Issuu on Google+


-2-


Jacek Dehnel

Lala preveo s poljskog Adrian CvitanoviĂŠ

Fraktura -3-


Naslov izvornika Lala ∂ by Wydawnictwo W.A.B., 2006. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Adrian CvitanoviÊ i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-185-9 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 745715

-4-


I. poglavlje

Danas kuÊa u Oliwi izgleda ponešto drugaËije. A kad baka umre ∑ a umrijet Êe uskoro, i mogu to napisati mirne duše jer smo se, kao prvo, veÊ odavno svi pomirili s tom mišlju, a kao drugo, ona ionako nikada neÊe ovo proËitati, jer više uopÊe ne Ëita ∑ sve Êe se promijeniti do neprepoznatljivosti. Stvari Êe se naslijediti i morat Êe pronaÊi druge police i ormare u drugim stanovima. Stendhal s Julekovom posvetom, koji je posljednjih trideset godina stajao hrbat uz hrbat s Flaubertove Tri pripovijesti, izgubit Êe se meu ostalim knjigama. I što Êe se dogoditi sa zbirkom stakla, s onih tristo ili Ëetiristo komada vaza, Ëašica, vrËeva i boËica, crvenih, safirnih, žutozelenih, s mjehuriÊima i bez njih, šarolikih, napuklih, prekrivenih patinom? Kada tako sjedi poput kineske carevne, zaboravivši na vladanje i obveze, umotana u neku deku i veliki plastron, tako suhonjava, lagana i sitna, teško ju je povezati s našim sjeÊanjem, u kojem nema mjesta brisanju nosa, pelenama i neprestanoj šutnji. Samo Ëinjenica da se smiješi dovoljna nam je utjeha što je na svoj naËin sretna, premda je to kao da govorimo o osjeÊajima meduze ili koraljnoga grebena. To je dakle kraj te priËe. A gdje je poËetak? Možda u Lisówu? U malenom zapuštenom Lisówu, koji miriše po opalim jabukama i koji me tako razoËarao kada sam se zaputio prema toj obeÊanoj zemlji, u Kanaan, koji sam iz njezine priËe poznavao kao vlastiti džep, znao sam gdje su vrtna vratašca koja je konj otvarao glavom,

-5-


gdje je salon, a gdje soba tete Ruže, gdje je Napoleonova, a gdje Lenjinova bista, gdje je veliki stol na Ëiji su rub lopovi polagali srebrninu i, konaËno, gdje je pisaÊi stol za kojim je devedesetogodišnja praprabaka Broklowa istjerala Nijemca. A što je ovdje? Najdojmljiviji dio imanja bilo je ognjište oko kojeg su stajali ostaci zidova. Na zemlji su ocrtavali nekakav nejasan pravokutnik, mjestimice visok pola metra, mjestimice metar, sigurno znatno manji od negdašnjeg imanja, jer je sredinom nekoliko soba prolazila mea, a na negdašnjemu mjestu glasovira rastao je krumpir ili heljda. Ne, možda je prije u podstanarskoj kuÊi na tom i tom prospektu, toËna adresa u Kijevu, gdje su stanovale tri obitelji ∑ Bieniecki, Karnauchovi i Korytkovi, a strah je obavijao njihove stanove zamršenom mrežom niti? A možda je ipak u ovoj Ëudesnoj zemlji koju si nikako ne mogu predoËiti, jer nisam mladi-poljski-pobunjeni-pisac-koji-putuje-na-istok, u ovoj Ëudesnoj zemlji zvanoj Ukrajina, gdje su rasle biljke drugaËije od naših i gdje su živjeli ljudi drugaËiji od naših, koji su govorili dubokim ali melodioznim glasovima, ti seljaci koji su hodali u grubim platnenim košuljama i s motkama i vilama natjeravali automobil prapradjeda Brokla? Ne znam odakle poËeti tu priËu, jer sam je veÊ poËinjao toliko puta; i sada, i prije deset godina, kada sam patetiËno, svojstveno Ëetrnaestogodišnjaku koji piše, zamislio naslov, “Poljske gazele”, jer je gazela* “stih poput biserne ogrlice”, dakle kao stvorena za zasebne i istodobno povezane narativne bakiËaste motive; i, konaËno, još toliko puta kada nisam ništa zapisivao, nego samo kazivao svojim prijateljima, roacima, djevojkama i put-

*

Vrsta srednjovjekovne turske lirske pjesme. (Op. prev.)

-6-


nicima brzog vlaka na liniji Gdanjsk ∑ Varšava i Varšava ∑ Gdanjsk. Istina je ipak negdje drugdje. PriËa uistinu poËinje, kao i obiËno, u dijelovima, malo ovdje, malo ondje, na najrazliËitijim mjestima i tijelima, koja uglavnom više ne postoje, a njezina je kljuËarica, Ëuvarica kljuËeva dosad bila baka. Baka napravljena od postojanih, trajnih materijala, koja je nakon nekoliko sitnih popravaka i velike generalke još nekoliko godina potom zadržala toliko blještavila i Ëari te sam prijatelje, kada bi mi došli u posjet iz udaljenih podruËja, odvodio ravno k njoj, jer je upravo ona, od svih znamenitosti mojega sjevernoga gradiÊa, bila najfascinantnija. Bakinim Ëarima ∑ u vrijeme dok je još govorila ∑ pripadaju poËeci pripovijesti. U suštini, bila je to uvijek (i jest) jedna te ista pripovijest, zapetljana i potamnjela do neprepoznatljivosti pod naslagama raznovrsnih lakova i Ëai, koja je poËinjala na mnogo raznih mjesta i u naËelu nije nikad završavala, u najveÊem broju sluËajeva prekidana svršetkom posjeta ili kada bi se stalo mraËiti. Dodajmo da smraËivanje u smislu svršetka razgovora i poËetka ceremonije odlaska u krevet u Oliwi najËešÊe poËinje oko ponoÊi i nije uvijek konaËno, jer je velika pripovijest karakteristiËna po tome što se grana, uskovitlava, umnožava po periferijama i zapravo ona nas, kada to najmanje oËekujemo, zauzda, a ne mi nju. PoËetak se uglavnom zapleÊe poput nekog napola biljnog brka, a napola životinjskog prijemËivog repa; obavija se oko predmeta, osobe, mirisa, anegdote, a zatim stane bjesnjeti, mahnitati, pušta izdanke i razmnožava se u cijele šumarke rijeËi i poanti; nezaustavljiv, množi se bez glave i repa, hladi Ëaj, prekuhava tjesteninu, tjera iz glave bitne stvari. Tako vam je to.

-7-


Može npr. izgledati ovako: “Kada bijah u posjetu kod grofova Krasin´skih, sruših s gveridona araukarije…”, ili: “Kada je djed Leonard stajao ispred carskog streljaËkog voda…” ili, konaËno, recimo: “Kada je u Lisówu neki lopina poËupao u polju cijeli kupus…” ∑ rijeËju, nikad se ne zna gdje Êe se pronaÊi slušatelj koji Êe se zagledati u središte svijeta kroz iznenada podignute leÊe. Mislim na sluËajnog slušatelja, jer ako je rijeË o nama, mi znamo cijelu priËu ∑ podijeljenu na zasebna poglavlja, ali uvijek ∑ do najsitnijih detalja. “Jednom je baka Wanda, možete li to zamisliti, tada je veÊ imala devedeset i nešto godina, oko podneva jednostavno nestala iz Lisówa. Bio je rat, Nijemci posvuda. Tražimo je ovdje, tražimo ondje, nema koËije, nema koËijaša. TrËimo, zabrinuti smo… zašto imate takve face?” “Znamo.” “Znate?” pita baka u nevjerici, ali nije se smela, ništa zato. “A kako je svršilo?” “Vratila se od frizera…” “Stvarno, znate”, i baka se na trenutak namrštila, ali je u trenu povratila sigurnost, “ali to uopÊe ne smeta. Jednom je baka, zamislite, a tada je veÊ imala devedeset… i vratila se. S trajnom frizurom. ‘Imam više od devedeset godina’, rekla je, ‘i bilo bi glupo umrijeti, a da nijednom nisam imala trajnu.’” Margot hoda po mojoj sobi sa šalicom u ruci i traži nešto novo. Kada sam ja kod nje, Ëinim to isto. “Otkud ti ovo?” pitam. “A što je ovo?” pitam. Njezin je svijet vrlo lijep i harmoniËan, što znaËi da su svi njegovi dijelovi jednako zadivljujuÊi. Margot se zove Małgorzata, tj. Margareta, ili Biserka, a biser je svugdje jednako biseran. Prilazi ormariÊu i podiže fotografiju. “Ovo si kupio na Kolu?”

