Page 1

Ernest van der Kwast

Sladoledari Sladoledari roman

-1-


-2-


Ernest van der Kwast

Sladoledari prevela s nizozemskog Josipa DvoraÄ?ek

Fraktura -3-


Naslov izvornika De ijsmakers © 2015 Ernest van der Kwast. Prvo izdanje kod De Bezige Bij, Amsterdam – Antwerpen. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Josipa Dvoraček i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-080-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1016583

-4-


Kako se moj otac zaljubio u bacačicu kladiva tešku 83 kilograma

Neposredno prije svog osamdesetog rođendana, moj se otac zaljubio. Bila je to ljubav na prvi pogled; ljubav koja je došla kao grom iz vedra neba, kao munja što obara stablo. Majka me nazvala. “Beppi je poludio”, rekla mi je. To se dogodilo u vrijeme prijenosa Olimpijskih igara iz Londona, točnije, u vrijeme finala ženskog bacanja kladiva. Otac je postavio na krov satelitsku antenu kojom može hvatati više od tisuću kanala. Cijele dane sjedi pred televizorom, ispred prekrasnog ravnog ekra­ ­na, pritišćući stalno, velikom brzinom, tipke na daljinskom upravljaču. Redaju se nogometne utakmice iz Japana, dokumentarci o Arktiku, španjolski art-filmovi, reportaže o katastrofama u El Salvadoru, Tadžikistanu, Fidžiju. Naravno, i prekrasne, blistave žene iz čitavog svijeta: prsate brazilske voditeljice, polugole grčke striptizete, voditeljice vijesti čiji izvještaji, osim zbog jezika kojim su govorile (je li makedonski ili slovenski?), promaknu i zbog njihovih sjajnih, punih usana. Najčešće prođe pet ili šest sekundi prije nego što moj otac promijeni program, no ponekad na nekom zastane te cijelu večer i pola noći prati izvještaje o izborima u Meksiku ili dokumentarnu seriju o tropskim morima Polinezije, zelenima poput kakvog dragog kamena. Otac je zaglavio na turskom sportskom programu. Upravo je svojim žuljevitim palcem pritisnuo tipku na daljinskom. Egipatska sapunica koja u nekoliko sekundi prikazuje mnogo dramatičnih -5-


ženskih lica, nije ga mogla privući. Beppi je pritiskao tipku koja je nekoć bila crna, zatim siva, a sada je bijela, gotovo prozirna. No tada ga je ošinula munja: na ekranu se pojavila njegova princeza kože bijele poput sira, koraljno crvene kose, s nadlakticama kao u mesara. Ušla je u krug olimpijskog stadiona, primila dršku kladiva, podigla kladivo u zrak preko lijevog ramena, zavrtjela ga jedan, dva, tri, četiri, pet puta i tada svom snagom izbacila željeznu kuglu. Kugla je blistajući klizila londonskim metalnoplavim nebom kao meteor koji je prodro u atmosferu, da bi na koncu ostavila smeđu rupu na brižljivo pokošenom travnjaku. Otac je ispustio daljinski upravljač. Poklopac na stražnjoj strani se otvorio, jedna baterija se otkotrljala po drvenom podu. Turski komentator pohvalio je izbačaj, ali melodiozne riječi prošle su mimo mog oca. Repriza je ponovno prikazala njegovu plećatu balerinu, njezinu piruetu koja se vrtjela sve brže te završila u kratkom, ali zapanjujuće gracioznom naklonu. Kao da se i on vrtio s njom, sve brže i brže. A zatim je sjeo u fotelju skršen i zaljubljen, kao da ga je u glavu pogodila kugla od četiri kilograma. Zvala se Betty Heidler i bila je nositeljica svjetskog rekorda koji je prije godinu dana nadmašila sa 112 centimetara na međuna­ rodnom natjecanju u Halleu, u Njemačkoj. Bilo je to jednog toplog svibanjskog dana; gotovo bez vjetra, dana za sunčane naočale i kratke rukave. Atletičarka, laka kao perce, ušetala je u krug sa zelenom mrežom i, gotovo ležerno, bacila kladivo na svemirsku udaljenost. Kugla nije napravila krater, nego je nekoliko puta odskočila, poput oblutaka koje djeca ljeti bacaju po vodi obližnjeg jezera Hufeisen. Između velikih natjecanja radila je u policiji, u tamnoplavoj uniformi s četiri zvjezdice na obje epolete te crvene kose zavezane u punđu; Polizeihauptmeisterin Heidler. Betty je u Londonu bacila kladivo na udaljenost koja je bila za brončanu medalju. No mjerni je sustav zakazao te se prava -6-


