Page 1

Netko podvikne, djeca odrastu — poezija

Netko podvikne, djeca odrastu – poezija

Književna grupa 90+ Lara Mitraković Vigor Vukotić Ema Pavlović Lana Bojanić


Kada se na sceni odjednom pojavi više novih, jakih književnih glasova, k tome još okupljenih u (ne)formalnu grupu, riječ je o događaju, a kada ti mladi ljudi počnu puniti klubove onda znamo da je to fenomen. A upravo je takav fenomen Književna grupa 90+. Netko podvikne, djeca odrastu pokazuje svu raskoš njihova talenta. Poeziju Lare Mitraković, Eme Pavlović, Vigora Vukotića i Lane Bojanić odlikuju snažna metaforičnost koja izlazi iz zanimljivoga spoja urbanog i mediteranskog, otočkog pogleda na svijet, direktnost u izrazu i moćne poante. A melankoličnost je izazvana osjećajem generacijske bespomoćnosti i zarobljenosti u svijetu bez prave ideje, pa lirski subjekti bezizlazno lutaju vlakovima, biciklima, pješice u potrazi za ljubavlju i smislom.

139,00 kn

www.fraktura.hr


Književna grupa 90 +  Lana Bojanić Martin Majcenović Lara Mitraković Ema Pavlović Josip Razum Vigor Vukotić


9


0  Književna grupa 

+

Netko podvikne,   djeca odrastu – poezija


— impressum —

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Bojan Krištofić Dizajn naslovnice Bojan Krištofić Godina izdanja 2018., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-992-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001 : 2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T : +385 1 335 78 63 F : +385 1 335 83 20


— sadržaj / poezija —

Lara Mitraković Crvene hlačice — 13 Vičeš — 15 Da imam muda — 16 Žuti leptiri kamikaze — 17 Palac desne ruke — 18 Bourdieu piše ljubavnu pjesmu — 19 Sve više se bojim — 20 Poeta kurcens — 21 Jesen — 22 Svi umiru ljeti — 23 Fantomski ud — 24 Oročene zvijezde — 25 Kraj brojanja — 26 Fragmenti o djetinjstvu — 27 Slika 24 — 30 Kofer — 31 Tamo dolje — 32 140 sladoleda — 34 Mrvice kruha — 35 U grlu su joj pronašli muzičku kutijicu na navijanje — 36 Stolac — 37 Žbuka — 38 Prodaju kestenje, a nije jesen — 39 Usisavač — 40 O tome se ne govori — 41 Dobro sam, tata — 42 možemo samo vikati upomoć — 44 Šuma — 45 razglednica — 46 Kalemljenje voća — 48 Pismo — 49 polupani lončići — 50 Subota — 51


— sadržaj / poezija —

Vigor Vukotić ( kažu da ovo nije pjesma ) — 53 Mama mi je uvijek govorila da sam čudovište — 55 Salon namještaja — 56 Balansirajući na horizontu — 57 Divlji psi — 58 Nedjelja u parku — 59 Zakopano u sjeni biblijskoj — Ararat 5137 — 60 Vatromet izgleda kao mrvice na kolaču — 62 Tantalove muke i Pirove pobjede — 64 Umjesto upaljača, vile u zraku — 65 Mađarska — 66 Kolovoz — 67 Happy Place — 68 Bura — 70 Vigore, napiši pjesmu o šumi i ovci — 71 Geometrije kolodvora — 72 Gramofon u praznoj sobi — 74 1991. — 76 Aplauz molim, barem reda radi — 77 Epitaf divovima, ovo su teška vremena za sanjare i ovdje završava — 78

Ema Pavlović Sprezanje vremena — 81 Prekidi stvarnosti — 83 Bojim se — 85 Oblog od rakije — 86 Ništa — 88 Rođendan — 89 Jedan od onih dana — 90 Početak kraja — 91 Podnošljiva težina nepostojanja — 92