-8-


“Ne, to mi je od doma. IskamËio sam od bake, jer su ostale samo dvije takve.” Gotovo da nemam njezinih fotografija iz djetinjstva. Ne znam kako su izgledali baka Wanda, djed Leonard, ujak Maciej, teta Eva, teta Saša, Milewski, Apollo s hozntregerima, ne znam Ëak ni kako je izgledao Lisów. Tijekom ofenzive Rusi su ∑ Sovjeti, kaže baka, Rusi su bili prije revolucije, a zatim su postali sovjetska banda ∑ zapalili u kaminu fotografije koje su stajale u velikoj drvenoj škrinji u predsoblju. Izgorjela je fotografija Romusie nad hrpom jaja koja je svakodnevno morala, jedno za drugim, ispijati, što svejedno nije pomoglo njezinoj galopirajuÊoj tuberkulozi, izgorjela je fotografija djeda Brokla u bijelom prugastom odijelu, oslonjenog na cakleÊu karoseriju prvog automobila u Ukrajini, izgorjele su fotografije oca s uvijek istim šeširom na uvijek Êelavoj glavi, izgorjele su fotografije mame u širokim haljinama, izgorjele su dopisnice iz dalekih gradova bombastiËnih naziva i tamnosmee reprodukcije skulptura i slika iz velikih dvorana udaljenih muzeja. Nema lica. Nema ruku. Nema vratnica, stolova, grafika, kupova Ëasopisa i knjiga pozlaÊenih hrptova. Tih nekoliko, doslovce nekoliko tamnosmeih polaroida… barem toliko. Prabaka se protegnula poput žice, odrezana u struku, oslonjena o crni kišobran, na zemlji je svjetlo koje sije kroz lišÊe stabala stranog podrijetla, vjerojatno platana i u kutu bijeli potpis “Abbasia”*. Moj Bože… Abbasia… “Mama je bila tako lijepo graena”, Ëujem iza lea bakin glas, “tako lijepa… izgleda visoka, a bila je tako

Vjerojatno naša Opatija, od iskrivljenog talijanskog naziva Abbazia. (Op. prev.) *

-9-


malena, bila mi je do tu, do ramena, kada sam bila mlada, a sada mi je sigurno do brade, s godinama postaješ sve niži… no, pogledaj, izgleda kao visoka žena, a do ovdje je odrezana u pasu. I uvijek se kretala brzim korakom, sitnim kasom; ne sjeÊam se da je ikad normalno hodala. Kad je bila bolesna, vukla je polako noge, sve do posljednjeg dana, kad je umrla, sjedeÊi u tom naslonjaËu… ali da je normalno hodala? Ne. Uvijek je trËala.” Kada je svijet još bio vrlo mlad, u gradovima mramorno-zlatan, po selima težak od mirisa voÊa i kravlje balege koji su ležali u travi, ljudi su bili niži. Možda se nisu imali po što uspinjati i rjee su nego danas stajali na prstima, možda su jeli ne mareÊi za mudra naËela zdravog življenja i razvijali se u drugaËijem smjeru, a možda im jednostavno nije bilo stalo da budu viši, jer su sve što im je bilo potrebno nalazili nadomak zemlje. Djed Leonard imao je metar pedeset i nešto sitno, kosu crnu poput vrane ∑ dok se nije preobrazio u bijelu vranu ∑ tamnu put i plave oËi. “Wandeczka”, pisao je u spomenaru, koji je baka nakon njegove smrti pronašla s Julekom u ladici inkrustiranoga pisaÊeg stola, “misli da nisam Brokl, nego grof, De Broglie, samo da se prezime izobliËilo, zato što imam takve južnjaËke pravilne crte lica. Ali, koliko mi je poznato, došli smo iz NjemaËke siromašni poput crkvenih miševa, i nastanili se ovdje, od davnina kao Brokli, eventualno Brockle…” Onog ledenog sijeËanjskog dana Sovjeti su spalili sve djedove fotografije, stoga je krhka struktura mekih tkiva koja su prekrivala njegov kostur i formalno prestala postojati za buduÊe naraštaje. Pokušao sam ne jednom zamisliti tog veselog, uglaenog starijega gospodina (koji je cijeli život izgledao poput starijega gospodina, jer ga je takvim zapamtila njegova unuka), poklonika i kolekcio- 10 -


nara umjetnosti, bibliofila i erudita, koji je po zanimanju bio kemiËar, a u životu ∑ zemljoposjednik, premda mu ni jedno ni drugo baš i nije išlo od ruke. “A stariji je gospodin”, priËao mi je pogrbljeni stari Tarapatka kad sam se uputio prema Kanaanu, “obiËavao nedjeljom nakon mise pokraj crkve kupovati vreÊice bombona i mi djeca trËali smo za njim sve do kuÊe, jer bi sve te bombone razdijelio… stariji gospodin je djed vaše bake, gospodin veleposjednik.” Gospodin veleposjednik uopÊe se nije rodio kao veleposjednik, nego kao graanin, i uz to siromašan. Vjerojatno je pripadao prvom naraštaju koji je govorio poljski i dajem glavu ako se nije rodio u NjemaËkoj. Ali Ëim je nauËio poljski, nauËio je i što su kontuš*, karabela** i husar, zatutnjilo je u njemu nekakvo slavensko bilo i sa žarom svojstvenim osamnaestogodišnjacima odluËio je boriti se u SijeËanjskome ustanku***, nakon Ëega je otišao u Sibir kao pravi poljski domoljub. U gotovo nezapamÊenim okolnostima djed Brokl svršio je studij kemije, vratio se iz Sibira, nastanio se u Kijevu, upoznao i najdublje probleme šeÊerne industrije, postao profesor i oženio baku Wandu, koja je bila vrlo mudra žena, ali ne odveÊ inteligentna, a poslije je napravio Ëetvero djece i postao milijunaš. Pogriješio bi onaj tko bi nesretnog Leonarda Brokla zamijenio za brižljivo prikrivenog financijskog magnata. Djed nije znao ništa o kamatnim stopama, dividendama ili teËajevima; živio je kao da je pao s Marsa. SluËaj je ipak htio da mu je netko savjetovao kupnju poveÊeg pa-

Staropoljski ogrtaË razrezanih rukava. (Op. prev.) Vrsta sablje. (Op. prev.) *** Misli se na ustanak Poljaka protiv ruskih okupacijskih vlasti 1863.∑1864. (Op. prev.) *