udaljenost nije mogla ustanoviti. Prošlo je četrdeset minuta prije konačne odluke. Tih četrdeset minuta bile su za mog oca poput ljubavnog filma. Zapanjeno je gledao u crvenokosu bacačicu kladiva koju su često prikazivali, ponekad na rubu suza. Njezina protivnica, mesnata Kineskinja Zhang Wenxiu, već se ogrnula crvenom zastavom sa žutim zvijezdama te je započinjala sa svojim počasnim krugom. “Ne! Ne ta Kineskinja od tisuću kila!” povikao je otac. Turski komentator bio je suptilniji od oca, ali i on je bio mišljenja da Zhang Wenxiu nije imala pravo na broncu, nego Betty Heidler. Zapravo je kineska atletičarka u stvarnosti težila samo 113 kilograma, no to je još uvijek bilo tridesetak kilograma više od rumene bacačke božice. “Skidaj tu zastavu, ti debela, otečena prasice!” povikao je otac. A kada se Betty Heidler pojavila na ekranu, tješio ju je: “Princezice, nemoj plakati. Nemoj biti tužna, draga, brzonoga ženo.” Bio je to ukrasni epitet nesvjesno iskopan iz prošlosti, otprije trideset pet godina, iz vremena kada sam išao u gimnaziju i na sveopću sablazan počeo koristiti raznovrsne pridjeve, poput slijepoga rapsoda. Prema očevom mišljenju, to je bio početak udaljavanja između mene i moje obitelji. Ili, kako bi on to rado sažeo: “Otada više ništa nije bilo isto.” Bio je lud od epiteta koje sam upotrebljavao: ljepogrive djevojke s kojima sam flertao, crnooblačne zgrade koje moja majka radije nije gledala, rujnovinski sladoled od višanja koji je pravio. A sada je i on upotrijebio jedan za svoju bjeloruku bacačicu kladiva. Režija je pustila reklamu za sprej za kosu. Na ekranu se pojavila mladenka s frizurom koja će biti postojana najmanje tjedan dana. “Betty! Vrati se!” vikao je otac ravnom ekranu na kojem se sprej za kosu u usporenom filmu raspršivao po kestenjasto smeđim kovrčama nasmijane mladenke. Njegov palac automatski se pomaknuo; njegov žuljeviti, stari palac, palac koji je godinama kao kuka -7-


obuhvaćao metalnu ručku špatule, velike žlice kojom je vadio sladoled iz cilindara Cattabrige stroja za sladoled. “O, Betty”, uzdahnuo je otac, kao što su nekada brojni muškarci žudno izgovarali isto ime. Betty Garrett, Betty Hutton, Betty Grable – očaravajuće glumice, gotovo zaboravljena imena. Film s bacačicom kladiva se nastavio: sjedila je na klupici na crveno-narančastom tartanu arene nesretno prateći zbivanja. Komentator je blebetao bez prestanka. Otac je na trenutke pomislio da može raspoznati imena atletičara, no to su mogle biti i turske riječi. Znao je da na satelitskoj ima i bezbroj drugih kanala koji su također prenosili natjecanje na danskom, njemačkom, talijanskom, nizozemskom jeziku. Međutim daljinski je ležao na podu, a otac nije htio prebacivati. Nije htio propustiti ni sekunde. Je li to vidio suzu? Srebrnu kapljicu ispod njenog lijevog oka? To je bio film, morao joj je nešto reći. Morao ju je utješiti. Majka je stajala na vratima sobice u kojoj je, poput slike na zidu, visio televizor. Čula je svog muža kako priča i doviknula mu iz kuhinje: “Beppi? Što je bilo?” Moj otac se zove Giuseppe Battista Talamini, no moja majka ga cijeli svoj život zove Beppi. “Volim te”, rekao je otac. Prošlo je dvadeset, trideset ili možda čak i četrdeset godina otkako je majka zadnji put čula te riječi iz njegovih usta. “Što si rekao?” “Volim te”, odgovorio je otac. “Lijepa si.” Majka je šutjela, a Betty Heidler je još uvijek imala suzne oči. “Tvoje pjegice, tvoje snažne ruke... Želim ljubiti tvoje mišiće.” “Što ti je? Nije ti dobro?” “Ti si ljubav mog života. Odlazi!” Polako je shvatila; prvi dio njegovog odgovora bio je usmjeren ekranu, a drugi njegovoj supruzi koja je stajala na vratima. Predsjednica žirija, žena sa širokom trakom na rukavu, na kraju -8-


