Page 1

Rimovanje života i smrti

–1–


Od istog autora u izdanju Frakture: Kako izliječiti fanatika Priča o ljubavi i tmini Pantera u podrumu Iznenada u dubini šume

–2–


Amos Oz

Rimovanje života i smrti prevela s hebrejskog Laila Šprajc

Fraktura

–3–


Naslov izvornika

Rhyming Life and Death

Rhyming Life and Death © Amos Oz 2007 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Laila Šprajc i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-333-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 782342

–4–


A

ovo su, uglavnom, pitanja: zašto pišeš. Zašto pi­šeš upravo na ovaj način. Želiš li utjecati na svoje čitatelje i ako da – kako. Koju ulogu imaju tvoje priče. Pišeš li i brišeš bez prestanka ili pak slijediš inspiraciju. Kako je to biti slavan pisac i kako to utječe na tvoju obitelj. Zašto gotovo uvijek prikazuješ samo negativne strane. Što misliš o drugim piscima, tko je utjecao na tebe, a koga ne podnosiš. I usput, kako sam sebe određuješ? Koji je tvoj odgovor svima onima koji te napadaju, kako se nosiš s tim. Kako napadi djeluju na tebe? Pišeš li olovkom ili na tipkovnici? A koliko otprilike zarađuješ po knjizi? Crpiš li materijal za svoje priče iz mašte ili stvarnog života? Što tvoja bivša supruga misli o ženskim likovima u tvojim pričama? I zašto si zapravo napustio i prvu i drugu suprugu? Pišeš li u određeno vrijeme ili samo kada te posjeti muza? Jesi li angažiran pisac i ako da, na čijoj strani? Jesu li tvoje priče autobiografske ili izmišljene? I ono najvažnije, kako to da tvoj život, život umjetnika, nije baš

–5–


nešto uzbudljiv? Moglo bi se reći da ti je privatni život podosta jednostavan? Ili pak postoji štošta što o tebi ne znamo? I kako je moguće da jedan pisac, umje­tnik, čitav život radi kao računovođa? Je li to za tebe samo posao? Reci, ne ubija li posao računovođe svaku muzu? Ili pak imaš skriveni život koji nije za javnost? Hoćeš li nam večeras ipak ponešto otkriti? I reci, ukra­tko i svojim riječima, što si zapravo htio reći svojom posljednjom knjigom? * Postoje mudri i mudrijaški odgovori. Ne postoje jednostavni i izravni odgovori. I tako će pisac sjesti u maleni kafić, tri-četiri ulice dalje od Mjesnog centra po imenu Šunija Šur, u kojem će se održati književna večer. Prostor kafića čini mu se oniži i taman, zagušljiv, no upravo takav sada mu savršeno odgovara. Ovdje će sjesti i pokušati se usre­ dotočiti na pitanja (cijeli život svuda dolazi 30, 40 mi­nuta ranije, i uvijek nalazi nešto čime će se za­baviti do određenog termina). Uzalud će umorna konobarica povećeg poprsja, odjevena u kratku suknju, za njega očistiti površinu njegova stola; površina će osta­ti po-

–6–


malo ljepljiva i nakon brisanja. Možda krpa nije bila sasvim čista? Pisac će u međuvremenu zagledati konobaričine noge, pune i lijepe, pomalo debelih zglobova. Nakon toga će pogledati njeno lice, ugodno i svijetlo, s obrvama koje se dodiruju i kosom skupljenom crvenom gumicom. Do pisca će doprijeti miris znoja i sapuna, miris umorne žene. Kroz suknju se nazire rub njenih gaćica. Njegove oči sada privlači ovaj nagovješćujući prizor: lagana asimetrija u korist lijevog bedra čini mu se posebno uzbudljivom. Ona će primijetiti njegov pogled koji ispituje njene noge, bedra, bokove pa će uzdahnuti samilosno i pomalo zgađeno: svega vam, prestanite, dosta je. * Pisac će pristojno odvratiti pogled, naručit će omlet i salatu, uz pecivo i kavu, izvadit će cigaretu iz kutije i držati je neupaljenu među prstima lijeve ruke kojima podupire obraz; izraz lica pun duhovnosti, koji konobaricu ne zadivljuje jer se već okrenula na niskim petama i nestala iza pregrade. Čekajući omlet, pisac zamišlja konobaričinu prvu

