Page 1


–2–


Semezdin Mehmedinović

Ruski kompjuter

Fraktura

–3–


Ruski kompjuter © Semezdin Mehmedinović i Fraktura, 2011. All rights are represented by Fraktura, Croatia. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-207-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 760620

–4–


Uvod: Šesti grad

Negdje u svijetu, u ovom trenutku, neko se pokreće iz svoga doma, riješen da nađe bolje mjesto za sebe. On napušta svoj svijet u kojem za njega više nije ostalo ništa, osim što – kako bi rekao John Berger – “odlazeći, on ostavlja sve svoje.” To iskustvo odlaska kod mene se pojavljuje kao eho, kao sjećanje na događaj koji sam u potpunosti tek naknadno razumio. Odlazeći iz Sarajeva, na kraju 1995. godine, ja nisam mislio o tome kao o potrazi za novim mjestom koje ću trajno nastaniti, već sam odlazio kao “turist”, uvjeren da ću se, čim potrošim putničku radoznalost, vratiti. Čitajući sada ono što sam u to vrijeme pisao, otkrivam da je u jeziku, u onom njegovom sloju gdje progovara naše nesvjesno, moj odlazak, prije svega, bio potraga za novim mjestom, koje ću prepoznati kao svoje. Ovaj rukopis rezultat je tog nesporazuma. Pisan je u vremenskom rasponu od kraja avgusta 1995. do avgusta 1996. godine i predstavlja nenamjerni dnevnik

–5–


selidbe, koji prati put Sarajevo – Prag – Zagreb – Phoenix – New York – Phoenix – Washington, DC. Zaustavio sam se u šestom gradu. Sudbina rukopisa je neobična. Ispisivao sam skice, kao građu za novinske tekstove, u jedan stari laptop, koji je bukvalno umro u ljeto 1996. godine. Tekst je bio snimljen na onoj velikoj savitljivoj disketi (valjda je zbog te savitljivosti i dobila ime floppy), a kompjuteri koji su upotrebljavali te diskete uskoro su izišli iz upotrebe. I tako, više od deset godina rukopis je bio nedostupan. A onda, u maju ove godine, jedan inžinjer mijenjao je moj kompjuter na poslu. U razgovoru je spomenuo da još uvijek posjeduje jedan od tih kompjutera iz ranih devedesetih, pa sam ga zamolio da mi sa stare diskete presnimi tekst, što je i učinio. I sada, čitajući skoro zaboravljeni tekst, osjećam se kao da gledam stare fotografije, na čije sam postojanje u međuvremenu zaboravio. Rukopis je bio znatno duži, u jednom dokumentu bilo je pohranjeno sve što sam u tih godinu dana pisao: skice za priče, pjesme, pisma, tekstovi za časopise itd. Kad sam očistio suvišak, ostao je rukopis konzistentan barem po tome što dosljedno slijedi vremenski tok događaja. Iz sadržaja

–6–


saznajem puno, a više od svega jasno vidim koliko sam se u međuvremenu promijenio, i sada, čitajući, osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Svi su mi opisani događaji poznati, određena su mi osjećanja poznata, a u isto vrijeme čovjek koji je to pisao nije više ja. Taj umorni mladi čovjek životu se raduje, pokazuje vitalizam i želju za promjenom koja me je negdje u struji vremena napustila, pa sada više ne želim ništa mijenjati, a susreti s nepoznatim ljudima i novim mjestima više me ne privlače. Tada sam trčao u susret događajima, a sada me dani bez događaja umiruju. Razumije se da zbog toga osjećam veliku naklonost za onog sebe koji je ovaj dnevnik ispisivao. Posebna je priča psihološko stanje u kojem je rukopis nastajao. Nisam toga bio svjestan tada, a sada mi se čini očitim: izlazak iz Sarajeva nakon rata, pokazuje se i kao želja za odustajanjem od književnosti. Zašto se ovdje pojavljuju rečenice u kojim priželjkujem da, nakon što u novom i nepoznatom svijetu pronađem svoje mjesto, prestanem pisati? Proteklih mjeseci pokušavao sam naći odgovor na to, ali nisam otišao dalje od razumijevanja svoje neodgovornosti prema napisanom. Od rukopisa lako odustajem, a napisano još lakše gubim. Radujem se dok pišem, ali me objav-

