Među svojima
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture: Kako izliječiti fanatika Priča o ljubavi i tmini Pantera u podrumu Iznenada u dubini šume Rimovanje života i smrti
-2-
Amos Oz
Među svojima prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh
Fraktura -3-
Naslov izvornika Between friends © Amos Oz, 2012 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Andrea Weiss Sadeh i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-522-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 861039
-4-
Norveški kralj
Bio je tako jednom kod nas u kibucu Ikhatu jedan čovjek, Cvi Provizor, niski, žmirkavi neženja otprilike u pedeset petoj, koji je volio priopćavati loše vijesti: potrese, padove zrakoplova, urušavanje zgrada koje su zatrpale stanare, požare i poplave. Ranom je zorom hitao pročitati jutarnje novine prije svih nas i poslušati svake radijske vijesti, tako da bi se mogao pojaviti na vratima zajedničke blagovaonice i izbezumiti te viješću o dvjesto pedeset rudara u jami koji su bez nade ostali zatočeni pod lavinom u ugljenokopu u Kini ili o trajektu zbog čijeg je prevrnuća šesto putnika pronašlo svoj kraj u olujnome Karipskome moru. Trudio se i naučiti napamet sadržaj osmrtnica. Sa smrću poznatih osoba bio je upoznat prije svih i o tome izvještavao čitavi kibuc. Jednoga me jutra zaustavio na stazi koja je vodila prema ambulanti: “Jesi li čuo za nekog pisca koji se zove Wislavsky?” -5-
“Jesam. Čuo sam. Zašto?” “Umro je.” “Baš mi je žao.” “I pisci umiru.” A jedan drugi put uhvatio me dok sam odrađivao smjenu u blagovaonici: “Vidio sam u novinama obavijest da je tvoj djed preminuo.” “Da.” “A i prije tri godine preminuo ti je djed.” “Da.” “Pa onda je ovaj sad bio posljednji.” Cvi Provizor radio je sam kao vrtlar u kibucu. Svakog jutra ustajao je u pet, obilazio sustav za navodnjavanje, okopavao cvjetne lijehe, sadio, čupao i zalijevao, kosio travnjake bučnom kosilicom, prskao tekućinu protiv lisnih uši te nanosio i naba civao organsko i kemijsko gnojivo. Za pojasom je nosio mali tranzistor koji mu je davao stalnu dozu katastrofičnih vijesti: “Jesi li čuo?” Veliki masakr u Angoli.” Ili: “Umro je ministar bogoštovlja. Javili su prije samo deset minuta.” Članovi kibuca izbjegavali su ga. U blagovaonici su se ustručavali sjesti za njegov stol. U ljetnim večerima sjedio je sam na zelenoj klupi uz rub trav-6-
njaka ispred blagovaonice i promatrao djecu kako skaču po travi. Večernji vjetar nadimao mu je košulju i sušio znoj. Ponad krošnji visokih čempresa prolazio je i blistao mjesec crven od pustinjskog vjetra. Cvi Provizor prikrpao se ženi koja je sjedila sama na susjednoj klupi, Luni Blank, i tužno primijetio: “Nisi li čula da je u Španjolskoj do temelja izgorjelo sirotište, a osamdesetero siročića ugušilo se dimom?” Luna, učiteljica i udovica od oko četrdeset pet godina, otrla je maramicom znoj s čela i rekla: “To je prestrašno.” A Cvi: “Uspjeli su spasiti samo troje djece, a i ona su u teškom stanju.” Kod nas su ga cijenili zbog predanog rada na uređenju zelenih površina: u dvadeset pet godina njegova života u kibucu u njegovoj radnoj knjižici nije zapisan ni jedan jedini dan bolovanja. Njegovom su se zaslugom staze u kibucu kitile obiljem cvjetova. Gdje god se bio ukazao slobodni prostor, zasadio je sezonsko cvijeće. Tu i tamo oblikovao je zidiće od kamenja i među njima zasadio raznovrsne kaktuse. Širom dvorišta podigao je drvene nadstre šnice prekrivene vinovom lozom. Ispred blagovaonice postavio je žuboreći vodoskok sa zlatnim -7-
