Issuu on Google+

Marina

d 1D


Od istog autora: Sjena vjetra Anelova igra

d 2D


Carlos Ruiz Zaf ´ on

Marina prevela sa španjolskog Silvana RogliÊ

Fraktura

d 3D


Naslov izvornika Marina ∂ Carlos Ruiz Zafón, 1999 Dragon Works S. L., 2004 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. ∂ za prijevod Silvana RogliÊ i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-331-0 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 781251

d 4D


Dragi ËitaoËe,   Marina je moj Ëetvrti izdani roman. Prvotno je izdan 1999. u Španjolskoj i vjerojatno je, od svih knjiga koje sam dosad napisao, moj omiljen. »itaoci upoznati s mojim kasnijim djelima, poput Sjene vjetra i Anelove igre, možda ne znaju da su moja prva Ëetiri romana prvotno izdana kao “knjige za mlade”. Iako su prvenstveno namijenjeni mladima, nadao sam se da Êe privlaËiti Ëitaoce bez obzira na godine. StvarajuÊi te knjige, pokušao sam napisati romane kakve bih i sam bio volio Ëitati u djetinjstvu, ali koji bi mi ostali zanimljivi i u dobi od dvadeset tri, ili Ëetrdeset, ili osamdeset tri godine.   Prava na te knjige godinama su bila “zarobljena” u pravnome sporu, ali sada u njima napokon mogu uživati Ëitaoci diljem svijeta. NasreÊu, ta moja ranija djela od prvih su izdanja dobro prihvatili mladi, ali i oni ne toliko mladi. Volim vjerovati da priËanje priËa nadilazi ograniËenja koja nameÊe neËija dob, te se nadam da Ëitaoci mojih romana za odrasle neÊe odoljeti iskušenju da istraže ove priËe pune Ëarolija, tajni i pustolovina. I na kraju, nadam se da

d 5D


Êete i vi, novi Ëitaoci, uživati u ovim knjigama kada se otisnete u vlastite pustolovine u svijetu knjiga.   Sretan put!   Carlos Ruiz Zafón, veljaËa 2010.

d 6D


arina mi je jednom prilikom rekla da se sjeÊamo samo onoga što se nikad nije zbilo. ProÊi Êe Ëitava vjeËnost prije nego što dokuËim znaËenje tih rijeËi. Ali najbolje Êe biti da krenem ispoËetka, što u ovom sluËaju znaËi od kraja. U svibnju 1980. nestao sam na tjedan dana s lica zemlje. Tijekom sedam dana i sedam noÊi nitko nije znao gdje sam. Prijatelji, kolege, uËitelji, Ëak i policija, bacili su se u potragu za tim bjeguncem kojeg su neki držali mrtvim ili izgubljenim u ulicama na zlu glasu uslijed napada amnezije. Tjedan dana nakon toga policajcu u civilu uËinilo se da prepoznaje toga momka; opis je odgovarao. Sumnjivac je lutao stanicom Francia poput izgubljene duše u katedrali iskovanoj od željeza i izmaglice. Agent mi je prišao kao u detektivskom romanu. Pitao me zovem li se Óscar Drai i jesam li ja onaj momak koji je netragom nestao iz internata koji sam pohaao. Kimnuo sam ne otvorivši usta. SjeÊam se odsjaja kupole stanice na staklu njegovih naoËala. Sjeli smo na klupu na peronu. Policajac je oprezno pripalio cigaretu. Zapalio ju je i ne prinijevši je usnama.

