Prevarant

Javier Cercas Prevarant

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Salaminski vojnici Brzina svjetlosti Anatomija jedne pobune

–2–

Javier Cercas

Prevarant prevela sa španjolskog Silvana Roglić

Fraktura –3–

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Knjiga je objavljena uz potporu za prijevod Ministarstva obrazovanja, kulture i sporta Kraljevine Španjolske.

Este libro ha recibido una ayuda a la traducción del Ministerio de Educación, Cultura y Deporte.

Naslov izvornika El impostor © Javier Cercas, 2014. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-903-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 974616

–4–

Za Raüla Cercasa i Mercè Mas

–5–

–6–

“Si se non nouerit.”

Ovidije, Metamorfoze, Knjiga III., 348

–7–

–8–

prvi dio

Ljuska luka

–9–

– 10 –

1.

Nisam htio napisati ovu knjigu. Nisam baš točno znao zašto je nisam htio napisati, ili sam znao, ali nisam htio priznati ili se nisam usudio priznati; ili ne baš do kraja. No činjenica je da sam više od sedam godina uporno odbijao napisati ovu knjigu. Premda sam za to vrijeme napisao druge dvije, ovu nisam zaboravio; upravo suprotno: na neki način, dok sam pisao te dvije knjige, pisao sam i ovu. Ili je možda ova knjiga na svoj način pisala mene.

Prva dva ulomka u knjizi uvijek su posljednja dva koja napišem.

Ova je knjiga dovršena. Ovo je posljednji ulomak koji pišem. I, s obzirom na to da je posljednji, sad znam zašto nisam htio napisati ovu knjigu. Nisam je htio napisati jer sam se bojao. To sam otpočetka znao, ali nisam htio priznati ili se nisam usudio priznati; ili ne baš sasvim. Tek sad znam da je moj strah bio opravdan.

Enrica Marca upoznao sam u lipnju 2009., četiri godine nakon što je postao veliki prevarant i veliki prokletnik. Mnogi će se i danas sjetiti njegove priče. Marco je bio osamdesetogodišnjak iz Barcelone koji se gotovo tri desetljeća predstavljao kao logoraš u Hitlerovoj Njemačkoj i kao preživjeli iz nacističkoga logora, tri je godine predsjedao velikom španjolskom udrugom preživjelih Amical de Mauthausenom, održao je stotine govora i dao desetke intervjua, primio je važna državna odličja i govorio u španjolskome Parlamentu u ime svih navodnih drugova po nesreći sve dok se početkom svibnja 2005. nije otkrilo da nije bio logoraš i da nikad nije bio zatočen u nacističkom logoru. Do otkrića je došao nepoznati povjesničar imenom – 11 –

Benito Bermejo neposredno prije obilježavanja, u bivšem logoru Mauthausenu, šezdesete obljetnice oslobađanja nacističkih logora, ceremonije kojoj je prvi put nazočio predsjednik španjolske vlade i u kojoj je Marco trebao imati važnu ulogu, ali u posljednjem je času bio prisiljen odustati jer je otkrivena njegova obmana.

Kad sam upoznao Marca, upravo sam bio objavio svoju desetu knjigu, Anatomiju jedne pobune, iako nisam baš bio u dobroj životnoj fazi. Ni sâm nisam shvaćao zašto. Moja se obitelj doimala sretnom, knjiga je bila uspješnica; istina, otac mi je bio umro, ali gotovo godinu dana prije toga, sasvim dovoljno da već probavim njegovu smrt.

U svakom slučaju, ne znam kako, jednoga sam dana zaključio da je za tu tugu kriva moja netom objavljena knjiga: ne zato što bi me fizički ili psihički iscrpila (ili ne samo zbog toga); nego stoga (ili osobito stoga) što je to bila čudna knjiga, neobičan roman bez fikcije, do u detalje stvarna priča, lišena i najmanjeg olakšanja u obliku izmi­šljotine ili mašte. Mislio sam da me to ubilo. Stalno sam si ponavljao, poput kakve lozinke: “Stvarnost ubija, fikcija spašava.”

Isto­vremeno sam se teškom mukom borio s tjeskobom i napadajima panike, lijegao sam u suzama, budio se u suzama i čitav se dan skrivao od ljudi kako bih mogao u miru plakati.

Odlučio sam da je rješenje pisanje nove knjige. Iako sam ideja imao napretek, problem je bio taj što su to većinom bile ideje za priče bez fikcije. Ali isto sam tako imao ideje i za fikcije; poglavito tri: prvi je bio roman o profesoru metafizike sa Sveučilišta Pontificia u Comillasu koji se poput derana zaljubi u pornoglumicu i na kraju otputuje u Budimpeštu kako bi je osobno upoznao, izjavio joj ljubav i zaprosio je; drugi se zvao Tanga i trebao je biti prvi u nizu kriminalističkih romana u kojima je protagonist detektiv imenom Juan Luis Manguerazo; treći je bio o mojem ocu kojeg sam uskrisio pa smo proždirali kajganu s kobasicama i žablje batake u El Figónu, restoranu u Cáceresu iz njegove mladosti u kojem smo nekoliko puta jeli ugodno se družeći.

Pokušao sam napisati te tri fikcije; nisam uspio ni s jednom.

Jednog mi je dana žena postavila ultimatum: ili ću se naručiti kod psihoanalitičara, ili će zatražiti razvod. Trebalo mi je vremena da – 12 –

posjetim psihoanalitičara kojeg mi je ona sama preporučila. Bio je to ćelav, distanciran i neodređen čovjek neprepoznatljiva naglaska (katkad se doimao Čileancem ili Meksikancem, katkad Kataloncem, ili možda čak Rusom) koji me prvih nekoliko susreta samo korio što sam k njemu došao gotovo na samrtnoj postelji. Čitav se život izrugujem psihoanalitičarima i njihovim pseudoznanstvenim opsjenama, ali lagao bih kad bih rekao da te seanse nisu pomogle: barem su mi pružale mjesto gdje sam plakao kao kišna godina; isto bih tako lagao kad ne bih priznao da sam više no jedanput bio na rubu da se dignem s kauča i šakama nasrnem na psihoanalitičara.

On me, što se ostaloga tiče, pokušao odmah dovesti do dva zaključka. Prvo, da krivac za sve moje nevolje nije roman bez fikcije ili stvarna priča, nego moja majka, što objašnjava činjenicu da sam često sa seanse odlazio sa željom da je zadavim čim je ponovno ugledam; drugi je zaključak bio da je moj život lakrdija, a ja lakrdijaš koji je izabrao književnost kako bi vodio slobodan, sretan i autentičan život, ali da vodim lažan, ropski i nesretan život, da se izdajem za romanopisca te da glumatam i da obmanjujem ljude, a zapravo sam običan varalica.

Ovaj drugi zaključak na kraju mi se učinio uvjerljivijim (i manje zgodnim) od prvoga. Taj me zaključak podsjetio na Marca; na Marca i jedan davni razgovor o Marcu u kojem sam prozvan prevarantom.

Ovdje se moram vratiti nekoliko godina unatrag, točno do trenutka kad je odjeknuo slučaj Marco. Taj je slučaj pokrenuo skandal koji je odjeknuo do najmanjega zakutka planeta, ali u Kataloniji, gdje se Marco rodio i proveo gotovo čitav život i gdje je bio veoma popularan, otkriće njegove prijevare izazvalo je jači šok nego igdje drugdje. Stoga je logično da je, makar samo zbog toga, pobudio i moje zanimanje. Ali ne samo zbog toga; usto, glagol “zanimati” nije posve precizan: slučaj Marco ne samo da je pobudio moje zanimanje, zapravo se istoga časa u meni začela ideja da pišem o njemu, kao da osjećam da u Marcu postoji nešto što se negdje duboko tiče i mene. Ovo me posljednje uznemirivalo; izazivalo je u meni i neku vrstu vrtoglavice, neku nejasnu strepnju. Valja reći da sam sve vrijeme koliko je u medijima trajao skandal proždirao sve što se pisalo – 13 –

o Marcu i kad sam saznao da neki meni bliski ljudi poznaju ili su poznavali Marca ili da su obratili pozornost na taj lik, pozvao sam ih kući na ručak kako bismo razgovarali o njemu.