je pružila ruku Betty Heidler. Polako, poput sladoleda koji se topi, osvanuo je i osmijeh na njenom licu. Zatim je uslijedio i zagrljaj. No to se dogodilo dok je moja majka već bila u kuhinji, za štednjakom na kojem se u samotnoj tavi pirjalo mljeveno meso. Sutra je bila subota; pasticcio, čaše pune pitkog crnog vina, poslijepodne koje se širilo poput mrlje. Svima je poznata tajna da lazanje, kao i tiramisu, imaju bolji okus ako se ostave preko noći. Iz televizora su se začuli glasni povici veselja. “To! Uspjela je! Betty je osvojila broncu”, vikao je otac. “Da! Da!” Kada je počeo poput djeteta lupati nogama o pod i skakati, majka me nazvala. U proljeće i ljeti uvijek me zvala ako bi se nešto dogodilo dok bi moj brat Luca bio na poslu. To je prizor koji moje pamćenje stvori samo od sebe: kad čujem majčin glas preko telefona, vidim Lucu kako pravi sladoled u Rotterdamu. I ja radim, ali najčešće se ipak mogu javiti na telefon. “Gdje si?” pita me majka. To me, bez iznimke, uvijek prvo pita. “U Fermoyu sam, u Irskoj.” Na drugoj strani linije na trenutak nastane tajac. Moja majka od sedamdeset četiri godine još uvijek se navikava na mobitel. Sama ga nikad nije držala u rukama. Čudila se i dalje u svojoj kuhinji, među planinama u Venas di Cadoreu, kako se posvuda i uvijek možemo čuti. Ponekad bi me nazvala na drugi kraj svijeta pa bih joj se javio pospanim glasom. “U Brisbaneu sam, u Australiji”, rekao bih joj. Tišinu sam iskorištavao kako bih se fokusirao na svjetleće kazaljke sata na noćnom ormariću. Da sam uvijek bio negdje drugdje – na to se morala naviknuti puno prije pojave mobitela. Imam kuću, no kao da je i nemam. Nemam biljke ni mlijeko u hladnjaku. Ne dostavljaju mi novine. Imam puno zastora i ručnika, ali nemam zdjelu za voće. Izraelska pjesnikinja Nurit Zarchi napisala je u kratkoj pjesmi “Danas želim”: “Umorna bih htjela sjesti na kraj svijeta, zastati. / Ipak idem dalje da se ne primijeti / Kako je mala udaljenost između mene i beskućnika.” Udaljenost -9-


između mene i moje obitelji velika je zbog jedne druge udaljenosti. Kratke i male, gotovo beznačajne. Nekih dana mjerni sustav zna zakazati. “Kakvo je vrijeme u Irskoj?” Moja majka je opsjednuta vremenom. Još dok je radila u sladoledarnici u Rotterdamu, uvijek je otvarala novine na stranicu s vremenskom prognozom. Prisluškivala je i razgovore čekajući u redu robne kuće ako bi bila riječ o pljuskovima i hladnoći. Sada je u mirovini i daleko od sladoledarnice, ali nas ne prestaje ispitivati sve o vremenu danas, sutra, prekosutra, sljedeći tjedan. Nije joj važno gdje. Uvijek može doći do Rotterdama. Po njoj je nizozemski zrak kao vir u kojem se sve sastaje, a pogotovo kiša, hladnoća i oluja. Nježan pokret krila leptira u Brazilu uzrokovao bi iznad sladoledarnice olujno nevrijeme s tučom biblijskih razmjera. “Sunčano”, odgovaram. “Stalno je stabilno i ljetno vrijeme. Ujutro bude tu i tamo malo magle.” I tomu pridodajem: “Bez crnooblačnih zgrada.” Ništa ne govori, ali znam da se smije. Moja majka nema toliko problema s mojim izborom drugačijeg života. Kao što ona voli znati sve o vremenu, tako ja volim poeziju, a moj otac alat. Zapravo je moj brat jedini koji još pravi sladoled. “Beppi je poludio”, rekla je. Ponavlja što je čula da govori. Morao sam se nasmijati vezano za mišiće koje otac želi ljubiti. “Možda ima Alzheimer”, kaže majka. “Fausto Olivo nosi svoje gaće na glavi. Doktor je rekao da pati od demencije.” Fausto Olivo je stari sladoledar iz La Venezije u Leidenu. Ima još nekoliko godina do mirovine. Njegov najstariji sin nastavit će s tradicijom. “Gospođa Olivo ispričala mi je kako Fausto za nju misli da je njihova susjeda te da je stalno štipa za stražnjicu.” Moja majka zna više o Alzheimerovoj bolesti nego o mobitelima. Šutjela je. Možda gleda fotografije na kuhinjskim elementima, portret svog unuka koji je prije tjedan dana otputovao u Meksiko. - 10 -


