Page 1

Đurđa Knežević

Pravila igre Pravila igre

-1-


Od iste autorice u izdanju Frakture Disanje nemani Sladoled od vanilije Feminizam i kako ga steći Meki trbuh jednoroga

-2-


Đurđa Knežević

Pravila igre

Fraktura -3-


© Đurđa Knežević i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-852-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 958935

-4-


“Potom, malo-pomalo, od niskosti prijeđoše na okrutnost.” Tacit, Anali

-5-


-6-


1.

“u jednom pravcu, molim.” Uzela je kartu i stavila je pažljivo u novčanik. Smatrala je svojom dobrom navikom doći mnogo prije polaska, pri čemu desetak, pet­ naestak minuta i nije smatrala ranijim dolaskom. Osim običnog malog straha od kašnjenja, koji nikako nije uspjela ukrotiti ma ko­ liko se trudila, ali u čijem se društvu u međuvremenu sasvim pristojno naučila živjeti, vrijeme čekanja bilo je za nju uvijek dobro provedeno vrijeme, kojem se čak ponešto i radovala. U tom se vremenu ništa nije trebalo raditi, ni micati se, ni misliti, ako je ovo posljednje ikako moguće. Kugla vremena, divovski mjehur nalik onom od sapunice, u kojoj bi se tada nalazila, striktno ju je odvajala od onoga prije, jednako kao i od onoga što tek slijedi. Više se ništa, od onoga što je pripadalo rutini svakodnevice, čak i kad je bilo, ili se barem činilo neophodno, nije moglo učiniti. Ono što je završila prije zaključavanja kućnih vrata bilo je konačno. Što je sa sobom uzela na put, to je ujedno bilo dostatno. I najbolje je pritom bilo to što ju je ta izvanjski nametnuta svršenost oslobađala svake brige ili loše savjesti zbog onog što je ostalo neobavljeno. Pa čak i kad se radilo o odlasku na neka tričava dva, tri dana. Kada međutim, ovako kao što upravo sada čini, odlazi na nepoznato vrijeme, neodređenog trajanja, još je se manje ticalo. Stvari, poslovi, sve je to ostajalo tamo negdje iza nje, ukočeno i zaustavljeno, i mada tek možda sat vremena nakon što ih je napustila, već bi se pokazali prvi znaci raspadanja. U svakom slučaju, ona tu više ništa nije mogla učiniti, -7-


a i nekim sretnim psihološkim obratom postajalo bi joj svejedno, oda­lečilo bi se sve to donedavno zbivanje, zakratko još tek malo uzburkano i uznemireno, i onog trena kad bi sjela u čekaonicu, više je se nije ticalo. U tom je trenutku bila prilično ravnodušna i naspram onoga što tek slijedi. Ni to je se nije ticalo, jer je imalo tek mutan obris i mnogo praznih mjesta. To će ionako doći, otputovat će i naprosto se zateći u tome drugom, novom okruženju. Istina, iznenađenja su uvijek moguća, ali u ovakvim okolnostima vrlo malo vjerojatna. Osvrnut će se oko sebe i tek tada će vidjeti, to jest bit će primorana vidjeti što je to gdje se zatekla i pokušat će se, morat će se ustvari u svemu tome nekako i snaći. Šture informacije koje ima, kamo ide, hoće li je tamo netko čekati ili će se snalaziti sama, gdje će spavati, ima li ulica drvored i je li dućan s osnovnim namirnicama u blizini, sve je to bilo tek prazan okvir u koji će, čak i pukim boravkom ondje, neminovno pristizati i upisivati se neki novi sadržaji. Ovo vrijeme sada, od trenutka kad je kupila putnu kartu do polaska, dobro je vrijeme, vrijeme mira. Pa i ma koliko bilo izvanjski ograničeno na, voznim redom određene i satovima mjerene, dakle opće usuglašene dvadeset i četiri minute, činilo joj se to vrijeme bezgraničnim. Smjestila se udobno u kut čekaonice, pažljivo izabravši mirnije mjesto, malo kome na putu, ljudima, od kojih su neki nervozno i nekako pogubljeno ulazili i izlazili namrgođeni, kao da su se ovdje našli protiv svoje volje i nekom zabunom, ili su tek u prolazu. Drugi su ipak i sami potražili udobnija mjesta i ostajali kao i ona. Čekati vlak kojim će otputovati ili čekajući nekoga tko će doputovati. Na­ stojala je također ukloniti se i hladnom zraku koji je pri svakom otvaranju vrata oštro zasijecao u ustajalu toplinu prostorije. Na susjednoj stolici netko je ostavio izgužvane novine s ogromnim crnim slovima i još većim, crno-sivim i ružnim fotografijama. Kako bi tkogod otvorio vrata, propuh je nadimao neuredne listove i po­ nekad ih i okretao, kao da ih lista. “Samoubojstvo u...” vidjela je -8-