Objed sam organizirao sredinom svibnja 2005., nedugo nakon što je odjeknuo skandal. U to sam doba predavao na Sveučilištu u Geroni i živio u predgrađu, u kućici okruženoj vrtom. Koliko se sjećam, nazočni su bili, osim mojega sina, žene i sestre Blance, moji dvoje kolega s Filozofskoga fakulteta: Anna Maria Garcia i Xavier Pla. Moja sestra Blanca jedina je među svima nama dobro poznavala Marca jer se nekoliko godina prije toga susrela s njime na Upravnom odboru FAPAC-a, udruge roditelja učenika kojoj su dugo godina oboje bili potpredsjednici: ona za područje Gerone; Marco za područje Barcelone. Na čuđenje svih nas Blanca je tijekom ručka opisala divnoga, hiperaktivnog, šarmantnog i brbljavoga starčića koji je ginuo za time da izađe na fotografiji i nije se ni trudila sakriti simpatije koje je svojevremeno osjećala prema velikom prevarantu i velikom prokletniku, govorila je o projektima, sastancima, anegdotama i putovanjima na kojima je bila s njime. Anna Maria i Xavier nisu osobno poznavali Marca (ili su ga poznavali samo površno), ali oboje su proučavali Holokaust i deportacije i doimali su se kao da su zagrijani za taj slučaj koliko i ja: Xavier, mladi profesor katalonske književnosti, posudio mi je nekoliko tekstova vezanih uz Marca, među njima i dva najpotpunija biografska teksta objavljena o njemu; Anna Maria pak, povjesničarka staroga kova koja nije izgubila uzvišeni koncept građanske odgovornosti u kojoj su odgajani intelektualci njezine generacije, imala je prijatelje i poznanike u Amical de Mauthausenu, udruzi logoraša kojom je predsjedao Marco, i sudjelovala je u Mauthausenu, nekoliko dana prije nego što je odjeknuo slučaj Marco, u obilježavanju šezdesete obljetnice oslobođenja nacističkih logora, gdje je i čula vijest o otkrivanju Marcove obmane i gdje je, k tomu, večerala s Benitom Bermejom, povjesničarom koji ga je netom bio raskrinkao. Koliko se sjećam, toga popodneva, dok smo razgovarali o Marcu u vrtu moje kuće, Xavier i ja bili smo prije svega zbunjeni; Blanca nešto između zbunjena i vesela (iako je povremeno pokušavala prikriti koliko se zabavlja, možda da nas ne – 14 –

raspali); Anna Maria je samo negodovala: sve je vrijeme ponavljala da je Marco besramnik, kompulzivni i bestidni lažljivac koji je namagarčio cijeli svijet, ali ponajviše žrtve najužasnijega zločina u povijesti. U jednom trenutku, kao da je iznenada postala svjesna dramatičnog dokaza, Anna Maria mi je rekla prodorno me gledajući: “Čuj, reci mi nešto: zašto si organizirao ovaj ručak? Zašto te zanima Marco? Da ne kaniš možda pisati o njemu?”

Ta su me tri oštroumna pitanja uhvatila nespremna i nisam znao što da odgovorim; Anna Maria me spasila od tišine.

“Slušaj, Javiere”, upozorila me ozbiljno. “Marca treba zaboraviti.

To je najveća kazna za to tašto čudovište.” Odmah se nasmiješila i dodala: “Stoga je razgovor o njemu završen: mijenjamo temu.”

Ne sjećam se jesmo li promijenili temu (mislim da jesmo, iako samo načas: odmah se Marco ponovno nametnuo), ali sjećam se da se nisam usudio javno priznati da je slutnja Anne Marije istinita i da sam razmišljao o tome da pišem o Marcu; nisam se ni usudio priznati povjesničarki da, ako i budem pisao o Marcu, to neću učiniti zato da govorim o njemu, nego zato da ga pokušam shvatiti, da pokušam shvatiti zašto je učinio to što je učinio. Nekoliko dana nakon toga (ili je to bilo tog istoga dana) pročitao sam u dnevniku El País nešto što me podsjetilo na savjet ili upozorenje Anne Marije.

Bilo je to pismo glavnom uredniku koje je potpisala neka Teresa Sala, kći logoraša iz Mauthausena i članica Amical de Mauthausena.

Nije to bilo pismo kakve srdite žene, nego ojađene i posramljene; pisalo je: “Ne mislim da moramo shvatiti razloge obmane gospodina Marca”; isto je tako pisalo: “Zastati i potražiti opravdanja za njegovo ponašanje znači ne shvatiti i obezvrijediti ostavštinu deportiranih”; i još: “Gospodin Marco morat će odsad živjeti sa svojom sramotom.”

To je napisala Teresa Sala u svojem pismu. To je bilo upravo suprotno od onoga što sam ja mislio. Ja sam mislio da je naša prva dužnost shvatiti. Shvatiti, dakako, ne znači oprostiti ili, kao što je pisala Teresa Sala, opravdati: bolje rečeno, znači upravo suprotno.

Misao i umjetnost, tako sam ja mislio, pokušavaju istražiti što smo, otkriti našu beskrajnu, dvojaku i kontradiktornu nepostojanost, iscrtati tako kote naše prirode: Shakespeare ili Dostojevski, mislio – 15 –

sam ja, osvjetljavaju moralne labirinte do njihovih najzabitijih rukavaca, dokazuju da ljubav može odvesti do ubojstva ili samoubojstva i uspijevaju u naumu da osjetimo sućut prema psihopatima ili bezdušnicima; to je njihova zadaća, mislio sam ja, jer dužnost umjetnosti (ili misli) počiva u tome da nam pokaže složenost života, s ciljem da postanemo složeniji, u tome da analizira kako funkcionira zlo kako bismo ga mogli izbjeći, čak i dobro, možda kako bismo ga mogli naučiti. Sve sam to ja mislio, ali pismo Terese Sala otkrivalo je neraspoloženje koje me ganulo; isto me tako podsjetilo da je u svome djelu Zar je to čovjek Primo Levi napisao govoreći o Auschwitzu ili o vlastitom iskustvu Auschwitza: “Možda ono što se dogodilo ne mora biti shvaćeno u smislu da shvatiti znači opravdati.” Znači li razumjeti isto što i opravdati? pitao sam se prije mnogo godina kad sam pročitao Levijevu rečenicu i zapitao sam se sad, kad sam pročitao pismo Terese Sala. Nije li to ipak naša dužnost? Nije li neophodno pokušati shvatiti svu zbunjujuću raznolikost stvarnosti, od najuzvišenijega do najgnjusnijega? Ili taj imperativ ne vrijedi za Holokaust? Jesam li ja bio u krivu i ne treba pokušati shvatiti krajnje zlo, te još mnogo manje nekoga tko, poput Marca, obmanjuje tim krajnjim zlom?

Ta su me pitanja salijetala još tjedan dana nakon toga, na večeri s prijateljima na kojoj sam, kako ću se sjetiti nekoliko godina poslije kad me moj psihoanalitičar doveo do zaključka da sam varalica, prozvan varalicom. Večera je organizirana u kući Marija Vargasa Llose u Madridu. Za razliku od ručka u mojoj kući, taj skup nije sazvan kako bi se razgovaralo o Marcu, ali neizbježno smo na kraju razgovarali i o njemu. Kažem neizbježno ne samo zato što smo svi nazočni – tek četvero ljudi, osim Vargasa Llose i njegove žene Patricije – s manje ili više zanimanja pratili slučaj nego i zato što je naš domaćin netom objavio članak u kojem ironično pozdravlja genijalni talent prevaranta Marca i želi mu dobrodošlicu u društvo pisaca.

