Page 1

Skica u ledu

Josip Mlakić

SKICA U LEDU

–1–


Od istog autora u izdanju Frakture: Crni gavran i bijele vrane Majstorović i Margarita Bezdan Svježe obojeno Božji gnjev Planet Friedman

–2–


Josip Mlakić

Skica u ledu

Fraktura –3–


© Josip Mlakić i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-018-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1011810

–4–


Prva knjiga The Last Waltz

–5–


–6–


i. dio

Thomas

–7–


–8–


1. Lorelei

T

homas Schweiner bio je šef kölnskog policijskog Odjela za ubojstva. Imao je šezdeset jednu godinu. Sjedio je u svom uredu i neko vrijeme gledao nepomično u jednu točku, a zatim podigao sa stola šalicu s čajem. Prinio ju je usnama provjeravajući je li se čaj dovoljno ohladio. Kroz zatvorene prozore u jednom je trenutku dopro zvuk brodske sirene s Rajne. Bili su to čudesni i rijetki trenuci: kada na trenutak utihnu zvuci prometa sa zagušenih kölnskih ulica, kada se svijet na trenutak zaustavi, kolabira, začuo bi se taj čisti, ravni zvuk sirene. Podsjećao je na zvuk trube, na ravne, asketske Bakerove dionice. Čaj se bio dovoljno ohladio. Pijuckao ga je i razmišljao o tome, o Chetu Bakeru, jazzu, odnosno o Bakerovu načinu sviranja trube. Postojala su dva načina sviranja trube, Bakerov, bez uspinjanja, padova i ukrasa, i drugi, češći, koji je bio sve to, negacija, kontrapunkt Bakerovu ogoljenom, surovom i sivom svijetu, svijetu bez epiteta i laži. Zatim je razmišljao o Davitelju. Bio je 25. lipnja 1990. Pa o mirovini. Podmukle igle u trbuhu podsjete ga na karcinom želuca. Nitko osim njega i liječnika nije znao za bolest. Odgodio je operaciju, zračenje i kemoterapije zbog Davitelja. Prošlo je deset godina od njegova prvog ubojstva. Daviteljem su ga prozvali mediji. Igle u Thomasovu trbuhu nakratko su podivljale. Javio se zatomljeni osjećaj panike. Izgubio je mjesec dana, jer kolege iz berlinske policije nisu odmah pronašli nož na mjestu posljednjeg ubojstva. Pronašli su ga lovci na suvenire mjesec dana poslije. Bio je upao između ostataka Berlinskog zida. U prvi mah nisu ga povezali –9–


s ubojstvom. Mislili su kako ga je izgubio neki od izbezumljenih lovaca na svoj komadić prohujale, dokinute povijesti, a koji su tih mjeseci preplavili Berlin. Ni sada nisu bili sigurni: na žrtvi nisu bile pronađene ubodne rane i posjekline. Nije to bio običan, već poseban, karakterističan nož. Izgubili su mjesec dana, a Thomasov je biološki sat otkucavao, dok su se igle u trbuhu iz dana u dan umnožavale. Mjesec dana bilo je dovoljno vremena da ubojica primijeti nestanak. Nadao se da je to ubojičin nož. Morao je biti brži od karcinoma. U suprotnom, bio bi to brodolom, kolaps. Pomislio je na Lorelei, kako ga vabi mesarskim nožem. Poslali su mu iz Berlina dvije fotografije noža, na jednoj je bio u prirodnoj veličini, dok je na drugoj bio nekoliko puta uvećan najzanimljiviji detalj. Slični noževi nisu se mogli pronaći u slobodnoj prodaji. Provjerio je to: obišao je desetak odjela u kölnskim robnim kućama na kojima se prodavao kuhinjski pribor. To je bio profesionalni, savitljivi mesarski nož za odvajanje mesa od kostiju. Bio je izrađen u Solingenu. To se nije vidjelo na fotografijama, to su mu napisali u popratnom dopisu uz njih. Ime proizvođača bilo je utisnuto s druge strane sječiva. Takvi su noževi izrađivani specijalno za naručitelje. Na sječivu, uz držak, imao je jednostavnu gravuru, crtež svinje u ovalnome medaljonu. Na fotografiji je taj detalj bio mutan. U berlinskoj policiji upotrijebili su bljeskalicu, pa je na oštrici ostala svijetla mrlja koja je zahvatila i dio gravure. Pokušao ga je uvećati na fotokopirnom aparatu. No detalj nije bio ništa jasniji. Uzeo je fotografiju, zalijepio je na staklo prozora i precrtao gravuru kemijskom olovkom. Zatim je taj detalj uvećao četiri puta na fotokopirnom aparatu. Sada se mnogo bolje vidjelo: dvije kose crte pred­stavljale su svinjske oči, a dvije točke njušku. Thomasa su kolege zvale Svinja, zbog prezimena. Nisu to govorili pred njim. Ipak, znao je za to. Prezime Schweiner bilo je rijetko, barem u Njemačkoj, gdje je asociralo na svinju. Bilo je mnogo više Schweinera u Kanadi i Americi. Možda ih je i u Njemačkoj prije bilo više, možda su Schwere, Schwereri, Schweneri ili Schwerneri nekada bili Schweineri. Jedan je Schwerner bio u njegovu Odjelu. Thomasova kći Marta, kada se prije desetak godina razvela, zadržala je – 10 –