ribicama i vodenim biljem. Imao je osjećaj za ljepotu i svi su to znali cijeniti. No iza njegovih leđa nazivali su ga anđelom smrti i tračali da ga ne zanimaju žene i nikad ga nisu zanimale, a zapravo ni muškarci. Bio je tamo jedan mladić, Roni Šindlin, koji ga je obožavao oponašati i svi smo se valjali od smijeha. U poslijepodnevnim satima dok su svi članovi kibuca sjedili sa svojim obiteljima na verandama svojih domova ili na malim travnjacima ispred kuća, ispijali kavu i igrali se sa svojom djecom, Cvi Provizor odlazio je u klub čitati novine i sjedio tamo u društvu pet-šest neoženjenih muškaraca kao što je bio i on sam, proždirača novina, svadljivaca, ostarjelih neženja, razvedenih, udovaca. Ruvke Rot, mali ćelavi muškarac s velikim ušima šišmiša pjenio se iz svoga kuta kako uzvraćanje vojnim operacijama samo povećava krvoproliće, jer osveta povlači za sobom osvetu, odmazda odmazdu. U trenu su se svi ostali oborili na njega riječima punim prijekora, o čemu ti pričaš, zabranjeno je ne odgovoriti na napad, popuštanje i pomirenje samo povećavaju arapski bezobrazluk. Cvi Provizor žmirnuo je i rekao: “Na kraju će se sve to pretvoriti u rat. To mora dovesti do prestrašnog rata.” -8-
A mucavi će Emanuel Glozman oduševljeno: “M-m-m-mlatit će se. P-p-p-predivno. P-p-p-pobijedit ćemo i p-p-p-pokoriti Jordan.” A Ruvke Rot naglas primijeti: “Ben Gurion je genijalni šahist. Uvijek sve vidi pet poteza unaprijed. Ali u čemu je problem? Kod njega je uvijek sve sirova sila.” Da zapečati te riječi, Cvi Provizor baci tužno proročanstvo: “Ako izgubimo, Arapi će doći ovamo i sve nas poklati. Ako pobijedimo, doći će Rusi i baciti na nas bombu.” Emanuel Glozman odsiječe na to: “D-d-d-dosta, p-p-p-prijatelji, d-d-d-dajte da čitam novine u m-m-m-miru.” A Cvi će nakon podulje šutnje: “Jeste li čuli? Ovdje piše da je norveški kralj obolio od raka jetre.” Kad je šaljivdžija Roni Šindlin sretao Cvija pored postolarske radnje ili skladišta s odjećom, podsmješljivo ga je propitivao: “Onda, anđele smrti, koji će avion danas pasti?” Između Cvija Provizora i Lune Blank ustalio se običaj da razmijene nekoliko riječi prije večere. On je sjedio na desnoj strani klupe na rubu travnjaka, a ona nedaleko od njega na desnoj strani klupe zde-9-
sna. On joj je govorio žmirkajući, a ona je gnječila rupčić među prstima. Nosila je ljetnu haljinu na bretele, prozračnu i ljupku. Hvalila je ljepotu zelenih površina u kibucu, njegovih ruku djelo, i rekla da zahvaljujući njemu živimo ovdje okruženi zelenilom travnjaka, zakriveni rascvjetalim vrtom i među raskošnim lijehama. Naginjala je upotrebi veličajnih riječi. Predavala je trećem razredu i odlično risala nježne skice olovkom, koje su krasile zidove nekolicine malih stanova u kibucu. Lice joj je bilo okruglo i trepavice duge, no vrat joj je bio blago pognut, noge vrlo tanke i gotovo da nije imala grudi. Muž joj je bio poginuo prije nekoliko godina kao vojni rezervist na granici s Gazom, a djece nisu imali. Kod nas su je gledali kao pozitivnu osobu koja je uspjela nadići svoju tragediju i predala dušu učiteljskom zvanju. Cvi joj je govorio o vrstama ruža, a ona je oduševljeno kimala kao da se slaže sa svakom izgovorenom riječi. Nakon toga joj je detaljno ispričao o epidemiji skakavaca koja je zadesila Sudan. Luna je rekla: “Ti si tako osjećajna osoba.” A Cvi je rekao žmirkajući: “U Sudanu ionako nema baš previše zelenila.” Luna je rekla: “Zašto preuzimaš bol čitavog svijeta na svoja pleća?” - 10 -