8


— sadržaj / poezija —

Lana Bojanić Čekanje u pokretu — 95 Desno od Budima, lijevo od Pešte — 96 Kiša budi zemlju — 97 Pjesma kojoj je trebala pomoć — 98 20 hektara — 99 Bicikli mog oca — 100 Mornarska majica — 101 Sretan rođendan — 102 Nagon — 103 Ja sam osoba kojoj nedostaje Argentina iako tamo nije bila — 104 Mrak — 105 U pjesmama Majakovskog uvijek su četiri sata — 106 Čekanje ili Penelopa — 107 Poanta — 108 Jedna je osoba smrtno stradala u požaru : Identitet još nepoznat — 109 Nedjelja — 110 Dijete čiji se otac boji kiše — 111 Slobodno mi reci ime, nije psovka — 112 Novozagrebački neboderi — 114 Putovanje — 115 Što nije stalo na razglednicu — 116 Naša zgrada — 117 Bitka za tebe — 118 12 000 metara — 120 Kišni oblaci kao trbusi krda slonova — 121 Glasovi se bude ranije od ljudi — 122 Nakon vina slijedi krv — 123 “Mora da je svirala Larinu pjesmu” — 124 U ulici punoj bicikala s pomoćnim kotačima — 125 Možda ću u četvrtak preskočiti šišanje — 126

Biografije — 129

9


© Lara Mitraković i Fraktura, 2018. © Vigor Vukotić i Fraktura, 2018. © Ema Pavlović i Fraktura, 2018. © Lana Bojanić i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-992-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1003632


poe zija


— poezija —

Lara Mitraković


Lara Mitraković

Crvene hlačice Kažu da je svemir bezgraničan Izbrisat ću svemir Izbrisat ću svijet Ti i ja sjedit ćemo u parku I smijati se djeci koja padaju dok trče Uvijek smo znali kako se zabaviti Nikad se nismo znali zabaviti Ja sam žongler s lošom motorikom I žongliram tvojim živcima Kažem ti da imaš pseće ime I da mrzim tvoje crvene hlačice Obojit ću kosu u zeleno i mrzit ćeš ju Kao što mrziš kad vičem I kad imam prohtjeve I kad ti promijenim program na TV-u Čitala sam danas našu natalnu kartu I u njoj piše da smo sjebani I dalje čekam da saznam nešto novo Danas si me nazvao samo triput I htjela sam ti otkinuti glavu Onda sam se pogledala u ogledalo I shvatila da sam luda I da bi ljubičasta bila bolja od zelene Kažu da je život kratak Zašto sam onda izabrala tebe? Kažu da je život kratak — Brojim na prste — 20, 21, 22 Jebote, Lara, život je kratak Nađi neki smisao Izmisli teorem Izumi nešto Otvori dućan i nazovi ga po sebi Ili nabavi psa pa se naizmjence šećite Eto, imam hobi —

13


— poezija —

Svakoga dana odgajam tebe ( odgajam sebe ? ) Kažu da je svemir bezgraničan Izbrisat ću svemir Izbrisat ću svijet Ti i ja sjedit ćemo u stanu Svatko u svojoj sobi Ja gledat ću serije Ti ćeš gledati sport Ti pit ćeš pivo A ja ću piti sok Ali ne ide to tako Život je kratak, Lara, saberi se Učini nešto, počni čitat novine Sprečavaj ratove Počni zalazit u Plodine Ponašaj se normalno Postani ozbiljna Razgovaraj o politici Izgledaj mudro dok kimaš glavom Ili plati nekog da to čini za tebe Eto, ja svakog dana odabirem tebe Kažu da je svemir bezgraničan Izbrisat ću svemir Izbrisat ću svijet Dovoljan si mi ti I tvoje grozne crvene hlačice Ti i ja sjedit ćemo u parku I smijati se djeci koja padaju dok trče Dijelit ćemo pivo i skupa radit show Jer ja sam tvoj Ringo Starr A ti moja Marilyn Monroe