muževo prezime, Bremme. Nije htjela ponovo biti Schweiner. Bila je profesorica na anglistici Kölnskog sveučilišta i imala je desetak kilograma viška. “Ne želim da me studenti zovu Miss Piggy”, rekla je. On nije imao izlaza, ostao je Schweiner, Svinja. Taj nadimak neki su povezivali s Thomasovim karakterom, jer je inspektor dvaput bio pod kratkotrajnom suspenzijom zbog teškog premlaćivanja uhićenika. Oba puta tvrdio je kako je to učinio u samoobrani, iako to nije bilo točno. Prvi put premlatio je tridesetogodišnjeg Turčina, gastarbajtera, koji je ubio nožem suprugu, zapravo ju brutalno preklao, kao svinju, i to zbog nevjere, stvarne ili navodne, nije bio siguran. Niti je Thomasu to bilo važno. Turčin je tvrdio kako je to njegovo pravo, i kako je to jedina ispravna kazna za nevjeru. Imao je lisičine na rukama. Po prostoriji je bilo krvi: po vitrinama, tepihu, parketu, kuhinjskim elementima... Tehničari su iznijeli ženino trup­ ­lo. Thomas je ostao sam u prostoriji s uhićenikom. Udario ga je iz sve snage po bradi i slomio mu donju čeljust. Zatim je krvlju s uhićenikovih cipela zaprljao svoje hlače. To ga je spasilo. Otišao je u Odjel unutarnje kontrole, rekao im da ga je uhićenik udario nogom te da je nakon toga reagirao. Pokazao im je krvavu mrlju na hlačama. Tada je bio mlad. Danas to ne bi napravio: ne bi mu se dalo gnjaviti s Unutarnjom kontrolom. Drugi put to se dogodilo dvije godine poslije. To je bilo najapsurdnije ubojstvo kojemu je svjedočio u svojoj policijskoj karijeri, iako je bilo nehotično. Uhićenik je bio Jugoslaven, također gastarbajter. Slabo je govorio njemački, iako je boravio u Njemačkoj sedam-osam godina. Udario je pivskom bocom u glavu maloumnog skitnicu, Nijemca. Tvrdio je da je “Švabo perverznjak”, da ga je hvatao za stražnjicu. Dok je objašnjavao što se dogodilo, neprestano se hvatao desnom rukom za stražnjicu. Skitnica je dva dana nakon toga umro. Thomas je Jugoslavenu rekao da je idiot, a ovaj je njega nazvao nacistom i pozdravio ga nacističkim pozdravom, ispruživši naglo ruku prema njemu. Thomas se poslije branio lažima: da ga je tom prilikom uhićenik udario u oko te mu je zato uzvratio, u samoobrani. Rekao im je također da ga je morao one­ sposobiti, boljelo ga je oko, nije vidio na njega, a uhićenik u tom – 11 –


trenutku nije imao lisičine na rukama. I njemu je slomio čeljust. Thomas se u mladosti amaterski bavio boksom. Bio je jako dobar, ali se nije mogao disciplinirati i ozbiljnije posvetiti boksu. Odgađao je to dok nije postalo kasno za bilo kakvu ozbiljniju karijeru. Usto, bio je rat, prošao je, a zatim su došle teške poratne godine, Amerikanci i jazz. Boks nikome nije bio zanimljiv. Glavni “sport” u Njemačkoj tih godina bilo je preživljavanje. Stavio je zaprepaštenom Jugoslavenu lisičine na ruke, otišao u WC i na desno oko nanio prstom nekoliko kapi tekućeg sapuna. Zatim ga je sklopio i istrljao prstima. Pogledao je rezultat u zrcalu. Oko mu je bilo krvavo, a kapak natekao s unutarnje strane. Za Jugoslavena se dvoumio, možda bi isto napravio i danas. Mrzio je naciste, krivio ih je za smrt cijele svoje obitelji. Ponekad bi se zapitao bi li to napravio da se radilo o Nijemcima, a ne o Jugoslavenu i Turčinu. Mrzio je te dvojbe. Bio je uvjeren da to u tom slučaju ne bi napravio, ne zato što bi Nijemcima slične stvari mogao oprostiti, već zbog Unutarnje kontrole. Ne bi ih mogao uvjeriti u svoju priču. Riječ Nijemca protiv Nijemca imala je neusporedivo veću težinu od riječi Jugoslavena ili Turčina, usto izgubljenih u labirintima pruskog Babilona, protiv Nijemca, bez obzira na to koliko se oni, Nijemci, upinjali u svojoj krutoj korektnosti. Uostalom, prvi čovjek kojega je tijekom policijske karijere usmrtio bio je upravo Nijemac. Zvao se Franz Kohler. Sjetio se čudne koincidencije: među Daviteljevim žrtvama nije bilo nijedne Njemice. Žrtve su bile Belgijanka, dvije Austrijanke, Francuskinja, Jugoslavenka i Amerikanka. To je bila zanimljiva činjenica, iako je bio uvjeren da je posrijedi slučajnost.