–7–


ljubav (odlučuje konobarici nadjenuti ime Riki). Sa še­snaest godina zaljubila se u pričuvnog vratara kluba Bnei Jehuda po imenu Čarli, koji se jednoga kišnog dana u svojoj lanci pojavio ispred salona za uljepšavanje u kojem je tada radila i oteo je na tri dana provoda u hotelu u Eilatu (čiji je suvlasnik bio njegov ujak). U Eilatu joj je kupio očaravajuću večernju haljinu, haljinu kakvu nose pjevačice iz Grčke, srebrno svje­tlucavu, no nakon dva tjedna ostavio ju je kako bi ponovno otputovao u isti hotel, ovoga puta s prvom pratiljom Miss mora. Ni nakon osam godina i četiri mu­škarca Riki nije prestala sanjati kako će se on jednoga dana vratiti. U nekim je trenucima izgledalo kao da se jako ljuti na nju, strašno, opasno, kao da će poludjeti, i jako se bojala, nasmrt, a onda, odjednom, zvao bi je Gogog, ljubio u vrat, škakljao svojim toplim dahom, vrškom nosa nježno joj rastvarao usne, od čega je imala osjećaj kao da joj nešto toplo klizi niz tijelo, kao med, i onda bi je iznenada snažno bacao u zrak, kao jastuk, dok bi ona vikala: mamice, no uvijek bi je u posljednji tren ulovio kako ne bi pala. Volio ju je la­gano i polako, dugo škakljati vrhom jezika iza svakog uha i u svako uho i malo po vratu, tamo gdje je kosa najtanja, sve dok se med nije počeo topiti. Čarli na nju nikada nije digao ruku niti ju je uvrijedio. On je bio prvi koji ju je naučio ple-

–8–


sati sentiš i nositi bikini i sunčati se gola na trbuhu, sklopljenih očiju zamišljati erotske scene, i prvi koji joj je pokazao što izdužene naušnice sa zelenim kamenom stvarno čine njezinu licu i vratu. No poslije su ga primorali da vrati lanciu, i stavili mu gips na slomljenu ruku, i opet je otputovao u Eilat s drugom djevojkom, Lusi, koja je zamalo bila izabrana za Miss mora, i prije puta joj je rekao: vidi, Gogog, stvarno mi je jako žao, ali pokušaj me razumjeti, Lusi je zapravo bila prije tebe, Lusi i ja se zapravo nismo rastali, samo smo se malo posvađali, i ispalo je da smo nakratko prekinuli, no sada smo opet zajedno i to je to, i Lusi ti poručuje da se stvarno ne ljuti na tebe, no hard feelings, vidjet ćeš, Gogog, nakon nekog vremena zaboravit ćeš nas i naći nekoga tko ti bolje paše od mene, jer ti zaslužuješ boljeg od mene, ti zaslužuješ najbolje. Najvažnije je da nam ostane dobar okus u ustima? * Svjetlucavu grčku haljinu Riki je naposljetku poklonila nekoj sestrični, a bikini je nagurala u ladicu iza pri­bora za šivanje i tamo ga na kraju zaboravila. Mu­škarci ne znaju drugačije, to je u njihovoj prirodi, na­pro­sto su

–9–


tako loše sazdani i to je to, no, prema nje­zinu mišljenju, ni žene nisu puno bolje, i upravo zbog toga ljubav uvi­ jek završi loše. Čarli već odavna nije u klubu Bnei Jehuda. Sada već ima obitelj i troje djece i vlasnik je tvornice u Holonu koja proizvodi solarne bojlere i govorka se da ih u ve­ likim količinama izvozi na okupirana područja i Cipar. A što je s Lusi? S onim mršavim nogama? Zanimljivo što se s njom na kraju desilo. Zar je i nju Čarli odbacio nakon uporabe, kao krpu? Kada bih barem imala njenu adresu ili broj telefona, i kada bih skupila hrabrosti, sigurno bih je potražila. Da popijemo kavu zajedno. Da popričamo. Možda bismo čak postale i pri­jateljice? Čudno da me za njega uopće više nije briga, a za nju pomalo jest. Na njega više uopće ne mi­slim, čak ni podrugljivo, dok na nju ponekad mislim, jer možda mi je sada pomalo slična? Je li i nju u krevetu zvao Gogog? Smijao se i prelazio joj preko usana, onako gore-dolje, vrškom nosa? Polagano joj, uzevši njenu ruku, nježno otkrivao njeno vlastito tijelo? Kad bih je uspjela pronaći, možda bismo razgovarale o tome i polako postajale prijateljice. Prijateljstvo između žene i muškarca ne dolazi u obzir; ako među njima postoji kemija, onda nema pri-