14


Lara Mitraković

Vičeš Vičeš na mene jer uzimam tablete Uzimaš i ti, misliš da ne znam Zajedno tvorimo dugu Ja uzimam crvenu ujutro, ti narančastu Popodne uzimam žutu, ti zelenu Navečer uzimam tirkiznu, ti plavu (nekad slučajno uzmemo krivu) A u ponoć se posvađamo oko ljubičaste Dobije ju tko prvi stigne I tko prvi pronađe sretnu ladicu Ne slavimo više rođendane Za prošli si mi kupio toster Pa sam shvatila da je bilo dosta Vičem na tebe jer ostavljaš dlake u kadi Vičeš na mene jer dolazim prekasno Već je devet i kamo bih se ja to skitala Vičeš na mene jer previše pušim Vičem na tebe jer otvaraš prozore, a hladno je Radije bih da se smrzneš nego da se ugušimo u dimu Ali već smo ugušeni Vičeš na mene jer pišem pjesme o tebi Nisu lijepe jer su istinite Vičem na tebe jer uvijek kasniš Vičeš na mene jer previše trošim na odjeću Vičem na tebe jer nikamo ne idemo Vičeš na mene jer nemamo dijete Vičem na tebe jer čekamo dijete Ne želim da je curica i da sliči na mene Ne želim da je tvoje Vičeš Di ćeš Izmičeš Sad je sve nekako pretiho 15


— poezija —

Vigor Vukotić

52


Vigor Vukotić

( kažu da ovo nije pjesma ) Pristali smo uz obale raja, spavali na pjenastim oblacima. Ali ona je rekla : Plovi dalje, kapetane. Plovi u tamu. Lovili smo divovske kornjače, koje žive oduvijek i ne vjeruju u vrijeme. Ali ona je rekla : Plovi dalje, kapetane. Plovi u tamu. Posjetili smo sve krugove pakla, dali mornarima slobodan dan. Kao djeca u lunaparku, molili su : “Još samo malo, još samo, samo malo.” Ali ona je rekla : Plovi dalje, kapetane. Plovi u tamu. Prešli smo sve granice, i na kraju samo tražili nove. Kako daleko sloboda vodi? Kad počneš padati, nadat ćeš se da stepenice prema raju imaju rukohvat. Stajali smo na palubi, gledali Supernove. To su samo zvijezde koje eksplodiraju. Sve su iste. I onda, kamo gledati? Ali ona je rekla : Plovi dalje, kapetane. Plovi u tamu.

53


— poezija —

Usne joj dršću, ohrabruju oči da zaplaču. Ali one samo daljini vjeruju. Ne daj se zavarati. Ovo more ima samo jedan smjer. I prošapće : Plovi dalje, kapetane. Plovi u tamu. Sakrio sam Pluton, tek toliko da zabrinem Sunce. Ali dosta je igara. Ona je rekla : Plovi dalje, kapetane. Plovi u tamu. Pokucali smo smrti na vrata. Nitko nije otvorio. Slegla je ramenima i rekla : Plovi dalje, kapetane. Plovi u tamu. Ovdje nismo dobrodošli.

54


Vigor Vukotić

Mama mi je uvijek govorila da sam čudovište Kada sam bio mali, želio sam biti čudovište. Putovati svijetom u cirkuskoj kočiji pognut i stisnutih koljena visine “ 2 metra i još puno ” težine za vagu za stoku u cipelama što počinju s 5, u bezličnoj odjeći posebnih dućana. Sada, kada sam malo manje malen, i sve mi savršeno pristaje, na mojem vjenčanju zvone samo napukla zvona i čudno, svećeniku drhte ruke kada lista stranice Biblije, kao da je on taj koji ovdje ne pripada ! i izbjegava moj prazan pogled, Je li to taj pogled na koji su ga upozoravali ? Kraj mene, gledaš me i dalje crnim očima, očima s ničeovskim bezdanom sjećaš li se, sjećaš li se kada si me prvi dan pitala A kakve ti cure uopće voliš ? i kada sam odgovorio Čudovišta. Volim čudovišta.