– 12 –


2. Live in Cologne

T

e 1980., 25. studenog, dogodio se prvi zločin, nakon kölnskog koncerta rock-grupe Whitesnake. To su bili engleski hevimetalci. Na marginama sličnih koncerata često su se događale tuče, pijanstva, neredi i krađe, tako da je policija bila na višem stupnju pripravnosti. Ubijena žena bila je prostitutka, Belgijanka. Zvala se Sylvie Garden. Imala je dvadeset devet godina. Ubojica je ostavio truplo u mračnoj niši, uza zid. Thomas je bio u stanici. Otišao je tamo. Izgledalo je kao da ubijena spava sjedeći naslonjena uza zid. Tek kada joj je podigao glavu, vidio je krvavu ogrlicu na njezinu vratu. Iako nije bio siguran u povezanost koncerta i ubojstva, ipak je kupio dva albuma Whitesnakea i preslušao ih. Godinu dana poslije objavljen je njihov live-album s kölnskoga koncerta. Zvao se Live In Cologne. Nabavio je i tu ploču. Često ju je slušao. Pokušavao je zamisliti profil ljudi koji slušaju sličnu glazbu. Ili je zamišljao kako Davitelj sluša iste taktove kao on. Nekada je, opet, zamišljao kako je jedan od tisuća pozadinskih glasova s koncerta ubojičin. Kako se utiša bend pa se potom čuje pjevanje tisuća glasova koji se, jedan po jedan, gase. Ostaje samo jedan glas, Daviteljev. Jedna mu se pjesma sviđala više od ostalih: zvala se “Fool For Your Loving”. Zamišljao je kako Davitelj pjeva upravo tu pjesmu. Njegova kći slušala je rock-glazbu. Jednom ju je upitao za Whitesnake. “Tko to još sluša! Poslušaj Joy Division”, rekla je Marta. “Ili The Cure, bili su nedavno u Kölnu.” – 13 –


“Jesi li bila na koncertu?” “Jesam. Tko još sluša Whitesnake!?” “Možda ubojica”, rekao je. “Davitelj.” Prostitutka je bila zadavljena žicom promjera 0,5 milimetara. Jedan kolega iz Odjela, Schwerner, demonstrirao mu je to na modelu ljudske lutke. Lutka je imala ugrađen pisak koji se aktivirao pritiskom na vrat. Zvuk je podsjećao na cviljenje dječjih igrački. Njegovi unuci imali su plave plastične slonove koji su pištali na stisak. Mirisali su na vaniliju. “To je zato”, rekao je Schwerner, “što još uvijek postoji dotok zraka u grlo, nije u potpunosti spriječen. Znači, žrtva bi mogla zvati pomoć. Zvuk na lutki ekvivalent je ljudskom glasu. Ovo je eksperimentalni model, dizajnirali su ga na ovdašnjem Medicinskom fakultetu. Pogledaj sada!” Zatim je oko vrata modela zategnuo žicu za davljenje. Bila je istog promjera kao Daviteljeva, 0,5 milimetara. Pisak se nijednom nije čuo. “Znači, mogao je to napraviti na ulici, a da nitko od prolaznika ne primijeti?” rekao je on. “Mogao je. Teoretski je mogao. Radi se o psihopatu. Desetak je puta, sudeći po tragovima žice na žrtvinom vratu, otpuštao i zatezao žicu. Ovako”, rekao je Schwerner i ponovo, na drugi način, počeo zatezati žicu oko vrata modela. Čuo se isprekidani, piskavi zvuk. “Zašto to radi?” upitao je Thomas. “Pokušaj zamisliti ljudski glas, odnosno ženski. Krik zapravo. Podsjeća na ljubavne uzdahe. Nije isključeno da ga je to seksualno uzbuđivalo.” “Kolika je mogućnost za takvo što?” “Ako ponovi ubojstvo na isti način, onda je gotovo stopostotna.” “Onda je to motiv?” “Da.” “Možda mu ovo nije bio prvi slučaj? Možda već imamo motiv?” “Moguće.” “Pokušat ćemo to provjeriti. Provjeriti na primjer sva nerazjaš-