**

- 11 -


keta dionica jedne tvrtke. Taj isti ili drugi sluËaj htio je da su dionice u nekoliko dana dobile na vrijednosti, jer je Carstvo proživljavalo gospodarski boom. Djed, koga je ta razonoda jako zabavljala, stao je pak štedjeti i dokupio još nekoliko paketa dionica. A buduÊi da je vrijednost dionica ponovno porasla, za mjesec dana postao je jedan od najbogatijih ljudi u Kijevu. Tako moraju svršiti sve priËe. Ali uglavnom, na žalost, traju mnogo duže. Djed je kupio šeÊeranu, automobil i veliku kuÊu. Putovao je po cijelom svijetu, kupujuÊi naveliko slike, lakirane paravane, skulpture i namještaj; vodio je prepisku s vodeÊim struËnjacima za šeÊernu industriju u Berlinu i Parizu. “No, otud i te košulje u Lisówu”, govorila je baka slažuÊi rublje skinuto s konopca za sušenje, kad se veÊ osušilo na podnevnom povjetarcu, “djed je putovao Europom i svaki se put tužio na tamošnje praonice kako loše peru i stavljaju peËate gdje god stignu… uostalom, i sama sam se u to uvjerila, jer kad je Julek ostavio u Bruxellesu košulju na pranje, udarili su mu peËat s prednje strane, a poslije su se još Ëudili što im je pravio scene zbog toga. Djed se nije svaao ∑ jednostavno je kupovao toliko košulja i ovratnika koliko je trebao i vraÊao se u Kijev, Mnin ili Morawice s kovËezima prepunima rublja. Još su u Lisówu, mnogo godina kasnije, seljaci odnosili te košulje u punim košarama. Razumiješ, sušile su se na konopcima, a oni mic po mic, i odnesoše polovicu. Ili bi se uveËer, popevši se na košare ispod prozora, potiho ušuljali i ujutro im ne bi bilo ni traga. A ormari su svejedno bili prepuni.” Baka Wanda iz obitelji Dziewia˛tkiewicz bijaše omalena, sitna žena, razumna koliko su joj to prilike dopuštale. Doživjela je duboku starost, devedesete ∑ možda zbog

- 12 -


toga što je njezino neveliko tijelo trošilo male koliËine vremena, a znaËajni su je dogaaji mimoilazili u širokom luku. Još kao malu Wandicu nakon smrti roditelja dali su je u crkvu, veliku neuglednu zgradu debelih zidova i dugaËkih hodnika kojima je po cijele dane odjekivala tiha jeka sitnih koraka Ëasnih sestara i gimnazijalki, koja ih je svake sekunde uvjeravala koliko su malene spram moÊi Gospodina i pitanja miraza. I odande je, iza kameno-drvenog relikvijara, donesenog odnekud iz istoËnjaËkih prašuma, izmeu gustiša u kojima se sve rojilo od utvara i jezera punih vodenih vila, Wandicu uzeo Leonard Brokl, koji se vratio iz progonstva i odluËio uploviti u braËne vode. A kada je Wanda poželjela Nijemca, ovaj ju je oženio pred Bogom, u dobru i u zlu, nesvjestan Ëinjenice da Êe uskoro postati milijunaš. Wandica je te Ëinjenice bila svjesna još manje od Leonarda, koji je, u najmanju ruku, bio muškarac, imao je neke svoje planove i zamisli koje su se polako raale u ovojnicama njegova znanstvenog mozga; a ona ∑ što je s njom? Što, ako je siroËe iz crkve, lišena miraza, znaËi li to da Ëeka nekog milijunaša? I tako je, kao u kakvoj pobožnoj priËici, vrlina skromnosti i rezignacije nagraena bogatstvom, raskošju i obiljem svijeta ∑ logika pobožnih priËica naizgled je sumnjiva ∑ a Wandica je upala u visoke krugove ovoga svijeta ∑ svijeta Kijeva iz 1875. godine, blistavog od svijeÊa koje su plamtjele u visokim kandelabrima, blještavog u baletnim dvoranama od toaleta iz Pariza i frakova iz Londona, u kojem su se slijevali potoci šampanjca i bujice perli. “Navodno su se jako voljeli; baka Wanda mi je priËala, ah, ah, kako ju je djed znao svu izljubiti, posvuda, od glave do pete, nijednoga komadiÊka tijela nije ostavio bez poljupca”, i baka hihoÊe, vjerojatno nesvjesna Ëinjenice da je isto tako zasigurno hihotala njezina baka prepriËavajuÊi to svojoj unuËici, “ne znam što je djed u njoj

- 13 -


vidio, jer nije bila odveÊ privlaËna, a ni inteligentna… dvadeset pet ili trideset godina živjela je u Kijevu i nije nauËila ruski, samo je natucala francuski; ono što je pokupila iz samostana. Bila je u svim tim metropolama, u Parizu i Rimu, Bruxellesu i BeËu… no, izuzev Londona, New Yorka i Japana, jer je kad su isplovili u kanal La Manche dobila takvu morsku bolest da su morali okrenuti brod natrag… lijeËnik je rekao da neÊe preživjeti do prve obale… i otad je, kako je Julek zlobno ponavljao, djed putovao samo preko velike bare… ali neÊu o tome. Razumiješ, putovala je i putovala, ali kad bih je upitala kako izgleda Dresdenska galerija, a kako Povijesni muzej u Berlinu, odgovorila bi mi da su u Dresdenu trgovine užasne, a da je iz Berlina donijela lijep komad svile, ali da se galerija ne sjeÊa; djed ih je obilazio, oduševljavao se neËim, kupovao umjetniËka djela, ali njoj je sve to bilo dosadno. Zato se znala snaÊi u životu, zahvaljujuÊi Ëemu je dobrih nekoliko puta spasila život Leonardu Broklu, koji je, premda nije bio odveÊ visok, po cijele dane hodao s glavom u oblacima, bio lakovjeran i nevješt poput djeteta.” Tu slijedi priËa koju baka prepriËava svaki put kada ima posla s nekim kompliciranim ureajem. Bilo je dovoljno da za doruËkom ∑ o, nesvakidašnji oliwski doruËci, zaslužni za poseban red! ∑ iz tostera glasno iskoËi prženi kruh, bilo je dovoljno da roditelji donesu elektriËni Ëajnik (“Takvo što! Ja sam mislila da Êe se u tren oka zapaliti jer ne zviždi, a ako ne zazviždi, zaboravit Êu na njega, a ovaj ovdje se sam ugasio! Doduše sve to kratko traje, jer bih obiËno stigla staviti vodu, narezati bagete, namazati ih maslacem, napraviti sendviËe, pripremiti krastavce i paradajz, i tek bi tada Ëajnik zapištao. Tad bih zakuhala Ëaj i podigla poklopac da se ohladi… a sada hop, i gotovo. Ali zato ima ravan poklopac, pa na njega mogu staviti

- 14 -


ibrik”), bilo je dovoljno da netko popravlja štednjak ili perilicu, a baka bi na to: “No, molim, eto što ti je vešmašina (toster, radio, džepna svjetiljka). Koliko je samo u njima vijaka, koliko tih limenih dijelova i ruËica i lampica. Znaš kako je djed Brokl putovao Ukrajinom?” “Ne znam”, kažem, ali baka u tome ne Ëuje ironiju, ili je ne želi Ëuti. “Djed je imao automobil, prvi u Ukrajini. Imao je, naravno, i vozaËa, ali je Ëesto vozio sam, tek tako, jer bi mu se prohtjelo. Bilo je fotografija na kojima stoji pored automobila s vozaËkim oËalama dignutima na Ëelo, sa specijalnim rukavicama, u ogrtaËu prebaËenom preko prugastog odijela… tako luksuzan i uredan od glave do pete, kao da su ga proizveli zajedno s automobilom i Ëitavim odijelom samo za tu fotografiju. No ako je putovao s bakom, uzeli bi vozaËa i prolazili ukrajinskom divljinom, preko beskrajnih polja i kroz nepregledne šume, po neugodnim cestama, pod beskonaËnim nebom. A vjetar bi im mrsio kosu, razumiješ, i tako dalje. I jednom su se tako ispod tog beskrajnog ukrajinskog neba morali iznenada zaustaviti nasred seoskog puta jer ih je okružila rulja zaraslih ukrajinskih seljaka, napola pobjesnjelih, napola zastrašenih, koji su tresli srpovima, sjekirama i motikama deruÊi se na sav glas kako ide vrag. Djed je naredio vozaËu da se probije kroz gomilu, ali je baka uzela stvari u svoje sitne, junaËke ruke, naredila da joj otvori vrata, izišla na cestu, podigla veo i upitala ∑ razumije se, na poljskome, jer ukrajinski nije znala ∑ o kakvom se sad vragu radi. Oni se i dalje deru, samo malo tiše, da ide vrag, vražja koËija, jer se kreÊe, a nema konja. Baka: ‘A lokomotivu ste vidjeli?’ Nisu je vidjeli. ‘A jeste li Ëuli za stroj za sjeËu slame?’ Nisu Ëuli. KonaËno je došla do neke mlatilice za žito, ili neËeg sliËnog ∑ za to su Ëuli. ‘Ali’, dokazuju lu-

- 15 -


kavci, ‘mlatilica ima motor!’ ‘I ovo ima motor’, odgovorila je baka i zazvala vozaËa, koji se izgubio u gomili, još uvijek Ëvrsto držeÊi u rukama težak kurbl, koristan u sluËaju borbe prsa o prsa, naredila mu da podigne haubu i pokaže seljacima motor, hladnjak i još nešto. I odstupili su. I tako su u susjedna sela proširili vijest da se ne radi o vragu, da ima motor ∑ i otad ih više nisu zaustavljali.”