55


— poezija —

Ema Pavlović

80


Ema Pavlović

Sprezanje vremena Odustati je imperativ što odjekuje koracima ovog pustog grada odbija se o tupe poglede slučajnih prolaznika vječnih natjecatelja u kategoriji neispunjenog života. Svi su sivi, svi smo sivi, nestajem i blijedim, postajem jedna od njih i vrisnula bih tako glasno da rastjeram sve ptice s grana nedokučivosti. Poput pucnja u podne pucnja u glavu, nije važno, pucam u prazno. Moji koraci sve su teži prkose gravitaciji, lijepim se za prljave pločnike slijepih ulica, puštam korijenje na krivim mjestima i guta me beton. Još samo nekoliko koraka da se utaborim u tvom zagrljaju, naprijed me guraju samo sjećanja. Odbrojavanje je završeno, kazaljke su se poklopile,

81


— poezija —

Upomoć ! 12 je sati, vijesti vam donosi egzistencijalna kriza. Još jedna osoba stradala je u napadu prolaznosti. Nisi se ni osvrnuo.

82


Ema Pavlović

Prekidi stvarnosti Udahni. Hladan zrak napinje loše skrojeno tijelo — koža puca, pluća se paraju. Izdahni. Nikada nisi pronašla onaj kamen što te dijelio od sudbine Virginije Woolf, zato Udahni, Najmanja od najmanjih. Zatvori oči i putuj mjestima koja nikada nisi posjetila i brzo! Izdahni i šapni mu opet ime najdražeg cvijeta. Udahni. Dok ponovno mijenja Božur za ružu. Izdahni. Nije ni prvi ni zadnji put. Udahni, skupi snage i ispovjedi se, izdahni, budi hrabra i ne boj se — papir pokoru ne zadaje.

83


— poezija —

Udahni. Tvoje riječi izgovarat će nerazgovijetno tiho, izdahni, poput molitve, udahni jer ne razumiju — Sve vrti se u krug, sve je jedno i sve svejedno je.

84


Ema Pavlović

Bojim se Strahove spremam u imaginarnu kutiju prolaznosti onako kako on skuplja mrvice s poda nakon ručka — pedantno. Ako ih ukloni sve možda će ga, ovoga puta, voljeti više. Barem mrvicu više od skorog odlaska drugome. Bojim se da ne budem kao ona. Moje tijelo je nijemo. Zapečaćeno tišinom. Ako pišemo ono što se bojimo izgovoriti moje ruke govore nepostojećim jezikom.

85


— poezija —

Lana Bojanić


Lana Bojanić

Čekanje u pokretu To popodne kada ću te čekati ranjavo crveni oblaci naganjat će jedan drugog u odsjaju vjetrobranskog stakla mog automobila ; poći ćemo autocestom koja je porodila dušu Springsteena. Ako poželiš, ići ćemo do grada-protagonista zadnjeg romana koji te rasplakao. Pretjecat ćemo cirkuske karavane, ljude s puškama i stada ovaca, proteći tiho poput krvi kroz usnula sela. Radio će šapnuti  : “ A ko noćas putujete…” pa će i on utihnuti. “Ne budi tužna ako propustimo Halleyjevu kometu”, reći ćeš ozbiljnih očiju, “Meni je i tako ljepše čekati u pokretu.” I nastaviti mijenjati trešnjine koštice za zvijezde kao da se ništa nije dogodilo. Pred nama će horizont duboko udahnuti, ceste će omatati brda poput ukrasnih vrpci, a sva će imena mjesta na žutim pločama postati mek, besmislen zbir slova, baš poput onih u juhi.

