Page 1


Iz istog serijala Smrt u Breslauu

S 2S


MAREK KRAJEWSKI

Kraj svijeta u Breslauu preveo s poljskog Mladen MartiĂŠ

Fraktura S 3S


Naslov izvornika Koniec s´wiata w Breslau ∂ Marek Krajewski, 2003. Published by arrangement with Wydawnictwo W.A.B., Warsaw, Poland ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Mladen MartiÊ i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-156-9 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 741091

S 4S


Wrocław ∑ sitna kiša. Crkve i tvorniËki dimnjaci. Tragika toga mjesta. Albert Camus

S 5S


S 6S


NEW YORK, NEDJELJA, 20. STUDENOG 1960. DESET UVE»ER

Tamnoputi taksist James Mynors ubrzao je rad brisaËa. Dvije metlice pohlepno su razgrtale krpe snijega s vjetrobrana. BrisaËi su bili svojevrstan metronom koji je naglašavao ritam rock-pjesme Chucka Berryja “Maybellene” što je dopirala s radija. Mynorsove ruke plesale su po volanu i s pljeskom padale na koljena i bedra. Na sumornoga putnika taksija pjesma nije ostavljala ni najmanji dojam. Pritiskao je obraz uz hladno staklo i na sve strane vrtio novine koje je držao u ruci kako mu ne bi promaknula nijedna pruga svjetla što je dopirala iz svjetiljki i duÊanskih izloga pored kojih su prolazili. Kada je Mynors okrenuo regulator glasnoÊe na maksimum, putnik se prebacio na sredinu sjedišta. Pogledi obojice muškaraca susreli su se u retrovizoru. “Utišaj i prestani skakati za volanom”, mušterija je govorila sa snažnim njemaËkim naglaskom. Njezino turobno podbuhlo lice zasjenjeno obodom staromodnoga šešira poprimilo je zlokoban izraz. “Nismo u Africi, na plantaži banana.” “Jebeni rasist.” Mynorsove rijeËi ostale su posve prigušene veselim refrenom; utišao je radio i skrenuo u sporednu ulicu uz koju su stajale pseudoviktorijanske katnice. Nije tu bilo puno svjetla. Putnik je pažljivo složio novine i spremio ih u unutarnji džep kaputa. “Tamo na uglu”, promrmljao je nastojeÊi pogledom prodrijeti S 7S


kroz prljavu zavjesu snijega s kišom. Auto se zaustavio na oznaËenome mjestu. Putnik je nešto nezadovoljno progunao, otvorio vrata i uronio cipele u blatnjavu bljuzgavicu. Rastvorio je kišobran i teško dašÊuÊi prišao vozaËevu prozoru. “PriËekaj.” Mynors je u znak odgovora protrljao palac kažiprstom i malo spustio prozor. Putnik je iz novËanika izvukao novËanicu i gurnuo je u vozaËev dlan. Iza prozora je do njega dopro veseli glas izobliËen nekim osebujnim naglaskom: “Natrag Êeš pješice, stari naciste.” Taksi je zaplesao po skliskoj cesti i odvezao se, prezrivo vrteÊi stražnjim dijelom u nadziranom proklizavanju. VozaË je spustio prozor ∑ Chuck Berry zapjevao je punim glasom u tihoj uliËici. Muškarac se polagano popeo stepenicama na neveliki trijem, stresao cipele oblijepljene snijegom i pritisnuo dugme zvona. Otvoreno mu je gotovo smjesta. Na vratima je stajao mladi sveÊenik s debelim naoËalama od kornjaËevine. Nosio je frizuru á la Chuck Berry. “Gospodin Herbert Anwaldt?” upitao je sveÊenik. “Dobra veËer. Ja sam”, prodahtao je razdraženi Anwaldt prateÊi pogledom taksi koji je skretao iza ugla. “»ime Êu se sada vratiti kuÊi?” “SveÊenik Tony Cupaiuolo iz župe Svetog Stanislava”, predstavio se Chuck Berry. “Ja sam vas zvao. Izvolite uÊi.” Znani škljocaj brave, znani knjigama ispunjeni salon i svjetiljka sa zelenim sjenilom. Manjkali su samo znani miris cigara i znani domaÊin ove kuÊe. Umjesto njega je zabrinuti otac Cupaiuolo vješao pored ulaznih vrata Anwaldtov promoËeni kaput, stresajuÊi bezuspješno s kišobrana ljepljive krpe snijega. Umjesto mirisa kubanskih cigara Anwaldtove su nosnice uvukle oštar vonj medikamenata, otužan smrad kloake, prodoran zadah smrti. “Vaš prijatelj umire”, konstatirao je sveÊenik. Anwaldt je povukao snažan udisaj nikotinskog dima. Iz spavaonice na katu izašla je mlada bolniËarka. S vidljivim gaenjem držala je u rukama emajliranu posudu koju je maloprije napunio S 8S


bolesnik. Pogledala je Anwaldta. TrenutaËno se uvjerio da spram njega osjeÊa istu simpatiju kao prema bazenu koji nosi. “Nemojte ovdje pušiti.” Iskreno ogorËenje zamalo je prosulo dugmad njezine odore usko pripijene na prsima. Anwaldt, raËunajuÊi upravo s takvim uËinkom, povukao je još jaËe. “Gospodine Anwaldt, vaš prijatelj umire od raka pluÊa”, šapnuo je sveÊenik Cupaiuolo s brižnim predbacivanjem. “Pušenje je u njegovoj kuÊi nepoželjno.” BolniËarka je ušla u kupaonicu. Anwaldt je stoga odluËio odustati od pušenja i bacio cigaretu u kamin. Pogledao je sveÊenika s išËekivanjem. “Dragi gospodine, bolniËarka vašega prijatelja danas me nazvala i zamolila da bolesniku dam posljednju pomast.” Otac Cupaiuolo prikupio je dah i samouvjerenost. “Kako sigurno znate, u nju spada i sakrament svete ispovijedi. Kada sam sjeo pored bolesnika, pripravan saslušati njegove grijehe i dati mu blagoslov za posljednje putovanje, gospodin Mock mi je rekao da na savjesti ima jedan strašan grijeh i da ga neÊe ispovjediti dok se vi ne pojavite ovdje. Pristupit Êe ispovijedi tek nakon razgovora s vama. Dolazite ovamo gotovo svakoga jutra i mogao bih priËekati s ispovijedi do sutra, ali bolesnik je zahtijeva danas. Salus aegroti suprema lex.* Za sveÊenika takoer. Idite sada k njemu. On Êe vam sve objasniti.” Otac Cupaiuolo pogledao je na sat. “Molim vas, nemojte brinuti zbog taksija. Bojim se da se danas neÊete vratiti kuÊi.” Anwaldt je krenuo gore, ali se s polovine stepenica vratio. ZaËueni otac Cupaiuolo promatrao je kako Anwaldt prilazi vješalici i iz džepa kaputa izvlaËi novine. SveÊenik je nakrivio glavu i proËitao njemaËki naslov. “Što to može znaËiti ‘Süddeutsche’?” razmišljao je nakratko i pokušao u mašti prelistati malenu bilježnicu koju je nekoÊ ispunjavao njemaËkim rijeËima. “Deutsche je ‘njemaËki’, ali süd? Što je to?” SveÊenikove misli odbacile su njemaËki jezik i kada se Anwaldt

*

Spas bolesnika najviši je zakon.