S obzirom na to da ironija nije jača strana licemjera (ili kako licemjeri koriste svaku priliku da se sablažnjavaju i tako se razmeću svojom lažnom vrlinom pripisujući lažne grijehe ostalima), neki su licemjeri iziritirano odgovorili na članak Vargasa Llose kao da je on u svojem – 16 –

tekstu slavio laži velikoga varalice i vrlo bi vjerojatno razgovor nakon jela doveo do Marca putem te umjetne rasprave. Bilo kako bilo, neko smo dulje vrijeme razgovarali o Marcu, o Marcovim lažima, o njegovu nevjerojatnom talentu u laganju i lažnom predstavljanju, o Benitu Bermeju i o Amical de Mauthausenu; isto se tako sjećam da smo razgovarali o članku Claudija Magrisa koji je objavio Corriere della Sera pod naslovom “Lažljivac koji govori istinu” u kojem citira neka promišljanja Vargasa Llose o Marcu i razglaba o njima. Naravno, isko­ristio sam priliku da kažem sve što sam saznao o tome zahvaljujući Xavieru, Anni Mariji i svojoj sestri Blanci i u jednom je času Vargas Llosa prekinuo moje izlaganje.

“Ali, Javiere!” uzviknuo je iznenada uzrujano, razbarušene kose, pokazujući odlučno objema rukama na mene. “Nije li ti jasno? Marco je tvoj lik! Moraš pisati o njemu!” Žestok mi je komentar Vargasa Llose laskao, ali iz nekog razloga koji tad nisam shvatio isto mi je tako bilo neugodno; kako bih sakrio svoje nelagodno zadovoljstvo, nastavio sam govoriti, iznio sam da Marco nije fascinantan samo zbog sebe, nego zbog onoga što je otkrivao o drugima.

“Kao da svi imamo nešto od Marca”, čuo sam sebe kako ubrzano govorim. “Kao da smo svi mi pomalo prevaranti.”

Zašutio sam i, možda zato što nitko nije znao kako protumačiti moju tvrdnju, zavladala je čudna šutnja, preduga. Tad se to dogodilo.

Među gostima na toj večeri bio je Ignacio Martínez de Pisón, moj prijatelj i pisac poznat među svojim poznanicima po čuvenoj aragonskoj otvorenosti, koji je razbio čaroliju razornim komentarom: “Da, ti posebno.”

Svi su se smijali. I ja, ali manje: bio je to prvi put u životu da me netko nazove prevarantom; iako to nije bio prvi put da me netko povezuje s Marcom. Nekoliko dana nakon što je odjeknuo njegov slučaj, čitao sam u dnevniku El Punt (ili u nekim vijestima na internetu koje sastavlja dnevnik El Punt) članak u kojem se dogodila ista stvar. Zvao se “Laži”, potpisala ga je Sílvia Barroso i u njemu je autorica napisala da ju je slučaj Marco zatekao dok je čitala svršetak mojega romana u kojem pripovjedač objavljuje svoju odluku da “laže – 17 –

u svemu, samo zato da bolje ispriča istinu”. Dodala je da u svojim knjigama običavam istraživati granicu između istine i laži i da me nekom prilikom čula kako govorim da, katkad, “kako bismo došli do istine, moramo lagati”. Je li me Barrosica poistovjetila s Marcom?

Je li pokušavala reći da sam i ja prevarant, varalica? Nije, srećom, jer u nastavku dodaje: “Razlika između Cercasa i Marca leži u tome što pisac ima dopuštenje da laže.” Ali zapitao sam se te noći u tišini: a Pisón u domu Vargasa Llose? Je li se on šalio i je li njegova namjera bila da nas nasmije i izvuče razgovor iz slijepe ulice ili je njegova doskočica otkrivala njegovu nesposobnost da sakrije istinu iza toga zaklona koji zovemo lijepi odgoj? A Vargas Llosa? Što je on htio reći kad je rekao da je Marco moj lik? I Vargas Llosa je mislio da sam prevarant? Zašto je rekao da moram pisati o Marcu? Zato što je mislio da nitko o prevarantu ne može pisati bolje od prevaranta?

Po svršetku te večere satima sam se vrtio po krevetu u madridskome hotelu. Razmišljao sam o Pisónu i Sílviji Barroso. Razmišljao sam o Anni Mariji Garcia i Teresi Sala, o Primu Leviju i pitao sam se ima li itko pravo, ako shvatiti znači gotovo opravdati, pokušati shvatiti Enrica Marca te tako opravdati njegovu laž i hraniti njegovu taštinu. Rekao sam sebi da je Marco već rekao dovoljno laži i da se stoga više ne može doći do njegove istine putem fikcije, nego samo putem istine, putem romana bez fikcije ili putem stvarne priče, liše­­ne izmišljanja i mašte, i da je pokušaj gradnje takvoga djela s Marcovom pričom zadaća osuđena na propast: prvo, zato što se, kao što sam se prisjetio da je napisao Vargas Llosa, “prava istina o Marcu vjerojatno nikad neće saznati” (“nikad nećemo saznati intimnu istinu Enrica Marca, njegovu potrebu da izmisli drugi život”, napisao je Claudio Magris); i drugo, prema onome što je govorio Fernando Arrabal u paradoksu kojeg sam se također prisjetio: “Priča o lašcu. Lažac nema priču. Nitko se ne bi usudio ispričati kroniku laži ni iznijeti je kao istinitu priču. Kako je ispripovijedati bez laganja?” Stoga, bilo je nemoguće ispričati priču o Marcu; ili je barem bilo nemoguće ispričati je bez laganja. Zašto je onda pričati?

Zašto pokušavati napisati roman koji se ne može napisati? Zašto staviti preda se nemogući zadatak?

– 18 –

2.

Majka mu je bila luda. Zvala se Enriqueta Batlle Molins i, iako je Marco uvijek mislio da se rodila u Bredi, tihom seocetu na obronku Montsenyja, zapravo je rođena u Sabadellu, industrijskom gradu blizu Barcelone. Došla je u umobolnicu za žene u Sant Boi de Llobregatu 29. siječnja 1921. Prema dosjeu koji se ondje čuva, tri mjeseca prije toga razvela se od muža koji ju je zlostavljao; prema dosjeu, u međuvremenu je zarađivala za život obavljajući kućanske poslove od vrata do vrata.

Imala je trideset dvije godine i bila je u sedmome mjesecu trudnoće. Kad su je liječnici pregledali, bila je zbrkana, proturječna, imala je ideje proganjanja; prva je dijagnoza bila: “delirij o proganjanju s određenim degeneracijama”; 1930. promijenili su je u “prerana demencija”: ono što sad poznajemo kao shizofreniju. Na prvoj je strani dosjea njezina fotografija, možda uzeta na dan dolaska.

Pokazuje ženu crne, ravne kose, naglašenih crta lica, punih usana i izbočenih jagodica; njezine crne oči ne gledaju u kameru, ali iz čitave pojave izbija tužna i sjetna ljepota tragične heroine; nosi crnu pletenu vestu, a leđa, ramena i skute prekriva šalom koji pridržava u visini utrobe, kao da pokušava sakriti trudnoću koja se ne može sakriti ili kao da štiti svoje dijete koje ubrzo stiže. Ta žena ne zna da više nikad neće vidjeti ulicu i da ju je svijet ostavio na milost i nemilost njezinoj sudbini, zatvarajući je da se potpuno izgubi u svojem ludilu.

Nema manje dramatičnoga načina da se to kaže. Tijekom trideset pet godina koliko je Marcova majka provela u umobolnici, liječnici – 19 –

su je pregledali samo dvadeset pet puta (uobičajena je bila jedna vizita godišnje, ali nakon što je primljena, prošlo je osam godina bez vizita) i jedino liječenje koje su joj propisali sastojalo se u tome da radi u praonici, “s dobrim rezultatima”, navodi jedan od liječnika koji ju je njegovao. Ima mnogo bilješki poput ove; premda nisu sve tako drske, sve su kratke, napisane ovlaš i bude gorčinu. U početku je ustanovljeno dobro fizičko stanje bolesnice, ali i njezin egocentrizam, halucinacije (povrh svega slušne halucinacije) i povremeni nasilni ispadi; zatim, malo-pomalo, počinje i fizički propadati i kra­ jem četrdesetih godina bilješke opisuju samo klonulu ženu koja je u potpunosti izgubila smisao za orijentaciju, pamćenje i bilo kakva obilježja vlastitog identiteta, svedena na katatonično stanje. Umrla je 23. veljače 1956., prema dosjeu, od posljedica “angor pectorisa”. Čak je i dijagnoza bila pogrešna: nitko ne umire od angine pectoris; najvjerojatnije je umrla od akutnog infarkta miokarda.