– 14 –


njena ubojstva davljenjem u Njemačkoj u posljednjih pet-šest godina. Onoliko koliko je to moguće.” “To će potrajati.” “Da, hoće. To ćeš ti napraviti. Hoću za tjedan dana prve rezultate. Uključi Fritza i Leni.” Otišao je zatim do policijskog psihijatra, Dietera Kuntza. Mediji su ih pritiskali, tako da je cijeli Odjel bio uključen u slučaj, pa i psihijatar koji je privremeno priključen Ubojstvima. Kuntz mu je potvrdio sve što je Schwerner rekao. Zapravo, Schwerner je prije toga razgovarao s doktorom Kuntzom, koji mu je skicirao mogući profil ubojice, a ovaj je time paradirao pred inspektorom. Thomas nije volio te sitne, prozirne prevare kojima je Schwerner bio sklon, iako za to nije bilo potrebe. Samopromocija mu nije bila potrebna, pogotovo ne takva. Thomas ga je smatrao sposobnijim od ostalih ljudi u Odjelu. “Ključ je u prvom ubojstvu”, rekao je Kuntz. “Ako je žrtva imala ljubavnika ili dečka, i ovdje može biti riječ o prvom, inicijalnom ubojstvu. Najvjerojatniji motiv u tom slučaju je ljubomora. Kod muško-ženskih ubojstava ljubomora je daleko najčešći motiv, u više od devedeset posto slučajeva.” “Provjerio sam”, rekao je Thomas. “Ništa od toga. Nije imala dečka, ljubavnika... Prekinula je sve veze s obitelji u Belgiji. Zapravo, to je logično. Ipak je bila prostitutka.” “Bez obzira.” “Ovo bi, znači, moglo biti ponovljeno ubojstvo?” “Da, moguće je. U tom slučaju pretpostavljam kako je osobno poznavao prvu žrtvu. Motiv je ljubomora. Statistički. Zatim mu je to prvo ubojstvo dalo motiv za sljedeće, odnosno ovo u Kölnu? Ili sljedeća?” “Postoji li mogućnost da se radi o žensko-ženskom ubojstvu?” “Ne vjerujem. U motivacijskom kontekstu o kojem smo razgovarali može eventualno biti riječ o lezbijki. U što ne vjerujem. Ne znam za sličan slučaj.” “Da je lezbijka ubila lezbijku iz ljubomore?”

– 15 –


“Da.” “A što ako griješimo? Što ako ubija prostitutke iz nekih svojih razloga? Ciljano?” upitao je Thomas. “Previše trivijalno.” “A Jack Trbosjek?” “Nismo sigurni u njegove motive. Možda su sve njegove žrtve slučajno bile prostitutke?” “Nemoguće! Tolika slučajnost!?” “Ne radi se o slučajnosti, radi se o logici: prostitutke, pogotovo u ono vrijeme, bile su nezaštićene. Usto, trudile su se, zbog prirode posla, biti što diskretnije. Na taj način postale bi dodatno ugrožene. Mogao ih je ubijati iz istih pobuda kao naš Davitelj. Ako ubija prostitutke, bila je manja mogućnost da će biti otkriven. Možda je to razlog što nikada nije uhvaćen? Policija je koristila krivi motiv? Možda je rješenje Trbosjekovih ubojstava bilo u prvom koje je počinio? Možda je bio zaljubljen u prvu prostitutku koju je ubio, bio je ljubomoran?” “Možda.” “Jack Trbosjek je danas mit. A pozadina svakog mita je najčešće banalna.” “Da”, rekao je on.

– 16 –


3. The River

Z

atim je došao München, u travnju 1981., to je bilo drugo Daviteljevo ubojstvo, zapravo drugo “njemačko”. U tamošnjoj po­ liciji povezali su ga s onim kölnskim. Ubojstvo se najvjerojatnije dogodilo u noći s petka na subotu, a Thomas je za njega saznao u nedjelju, kada se vratio s unucima, šestogodišnjim blizancima, s nogometne utakmice. Igrao je FC Köln protiv Borussije iz Mönchengladbacha. Bio je ljut na Martu. Prije svega što ih je uopće, nakon njezina višednevnog inzistiranja, pristao povesti na utak­ mi­cu. Marta se nedavno bila razvela. Njen bivši muž, Wolfgang Bremme, napustio je Köln, tamošnje sveučilište, i otišao u Ameriku. Bilo je u njenim molbama patetike i melodrame, malo previše za njegov ukus. Jednostavnije je bilo odvesti djecu na utakmicu nego slušati njene dosadne, patetične konstrukcije. “Moraju koji put otići na utakmicu”, govorila je. “Sad su u tim godinama. Otac ih je napustio. Oni faktički nemaju oca. Ostaješ samo ti.” Mrzio je ići na utakmice FC Kölna. Bilo je nečeg sadomazo­ hističkog u tom činu. Köln je zaslužio bolji klub, poput Bayerna, HSV-a ili FC Nürnberga. Ili FC Kölna s početka šezdesetih. Ili onog otprije pet-šest godina. Ili vražje Borussije iz Mönchengladbacha. Samo je Zapadni Berlin od većih njemačkih gradova bio veća nogometna pustinja od Kölna. Rezultat utakmice bio je dodatni razlog zbog kojeg je bio bijesan, iako je očekivao takvo što. Zapravo, navijači FC Kölna u svakom trenutku moraju biti spremni na poraz.