S 9S


uspeo na vrh stepenica, vratile su se problemima kojima nisu škrtarili njegovi portorikanski župljani. Iz kupaonice su dopirali zvukovi povraÊanja i klokotanje zahodske instalacije. Anwaldt je lagano odškrinuo vrata u spavaonicu. Pruga svjetla napola je presjekla ležaj. Mockova glava mirno je poËivala na bijelom brdu jastuka. Pored ležaja stajali su stalak za infuzije i stoliÊ pretrpan lijekovima. Duguljaste boËice s pergamentnim kapicama nalazile su se u susjedstvu s trbušastim staklenkama punim tableta. Mock je pomaknuo ruku izbodenu iglama i dobacio Anwaldtu ironiËni smiješak. “Vidiš kakav sam zloban starac. Nije dosta što si bio kod mene jutros, veÊ te ponovno zovem i uveËer.” Šištanje zraka koji je izdahnuo Mock poprimilo je dublji ton. “Ali sigurno Êeš mi oprostiti kada ti kažem da sam ti se htio pohvaliti novom bolniËarkom. Zamjenjuje onu koju ovdje susreÊeš svakoga jutra. Kako ti se svia? Prije tjedan dana završila je bolniËarsku školu. Zove se Eva.” “Dostojna je tog imena.” Anwaldt se ugodno smjestio u naslonjaËu. “Ne bi jednoga dovela u iskušenje svojim rajskim jabukama.” Mockov je smijeh podulje pištao. Naborana koža napela se na kostima obraza. Pruge automobilskih reflektora prešle su preko zidova spavaonice i na trenutak izvukle iz polumraka jednoga od njih uokvireni plan nekoga grada opasanog širokom i rastrganom vrpcom rijeke koji je visio na njemu. “Odakle ti je na pamet pala ta biblijska usporedba?” Mock je pozorno pogledao Anwaldta. “Sigurno zbog sveÊenika.” Pala je šutnja. Sestra Eva gušila se i kašljala u kupaonici. Anwaldt je na trenutak oklijevao i nervozno petljao prstima. Zatim je raširio novine. “»uj, htio sam ti nešto proËitati...” Anwaldt je poËeo tražiti naoËale. Umjesto njih pronašao je tabakeru. Sjetio se zabrane pušenja i smjesta je vratio natrag. “Nemoj mi ništa Ëitati i zapali. Puši ovdje, Herberte, puši, doavola, jednu za drugom i slušaj moju ispovijed.” Mock je

S 10 S


uvukao zrak. “PriËao sam ti o svojoj prvoj ženi Sophie, sjeÊaš se? Ovo Êe biti priËa o njoj...” “No baš... Htio sam...” rekao je Anwaldt i umuknuo. Mock ga nije Ëuo i šaptao je nešto za sebe. Anwaldt je napeo sluh. “Prije trideset tri godine bila je nedjelja i snijeg se lijepio za prozore isto ovako kao danas.”

WROCŁAW, NEDJELJA, 27. STUDENOG 1927. DVA POSLIJEPODNE

Snijeg se lijepio za prozore bacan zapusima vjetra. Eberhard Mock stajao je pored prozora i promatrao Nicolaistrasse klizavu od snijega i blata. Sat na gradskoj vijeÊnici otkucao je dva. Mock je zapalio prvu cigaretu toga dana. Mamurluk se vratio iznenadnim valom muËnine. Slike juËerašnje noÊi kovitlale su mu se pred oËima: eto varijetea i trojice pripitih policajaca ∑ komesar Ebner u polucilindru zabaËenom na tjeme, savjetnik Domagalla koji pali dvadesetu cigaru Sultan i on sam, savjetnik Mock, koji navlaËi baršunastu zavjesu boje višnje što razdvaja njihovu diskretnu ložu od ostatka sale; evo vlasnika hotelskoga restorana Residenz koji ponizno se smiješeÊi donosi prepune vrËeve piva na raËun kuÊe; evo fijakerista koji nastoji umiriti Mocka gurajuÊi mu u ruku otvorenu bocu rakije; evo njegove dvadesetpetogodišnje žene Sophie, koja ga Ëeka u spavaÊoj sobi ∑ širi kosu i noge, ozbiljno promatra namrtvo pijana muža kako tetura u spavaonicu. Mock je poËeo polagano gasiti cigaretu u pepeljari u obliku potkove. LetimiËno je pogledao konobara koji je ulazio u salon. Heinz Rast, konobar iz S´widnickoga podruma, unio je u salon tanjure i pladnjeve. PostavljajuÊi ih na stol, oprezno je pogledavao okupljene. VeÊ je poznavao Franza Mocka, koji je prije nekoliko dana bojažljivo došao njegovu šefu Maksu Klugeu da naruËi sveËani nedjeljni objed u bratovu Ëast. Prema Rastu, Franz Mock nije bio tako ponizan i prilikom dogovaranja menija prepirao se