nehotice, krajičkom oka, prije no što je netko opet otvorio vrata i vjetar je iznova pokrenuo uzdrhtale stranice. Nadimao ih je i na koncu se ova s viješću o samoubojstvu, otisnutom musavim crnim slovima, prevrnula na drugu stranu i slegla. Sitna vijest, oglašena sitnim slovima stisnutim tako tijesno jedno uz drugo da se gotovo pretvorila u mrlju koja ostaje iza nečije sitne smrti. Nije vidjela što je bilo dalje niti ju je zanimalo. Netko se ubio i nakon toga se ionako nema što kazati, ostaje jedino posmrtna pjesma medija, a i to samo ako to dotična smrt zaslužuje. I naravno, ples novinskih, smrti gladnih, čitatelja. Ova će ovdje, najvjerojatnije, ostati lišena svojih pet minuta posmrtne slave, kao i sve ovakve sitne i beznačajne, koje su svoje mjesto našle tek kao mrlja u crnim kronikama. Ionako je sa sobom imala knjigu za putovanje, tako je imenovala svaku koju bi ponijela na put. Kad bi ih odabrala, gubile bi one svoj jedinstveni naslov, i da ju je netko pritom upitao koju knjigu nosi, bez oklijevanja bi odgovorila – “knjigu za putovanje”. Izbor knjige međutim nije bio nimalo jednostavan i temeljio se ne toliko na njezinu sadržaju koliko na još nekim, uzgrednim kriterijima koje je knjiga za tu priliku trebala ispunjavati kako bi poslužila kao pri­ jatno društvo pri putovanju. Stoga nije svaka knjiga mogla biti “knjiga za putovanje”, bez obzira na svoju literarnu vrijednost. Uz nju su se ovdje tražile, bile su poželjne još i sasvim osobite kvalitete. Stavila je sada tu jednu osobitu knjigu na koljena s palcem uguranim među prvih nekoliko listova, točno na stranicu gdje roman počinje. Listajući i tražeći početak, vidjela je tek dio prve rečenice: “On the day, his destiny returned to claim him...” Prevelik je bio značaj knjige za putovanje da bi se tek tako, u žurbi i ne misleći mnogo, dograbilo prvu s police. Tako bi svaki put prije putovanja pažljivo prebirala po redovima knjiga, trajalo bi to gotovo jednako dugo kao cijelo ostalo pakiranje. S osobnim je stva­rima, uostalom, lako. Ako smo imalo putovali, znamo točno što nam treba, poznajemo stvari same i znamo njihovu ograničenu -9-


korisnost. Što će nam dati knjiga koju ne poznajemo, nismo je čitali, to nikako ne možemo znati i stoga je izbor knjige za put uvijek nemali hazard. Izbor nas pretvara u kockara koji odmjerava mogućnosti dobitka na temelju tek malog broja elemenata koje je uspio prikupiti. Nekoliko karata koje sam drži u rukama ulijeva mu nadu da će se i one, kojima gleda neprobojnu stražnju stranu, kada se otvore, složiti na njegov dobitak. Autor je važan, žanr također, nečija preporuka, nekoga čiji ukus smatramo izvrsnim, sve je to solidno polazište i može biti od nemale pomoći. Važan je i način na koji smo do knjige uopće došli; s time, naravno, neće biti problema ako smo je sami odabrali. Problem međutim može nastati ako smo je tek dobili na poklon nekada i od nekoga, čega se sve skupa, ni prigode ni tko nam je knjigu uopće poklonio, jednostavno ne sjećamo. Mnogo manji, ali ne i zanemariv utjecaj ima i praktičnost: knjiga ne smije biti prevelika, ali ni premalena, ipak zadatak joj je da potraje, da se čitanje protegne kroz sve one dane putovanja. Pa onda još i meki uvez, ako je ikako moguće! I naravno, sve je to još uvijek krajnje nedovoljno, jer tako stojeći neodlučno pred policom, držimo je u rukama, ni otvorili je nismo valjano, osim tek brzog pregleda sloga i stranica, mjerkamo je i sa zabrinutom znatiželjom iščekujemo njezino čitanje. Ona pak na našim dlanovima, sklopljenih korica ili tek stidljivo odškrinutih, svejedno, pasivna i indiferentna, izvana je vidimo nametljivo elegantnu ili krhko skromnu. Hoće li nam donijeti zadovoljstvo ili ćemo je, malkice ljutiti, gurnuti na stranu? Odgurnemo li je, ostajemo bez knjige, a onda valja nekako pregrmjeti tih nekoliko dana. Ovoga puta međutim bilo je lakše no ikada. Nikakvo prethodno razgledanje ni glađenje nizova stisnutih hrbata vršcima prstiju sada nisu bili potrebni. Knjiga je ležala na njezinu radnom stolu otkako ju je tek prije dva dana dobila na poklon, ustvari osobito dragocjen poklon, stoga je i bila stavljena tamo, upravo s namjerom da je uzme sa sobom na put. - 10 -


