Page 1

San prije kraja

O1o


Od istog autora: ト経vjek u izlogu

O2o


Kjell Ola Dahl

San prije kraja prevela s norveťkog Anja Majnarić

Fraktura O3o


Naslov izvornika En liten gyllen ring © Kjell Ola Dahl 2000 Objavljeno prema sporazumu sa Salomonsson Agency. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Anja Majnarić i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-481-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 842250

O4o


prv i dio

Djevojka na molu

O5o


O6o


klijent

Ovaj je klijent nešto posebno, odmah je shvatila, iako ništa nije napravio – to jest, primijetila je da je ušao kroz vrata, ali budući da je ostao stajati pred policom s turističkim brošurama umjesto da dođe ravno do pulta, Elise je nastavila s poslom ne podigavši pogled. Sjedila je zadubljena u ekran i pokušavala organizirati putovanje u Kopenhagen za tročlanu obitelj, razgovarajući s majkom koja se nije mogla odlučiti trebaju li odabrati povratni let ili se nagurati u auto pa na trajekt Oslo-Frederikshavn kako bi se mogli voziti kad se iskrcaju. Elise kratko pogleda Katrine i primijeti da je i ona zaokupljena. Telefonske slušalice s mikrofonom njezinu su plavu, neukrotivu kosu držale na mjestu; onako usredotočenoj na ekran kompjutora, jedan joj je svijetao uvojak padao preko finog hrpta nosa, a na čelo joj se urezala bora koja se pojavljivala uvijek kad bi se u nešto zadubila. Katrinein pogled prijeđe s tipkovnice na ekran, a duge tamne trepavice trepnu jedanput polako gore pa dolje – baš kao lepeza, pomisli Elise i nastavi promatrati lice nad tipkovnicom. Blago istaknut nos iznad crveno namazanih usta, nabrekla gornja usna koja je privlačila pažnju muškaraca. Elise je ponekad osjećala kao da bi Katrini mogla biti majka. Podsjećala ju je na njezinu najstariju kćer, samo što je Katrine bila spontanija. Smijala se lakše i češće nego Elisina kći. Ipak, ponekad je imala osjećaj da ured dijeli s vlastitom kćeri, te da to Katrine vjerojatno shvaća pa se čak malo i živcira zbog njezine nepotrebne brižnosti. Kad se klijent nakon nekog vremena približio pultu, Elise spusti slušalicu, digne pogled i spremi se poslužiti ga, no muškarac se i ne osvrne na nju već krenu prema Katrine. Elise se vrati svome poslu priO7o


mijetivši da se Katrine nasmiješila i automatski izgovorila “Izvolite” puno prije nego što je podigla pogled s ekrana. Pomisli kako mora porazgovarati s njom o toj lošoj navici. U svijesti joj se uobliči upozorenje: Ne govori “Izvolite” prije nego što klijenta pogledaš u oči. Klijent se uvijek mora osjećati važnim. Mora se osjećati kao središte svemira. Ako ti je pozornost raštrkana, naljutit će se. To je posve ljudska reakcija. Krajičkom oka Elise je vidjela da je Katrine od sebe odmaknula telefonsku slušalicu i rekla nešto što ona nije uspjela razabrati. Zapravo, primijetila je tek ono što se dogodilo nakon toga. Klijent je bio relativno visok muškarac, zašaran, kako bi to Elise rekla, “vulgarnim totemskim simbolima”. Na osunčanom golom torzu imao je crn kožnat prsluk, a traperice su mu bile poderane i s rupama na koljenima. Premda mu je moralo biti preko četrdeset godina, duga kosa prošarana sjedinama bila mu je vezana u neukusan konjski rep. U jednom je uhu imao prevelik zlatan ring i kad je zgrabio Katrine, Elise mu je na podlaktici primijetila velik ožiljak. Ukratko, muškarac je bio huligan. A taj se huligan bacio preko pulta i zgrabio Katrine koja se u panici odgurnula na stolcu, prevrnula se i tresnula u zid. “Zovi policiju”, vrisnula je dok je stolica padala, a ona se stropoštavala na leđa. Elise je čak stigla pomisliti kako Katrine izgleda smiješno – onako prevaljena zajedno sa stolicom, sa svom onom kosom preko lica i nogama koje strše u zrak, kao glupa plavuša iz neke komedije iz šezdesetih. Dok su joj na pamet padale riječi poput smiješno ili komično – nije bila sigurna o čemu je zapravo razmišljala – Elise skoči sa stolice i autoritativno se zagleda u huligana, za što kasnije neće moći vjerovati da joj je pošlo za rukom. Nikad je prije nitko nije opljačkao i kroz glavu joj je prošla misao: Bože dragi, pljačka nas, psihička ravnoteža bit će nam dugo narušena, jer ovo je okrutan nasilnik! Okrutni muškarac primijeti Elisu, dobaci joj brz pogled pa vrati pozornost na plavušu na podu. Izgledalo je kao da je donio neku odluku; uhvatio se za pult kao da ga namjerava preskočiti. Tada Elise prekine tišinu. Visokim i prodornim glasom reče: “Što trebate, mladiću?” Ta će joj izjava mnogo puta poslije izmamiti osmijeh. Međutim, ma koliko u tom trenu zvučala barokno, djelovala je. Grubijan se ponovno zagleda O8o