M

d 7D


Rekao mi je da gomila ljudi Ëeka da mi postavi mnogo pitanja za koja bi dobro bilo da imam dobre odgovore. Ponovno sam kimnuo. Pogledao me u oËi prouËavajuÊi me. “Katkad nije dobra ideja kazati istinu, Óscare”, rekao je. Pružio mi je nekoliko novËiÊa i zamolio me da nazovem tutora u internatu. Tako sam i uËinio. Policajac je priËekao da obavim poziv. Onda mi je dao novac za taksi i poželio mi sreÊu. Pitao sam ga kako zna da neÊu ponovno nestati. Dugo me promatrao. “Nestanu samo ljudi koji imaju kamo otiÊi”, jednostavno je odgovorio. Otpratio me do ulice i ondje se oprostio, i ne upitavši gdje sam bio. Vidio sam ga kako se udaljava niz Paseo Colón. Dim njegove cigarete slijedio ga je netaknut poput vjerna psa. Toga dana Gaudíjeva sjena klesala je nebom Barcelone nevjerojatne oblake na plavetnilu u kojem se pogled je­ dnostavno rastapao. Uzeo sam taksi do internata gdje sam pretpostavljao da me Ëeka odred za strijeljanje. »etiri tjedna uËitelji i školski psiholozi muËili su me kako bih im odao tajnu. Lagao sam i nudio svakomu ono što je htio Ëuti ili što je mogao prihvatiti. S vremenom, svi su se potrudili hiniti da su zaboravili tu epizodu. Ja sam slijedio njihov primjer. Nikad nikomu nisam iznio istinu o onome što se dogodilo. Tada nisam znao da ocean vremena prije ili poslije vraÊa sjeÊanja koja smo zakopali u njega. Petnaest godina nakon toga vratilo mi se sjeÊanje na taj dan. Vidio sam toga momka kako luta u magluštini stanice Francia i Marinino ime ponovno se upalilo kao svježa rana. Svi imamo tajnu zakljuËanu u potkrovlju duše. Ovo je moja.

d 8D


1

rajem sedamdesetih Barcelona je bila opsjena avenija i ulica u kojima je Ëovjek mogao otputovati trideset ili Ëetrdeset godina u prošlost Ëim bi tek prešao prag kakve porte ili kafiÊa. Vrijeme i sjeÊanje, povijest i fikcija, rastakali su se u tom Ëarobnom gradu poput akvarela na kiši. Baš su ondje, uz odjek ulica koje više ne postoje, katedrale i zgrade odbjegle iz priËa satkale dekor ove priËe. Tad sam još bio momËiÊ od petnaest godina koji je venuo meu zidovima internata koji je nosio ime sveca uz rub ceste prema Vallvidreri. U to je doba Ëetvrt Sarriá još Ëuvala izgled maloga sela izgubljenog uz rub secesijske metropole. Moja se škola uzdizala u gornjem dijelu ulice koja se uspinjala od Pasea de la Bonanova. Njezina veliËanstvena fasada više je podsjeÊala na dvorac nego na školu. Uglast obris boje pijeska bio je poput slagalice od kula, lukova i mraËnih krila. Škola je bila okružena utvrdom od vrtova, fontana, jezera sa žabokreËinom, dvorišta i Ëarobnih borika. Oko nje, sjenovite su zgrade pružale utoËište bazenima prekrivenim avetinjskom parom, gimnastiËkim dvoranama zaËaranim tišinom i sjenovitim kapelama u kojima su se

K

d 9D


sveci smiješili uz odsjaj voštanica. Zgrada je imala Ëetiri kata, ne raËunajuÊi dva podruma i meukat gdje je živjelo ono malo sveÊenika koji su još uvijek radili kao profesori. UËeniËke sobe bile su smještene duž kavernoznih hodnika na Ëetvrtome katu. Te beskrajne galerije nalazile su se u vjeËnoj polusjeni, uvijek omotane sablasnom jekom. Ja sam provodio dane sanjareÊi u dvoranama toga neizmjernoga dvorca, ËekajuÊi Ëudo koje se dogaalo svaki dan u pet i dvadeset popodne. U tom Ëarobnom trenutku sunce je tekuÊim zlatom odijevalo visoke prozore. ZaËulo bi se zvono koje je najavljivalo kraj nastave i mi uËenici uživali bismo u gotovo tri slobodna sata prije veËere u velikom salonu. Ideja je bila da to vrijeme posvetimo uËenju i duhovnom promišljanju. Ne sjeÊam se da sam se predavao ijednoj od tih plemenitih zadaÊa ni jednoga dana koji sam proveo ondje. To je bio moj omiljeni trenutak. Nasamario bih Ëuvara na porti i krenuo u istraživanje grada. ObiËno bih se vratio u internat, toËno na vrijeme za veËeru, hodajuÊi starim ulicama i avenijama dok se oko mene mraËilo. Za tih sam dugih šetnja osjeÊao opijajuÊu slobodu. Moja je mašta letjela iznad zgrada i uzdizala se do nebesa. Tijekom samo nekoliko sati nestale bi ulice Barcelone, internat i moja mraËna soba na Ëetvrtome katu. Tijekom samo nekoliko sati, sa svega nekoliko novËiÊa u džepu, bio sam najsretnije stvorenje u univerzumu. »esto me korak vodio onime što se tad nazivalo pustoš Sarrije, a što je bio samo komad šume izgubljen na niËijoj zemlji. VeÊina starih gospoštijskih vila koje su svojevremeno zaposjele sjeverni dio Pasea de la Bonanova još je stajala uspravno, iako veÊ u ruševinama. Ulice koje su