– 10 –


jateljstva. Ako pak među njima nema kemije, onda ni­­šta i ne može postojati. No između djevojaka, posebice između dvije djevojke koje su već dosta propatile zbog muškarca, i to baš između dvije djevojke koje su patile zbog istoga muškarca – možda bih ipak trebala pokušati pronaći tu Lusi? * Za obližnjim stolom ležerno sjede dva gospodina od pedesetak godina. Dominantni je gospodin okrugao, snažan i potpuno ćelav, nalik na negativce iz filmova. Manji gospodin izgleda istrošeno, čak jadno, glasan je, njegov izraz lica pruža divljenje ili sažaljenje svakome kome je to potrebno, bez zadrške. Pisac pali ci­garetu i pretpostavlja da se radi o sitnom posredniku ili trgovačkom putniku koji nudi sušila za kosu. U sebi pisac dominantnom gospodinu nadijeva ime g. Leon, dok bi se ponizni čovjek mogao zvati Šlomo Hogi. Izgleda da dvojica razgovaraju o uspjehu. Negativac kaže: osim toga, kad u životu napokon uspiješ nešto postići, život završi. Manje važni čovjek kaže: u pravu si sto posto. Ne daj Bože da ti proturječim. No složi se i ti sa mnom da

– 11 –


te život isključivo radi jela i pića ne čini dostojnim čovjekom. Čovjeku je potreban neki stupanj duhovnosti, kako bi to kod nas u židovstvu rekli? Malo duše? Ti, hladno i s primjesom gnušanja kaže dominant­ ni gospodin, stalno pričaš prazne priče. Bolje ćeš obja­ sniti ono što želiš reći ako daš neki primjer iz života. Dobro, evo, zašto ne. Uzmi za primjer Hazama iz tvrtke Isratex. Ovadija Hazam, sjećaš ga se, onaj što je prije dvije godine dobio na lotu pola milijuna, i nakon toga se rastao, ludo provodio, promijenio stan, ulagao, dijelio svima zajmove bez osiguranja, kod nas se učla­ nio u stranku i odmah bio izabran za predsjednika ogranka, živio kao kralj. Ma šta kralj. Ko lord. Na kraju je obolio od raka jetre i završio u Ihilovu u kritičnom stanju. G. Leon iskrivljena lica, kao da se dosađuje, reče: Naravno. Ovadija Hazam. Bio sam na vjenčanju nje­­govog sina. Slučajno sam osobno upoznat s cijelim slučajem Ovadije Hazama, dijelio je novac šakom i ka­ pom, i u dobrotvorne svrhe, i za zabavu, čitav bi se dan vrtio po gradu u svom plavom buicku s plavušama iz Rusije, i cijelo je vrijeme tražio razne investitore, po­ duzetnike, jamce, izvore financiranja, partnere. Ja­dni­ čak. Pa što? Radije ga za potrebe našeg razgovora zanemari, on ti nije dobar primjer. Rak, prijatelju moj,

– 12 –


ne dolazi od loših navika. Danas su znanstvenici već dokazali da rak dolazi od nečistoće ili živaca. * Pisac ostavlja na tanjuru skoro pola omleta. Uzima ne­koliko gutljaja kave prepoznajući okus zagorjela luka i preprženog maslaca za pečenje. Letimice gleda na sat, plaća Riki, koja uz smiješak zahvaljuje na ostatku, koji za nju skriva ispod tanjurića šalice za kavu. Ovoga puta pazi da ne bulji u nju, no usprkos tome, dok se ona udaljava od njega, pogledom za rastanak klizi njenim leđima i bedrima. Ispod njene suk­nje nazire se lijevi rub gaćica, koji je nešto viši od desnoga. Teško mu je odvratiti pogled. Naposljetku ustaje sa svoga mjesta i sprema se izaći, kad se vraća i silazi dvjema stubama u toalet bez prozora. Pregorjela žarulja, oljuštena boja i nesnosni smrad ustajale mo­kraće u tami ga podsjećaju da zapravo nije spreman za susret i ne zna što će odgovoriti na pitanja iz publike. Dok se penje iz toaleta, vidi kako su g. Leon i Šlomo Hogi približili stolce i sada već rame dodiruje rame dok se oni nadvijaju nad neki blok i knjižicu, a snažni gospodin svojim debelim palcem prelazi preko is­pi­sa­ nih redaka, pri čemu odlučno šapće, odmahuje glavom

– 13 –


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey, Zagreb Godina izdanja 2011., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-333-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 146 –


– 147 –


– 148 –

Rimovanje života i smrti  

Amos Oz, jedan od najcjenjenijih suvremenih svjetskih pisaca, u svome novom romanu Rimovanje života i smrti bavi se nekim vječnim pitanjima...