– 17 –


Naime Borussia ih je u njihovu lokalnom derbiju pobijedila s 3 : 2, tako da je sada na ljestvici bila ispred FC Kölna. Nazvao je Martu i rekao joj da dođe po djecu. Zatim je nazvao šefa, Martina Melza, zapovjednika kölnske policije, ambicioznog i krutog čovjeka koji je neuspješno prikrivao prve znakove ćelavosti i zbog toga postao predmet glupih i bezbojnih šala. O pticama koje su slijetale na njegovu glavu misleći da se spuštaju u gnijezdo na primjer. “Javili su ti, znači”, rekao mu je šef. “Zvali su me iz Odjela. Idem u München.” “Večeras?” “Da.” “Vlakom?” “Da.” U München je stigao oko četiri sata. Na željezničkoj stanici čekao ga je kolega iz münchenske policije. “Dobro došli”, rekao mu je. “Ja sam Ivan iz Ubojstava.” Ivan je imao tridesetak godina. “Jeste li umorni? Koliko ima od Kölna do Münchena?” Vozili su se policijskim BMW-om širokom gradskom avenijom. Još je bio mrak. “Oko četiristo pedeset kilometara.” “Ja sam mislio da ima više; šesto, sedamsto.” “Možete li voziti polaganije?” “Zašto? O čemu se radi?” “Ovi plakati?” “Bruce Springsteen?” Nije mogao pročitati datum na plakatu. “Kada je bio koncert?” upitao je. “Prije dva dana, u petak navečer. Još nisu svi plakati uklonjeni. Zašto? Ima li to veze s ubojstvom? Rekli su mi da vi najviše znate o kölnskom ubojstvu?” “Da, na neki način. U Kölnu je na dan ubojstva održan rock-koncert, svirao je Whitesnake. Bruce Springsteen, to je također rock-muzičar?” – 18 –


“Da. Springsteen je prva rock-liga.” “A Whitesnake?” Ivan je razmišljao. “Treća, recimo.” “Volite li Joy Division? Moja ih kći voli.” “Odlični su. Što kaže za Springsteena?” “Ne znam. Pitat ću je.” “Poslušajte!” Ivan je dohvatio kasetu iz pretinca u vratima i ubacio je u radiokasetofon. Začula se prva pjesma. Imala je sjetan, dilanovski uvod usnom harmonikom i akustičnom gitarom. Zvala se “The River”. Svidio mu se tekst pjesme, zapravo opora priča. Ivan je tiho pjevušio uz nju. “Ivan?” rekao je. “Neobično ime. Barem u Njemačkoj.” “Otac mi je iz Jugoslavije. Pobjegao je nakon završetka rata. Bio je u ustašama. Oni su surađivali s nacistima. Majka mi je Njemica, odavde iz Münchena.” “Znate li hrvatski, ili srpski?” “Hrvatski”, rekao je. “Ustaše su bili Hrvati. Da, znam. Otac me naučio.” “Je li živ?” “Ne, umro je prije petnaestak godina.” “Tu je pokopan, u Njemačkoj?” “Da.” “Čudno”, rekao je. “Zašto?” “Moj je otac poginuo negdje na prostoru Jugoslavije. Bio je u Wehrmachtu. Poginuo je na nekoj planini u Bosni i Hercegovini. Snimljen je i film o tome, o toj bici.” “Sutjeska, tako se zove. Film se zapravo tako zove. Sutjeska je, čini mi se, rijeka. Je li vam otac bio iz Kölna?” “Ne, iz Dresdena.” “Jeste li bili u Dresdenu kada je grad bombardiran?” “Bio sam. Zapravo sam bio izvan grada. Mobiliziran sam, iako – 19 –


sam imao samo petnaestak godina. Bio sam raspoređen u protuzračnu obranu. Trebali smo štititi grad od savezničkih bombardera.” “Kako je bilo? Žestoko?” “Strašno je bilo. I danas se sjećam zadaha trupala koja su se raspadala ispod ruševina. I prašine. Satima se slijegala. Osjetila se i izvan grada. Taložila nam se u ustima. Kao otopljeni šećer, otprilike. Pamtim i dim. Danima su gorjeli požari koje nitko nije gasio.” “Je li tko vaš poginuo?” “Svi”, rekao je. “Majka, mlađi brat, dvije sestre.” Žrtva je bila Austrijanka, dvadesetpetogodišnja medicinska sestra iz Innsbrucka, Hella Rudiger. Bila je to krupna, jaka djevojka. Radila je u tamošnjem domu za starije i nepokretne osobe. U München je došla zbog Springsteenova koncerta. Ulaznicu je nabavila nekoliko mjeseci prije. Krvava ogrlica od rastrgane kože i mesa na njezinu vratu bila je identična onoj kod prve žrtve. “Žica je istog promjera kao u Kölnu”, rekao je patolog, dr. Helmuth Hase. “Nula pet milimetara.” Imao je metalnu pločicu zakvačenu pribadačom za džep kute na kojoj su pisali njegovo ime i prezime. “Način davljenja također”, rekao je on. “Ubojica naizmjence otpušta i zateže žicu.” “Da, tako je”, rekao je Hase. Bio je siguran da patologa ne zovu posprdno Zečinom ili Bugs Bunnyjem. Poznavao je nekoliko Hasea, međutim nijednog nisu zvali tako. Ili Wolfova, poznavao ih je trojicu. Bilo je bolje zvati se Hase ili Wolf nego Schweiner. Navečer je otišao u grad. U nosu je osjećao zadah kemikalija iz sale za obdukciju i odurni slatkasti dašak raspadanja ljudskog tijela koji se probijao kroz olfaktorne oblake formalina i alkohola. Sjetio se Dresdena. Tamo je taj zadah tjerao na povraćanje. Bio je u centru grada. Ponekad bi u tamnim, glatkim staklenim površinama promatrao odraz svog lica. Ime je bilo znak: postojalo je nešto svinjsko u izrazu njegova lica? Izraženi podbradak ili razliveni boksački nos? Ili pak široko čelo naglašeno dvostrukom sinusoidom dubokih bora? Pomislio je na Hasea, pokušavajući se sjetiti veličine njegovih ušiju. – 20 –