Palac uguran među listove, pripravnost za bijeg, koje je bila tek napola svjesna. Osim Nine o svojem odlasku obavijestila je tek nekolicinu najbližih i k tome poslala elektroničkom poštom i službenu, prilično šturu poruku. Sada su joj na pamet dolazile slike, tek slabo uznemiravane prvom rečenicom romana. Slike su bile jače, stvarnije, brojnije, lako su preplavljivale tu sitnu i nejasnu polurečenicu i gurale je privremeno na stranu. U prvi su plan bez­ obzirno i nametljivo stupala lica svih onih koji ostaju, i uz ona rijetka draga promicao je i zaprepašćujuće velik broj onih drugih, nevažnih, indiferentnih, odbojnih. Listala ih je u glavi kao album, ispunjen samo fotografijama lica, onako kako ih prikazuju na osobnim ispravama, pasošima, vozačkim dozvolama. Svako od njih bilo je podsjećanje na njihove vlasnike, na neko vrijeme provedeno s njima ili tek u njihovoj blizini, po izboru ili najčešće po nuždi. Baš kao što i jest s albumima, ležali su tu pred njom zamrznuti, sada tek dobro uokvireni i uredno raspoređeni predmeti, većina u boji, vrlo malo u crno-bijeloj tehnici, poneke fotografije iskrzanih krajeva. Kome bi od njih njezin odlazak mogao nešto značiti? I što? Tko bi od njih makar na jedan kratak trenutak osjetio nešto što se uobičajeno imenuje kao žaljenje, ili možda nedostajanje, ali ma što bilo, prolazi i nestaje čak i prije no što se stigne oblikovati u neki mišlju opisani osjećaj. Napokon, nije im se javljala ni dok je bila u priličnoj blizini, živjela tu takoreći pored svih njih, pa se izostanak neće ni osjetiti. Iako, drugačije je to kad si dostupan, tu negdje, nekoliko blokova dalje, kvartova ili makar i na drugom kraju grada, ali dohvatljiv i zamisliv čak i bez potrebe da te se svaki dan, pa i mnogo rjeđe od toga uopće viđa. Sve im je oko tebe poznato i vidljivo i dobrim dijelom predvidivo, tvoj stan u koji su nekada ulazili, ulica kojom i danas, istina rijetko prođu, kinodvorane i kavane u koje izlaziš poznati su im kao i tebi samoj, pa čak znaju što bi od odjeće mogla nositi. No ni ti podsjetnici neće ostati zadugo, stan je već prodan i novi će se vlasnici useliti za koji mjesec, - 11 -