– 20 –

Majka je rodila Marca u umobolnici, prema njegovim riječima 14. travnja; to je datum koji se javlja na njegovoj osobnoj iskaznici i na putovnici. Ali to je netočan datum: tu počinje Marcova fikcija, onoga dana kad je došao na svijet. Zapravo, u skladu s dosjeom njegove majke i s njegovim rodnim listom, Marco se rodio 12. travnja, dva dana prije onoga koji je odredio kao početak svojega života.

Zašto je tad lagao, zašto je promijenio datum? Odgovor je jednostavan: zato što mu je to omogućilo da od određenoga trenutka u životu može započinjati govore, razglabanja i sate povijesti uživo sa “Zovem se Enric Marco i rodio sam se 14. travnja 1921., točno deset godina prije proglašenja Druge republike u Španjolskoj”; a to mu je pak omogućivalo da se predstavlja, na implicitan ili eksplicitan način, kao čovjek vođen providnošću koji je iz prve ruke upoznao velika događanja toga stoljeća i koji se susreo s njihovim protagonistima, kao kompendij ili simbol ili sámo utjelovljenje povijesti svoje zemlje: na kraju krajeva, njegova je individualna biografija bila točan odraz kolektivne biografije Španjolske. Marco drži da je njegova laž bila isključivo didaktične naravi; pa ipak, teško je to ne smatrati nekom vrstom miga svijetu, nekim prozirnim načinom da nam na­ tukne da su, smještajući njegovo rođenje na tako odlučan datum u povijesti njegove zemlje, nebesa ili sudbina najavili da je taj čovjek predodređen da bude odlučan u povijesti države.

Iz dosjea umobolnice u Sant Boiju saznajemo još nešto: da je Marcova majka, dan nakon što je rodila, gledala kako joj otimaju dijete i daju ga njezinu suprugu, čovjeku od kojeg je utekla jer ju je zlostavljao ili je ona govorila da je zlostavlja. Je li Marco ikad više vidio majku? Kaže da jest. Kaže da ga je sestra njegova oca, teta Caterina – koja ga je dojila jer je izgubila dijete nekoliko tjedana prije njegova rođenja – vodila da je vidi kad je bio dijete, jedanput ili dvaput godišnje. Kaže da se dobro sjeća tih posjeta. Kaže da su on i teta Caterina čekali u velikoj dvorani golih i bijelih zidova, zajedno s članovima obitelji ostalih bolesnica, da izađe njegova majka. Kaže da bi nakon nekog vremena njegova majka izašla iz praonice i da je nosila kutu na zelene i bijele pruge i imala izgubljen pogled. Kaže da bi je on poljubio, ali da mu nikad ne bi uzvratila – 21 –

i da mu obično ne bi uputila ni jednu jedinu riječ, ni njemu ni njegovoj teti Caterini niti ikomu. Kaže da je često razgovarala sama sa sobom i da je gotovo uvijek govorila o njemu kao da nije stajao pred njome, kao da ga je izgubila. Kaže da se sjeća svoje tete Caterine, kad je već imao deset ili jedanaest godina, kako govori njegovoj majci pokazujući na njega: “Gle kako lijepoga sina imaš, Enriqueta: zove se Enrique, kao ti.” I kaže da se sjeća majke kako si snažno gnječi ruke i odgovara: “Da, da, to je baš lijep dječak, ali to nije moj sin”; i kaže da bi dodala, pokazujući kakvo dvogodišnje ili trogodišnje dijete koje bi trčalo po dvorani: “Moj je sin sigurno ovakav.”

Također kaže da tada to nije shvaćao, ali da je s godinama shvatio da je njegova majka to govorila jer ga se sjećala samo u dobi od dvije ili tri godine, kad je još imala proplamsaje bistrine. Kaže da bi joj katkad nosio jelo u posudi i da bi tek rijetko uspio razmijeniti pokoju rečenicu s njome. Kaže da mu je jednoga dana, nakon što je pojela ono što joj je donio u posudi, majka rekla da mnogo radi u praonici i da je to neugodan posao, ali da ona ne mari jer su joj rekli da će joj, ako bude mnogo radila, vratiti sina. Kaže da se ne sjeća kad je prestao posjećivati majku. Kaže da je to vjerojatno bilo kad su ga teta i tetak prestali voditi, možda kad je zašao u adolescentsku dob, tad već za rata, a možda čak i prije. Kaže da, bilo kako bilo, više nikad nije bio s njome, da više nije osjetio ni najmanju želju da je vidi, nije se ni najmanje brinuo, posve ju je zaboravio. (To nije sasvim točno: mnogo godina nakon toga prva je Marcova žena rekla svojoj kćeri Ani Maríji da je ona nagovorila Marca, kad su već bili u braku, da otiđu u sanatorij posjetiti njegovu majku; isto joj je tako rekla da su je vidjeli u nekoliko navrata i da se iz tih posjeta samo sjeća da je iz te žene izbijao prodoran miris lukšije te da nije prepoznavala svojega sina.) Kaže da je umrla sredinom pedesetih, ali da se uopće ne sjeća je li bio na njezinu sprovodu. Kaže da sad ne shvaća kako ju je mogao zanemariti u sanatoriju više od trideset godina i kako ju je mogao ostaviti da umre sama, premda dodaje da u tom razdoblju ima mno­ ­go toga što ne razumije. Kaže da sad mnogo misli na svoju majku, da je katkad sanja.

– 22 –

3.

Nisam razmišljao o tome da pišem o Enricu Marcu sve do četiri godine nakon što je odjeknuo njegov slučaj, kad sam netom bio objavio Anatomiju jedne pobune, stvarnu priču ili roman bez fikcije koji nije imao nikakve veze s Marcom i, uz pomoć psihoanalitičara, zaključio da sam prevarant i sjetio sam se svojeg prijatelja Pisóna koji me u madridskome domu Vargasa Llose nazvao varalicom.

U tom sam se času nalazio u jadnom stanju i osjećao sam da, ako se želim izvući iz njega, trebam fikcionalni roman, fiktivnu priču, a ne stvarnu – fikcija spašava, stvarnost ubija, ponavljao sam si – i da moja priča o Marcovu životu može biti samo stvarna priča jer je Marco već bio ispričao dovoljno fikcije o svojem životu, a dodavanje fikcije tim fikcijama bilo je redundantno, književno irelevantno; isto sam se tako prisjetio argumenata koji su me, četiri godine prije, tijekom besane noći u madridskome hotelu, uvjerili da se okanim knjige o Marcu prije nego što sam je i počeo pisati. Ali isto sam se tako prisjećao laskavog entuzijazma Vargasa Llose u njegovu domu u Madridu i rekao sam si da je možda istina da je Marco moj lik, rekao sam si da možda samo prevarant može napisati priču o drugom varalici i da, ako sam uistinu prevarant, možda nitko ne može bolje od mene ispričati priču o Marcu. K tomu, u te četiri godine koliko sam potrošio na pisanje knjige koju sam netom bio objavio ni u jednom trenutku nisam sasvim zaboravio Marca, uvijek sam bio svjestan da je tu negdje, u sobi, da me uznemiruje, zavodljiv i opasan, poput granate koju ću prije ili poslije morati baciti da mi ne pukne u rukama, poput priče koju ću prije ili poslije morati – 23 –

ispripovijedati kako bih je se otarasio. Odlučio sam da je došlo vrijeme da pokušam; ili barem da je bolje pokušati nego nastaviti se praćakati u kaljuži malodušja.

Odlučnost je trajala jedva tjedan dana, taman toliko koliko mi je trebalo da uronim u priču i otkrijem zahvaljujući internetu, na vlastito iznenađenje, da nitko nije napisao knjigu o Marcu, ali isto tako i na vlastito razočaranje (i uz duboko olakšanje) da je upravo premijerno bio prikazan film o njemu. Zvao se Ich bin Enric Marco, bio je djelo dvojice mladih argentinskih redatelja, Santiaga Fillola i Lucasa Vermala, i bio je prikazan na filmskome festivalu. Razočaranje je bilo plod iznenadne izvjesnosti: ako je netko slikama ispričao priču o Marcu, nije imalo smisla da je ja ispričam riječima (otud olakšanje).