“Ima crvenu kosu”, zatim je rekla. “Nova ljubav tvog oca ima dugu, crvenu kosu.” Pomislio sam na žene koje sam viđao na ulicama. U Irskoj ima puno crvenokosih žena. Crvenokose se brže zarumene zato što imaju tanju kožu te se kroz nju bolje vidi krv. No najčešće još brže skrenu pogled. Ali ne i mlada žena koja je dočekivala goste na Međunarodnom festivalu poezije u Fermoyu. Stajala je za malim pultom, ispod bluze sam joj mogao vidjeti ružičasti grudnjak, a i cijelu galaksiju pjegica na koži. Kad sam je opet pogledao u oči, ona ne samo da nije skretala pogled, nego nije čak ni trepnula. Vidjela je kamo sam gledao. Naposljetku sam odustao i zagledao se u formular na pultu. “Što da mu kažem?” pitala me majka. “Vidjela sam da je n­a­ tmuren. Znam da strahuje od proljeća i da mu je teško uživati u životu zato što misli da je sve gotovo. Moram mu pripremati odjeću inače bi uvijek nosio isto.” Neki ljudi s godinama postaju ljepši. Godine oplemenjuju njihov karakter, kao skupocjeno vino koje dozrijeva, te sve ono što je s vremenom sazrelo: sve one naučene stvari, iskustva, važni događaji – sve to proizvodi eliksir koji možda ne produljuje život, ali mu daje sjaj. Moj otac, dapače, ništa nije zaboravio; on si je potpuno sam pokvario karakter. “Još uvijek priča s televizorom”, rekla je majka. “Hoćeš čuti? Da odem s telefonom do njega?” “Nije potrebno”, rekao sam, ali čuo sam da je već išetala iz kuhinje. “Sutra ujutro zovem doktora”, rekla je odlučno. “Morat će doći u subotu. Ovo je hitan slučaj!” “To je glupost, kaže razum. To je što je, kaže ljubav.” citirao sam poznatu pjesmu njemačkog pjesnika Ericha Frieda. “Što si rekao?” Pogled mi je na trenutak zastao na slici u mojoj hotelskoj sobi, - 11 -


na akvarelu travnate ravnice. U daljini je neki mladić odlazio sve dalje i dalje. “To je pjesma”, odgovorio sam. “O ljubavi, što li je ona.” “To je ludilo”, rekla je majka. “On grli televizor!” U hotelskim sobama pokušao sam nekad i sam uspostaviti kontakt s ravnim ekranima koji su me pozdravljali. “Dear Mr. Giovanni Talamini, it is a pleasure to welcome you to Ascot Hotel.” “Welcome! G. Talamini, enjoy your stay in Radisson Blu.” “Welcome to Crowne Plaza Hotel. Dear Talamini, it is a privilege to have you staying at the Crowne Plaza Hotel. Continue please press button OK.” “Da ne povjeruješ”, čuo sam iz telefona majčin isprekidani glas. Možda su radiovalovi s njezinim riječima nakratko prepriječili Betty Heidler put iz svemira do sobice s televizorom u Venas di Cadoreu. “Draže mi je kad kuka nad svojim i tvojim životom.” Sjećanje je naposljetku napravilo svoje: vidim brata u sladoledarnici, s bijelom kapom na glavi, špatulom u desnoj ruci, kako malom plosnatom žlicom grabi sladoled za kupce. Kasna je večer, ali još je ugodno. Crne ptice prolijeću zrakom. Iznad njih leti Airbus na putu za Ameriku. Svjetla u kabini su zamračena, no to se ne vidi sa zemlje. Na ulici šeću mlade žene, neke u suknjicama ili kratkim hlačicama ispod kojih vire podstave džepova. Lucine oči neprekidno zure u njihove stražnjice. Njegova žena spava poput plivačice: jednom rukom ispruženom prema naprijed, a drugom uz tijelo. Na terasi sjede zadnji gosti: mladići i djevojke koji su bili u kinu, ali još žele uživati u sladoledu s jagodama i mangom te starac koji nešto prije ponoći pronalazi utjehu u frapeu.