d 10 D


okruživale internat omeivale su fantomski grad. Zidovi prekriveni bršljanom prijeËili su prolaz u podivljale vrtove u kojima su se uzdizale impozantne rezidencije. PalaËe napadnute korovom i zaboravom u kojima kao da je sjeÊanje plutalo poput magle koja nikako da se digne. Mnoge od tih kuÊerina Ëekale su rušenje, a druge su tije­kom godina bile opljaËkane. Neke su pak još uvijek bile naseljene. Njihovi su stanovnici bili zaboravljeni Ëlanovi propalih uglednih obitelji. Ljudi Ëije se ime pisalo kroz Ëetiri stupca u La Vanguardiji dok su tramvaji još budili nepovjerljivost u nove izume. Taoci svoje umiruÊe prošlosti koji su odbijali napustiti brod koji tone. Bojali su se da Êe se, ako se usude kroËiti izvan svojih uništenih kuÊa, njihova tijela raspršiti poput pepela na vjetru. ZatoËenici, venuli su uz svjetlost svijeÊnjaka. Katkad, kad bih prošao žurnoga koraka ispred tih ruzinavih ograda, Ëinilo mi se da osjeÊam podozrive poglede iza izblijedjelih kapaka. Jednoga popodneva, krajem rujna 1979., odluËio sam se nasumice zaputiti u jednu od onih avenija s razasutim secesijskim palaËama koju dotad nisam bio zamijetio. Ulica je opisivala krivulju koja je završavala ogradom poput mnogih drugih. Iza nje se prostirao ostatak staroga vrta obilježenoga desetljeÊima zapuštenosti. Meu vegetacijom nazirao se obris kuÊe s dva kata. Njezino sjenovito proËelje uzdizalo se iza fontane s kipovima koje je vrijeme ogrnulo mahovinom. PoËelo se mraËiti i taj mi se kutak priËinio malkice opasnim. Okružen smrtnom tišinom, samo je lahor šumio nijemo upozorenje. Shvatio sam da sam zašao u jednu od “mrtvih” zona Ëetvrti. OdluËio sam da je naj-

