhitriti, poljubi ga Dora u svijetlocrvena usta. “Dora!” užasnuto uzvikne nje­ zina majka. Nema vremena za tepanje! Luka začuje tihi glas uza svoje lice: “Ti si moja Trnoružica, samo moja, probudi se, prinče moj, ti si moj princ, samo moj…” Potom mu do ušiju dopru i drugi glasovi i riječi, i on smušen i slab otvara oči i… …ona vidi njegove oči koje se polako otvaraju, njegov smeteni pogled, njegove usne koje se bezglasno pomiču… …ali on ne može ništa reći, pa se slabašno osmjehuje i… …ona se također smiješi i…

- 20 -


…on nesigurno podigne ruku i njegov se dlan ispruži prema njezinu licu i on dodirne njezinu dugu crnu kosu i upita se gdje li je ostala torba i bi li je sada mogao nagovoriti da mu je pokloni kako bi ga razveselila i… …ona još jednom posve tiho prošapuće, tako tiho da joj se samo usne pomiču: “Prinče moj, samo moj.”

- 21 -


- 22 -


Zahvala

od sveg srca zahvaljujem Daši Dragnić na njezinoj neograničenoj potpori i nepokolebljivoj vjeri u mene; Martinu Hielscheru na njegovu velikodušnom prijateljstvu; Kristini Grasse na svim ohrabrujućim telefonskim razgovorima i e-mailovima punim optimizma; Karin Ertl, Korneliji Helfmann i Michaelu Kleinherneu na njihovu nepopustljivom propitivanju; Valérie Schüttler-Genetet i Manfredu Gehrmannu, svojim prvim či­ta­teljima; Oliveru Braueru na njegovu oduševljenju; i Marion Kohler i Britti Claus, koje su se dale njime zaraziti; Gregoru, koji se divno veseli sa mnom i za mene; svojem Leonu zato što postoji.

- 261 -


- 262 -


nataša dragnić rođena je 1965. u Splitu. Nakon studija germanistike i romanistike i magisterija iz književnosti u Zagrebu završila je diplomatsku školu u Zagrebu i Berlinu. Od 1994. živi u Erlangenu i predaje njemački za strance, francuski, engleski i hrvatski. Njezin prvijenac Svaki dan, svaki sat već je prije objavljivanja doživio velik uspjeh te su prava za prijevod prodana u čak 28 zemalja.

- 263 -


- 264 -


latica bilopavlović vuković rođena je 1976. u Novoj Gra­ diš­ki. U Zagrebu je završila jezičnu gi­­mna­ziju te di­plomi­­ra­la njemački jezik i književnost i francuski jezik i knji­žev­nost. Dobitnica brojnih pri­znanja i sti­pen­­dija, četiri se­me­stra pro­ vela je na studij­skoj stipen­diji za usa­vr­ša­va­nje njemačkoga jezika na Sve­u­čili­štu u Mainzu. Bora­vi­la je na prevoditeljskoj stipendiji Mi­­nistarstva kul­tu­re Republike Francuske u Arlesu, pre­voditeljskim ra­dionicama u LCB-u te u Europskom pre­vodi­teljskom kolegiju u Straelenu. Redovito prevodi s francuskog i nje­mačkog jezika za Hrvatsku televiziju. Do sada je objavila niz prijevoda, među kojima se ističu prijevodi romana i knjiga priča s njemačkog i francuskog je­zika: Daniel Kehlmann, Mjerenje svijeta, Magičan život Arthura Beerholma i Slava; Monika Maron, Animal triste; Patrick Modiano, Mali Dragulj; Elke Schmi­tter, Gospođa Sartoris; Atiq Rahimi, Zemlja i pepeo; Serge Brussolo, Peggy Sue i duhovi; Tamara Bach, Djevojka s Marsa; Wladimir Kaminer, Vojni rock, Berlinske ulice i Putovanje u Trulalu; Marica Bo­ drožić, Tito je mrtav i Tišina, rastanak; Uwe Timm, Crveno te prijevodi stručnih pri­ručnika.

- 265 -


Citati iz djela Pabla Nerude objavljeni su uz dopuštenje Zaklade Pabla Nerude.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2012., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-384-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 266 -


- 267 -


- 268 -

Svaki dan, svaki sat  

Makarska, šezdesetih godina. Sve počinje novom novcatom torbom. Ima bijele i plave pruge te žutu ribu u sredini, a pripada Dori, koja upravo...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you