- 12 -


Pradjedovo otkriće sladoleda 1881. godine

Otac očevog oca zvao se također Giuseppe Talamini. Imao je va­ lovi­tu kosu, velik nos i živahne tamnoplave oči. Priča se kako je pre­minuo u nesreći s odbjeglom kravom. Tirolska siva krava od devetsto kilograma slomila je ogradu pašnjaka te otišla s farme niz strmu padinu. Zatim se za divno čudo uspentrala na krov malog štaglja gdje je moj pradjed svakodnevno drijemao u potpunom miru i samoći. Srebrnosiva krava pala je kroz drveni krov i zgnječila moga sedamdesetšestogodišnjeg pradjeda. Vjerojatno nije odmah umro, nego je preminuo poslije, od zadobivenih ozljeda. Kako se moj pradjed nije pojavio na večeri, počeli su ga tražiti, no našli su ga tek kad je sunce zašlo za planinama. Krava je još uvijek ležala na njemu i lizala njegovu odjeću. Moj pradjed imao je izrazito smiren izraz lica; činilo se kao da se smiješi. Vlasnik je još iste večeri dokrajčio kravu, obje prednje noge bile su joj slomljene. Tada je polako pala noć, došle su lisice iz šume i psi su zalajali na hladnom planinskom zraku. Idućeg jutra ljudi su pričali o iznenadnoj smrti Giuseppea Talaminija i, koliko god ona bila neobična, brzo su zaključili da je takva smrt odgovarala pradjedovu životu; životu punom neočekivanih obrata i čudnovatih događaja, kojem je uvijek postavljao visoke ciljeve, sve do svoje smrti. Možda je baš to bio razlog osmijeha na njegovu licu. O čemu je moj pradjed razmišljao dok je umirući ležao pod kravom, a nitko mu nije dolazio u pomoć? O čemu čovjek razmišlja - 13 -


kada zna da će umrijeti? Pukovnik Aureliano Buendía mislio je, stojeći pred streljačkim vodom, na davno prošlo popodne kada ga je otac odveo na sladoled. Sličan prizor pojavio se i u mislima Giuseppea Talaminija. Bilo je ljeto kad su se obline pod haljinicom njegove susjede Marije Grazije izrazito zaokružile. Čudo neviđeno. Zajedno su odrasli, tražili češere u šumi i držali se za ruke ležeći pod vedrim nebom svoje mladosti. Maria Grazia voljela je sunce, a sunce je voljelo njezinu kožu boje meda. Giuseppe ju je u mislima zvao girasole, suncokret. Dok je sunce usporeno, kao da je staro milijardu godina, prolazilo nebom prema zapadu, za njim je i Maria Grazia pomicala svoje tijelo centimetar po centimetar. Željela je upiti što više sunčevih zraka i micala se od sjene koliko god je mogla. Giuseppe se nikad nije pomicao pa su ležeći tako u travi izgledali kao uvećani živi sat. To je bilo posljednje ljeto da su bili djeca. Giuseppe se više nije usudio gledati svoju susjedu. Činilo se kao da su joj grudi rasle na suncu. Svakim danom bile su okruglije i punije, kao kruščići što se peku u pećnici. Potajno je maštao o boji njezinih bradavica. Jedan dan zamišljao ih je ružičastima kao što su joj usne, drugi dan svijetlima i prozirnima poput njezinih dlanova, ili tamnima poput lje­ šnjaka. Kad bi u podne s planine zapuhao blagi povjetarac, vidio bi dvije točkice kako joj probadaju bluzu. Dok su cvrčci pjevali i gudci zujali, Maria Grazia i Giuseppe šutjeli su u visokoj travi. Držali su se za ruke i gledali u vedro nebo. Sve je bilo isto, no sve je bilo drugačije. I tako je Giuseppe krajem ljeta prolazio pokraj vrata na koja je inače kucao svakoga jutra. Išao je raditi skupa sa svojim ocem. Otac mu je bio drvosječa i volio je zviždati. Ponekad bi Giuseppe prepoznao melodiju i zviždao skupa s njim. Krajem rujna u planini je bila sječa stabala, dvadeset metara visokih ariša potpuno uspravnih debala. Bio je to težak i opasan posao, jer nikad nisi mogao znati - 14 -