U svakom slučaju, osjećao sam znatiželju da vidim film i saznao sam da jedan od redatelja, Santiago Fillol, živi u Barceloni kao i ja. Nabavio sam njegov broj telefona, nazvao sam ga, dogovorili smo se.

Dogovorili smo se u restoranu na Trgu Virreina, u četvrti Gracia.

Pokazalo se da je Fillol oniži tridesetogodišnjak, crnokos i slabunjav, s rijetkom bradom i brkovima i intelektualnim naočalama: isto tako, jedan od onih Argentinaca koji kao da su pročitali sve knjige i vidjeli sve filmove i radije bi da im odrežu ruku nego da upotrijebe bilo kakav klišej. Donio mi je kopiju svojeg filma na DVD-u. Dok smo jeli, razgovarali smo o filmu, o snimanju, o nekoliko tjedana suživota s Marcom, ponajviše smo razgovarali o Marcu. Tek za desertom Santi me priupitao kanim li pisati o njemu. Rekao sam ne.

“Vi ste već ispričali priču”, iznio sam uživajući u rožati i pokazujući na njegov film. “Zašto da je ja još jednom ispričam?”

“Ne, ne”, požurio se proturječiti mi Santi, koji je preskočio desert i naručio kavu. “Mi smo samo snimali dokumentarac, ali nismo ispričali čitavu priču o Enricu. To tek treba učiniti.”

Malo mi je nedostajalo da mu kažem da se možda čitava priča o Marcu i ne može ispričati i da citiram Vargasa Llosu, Magrisa i Arrabala. Odvratio sam: “Da, činjenica je da sam mislio da će dosad barem tucet španjolskih pisaca napisati nešto o Marcu. Ali čini mi se da to nije učinio nijedan.”

– 24 –

“Koliko ja znam, nije”, potvrdio je Santi. “Ma, mislim da je netko čak i pokušao, ali odmah se preplašio. Je li ti to čudno? Meni nije.

U priči o Enricu svi ispadnu seronje, počevši od samog Enrica, a slijede ga novinari i povjesničari i na kraju političari; ukratko: čitava zemlja. Ako želiš ispričati priču o Enricu, trebaš nagaziti na žulj, a to nitko ne voli. Nitko ne voli biti nezvani gost, zar ne?

A najmanje španjolski pisci.”

Santi se sigurno prepao moje cehovske ili patriotske reakcije jer se odmah nekako neodređeno ispričao. Rekao sam mu da se ne mora ispričavati.

“Ne moram, znam, samo... No...” Nestašan osmijeh izduljio mu je usne ispod rijetkoga brka umrljanoga kavom. “Znaš, veoma volim književnost, dosta čitam, i španjolsku književnost; ali, onako iskre­ ­no, današnji španjolski pisci čine mi se pomalo banalni, da ne kažem kukavice; ne pišu ono što im izlazi iz utrobe, nego ono što misle da bi trebali pisati ili što će se svidjeti kritičarima, a rezultat je da ne otiđu dalje od kićenja ili snobizma.”

Nisam mu rekao da ni ja nisam bolji od kolega jer sam na vrijeme shvatio da bi se on, ako to učinim, mogao osjetiti primoranim da laže, da kaže da jesam. Santi me požurivao da pogledam film kako bih se uvjerio da nema razloga da moja knjiga bude nekompatibilna s njime i ponudio mi je dokumentaciju koju su skupili za snimanje i svu pomoć koju zatrebam.

“Ne znam”, rekao sam mu nakon što sam mu zahvalio na velikodušnosti; onda sam mu govorio o knjizi koju sam tek objavio, o svojoj stvarnoj priči i ispričao sam se: “Zapravo mi je dosta stvarnosti. Došao sam do zaključka da stvarnost ubija i da fikcija spašava.

Sad trebam malo fikcije.”

Santi se grohotom nasmijao.

“S Enricom ćeš je imati preko glave!” objasnio je. “Enric je čista fikcija. Nije li ti jasno? On je neiscrpna fikcija, fikcija utisnuta u stvarnost, utjelovljena u njoj. Enric je kao don Quijote: nije se mogao pomiriti s time da živi osrednji život, htio je živjeti bez ograničenja; a, budući da mu se takav život nije nudio, izmislio si je drukčiji.”

“Govoriš o Marcu kao da je junak”, upozorio sam ga.

– 25 –

“Ali i jest: junak i negativac, istovremeno; ili junak i negativac i lakrdijaš. Stvar je toliko komplicirana; i toliko zanimljiva. Ne znam mogu li druge tvoje fikcije čekati, ali ova ne može: Enric ima osamdeset osam godina. Može umrijeti svakog dana i njegova će priča ostati neispričana. No”, zaključio je, “čini što te volja. Nadam se da će ti se film svidjeti.”

Film ne samo da mi se svidio: silno mi se svidio. K tomu, uvjerio sam se da Santi ima pravo i da on i Lucas Vermal nisu htjeli ispričati čitavu priču o Marcu; možda je to, za početak, glavna vrlina filma.

On je samo sučeljavao izmišljenu Marcovu priču – prema kojoj je po svršetku Građanskoga rata ilegalno prebjegao u Francusku, bio zatočen u Marseillesu od Pétainove policije i potom predan Gestapu, bio deportiran u Njemačku i upućen u logor Flossenbürg blizu Münchena, s pravom pričom – prema kojoj je otišao u Njemačku, da, ali kao dobrovoljni radnik u okviru sporazuma Hitlera i Franca, i proveo je nekoliko mjeseci u zatvoru, da, ali u običnom zatvoru u Kielu, na sjeveru zemlje. No ostalo je tu mnogo priča koje treba ispričati i mnogo pitanja u zraku: odakle se stvorio Enric Marco?

Kako je izgledao njegov život prije i poslije skandala koji je izazvalo otkriće o njegovoj prijevari? Zašto je učinio to što je učinio? Je li lagao samo jedanput, u vezi s boravkom u logoru Flossenbürgu, ili je čitav život proveo u lažima? I na kraju: tko je zapravo bio Enric Marco? Iako je bio odličan, ili baš zbog toga, film Santija i Lucasa Vermala nije odgovarao na ta pitanja, nije iscrpio niti je imao namjeru iscrpiti Marcov lik i stoga sam, nakon što sam ga pogledao, nazvao Santija, čestitao mu na uratku i zamolio ga da se zauzme da Marco pristane na razgovor sa mnom.

“Dakle pisat ćeš knjigu?” upitao me Santi.

“Možda”, odvratio sam. “Barem ću pokušati.”

“Tip se ne boji, čovječe!” čuo sam ga kako viče, kao da razgovara s nekim drugim; i potom je nastavio: “Ne beri brigu. Još danas ću organizirati susret s Enricom. Idem s tobom do njega.”

Razgovor je organiziran nekoliko dana nakon toga u Sant Cugatu, gradiću blizu Barcelone. Santi i ja otišli smo vlakom; nakon – 26 –

što smo sišli na stanicu, odšetali smo se do Marcova doma, na zad­ njem katu na Šetalištu Celler, u novom dijelu grada gdje je, prema onomu što mi je rekao Santi, naš čovjek živio do prije nekoliko godina sa ženom i dvjema kćerima, a gdje sad živi samo sa ženom.

Ne znam je li nam vrata njihova doma otvorila ona ili Marco, ali znam da je prvi dojam koji je na mene ostavio Marco bio neugodan, malo monstruozan: učinio mi se kao kakav patuljak. Napola ćelav patuljak, crnokos, nabit, jak i brkat, koji bi sjeo i odmah se digao, koji je donosio i odnosio papire, knjige i dokumente i koji je nespokojno odlazio i dolazio iz blagovaonice u galeriju s velikim prozorima koji su gledali na terasu otvorenu prema osunčanom nebu toga ljetnoga podneva, ni u jednom času nije prestao govoriti o sebi, o mojoj sestri Blanci, o filmu koji je snimio sa Santijem i o mojim knjigama i člancima, pokušavajući mi laskati ili dodvoriti mi se.