- 16 -


II. poglavlje

Na ovom je mjestu potrebno nekoliko dodatnih objašnjenja. Bakina priËa, kako sam veÊ napomenuo, nema ni okvira ni kraja ∑ razvijena je, razgranata uzduž i poprijeko, neograniËena. Štoviše, sve što ovdje zapisujem priËao sam veÊ mnogo puta jer je mnogo od onog što je priËala baka jednoÊ netko drugi njoj prepriËao. Ponavljanje lijepih i mudrih stvari lijepo je i mudro samo po sebi i ubraja se u vrline poput hranjenja gladnih, skrbi za životinje, zalijevanja bilja i davanja milodara. Ali priËa završava u vremenu, i to dvaput ∑ prvi put opisuje minulo, potrošeno, rasprodano vrijeme, smješteno u provjerljiv vremenski slijed i red dogaaja, a drugi ga put takoer opisuje ∑ samo u obliku razgovora. I tako se ondje pojavljuje mnogo likova koji se naizgled Ëine nevažnima. Poznanici i poznanice, sluËajni prolaznici, bliža i daljnja rodbina, a prije svega moje prijateljice i prijatelji ∑ ne junaci, nego slušatelji. Ali koliko su razliËite priËe za svakoga od njih! Koliko su jednostavnije, lišene zvuka, ako služe samo kao ilustracija dogaaja, kao skraÊena kronika iz dnevnih novina za potrebe gospoe Władzie ili gospoe na trgu ∑ a kako su samo vrckaste ako se baka potrudi… Još prije nekoliko godina, kada je veÊina negdašnjih uzvanika raznih imendana i roendana veÊ bila pomrla, baka je poËesto glumila božanstvo i kraljicu salona, i to obiËno za moje prijatelje, otud su i oni u ovoj pripovijesti. Uostalom, ako su u mojem životu ∑ isto su

- 17 -


tako i u bakinu, sliËno kao Jadzia Kontrymówna ili japanski špijun, svi ti stranci, a opet moji ljudi. Pojavljivat Êe se dakle, i to posve neusiljeno. Stoga vas molim da se ne Ëudite ako neka priËa poËne s jednim likom, a završi u nazoËnosti nekog drugog. To je zbog tajnovite naravi priËe; sliËan poËetak može takoer predstavljati razliËite svršetke, a razliËiti poËeci mogu dovesti do istoga kraja. Sve je podložno velikoj naraciji, koja poËinje negdje u Kijevu, na toËnoj adresi, u velikoj kuÊi s karijatidama… i samo ona dovodi u red ove epizodne, premda u biti nužne likove koji je prepriËavaju. Tako Êe prošlo vrijeme urediti minulo vrijeme. Isto tako, postoje i priËe koje predajemo tek nekolicini ljudi. Ne zato što netko drugi ne bi mogao shvatiti njihovu pouku ili se ne bi nasmijao njihovoj poanti; ne zbog toga što bismo ih željeli saËuvati za posebne prilike; neke priËe jednostavno do nekih ljudi jure navrat-nanos, lete, frcaju, padaju kao lude, skakuÊu poput napaljenih pasa. Margot obiËno znadem priËati o duhovima, o osjeÊajnosti umrlih, o lijepim mjestima i slikama, poput onih na kojima bijela oglavlja Ëitaju molitvenike ili o duhovima koji prelijeÊu iznad narcisa pored djeËjeg vrtiÊa samostana u Bruggeu. Basi pripovijedam o zlobnim tetkama, iznenadnim bjegovima, neoËekivanim obratima radnje i perverznim oroivanjima. Skandali je takoer pomalo uzbuuju. Radek voli slušati o sebi, dakle nije za ovu knjigu, ali zato je za neke druge. I tako dalje, i tako dalje, svaka priËica ima svojeg omiljenog slušatelja, a svaki slušatelj ∑ priËu. Zna se takoer dogoditi da pronaemo mjesto na kojem se najbolje sluša ili trenutak koji je smjesta spreman za ovu ili neku drugu priËu. O djedu Broklu, baki Wandi i njihovoj djeci priËao sam Basi u Pelplinu. - 18 -


Ako niste bili u Pelplinu, svakako ga posjetite. NaiÊi Êete na malu postaju s koje ujutro polaze puni vlakovi, a dolaze prazni, a uveËer se dogaa suprotno; malo dalje proÊi Êete pored razrušene tvornice tko zna Ëega, možda šeÊera, zatim su ondje mali trg, nekoliko kuÊa na raskrižju, i kada izgubite svaku nadu, naiÊi Êete na golemu srednjovjekovnu katedralu koja, poput ciglene kutije s umjetniËkim svodovima, u sebi Ëuva nezamislive gotiËke i barokne amorete i kardinale, pehare nagomilane u relikvijarima, rasplesanoga Krista i mnogo drugih fenomenalnih stvari. Upravo sam ondje priËao Basi: “Basio, vidi kakva bi to sjajna fotografija bila, ta svjetla s vitraža na prezbiteriju.” A Basia se namrštila. “Ne može. Ne ide.” “Bujakici bi”, pogledao sam je svisoka, “išlo.” No, i konaËno ju je napravila, uspjelo joj je, i sada hoda puna sebe. Mnogo se toga onog dana dogodilo. Na vratima katedrale vidjeli smo djevojËicu… pisati o tome potpuno je besmisleno, jer ovdje moram pisati o Wandi i Leonardu, i Evi, i Ruži, i tako dalje, no gdje Êu napisati nešto o toj djevojËici? Stoga eto nešto i o njoj. Stajali smo u predvorju. Jedno krilo širokih vrata bilo je odškrinuto i kroz rešetke smo vidjeli mjedenu unutrašnjost katedrale ∑ pozlaÊen sjaj baroknih oltara, aneosko pleme i mraËan prezbiterij. Basia me povukla za rukav. Okrenuo sam se i ugledao djevojËicu. Kao da sam je vidio prije, ali upravo sam bio ušao prepriËavajuÊi neku priËu, sav sretan što je Basia opËinjena, a ja još i više ∑ i onda se pojavi ta djevojËica, koja se odnekud umiješala, štrkljasta, bljedolika, modriËasta. Bilo joj je možda Ëetrnaest godina. Stajala je na kamenom pragu, izmeu vrata i rešetaka, gotovo cijela - 19 -


skrivena iza velikih pribijenih dasaka, zasjenjena ∑ tako da sam vidio samo stršeÊe koljeno, duge prste, jedan obraz i potkovano sivilom, beživotno oko ispod tanke vjee. Bila je kao naslikana. Basia me povukla u stranu, kao da mi pokazuje neki natpis. “Misliš da bi pristala pozirati?” “Mislim da je možeš pitati.” Za trenutak sam se osjeÊao poput turista iz Anno Domini 1923. ∑ istoËna pograniËna podruËja*, ispijena djeca, tragaËi za mjesnim koloritom u pumpericama i jaknama od tvida. Pomaknuo sam se još dalje u stranu i zapisao nešto u bilježnicu, a Basia je pregovarala, nakon Ëega je napravila snimke ∑ ali je prizor izgubio na draži. I ponovno ta vizija ∑ huculski kraj** 1923. i ja koji govorim: “Ali ne, draga Klementino, možda u svemu tome ima i neke uzvišene nezgrapnosti, neke nepokolebljivosti iz talijanskih naivaca, ali ljupkost toga djevojËeta bila bi puno veÊa kada ne bi bila svjesna da je želiš ovjekovjeËiti… uostalom, ne želiš li kušati neke ovdašnje specijalitete?” KonaËno su nas pustili unutra. Vodio nas je ∑ kao i obiËno ∑ neki sjemeništarac; bio je mlad i nevješt (kako bi rekla baka). Govorio je o nekom Rubensu, koji se nalazi u Staroj pinakoladi u Münchenu. Rekao sam mu da je pinakolada takoer dobra, premda možda ne odveÊ stara, ali u Münchenu se nalazi pinakoteka. »ak dvije. “Oprostite, pogriješio sam. Ali ovdje sam od deset