gdje će drvo pasti. Sijeci, rasijeci, obori; mukla buka odjekivala je među ostalim brojnim drvećem. Zatim bi se čuo tup udarac i osjetilo podrhtavanje tla, kao da je prošla lokomotiva. Na nekoj drugoj padini, neke druge godine jedno je drvo palo na drvosječu. Poginuo je na licu mjesta. Giuseppe je pomagao sa kljaštrenjem drva; sjekirom je posjekao sve grane. Zatim je skupa s ocem ispilio debla u komade od pet metara. Znoj mu se miješao s piljevinom, a smola, oštrog mirisa od kojeg su ga pekle oči, lijepila mu se po cijelom tijelu. Giuseppe nikad prije nije bio tako umoran kao nakon tih dugih dana u šumi. Oko Božića, dok je sve bilo obavijeno netaknutim snježnim pokrivačem, spuštali su ispiljena debla saonicama do rijeke Piave. Rijeka je tekla gotovo dvjesto kilometara na jug, sve do Venecije. Debla su spajali u velike splavi koje su gurali u vodu. Na stotine njih plovilo je nizvodno rijekom. Nekoliko dana poslije stigle bi u Veneciju gdje su debla zabijali duboko u blatnjavo pjeskovito dno, osam trupaca po četvornom metru. Giuseppe to nije mogao za­ misliti: grad iz bajke izgrađen na vodi s nebrojenim mostovima, crkvama i palačama visokih stropova. U posebnim večerima su svijeće, koje su se topile u srebrnim svijećnjacima, osvjetljavale freske s besmrtnim pričama. No zima je bila još daleko i snijega je bilo samo na najvišim vrhovima. Jednoga jutra otac ga je probudio ranije nego inače. Vani je bio mrak, noć je bila vedra i zvijezde su sjale. Giuseppe je čuo glasove drugih muškaraca iz sela. Prepoznao je dubok bas kovača Antonia Zardusa. Muškarci su tiho razgovarali, divovske sjene na­ ginjale su se jedna prema drugoj. Činilo mu se kao da je svjedok neke urote. Sedam muškaraca otputilo se poštanskom kočijom. Giuseppe je bio najmlađi. Kada su napustili selo, očevi prijatelji su mu se smiješili; zubi su im bili bijeli poput Mjeseca. Šutjeli su i slušali topot konjskih kopita sve dok se sunce nije pojavilo nad planinama. Homerova zora, zlatna i ružoprsta. - 15 -


Giuseppe je sada prepoznao i druga lica: do njega je sjedio kotlokrpa, preko puta njega bravar. Svi po redu bili su snažni muškarci. “Vidi”, rekao mu je otac i pokazao na padinu. Između jela stajale su dvije srne, nepokretne kao kipovi, zatečene bukom kočije. Djelić sekunde, zatim su pobjegle u šumu. Antonio Zardus je razlomio kruh, bravar je narezao komad sušenog mesa. Jeli su s apetitom, otvorenih usta. Na drvenim policama kočije pijuci i lopate poskakivali su u ritmu kretanja konja. Giuseppe nije imao pojma što će raditi. Otac ga je probudio i samo rekao da i on mora ići. Ustao je iz kreveta i obukao se što je brže mogao. “Gradilo se skoro deset godina”, čuo je kako netko govori. “Sku­ pine radnika približavale su se jedna drugoj. Na svakoj strani radilo je više od tisuću ljudi.” Bio je to Enrico Zangrando, čovjek koji je imao više krava nego kose na glavi. Drugi muškarci su ga ponekad lupali po glavi, jer je to jako lijepo zvučalo. Od svog rođenja imao je puno zemlje, no nije se zbog toga smatrao boljim od drugih. “To je najduži željeznički tunel na svijetu”, pričao je Enrico. “Dug je petnaest kilometara i prolazi dijagonalno kroz planinski masiv Svetog Gottharda. Da bi ga probušili, prvo su koristili bušilice na komprimirani zrak, ali njima nisu mogli probiti tvrdi kamen. Zatim su prešli na dinamit.” Bile su to strašne eksplozije, glasne i prodorne, kao u ratu. Potražnja je bila tolika da su izgradili tvornicu eksploziva na sjevernoj strani masiva, blizu jezera Urner. Izbušili su metar duboke rupe i u njih stavljali dinamit koji bi eksplodirao. Tunel bi zatim ispunili otrovni plinovi koji su kod radnika uzrokovali upale očiju i dišnih putova. Četrdeset šest ljudi poginulo je u eksplozijama, sve dok 28. veljače 1880. nije napravljen prolaz. Ruke su se hvatale, čekići i pijuci proširivali su rupu i naposljetku se prvi čovjek provukao na drugu stranu, gotovo nestvarno, kao da je ušao u neki drugi svijet. “Možemo putovati kroz planine”, rekao je Enrico. Prije sto - 16 -