A Cvi joj je odgovorio: “Zatvoriti oči pred okrutnim prizorima u životu po mojem je mišljenju glupo, a i grijeh. Možemo učiniti tako malo. Pa onda bar trebamo reći naglas.” Jedne ljetne večeri pozvala ga je u svoju sobu na ledenu kavu. Stigao je u večernjoj odjeći, dugim kaki hlačama i pamučnoj modroj košulji kratkih rukava. O pojas mu je bio obješen tranzistor. Točno u osam ispričao se te poslušao najnovije vijesti. Na zidovima sobe Lune Blank u jednostavnim je okvirima visjelo nekoliko njenih crteža olovkom. Na njima su bile djevojke koje snatre te skice kra jobraza, stjenovitih brežuljaka i stabala maslina. Ispod prozora je bio bračni krevet, a na njemu prostirka i jastučići izvezeni orijentalnim uzorkom. Na bijeloj polici stajale su knjige poredane po veličini, od monografija Van Gogha, Cezannea i Gauguina preko tvrdo ukoričenih izdanja Tanaha u nastavcima* nakladničke kuće Kastro pa sve do serije romana iz biblioteke “Sifrija le Am” (“Narodno štivo”). Na sredini sobe stajali su mali okru-
*
Židovski sveti spisi koji uključuju Stari zavjet. (op. prev.)
- 11 -
gli stol i dva skromna naslonjača. Preko stola je bio prostrt izvezeni stolnjak, a na njemu je stajao servis za kavu i kolače za dvije osobe. Cvi Provizor je rekao: “Kod tebe je jako ugodno.” I dodao: “Čisto je. Sređeno.” Luna Blank rekla je posramljeno: “Hvala. Baš me to veseli.” No u njezinu glasu nije bilo veselja, već samo napetosti i nelagode. Poslije su pili kavu, jeli kolače i razgovarali o ukrasnom drveću i voćkama, o nedostatku stege u učionici u današnje vrijeme kad je sve dozvoljeno i o pticama selicama. Cvi je žmirnuo i rekao: “U Hi rošimi, čitao sam, još ni danas, deset godina nakon atomske bombe, nema ptica.” Luna je rekla: “Sve nevolje ovoga svijeta naprtio si na svoja pleća.” I još: “Na jednoj niskoj grani ispred prozora prekjučer sam vidjela pupavca.” Tako se njih dvoje nastavilo sastajati u ranim večernjim satima. Sjedili su i razgovarali na nekoj od klupa u ukrasnom vrtu, u sjeni grmovite bu ganvilije, ili su pili kavu u Luninoj sobi. On bi se vraćao s posla u četiri, istuširao, počešljao pred - 12 -
ogledalom, obukao svoje izglačane kaki hlače i pa mučnu modru košulju te odlazio k njoj. Ponekad joj je donosio izdanke sezonskog cvijeća pa ih sadio u njezinu malom vrtu. Jednom joj je donio knjigu izabranih pjesama Jakova Fihmana. Ona mu je zamotala kolač od maka u plastičnu vrećicu skupa s crtežom olovkom dvaju čempresa i klupe. No već su se u osam ili pola devet rastajali i Cvi se vraćao u svoju asketsku sobu koja je uvijek odisala ustajalim vonjem samačkog života. Šaljivdžija Roni Šindlin rekao je u blagovaonici da je anđeo smrti sletio na crnu udovicu. Poslijepodne je u novinskom klubu Ruvke Rot rekao Cviju blagonaklono se šaleći: “No, ruka je pronašla rukavicu, zar ne?” Cvi i Luna nisu se uplašili tračeva i zajedljivosti. Iz dana u dan njihova je veza postajala sve čvršća. On joj je otkrio da u slobodno vrijeme, u samoći svoje sobe, prevodi s poljskog na hebrejski roman pisca Iwaszkiewicza. Roman prepun nježnosti i patnje. Naše postojanje na ovom svijetu tom se piscu čini apsurdno no dirljivo. Luna ga je slušala pomalo pognute glave, rastvorenih usana, točeći mu vrelu kavu u šalicu, kao da je zbog toga o čemu priča dužan i dostojan dobiti utjehu, kao da će mu - 13 -