d 11 D


bolje vratiti se istim putem i krenuti u internat. Bio sam rastrgan izmeu bolesne opËinjenosti tim zaboravljenim mjestom i zdrava razuma kad sam opazio dva sjajna žuta oka upaljena u polutami, zarivena u mene poput bodeža. Progutao sam slinu. Siva i baršunasta maËja dlaka ocrtavala se nepomiËno pred kuÊnom ogradom. Malen je vrabac izdisao u njezinu ždrijelu. Srebrnast praporac visio je oko maËjega vrata. ProuËavao me nekoliko sekundi. Ubrzo se okrenuo i klisnuo izmeu metalnih šipaka. Vidio sam kako nestaje u neizmjernosti onoga prokletoga raja noseÊi vrapca na njegov posljednji poËinak. Pogled na tu malenu umišljenu i drsku zvijer potpuno me zaokupila. SudeÊi prema sjajnoj dlaci i praporcu, nasluÊivao sam da ima gospodara. Možda je ta zgrada pružala utoËište još neËemu osim duhovima nestale Barcelone. Približio sam se i položio ruke na šipke ulaznih vrata. Metal je bio hladan. Zadnje zrake svjetlosti osvjetljavale su trag koji su kapi vrapËeve krvi ostavljale u toj šikari. Grimizne perle oznaËavale su tok labirinta. Progutao sam još jedanput slinu. Bolje reËeno, pokušao sam progutati slinu. Usta su mi bila suha. Puls, kao da je znao nešto što ja nisam, udarao mi je snažno u sljepooËnicama. U tom sam trenutku osjetio kako vrata pod mojom težinom popuštaju i shvatio sam da su otvorena. Kad sam uËinio prvi korak prema unutrašnjosti, mjesec je osvjetljavao blijeda lica kamenih anela na fontani. Promatrali su me. Noge su mi se prikovale za tlo. OËeki­ vao sam da Êe ta biÊa skoËiti sa svojih postolja i pretvoriti se u naoružane demone vuËjih kandži i zmijskih je­zika. Nije se dogodilo ništa od toga. Duboko sam disao, raz­

d 12 D


matrajuÊi moguÊnost da zanemarim svoju maštu ili, još bolje, da se ostavim svoga sramežljivog istraživanja tog imanja. Još je jedanput netko drugi odluËio umjesto mene. Blažen je zvuk natopio sjene u vrtu poput kakvoga parfema. »uo sam kako taj šum oblikuje ariju u pratnji klavira. Bio je to najljepši glas koji sam ikad Ëuo. Melodija mi je zvuËala poznato, ali nisam je uspio prepoznati. Glazba je dolazila iz kuÊe. Slijedio sam njezin hipnotiËki trag. Plohe koprenaste svjetlosti probijale su se od pritvorenih vrata ostakljene galerije. Prepoznao sam maËje oËi, prikovane za mene s klupËice prozora na prvome katu. Prišao sam osvijetljenoj galeriji iz koje je dopirao taj neopisivi zvuk. Glas neke žene. Slabašan kolut svjetla od stotine svijeÊa treperio je u unutrašnjosti. Svjetlost je otkrivala zlatni rog staroga gramofona na kojem se vrtjela ploËa. Ne razmišljajuÊi što Ëinim, iznenadio sam samoga sebe ušavši u galeriju, opËinjen tom sirenom zarobljenom u gramofonu. Na stolu na kojem je poËivao taj mehanizam razabrao sam sjajan i okrugao predmet. Bio je to džepni sat. Uzeo sam ga i pregledao uza svjetlost svijeÊa. Kazaljke su stajale, a staklo je bilo polomljeno. UËinilo mi se da je zlatan i star poput kuÊe u kojoj sam se nalazio. Malo dalje nalazio se naslonjaË, leima okrenut meni, pred kaminom na kojem sam uspio razaznati portret u ulju neke žene odjevene u bijelo. Njezine velike sive oËi, tužne i beskrajne, dominirale su sobom. Odjednom, Ëarolija je bila uništena. Nekakva se silueta digla iz naslonjaËa i okrenula prema meni. Duga bi­ jela kosa i oËi upaljene poput žeravice sjale su u mraku. Samo sam uspio vidjeti dvije beskrajne bijele ruke kako

