igraËa, do mjesne mrtvaËnice, koja je bila oËajno nestruËna za ureivanje leševa utopljenika. PriËa je dobila Pulitzera. No ja i dalje nisam htjela iÊi. I to tako oËito da sam se uhvatila naslona za ruke na stolcu kao da bi me Curry mogao pokušati silom odvojiti od njega. Sjedio je i gledao me nekoliko trenutaka onim svojim vodenastim oËima bolje lješnjaka. Zatim se nakašljao, pogledao ženinu sliku i nasmijao se kao lijeËnik koji se sprema priopÊiti loše vijesti. Curry je volio režati, što je i pristajalo njegovu imidžu staromodnog urednika, ali ujedno je bio i jedan od najpristojnijih ljudi koje sam poznavala. “Gledaj, mala, ako ne možeš, ne možeš. Ali mislio sam da bi ti to koristilo. Da ostaviš neke stvari za sobom. Da opet staneš na noge. To je vraški dobra priËa ∑ potrebna nam je. Tebi je potrebna.” Curry me uvijek podupirao. Mislio je da Êu biti njegova najbolja novinarka, govorio mi da razmišljam na neobiËan naËin. U dvije godine koliko sam bila na tom radnom mjestu dosljedno sam iznevjeravala oËekivanja. Katkad i zaËuujuÊe. Sad sam mogla osjetiti kako me preko stola moli da mu ulijem malo nade. Kimnula sam, nadala sam se, samopouzdano. “Idem se pakirati.” Ruke su mi ostavile znojne otiske na stolcu. Nisam imala ljubimaca za koje sam se morala brinuti, a ni biljaka koje sam trebala ostaviti susjedu. U sportsku torbu nagurala sam dovoljno odjeÊe za pet dana, Ëime sam se tješila da Êu se maknuti iz Wind Gapa prije kraja tjedna. Kad sam ga pogledala na izlasku, stan mi se brzo razotkrio. Izgledao je kao studentski stan: jeftin, privremen i uglavnom nemaštovit. ObeÊala sam si da Êu se po povratku nagraditi za uzbudljivu priËu i uložiti u pristojan trosjed. Bila sam sigurna da Êu prevrnuti nebo i zemlju. Na stolu kraj vrata bila je fotografija mene u pretpubertetskoj dobi s Marian, kojoj je tada bilo otprilike sedam godina. Obje se smijemo. Njezine su oËi razrogaËene od iznenaenja, a moje su
11