kava bar malo ublažiti bol pisca Iwaszkiewicza i njegovu osobnu. Osjetila je da joj je njihova povezanost dragocjena i ispunja njene dane koji su do tada bili bezlični i uvijek nalik jedan na drugi. Jedne je noći sanjala kako jašu na konju, njezine grudi priljubljene uz njegova leđa i ruke obavijene oko njegova struka, preko doline između dva planinska vrha gdje vijuga nabujala rijeka. Odlučila je ne ispričati Cviju taj san, mada mu je sve svoje snove obično pričala detaljno i spokojno. Cvi joj je, sa svoje strane, žmirkajući ispričao da je u djetinjstvu u poljskom gradiću Janovu sanjao da postane student. No kad se pojavio Omladinski pokret pionira, zanio se i odustao od studiranja. Pa ipak, nikada, čitavog svog života, nije prestao učiti iz raznoraznih knjiga. Luna je pažljivo skupila dvije mrvice sa stolnjaka i rekla: “Bio si vrlo sramežljiv mladić. A i sad si pomalo sramežljiv.” Cvi je rekao: “Još me ne poznaješ jako dobro.” Luna je rekla: “Pa reci mi. Slušam te.” A Cvi je rekao: “Čuo sam noćas na radiju da se u Čileu dogodila vulkanska erupcija. Tekuća lava potpuno je uništila četiri sela. Većina stanovnika nije se uspjela izbaviti.”
- 14 -
Jedne večeri dok joj je ushićeno pripovijedao o gladi u Somaliji, srce joj se smekšalo, pa mu je od jednom uhvatila ruku i privukla je na svoje grudi. Cvi se stresao i gotovo silovitom kretnjom brzo povukao ruku natrag. Uhvatio ga je jaki napadaj žmirkanja. Čitava života nije dodirnuo drugu osobu i uvijek bi se nakostriješio kad bi ga drugo ljudsko biće dodirnulo. Volio je dodir rahloga grumenja zemlje i mekoću stabljika sadnica, no od dodira stranih ljudi, žena ili muškaraca, sav bi se skvrčio kao da ga je spržila vatra. Uvijek je izbjegavao rukovanja, tapšanja po ramenu i slučajni do dir ruku u blagovaonici za stolom. Za otprilike sat vremena ustao je i otišao svojim putem. Ni sutradan nije svratio do nje jer je počeo strahovati da njihova veza na neki način neminovno vodi k mjestima velikih stradanja koje on nikako nije želio i čak ih se gnušao. Luna ništa nije razumjela, no u svojoj je tankoćutnosti pretpostavljala da ga je na neki način povrijedila. Odlučila mu se ispričati, mada nije znala zašto. Je li mu postavila zabranjeno pitanje? Ili možda nije razabrala neki značajan, nevidljiv znak između riječi? Za dva dana, dok nije bio u sobi, ubacila mu je
- 15 -
ispod vrata cedulju ispisanu ovalnim, nevinim rukopisom: Oprosti ako sam te povrijedila. Možemo li porazgovarati? Cvi joj je odgovorio ceduljom: Bolje nemojmo. To će loše završiti. Pa ipak, sačekala ga je ispod bijelog cedra na izlazu iz blagovaonice nakon večere te mu sramežljivo rekla: “Objasni mi što sam učinila.” “Ništa loše.” “Pa zašto se onda udaljavaš od mene?” “Shvati, to je... suvišno.” Odonda se više nisu sastajali, a ako bi se mimoišli na nekoj stazi ili susreli u malom skladištu prehrambenih proizvoda, samo bi kimnuli oklijevajući na tren pa nastavili svojim putem. Za ručkom je Roni Šindlin rekao društvu za svojim stolom da je anđeo smrti prekinuo svoj medeni mjesec, tako da smo sada opet svi u opasnosti. I tako je Cvi samcima iz novinskoga kluba opet pričao da se u Turskoj srušio veliki most, i to u doba najgušćeg prometa. Za dva ili tri mjeseca ljudi su primijetili da je Luna Blank prestala dolaziti na sastanke sekcije klasične glazbe te da nije bila prisutna na nekoliko učiteljskih sjednica. Obojila je kosu u crveno, boju - 16 -