U izvorniku kresy wschodnie ∑ misli se na istoËne pograniËne pokrajine uz granicu s Litvom i Ukrajinom koje su nekad bile u sastavu Poljske. (Op. prev.) ** PodruËje istoËnih Karpata u kojem žive Huculi, gorštaci koji nastavaju podruËja ukrajinskih i rumunjskih dijelova Karpata. (Op. prev.) *

- 20 -


ujutro”, odgovorio je s razoružavajuÊim osmijehom, “i sliËne sam gluposti veÊ danas izgovorio.” Basia se izgubila, ali smo se za trenutak ponovno sreli ∑ ja sam sa skupinom turista poslušno po tko zna koji put slušao kako se autor gotiËkog prezbiterija naslikao blizu zemlje tobože iz pokore, a zapravo je to uËinio iz Ëiste oholosti jer mu se svatko, molim vas lijepo, ne bi li vidio sliku, mora pokloniti, a Basia je tapkala na ulazu, sopÊuÊi, natovarena svim svojim torbicama, aparatima, objektivima i zaslonima. “Zove se Liliana Lilian´ska.” “Tko?” “DjevojËica. ObeÊala sam da Êu joj poslati fotografiju. I napravila sam drugu, unutra. Sigurno neÊe uspjeti.” Obišli smo redom sva skrivena mjesta i zakutke; i opet sam vidio Sobieskog* portretiranog kao svetkujuÊeg bogataša, i opet kršÊane koje su rastrgale zvijeri, i opet cigle koje su ispolirali redovnici, koji su o njih brusili noževe na putu prema refektoriju. Basia bi me s vremena na vrijeme povukla za rukav. Ili ja nju. Eto rasplesanoga Krista na vrhu orgulja (“E, neÊe mi uspjeti. Ali, ako želiš, mogu pokušati”), eto šarene svjetlosne sjene, koja se presijava kroz vitraž na ažuru prezbiterija (“E, neÊe mi uspjeti”, “Znaš, Bujakici bi uspjelo”, “Možda i bi, ali meni neÊe. Uostalom, pokušat Êu, nemam što izgubiti”). “A relikvijar”, upitao sam, “može li nam ga sveÊenik pokazati?” “No… još nisam sveÊenik.” “Oprostite.” “Sitnica. ObiËno se to ne radi…” ∑ Sigurno, pomislio

Misli se na Jana Sobieskog (1629.∑1696.), poljskoga kralja, velikoga nacionalnog junaka. (Op. prev.)

*

- 21 -


sam, gotovo uvijek to radite ∑ “…ali možemo napraviti iznimku…” I ponovno sam stajao ispred drvenih vratašca skrivenih u oltaru, iza kojih su se gomilali redovi pehara zamotanih u crveni i modri baršun. A krune vezene biserima bliještale su uzvišeno, sliËno nekoj kronologiji monarhâ prekrivenoj patinom, opjevanoj u heksametrima. “Vidiš”, šapnuo sam Basi, “upravo to je vjeËnost. Pehari u baršunu, tamjan i pozlaÊene starine.” Ali dosta više o djevojËici koja se zvala Liliana Lilianska, ´ što nam se jako svialo, dosta o sjemeništarcu, dosta o muzeju u Ëijem postavu imaju Gutenbergovu Bibliju i popriliËan broj gotiËkih skulptura i slika, i gdje smo se susreli sa strahovitim pustošenjima koja je poËinio mjesni konzervator oliËivši gotiËke oltare metalik temeljnom bojom, od koje vas pomalo zabole oËi, pomalo zubi, a najviše duhovni organi. Ne znam kako smo uspjeli probaviti sve što smo doživjeli toga dana, ali Basia mi je još priËala o Loleczku, a ja njoj o tetkama, i to su bile vrlo osobne priËe na vrlo osobnim mjestima, sa seoskim grobljem, picerijom i, zakljuËno, postajom. A sve je poËelo jako nevino. “Slušaj”, upitala je Basia žustro koraËajuÊi, tako joj nekad doe, “a ta tetka o kojoj je priËala tvoja baka za doruËkom, kakva ti je to tetka? I zašto je toliko mrzila tvoju prabaku?” “Teta Eva, luakinja.” “Ona generalova?” “Ne, nije generalova.” “Ona od violinista?” “Ne, to je bila teta Saša.” “Objasni mi onda. Redom.” “No, dobro. Bio je djed moje bake, Leonard Brokl, i baka, Wanda iz obitelji Dziewia˛tkiewicz.” - 22 -


“Da, da, za njih znam. Dalje.” “Dalje znaËi kasnije, jer ono što je bilo ranije nekako nije previše. Znam samo toliko da je postojala neka strina iz familije Scipio del Campo*, a to je vrlo znaËajna i dobra obitelj, no, i motali su se tamo po genealogiji mnogi drugi, u rodu s generalom-knezom Zaja˛czekom**. Djed Brokl…” “A što je s tim Zaja˛czekom?” “Zaja˛czek je nevažan, buduÊi da je bio general i knez. Dosadan Ëovjek. Ali mi smo u srodstvu s njime preko njegove žene, Francuskinje. I to je zanimljiv lik” ∑ na ovome mjestu, obratite pozornost na pripovjedaËevu umješnost, Ëista srca žrtvujem ustaniËkoga generala za skandalima sklonu generalicu, koja Êe zasigurno razveseliti Basiu ∑ dakle zamislite je ∑ “ta je Zaja˛czkowa bila jako lijepa žena. Još kao osamnaestogodišnjakinja imala je ljubavnike iz ËasniËke škole.” “Vjerojatno je bila karijeristica?” “Ne iskljuËujem tu moguÊnost, ali to je druga stvar. Jer, vidiš, bila je konzervirana. Okružila se svježim mesom…” “»asnicima?” “Ne, svježijim, onim mesarskim. Komadima dobrog mesa. I spavala je na krevetu ispod kojeg su cijele godine ležali veliki grumeni leda. I mazala je rumenilom pete, koljena i ušne resice. I tako dalje. ZahvaljujuÊi tome saËuvala je jedrost i svježinu. Ali mi ne potjeËemo od nje, jer je general umro bez potomstva. Zato potjeËemo od neke njezine sestre, šogorice ili možda sestriËne, takoer ne

Poznata poljska plemiÊka obitelj podrijetlom iz Italije. (Op. prev.) ** Józef Zaja˛czek (1752.∑1826.), poljski i francuski general, prvi namjesnik Kongresne Poljske (1815.∑1826.). (Op. prev.) *