S 11 S


oko svakoga pfeniga. Danas je konobar upoznao njegovu suprugu Irmgard Mock, bezvoljnu ženu blagih oËiju, koja je od njega preuzela velike termose s hranom i porazmjestila ih po kuhinjskoj peÊi na ugljen. “Znamenita usoljena oglavina s kimlom. Specijalitet naše kuÊe, hladna, u hladetini”, hvalio je konobar svoju robu, ne mogavši sakriti oduševljenje pogledom na stasitu plavušu sanjivih, pomalo neprisebnih oËiju, koja je nemarnim pokretom pružila kristalni cigaretšpic gimnazijalcu što je sjedio pored nje. Gimnazijalac je iz cigaretšpica išËaËkao neugašeni opušak i obratio se nabijenom brinetu u Ëetrdesetima koji je stajao pored prozora: “StriËe Eberharde, izvolite za stol. Posluženo je hladno predjelo.” Brinet je poljubio ruku mladoj dami sanjivih oËiju i zauzeo mjesto pored nje. Nasuprot su im sjeli Franz i Irmgard. Gimnazijalac je neumjesno ostao na Ëelu stola. Rast, ubrzan pokretom Franzove ruke, upao je u kuhinju i donio pet punih boca piva s natpisom “E. Haase” urezanim na porculanskom zatvaraËu. Otvorio je tri i rastoËio pivo u uske vrËeve. Zatim je sjeo u kuhinju i kroz zatvorena vrata prisluškivao razgovor za stolom. “Nepotrebno ste se istrošili za ovaj sveËani objed. Irmgard tako dobro kuha da bi njezini proizvodi mogli biti ukras S´widnickog podruma.” Spokojan bas, srkanje pivske pjene i uzdah olakšanja. “Nismo mogli dopustiti da dama poput Sophie jede našu nedjeljnu krvavicu s kiselim zeljem. A ovdje imamo ono što se jede u dobrom... društvu.” Nervozni bariton koji zapinje nakon svake rijeËi. “Hvala što ste nam napokon pristali doÊi u goste. To je Ëast za prostoga majstora.” “Uvjeravam vas, gospodine Franz, da sam vidjela dame kako ližu mast iz zdjela za salatu.” Melodiozan, tih i gotovo djetinji glas. “Iako potjeËem iz aristokracije, još za vrijeme studija u konzervatoriju riješila sam se klasnih predrasuda...” Nota razdraženosti. “Osim toga ne razumijem ovo ‘napokon’. Koliko znam, nitko me ovamo dosad nije pozvao.” S 12 S


“Erwine, ove godine polažeš maturu.” Bas, kresanje žigice, dim ispušten kroz nosnice. “Kakvi su ti daljnji planovi?” Rast je promiješao bujon, napunio tanjure. Na veliki pladanj konobar je poslagao šparoge i prelio ih rastopljenim maslacem. Otvorio je vrata, unio sve u sobu i veselo izvijestio: “Evo neËega toplog: bujon sa žumanjcem i šparoge.” Eberhard Mock ugasio je cigaretu. Njegov se neÊak zagledao u trebniËki vez stolnjaka i izgovorio polagano i izražajno: “Studirat Êu germanistiku na sveuËilištu.” “O, zanimljivo.” Eberhard Mock s oËiglednim je zadovoljstvom ulijevao u sebe žlice bujona. “SjeÊam se da si nedavno kanio postati policajac.” “Bilo je tako dok nisam upoznao Heineovu poeziju.” Kada se Rast mašio ovala s hladetinom da bi ga odnio, Franz Mock zadržao je konobara za ruku i vilicom odrezao povelik komad oglavine. “Platio sam, pa jedem.” Franz Mock problijedio je u licu i podsjetio Rasta na stanovitoga pijanca koji je svojedobno u njegovu restoranu jednim pokretom prevrnuo stol. “Ja znam da obiËan majstor na željeznici ne može biti uzor svom sinu... Ali toliko sam ti puta rekao: postani željezniËki inženjer, puno Êeš zaraivati i svake godine putovati u Sopot... Ne slušaš me i neizostavno želiš studirati nekakvoga Židova...” “Tata, ja sam pjesnik”, Erwin je nervozno kršio prste. “Želim raditi ono što volim...” Irmgard je dala znak Rastu da izae iz sobe. Rast je dohvatio oval s ostacima hladetine, ali Franz Mock ponovno ga je zadržao za ruku. “Volim, volim.” KomadiÊi mesa i sline našli su se na trebniËkom stolnjaku. “Jesi li nekakav peder ili što? Pjesnici su sami pederi ili masturbanti. I kakve ti pjesme pišeš? Samo o zvijezdama i strojevima. Zašto ne napišeš ljubavnu pjesmu ženskoj? Dobro, znam, znam... Taj tvoj novi profa iz njemaËke književnosti... On te to pokušava naguziti...” “Franz, prestani, jer Êeš me Ëuti”, Irmgard je pogledom zgroS 13 S


mila najprije muža, a zatim konobara. Ovaj je Franzu Mocku istrgnuo oval s ostacima oglavine u hladetini i otrËao u kuhinju. Na velikoj je tavi rastopio maslac i ubacio krumpir narezan na ploške. Na drugi je plamen stavio lonac s ovËetinom u gustom umaku. U blagovaonici je nastala tišina. Prekinuo ju je za trenutak glas razmaženoga djeteta. “Ebi, i ti si se nekoÊ bavio latinskom književnošÊu. Htio si biti profesor. Zar si bio homoseksualac?” Rast je unio pladanj sa sljedeÊim jelom. “Draga gospodo, evo ovËetine s kupusom, peËenih krumpira, salate od celera i kompota od višanja.” Rast je spretno pokupio posue, požurivan srditim Irmgardinim pogledom. Izišao je u kuhinju i prislonio uho na vrata: samo prodorno zveckanje pribora za jelo. “Draga moja.” Miran glas nakon stanke. “Ti Êeš to valjda najbolje znati.” “StriËe Ebi, što ima lošeg u prouËavanju književnosti?” Tjeskobni tenor na trenutke je prelazio u falset. “Objasnite, striËe, mom ocu da u tome nema ništa lošeg. Pa vi najbolje znate koliko nam uzvišenih trenutaka pribavlja pjesništvo, koju nasladu Êutimo zahvaljujuÊi njemu... I sami ste studirali Horacija i napisali o njemu Ëlanak na latinskom... Naš latinist rektor Piechotta vrlo cijeni te vaše zabilješke...” “Ja mislim”, siktaj plina iz otvarane boce pratio je promukli glas, uništen desecima juËerašnjih cigareta, “da obrazovanje i profesija kojom se bavimo ne idu uvijek skupa, što je vidljivo iz moga primjera...” “Prestani, Ebi, i govori ljudski.” Prigušeni podrig. “Ti si se ostavio tih gluposti o kojima je govorio Erwin i odabrao si posao policajca. Reci ukratko, što je bolje za momka ∑ pjesnik ili željezniËki inženjer?” “No, reci nam”, zainatilo se dijete. “Svi Ëekamo rješenje te zanimljive dvojbe.” “Inženjer.” Zalogaj je bio glasno progutan. Rast je odskoËio od vrata, koja je Erwin zamalo razvalio izjuS 14 S