Meni se činilo nevjerojatnim da ta hodajuća turbina ima osamdeset osam godina. Unatoč majušnomu tijelu i staračkim pjegama koje su mu prošarale kožu u oči su upadale njegova zvjerska energija i mladenačka vitalnost koje su izbijale iz njegovih očiju i pokreta; nije sačuvao previše kose na glavi, ali imao je guste brkove, potpuno crne; u visini prsnih mišića nosio je zapetu na vesti sićušnu zastavicu Druge republike. Njegova žena, koja se zvala Dani, stisnula je Santiju i meni ruku i kratko porazgovarala s nama, iako se ne sjećam o čemu je govorila jer slušajući je i gledajući je nisam mogao, a da se ne zapitam što je osjećala ta niska, nježna, nasmiješena žena, mnogo mlađa od Marca, kad je odjeknuo skandal i kad se njezin muž pretvorio u velikoga prevaranta i velikoga prokletnika, što je mislila kad je saznala da ju je nekoliko desetljeća obmanjivao kao što je obmanjivao čitav svijet. Marcova je žena odmah otišla. Dotad je Santi već neko vrijeme hodao amo-tamo za Marcom i pokušavao zaustaviti njegovu nezaustavljivu bujicu riječi s namjerom da mu objasni razlog našega posjeta. Dok sam ga gledao, osjetio sam prema njemu mješavinu zahvalnosti, divljenja i sućuti; zahvalnosti zbog njegova napora da mi pomogne; divljenja jer se doimao kao krotitelj koji uzalud pokušava umiriti zvijer; sućuti jer je, kako bi snimio film, morao danju i noću podnositi Marca tijekom onih tjedana – 27 –

snimanja. Što se mene tiče, prvi snažan dojam tjelesne neugode koji sam osjetio pred Marcom produljio se u snažan dojam moralne neugode: stajao sam u blagovaonici njegove kuće, gledao ga kako dolazi i odlazi u Santijevoj pratnji, zapitao sam se kog vraga radim ondje i mrzio sam se svim srcem što sam išao vidjeti toga savršenoga lakrdijaša, lukavoga lažljivca i potpunog besramnika, i što sam bio spreman provesti tjedne slušajući njegovu priču kako bih napisao svoju prokletu knjigu, umjesto da iskoristim to vrijeme družeći se sa svojom majkom, osobom koja, ma što rekao moj psihoanalitičar, u životu nije ubila ni mušicu, koja se unatoč tomu ispovijedala i pričešćivala svakoga tjedna i ako je što trebala, sad kad je obu­ dovjela, bilo je to da je njezin sin sasluša. Pomislio sam da Santi i Lucas Vermal nisu dvojica hrabrih ljudi: oni su bili dva junaka.

Pomislio sam da nisam u stanju ponoviti njihov pothvat. Pomislio sam da sam ja zapravo jednako besraman kao i Marco i upravo u tom trenutku, s ponovnim olakšanjem, odlučio sam da ni za što na svijetu neću pisati knjigu o njemu.

Od ostatka toga susreta u Sant Cugatu sjećam se samo dviju stvari, ali ih se dobro sjećam. Prva je da smo, kako bismo opravdali put, Santi, Marco i ja ručali u La Tagliatelli, talijanskom restoranu smještenom preko puta Marcove kuće, i da sam, kako bih im se odužio za vrijeme koje su zbog mene izgubili, ja platio račun. Druga je da je tijekom ručka, dok sam halapljivo jeo pikantnu tjesteninu i praznio velike čaše crnoga vina, Marco na Santija i mene sasuo bujicu besramne samohvale i nevjerojatnih opravdanja (u kojima je, kako sam u čuđenju zamijetio, Marco povremeno prelazio iz prve osobe u treću, kao da ne govori o sebi): bio je ljudina, velik čovjek i su­ osjećajna i veoma humana osoba, neumoran borac za dobru stvar i zato je toliko ljudi govorilo divote o njemu. “Samo pazite”, upozorio me za početak. “Ako budete ružno govorili o Enricu Marcu, naići ćete na mnogo ljudi koji će vam reći: ‘Vi ne poznajete Enrica Marca: uistinu, on je izvanredna osoba, dojmljiva, s mnogo vrlina.’” “Uistinu”, upozorio me poslije, “ako bi se jednoga dana pročulo da je Enric Marco umro, Trg Cataluña bio bi premalen da primi sve one koji bi ga došli oplakivati.” Takav je bio: svi su ga voljeli i divili mu – 28 –

se, obitelj ga je obožavala, imao je desetke, stotine prijatelja koji mu unatoč svemu nisu okrenuli leđa, ljude koji su bili spremni sve učiniti za njega. Pokazao je srčanost i dostojanstvo, posvuda je bio lider, u četvrti u kojoj je odrastao, u mladosti u vojsci i u godinama provedenim u Njemačkoj; i poslije u zreloj dobi: u godinama ilegalne borbe protiv frankizma, na fakultetu, u CNT-u – anarhističkom sindikatu kojemu je u sedamdesetima bio generalni tajnik, i u FAPAC-u – udruzi roditelja učenika kojoj je u osamdesetima i de­ vedesetima bio potpredsjednik; isto tako i u Amical de Mauthausenu. I nigdje nije tražio da bude glavni junak; upravo suprotno: nije mu trebao nikakav protagonizam, nije bio egocentrična ni samozadovoljna osoba, to treba odmah razjasniti. Drugi su ga gurali na mjesto vođe i protagonista, drugi su ga stalno molili: “Učini to ti, mi se ne usudimo”; “Govori ti, ti si slatkorječiv i imaš energiju i tako si inteligentan i znaš sve zavesti, ganuti i uvjeriti.” I on se žrtvovao i poslušao ih. Glasovitost, slava i divljenje ostalih progonili su ga čitav život, a on je samo bježao od toga, istina, ne odveć uspješno.

Kad je čovjek takav, nije lako biti skroman, ali on je u tome uspio.

Ljudi su ga primjerice uporno smatrali junakom, uvijek je bilo tako, bila je to prava manija; pa ipak, on je to mrzio, pokušavao izbjeći na sve načine, nije volio što ga uzdižu, što veličaju njegov lik, uvijek je bio skroman čovjek, bez ikakvih pretenzija. Ali učenici i profesori u školama u kojima je držao predavanja dok je bio predsjednik Amical de Mauthausena govorili su mu iz dana u dan: “Iako govorite da niste junak, junak ste; junak ste upravo zato što govorite da niste junak.” A on bi se ljutio i odgovarao: “Enric Marco nije junak, ni u kojem slučaju. Drukčiji jest, to svakako, priznajem, ali ne i izuzetan. Uistinu, čitav se život samo neumorno i svim silama borio za mir, za solidarnost, za slobodu, za društvenu pravdu, za ljudska prava, za širenje kulture i sjećanja, i nije mario za opasnosti i osobne interese. To je sve.” Tako im je odgovarao. I to je bila istina. Uvijek je bio gdje je bio najpotrebniji, nikad nije prestajao pomagati, činiti i promicati dobro, uvijek je bio uzoran borac, uzoran radnik, drug, muž i uzoran otac, čovjek koji je sve dao za druge. I kako su mu uzvratili? Onim prijezirom, onom šutnjom i onim sramotnim – 29 –