Svratio je u prodavaonicu gramofonskih ploča. Privukli su ga omoti Springsteenovih albuma u izlogu. Kupio je dvije njegove ploče: Darkness On The Edge of Town i The River. The River je bio dvostruki album. Zatim je ugledao walkman, odnosno pet walkmana koji su se rotirali u staklenoj vitrini u obliku valjka. Nalazila se pored polica s kasetama. Pronašao je ista dva Spring­ steenova albuma i na kasetama. Odlučio ih je kupiti. Htio ih je poslušati u vlaku, sutra ujutro kada se bude vraćao u Köln. Ili tu večer u hotelu. Morao je kupiti i walkman. Poslije ga može pokloniti unucima. Razmišljao je hoće li se prepirati zbog njega. Pomislio je na kćer. Ako se budu prepirali, reći će mu da je trebao kupiti dva ili nijedan. Kupio je zatim dva identična walkmana. To je bilo najbolje rješenje. Prodavačica mu je predložila uređaje u različitim bojama. “Imam unuke blizance”, rekao joj je. “Sjajno! U pravu ste: najbolje je kupiti identične”, rekla je. “Moja sestra ima blizanke.” “Koliko imaju godina?” “Tri i pol. Teško ih je razlikovati.” “Ja također često zamijenim Hansa i Andreasa, tako se zovu moji unuci, iako volim reći za sebe da imam dobru moć zapažanja.” Prodavačica je bila visoka i lijepa. Thomas ju je zamišljao kao sljedeću Daviteljevu žrtvu. Kupe u kojem je putovao u povratku bio je prazan. Bio je utorak. Vani je padala kiša. Mliječna izmaglica podsjećala je na zid. Slušao je Springsteena i pratio tekstove pjesama iz knjižice koju je dobio uz kasete. Imao je dobru memoriju: neke je tekstove nakon nekoliko slušanja naučio napamet. Uspoređivao je Springsteenove i one od Whitesnakea. Ivan je bio u pravu: Springsteen je na evolucijskoj ljestvici bio visoko iznad Whitesnakea. Pitao se otkud to dvoje, Springsteen i Whitesnake, u istoj priči. Odlučio je to upitati Martu. Sjedili su u Martinu stanu i gledali televiziju. Kroz prozor se vidjela Rajna. Sredinom rijeke plutao je turistički brod. Dječaci su slušali Springsteena na walkmanu. Thomas je bio umoran. “Nisam znala da slušaš Springsteena”, rekla je. – 21 –


Znala je zašto je išao u München, međutim nije joj bio rekao za koncert. “Bio je Springsteenov koncert u Münchenu dan-dva prije ubojstva.” “Misliš da su ubojstva na neki način povezana s rock-kon­ certima?” “Da, gotovo sam siguran. Što misliš o Springsteenu?” “Odličan je. Nisi trebao kupovati te ploče. Mogao si posuditi moje.” “Je li normalno da isti lik ide na Springsteenov i koncert Whitesnakea?” “Mislim da nije. Rock-publika je u Njemačkoj prilično isprofilirana. Barem ja tako mislim.” “Otkud to dvoje u istoj priči?” “Ti si siguran da se radi o istom ubojici?” “Siguran sam.” “Ne znam. To je kao da netko čita Virginiju Woolf i Iana Fleminga.” “Fleming je autor Jamesa Bonda?” “Da.” “On je Whitesnake, pretpostavljam?” “Da. Kao da netko čita Grassa i Simmela, na primjer.” “Jasno mi je.” “Jedan moj kolega s odsjeka odličan je poznavatelj rock-scene, Nicolas Grabbe. Piše povremeno za en-em-i.” “En-em-i?” “New Musical Express. Jedan od najboljih svjetskih rock-časopisa. Izdaju ga Englezi. Mogla bih ti ugovoriti sastanak s njim?” “Napravi to, molim te. Sutra, ako može?” “Pokušat ću.” “Što piše?” “Recenzije albuma, koncerata...” “Takva osoba bi, pretpostavljam, otišla na oba ova koncerta?” “Da.” “Je li bio na koncertu Whitesnakea?” – 22 –