nakon što ga preurede i sebi prilagode. Susjedna kinodvorana, markantna ulaza, s nizovima ostakljenih panoa s obiju strana zido­ ­va, na kojima su bliještali plakati za filmove, nekoliko dana unaprijed, ionako je već neko vrijeme zatvorena. Pretvorena je u skladište susjednog supermarketa, a široki se ulaz ugasio i sad je na ulicu gledao prijeteći tamom. Samu ulicu sigurno će prekopati, kao što su to već nekoliko puta učinili u posljednjih desetak, petnaestak godina, i ubrzo više neće sličiti onoj u kojoj i kakvoj je ona živjela i s čime je se moglo u sjećanju povezati. Ionako su mrcvarili grad, ulice, činilo se s osobitim bijesom, ne samo njezinu. Otkada je se sjeća, prvo je bila uska, jednosmjerna i s obiju strana omeđena drvoredom prozračnih lipa, potom je proširena i pretvorena u dvosmjernu, a drvoredi su nestali. Posljednje je bilo proširenje na čak tri kolničke trake, postala je to betonska prometnica, brza i smrdljiva. Evo, ni kinodvorana više nema; uostalom, tek su dvije-tri preživjele u cijelom gradu, onoliko koliko ih je samo u njezinu kvartu do pred samo koju godinu bilo. Isto tako i istim tempom nestaju i posljednje kavane. Opće brisanje pomoći će da se ne upamti. Upisivat će se ionako nešto drugo, za neke druge ljude i za drugačija sjećanja. Tko zna za što je to dobro. Fotografije mjesta, ulica i trgova koje preostanu, ionako malo ili ništa drugo osim sebe samih ne nude za opet neko buduće sjećanje. Ulica i park na njezinu dnu, ljudi zamrznuti u hodu, svemu se tomu pridodaju novi, vrlo važni elementi. U oku promatrača prizor na fotografiji, omeđen tankim, crnim okvirom i osvijetljen pažljivom muzejskom rasvjetom, rađa novu stvarnost. Mora da je uznemirujući osjećaj u onih koji ostaju, svejedno radi li se o nenaklonima ili onima kojima je stalo do odlazećega. Nakloni su vjerojatno nakratko tužni, ali, nasreću, u odgovarajućoj mjeri indiferentni, ostaju lako sami sa sobom. Ovim je drugima, ne­ naklonima, međutim mnogo teže. Što je veća nenaklonost, više pate od tog naglog nedostatka, naglo se prazni prostor za mržnju - 12 -


i bijesni prezir, izmiče oslonac na kojem se lijepo počivalo i iz kojeg se crpilo dobar dio smisla vlastitog bivanja, osiguravalo duševnu hranu. Gubi se ono od čega se strepilo, nad čime se zgražalo, po čemu se udaralo i što je, napokon, bio veoma važan, glavni, vrlo često i jedini sadržaj njihovih misli. Evo, sad, kada me praktički više i nema, za vrlo kratko, minutama mjereno vrijeme ću otputovati, i kad tako drsko, gotovo prostački i, naravno, kao i svi i kao i uvijek u takvim prilikama, izmičem bez ikakve najave, taj gubitak postaje odjednom neugodno vidljiv. I gotovo osjetljivo bolan. Jer dok sam bila tu, nadohvat, to im je bio važan, možda i jedini oslonac, temelj na kojem su sami sebe gradili, materija iz koje se crpila građa za njihov lik. Slika vlastitog trpljenja i pravednosti s jedne, nasuprot mračnom liku na suprotnoj strani, eh, to se moralo dobro vidjeti, trebalo je sve to brižljivo izgraditi i dalje njegovati s puno pažnje. I mračnu stranu osobito je valjalo njegovati, njezin zli lik, paziti da se on ne izgubi i ne umanji, naprotiv, treba ga učiniti velikim i, dapače, treba i dalje rasti i dobivati sve novija obilježja i značenja, jer samo tako trpljenje i borba protiv njega imaju smisao. Već se dobro vidjelo kako ih od straha od tog gubitka, ogromnog i važnog dijela koji ih tvori, pomalo hvata panika. Jer što će bez svega toga? Bez te su patničke opreme nepostojeći, a neku drugu i nemaju. Pitanje je to održanja, i to ih sili da stalno iznova ispunjavaju vlastitu prazninu, da je hrane zlim sadržajem, što ih primorava da neprestano proizvode novu hranu. Ja sam dakle ta hrana, sažvakana, doduše neprobavljena... ali kako se sve to desilo, kada je točno počelo, i kako? Pitala se sada sve to kao i mnogo puta prije, rjeđe bi joj se desilo da se upita još i o tome koliki je u svemu bio i njezin udio, a bilo ga je, nemoguće je da ga nije bilo, no to pitanje uvijek je brzo i spretno zaobilazila. No opet, što sam to na koncu sama loše učinila, koliko je to - 13 -