godina uspjeli smo otputovati među oblake balonom na vrući zrak. Ovo je također bilo veliko postignuće: proći kroz planinu, a ne preko nje, kroz neprohodno podnožje, najširi i najteži dio. Giuseppe se morao suzdržavati od postavljanja pitanja. Je li se Enrico vozio tim vlakom? Koliko dugo je trajalo putovanje kroz tunel? Kako je izgledalo svjetlo na kraju tunela? Drugi muškarci izgledali su nezainteresirani, jedino mu je otac namignuo. Giuseppe se nakratko prepustio ritmu kočije i otvorenih je očiju sanjao o tunelu Gotthard, kroz koji je u mislima projurio poput kometa u beskrajnom tamnom svemiru. U Venas di Cadoreu Maria Grazia stajala je kraj prozora i gledala van. Željela je pobjeći od kuće i ležati u travi, ali seljaci su pokosili svoje livade. Grudi su joj nanosile bol. Na ulici je vidjela kako je muškarci gledaju, kako se njihovi pogledi lijepe po njezinom tijelu. Kod kuće, u svojoj sobi, ponekad je satima držala grudi u rukama. Bokovi su joj također narasli i uzrokovali gotovo jednaku bol. Postala je žena i trebala je muškarca, muškarca koji će je stisnuti uza se. Kočija s dva kao ugljen crna konja popela se na planinu. Put je bio dug i zavojit. Giuseppe nije znao gdje su, ali iz općeg raspoloženja dalo se naslutiti da su blizu cilja. Enrico Zangrando zavrnuo je svoje bijele rukave, drugi su slijedili njegov primjer. Pokupili su alat, pijuke i lopate. Svi su sjedili uspravno. Zaustavili su se kod pruge. Tamo je stajao vlak s osam vagona, s otvorenim kliznim vratima. Giuseppe je iskočio iz kočije i pogledao pred sebe. Nalazili su se između dva planinska grebena. Nije se vidjelo sunce; ono će se iznad padine pojaviti tek kasno popodne. Snijeg se pružao dokle pogled seže. Bio je dubok sigurno pola metra. Ispod njega cijedila se voda i tekla u dolinu; muškarci su do koljena zagazili u ledeno hladnu vodu i mirno stajali sve dok ih nisu počele boljeti kosti, jer je to bilo dobro za krvotok. Giuseppe nije mogao vjerovati svojim očima: morali su napuniti - 17 -


vagone smrznutim snijegom. Pijucima su zgrnuli snijeg do pruge, kao što poljodjelci skupljaju travu. Bilo je velikih gromada koji su bili prljavi od sitnog pijeska i blata, no to nije bilo strašno. Giuseppe bi se koji put nakratko naslonio na držak svog pijuka i gledao druge muškarce. Kovač se znojio i iz njega je izbijala para. Vidio ju je kako se diže s kovačevih ogoljenih, izuzetno mišićavih, sjajnih ruku. I iz ostalih muškaraca izbijala je para. Nije se usudio pomaknuti, nije htio poremetiti prizor: radnici crnih ruku u blještavom snijegu i vagoni koji se pune. Bojao se da će sve nestati ako se pomakne. Kao san koji se iznenada prekine. Enrico ga je dozvao i pitao mašta li o djevojkama. Drugi muškarci glasno su se nasmijali, njegov otac također. Nakon dva sata napravili su stanku. Napunili su tri vagona, klizna vrata sada su bila zatvorena. Odmarali su se uz deblo posječenog ariša. Dodali su mu vrč, no Giuseppe nije bio žedan. Više puta je iskopao rupu u snijegu i prinio punu šaku ustima. Svaki put od hladnoće su mu još nekoliko minuta prstima prolazili žmarci. Prvi put nitko ga nije čuo jer je prošaptao svoje pitanje. No kada se usudio ponoviti glasnije – zašto zapravo stavljaju snijeg u vagone? – svi su ga pogledali. Giuseppe je bio mlad i znatiželjan, nije ga zanimalo samo ono što je bilo uobičajeno; pretpostavljao je da iza nekih stvari postoji čitav svijet o kojem ništa nije znao, kao blistavo svjetlo na kraju tunela. “Mi pobiremo snijeg”, rekao je njegov otac. “Moramo ga pokupiti.” Uz riječ “pobiranje” na pamet bi mu pali krumpir, repa, jabuke. Ne snijeg u planinama. Giuseppe je gledao u vagone sa zatvorenim vratima. Još uvijek mu ništa nije bilo jasno. Enrico je preuzeo riječ: “Od toga rade led”, rekao je. “Led?” “Ne led za kakav ti znaš, onaj po kojem možeš hodati i klizati.” “Drukčiji led?” - 18 -


Ernest van der Kwast rodio se 1981. u Mumbaiju, u Indiji. Debitirao je 2005. godine romanom Nekad su stvari ljepše ako ljudi o njima klepeću (Soms zijn dingen mooier als er mensen klappen). Pod pse­ udonimom Sieger Sloot objavio je roman Stand-in. Slavu je stekao 2010. godine romanom Mama Tandoori koji je postao bestseler u Nizozemskoj i Italiji, s više od 100.000 prodanih primjeraka. Roman Sladoledari (De ijsmakers, 2015.) ubrzo je preveden na više jezika, a Van der Kwast njime osvaja Dioraphte Literatour Prijs, nagradu za najbolje književno djelo za mlade u nizozemskom govornom području.