izopćenjem na koje su ga osudili otkad je izbio skandal. Da je pogriješio? Da je rekao da je bio zatočen u nacističkom logoru, a zapravo nije bio? A tko ne griješi? Tko može prvi baciti kamen? Mnogi, očito, jer na njega nisu bacili jedan kamen, već tisuće njih, nemilosrdno su ga kamenovali, masakrirali i ponižavali, bio je žrtva okrutnoga linča. I bila je istina, priznao je, učinio je pogrešku, ali u dobroj namjeri. Nije obmanjivao, nije bio lakrdijaš ni prevarant, kao što su govorili o njemu; samo je malo izmijenio činjenice: sve što je govorio o nacističkom užasu bilo je dokumentirano i nije bila laž, iako je on bio prevarant; sve što je rekao o sebi bila je istina, iako je malo izmijenio scenarij. Donio je glupu odluku jer nije morao izmisliti životopis pripadnika pokreta otpora i žrtve nacista, jer on jest bio pripadnik pokreta otpora i žrtva nacista, stvarno ga je Gestapo uhitio i stvarno je bio zatvorenik u nacističkoj Njemačkoj, doduše ne u koncentracijskom logoru, nego u zatvoru, ali koja je razlika između te dvije stvari? Sve je to bilo dokumentirano, zar nisam vidio Santijev film? I onda, kako su se žrtve usudile reći da nije jedan od njih samo zato što nije bio u nacističkom logoru, nego u nacističkom zatvoru? Rekao je stvari koje ne stoje, to da, nakitio je ili ušminkao ili izmijenio istinu, to da, ali nije to učinio iz egoizma, nego iz velikodušnosti, ne iz taštine, nego iz altruizma, kako bi poučio nove generacije sjećanju na užas, kako bi vratio povijesno sjećanje te zemlje sklone zaboravu, on je bio veliki pokretač, ako ne i glavni pokretač vraćanja povijesnoga sjećanja u Španjolskoj, sjećanja na žrtve rata i poraća, frankizma, fašizma i nacizma, kad je došao u Amical de Mauthausen, bivši logoraši i preživjeli iz nacističkih logora bili su mrtvi ili stari ili na izmaku snaga, kako će oni prenijeti poruku? Tko je to mogao učiniti bolje od njega koji je još bio mlad i u snazi, i k tomu je još bio povjesničar? Jesam li znao da je studirao povijest? Tko je bolje od njega mogao dati glas onima koji ga više nisu imali? Zar je trebao dopustiti da posljednji španjolski svjedoci nacističkog divljaštva ostanu nijemi, da sve što su proživjeli padne u zaborav i da se njihova lekcija zauvijek zaboravi? Činjenica je da je mogao postati i veliki povjesničar, na fakultetu su mu to profesori često govorili, ali nije to htio biti. Znam li zašto? Zato što je povijest – 30 –

suhoparna građa, hladna i beživotna, apstrakcija koja mlade više ne zanima; on je u njima probudio ljubav prema njoj, on im ju je približio: u bezbrojnim predavanjima koja je držao predstavljao je djeci povijest iz prvog lica, opipljivu i konkretnu, ne štedeći ih krvi, znoja i žuči, on im je približio povijest sa svim svojim koloritom, svojim osjećajem, svojom emocijom, svojom pustolovinom i svojim juna­ štvom, on ju je utjelovljivao i oživljavao pred njima, i zahvaljujući toj taktici djeca su stekla znanje i svijest o prošlosti. Zar je to loše? Što je loše učinio? Zašto su ga osudili bez suđenja i mogućnosti žalbe?

Bio je ključan za Amical de Mauthausen, pokrenuo je vraćanje povijesnoga sjećanja, širio je poznavanje povijesti među mladima, borio se za radnička prava, za bolje javno obrazovanje, za slobodu svoje zemlje, riskirajući vlastiti život i trpeći mučenja tijekom užasnih godina frankizma, borio se prvo za pobjedu Druge republike, a potom protiv Franca tijekom rata i poraća, i zato su ga kaznili? Zar nije učinio baš ništa dobro? Zaslužio je tu kaznu? Je li pravedno što su ga pretvorili u kriminalca? Zar nije bilo pravih kriminalaca koje je trebalo osuditi? A Kissinger? A Bush? A Blair? A Aznar? U svakom slučaju, on nije kanio tražiti oprost, nije učinio ništa loše, nije počinio nikakav zločin, nije tražio da ga rehabilitiraju. I to je trebalo biti jasno. Ništa od javne rehabilitacije, nije mu to trebalo, njemu je bila dovoljna ljubav njegove žene, njegovih kćeri i prijatelja. Nije tražio da mu vrate opće priznanje koje su mu uskratili nakon što ga je itekako zaslužio, poštovanje, naklonost i divljenje koje su svi osjećali, njegov ugled izuzetnoga čovjeka koji je na izuzetan način pridonio širenju znanja o prošlosti i poboljšanju čovječanstva. Ne. Dobro je znao da je zadužio svijet, ali nije kanio naplatiti taj dug.

Samo je želio vratiti glas, skinuti si povez s usana, moći se obraniti i reći istinu ili barem svoju verziju istine, moći je reći mladima i ne tako mladima, svima onima koji su mu vjerovali, koji su ga kovali u zvijezde i voljeli. I ostaviti svojoj obitelji neokaljano ime i moći umrijeti u miru. Samo je to želio. A u tome mu ja, kao veliki pisac, koji piše tako divne knjige i članke i kojeg je poznavao i volio i prije nego što me upoznao, jer poznaje i voli moju sestru Blancu, mogu biti od velike koristi. Pazite: ne samo da mogu biti od velike koristi – 31 –

njemu, što je nevažno; mogu biti od koristi svima ako napišem knji­ ­gu o njegovu stvarnom životu.

“Dobro”, rekao je Santi čim smo se oprostili od Marca na vratima La Tagliatelle te se zaputili prema stanici vlaka, “što kažeš na starčića?”

Pričekao sam da se dovoljno udaljimo od Marca i rekao, ili gotovo viknuo: “Užas! Pravi užas!”

Na putu natrag, prema Barceloni, olakšao sam dušu: rekao sam Santiju što mislim o Marcu. Rekao sam mu da ne samo da je okorjeli lažljivac; također je manipulator, nitkov i besramni ulizica koji me htio iskoristiti kako bi oprao svoje izmišljotine i zlodjela. Rekao sam mu da mi na kraj pameti ne pada pisati o Marcovu životu jer mislim da je užasan čovjek i zato što Marco nije fikcija, nego jeziva stvarnost, a da meni treba fikcija. Rekao sam mu da je, k tome, nemoguće pisati priču o Marcu i, da, citirao sam Vargasa Llosu i Magrisa, čak i Arrabala i njegovu teoriju da lažljivac nema priču ili da ju je nemoguće ispripovijedati bez laganja. Rekao sam mu čak da je, sve i da je moguće ispričati Marcovu priču, to nemoralno jer ispričati je – ovdje sam citirao Prima Levija i Teresu Sala – znači pokušati shvatiti Marca, a pokušati shvatiti Marca gotovo da znači opravdati ga i potom sam zaključio – ne znam jesam li citirao Annu Mariju García – da je najbolje što se može učiniti s tim taštim i samoljubivim čudovištem ne pisati o njemu, pustiti ga da gnjili u svojoj nečasnoj samoći. Santi me strpljivo slušao, povremeno se smijući, ne zamarajući se time da raspravlja o mojim argumentima, pokušavajući uzalud ublažiti moj gnjev nezamjenjivom buenosaireškom ironijom, i kad smo sišli iz vlaka u Barceloni, predložio mi je da otiđemo na kavu.

“Ni slučajno!” odvratio sam mu gotovo opet vičući. “Iz ovih stopa idem vidjeti svoju majku!”

Krajem te iste godine u kinima je prikazan Ich bin Enric Marco, film Santija Fillola i Lucasa Vermala, a 27. prosinca objavio sam – 32 –

u dnevniku El País članak o njemu. Bio je naslovljen “Ja sam Enric Marco”. Napisao sam ovo: “Dana 11. svibnja 2005. otkrivena je istina: Enric Marco je prevarant. Proteklih je dvadeset i sedam godina Marco glumio da je zatvorenik 6448 iz njemačkoga koncentracijskog logora Flossen­ bürga; živio je tu laž i oživio ju je: u ta gotovo tri desetljeća Marco je održao stotine govora o svojem iskustvu nacizma, predsjedao je Amical de Mauthausenom, udrugom koja okuplja Španjolce koji su bili deportirani u nacističke logore, primio je važne počasti i odlikovanja, a jednom je prilikom, 27. siječnja 2005., ganuo do suza španjolske parlamentarce okupljene u Zastupničkom kongresu dok je prvi put odavao počast gotovo devet tisuća španjolskih republikanaca koje je deportirao Treći Reich; što se ostaloga tiče, samo je otkriće podvale u posljednji čas spriječilo da, tri i pol mjeseca nakon te zvjezdane interpretacije, Marco nadmaši samoga sebe držeći govor u logoru Mauthausenu pred predsjednikom vlade Joséom Luisom Rodríguezom Zapaterom i drugim visokim dužnosnicima, tijekom obilježavanja šezdesete godišnjice kraja nacističkoga delirija.