d 13 D


se pružaju prema meni. ZahvaÊen panikom, potrËao sam prema vratima, naletio sam na putu na gramofon i oborio ga. »uo sam kako igla para ploËu. Nebeski je glas prerastao u pakleni cvilež. Jurnuo sam prema vrtu osje­ ÊajuÊi one ruke kako mi blago dotiËu košulju, prošao sam ga leteÊi i sa strahom koji je buktio iz svake pore na mome tijelu. Nisam zastao ni Ëaska. TrËao sam i trËao ne gledajuÊi iza sebe dok me bolno probadanje nije proparalo sa strane i shvatio sam da jedva mogu disati. Dotad sam veÊ bio obliven znojem, a svjetla internata svjetlila su trideset metara ispred mene. Uvukao sam se kroz vrata kuhinje koje nikad nitko nije motrio i odvukao se do sobe. Ostali su uËenici sigurno veÊ neko vrijeme bili u blagovaonici. Obrisao sam znoj s Ëela i malo-pomalo srce je vratilo uobiËajeni ritam. PoËeo sam se smirivati kad je netko Ëlancima prstiju pokucao na vrata sobe. “Óscare, vrijeme je da sieš na veËeru”, zaËuo se glas jednoga od tutora, isusovca, pristaše racionalizma, imenom Seguí koji je mrzio glumiti policajca. “Odmah, oËe”, odgovorio sam. “Samo sekundu.” Požurio sam se obuÊi sveËani sako i ugasio svjetlo u sobi. Kroz prozor, odsjaj mjeseca dizao se nad Barcelonom. Tek sam tad shvatio da još uvijek držim zlatni sat u ruci.

d 14 D


2

duÊih dana prokleti sat i ja postali smo nerazdvojni prijatelji. Nosio sam ga posvuda sa sobom, spavao sam s njime ispod jastuka, u strahu da ga netko ne nae i ne upita odakle mi. Nisam znao što bih odgovorio. “Zato što ga nisi našao; ukrao si ga”, šaptao mi je optužujuÊi glas. “Zapravo se to zove kraa i povreda posjeda”, dodao je onaj glas koji je, iz nekoga Ëudnog razloga, bio sumnjivo sliËan glasu glumca koji je sinkronizirao Perryja Masona. »ekao sam strpljivo svaku veËer dok moji prijatelji ne zaspe kako bih mogao pregledavati svoje blago. Dolaskom tišine prouËavao bih sat pri svjetlu svjetiljke. Ni sva krivnja ovoga svijeta ne bi uspjela smanjiti opËinjenost koju je u meni budio plijen moje prve avanture u “neorganiziranom kriminalu”. Sat je bio težak i Ëinio se kao da je iskovan iz masivnoga zlata. Slomljeni stakleni poklopac ukazivao je na udarac ili pad. Pretpostavio sam da je taj udarac bilo to što je skratilo život mehanizmu i zamrznulo kazaljke, zauvijek uklete, na šest i dvadeset tri. Na stražnjoj se strani mogao proËitati natpis:

I

d 15 D


Germánu, iz kojeg progovara svjetlost K. A. 19-1-1964. Sinulo mi je da taj sat sigurno vrijedi silne novce i ubrzo me posjetilo i grizodušje. Te su me urezbarene rijeËi natjerale da se osjeÊam kao kradljivac uspomena. Jednoga Ëetvrtka obojanoga kišom odluËio sam podijeliti svoju tajnu. Moj najbolji prijatelj u internatu bio je momak prodornih oËiju i nervozne naravi koji je uporno tvrdio da su mu inicijali JF iako su imali malo ili nikakve veze s njegovim pravim imenom. JF je imao dušu anarhistiËkoga pjesnika i tako oštar um da bi se Ëesto porezao jezikom na njega. Bio je krhke grae i bilo je dovoljno da na radiju kilometar udaljenom netko spomene rijeË mikrob i on bi pomislio da je zaražen. Jednom sam potražio u rjeËniku izraz hipohondar i fotokopirao mu to. “Ne znam znaš li to, ali tvoja biografija stoji u Akademijinu rjeËniku”, objavio sam. Bacio je pogled na fotokopiju i prostrijelio me pogledom. “Pokušaj pronaÊi pod ‘i’ idiot i vidjet Êeš da nisam samo ja poznat”, odgovorio je JF. Toga dana, u vrijeme podnevnoga boravka u dvorištu, JF i ja iskrali smo se u mraËnu sveËanu dvoranu. Naši koraci u središnjem prolazu probudili su jeku stotinu sjena koje hodaju na vrhu prstiju. Dva snopa ËeliËnosive svjetlosti padala su na prašnjavu pozornicu. Sjeli smo na tu osvijetljenu Ëistinu, ispred redova praznih stolica koji su tonuli u polumrak. Šum kiše grebao je po staklima prvoga kata.