u nju, oklijevajući. Naposljetku – vjerojatno nakon nekoliko sekundi, iako se činilo da je prošlo nekoliko minuta, predomisli se i divlje zvjerajući šmugne prema ulaznim vratima urliknuvši na svjetlokosu djevojku koja se pridignula na koljena i primila se za glavu: “Napravit ćeš što ti ja kažem, jel’ ti jasno? Jel’ ti jasno?” I vrata se za njim zalupiše. Elise je stajala i gledala u vrata koja su izgledala isto kao i prije nekoliko minuta. Ista vrata i ista prostorija, samo što ih je gledala drugim očima, procjenjivala nekom drugom sviješću. “Što je to bilo?” uspjela je izustiti, smetena, omamljena i ne posve sigurna što se zapravo zbilo. “Gospode Bože, što je to bilo?” Katrine je ustala iz onog komičnog položaja pa zabacila kosu, uhvatila se za bokove, poravnala suknju i odšepala oko pulta. Bila joj je ispala sandala pa je prema ulaznim vratima teturala u jednoj, drugo stopalo bilo joj je boso. Zaključa vrata i okrene se prema Elise. Nekoliko je sekundi stajala naslonjena na vrata i duboko disala. Oči su joj bile širom otvorene, kosa razbarušena, jedno joj se dugme na bluzi otkopčalo pa je krajeve pridržavala rukama. Dok je tako stajala, naslonjena na vrata u kratkoj suknji i raščupana, Katrine je više podsjećala na neku fuficu iz televizijske sapunice nego na rezervnu kćer kakvom ju je zamišljala Elise. Starija je žena još uvijek stajala nepomično, uplašena. U prostoriji se nije čulo ništa osim Katrinina glasnog disanja i telefona koji je počeo zvoniti iza pulta. “Nećeš se javiti?” reče Katrine napokon. “Naravno da neću. Mislim da si poludjela.” Elise odmah shvati koliko je komičan bio njezin komentar. Dvije se žene pogledaju, a Katrine prasne u smijeh. Elise se nasmiješi sama sebi pa još jedanput upita: “Kakav je ono, pobogu, bio tip?” Čuvši njezin drhtav glas, Katrine slegne ramenima. “Ti bokca, kako sam se udarila”, nasmije se. “Boli me guzica.” Okrene se i baci pogled na prometnu ulicu, okrene kvaku, otvori vrata te proviri van. “U svakom slučaju, nestao je”, reče, pa iznova zaključa vrata i odšepa natrag iza pulta. Obuje drugu sandalu i podigne stolicu. “Prestalo je zvoniti”, reče i napravi grimasu. Elise znatiželjno upita: “Znaš ga otprije?” O9o