“Ne znam, upitaj ga.” “Umoran sam, idem”, rekao je. “Onda sutra?” “Može.” “Chet Baker dolazi u Köln. Nekada si ga slušao.” “Kada dolazi?” “U drugoj polovici svibnja, čini mi se.” “Rock-kritičar bi, pretpostavljam, otišao i na taj koncert?” “Sigurno. Svi oni uglavnom vole i jazz.” Nicolas Grabbe bio je visok, mršav mladić odjeven u traperice i kratku, pankersku kožnatu jaknu. Nosio je naočale. Panker-štreber, bila je to pomalo paradoksalna kombinacija. Sjedili su u lokalu, u centru grada, preko puta katedrale. Pili su točeni kölsch. “Je li vam Marta objasnila o čemu se radi?” “Da, zanimljivo.” “Bili ste na Whitesnakeu?” “Jesam. Napisao sam recenziju koncerta. Poslat ću vam je.” “Kako ste ih ocijenili?” “Izvrsno.” “Moja kći ne voli taj bend.” “Ni ja. Gledajte, kada recenzirate koncert, vi ne ocjenjujete nečiju glazbu, nego izvedbu. Ona je bila vrhunska. Ubrzo će biti objavljen live-album iz Kölna. To nije čudno. Whitesnake je nastao na ruševinama Deep Purplea. Čuli ste za njih, pretpostavljam?” “Da, naravno. ‘Smoke On The Water’, to im je najpoznatija pjesma?” “Da. Voljeli njihovu glazbu ili ne, jednu stvar su im svi priznavali: da su vrhunski izvođači. Ista stvar je i s Whitesnakeom. Ili s drugim bendom nastalim iz Deep Purplea. Zove se Rainbow. Osnovao ga je Purpleov gitarist.” “Zanima me Springsteen.” “To je moj favorit.” “Jeste li bili kada na njegovom koncertu?” “Sedam puta. Nažalost, ovaj münchenski sam morao propustiti. Bio sam u Londonu.” – 23 –


“Hoćete li ići na Cheta Bakera?” “Da, naravno.” “Ići ću i ja.” “Volite Bakera? Jazz?” “Da. Hoćete li pisati o koncertu?” “Ne. Želim uživati u svirci. Nikada nisam pisao o Springsteenovom koncertu. Svaki put sam išao kao fan.” “Whitesnake, Springsteen, tko bi po vama otišao na oba ta koncerta?” “Rekla mi je Marta da vas to najviše zanima, pa sam razmišljao o tome. Pala mi je na pamet nostalgija. Netko tko je kao mlad slušao Deep Purple i nikada nije imao priliku otići na njihov koncert. Zbog toga Whitesnake. Danas ima drugačiji ukus, i zato Springsteen.” “To može značiti da ubojica ima između dvadeset i trideset godina?” “Otprilike. Ili više: ako je živio negdje gdje nije bio u prilici otići na njihov koncert.” “Mislite izvan Njemačke?” “I to je moguće. Negdje iza željezne zavjese?” Sjetio se oca. “Iz Jugoslavije?” “Ne baš. Jugoslavija je fenomen među istočnoeuropskim zemljama. Tamo postoji jaka rock-scena i poznati svjetski bendovi rijetko zaobilaze to područje. Mislim da je Deep Purple svirao tamo. Mogu vam provjeriti, imam par prijatelja u tamošnjem rock-časopisu, čak sam trebao pisati za njih. Mogu provjeriti, ali sam gotovo siguran.” “Nema potrebe.” “Samo taj podatak, da u Jugoslaviji, u Beogradu, izlazi jedan od najboljih europskih rock-časopisa, dovoljan je. Zove se Džuboks.” “Mislite li da bi ubojica mogao doći na Bakerov koncert?” “Da. To je moguće, bez obzira na to voli li jazz. Postoji neka vrsta kolekcionarstva kada je riječ o koncertima. Pocijepana ulaznica je trofej. Chet Baker je veliko ime, poželjno ga je imati u svojoj kolekciji. Ako živi u Kölnu, ili blizu Kölna, pretpostavljam da će doći. – 24 –


Sumnjam da bi došao iz Hamburga ili Münchena. Možda zbog Rolling Stonesa ili Springsteena. Osim ako nije jazz-fan, a sudeći po prva dva koncerta na kojima je bio, nije.” “Čuvate li vi iskorištene ulaznice?” “Da.” “Koliko ih imate?” “Gotovo pet stotina.” Naručili su nova piva. U lokalu je svirala Bakerova obrada pjesme “Autumn Leaves”. “Volim tu pjesmu”, rekao je. “Ovo je dobra obrada.”

– 25 –


mnogo. Ja sam ih poznavao tek nekoliko. Bili su ideološki tvrdi, pravovjerni, i njihova uvjerenja bila su religijska, dogmatska, dok sam ja svoja gradio na videofaktima iz američkih Atlantida i ugradio ih u svoj “San o Redu”, utopiju unaprijed osuđenu na poraz, na “game over”. Stoga sam igru pobrisao s kompjutora i uništio sve kopije. Nije imala smisla, jer je njen ishod bio unaprijed poznat. “San o Redu” bio je imitacija života, igra u kojoj nema pobjednika, u kojemu je jedino izvjestan “game over”. A tamo, preko oceana, Grad je nastavio tonuti u led i više se nije nazirao ispod njegove površine. Nestalo je svega: ulica, avenija, mirisa, boja, kontura... Bio je tek maglovita skica pohranjena u mojemu sjećanju.

– 536 –


J

osip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., Crni gavran i bijele vrane, 2018., zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018.