rivši iz sobe. Gimnazijalac je nabio kapu na glavu, navukao malo pretijesan kaput i istrËao iz kuÊe. “Evo deserta, draga gospodo: šleska makovnjaËa.” Rast je servirao kolaË i kavu. Dok je skupljao netaknute kotlete pred Sophieinim grudima, primijetio je da joj cigaretšpic u ruci jako podrhtava. Pogledao je Sophie i znao da ovo nije kraj neugodnoga ruËka. “Zanimljivo, svog sam muža upoznala prije dvije godine, a danas ga prvi put ne prepoznajem.” Na Sophieinim obrazima pojavilo se blago rumenilo. “Gdje je tvoja plebejska snaga, Eberharde, zbog koje prijestupnici pred tobom bježe glavom bez obzira, koja je i mene nekoÊ natjerala da poludim za tobom? Je li ti danas uzmanjkalo te snage za obranu toga osjetljivog djeËaka? Kod kuÊe ismijavaš tehnokrate, ljude Ëija su obzorja ograniËena brojkama, a ovdje pretpostavljaš željezniËara pjesniku? Šteta što te tvoj tankoÊutni brat ne vidi dok Ëitaš Horacija i bivaš ganut uz Patnje mladog Werthera. KriminalistiËki savjetnik Mock pada u san u naslonjaËu, u sigurnom krugu svjetiljke, a na njegov okrugli trbuh, napuhnut pivom i koljenicama, pada školsko izdanje Horacijevih Oda; školsko, s rjeËnikom, jer se taj istaknuti latinski stilist više ne sjeÊa rijeËi.” “ZaËepi”, tiho je rekao Eberhard Mock. “Ti svinjo!” Sophie je silovito ustala od stola. Mock je melankoliËno pogledao ženu koja je istrËavala iz sobe, a zatim osluhnuo lupkanje njezinih cipelica po stepenicama. Zapalio je cigaretu i nasmiješio se Franzu. “Kako se zove taj Erwinov profaË? Provjerit Êemo je li stvarno peder.”

WROCŁAW, NEDJELJA, 27. STUDENOG PONOΔ

Mock je izašao nesigurnim korakom iz restorana Savoy na Tauentzienplatzu. Za njim je istrËao poslužitelj i dodao mu šešir, koji Mock nije stavio na glavu, puštajuÊi mokre krpe snijega da mu S 15 S


slijeÊu na kosu mokru od znoja. Ispred Sägnerova restorana njihao se osamljeni pijanac prekidajuÊi svoje fiziološke aktivnosti zviždanjem za fijakerima u prolazu. Poslužiteljev zvižduk oËigledno je bio uvjerljiviji, jer nije prošao ni trenutak, a pred Mockom su se zaustavila stara i pokrpana otvorena kola. Pijanac je požurio, ali je Mock bio bliže. Dobacio je poslužitelju kovanicu od pedeset pfeniga i srušio se na sjedalo, umalo ne zdrobivši nekakvo krhko ljudsko biÊe. “Morate mi oprostiti, poštovani gospodine, tako ste brzo sjeli da vas nisam stigao obavijestiti da veÊ imam putnika. Ja sam fijakerist Bombosch, a ovo je moja kÊi Rosemarie. Ovo mi je posljednja vožnja i zajedno se vraÊamo kuÊi.” KoËijaš je žovijalno uvijao nakostriješene brkove. “Tako je mala da vam zasigurno neÊe biti tijesno. To je još tako mlado...” Mock je pogledao trokutasto lice svoje suputnice. Velike naivne oËi, šeširiÊ s velom i kaputiÊ. Djevojka je mogla imati osamnaest godina, ruke su joj bile mršave i modre od hladnoÊe, a cipele iznošene i zakrpljene. Sve je to Mock zapazio u svjetlu svjetiljki oko Muzeja šleskih starina. Rosemarie je promatrala golemo muzejsko zdanje koje se protezalo desnom stranom ulice. Mock je glasno brojio krËme na Sonnenplatzu, u Gräbschenerstrasse i u Rehdigerstrasse te joj je s iskrenom radošÊu objavljivao rezultate svojih izraËuna. Fijaker se zaustavio na Rehdigerplatzu pred dojmljivom zgradom u kojoj je Mock sa ženom Sophie zauzimao peterosobni stan na drugome katu. Mock se iskobeljao iz fijakera i dobacio koËijašu prvu krupniju izgužvanu novËanicu koju je izvukao iz džepa kaputa. “Za ostatak kupi cipele i rukavice svojoj kÊerkici.” Glasno je štucnuo pa, ne slušajuÊi radosne fijakeristove zahvale, raširio ruke, sagnuo glavu i poletio na kuÊna vrata. SreÊom po Mockovu glavu, pazikuÊa nije spavao i stigao je na vrijeme otvoriti vrata. Mock ga je srdaËno zagrlio i ne žureÊi se zapoËeo tegobno putovanje po stepenicama, teturajuÊi izmeu

S 16 S


Scile rukohvata i Haribde zida, praÊen zastrašujuÊim zavijanjem i režanjem Kerbera koji se bacao u predvorju Hada iza nekih zatvorenih vrata. Mock, nezaustavljen ni sirenskim pjevom služavke koja mu je nastojala skinuti kaput i šešir ni divljom radošÊu staroga psa Argosa, dospio je do Itake svoje spavaonice, gdje ga je Ëekala njegova vjerna Penelopa u muslinskoj kuÊnoj haljini i papuËama s visokim potpeticama. Mock se nasmiješio zamišljenoj Sophie, Ëija je glava ležala na naslonu šezlonga postavljenog pored raspremljene postelje. Sophie se lagano protegnula, a muslin kuÊne haljine moÊno se pripio uz njezina bujna prsa. Mock je to shvatio jednoznaËno i poËeo se gorljivo razodijevati. Dok se muËio s vrpcama dugih muških gaÊa, Sophie je uzdahnula: “Gdje si bio?” “U krËmi.” “S kim?” “Sreo sam dvojicu kolega, onih od juËer ∑ Ebnera i Domagallu.” Sophie je ustala i uskoËila pod pokrivaË. Pomalo zaËuen, Mock je uËinio isto i snažno se stisnuo uz ženina lea. Ne bez napora, provukao je ruku pod njezino pazuho i pohotno raširio prste na mekoj dojci. “Znam da mi se želiš ispriËati. Savršeno to znam. Budi i dalje ponosan, tvrd i ne govori ništa. Opraštam ti ponašanje kod Franza. Opraštam ti kasni dolazak. Htio si se napiti, bio si iznerviran”, govorila je jednoliËnim glasom gledajuÊi u zrcalo toaletnoga stoliÊa koji je stajao nasuprot postelji. “Kažeš da si bio s kolegama. Ne lažeš. Sigurno nisi bio ni s kakvom ženom.” Podignula se na laktu i pogledala u oËi svojemu odrazu. “U takvome stanju ne bi uspio ni s kakvom ženom. U posljednje vrijeme baš nemaš žara. Jednostavno si slab u krevetu.” “Sada mogu, u stanju sam te pritisnuti. Molit Êeš me da prestanem.” Mocku su gorjeli obrazi, jednom je rukom parao muslin