Katrine je izbjegavala njezin pogled. Uzdahne i poravna bluzu, sjedne pa podesi sjedalo. Bilo je očito da grozničavo razmišlja i da se trudi pronaći pravi odgovor. Konačno reče: “Mislim da se prepao kad sam viknula da ćemo pozvati policiju – i mislim da se neće vratiti.” Lice joj je poprimilo osjećajniji i očajniji izraz jer bilo je očito da druga žena nije progutala njezinu priču. “Elise”, reče ona polako. “Istina je. Mislim da je to bio najobičniji klijen­t.” Elise ne odgovori, samo je nastavi sumnjičavo promatrati, osjećajući se kao skeptična učiteljica. “Ne znam što drugo da kažem.” “Kako to misliš?” Katrine se okrene prema njoj i Elise pomisli kako joj na licu može pročitati nepatvoren očaj. No s Katrine oko takvih stvari nikad nisi mogao biti siguran. Sad ju je podsjećala na neko od njezine djece, kad bi u nedjeljno prijepodne lagali dokad su bili vani prošle noći. Elise polako ustane sa stolice i teškim koracima ode do ulaznih vrata pa još jedanput okrene ključ u bravi. Leđima se nasloni na vrata, široka i krupna, a ruke autoritativno prekriži na prsima i reče: “Katrine.” “Ha?” Djevojčin pogled bio je nevin i staklen, djetinje spreman na borbu. “Mogu li se osjećati sigurno ovdje, na poslu?” Katrine polako kimne. “Jer imam preko pedeset godina, a mogu zamisliti da ću ostati ovdje do sedamdeset šeste, volim raditi u putničkoj agenciji, volim povlastice, volim za malo novca putovati na Mediteran i ne zanima me prijevremena mirovina samo zato što ti ne uspijevaš razlikovati bivše prijatelje i bivše ljubavnike.” “Elise…” “Nije mi drago što to moram reći”, nastavi Elise. “Ne znam jesam li se dobro izrazila. Mislila sam da su nas opljačkali, sva se tresem i mučno mi je u želucu.” Katrine odmahne glavom. “Žao mi je”, reče ona. “Ali ne znam…” “Muškarca koji je sad bio ovdje”, prekine je Elise autoritativno, “mogu opisati samo kao huligana.” Djevojka je obrambeno podignula O 10 o


obje ruke u zrak, ali Elise joj nije dopustila da išta kaže. “Ti i ja nikad nismo razgovarale o prošlosti”, nastavi, ali razljutila se kad je vidjela kakav učinak njezine riječi imaju na Katrine. “I ne trebamo o njoj razgovarati ni sada, samo me zanima mogu li se osjećati sigurno ovdje na poslu; Katrine, ima li taj huligan ikakve veze s tvojom prošlošću?” Katrine se nasmiješi, još uvijek blijeda, staklena pogleda i nalik na dijete. Elise je htjela pregristi jezik. Nije ju trebala tako ispitivati. Katrine se nervozno, usiljeno nasmije pa joj odvrati: “Ne, Elise, on nema veze s mojom prošlošću.” Elise je znala da laže i za to je okrivila sebe. Katrine joj je lagala i sad su se obje našle u situaciji u kojoj nisu htjele biti. Vidjela je da je Katrine shvatila da ju je prozrela i osjetila se jadno. Zavladala je tišina. Katrine nije pokušala povući laž, a Elise nije mogla dočekati da im buka automobila i tramvaja vrati svakodnevnu dosadu – stoga reče: “Onda bi on komotno mogao doći i sljedeći put napasti mene?” “Naravno da ne.” Elise uzdahne. “Onda ipak ima veze s tobom?” Katrine odvrati pogled. Elise je čekala. “No dobro. Povezan je s mojom prošlošću”, izusti napokon. Elise uzdahne i sklopi oči. To je priznanje na neki način bilo najvažnije što se dogodilo toga dana, važnije od incidenta s onim muškarcem. Katrinino ih je priznanje vratilo u ravnotežu, i više od toga: njihov odnos više nije počivao na laži. “Hvala Bogu”, promrmlja ona, otključa vrata i odvuče se do stolice. “Hvala Bogu.” Na vratima zazvoni. Dvije žene poskoče. Pogledale su se i Elise osjeti kako joj se grlo suši. No huligan se nije vratio. Bila je to mlada žena, zainteresirana za brošure o sredozemnim turama. U uredu se stvorila gužva pa, iako je to bila posve uobičajena subota s posve uobičajenim subotnjim poslovima, iscrpljujućim zadacima i klijentima koji nisu vidjeli dalje od vlastitih potreba, Elise bi osjetila trnce svaki put kad bi se vrata otvorila. Svaki put kad bi se dobro znano zvono oglasilo, podignula bi pogled prema pridošlici, a zatim dobacila pogled Katrine koja bi, dva metra dalje, neutralnim svjetloplavim očima spremno dočekala njezin, bila zauzeta ili ne. O 11 o