– 537 –


– 538 –


Sadržaj

Prva knjiga THE LAST WALTZ I. THOMAS

7

1. Lorelei

9

2. Live in Cologne

13

3. The River

17

4. Live at Salt Peanuts Club

26

5. The Morning Train to Frankfurt

52

6. Live at Salt Peanuts Club, vol 2

56

7. Foolin’ Myself

59

8. Rolling Stones Live in Paris 1982

65

9. Queen Live in Vienna 1984 (Here We Are Vienna)

69

10. Joshua Tree Tour

74

11. The Wall Live in Berlin

79

12. Made in Solingen

82

13. Frankfurt

85

14. The Last Waltz

94

II. NIJAZ

95

1. Psi od krep-papira

97

2. Čitanje straha

101

3. Kako naslikati suze

104

III. JAZIJA

107

1. Singing in the Rain

109

2. Won’t Get Fooled Again

114

3. It’s Only Rock ‘n Roll

117

– 539 –


4. Sweet Sir Galahad

121

5. Black Dog

127

6. Ruby Tuesday

130

7. Glory Days

136

8. Sunday Bloody Sunday

140

9. Bohemian Rhapsody

146

10. The Show Must Go On

150

11. The Man Who Sold The World

160

12. Story of Isaac

163

13. Flash

165

14. Highway Patrolman

170

15. The End 177

Druga knjiga OTOK I. OTOČANI 185 1. Poštar

187

2. Jerko

195

3. Vesna

203

4. Koza

210

5. Ante

215

6. Jelena

223

II. DARKO

231

1. Nebo boje sepije

233

2. Osvetnik

240

3. Damir

244

4. Bijeg

249

5. Otac

255

6. Noć

261

7. Pele

263

8. Pukovnik Šljivo

271

9. Tragovi

281

10. Bijeg

283

11. Tuđmanov portret

293

– 540 –


12. Telefon

298

13. Položaj

300

14. Kod Pirge

307

15. Pismo

314

16. Riba ribi grize rep

318

17. Otok

323

18. Vesna, žena koja ne postoji

328

19. Most

330

20. Rane

333

21. Dinamo Zagreb

336

22. Slutnja otoka

340

23. UKV

345

24. Snijeg

349

25. Proljeće

353

26. Dvije smrti i jedan odlazak

355

27. Sat

361

28. Potop

363

Treća knjiga SKICA U LEDU I. SAN O TOPLINI

369

1. Limunovo stablo ili San o toplini

371

2. Reljef očeva lika

374

3. Slika Doriana Graya

376

4. Jazija

378

5. Sin

380

6. Skica u ledu

383

7. Ljeto

387

8. Suncokreti

390

9. Divlji kestenovi

393

10. Saloma

396

11. Jelena

399

12. Mogućnost autobiografije

402

13. Salomin ples

404

14. Opet Jelena ili slučajan dodir

406

– 541 –


15. Entropija

409

16. Nokturno

415

17. Mjesto gdje žive anđeli

418

II. SAN O ZAPADU

423

1. Odlazak

425

2. Dolazak, blještavilo i prvi dani

428

3. Josef

434

4. Majka

440

5. Davitelj

444

6. Jelena-Saloma

448

7. Pismo

450

8. Otok

453

9. Povratak

495

10. Grad

502

11. Meksiko

505

III. AMERIKA – NOVI SAN O ZAPADU

507

1. Maria

509

2. Kosti

514

3. San o Redu 518

Epilog 535 O autoru

537

– 542 –


– 543 –


Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura Margareta Medjurečan Korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Iva Babaja Godina izdanja 2018., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-018-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 544 –


– 545 –


Na rock-koncertima najvećih svjetskih zvijezda u Njemačkoj, a zatim i diljem Europe zaredala su ubojstva djevojaka. Iskusni inspektor kölnske policije Thomas Schweiner prvi je posumnjao da je riječ o serijskom ubojici, koji ne preže ni od čega i koji mu je postao opsesija, ubojici kojeg lovi već više od desetljeća, od kraja 1980. i koncerta grupe Whitesnake. Inspektora će tragovi odvesti u Bosnu i Hercegovinu, u ratni vihor, koji će iznjedriti neka nova prijateljstva i brojne neočekivane izdaje. Skica u ledu počinje kao napeti krimić, prerasta u ratni roman, da bi završila kao distopija, no prije svega to je priča o dvojici braće, o njihovim sasvim oprečnim karakterima i njihovim prijateljima iz bosanskoga gradića s kojima dijele sudbine. Josip Mlakić virtuozno, bešavno spaja svoje opsesivne teme i ispisuje veličanstvenu, gotovo biblijsku priču u kojoj blagost i grubost idu ruku pod ruku, u kojoj se događaju čudesa, ali i neopisive strahote. Skica u ledu roman je u kojem se isprepleću nevjerojatni matematički zadaci i okrutna ubojstva, ratni zločini i umjetničke slike, koji nepravdu života dovodi u sklad, a kaos u red kakav može stvoriti samo ljubav.

179,00 kn ISBN 978-953358018-0

9 789533 580180

– 546 –

www.fraktura.hr

Profile for Fraktura

Skica u ledu  

Na rock-koncertima najvećih svjetskih zvijezda u Njemačkoj, a zatim i diljem Europe zaredala su ubojstva djevojaka. Iskusni inspektor kölnsk...

Skica u ledu  

Na rock-koncertima najvećih svjetskih zvijezda u Njemačkoj, a zatim i diljem Europe zaredala su ubojstva djevojaka. Iskusni inspektor kölnsk...

Profile for fraktura
Advertisement