95


— poezija —

Desno od Budima, lijevo od Pešte Ljudi se ljube na aerodromima I iskaču iz gorućih zgrada glavom nadolje, Pale polja makova i plaču za crvenilom. S druge strane, ja svakodnevno čitam novine i u svjetske vijesti i pokolje zamatam riblje glave. Držiš me za ruke pod stolom, obje moje ruke u obje tvoje I ne znam što da mislim o tome Govoriš kako ne znaš kamo ćemo po kiši A ja samo promatram, likujem, jer, U tvojoj šalici ranjen krug od kave tvojim usnama, kao onaj od soli protiv uroka i sad te više ništa ne štiti od mene.

96


Lana Bojanić

Kiša budi zemlju Usred žita, umjesto makova, postavila je crvene bubnjeve. Više nitko ne pita zašto: brojna su zrna pala na kožom presvučen muk, kao na mrenu udarac toliko tih da ga i sama zemlja jedva čuje. Ona ne obrađuje to polje i kada se teški oblaci odmotaju s juga nabire čelo, u prste od papira upliće krunicu i gleda u tlo, samo u tlo, kao da moli. A onda padnu kiše i kao tisuće jagodica prstiju stušte se na opne. Orkestar kapi grmi, udara, očajnički pokušava nadglasati krike zemlje. Ona tad okreće zidu sliku nje koja je zemlji posudila glas nekad davno, dok je još žito imalo smisao. Zalutali dah vjetra odiže joj suknju i kao i uvijek, umjesto studeni, svu je prožme nada u ponovni susret.

97


Martin Majcenović

43


Netko podvikne, djeca odrastu — proza

Netko podvikne, djeca odrastu – proza

Književna grupa 90+ Martin Majcenović Lana Bojanić Josip Razum

1


Prozni autori Književne grupe 90+ Martin Majcenović, Lana Bojanić i Josip Razum, slično kao i u poeziji koju pišu članovi grupe, heterogeni su, s jednom nogom u sjećanju na djetinjstvo, često ne baš idilično, a drugom u jednako neizvjesnoj budućnosti. Junaci ovih proza nisu prošli posttranziciju, oni su se u njoj rodili. Oni žive sadašnjost natopljenu slomom neoliberalnog modela, oni su u traganju prije svega za sobom u svijetu koji se okreće bezglavo poput pokvarena kompasa. Netko podvikne, djeca odrastu, ali ne zbog vikanja već zato što znaju da je teret na njima, a svijet u kojem žive nije nimalo ružičast i oni su toga itekako svjesni.

139,00 kn

www.fraktura.hr 2


Književna grupa 90 +  Lana Bojanić Martin Majcenović Lara Mitraković Ema Pavlović Josip Razum Vigor Vukotić

3


9 4


0  Književna grupa 

+

Netko podvikne,   djeca odrastu – proza 5


— impressum —

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Bojan Krištofić Dizajn naslovnice Bojan Krištofić Godina izdanja 2018., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-992-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001 : 2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T : +385 1 335 78 63 F : +385 1 335 83 20

146 6


— sadržaj / proza —

Martin Majcenović Brod — 11 Kaktus — 16 Medvjeđa usluga — 31 Hommage Vedrani Ž. — 36

Lana Bojanić Deda — 45 Arsen — 51 Mačke na obali — 58 Sendvič — 62 Pak — 65 Pomrčina Sunca — 74

Josip Razum Interijeri — 83 Münchenske kiše — 85 Premijera — 89 Kapetanova žena — 95

147 7


© Martin Majcenović i Fraktura, 2018. © Lana Bojanić i Fraktura, 2018. © Josip Razum i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-992-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1003632