Bila su već skoro dva sata kad je u uredu ponovno zavladao mir. Elise okrene stolicu prema Katrine, duboko udahne i zadrži dah. “Znam što ćeš reći”, reče Katrine masirajući sljepoočnice. “Želiš da nazovem policiju.” “Ti, dakle, ne misliš tako”, Elise će mirno. “Prijetio ti je.” Djevojka kimne. “Moram malo razmisliti”, reče. “Moram razmisliti.” “Katrine…” počne Elise oprezno. “Molim te”, djevojka će otresito. “Pusti me da razmislim!” “Što je htio?” Katrine je šutjela. “Je li ti to bivši dečko?” “Možda je on mislio da jest, nekoć davno.” “Ljubomora?” “Ja mislim da to nema veze s ljubavlju”, uzdahne Katrine. “I on i mnogo drugih muškaraca za mene su sada samo sjene u nekom davnom snu. Čudno, ali dok se nije pojavio na vratima, bila sam zaboravila kako je izgledao.” “Kako se zove?” Katrine razmisli na trenutak. “Raymond”, reče konačno. “Zamisli, i to sam zaboravila.” “Ali što je htio?” Katrine ustane. “Obećavam da ću ti reći”, reče. “Ali ne sad. Moram razmisliti i moram zamoliti nekoga da mi pomogne da to riješim. Kad to napravim, obećavam da ću ti reći.” Elise polako kimne. “Dobro”, reče. “Što ćeš raditi večeras?” “Nešto što mi se uopće ne da.” Elise se nasmiješi i odmah pomisli na njezina izbrijanog dečka. “Prekinut ćeš s njim?” Katrine se nasmiješi pa odmahne glavom. “S Oleom? On će jednog dana prekinuti sa mnom. Ali povest ću ga, u svakom slučaju.” “Kamo?” “Na tulum.” “Mora da nije baš neki tulum kad ti se ne ide.” “Upravo tako”, reče Katrine i umorno uzdahne. “Uopće mi se ne ide, ali moram.” O 12 o


p o s l i j e p od n e v n i u g o Đa j

Ole je na sofi s naporom premjestio tijelo iz ležećeg u sjedeći položaj. Bila je to strahovito neudobna sofa, Katrinin ulov s buvljaka, kombi­nacija kreveta i kauča iz sredine sedamdesetih, s debelim, masivnim okvirom od borovine i dijelom za sjedenje toliko udubljenim da je bilo nemoguće sjediti uspravno; morao si ili ležati ili sjediti držeći noge pod sobom. Ta mu je sofa išla na živce. Išla mu je na živce i pomisao da se svatko tko bi joj došao u goste pita: Trebam li ovdje leći? Katrine je uvijek sjedila podvučenih nogu; svi njezini postupci pozivali su na tjelesnu intimnost. Živci bi mu proradili već i na samu pomisao na to da je Katrine žena koja u svakoj situaciji poziva na tjelesnost. Na televizoru zapišti. Nogometaši Vikinga prešli su u vodstvo. No na televiziji se prikazivala utakmica između Moldea i Stæbeka. Prokleto dosadna utakmica. Frode Olsen samo što se nije pretvorio u vratnicu, a kamermanima je očito bilo zanimljivije snimati trenere na klupi Moldea nego loptu, kad se pojavila Katrine, naravno bez odjeće i mokre kose, ravno ispod tuša. Bez riječi utiša televizor. “Što sad to znači?” upita on. “Ništa.” “Ali zašto ne smijem gledati televiziju?” “Smiješ gledati televiziju, za Boga miloga, ali grozno buči. Možeš je utišati. Idem telefonirati.” Zatim nestane prema hodniku i za sobom zalupi vratima. Obrisi njezina tijela bili su razmrljana i blijeda sjena kroz mutno staklo. Vidio je da je sjela pokraj telefona. Bilo je to tipično za Katrine: sjediti gola i telefonirati, pobrinuvši se da je ne čuje. Taj stav, tajnovitost – nije to O 13 o