d 16 D


“Dobro”, bubnuo je JF, “Ëemu tolika tajanstvenost?” Bez rijeËi, izvadio sam sat i pružio mu ga. JF izvio je obrve i promatrao predmet. Polagano ga je procjenjivao i onda mi je uputio znatiželjan pogled. “Što ti se Ëini?” upitao sam. “»ini mi se kao sat”, odgovorio je JF. “Tko je taj Germán?” “Nemam blagoga pojma.” U nastavku sam mu ispripovijedao do u detalje svoju avanturu od unazad nekoliko dana u onoj oronuloj ku­ Êerini. JF je pozorno slušao podrobno iznošenje Ëinjenica koje su odlikovale gotovo znanstvene strpljivost i iscrpnost. Kad sam završio s pripovijedanjem, Ëinilo se kao da odvaguje dogaaj prije nego što je iznio svoje prve utiske. “Dakle ukrao si ga”, zakljuËio je. “UopÊe se ne radi o tome”, prigovorio sam. “Trebalo bi Ëuti mišljenje toga Germána”, dodao je JF. “Taj je Germán vjerojatno veÊ nekoliko godina mrtav”, napomenuo sam ne baš previše uvjerljivo. JF protrljao je bradu. “Pitam se što bi rekao Kazneni zakon o krai s predumišljajem osobnih stvari i satova s posvetom…” naglasio je moj prijatelj. “Nije bilo predumišljaja ni ništa sliËno tomu”, protestirao sam. “Sve se dogodilo iznenada, nisam imao vremena za razmišljanje. Kad sam shvatio da imam sat, veÊ je bilo kasno. Na mome bi mjestu uËinio isto.” “Na tvome bih mjestu dobio srËani udar”, naznaËio je JF, koji je više bio Ëovjek od rijeËi nego od djela. “Uz

d 17 D


pretpostavku da sam toliko lud da uem u tu kuÊerinu slijedeÊi tu sotonsku maËku. Tko zna kakve se sve klice mogu pokupiti s takve živine.” Ostali smo nekoliko sekunda u tišini, slušajuÊi daleku jeku kiše. “Dobro”, zakljuËio je JF, “što je, tu je. Ne kaniš se više vratiti onamo, ha?” Nasmiješio sam se. “Sam ne.” OËi moga prijatelja raširile su se poput tanjura. “A, ne! Ni sluËajno!” Toga popodneva, kad je završila nastava, JF i ja išËeznuli smo kroz vrata kuhinje i krenuli prema tajanstvenoj ulici koja je vodila do male palaËe. PloËnik je bio izbrazdan lokvama i lišÊem. PrijeteÊe nebo prekrivalo je grad. JF, koji nije bio pri sebi, bio je bljei nego inaËe. Pogled na taj kut zatoËen u prošlosti smanjio mu je želudac na veliËinu špekule. Tišina je bila zaglušna. “Mislim da bi najbolje bilo da se okrenemo i izgubimo odavde”, promrmljao je, ustuknuvši nekoliko koraka. “Ne budi strašljiv kao kokoš.” “Ljudi ne cijene dovoljno kokoši. Bez njih ne bi bilo jaja ni…” Iznenada, zveckanje praporca raspršilo se u vjetru. JF je zanijemio. Žute maËje oËi promatrale su nas. Odjednom, živina je zasiktala kao zmija i izvukla kandže. Naje­ žila joj se dlaka na leima, a razjapljeno ždrijelo poka­ zivalo je one iste oËnjake koji su prije nekoliko dana oduzeli život vrapcu. Udaljena munja zapalila je snop svjetla na nebeskome svodu. JF i ja samo smo se pogledali. Nakon petnaest minuta sjedili smo na klupi kraj jezera

d 18 D


u klaustru internata. Sat je i dalje bio u džepu moje jakne. Teži nego ikad.