- 283 -


- 284 -


Josipa Dvoraček rođena je 1990. u Zagrebu. Godine 2015. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je studij filozofije i nederlandistike. Tijekom studija pohađala je ljetne škole nizozemskog jezika te se bavila različitim vrstama prijevoda s nizozemskog na hrvatski. Godine 2013. boravila je u Prevoditeljskoj kući u Amsterdamu, kao pobjednica natječaja Festivala europske kratke priče za najbolji prijevod kratke priče Manon Uphoff Rana. Prevela je fragmente romana Nesveto (Onheilig) spisateljice Roos van Rijswijk, a Sladoledari (De ijsmakers) Ernesta van der Kwasta prvi joj je prevedeni roman. Trenutačno radi u jednoj zagrebačkoj gimnaziji kao profesorica filozofije i logike.

- 285 -


- 286 -


Sadržaj

Kako se moj otac zaljubio u bacačicu kladiva tešku 83 kilograma

5

Pradjedovo otkriće sladoleda 1881. godine

13

Zašto je Giuseppe Talamini pobjegao u svijet

24

“I duh u kom’ misao ostaje ista”

42

Kako je moj otac pjevao himnu s vrećom luka na glavi

67

O varalici Marku Polu i izumu korneta za sladoled

73

Snijeg od nekoć

80

U Amsterdamu

101

Poput stražnjice Sophije Loren

127

Bratova svadba i očeva ptica pjevica

145

Jacuzzi kade i daske za glačanje

167

Bratovo sjeme

172

Što znači tih nekoliko sekundi?

181

Noć u kojoj je moj brat pravio sladoled od komovice i u kojoj sam napravio svog nećaka

199

“Dašak paperja”

216 - 287 -


U kuhinji Venecije

241

PoÄ?etak i kraj

273

Popis citiranih pjesama

279

Zahvale 281 O autoru

283

O prevoditeljici

285

- 288 -


- 289 -


This publication has been made possible with financial support from the Dutch Foundation for Literature. Objavljivanje ove knjige financijski je potpomogla Nizozemska zaklada za književnost.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Na naslovnici © Roger Viollet, Hulton Archive, Getty Images Godina izdanja 2019., veljača Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-080-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 290 -


- 291 -


Je li sladoled ikome donio nesrecˊu? Je li se zbog njega netko posvadio, udaljio, ozlovoljio? Je li odgovarajucˊa kombinaci­ ja okusa ikoga otjerala na drugi kraj svijeta, natjerala u podrum, ili – ne daj bože – u pjesništvo? Postoji li na ovom svijetu osoba koju sladoled – makar na jedan sladak trenutak – nije učinio sretnom? U svome medˉunarodno uspješnom romanu Sladoledari Ernest van der Kwast odat cˊe nam sve, a njegova priča o obitelji Talamini, glasovitoj dinastiji sladoledara­umjetni­ ka, i njezinoj crnoj ovci Giovanniju, koji svoj životni poziv pronalazi u poeziji i putovanjima, osvojit cˊe nas duhovitoš­ cˊu i poetičnošcˊu. Na pitanje može li povijest sladoleda biti topla, može li nas ugrijati osvjetljujucˊi one tajne predjele koje dijelimo svi, pričajucˊi o sumnjama i očekivanjima, o ljubavi i obitelji – ovaj fantastični roman ima samo jedan odgovor: kate­ gorično da!

149,00 kn ISBN 978-953358080-7

9 789533 580807

- 292 www.fraktura.hr

Profile for Fraktura

Sladoledari  

Je li sladoled ikome donio nesreću? Je li se zbog njega netko posvadio, udaljio, ozlovoljio? Je li odgovarajuća kombinacija okusa ikoga otje...

Sladoledari  

Je li sladoled ikome donio nesreću? Je li se zbog njega netko posvadio, udaljio, ozlovoljio? Je li odgovarajuća kombinacija okusa ikoga otje...

Profile for fraktura
Advertisement