S 17 S


kuÊne haljine, drugom ∑ pamuk svojih gaÊa. “Danas Êe se napokon zaËeti naše dijete.” Sophie se okrenula mužu i dodirujuÊi usnama njegove usne govorila glasom pospana djeteta: “»ekala sam te juËer, bio si s kolegama, Ëekala sam te danas ∑ isto si bio s kolegama, a sada bi se jebao?” Mock je obožavao kada je bila vulgarna. Uzbueno je sa sebe zderao duge gaÊe. Sophie se naslonila na zid. Ispod njezine noÊne košulje izvirila su dva uska ružiËasta stopala. Mock ih je poËeo milovati i ljubiti. Sophie je gurnula prste u gustu muževu kosu i odmaknula mu glavu. “Jebao bi se?” ponovila je pitanje. Mock je zatvorio oËi i kimnuo. Sophie je povukla noge prema sebi i s oba stopala dotaknula mužev prsni koš. Snažno se ispružila izbacujuÊi ga iz kreveta. “Jebi se s kolegama”, Ëuo je ženin šapat dok je padao na tvrdi tepih.

WROCŁAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG DVA U NOΔI

Mock se probudio na pisaÊem stolu u svom kabinetu. Njegov desni dlan bio je pokriven zgrušanom krvlju. Svjetiljka je osvjetljivala butelju rajnskog spätburgundera i napola punu Ëašu. Zagledao se u dlan na svjetlosti svjetiljke. Iz sasušenih smeih grudica krvi stršilo je nekoliko svijetlih vlasi. Mock je otišao u kuhinju pridržavajuÊi poderane gaÊe. Pažljivo je oprao ruke u umivaoniku od lijevanoga željeza. Zatim je natoËio vode u emajliranu šalicu i ispio je osluškujuÊi zvukove iz dvorišta: nešto poput metalne škripe opruga. Pogledao je kroz prozor. KoËijaš Bombosch prebacio je konju preko glave vreÊu sa zobi i gladio ga po vratu. Kabina fijakera ljuljala se na oprugama na sve strane. Rosemarie je zaraivala za novi kaput.

S 18 S


WROCŁAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG ŠEST UJUTRO

Mock je otvorio oËi i na trenutak osluškivao dozivanja mljekarâ koja su se ponavljala redovito i ustrajno. Jutarnja hladnoÊa uvlaËila se u njegovo tijelo utisnuto u naslonjaË. S naporom je otvorio usta i prešao isušenim jezikom po hrapavim desnima. BuduÊi da nijedan položaj u naslonjaËu nije bio bezbolan, Mock je odluËio ustati. Prebacio je preko sebe kuÊni haljetak i zatapkao bosim stopalima po pješËenjaku poda u predsoblju. Pas Argos pokazivao je ludu jutarnju radost, koju njegov gospodar nije dijelio ni u najmanjoj mjeri. U kupaonici je Mock gurnuo Ëetkicu u kutiju s praškom Phönix i poËeo ispiranje usne šupljine. Posljedica je bila ta da se kiselo-alkoholnim isparenjima pridružio trpki okus cementa. Mock je sivu tvar bijesno ispljunuo u umivaonik i kremom Peri nasapunao veliku Ëetku od jazavËeve dlake. Britva je bila predmet koji bi danas trebao rabiti samo pod neËijim budnim nadzorom. Snažan ubod obavijestio ga je da se porezao. Mala pruga krvi bila je vrlo svijetla, svjetlija od krvi koja je noÊas tekla iz Sophieina nosa. Mock je ozbiljno pogledao u svoj odraz. “Zašto ti mogu smjelo pogledati u oËi?” Obrisao je lice i utrljao u njega Welzlovu kolonjsku vodu. “Zato što se sinoÊ nije dogodilo ništa. Uostalom, niËega se i ne sjeÊam.” Dvorkinja Marta Goczoll vrtjela se po kuhinji, njezin muž sobar Adalbert stajao je napet poput strune, držeÊi u jednoj ruci više od tucet kravata, a u drugoj ∑ vješalicu s odijelom i bijelom košuljom. Mock se užurbano odjenuo i zavezao oko vrata bordo kravatu. Marta je njezin debeli Ëvor gurnula meu ukruÊena krila ovratnika. Mock je s mukom na oteËena stopala navukao cipele koje je Adalbert netom ulaštio, prebacio preko ramena svijetli kaput od devine dlake, stavio šešir i izišao iz stana. Na stubištu mu se oko nogu poËeo umiljavati veliki špic. Mock je pogladio psa. Njegov vlasnik odvjetnik Patschkowsky prezirno je pogledao svoga susjeda, koji je, kao i svakoga dana, ispuštao alkoholno-kolonjski miris. S 19 S


“NoÊas je kod vas strašno buËilo. Moja žena nije mogla zaspati do jutra”, procijedio je Patschkowsky. “Dresirao sam psa”, promrmljao je Mock. “Valjda vlastitu ženu”, monokl Patschkowskoga bljesnuo je u žutoj svjetlosti žarulje. “Mislite da vam je sve dopušteno? Taj vaš pas je lamentirao ljudskim glasom.” “Neke životinje progovore ljudskim glasom mjesec dana uoËi BožiÊa.” Mock je poželio gurnuti susjeda niz stepenice. “Zbilja?” Patschkowsky je zaËueno podignuo obrve. “Upravo razgovaram s jednom od njih.” Odvjetnik je stao kao okamenjen i nakratko se zagledao u Mockove zakrvavljene bjelooËnice. Zatim se polagano spustio stepenicama, odluËivši se za još jedno kratko “Zbilja?” Mock se vratio u stan. Ustanovivši da su vrata spavaonice zakljuËana iznutra, ukotrljao se u kuhinju. Adalbert i Marta sjedili su za stolom, vrlo uplašeni. “Niste pojeli doruËak, gospodine savjetniËe. Pripravila sam kajganu s lisiËicama”, Marta je pokazala praznine u zubalu. “Pojedite u slast”, Mock se druželjubivo nasmiješio. “Htio sam vam poželjeti dobar dan. Neka bude dobar kao prošla noÊ, spavali ste dobro, zar ne?” “Da, gospodine savjetniËe.” Adalbertu se Ëinilo da još i sada Ëuje prodoran Sophiein krik i tupo grebanje pseÊih šapa po zatvorenim vratima spavaÊe sobe. Mock je izašao iz stana stežuÊi oËne kapke i zube.

WROCŁAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG DEVET UJUTRO

KriminalistiËki narednik Kurt Smolorz spadao je u najbolje zaposlenike wrocławskoga Ravnateljstva policije. Njegovu su brutalnost proklinjali prijestupnici, a pretpostavljeni hvalili sažetost izvješÊa. Jedan od njegovih nadreenih cijenio je u njemu još jednu odliku

S 20 S


∑ domišljatost. Tu je osobinu toga jutra naoËigled pokazao, i to dvaput. Prvi put kada je ušao u tamnim drvom obložen Mockov kabinet i ugledao na njegovu Ëelu crveni otisak peËatnjaka ∑ nedvosmisleni znak da je savjetnik na njega oslanjao umorno Ëelo. Smolorz nije tada podnio prijavak o Ëudovišnu zloËinu u zgradi Pod grifonom na Ringu, gdje se imao bezodvlaËno pojaviti ∑ na zapovijed kriminalistiËkoga ravnatelja Heinricha Mühlhausa ∑ zajedno sa svojim šefom. Znao je da Mock u tome trenutku neÊe ništa shvatiti. “»ekam vas, gospodine savjetniËe, u automobilu”, rekao je Smolorz i izašao da bi novi crni adler dovezao pred vežu Ravnateljstva policije. Nije to bio jedini razlog tako brzoga narednikova udaljavanja. Drugi je Mock saznao kada se psujuÊi uvukao na suvozaËko sjedalo. Tada je ugledao bocu mlijeka koja je dotad bila pokrivena Smolorzovim dlanom obraslim riim dlaËicama. Mock ju je otvorio i pohlepno ispio nekoliko gutljaja. Sada je bio spreman saslušati Smolorzovo izvješÊe. A ovaj je pokrenuo motor. “Zgrada Pod grifonom, osam ujutro.” Smolorz je govorio kako je i pisao. “Postolar Rohmig nije izdržao smrad i razvalio je zid u svojoj radionici. Za zidom truplo.” Do Ringa iz Schuhbrücke, gdje je bilo Ravnateljstvo policije, nije bilo daleko. Mock je ispijao posljednje kapi mlijeka, a Smolorz parkirao adler pored zgrade Lutrije u Nicolaistrasse. Sa zaËelja zgrade Pod grifonom, u unutarnjem dvorištu, ispred male obuÊarske radnje, Ëekao je policajac u odori. Salutirao je ugledavši ih. Pored policajca stajao je brkati sušiËavac koji je na sebi s herojskim naporom držao kožnatu pregaËu i pretili gospodin koji nije mogao prihvatiti Ëinjenicu da u prljavom dvorištu nema nikakve klupe. Magnezij je svako malo osvjetljivao bijednu izbu, ispunjenu mirisom znoja, nagnjile obuÊe i koštanoga ljepila. Mock i Smolorz ušli su i osjetili još jedan drugi, jedinstveni zadah. Put ljepljiv od tutkala dijelio je radionicu na dva dijela. Uz dva zida bile su postavljene police na kojima su bile poredane cipele. TreÊi je bio

S 21 S


opremljen dvama prozorima i vratima, dok je od Ëetvrtoga dopirao smrad koji su policajci poznavali. U zidu je bio izbijen nepravilan otvor metar na metar. Pred njim je kleËao policijski fotograf Ehlers i gurao svoj objektiv u tamnu rupu. Mock je, zaËepivši nos, zavirio unutra. Svjetiljka je u mraku male niše otkrila Êelavu lubanju s ostacima kože u raspadanju. Ruke i noge bile su privezane o kuke na suprotnim stranama komore. Savjetnik je još jednom pogledao lice trupla i ugledao tustoga crva koji se nastojao okrenuti u oku pokrivenom mrenom. Mock je brzim korakom izašao iz radnje, skinuo kaput, dobacio ga policajcu u odori i raširivši široko noge naslonio ruku o zid. Dok je slušao zvukove koje je šef proizvodio, Smolorz si nije mogao oprostiti što nije predvidio posljedice mamurluka, mlijeka i raspadajuÊega leša. Mock je izvukao iz džepa na hlaËama maramicu sa svojim inicijalima, koje je izvezla Sophie, i obrisao usta. Podignuo je lice prema nebu i pohlepno gutao kapi kiše koja je padala. “Uzmite taj pijuk”, rekao je policajcu u odori, “i razvalite zid, tako da se može izvuÊi taj mrtvac. Smolorz, zaveži si maramicu oko usta i nosa i pretraži komoru i džepove trupla, a ti, Ehlers, pomozi Smolorzu.” Mock je navukao svijetli kaput, popravio šešir i osvrnuo se po dvorištu. “Tko ste vi, gospoo?” uputio je blistavi osmijeh debeloj dami koja je pocupkivala s noge na nogu. “Ernst Rohmig, postolarski majstor”, gorljivo se predstavio neupitani sušiËavac. Slegnuo je ramenima da bi popravio svoj kožnati oklop. “Nadstojnica zgrade”, zarežala je dama. Njezina masna kosa omotana oko viklera bila je prorijeena od jeftine boje. “Brže, dragi gospodine, zar mislite da mogu ovdje stajati u beskonaËnost i brinuti se koliko Êu morati doplatiti spremaËici za ËišÊenje zida koji ste uprljali?! Izvolite mi se predstaviti! Ja sam Mathilde Kühn, opunomoÊenica vlasnika, a vi?” “Eberhard Mock, boksaË dama”, progunao je kriminalistiËki savjetnik, naglo se okrenuo i ugurao natrag u radnjicu. “Ehlers, S 22 S


napravi ovdje reda i pokupi sve što je važno. Smolorz, preslušaj ih.” Rekavši to, Mock je brzo otkasao pod trijem zgrade obilazeÊi Smolorza, koji je stajao s preslušavanima ispod jednoga kišobrana te pokušavao izbjeÊi zmijski otrov i klice sušice. U veži je pozdravio doktora Lasariusa iz policijske mrtvaËnice, za kojim su se polagano vukla dva Ëovjeka s nosilima. Mock je stajao pred kuÊom i ne razmišljajuÊi promatrao u to doba veÊ velik uliËni promet. Dvoje mladih bilo je tako zaokupljeno samima sobom da ga nije ni primijetilo. MladiÊ je nehotiËno gurnuo savjetnika i odmah se ispriËao podižuÊi uljudno šešir. Djevojka je pogledala Mocka i hitro okrenula lice posivjelo od umora. Rosemarie oËigledno nije imala koristi od noÊnoga ljuljanja fijakerske kabine. Mock se osvrnuo naokolo i brzim korakom krenuo prema Apeltovoj cvjeÊarnici. U našminkanim oËima jedre cvjeÊarice opazio je sjenku zanimanja. NaruËio je košaru s pedeset žutih ruža i dao je odnijeti na adresu “Sophie Mock, Rehdigerplatz 2”. Na kartici krem boje koju je priložio buketu napisao je krasopisom “Nikada više, Eberhard”, platio i ostavio cvjeÊaricu nasamo s neutaženom radoznalošÊu. Pod nogama mu se motao nekakav kolporter. Mock ga se riješio utisnuvši mu nekoliko pfeniga i držeÊi novine pod pazuhom prešao je ukoso zapadnu stranu Ringa. Trenutak poslije sjedio je u adleru, pušio prvu cigaretu toga dana i Ëekao Smolorza i Ehlersa. Vrijeme je kratio Ëitanjem Breslauer Neueste Nachrichten. Na jednoj od oglasnih stranica pogled mu je prikovao neobiËan crtež. Mandala, krug promjena, okruživala je sumornoga starca s prstom podignutim uvis. “Duhovni otac knez Aleksej von Orloff dokazuje da je kraj svijeta blizu. Nastupa još jedan okretaj KotaËa povijesti ∑ ponavljaju se zloËini i kataklizme otprije puno stoljeÊa. Pozivamo na predavanje mudraca iz Sepulchrum Mundi*. Utorak,