mogao podnijeti. No sad nije znao što ga je više isprovociralo, nonšalantna golotinja ili to što je zalupila vratima, kao da on nema pravo znati što ona radi. Odjednom osjeti kako u njemu raste bijes. Ustane i otvori vrata. “Ti bučiš!” Ona ga upitno pogleda s telefonskom slušalicom ispod brade. Stajao je i pogledom pratio telefonsku žicu koja joj se ovila oko dojke. Izgledala je kao da pozira za erotski časopis. “I zašto nemaš ništa na sebi?” drekne. “Dušo draga, upravo sam se istuširala.” “Pa možeš se valjda odjenuti.” “Ole, kod kuće sam. Ponašat ću se kako hoću.” “Ali sad sam ja ovdje.” Ona spusti slušalicu i iskosa mu se nasmiješi. “Inače ti nije toliko važno jesam li odjevena ili nisam.” Ustane, prebaci preko sebe ručnik koji je visio na kuki na zidu i demonstrativno ga omota oko sebe, tako da joj je napola prekrivao grudi i sezao joj do sredine bedara. Sjedne natrag pokraj telefona, uzme slušalicu i digne pogled. “Zadovoljan?” upita ga. “Ne”, reče on, još uvijek razdražen, još uvijek agresivan i razdražen – zato što joj je ton bio tako hladan – gotovo kao da od njega želi napraviti budalu. Iznenada joj oči sijevnu. “Telefoniram, možeš li izaći i pustiti me na miru?” “Koga zoveš?” “Ne tiče te se.” Ole Eidesen osjeti kako mu krv napušta lice. “Ne tiče me se?” Katrine uzdahne i prekriži duge noge, pa popravi ručnik. “Ole”, reče. “Prestanimo s ovime.” “Želim znati koga zoveš”, reče on i gutne. “Zašto?” “Zato.” “Ole, ja tebe nikad ne ispitujem o tome koga ti zoveš.” “Ali ja želim znati koga ti zoveš.” Ona duboko izdahne i sklopi oči. “Zašto?” “Imam pravo znati.” O 14 o


Njezine se oči suze. Mrzio je kad bi joj se oči suzile, tu odlučnost, hladnu i čvrstu iza plavog pogleda. “Ole. Nemoj sad počinjati s time. Moraš pokazati malo poštovanja prema meni.” On na trenutak zažmiri. Nije to planirao. Ali tako je ispalo. Nije se ni pokušao suzdržati. Zatvorenih očiju reče: “Ne možeš tako zatvarati vrata preda mnom.” “Što to govoriš?” “Nećeš zatvarati vrata preda mnom.” “Ja određujem kad želim biti sama”, zareži Katrine. “To vrijedi za sve, uključujući i tebe.” “Nisi sama ako razgovaraš s nekim drugim.” Katrine duboko udahne. Zurila je u zid kao da broji u sebi pa naposljetku izdahne te tiho i molećivo reče: “Ole, ne počinji. Dosta mi je ljubomornih muškaraca!” “Želim znati koga zoveš. Nemaš pravo tajiti to od mene.” Katrine mu odgovori hladno, gotovo šaptom: “Nemam?” Iznenada Ole korakne naprijed. Prije nego što je shvatio što radi, zgrabio ju je za kosu i povukao na noge. Ona vrisne i zatetura. Ispusti ručnik i jednom mu mekom dojkom očeše ruku. “Pusti me!” izdahne. Jednako naprasno kao što ju je i zgrabio, sad je i ispusti, iznutra hladan kao led. “Oprosti”, promuca i krene je zagrliti. No ona pokuša ponovno dohvatiti ručnik i odgurne ga suznih očiju. “Odlazi”, reče. “Žao mi je.” Ona se uhvati za kosu. “Jebote, ti nisi normalan.” “Rekao sam da mi je žao!” “A ja sam tebi rekla da odeš”, vikne ona. “Van odavde! Želim telefonirati!” Ole se zapanjeno povuče natrag u dnevnu sobu. “Nemaš pravo imati tajne preda mnom”, promrmlja on. “Nemaš jebeno pravo!” “Van!” reče Katrine kratko. Zatim zalupi vratima. Ole je sjedio i zurio u obrise njezina tijela kroz neravno staklo. Kako se pribrala, ustala je i uspravila se pred ogledalom, okrenuta mu leđima. Konačno se njezina sjena počne kretati amo-tamo. Pratio ju je pogledom. O 15 o