uopće bilo loše? Izgleda, dovoljno veliko da do svega ovoga dođe, da se nađem na suprotnoj strani? A tamo s druge strane, ranjeni njezinom, rekoše, izdajom, stajali su zaogrnuti ornatom blistave patnje i skrušene dobrote i zbog toga nekako uzvišeni. Uzrok tih patnji bila sam, dakako, ja! Što međutim ostaje kad se taj mučni uzrok svojevoljno udalji, nestane? Kad u užasu, kao ona sada, napusti poznati prostor nastojeći tako sa sebe otresti, sada već pretežak i besmislen teret koji joj je navaljen na pleća. Kada iza nje ostane samo nekakva crna rupa, prazna kontura, otisak neopipljiv kao negativ fotografije, koji međutim drsko svjedoči negdašnju prisutnost. Sada je još samo smetnja u memoriji, panika od praznine, koja i dalje, pa čak i sve više plaši i koju treba što prije zatrpati. Jednakom nelagodom muči ih i mjesto kamo odlazi. S tim je sve upravo obrnuto. Ovdje ostavlja trag sebe kao ispražnjeno mjesto, tamni prazni okvir, ne-mjesto, koje, mada tako prazno i ustvari nepostojeće, i dalje plaši i prijeti. S druge strane, tamo negdje u nečem dalekom i nepoznatom, zatječe se to isto obličje, jedino, sada ono samo ima sve boje i dimenzije, dok je oko njega međutim glatka tama.

- 14 -


d - ur-da kneževic´ rođena je u Jastrebarskom 1952. U Zagrebu je završila gimnaziju te studij povijesti i arheologije. Nekoliko godina predavala je povijest na srednjoj školi. Od 1987. do 1990. radila je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu, isprva kao kustosica, potom kao direktorica. Godine 1992. osnovala je Žensku infoteku, u okviru koje je uređivala feministički časopis Kruh i ruže te uredila i objavila četrdesetak knjiga prijevoda i domaćih autorica. Od 1996. do 2007. direktorica je godišnjega međunarodnog seminara “Žene i politika” u Dubrovniku. Bavi se žurnalizmom i sustavno objavljuje tekstove za novine, eseje, komentare, feminističke i političke tekstove, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Objavila je romane: O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima, 2003., Gutanje vjetra, 2005., Meki trbuh jednoroga, 2010., Sladoled od vanilije, 2012., Disanje nemani, 2015. te knjigu eseja Feminizam i kako ga steći, 2012. i slikovnicu Mara i tata, 2006. Od 2008. djeluje kao slobodna publicistkinja. Ta sloboda omogućila joj je da se iz Zagreba preseli u Nerežišća na Braču.

- 237 -


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., travanj Tisak Kolo, Ukrajina ISBN 978-953-266-852-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 238 -


- 239 -


Rad u udruzi za pomoć ženama i borba za ženska prava činili su joj se kao idealna prilika ne samo da ostvari svoje ambicije već i da radi koristan posao za zajednicu, za sebe. Grupa aktivistkinja koja od vremena uzbuna, topova u centru glavnoga grada, pa do suvremenog doba pomaže ženama u nevolji s razgranatom mrežom suradnica trebala je biti pravo mjesto za Doru da ostvari svoje ambicije, da joj mladenački snovi postanu stvarnost. No stvarnost nije onakva kakva se čini izvana, nego je sasvim drugačija – satkana od intriga te borbi za položaj i novac. Postupno otkrivajući prava lica kolegica, od voditeljica do činovnica koje rade u udruzi, Dora otkriva i samu sebe, svoje licemjerje, strahove i tajne za koje nije ni znala da ih ima. Tamne strane udruga, međunarodne aktivnosti, spletke i intrige, stvaranje atmosfere nepovjerenja i odbacivanje najboljih, mobbing i loši međuljudski odnosi tek su neke od niti koje tvore Pravila igre. Đurđa Knežević portretira i lijepe i naivne, i dobre i zle, i beskrupulozne i ljutite, sve ljudske karaktere koji se kreću na igraćoj ploči u igri u kojoj gube svi koji na nju pristaju.

149,00 kn - 240 www.fraktura.hr

Profile for Fraktura

Pravila igre  

Rad u udruzi za pomoć ženama i borba za ženska prava činili su joj se kao idealna prilika ne samo da ostvari svoje ambicije već i da radi ko...

Pravila igre  

Rad u udruzi za pomoć ženama i borba za ženska prava činili su joj se kao idealna prilika ne samo da ostvari svoje ambicije već i da radi ko...

Profile for fraktura
Advertisement