- 23 -


odveÊ nevine, koja je pak redovito spavala s velikim knezom Konstantinom PavloviËem*, nakon Ëega je njezin muž svu njihovu djecu, koliko mi je poznato, same djevojËice, priznao kao svoju. ZahvaljujuÊi tome imao je stalan pristup poËastima i bogatstvima.” “A otkud znate da su to bila kneževa djeca?” “Po nosovima. On je imao tako posebno ružan, prÊast i velik nos, znaš kako. I sve su djevojËice imale isti takav. Otud i ovaj moj uzdignuti nos. U svakom sluËaju, bilo kako bilo, zahvaljujuÊi tome potomak sam carice Katarine.” “Ali trebao si priËati o tetkama.” “Bit Êe i o tetkama. I o ujaku, jer bio je još i ujak. Sve u svemu, bilo ih je petero, ali je jedno dijete umrlo još kao malo… neka djevojËica, da, bila je to djevojËica. Aha, Zosia ∑ prekrasna, pametna, strah i trepet zloËeste djece izvuËen ravno iz priËa guvernanti. Pisala je stihove na francuskome, lijepo je svirala glasovir i imala srce veliko poput PalaËe kulture**. Ili, bolje reËeno, katedrale u Arhangelsku. Ali u dvanaestoj je godini dobila napadaj slijepog crijeva, a lijeËnik je mislio da se radi o obiËnoj lošoj probavi i propisao joj ricinusovo ulje ne bi li se proËistila. Strašna smrt, kao u junakinja pouËnih priËa za djecu. Nakon nje slijedili su Eva, Ruža, Maciej i Irena, moja prabaka. Svi su odrasli u velikoj, bogato ureenoj kuÊi jer

Misli se na Konstantija PavloviËa Romanova, ruskoga velikoga kneza i potkralja Poljske. (Op. prev.) ** PalaËa kulture i znanosti najviša je zgrada u Poljskoj, nalazi se u središtu Varšave i podignuta je nakon Drugoga svjetskog rata po uzoru na sliËne socrealistiËke graevine u ondašnjem SSSR-u. Tijekom komunistiËke diktature u narodu je slovila kao simbol sovjetske okupacije. Nakon sloma komunizma bilo je mnogo prijepora o njezinoj daljnjoj sudbini. Danas je ipak zaštiÊeni spomenik kulture. (Op. prev.) *

- 24 -


je njihov otac, kao što veÊ znaš, sluËajnošÊu stekao veliko imanje na dionicama…” “A koja je od njih bila od onog violinista?” “Teta Saša, ali ona je bila pradjedova, a ne prabakina sestra. Nemoj me zbunjivati, o Saši Êu ti takoer priËati. U svakom sluËaju, svi su bili jako bogati i sretni, baka Wanda je imala lijepe haljine i brojnu poslugu, djeca su se igrala igraËkama iz najpoznatijih beËkih i peterburških trgovina, porculanskim lutkama, cijelim armijama metalnih vojnika i tako dalje. I pohaali su škole, vrlo dobre škole, najbolje u Kijevu. A potom je djed Brokl bankrotirao.” I sada slijedi digresija. Djed Brokl imao je tu osobinu da s vremena na vrijeme bankrotira. Potom bi nešto kupio, nešto prodao, potratio ostatke svojih rubalja u zlatu, dok iznenada Fortuna, božica posebice naklonjena djedu Broklu, ne bi iz Ëista mira, bez nekog posebnog razloga, spustila na njega zlatnu kišu i djed bi mogao npr. otkupiti automobil. Ili šeÊeranu. U njegovim su se osjetljivim rukama, stvorenima za milovanje lakiranih paravana i držanje šalica vieux Saxe, posjedi rasprodavali na neki tajanstven, neobiËan naËin ∑ kao da su još postojali, kao da su zauzimali toliko i toliko hvati i gazdinstva, država je od njih potraživala porez, a veÊ je odavno netko drugi njima gospodario, netko drugi brao jabuke u voÊnjaku, netko drugi primao seljake u mraËnim salonima, a tue su žene gacale meu žbunjem plamenaca i ružinim grmljem. RaËuni, mjenice, aktiva i pasiva preobrazili su se pod utjecajem nepromišljenih postupaka djeda Brokla u prave zvijeri koje su živjele vlastitim, neukrotivim životom, ostavljajuÊi svojeg skrbnika daleko otraga. Kao što sam rekao, nakon razdoblja zlatnog prosperiteta na kijevskoj je burzi djed Brokl prvi put bankrotirao. Odgojen u Ëvrstoj vjeri u tehniku i elektriËnu energiju, slijed dogaaja i logiËko zakljuËivanje, morao se osjetiti - 25 -


prevarenim. Kako i ne bi ∑ kupio je dionice, kao nekada. Prodao je dionice ∑ kao nekada. A umjesto zarade ∑ izgubio je. Na žalost, Ëvrsti kemijski zakoni, toËno povezivanje elemenata u nizove i precizni razmjeri molekula broma i klora, u svijetu pohlepnih magnata maloruskih financijskih krugova nisu imali razlog postojanja. Jednom kupljene dionice mogle su rasti ili padati, i nikakva koliËina kalija nije im u tome mogla pomoÊi ili odmoÊi. Djed Brokl ipak je bio odgojen ne samo u vjeri u tehniku i elektriËnu energiju nego i u neko neobiËno shvaÊanje trgovaËke Ëasti, koje bi Ëak i Buddenbrookove jako zabrinulo, jer se pokazalo da je još neke prijatelje nagovorio na kupnju dionica (konaËno, ako je to najbolji naËin zarade…) i nije izgubio samo svoj novac, nego se osjeÊao dužnim vratiti ga svima koje je nagovorio na kupnju. “I tada je”, govorila je baka Wanda unuËici, “moj muž, a tvoj djed, bankrotirao. Zatvorili smo kuÊu s Ëetiri zasuna, prestali primati i otpustili cijelu poslugu, tako da su ostali samo kumordinar i sobarica…” Sada, buduÊi da sam previše zašao u monolog, Basia me fotografirala, pomalo jer je prizor bio lijep, a pomalo ne bi li svratila pozornost na sebe. “Hvala. Aha… i djed je bankrotirao. To da su ostali samo kumordinar i sobarica, to su još mogli preboljeti, ali obitelj Brokl više nije mogla plaÊati školarinu za internat. Maciek je bio na studiju u NjemaËkoj, što nije bilo jeftino, no ipak, bio je momak. A gospoice… što, morale su ostati kod kuÊe, svirati glasovir, slikati i vesti u oËekivanju ne tako loše prilike za udaju. I tada su mojoj prabaki, Ireni, novËano pomogle prijateljice iz internata. Toliko su je sve voljele da su joj dvije ili tri godine plaÊale školarinu. Ruža se time nije odveÊ bavila jer nikada nije voljela školu, meutim Eva, koja je bila jako inteligentna, bjesnjela je od srdžbe jer njoj prijateljice nisu ništa platile.

- 26 -


Navodno je imala umjetniËkog dara, lijepo je vezla i slikala, ali samo neke mraËnjaËke motive.” “MraËnjaËki vez?” “No, možda vez i ne. Premda… jastuk u zamamnoj rosulji… radilo se o slici. Na japanskom lakiranom ormariÊu… baka je rekla: ‘Znaš, takva grozota, djed ju je donio iz Japana, ali što sam mogla.’ A što bih ja dao za japanski ormariÊ, no, nema veze. Na vratašcima je naslikala imanje, Lisów-ne-Lisów, ispred imanja rondelu, a na rondeli žabu krastaËu veÊu od kuÊe. Teta Eva je pomalo mrzila moju prabaku jer joj je uskratila obrazovanje, a pomalo zato što je jednostavno bila uvredljiva karaktera i vjerojatno je patila od nemalog poremeÊaja…” “Ne Ëudim se toj Evi što ju je zamrzila…” “Tim više što je kada se djed izvukao, za Evu veÊ bilo prekasno da se školuje, a Irena je upisala fakultet. Prvo konzervatorij, a kasnije je studirala astronomiju. Dotad je nauËila pet jezika: engleski, njemaËki, francuski, ruski i poljski. Za ono je doba toliko obrazovana žena, moraš priznati, bila rijetko viena pojava.” “Ja se ne Ëudim toj Evi…” “No, da. Uz to se djed, koji je ponovno imao novac, automobil i šeÊeranu, dopisivao s kemiËarima iz cijeloga svijeta, skupljao je umjetniËka djela i potucao se Europom, uvijek je sa sobom na putovanja vodio Irenu, koja je bila njegova najvoljenija, najpametnija i najljepša kÊi.” “UopÊe se ne Ëudim toj Evi.” “Ni ja. Ali to još nije ništa. Eva je imala zaruËnika. Zvao se Mech. Što i nije neka sreÊa. Mech je bio, kako mu samo ime govori, drag. Isto tako bio je, što mu ime posebno ne govori, inteligentan i prelijep. Zato se Eva, koja se iz dosade i potrebe za nekim oblikom intelektualnog rada u meuvremenu poËela družiti s mladim anarhistima, smatrala slobodnom, emancipiranom ženom