8


pro za 9


— proza —

Martin Majcenović

10


Martin Majcenović

Brod

Imao sam deset godina kada je u naš grad pristao prvi luksuz­­­­ni Brod. Pričali su da je jako lijep, da u njemu postoje sportska igrališta, dječja igrališta, bazeni, kafići, restorani, da je to zapravo hotel koji plovi po moru. Pričali su da je Brod plovio po najudaljenijim krajevima, da je k nama došao iz Grčke, da je Brod nešto najbolje što nam se u zadnje vrijeme dogodilo, pričali o nekom ministru koji je najzaslužniji za dolazak Broda i o tome kako će naš turizam procvjetati, kako ćemo ubrzo postati važno turističko odredište i od toga živjeti ljepše i lagodnije. Od mame, koja je radila kao profesorica hrvatskog u mojoj školi, čuo sam i da ćemo svi dobiti slobodan sat ili dva da bismo vidjeli to čudo, ljepotu i eleganciju. Ali mama, ti se bojiš brodova, ti uvijek povraćaš kad se vozimo brodom, govorio sam joj, a ona mi je uzvraćala da je ovaj Brod nešto drugo jer na njemu niti ne osjećaš da si na Brodu : možeš plesati, možeš igrati nogomet i košarku, a teren ti neće biti nagnut i lopta ti neće odletjeti u more. Tata joj je govorio da samo lupeta i da je Vlajna koja o brodovima ne zna ništa, a ona mu je uzvraćala da ni ne treba znati ništa o brodovima, ali da zna da će Brod promijeniti grad i da će nam donijeti puno novaca. Da je Brod bio na Baliju, Azurnoj obali, Bahamima, Grčkoj, no da će turisti vidjeti da je ipak kod nas najljepše i da će nam se uvijek rado vraćati, radije nego u te daleke krajeve koji su ionako samo razvikani. Tata je govorio da mi nismo nikakvo veliko odredište, da nikada nećemo ni biti, da kod nas vladaju nesposobni ljudi koji kradu i uništavaju, koji ne znaju gospodariti

11


— proza —

našim morem i ostalim dobrima, zbog kojih ćemo propadati sve dublje i dublje. No ja sam vjerovao mami. Radovao sam se što ću vidjeti Brod i istraživao sve detalje koje sam o njemu mogao naći. U lokalnim novinama čitao sam o tome gdje je sve plovio, tražio na karti ta mjesta i gledao slike predivne unutrašnjosti Broda. Pasao sam oči raskošnim restoranima, sportskim igralištima, bazenima, kadama koje masiraju, velikim krevetima u velikim sobama. I pričao sam s prijateljima o tome što sam vidio i svi smo pričali o tome kako ćemo se, kad budemo veliki, i mi voziti Brodom i otići do Azurne obale, Bahama i Balija. Moj prijatelj Ante rekao je da će Brodom otići u Brazil, da će tamo igrati nogomet i oženiti Brazilku. Ja sam rekao da neću ići u Brazil jer više volim košarku, da ću ići u Los Angeles upoznati Shaquillea O’Neala i igrati za Lakerse. Rekao sam i da neću oženiti Brazilku, da ću oženiti Miju iz razreda i da ću je odvesti sa sobom, a on mi se rugao da sam papučar i da njegov tata pomorac kaže da su Brazilke najbolje ženske. Mia je tada bila jako bolesna. Svaki sam joj dan nosio bilježnice i pokazivao što smo sve radili u školi. Nisam bio dobar učenik, ali zbog nje sam se iznimno trudio, iako mi je uporno govorila da ne trebam i da ima prijateljice koje joj sve pokazuju, a koje su puno urednije i puno bolje učenice od mene. No svejedno sam išao k njoj i radosno sam joj prenio vijest o dolasku Broda maštajući da ćemo ona i ja zajedno jesti ukusan brodski sladoled iz velikih i skupih čaša i da ćemo, kao onih dvoje u Titaniku, zagrljeni na palubi gledati pučinu i galebove. Mia je već znala da će Brod doći i rekla da ne može ići jer je bolesna, a ja sam joj govorio da se odlazak na Brod jednostavno ne smije propustiti jer tko zna kada ćemo sljedeći put imati takvu priliku. Rekla je da hoćemo, da joj je tata rekao da će Brod dolazi svake godine, i ne samo jednom, nego možda čak i više puta. Ne brini se, govorila je, a ja sam bio previše sramežljiv da joj objasnim koliko bi mi značilo da i ona bude tamo sa mnom i da se na Brodu želim družiti baš s njom.