–7–


ljivanje uglavnom ostavlja ravnodušnim. Postavlja se zbog toga pitanje: da li i ovaj rukopis treba objaviti? Ako treba, onda za to postoji samo jedan razlog. Ova je knjiga pisana za jednog čitaoca, za mene, zato što u njoj postoje odgovori koji meni trebaju. Pisao sam pitajući se – kamo idem?, a na kraju sam (reklo bi se: sasvim slučajno) dobio odgovor na pitanje – odakle dolazim? S. M. Washington, DC oktobar 2010.

–8–


“Sometimes a few of these travellers undertake a private journey and find the place they wished to reach, which is often harsher than they foresaw, although they discover it with boundless relief. Many never make it. They accept the signs they follow and it’s as if they don’t travel, as if they always remain where they alredy are.” – John Berger

–9–


– 10 –


Probudio sam se. Spavam na madracu položenom na parket. Bilo je rano popodne kad me probudio taj zvuk. Otvorio sam oči. Iz neposredne blizine, na 10 cm od svog lica vidio sam uvećanu glavu mačke koja u čeljustima drži miša, pomjera ga lijevo i desno. Probudio me zvuk struganja mišjih kandžica po parketu. Mačka je bila toliko blizu da sam mogao jasno vidjeti svoje lice u njenim zjenama. Uspravio sam se, užasnut. Opsada grada traje već više od tri godine. Mene su književnost i umjetnost učili da je zlo inteligentno i da ima veliku imaginativnu moć. Ali ovo zlo ima nizak kvocijent inteligencije, monotono ponavlja istu rušilačku nadmoć, iste dvije ili tri radnje. Nakon svega, osjećam se poniženim zato što smo u ratu s neprijateljem koji nema imaginaciju. Već je prošla sedmica otkad smo sahranili Karima. Bila je oluja. U sandalama sam sišao u grob. Osjećao

– 11 –


sam studenu vodu na stopalima. I umor. Onda smo spustili tijelo i zatrpali zemljom. Smrt je tako obična. Rituali smrti su tako jednostavni. Osjećam potrebu da pišem o njegovoj smrti, ali ne mogu. U meni nema ništa. Ništavilo. Sahara po kojoj pada snijeg. I strah od smrti. Svaki dan prolazim pored te javne česme, a za sve ove godine nisam znao da postoji, zato što je davno presušila. Jučer je iz nje potekla voda. Ljudi zagledaju česmu i čude se, ali još niko s nje ne pije. Stanujemo na Sedreniku. Kad izađem pred kuću vidim cijeli grad u kotlini. Vidim i planine oko grada: Jahorinu, Igman i Bjelašnicu. Iza naše kuće je kosina, vakufska zemlja koja je u prvoj godini rata razdijeljena stanovnicima kvarta da zasade povrće. I mi imamo parcelu o kojoj Sanja brine s velikom hortikulturalnom predanošću. Moj doprinos je zanemarljiv. Donio sam početkom ljeta sjemenke indijske konoplje i već su se bile lijepo razlistale. Sanja je vrtila glavom nepovjerljivo, a danas je njena mama plijeveći lijehe počupala sve stabljike uvjerena da su one, ipak, obični korov.

– 12 –


Pao je grad. Krupne kugle leda udaraju u krovove i asfalt. Neki penzioner (sklonio se na stepeništu Narodne banke) kaže: “Izgleda da ipak nema Boga.” U ranu jesen 1992. godine, ja sam silazio u grad i sretao poznate ljude na ulici. A danas srećem samo nepoznata lica. Sinoć sam se nakon policijskog sata vraćao kući, dva vojna policajca su me presrela na Logavini i uhapsila. U stanici su me sumnjičavo gledali, a jedan je mrgodni mladić u maskirnoj uniformi pitao kako se zove kvart u kojem se nalazimo, valjda da provjeri da li sam stvarni stanovnik ili uljez u gradu. Pogodio sam ime kvarta, ali sam se nezavisno od toga osjećao strancem. Sinoć sam, praktično, bio u zatvoru. A danas sam sreo mladog pjesnika Asmira K. Njega je Marko V. uputio na mene, da ga sklonim s linije na neki manje opasan posao u gradu. Marko precjenjuje moje moći i javni utjecaj. Čitao sam njegov rukopis i mogu reći da Asmir K. ima dara. U njegovom životu, to je jedino pouzdano. Poklonio sam mu knjigu Izabrane pjesme od Adama Zagajewskog. Vraćam se kući, mrkla je noć, policijski sat, idem pokrajnjim ulicama da izbjegnem vojnike. Onda sam