Mnogi od vas prisjetit će se slučaja koji je obišao svijet i punio novine člancima punim pogrda protiv Marca; iznimka je članak koji mu je posvetio Mario Vargas Llosa: naslovio ga je ‘Jeziv i genijalan’. Prvi je pridjev očito točan; i drugi je: moraš biti genijalac da gotovo trideset godina varaš sve oko sebe, uključujući obitelj, prijatelje, drugove u Amical de Mauthausenu, čak i pokojega zatvorenika iz Flossenbürga koji ga je prepoznao kao druga po nevolji.

Genij ili gotovo genij. Jer činjenica je da je teško oduprijeti se pomisli da su određene kolektivne slabosti omogućile uspjeh Marcove farse. On je, za početak, bio plod dvaju paralelnih i nepobjedivih ugleda: ugleda žrtve i ugleda svjedoka; nitko se ne usudi dovesti u pitanje autoritet žrtve, nitko se ne usudi dovesti u pitanje autoritet svjedoka: malodušno popuštanje ovoj dvostrukoj ucjeni – prvoj moralnoga, a drugoj intelektualnoga karaktera – podmazalo je Marcovu prijevaru. Pomogle su barem još dvije stvari. Jedna je naše relativno nepoznavanje nedavne prošlosti općenito, a osobito nacizma: iako se Marco prodavao kao lijek protiv toga nacionalnog – 33 –

defekta, zapravo je bio najbolji dokaz njegova postojanja. Druga stvar možda nije toliko očita. Nema sumnje da je u ovom času najveći neprijatelj ljevice sama ljevica; odnosno: kič ljevice; odnosno: pretvaranje diskursa ljevice u praznu ljusku, u licemjerni i kićeni sentimentalizam koji desnica uporno naziva odličnim. E, pa, u svojim javnim intervencijama Marco je spretno znao utjeloviti tu prostituciju ili poraz ljevice; ili drukčije rečeno: Marcove laži mogle su zadovoljiti masovnu ljevičarsku potrebu za otrovnim sentimentalnim krmivom začinjenim dobrom povijesnom sviješću. Implikacije slu­čaja Marco, ipak, nisu samo političke ili historijske; one su i moralne. Već neko vrijeme psihologija uporno drži da jedva da možemo živjeti bez laži, da je čovjek životinja koja laže: život u društvu obično zahtijeva onu dozu laži koju nazivamo pristojnošću (a koju samo licemjeri brkaju s licemjerjem); Marco je pretjerao i monstru­ ozno izopačio tu ljudsku potrebu. U tom smislu sliči don Quijoteu ili Emmi Bovary, drugim dvoma velikim lašcima koji se nisu, kao ni Marco, pomirili sa sivilom svojega stvarnog života, pa su izmislili i živjeli fiktivan herojski život; u tom slučaju postoji nešto u Marcovoj sudbini, kao i u sudbini don Quijotea ili Bovaryice, a što se tiče svih nas: svi glumimo neku ulogu; svi smo ono što nismo; svi smo, na neki način, Enric Marco.

Možda su baš stoga Santiago Fillol i Lucas Vermal tako nazvali dokumentarac o Marcu koji se ovih dana premijerno prikazuje: Ich bin Enric Marco. Film ima mnogo odlika, ali ostalo mi je mjesta da istaknem samo dvije. Prva je njegova skromnost: Fillol i Vermal ne pokušavaju iscrpiti kompleksnost lika; iz tog ograničenja film izvlači svu svoju snagu. Druga odlika nije manje ključna. Kao što svaki dobri lažljivac zna, laž pobijedi samo ako je izgrađena na istinama; Marcova laž nije bila nikakva iznimka: bila je istina da je tijekom rata bio u nacističkoj Njemačkoj, ali nije istina da je ondje bio kao republikanski zatvorenik, nego kao Francov dobrovoljni radnik; činjenica je da su ga nacisti zatvorili, ali nije istina da su ga zatvorili u logor Flossenbürg, nego u grad Kiel, i to ne zbog njegova antifašističkoga djelovanja, nego, možda, iz pukog očaja. Fillol i Vermal imaju pravo kad vode Marca do laži preko istine, a ne obratno, i na – 34 –

taj ga način ne pokazuju samo kako se grčevito bori sa svojom laži nego i kako se bori da iskupi istinu iz svoje laži, kako se još uvijek bori da iskupi sebe kao žrtvu, kako se još uvijek bori da nametne laž istini, kako se bori za samoga sebe. Kako se bori. To je fascinantan lik. To je fascinantan film. Otiđite ga pogledati.”

– 35 –

– 372 –

Javier Cercas, jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, rođen je 1962. Na Sveučilištu u Geroni predavao je španjolsku književnost i stalni je suradnik katalonskog izdanja El Paísa. Objavio je zbirku pripovjedaka Relatos reales (Istinite priče, 2000.) i dva hvaljena romana, El móvil (Motiv, 1987.) i El vientre de la ballena (Kitov trbuh, 1997.). Svjetski uspjeh postigao je romanom Salaminski vojnici (2005.). Objavio je još i romane Brzina svjetlosti, 2005., Anatomija jedne pobune, 2009., Las leyes de la frontera (Zakoni granice), 2012., te najnoviji roman El monarca de las sombras (Vladar sjena, 2017.).

– 373 –

– 374 –

Silvana Roglić rođena je 1971. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti.

Prevodi filmove i dokumentarne emisije. Do sada je prevela knjige brojnih španjolskih i latinoameričkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalbán, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes, Ariel Magnus i Clara Usón.

– 375 –

– 376 –

Sadržaj

prvi dio Ljuska luka

9

drugi dio Romanopisac o sebi

129

trec´i dio Ikarov (ili Ikarusov) let

219

epilog Slijepa točka

331

Zahvala 371 O autoru O prevoditeljici

373 375

– 377 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn ovitka Vedran Klemens Godina izdanja 2017., listopad Tisak Og grafika, Jastrebarsko ISBN 978-953-266-903-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 – 378 –

– 379 –

P

roslavljeni španjolski književnik Javier Cercas dugo je bio uvjeren da se priča o Enricu Marcu ne može pretvoriti u roman: premda fascinantna i istinita, sadržavala je previše fikcije, za koju se — umjesto pisca — već pobrinuo njezin glavni lik.

Tko je Enric Marco? Nekadašnji anarhist i republikanski vojnik, čovjek koji je svojim potresnim svjedočanstvima preživjeloga iz nacističkoga koncentracijskog logora Flossenbürga stekao status građanskog junaka i postao nositeljem najuglednijih priznanja, u središtu pozornosti svjetskih medija našao se 2005., kad je kao predsjednik glavnog španjolskog udruženja preživjelih logoraša trebao govoriti prigodom šezdesete godišnjice oslobođenja logora Mauthausena. Govor međutim nikada nije održao. Nekoliko dana prije toga otkriveno je da Marco nikada nije bio zatočen u Flossenbürgu, da je u Hitlerovu Njemačku otišao dragovoljno, kao radnik, i — doslovce preko noći — junak je postao prevarant, a pravednik prokletnik.

Desetljeće poslije, svim svojim sumnjama usprkos, Javier Cercas dohvatio se enigme Enrica Marca i napisao Prevaranta. Dok u razgovorima s vitalnim devedesetdvogodišnjakom pokušava rasplesti klupko istina i laži, Cercas još jednom zaranja u burnu povijest španjolskog 20. stoljeća, ali i mnogo dublje — sve do naše potrebe za (samo)zavaravanjem i konformizmom, do naše ne­ utažive žeđi da nas vole, do naših suprotstavljenih strasti: one za istinom i one za fikcijom.

– 380 –

169,00 kn

ISBN 978-953266903-9

www.fraktura.hr