12


Martin Majcenović

Nisam mogao spavati cijelu noć, samo sam maštao o Brodu, ushićen što ću na njega zakoračiti, tužan što neće biti Mije. No ona me iznenadila i došla. Kazala je da joj nije sasvim dobro, ali da sam u pravu, da se boji da se Brod više neće pojaviti u našem gradu, a i da hoće, tko bi ga mogao čekati čitavu godinu. Toliko me razveselila da mi neispavanost uopće nije smetala. A kada je učiteljica na satu razrednika povela razgovor o Brodu, posebno sam živnuo. Pričala je što sve Brod ima, gdje je sve bio, zašto je važan, a ja sam bio ponosan jer sam sve to već čuo i pročitao, pa sam se javljao i dobacivao zanimljive podatke od kojih je cijeli razred bio u čudu. Učiteljica je također bila zadivljena, obećala mi da ću biti vodič našeg malog izleta i da ću drugima objašnjavati sve što ćemo vidjeti. Prekršila je obećanje čim smo izišli iz razreda, predstavivši nam gospodina Špiru, starog profesora geografije koji zna puno o Brodu jer je nekad živio u Americi. Dok smo išli prema odredištu, monotonim je glasom raspredao o tehničkim pojedinostima Broda, potrošnji goriva, carinama i zaradi mornara na Brodu u usporedbi sa zaradom mornara na Jadroliniji, što me užasno ljutilo. Htio sam pričati o tome koje su se slavne osobe vozile Brodom, koliko igrališta Brod ima, kakve se sve vrste kolača na njemu mogu naručiti, ali on nije prestajao govoriti. Polako koracajući rivom sve sam se više udaljavao od profesorovih riječi, mislima sam bio na Brodu i svako malo osvrtao sam se iza sebe sudarajući svoj pogled s Mijinim koja je bila vidno umorna i malaksala i kojoj je ovaj izlet predstavljao mučenje. Zavidno sam promatrao i učenike viših razreda, sedmaše koji su hodali raštrkano, povremeno se grleći. Da sam bar ja velik kao oni, da se bar Mia i ja možemo odvojiti, prošetati sami i ući u Brod prije svih. I napokon, ugledali smo ga. Bio je ljepši nego na slici, ljepši nego u našim glavama, ljepši od Titanika. Ja sam uzviknuo evo Broda ! , a profesor je i dalje mlio o tome što je Brod, gdje je sve bio, koliko troši i kakvih sve brodova ima u Americi. Kad smo došli desetak metara do njega, on je ponosno stao i rekao evo Broda !