– 13 –


čuo zvuk iza sebe, okrenuo se i vidio stotinu divljih pasa koji me slijede i potmulo reže. Fluorescentne oči u mraku i režanje od kojeg se ledi kost. Nastavio sam koračati užasnut (sav pretvoren u vlastiti potiljak) u smjeru najbliže poznate kuće. Ušao sam u Hrvojevo dvorište, pokucao na vrata. Čopor je za mnom stigao u dvorište i režanje se pretvorilo u lavež. Psi srećom ne znaju da u meni više nema snage da se borim. Hrvoje mi se obradovao, ali ni blizu koliko sam se ja radovao njemu. Prije ili kasnije neko mora pobijediti. Ili ćemo preživjeti, ili će nas požderati divlje psine. Učio sam se hrabrosti. Ali šta je hrabrost? To je vještina svladavanja panike. Kad se cijelo tijelo ispuni strahom, ne dam mu da iz mene izađe i pokaže se. Ako vide moj strah, slomit će me. Tako se skupljaju strahovi koji u mom tijelu stanuju kao robijaši s doživotnom kaznom zatvora. Telefoni uglavnom rade. Opet se može nazvati broj telefonskog servisa i obavijestiti o tačnom vremenu. Snimljeni glas koji izgovara tačno vrijeme pripada radijskoj voditeljici koja je, puno godina prije nego što je rat počeo, umrla. Da saznam tačno vrijeme nazovem ‘95’, broj isti kao i kalendarska godina u kojoj

– 14 –


upravo živimo. Napisao sam tekst o tome, o simboličkoj istinitosti podatka da se najtačnije vrijeme u gradu pod opsadom mjeri glasom mrtve osobe. Nakon što je tekst objavljen, ovi iz Pošte – uvjereni da je u pitanju ozbiljna kritika njihovog rada – brzo su snimili neki drugi glas. Jučer je u Oslobođenju objavljen naslov “Vratite nam Gordanu Boneti”, pa su u Pošti iznova instalirali staru automatsku sekretaricu. S Kemom B. ispred Holiday inna, gledamo u zgradu Zemaljskog muzeja i čudimo se da je ostala čitava, jer je praktično na liniji razgraničenja. Zgradu je vjerovatno spasila blizina hotela u kojem odsjedaju strani diplomati i novinari. Kemo mi otkriva novo mjesto na kojem se skriva Hagada, a njegova opsesivnost tom knjigom ga ne napušta već godinama. On sebe vidi kao čuvara Hagade, jednog u nizu. Onda smo pričali o Zemaljskom muzeju. Sjetio sam se onih zbornika naučnih radova koji su tamo redovito štampani, i jednog bosanskog ljetopisa iz 19. stoljeća, (ime autora sam zaboravio) u kojem je opisan vrlo neobičan ritual. S proljeća, jednu noć bordel u gradu ne bi radio, da u njemu prespavaju mlade djevojke iz bogatih kuća. To je bio čin velike milosti za prostitutke. Djevice su u javnu kuću odlazile u čistoj odjeći, kako bi na halji-