Kad je sjela pokraj telefona i podignula slušalicu, primijetio je kako joj se govor tijela promijenio, kako je zabacila glavu i četkala kosu dugim mirnim potezima. Njezin glas koji je zvučao tiho i nježno, glas koji se obraćao nekoj drugoj osobi, glas koji je izgovarao riječi koje on nije mogao razabrati. No čuo je i njezin smijeh. U utrobi mu je plamtjela ljubomora. Htio je znati s kim to razgovara. Neće se tako ponašati. Zapamtit će ona što se dogodi kad se tako ponaša. Publika na televiziji poludi. Ole Eidesen zurio je u usporenu snimku. Frode Olsen opružio se u zraku i vrhovima triju prsta dotaknuo loptu koja je za milimetar prošla iznad vratnice. Nogometaš u plavome dresu stisnuo je obje šake i pokazao ljudima koliko je razočaran. Olea nije bilo briga. Nije mogao prestati misliti na Katrine koja je sad visjela na telefonu i okretala novi broj. Osjećao je hladnoću iznutra. Vara ga. Sjedi tri metra od njega i vara ga. Ovoga časa.

O 16 o


Kjell Ola Dahl rođen je 1957. u norveškom gradu Gjøviku, a u Oslu je studirao psihologiju. Već svojim prvim djelom objavljenim 1993. stekao je reputaciju jednog od najboljih norveških pisaca trilera. Niz njegovih romana, koji je ubrzo postigao međunarodnu slavu, posvećen je slučajevima koje rješavaju inspektor Gunnarstranda i njegov pomoćnik Frank Frølich. U Norveškoj je nedavno objavljen osmi roman iz te serije. Dahl je osvojio Riverton Prize te bio nominiran za više prestižnih nagrada. S obitelji živi u Askimu nedaleko od Osla.

O 335 o


O 336 o


Anja Majnaric´ rođena je u Zagrebu 1982. Diplomirala je engleski jezik i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i usput odslušala modul norveškoga jezika. Od 2006. bavi se isključivo književnim prevođenjem kao slobodni prevodilac. Prevela je niz romana s engleskoga jezika, većinom fantastiku, i nekoliko stripova (između ostaloga djela autora kao što su Neil Gaiman, Stephen King, Guy Gavriel Kay, Clive Barker, Andrew Davidson). Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2009.

O 337 o


O 338 o


sadr žaj

prvi dio Djevojka na molu

5

drugi dio Mali zlatni prsten

45

trec´i dio Posljednji šut

291

O autoru O prevoditeljici

335 337

O 339 o


This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura Tanja Ratković Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Luka Predragović Godina izdanja 2013., svibanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-481-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

O 340 o


O 341 o


139,00 kn ISBN 978-953-266-481-2

www.fraktura.hr

O 342 o

Profile for Fraktura

San prije kraja  

Pred zoru na obali fjorda okrutno je ubijena Katrine Bratterud, djevojka sa snom. Katrine je lijepa žena nimalo lijepe prošlosti, bivša ovis...

San prije kraja  

Pred zoru na obali fjorda okrutno je ubijena Katrine Bratterud, djevojka sa snom. Katrine je lijepa žena nimalo lijepe prošlosti, bivša ovis...

Profile for fraktura
Advertisement