- 27 -


naprednih nazora. Napunila si je glavu razliËitim teorijama koje su pronašle podesno tlo u neobraenom vrtu njezine glave, ne bi li se uzvišeno izražavala, i sada je željela zgroziti Mecha svojom uËenošÊu i svojim anarhizmom. I tko joj je stao na put?” “Irenka?” “Irenka! A moja prabaka je bila ‘žena iznad svog vremena…’” “‘Nisu je zanimala udvaranja blijedih zavodnika’?” “Ne. Ali pametne mlace nije odbijala. U nju je preko ušiju bio zaljubljen Les´mian, kojeg je uvijek nazivala ‘Bolek Les´mian’*. Ona je svirala na glasoviru, on je stajao, naslonjen na tog lakiranog kita i gledao je ravno u oËi. U tom joj se trenutku mogao posve prepustiti. SliËno se ponašao i Mech: službeno je dolazio teti Evi, ali uvijek bi prvo pokucao na vrata njezine omražene sestre i dugo bi s njom raspravljao, malo o knjigama, malo o glazbi, malo o filozofiji. A Eva je Ëekala.” “Znaš što?” “Što?” “Ipak se Ëudim toj Evi. Kako joj nije uËinila ništa nažao.” “Možda imaš pravo. Svejedno, na kraju je imala tog svog Mecha. Službeno joj je bio zaruËnik, službeno joj je postao suprug. Ruža je prošla gore. Imala je nekoliko razliËitih obožavatelja u nizu, od kojih su poneke držali Ëak pristojnim partijama, ali ih je sve redom odbila. Dok se na kraju, kada je veÊ bila uistinu stara cura, nakon tridesete, nije pojavio general Szymiczek. Došao je u pro-

Bolesław Les´mian (1877.∑1937.) ∑ poljski meuratni pjesnik, drži se jednim od najoriginalnijih pjesniËkih autora 20. stoljeÊa. Njegovo bajkovito-filozofsko pjesništvo odlikuje se novatorstvom. (Op. prev.) *

- 28 -


sidbu, moli roditelje za ruku njihove kÊeri, a oni mu odgovaraju: ‘Dragi gospodine, vrlo rado bismo vas vidjeli kao svoga zeta, ali, na žalost, posljednju rijeË ima Ruža, a ona obiËno odbija prosce.’ Odlaze do Ruže i govore: ‘Ružice, bi li se udala za gospodina generala?’ A Ružica: ‘Eeeh, možda i hoÊu.’ I udala se. Postala je generalica Szymiczkowa. I u svakoj je prilici, kada bi netko rekao ‘Szymiczek? Je li vaš suprug možda »eh?’, tetka crvenjela od srdžbe i vikala ‘Kakav »eh, nije on nikakav »eh. On je Austrijanac!’ Ili bi o njemu govorila: ‘Moj suprug, gospodin Szymiczek. Austrijanac.’” “A tvoja prabaka?” “Irena? Irena se sretno zaljubila u doktora Bienieckoga, ubojito lijepog muškarca, vojnog lijeËnika koji je specijalizirao, pazi sad, ginekologiju. I vjenËali su se. Dobili su Romusiu.” I tada sam Basi otkrio priËu o kuÊi u Kijevu, koju sam joj otad otkrio još možda tri puta. Ali ∑ znam, znam to dobro ∑ moram se odjednom prebaciti iz Pelplina u Gdanjsk, ne bih li je ispriËao onako kao što mi ju je ispriËala baka. Sve poËinje rijeËju “Kijev”, koju sam toliko puta Ëuo u djetinjstvu. “Kijev”? Što je meni mogao znaËiti Kijev, to Ëudno ime koje odzvanja poput drveta, hrska poput suhog granja, to ime koje prosijava odsjaje Bizanta na uzdignutim kupolama? Znao sam da su na jednoj od najotmjenijih avenija ∑ koje je baka nazivala prospektima ∑ svoju robu nudili trgovci tepisima koji su u grad dolazili s istoka. “»ak su i za vrijeme najveÊeg blata, tijekom kiše i bljuzgavice tepisi ležali na kaldrmi, na ploËniku. Tvoja mi je prabaka priËala da nije htjela ni iziÊi na cestu, da se ne uprlja, premda su ionako bile užasno zablaÊene, a trgovci su, sjajnih oËiju i tamne puti, brada i brkova tako crnih da su izgledali modro, izlazili iz svojih šatora i pozivali - 29 -


kupce da gaze po tepisima. Bili su novi, a nitko izuzev skorojeviÊâ nije kupovao nove tepihe. I hodalo se po njima, blatilo ih se i gazilo, vozili su se koËijama po njima dok nisu bili dovoljno pokriveni patinom da bi ih se konaËno moglo oËistiti i razvuÊi u šatoru. Izlazili su i pozivali ljude.” U zakucima mojeg djetinjstva upravo je takav živopisan oblik poprimio Kijev ∑ grada Ëije su ulice gusto prekrivene ukrašenim perzijskim tepisima koje su nudili grleni trgovci brada i brkova tako crnih da su se sjajili od modrine. U tom su gradu u velikoj stambenoj zgradi na prospektu tom i tom stanovale tri obitelji ∑ Bieniecki, Karnauchovi i Korytkovi. Njihov su život pomno promatrali ne samo znatiželjni susjedi nego i secesijske glave velikih usta s proËelja zgrada i prsate karijatide koje podupiru balkone slabašnim leima i buketima ljiljana; iako su bili odliËno upoznati sa secesijskim pletenjem vjenËiÊa od bilja, nisu se mogli naËuditi spletu osjeÊaja i stalno su iznova podizali obrve u nijemom Ëuenju, sve dok im se žbuka nije stala mrviti po Ëelima. Na prvom je katu stanovao savjetnik Valerijan Karnauchov sa suprugom Ałłom, dvoje djece, dadiljom i sluškinjom. “Idemo, idemo”, govorila je baka zakopËavajuÊi ispod vrata sedefni broš, “uvijek nekamo kasnimo. Znaš li”, dodala bi veÊ na stubištu, “da sam to naslijedila od mame. Ona je takoer uvijek kasnila”, a u glasu joj je zveËao lak ton gordosti. “Kad god bi se spremala za odlazak s tatom u kazalište ili na koncert, u posljednjem bi se trenutku neËeg sjetila. Ili da je zaboravila nešto reÊi Gieni, ili da nema dobru haljinu, ili da joj je šešir prekriËav ili pretaman… A ako su konaËno uspjeli krenuti na vrijeme, jer bi otac primjereno prerano otpoËeo s ceremonijom egzodusa, mama bi zastala na pragu, pogledom obuhvatila