– 15 –


nama ujutro iz kreveta iznijele vaške. “Volio bih kad bi postojao neki bezbolan fizički način da se iz mene iznese ovo nešto što se cijeli rat skupljalo.” “Šta je to?” pita Kemo. “Ne znam. Nešto.” Onda smo jedno vrijeme šutjeli, svako zabavljen svojim mislima. Jan U. je došao u društvu nekog fotografa. Ponudili smo ih kakaom, jer nismo imali kafe u kući. Fotograf je uradio nekoliko snimaka za potrebe publikacije koju Jan sprema za štampu. Publikacija je povezana sa skupom Mjesec dana Bosne i Hercegovine u Pragu koji će se održati najesen ove godine. Onako kako se zraka sunca pomjerala s jedne na drugu policu male stalaže za cipele, tako se za tom zrakom pomjerala naša mačka. Drijemala je na suncu kad su naši gosti odlazili, a fotograf je zastao i spustio dlan na njen teški stomak. Opet trudna. Zanimljivo da se dodiru stranca (naša mačka je, inače, prilično divlja) nije opirala. Otišao sam do picerije u jednoj od onih malih ulica koje se spuštaju u Kralja Tomislava. Na pitanje zašto se picerija zove Indy?, ni vlasnik nema odgovor. U maloj prostoriji iza šanka živi, spava i piše Zlatko D. Krevet i fax-mašina. Poslao je reportažu koju je jutros

– 16 –


napisao, onda smo razgovarali. On živi tu zato što ne može podnijeti svoj stan u koji novinari i probisvijeti iz Francuske dolaze nenajavljeni na spavanje. Njima je naš rat najvažnija avantura u životu. Dođu, zaljube se i tajno preko aerodromske piste u gepeku peugeota odvezu svoju novu curu u Pariz. Jednog jutra se Zlatko probudio, otišao do kuhinje i tamo našao stranca koji mu se obratio pitanjem: “Ko si ti?” Istog dana se uselio u piceriju. “Oni mene u mome stanu pitaju ko sam? Kao da ja to znam!” Njima je važno u ratu biti dan ili dva, a tebi je važno biti. Biti u svome tijelu. Biti u svome imenu. Biti i nakon posljednjeg dana. U proteklim godinama, ljudi su pokazivali veliku naklonost prema portretiranju. Najprije je sve počelo sa masovnim fotografiranjem za identifikacijske kartice, a onda su gradski slikari imali pune ruke posla: svi oni koji drže do sebe i imaju novca dolaze u atelje da im se naslika portret. To je reakcija na smrt i njenu sveprisutnost. Potreba za trajanjem i svojim tragom u vremenu. Danas je Kemo H. došao s poklonom. Pospremao je skladište ateljea likovne grupe Zvono i tamo našao ovaj portret koji je Sadko H. uradio davno

– 17 –


prije rata. Na platnu smo Saša B. i ja. Sjećam se tog portreta. Onda kad je nastao, nije mi bio drag: nešto u odnosu između slikara i njegovog doživljaja mene nije bilo istinito. Na portretu sam ja puno jači čovjek nego što sam to u stvarnosti. Od čvršće i trajnije materije. Sada mi se portret sviđa. Sadko H. spada u umjetnike koji slikaju iz stanja spolne anemičnosti, ali ta pozicija nipošto ne umanjuje vrijednost njihovog djela. Na putu do Dana, prelazeći most vidio sam pripadnike antidiverzantske jedinice kako ambiciozno vježbaju. Praćakaju se u ronilačkim odijelima. A Miljacka tako plitka da im guzice iz vode vire. Kraj je ljeta 1995. godine, vrijeme uglavnom lijepo, ima više sunca nego što nam treba. Snimio sam razgovor s Juanom Goytisolom. Postavio sam pitanje, a on je odgovor započeo rečenicom: “Od prve bombe koja je pala na Barcelonu, poginula je moja majka.” Napravio je kratku pauzu, a onda – ne ostavljajući prostor za drugo pitanje – govorio je sljedećih dva sata. Zraka sunca se s njegovog lica spustila do čarapa, dodirnula vrh cipela i izišla kroz prozor, a onda je u prostoriji nastupio mrak. Prestao je govoriti kad više nije vidio sagovornika ispred sebe. Na putu do pice-

– 18 –


Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pjesnik je i esejist, radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Objavio je, između ostalog, knjige Sarajevo Blues i Devet Alexandrija. Od 1996. živi u Sjedinjenim Američkim Državama.

– 117 –


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2011., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-207-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 118 –


– 119 –


Ruski kompjuter  

Ruski kompjuter pjesnika Semezdina Mehmedinovića jedna je od onih knjiga koja vam se od prvih redaka uvuče pod kožu. Prepun emocija, taj svo...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you