bakra, i počela upotrebljavati jarkocrveni ruž. Povremeno nije dolazila na večeru. Za Sukot je otputovala na nekoliko dana u obližnji gradić i vratila se odjevena u haljinu koja nam se činila prilično smjela, s visokim prorezom sa strane. Početkom jeseni vidjeli smo je nekoliko puta na klupi ispred velikog travnjaka u društvu nogometnog trenera, muškarca mlađeg od nje desetak godina, koji je dvaput tjedno dolazio k nama iz Natanije. Roni Šindlin rekao je da noću zacijelo uči dodavanje. Nakon dva-tri tjedna udaljila se od nogometnog trenera i počela pojavljivati pred nama s časnikom jedinice Nahal, momkom od dvadeset dvije godine. To nije moglo proći mirno, i Savjet za odgoj i obrazovanje održao je diskretni sastanak vijećajući o odgojnim posljedicama. Svake je večeri Cvi Provizor sjedio sam na klupi pored ukrasnog vodoskoka koji je sam postavio i nepomično promatrao djecu kako se igraju na travnjaku. Ako bi prošao ispred njega i zaželio mu dobru večer, i on bi tebi zaželio dobru večer i tužno ispričao o poplavama koje su zadesile jugoistočnu Kinu. A onda, početkom zime, bez ikakva nagovještaja i usred školske godine, Luna Blank otputovala - 17 -
je bez dozvole tajništva kibuca sestri u Ameriku. Sestra joj je poslala avionsku kartu i jednoga su je jutra vidjeli na autobusnoj stanici odjevenu u onu smjelu haljinu i sa šarenom maramom oko vrata kako se njiše na cipelama s visokom petom vukući za sobom ogromni kovčeg. “Odjenula se baš za Hollywood”, rekao je Roni Šindlin. Tajništvo je od lučilo zamrznuti njeno članstvo u kibucu do objašnjenja, a Roni Šindlin rekao je stalnom društvu oko stola: “Crna udovica bježi od anđela smrti.” U međuvremenu je soba Lune Blank ostala zaključana i u mraku, mada su u Savjetu za stanovanje bacili na nju oko zbog nedostatka stambenog prostora. Na njenoj maloj verandi ostalo je pet-šest jednostavnih lončanica, filodendron, geranij i kaktus, koje je Cvi Provizor povremeno obilazio, zalijevao i prekopavao zemlju. Potom je stigla zima. Niski oblaci ležali su na krošnjama ukrasnih stabala. Na poljima i u vrtovima stvorilo se duboko blato, a radnici iz rasadnika i s oranica otišli su raditi u tvornicu. Bez prestanka su lile sive kiše. Noću su klokotali slivnici i hladni je vjetar siktao kroz utore na roletama. Cvi Provizor svake je večeri sjedio budan do pola jedanaest slušajući sve vijesti, a između njih je na- 18 -
gnut nad svoj asketski stol pod savijenom stolnom svjetiljkom prevodio na hebrejski retke prepune patnje iz knjige poljskog romanopisca Iwaszki ewicza. Iznad njegova kreveta visio je crtež koji mu je poklonila Luna, dva čempresa i klupa. Čempresi su bili tugaljivi, a na klupi nije bilo nikoga. U pola jedanaest ogrnuo bi se, izašao na verandu te promatrao niske oblake i puste, mokre betonske staze pod žutim svjetlom uličnih svjetiljki. Ako bi kiša privremeno prestala, izlazio je na kratke noćne šetnje do njene verande da provjeri u kakvom su stanju lončanice. Njene stepenice već su bile zatrpane otpalim lišćem, i Cviju se činilo da do njega dopire gotovo neprimjetan miris sapuna ili šampona iz njene zaključane sobe. Nakon toga bi malo hodao praznim puteljcima i stazama, između grana drveća kapi kiše padale su na njegovu nepokrivenu glavu, te bi se vratio u svoju sobu i žmirkajući odslušao, ne upalivši svjetlo, posljednje vijesti. Jedne noći prije svitanja, dok je nad svime vladao smrznuti, mokri mrak, zaustavio je jednog ranojutarnjeg radnika u mljekari na putu na jutarnju mužnju i tužno mu priopćio: “Jesi li čuo? Noćas je umro norveški kralj. Imao je rak jetre.” - 19 -
- 20 -
Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 4. svibnja 1939. u Jeruzalemu. Jedan je od najvažnijih suvremenih izraelskih pisaca. Odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u četvrti Kerem Avraham, u kojoj je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Ozovi su stavovi izrazito pacifistički u sferi politike i socijalnodemokratski u sferi socijalne ekonomije. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rje šavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Učinio je to još 1967. u članku “Zemlja naših predaka” u novinama Davar. Jedan je od utemeljitelja pokreta Peace Now. Njegova prva zbirka priča Gdje šakali zavijaju izlazi 1965., a prvi roman Možda drugdje 1966. Do sada je objavio tridesetak knjiga priča, romana i eseja, među kojima se posebno ističu Moj Michael, Planina lošeg savjeta, Soumchi, Crna kutija, Fima, Pantera u podrumu, Isto more, Priča o ljubavi i tmini, Rimovanje - 181 -
života i smrti, U zemlji Izrael, Izrael, Palestina i mir i Kako izliječiti fanatika. Djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika. Redovito objavljuje eseje o politici, književnosti i miru. Pisao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books i sve važnije svjetske dnevne novine. Amos Oz dobitnik je niza prestižnih nagrada – Izraelske nagrade za književnost, Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara, Goetheove nagrade grada Frankfurta, francuske nagrade Senders, Heineove nagrade, Legije časti, Nagrade Princ Asturias, Nagrade Franz Kafka i mnogih drugih važnih svjetskih nagrada i priznanja.
- 182 -
Andrea Weiss Sadeh rođena je 1969. u Zagrebu, gdje je studirala engleski i francuski jezik s književnošću na Filozofskom fakultetu. Od 1994. do 1997. pohađala je Umjetnički koledž “Beit Berl” u Izraelu u usmjerenju likovni pedagog u neformalnom odgoju. Od 1997. do 2002. na Sveučilištu u Tel Avivu studirala je humanističke znanosti (povijest umjetnosti, filozofiju i povijest Europe). Nakon početnog iskustva u samostalnim likovnim radionicama u Izraelu, odlučuje se za terapijski rad putem likovnog izražaja. U Zagrebu živi od 2002. te vodi raznovrsne kreativne radionice za odrasle u Centru Staze (centarstaze.wordpress.com). S puno ljubavi prevodi s engleskog i hebrejskog jezika. Prevela je knjige Zeruye Shalev Ljubavni život, Muž i žena i Kasna obitelj te Amosa Oza Priča o ljubavi i tmini i Kako izliječiti fanatika.
- 183 -
- 184 -
Sadržaj
Norveški kralj
5
Dvije žene
21
Među svojima
33
Otac 55 Dječačić 81 U noći
101
Dir Adžlon
125
Esperanto 153 O autoru
181
O prevoditeljici
183
- 185 -
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici Bildarchiv Pisarek / akg-images Godina izdanja 2013., studeni (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-522-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 186 -
- 187 -
Jedan od najcjenjenijih suvremenih svjetskih pisaca Amos Oz u svojoj najnovijoj knjizi u osam zgoda iz života u kibucu, u kojem je i sam proveo dobar dio mladosti, opisuje sva veselja i tuge, sitne ljudske radosti i pakosti, ljubav i čežnju, mladost i starost, sve ono što život čini životom. Među svojima očaravajuća je knjiga u kojoj Oz jednostavnim jezikom evocira atmosferu kibuca i nevjerojatno precizno pogađa bit međuljudskih odnosa. Čitajući knjigu Među svojima, i sam čitatelj biva uvučen u svijet prijateljstava i obitelji, u vrijeme kada je kolektivizam bio nada, a materijalno nije bilo važno. Od običnih ljudskih sudbina, od njihovih svakodnevnih priča Amos Oz stvara bogati obiteljski album u kojem se svaka sličica naslanja na onu drugu tvoreći mozaik istinskog drugarstva.
- 188 129,00 kn
www.fraktura.hr