Ostao je ondje ostatak tjedna, do subote u zoru. Malo prije svitanja, probudio sam se s blagim osjeÊajem da sam sanjao zarobljeni glas s gramofona. Ondje iza moga prozora Barcelona se budila na platnu s grimiznim sjenama, u šumi antena i terasa. SkoËio sam s kreveta i potražio prokleti sat koji mi je zaËarao život proteklih dana. Gledali smo jedan drugoga. Napokon sam se oboružao od­ luË­nošÊu koju nalazimo samo kad se moramo suoËiti s besmislenim zadacima i odluËio sam skonËati tu situaciju. Krenuo sam ga vratiti. U tišini sam se obukao i prešao na vrhovima prstiju mraËan hodnik Ëetvrtoga kata. Nitko neÊe uoËiti moju odsutnost do deset ili jedanaest ujutro. Nadao sam se da Êu se dotad veÊ vratiti. Vani su ulice ležale pod onim purpurnim ogrtaËem koji omata svitanja u Barceloni. Spustio sam se do Ulice Margenat. Sarriá se budila oko mene. Niski oblaci proËešljavali su Ëetvrt hvatajuÊi prva svjetla u zlaÊan odsjaj. ProËelja zgrada ocrtavala su se meu pukotinama izmaglice i suhoga lišÊa koje je letjelo nasumice. Ubrzo sam našao ulicu. Zastao sam naËas kako bih upio onu tišinu, onaj Ëudni mir koji je vladao u tom izgubljenom kutku grada. PoËeo sam osjeÊati da je svijet stao sa satom koji sam nosio u džepu kad sam Ëuo nekakav zvuk iza lea. Okrenuo sam se i ugledao prizor koji se može vidjeti samo u snu.

d 19 D


d 272 D


Epilog

arcelona moje mladosti više ne postoji. Njezine ulice i svjetlo nestali su zauvijek i žive samo u uspomeni. Nakon petnaest godina vratio sam se u grad i prošao mjestima za koja sam mislio da su izgnana iz moga sje­ Êanja. Saznao sam da je kuÊa u Sarriji srušena. Ulice koje su je okruživale sad su bile dio autoputa kojim, kažu, teËe napredak. Staro je groblje i dalje ondje, pretpostavljam, izgubljeno u magli. Sjeo sam na onu klupu na trgu na kojoj sam toliko puta sjedio s Marinom. Razabrao sam u daljini obrise svoje stare škole, ali nisam se usudio približiti joj se. Nešto mi je govorilo da Êe, ako to uËinim, moja mladost nestati zauvijek. Vrijeme nas ne Ëini mudrijima, samo veÊim kukavicama. Godina sam bježao, a da nisam znao zašto. Mislio sam, ako budem brži od horizonta, da Êe se sjene pro­ šlosti maknuti s moga puta. Mislio sam da Êe, ako se do­voljno odmaknem, glasovi iz moje glave utihnuti zauvijek. Vratio sam se napokon na onu skrovitu plažu pred Mediteranom. Kapelica Sant Elm uzdizala se u daljini, kao stražarska kula. Našao sam stari tucker svoga prijatelja Germána. Zanimljivo, još je ondje, na svom konaËnom poËivalištu meu borovima.

B

d 273 D


Sišao sam na plažu i sjeo na pijesak gdje sam prije mnogo godina prosuo Marinin pepeo. Ista ona svjetlost, kao onoga dana, zapalila je nebo i osjetio sam njezinu blizinu, vrlo jaku. Shvatio sam da više ne mogu i ne želim bježati. Vratio sam se kuÊi. Posljednjih sam dana obeÊao Marini da Êu, ako ona ne bude mogla, dovršiti ovu priËu. Ona prazna knjiga koju sam joj darovao pratila me sve ove godine. Njezine Êe rijeËi biti moje. Ne znam hoÊu li moÊi održati obe­ Êanje. Katkad sumnjam u svoje sjeÊanje, pitam se hoÊu li se biti u stanju sjetiti samo onoga što se nikad nije dogodilo. Marina, odnijela si sve odgovore sa sobom.

d 274 D


d 281 D


Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Ivana KolariÊ GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici ∂ Yolande de Kort / Trevillion Images Godina izdanja 2011., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-331-0 Svjetski bestseleri, knjiga 41 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

d 280 D


d 281 D


d 282 D


Marina