*

Grobnica Svijeta.

S 23 S


29. studenoga, Grünstrasse 14-16.” Mock je spustio prozor i kvrcnuo opušak ravno u dolazeÊega Smolorza. Ovaj je stresao pepeo s kaputa i sjeo u auto, šutke izbjegavši Mockovu ispriku. Na stražnje sjedište uvukli su se stativom natovareni Ehlers i kriminalistiËki asistent Gustav Meinerer, struËnjak za daktiloskopiju. “Rohmig je svoju radionicu unajmio prije mjesec dana, toËnije dvadeset Ëetvrtog listopada.” Smolorz je otvorio policijski notes. “Od srpnja do listopada, kako je izjavila babetina, radionica je bila prazna. Mogao je uÊi svaki provalnik. PazikuÊa je Ëesto pijan i spava umjesto da pazi. I sada se nekamo zavukao. Valjda lijeËi mamurluk. Postolar se otpoËetka žalio na smrad. Njegov šogor zidar mu je priËao o šali koju izvode zidari ako im se ne plati pošteno. Zazidaju jaje u zid. Smrdi. Rohmig je mislio da je iza zida jaje. Jutros ga je htio ukloniti. Razbio je zid pijukom. To je to.” “Što ste pronašli?” upitao je Mock. “Ovo.” Smolorz je iz džepa izvadio smeu omotnicu, izvukao iz nje novËanik od krokodilske kože i predao ga Mocku. Mock je pregledao sadržaj novËanika. Bili su u njemu osobna iskaznica na ime Emil Gelfrert ∑ roen 17. II. 1876., glazbenik, neoženjen, sa stanom u Friedrich-Wilhelm-Strasse 21, notes s adresama i telefonima, potvrda praonice na to isto prezime, iskaznica Gradske knjižnice, nekoliko tramvajskih karata i razglednica iz Krkonoša s tekstom: “Mojem slatkom, najbolje želje iz planina, Anna, Jelenia Góra, 3. VII. 1925.” “To je sve?” Mock je pogledavao kako ljudi iz mrtvaËnice unose “slatkoga” u karavan parkiran u blizini. “Ne, ima još. Netko mu je ovo priËvrstio na prsluk.” Smolorz je meu prstima držao listiÊ iz kalendara Universal s nadnevkom 12. rujna 1927. Nikakve bilješke, jednostavno obiËan list iz kalendara kakve svakodnevno otkidaju nesretni, to jest oni koji mjere vrijeme. ListiÊ je bio probijen malom sigurnosnom iglom. “Nema otisaka prstiju”, dodao je Meinerer. “Doktor Lasarius

S 24 S


iz mrtvaËnice je utvrdio razdoblje u kojemu je poËinjeno ubojstvo: kolovoz ∑ rujan.” “Smolorz, idemo u Friedrich-Wilhelm-Strasse, u glazbenikov stan.” Mock je s olakšanjem primio kruljenje praznoga želuca. ZnaËilo je da je organizam spreman za pivo i žemlju premazanu mašÊu s paprikom. “Možda Êemo tamo sresti vjernu Annu koja vezuÊi išËekuje povratak svoga filharmonijskog umjetnika?”

WROCŁAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG DESET UJUTRO

Elisabeth Pflüger svlaËila se polagano, uredno slažuÊi odjeÊu na stolcu. OtkopËala je Ëarape od podvezica. Sophie Mock divila se njezinim vitkim bijelim rukama koje su polagano uvijale skliske Ëarape. Elisabeth je skinula pojas, a zatim i svilene gaÊice. Bila je posve gola. U tankim prstima lijeve ruke držala je srebrnu kutijicu za nakit, u drugoj njihala ukrašenu žliËicu s dugom drškom. Uronila ju je u kutijicu i primaknula Sophieinu licu. “Ovo je jako dobar kakao”, šapnula je. Sophie je povukla nosom, stresla se i prešla prstima po baršunastim, lako zacrvenjelim nosnicama. “Pokrij lice velom”, rekla je Elisabeth. “Sakrit Êeš modricu i ostati inkognito. Ne moraš nikome pokazivati lice. Sve Êeš raditi posve dobrovoljno. Možeš i ne Ëiniti ništa, samo gledati. Možeš u svakom trenutku izaÊi odande. Takva su pravila.” Elisabeth je uhvatila prijateljiËinu ruku i otvorila vrata koja su iz budoara vodila u mauretansku spavaÊu sobu. Sophie je stajala pomalo bespomoÊna, držeÊi u slobodnoj ruci košaru žutih ruža. Na postelji ispod žutoga baldahina sjedio je goli mladi muškarac i pio nekakav uvarak. U sobi je mirisala metvica. Elisabeth je prišla muškarcu i uzela od njega praznu šalicu. Iz vrËa koji je stajao u blizini natoËila si je uvarka do vrha. “Ovo je metvica”, rekla je Sophie. “Venerin napitak.”

S 25 S


Venerin napitak poËeo je oËigledno djelovati na muškarca. “Pamti.” Elisabeth se pretvarala da to ne vidi i puhala u šalicu. “Možeš u svakom trenutku napustiti ovo mjesto. Iz budoara se izlazi ravno na stepenice.” Sophie nije izašla nikamo.

WROCŁAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG JEDANAEST UJUTRO

Gelfrert je imao malu sobu u potkrovlju naoËite zgrade u Friedrich-Wilhelm-Strasse 21. Tu su sobu, osim taburea, umivaonika, zrcala, vješalice i željeznoga kreveta, ispunjavale i prazne boce likera Guttentag od alpskih trava odlagane ispod prozora. Na prozorskoj dasci stajalo je nekoliko knjiga i kutija s rogom. “Imao je nježne desni”, primijetio je Ehlers postavljajuÊi stativ. Mock je izdao odgovarajuÊe naloge svojim ljudima, sišao, prešao ulicu i pošao u smjeru Königsplatza. Kiša je prestala padati, pojavilo se sunce i osvijetlilo blještavi cimer Grenglove krËme. Ubrzo je Mock tamo gutao žuenu žemlju s kosanom slaninom ispiruÊi pivom njezin oštar okus po paprici. S olakšanjem je ispio posljednje kapi piva i osjetio laganu vrtoglavicu. Dobacio je nešto sitniša simpatiËnom buldogu koji je brisao vrËeve za toËionikom pa se zatvorio u telefonsku kabinu. Nakratko se prisjeÊao vlastitog telefonskog broja. Adalbert je podignuo slušalicu nakon prvoga znaka. “Dobar dan, je li gospoa tu?” Mock je dugo izgovarao slogove. “Na žalost, gospodine savjetniËe, gospoa Sophie je izašla prije sat vremena.” Adalbert je govorio vrlo brzo, znao je da njegova gazdu valja izvijestiti o svemu, ne ËekajuÊi pitanja. “Otišla je u kupnju s gospoicom Pflüger, ubrzo nakon što joj je dostavljena košara s cvijeÊem. Tu je košaru ponijela sa sobom.” Mock je objesio slušalicu i napustio krËmu. Njegovi ljudi sjedili S 26 S


su u adleru i punili unutrašnjost automobila nikotinskim dimom. PrikljuËio im se. “Gelfrert je nekoÊ imao zaruËnicu, krupnu plavušu oko tridesete. PosjeÊivala ga je s dvogodišnjim djeËakom”, prenosio je Smolorz ono što je saznao preslušavši pazikuÊu. “Gospoica s djetetom. Pijandura je odavno nije vidio. Gelfrert je radio u nekom orkestru i davao instrukcije. Satove pijanina. U zadnje je vrijeme bio loše. Pio je. Nitko ga nije posjeÊivao. Susjedi su se žalili da za sobom ostavlja prljavštinu u zahodu. Toliko od pazikuÊe.” “Pronašli smo revers Gradske knjižnice.” Ehlers je Mocku gurnuo pod nos komadiÊ tiskanoga papira. “Desetog rujna Gelfrert je vratio knjigu pod naslovom Antiquitates Silesiacae. U knjižnici su mu izdali potvrdu o vraÊanju te knjige.” “To jest, desetog rujna je još bio živ. Uzevši u obzir nalaz doktora Lasariusa, naš je glazbenik izmeu desetog i tridesetog rujna zazidan u postolarskoj radnji u dvorištu zgrade Pod grifonom.” “Netko ga je tamo dovabio ili dovukao onesviještenog.” Smolorz je otvorio prozor da bi pustio malo svježega zraka. “Zatim mu je zaËepio usta i privezao ga za kuke na suprotnim stranama komore da se ne bi bacao i razvalio svježe sazidano”, dodao je Mock. “Jedno me zanima: je li se naš Modrobradi bojao da Êe se sutradan u radionicu useliti novi unajmitelj i otkriti netom zazidanu stijenu ili, još gore, Ëuti neartikulirane zvukove koje je i pored zaËepljenih usta ispuštala žrtva?” Muškarci su šutjeli. Mock je pomislio na još jedan vrË piva, raširio se na suvozaËkom sjedalu i okrenuo policajcima koji su sjedili straga. Šešir zabaËen unatrag pridao mu je šeretski izgled. “Smolorz, iskopat Êete ispod zemlje toga pijanoga pazikuÊu iz zgrade Pod grifonom i preslušat Êete ga. Provjerit Êete u našim spisima žrtvu i sve njegove poznanike iz notesa. Vi, Ehlers, dat Êete se na istraživanje Gelfrertove prošlosti. Gdje se rodio, koje je bio vjere i tako dalje. Zatim Êete preslušati mrtvaËeve znance koji žive u Wrocławu. IzvješÊe prekosutra u podne.” “A što ja trebam napraviti?” upitao je Meinerer. Mock se na S 27 S


trenutak zamislio. Meinerer je bio ambiciozan i zlopamtilo. Jednom se uz piÊe povjerio Ehlersu da ne shvaÊa zašto Mock favorizira takvoga tupana poput Smolorza. Meinerer nije uzimao u obzir da je kritiziranje dobroÊudnoga Smolorza teško oprostiva pogreška u Mockovim oËima. Od toga trenutka Meinerer je na putu svoje karijere nailazio na mnoge prepreke. “Vas, Meinerer, kanim prebaciti na posve drugi zadatak. Sumnjam da je moj neÊak upao u loše društvo. Dva tjedna Êete ga pratiti, svakodnevno. Erwin Mock, Nicolaistrasse dvadeset, devetnaest godina, gimnazijalac kod Svetog Mateja.” Mock, praveÊi se da ne vidi razoËaranje na Meinererovu licu, izašao je iz automobila. “Prošetat Êu, moram riješiti još nešto važno.” Krenuo je brzim korakom u smjeru Grenglova toËionika. “Gospodine savjetniËe, gospodine savjetniËe, priËekajte, molim vas”, iza lea je zaËuo Meinererov glas. Okrenuo se i priËekao svoga podreenoga s ravnodušnim izrazom lica. “Taj vaš pomoÊnik Smolorz je malo previše škrt na rijeËima”, Meinerer je trijumfirao. “Nije rekao da je na zidu visio kalendar Universal s otkinutim listovima. Znadete li koji je list zadnji otkinut?” “Dvanaesti rujna?” Mock je s odobravanjem pogledao Meinerera, koji je potvrivao. “Ubojica ga je pribadaËom priËvrstio na mrtvaËev prsluk? Imate li taj kalendar kod sebe?” “Da, evo ga.” Meinerer je zablistao i pružio Mocku još jednu smeu omotnicu. “Dobro obavljeno.” Mock ju je spremio u džep kaputa. “Ja Êu se time pozabaviti. Provjerit Êu potjeËe li listiÊ s prsluka baš iz ovoga kalendara.” Onda je veselo pogledao podreenoga, koji je šutio, a zatim ga neoËekivano potapšao po obrazu. “Idi pratiti Erwina, Meinerer. Moj neÊak mi je važniji od svih zazidanih ili nezazidanih leševa ovoga grada.”

S 28 S


S 270 S


Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici Tihomir Tikulin Godina izdanja 2010., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-156-9 Svjetski bestseleri, knjiga 29 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

S 272 S


S 270 S


Kraj svijeta u Breslauu  

Neke su tajne jednostavno prevelike da bi se ponijele u grob. Godine 1960. inspektor Mock leži na samrti u New Yorku i priznaje prijatelju H...