- 30 -


salon ili blagovaonicu i iznenada pala u napast da premjesti komodu, pomakne stol ili, još gore, okrene tepih poprijeko, za što bi trebalo podignuti sav namještaj; otac bi puhao i stenjao pomiËuÊi s mjesta malo naslonjaË, pa poËivaljku, a mama bi komandirala vrškom kišobrana. Uvijek bi ulazili na poËetku drugog Ëina ili drugog dijela koncerta. A jednom su, više se ne sjeÊam kada je to bilo, vjerojatno se radilo o Hofmanovom nastupu, ne, na njegov sam nastup išla sama, nekim sam Ëudom dobila karte od poznanika, zamisli samo, kakav doživljaj, Hofman je izvanredno svirao, poneku je notu odsvirao mrvicu glasnije, sjedila sam kao pribijena za stolac…” ∑ (u meuvremenu smo se veÊ taksijem vozili kroz uspavani grad; vozaË se pomalo izgubio, gotovo se našao u središtu u naletu ispriËane pripovijesti, ali morao se zadovoljiti kratkim “U filharmoniju”, jer baka nije namjeravala prekinuti tijek priËe) ∑ “…i slušala sam te predivne zvukove, dok odjednom nakon stanke na scenu nije izišao u crno odjeven muškarac i grubim glasom rekao da je upravo umro papa. A na programu je baš bila sonata iz posmrtnog marša. NeobiËno, zar ne?” i okrene se prema meni naglim pokretom, kao da je oËekivala da Êu na tu objavu reagirati nekim “oh” ili malom pantomimom, kao da nijednom nisam Ëuo cijelu priËu. Ništa. Baka je povratila izgubljenu nit, a vozaË napreduje u lutanju. “U svakom sluËaju, krenuli su na neki koncert ili u operu. I mama se opet dohvaÊa nekog Êilima, traži ËekiÊ i Ëavle. Otac je zastao, uputio joj pogled pun beskrajne ljubavi, opraštajuÊi se s prvim Ëinom Traviate ili Norme, povukao me na stranu i šapnuo: ‘SjeÊam se kada smo jednom Ałła i ja krenuli na neki prijam. Imala je lijepu svilenu haljinu boje višnje, s Ëetiri nabora dolje. I sluËaj je htio da se jedan od njih zakvaËio za noge naslonjaËa i šav je pukao. Rekao sam joj da Êu je priËekati dok se ne

- 31 -


preodjene, a ona je samo rekla da kasnimo… i prrrrr! Pokidala je svilene nabore, bacila ih na naslonjaË i otišli smo.’” Ałła Karnauchov posjedovala je izuzev kidanja nabora jednim naglim pokretom i mnogo drugih neobiËnih vrlina, bila je obrazovana i naËitana, neobiËno inteligentna i napredna, vjerovala je u ideju boljitka ËovjeËanstva i oslobaanja od ugnjetavanja, Ëitala je i javno govorila. “A djeca?” “Djeca? Što s njima?” Baka me pogledala s izrazitim nerazumijevanjem. “Irinkom se bavila dadilja, a Ivanom kuÊni uËitelj.” Jednog dana, kad je imala dosta posla, Ałła je doživjela prosvjetljenje. Isto je prosvjetljenje veÊ imala cijela kuÊa, od podruma do potkrovlja, jer su svi, ukljuËujuÊi i karijatide, glave s proËelja i malu djecu, znali da je gospodin Korytko alkoholiËar. Ałła je meutim da bi to spoznala morala doživjeti prosvjetljenje. Gospodin Korytko, muškarac jednako lijep kao što je bio pijan, jednostavno se jednoga dana pojavio na stubama koje su iz prizemlja vodile na prvi kat u Ëitavoj divoti svoje ljepote i pijanstva. “Valerijane”, rekla je Ałła nakon kratkog razgovora s tim zarumenjelim Apolonom, “moram s tobom otvoreno razgovarati. Gospodin Korytko je muškarac s mnogim vrlinama, ali ima ženu koja ga vara, stoga je pao u strašnu ovisnost koja Êe mu uništiti zdravlje i sve plemenite osjeÊaje. Njemu je potrebna snažna žena. Oboje znamo da se u takve i ja ubrajam. Moram se njime pozabaviti i probuditi u njemu uspavano dostojanstvo i snagu. Odlazim. Vidiš”, pogladila ga je po obrazu, “ti Êeš se snaÊi i bez mene, Valerijane, ti znaš što i kako treba u životu. SliËno meni, ti si Ëovjek od djela. Uostalom, pomoÊi Êe ti Marfa i Olga. PosjeÊivat Êu i tebe i djecu.” I preselila se gospodinu Korytku. - 32 -


U meuvremenu smo stigli do filharmonije. ToËno na drugi dio koncerta. “I što je bilo potom?” upitao sam pristojno kada smo sat poslije izišli na svjež zrak. “Potom? Zaogrni se oko vrata.” “Ne treba, dobro mi je ovako. S gospodinom Korytkom, Ałłom, s Valerijanom.” “A, da. SluËaj je htio da Valerijan doživi prosvjetljenje. U navali svakodnevnih obveza pravnog savjetnika Jugozapadnih željeznica, usred dana, izmeu rasprave na sudskom procesu koji je Jugozapadna željeznica vodila protiv Andreja PorfiriËa Ketterla i veËernje zabave sviranja na violini, doživio je prosvjetljenje jednog ledenog sijeËanjskoga dana. Zaogrni se oko vrata. Svi su u kuÊi, od podruma do potkrovlja, ukljuËujuÊi…” “…ukljuËujuÊi i karijatide, glave s proËelja, malu djecu i poslugu…” “…i poslugu, znali da na broju šest s mužem i lijepom stasalom kÊeri živi tužna gospoa Bieniecka. Doktor Bieniecki ju je godinama varao gdje god je stigao, imao je neobiËan porok, još tijekom studija srela sam ga u Varšavi, bila sam baš s prijateljicom iz gimnazije, meusobno sam ih upoznala, a oni su potpuno pocrvenjeli… tada je veÊ dobrano bio prešao šezdesetu, a ona je imala oko dvadeset godina. Dok je imao tih žena na bacanje, gospoa Bieniecka se nije brinula, ali kad se zadovoljio jednom, k tome i susjedom, ‘nekom’ Korytkovom, oooo… tad je shvatila da stvari baš i nisu ružiËaste. Mrsila im je raËune, remetila dogovorene znakove, premještala tegle za cvijeÊe na prozorima, palila ili gasila svjeÊice na prozorskoj dasci. I bila je sve tužnija. To su znali svim osim Valerijana, kojem je bilo potrebno prosvjetljenje. Jednog ju je dana sreo u prizemlju. ‘Dopustite mi’, pružio joj je ruku pred izlazom iz zgrade, ‘danas je jako sklisko.’ A lijepa gospoa Bieniecka podigla je na njega svoj tužni pogled, u kojem - 33 -


su se zasjajila dva intenzivno plava plamiËka, i s gorde visine od metar i pedeset centimetara odbrusila mu: ‘Od Rusa? Od Rusa ne primam ruku.’ I razumije se, kako je kao i uvijek potrËala, prevalila se i za tren je ležala na ledu, a Valerijan ju je sjetno promatrao. ‘I što?’ viknula je. ‘Takav ste džentlmen, a ne mislite mi ni ruku pružiti?!’ ‘Od Rusa? Pa neÊete valjda prihvatiti ruku od Rusa?’ Rekavši to, sagnuo se i pažljivo je podigao.” I kada se dva mjeseca poslije Ałła skrušeno vratila, sa žaljenjem priznajuÊi da joj nije uspjelo u gospodinu Korytku probuditi uspavano dostojanstvo i snagu, Valerijan joj je rekao kako se razumije da se može ponovno nastaniti na prvom katu na broju pet, ali da je on u meuvremenu na broju šest, gdje se brine za lijepu i tužnu gospou Bieniecku, Ëiji je suprug, vojni lijeËnik sa specijalizacijom u ginekologiji, napadno vara s gospoom Korytko. “I tako se ∑ kako bi rekao Julek ∑ rijeË po rijeË rodila Lala.”

- 34 -


- 359 -


This publication has been subsidized by Instytut Ksia˛z˙ki ∑ the ∂ POLAND Translation Programme. Ova je knjiga objavljena uz potporu Instituta Ksia˛z˙ki ∑ the ∂ POLAND Translation Programme.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-185-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 358 -


- 360 -



Lala