13


— proza —

Potrčao sam do Mije i viknuo joj  — Idemo ! — Di idemo ? — Na Brod — rekao sam. — Na Brod ? — Da, na Brod — ponovio sam i potrčao prema ulazu. Krenula je za mnom i stala do mene kada sam se gotovo zabio u hrpu bogatih turista. Oni su traljavo ulazili unutra, dva po dva, babe s djedovima, djedovi s babama, a Mia i ja stali smo na kraj reda i slijedili ih. Jedan nas je mornar primijetio i ljutito nas pokazao profesoru Špiri. Alo dica, di ćete vi ?, stresao nas je profesorov glas. Odgovorio sam mu da u Brod i izazvao u njemu grohotan smijeh. Smijeh se proširio dalje, brzo poput naftne mrlje, i ubrzo se cijeli razred smijao. — Pa niste valjda mislili da ćemo uć unutra, pa samo smo ga došli vidit. — Mia je bila zbunjena, a ja tužan. Htio sam nešto izustiti, ispričati joj se osjećajući odgovornost što je uopće dolazila, a ona me preduhitrila i rekla — Nema veze, prebolesna sam ja za Brod. — Stegnulo me u grlu, ali nisam ništa rekao nego sam se okrenuo i buljio u Brod, turiste, bogatstvo i moć. U svom tom buljenju jedan mi je Nijemac, na moje veliko iznenađenje, dao novčanicu od sto kuna. Nije mi bilo jasno što će mi, htio sam mu je pružiti i vratiti, no onda sam vidio da su se za njim poveli i ostali turisti i da mahnito dijele novce djeci koja su ih okružila. Neki su se naguravali, vikali hoću ja, hoću ja, neki umiljato molili ne bi li se pokoji turist sažalio baš nad njima. Ja sam stajao i promatrao svoju novčanicu, potpuno pogubljen. Ante, koji je unatoč silnome moljenju i naguravanju, ostao bez ijedne kune, došao je do mene i rekao  — Što ti radiš ? Što ne spremiš ? Uzet će ti neko! Uzvratio sam mu da mi ne treba i da mi ona nije nikakva utjeha što neću ući u Brod koji sam toliko sanjao. — Koja si ti budala, daj je onda meni ! — dao sam mu je bez pogovora, a on je i dalje nastavio govoriti da sam budala i svi su mi se smijali što sam mu je tako lako prepustio. Vraćali smo se u školu, ne više dva po dva, već raštrkano, bez plana i bez dosadnog profesora Špire. Tužno sam hodao pored Mije

14


Martin Majcenović

koja je teturala i slušao Antino blebetanje koji se hvalio kako je lijepo zaradio govoreći da će jednog dana kupiti isti takav Brod, njime ploviti po svijetu i dijeliti novce djeci, ali samo siromašnoj djeci. Njegov tata pomorac kaže da u Brazilu ima puno siromašne djece. — Dosadan si ti i tvoj tata i tvoj Brazil — rekao sam mu — pa i oni misle da smo mi siromašni, zato nam daju kune ! I ti si siromašan kad si ih uzeo ! Ante se naljutio i rekao da nije siromašan, da je njegov tata kapetan na brodu i da im šalje vreće novaca svaki mjesec. Neki dečki, oni koji isto nisu dobili ništa, smijali su mu se Ante siromašan ! Ante siromašan !, a on je na to sve pobješnjelo turio sto kuna meni u majicu i rekao — Evo ti, majmune, ti si siromašan ! Nisam imao druge nego spremiti je u džep. Prije nego što smo ušli u školu, Mia je rekla da joj je jako loše, a učiteljica je odmah zvala roditelje da dođu po nju. Na zadnjem satu opet se pričalo o Brodu, o zanimljivostima profesora Špire, o tome kako ćemo zbog Broda svi puno zarađivati i bolje živjeti, postati Bali, Bahami i Grčka. Samo sam šutio jer sam se osjećao prevarenim, jer o Brodu nisam naučio ništa novo. Osim toga, kad nije bilo Mije, nisam se imao pred kime praviti važan. Nakon škole otišao sam do rive, sjeo, izvadio svoju prvu zaradu nove turističke ere i ponovo gledao u nju. Zarekao sam se da neću potrošiti taj novac i krenuo od nje raditi papirnati brodić, igračku koju ću sigurno imati i od koje me nitko neće potjerati. Gužvao sam je, nespretno je savijao, gotovo uništio i naposljetku proizveo oblik koji je izgledao donekle brodski. Bacio sam je u more, kratko vrijeme promatrao njezino plutanje i vidio kako lagani vjetar počinje proizvoditi valove, rastvarati je i uništavati. Novčanica je nestajala, a nestajao je i san o Brodu.

15


— proza —

Lana Bojanić

44


Lana Bojanić

Deda

Deda je danas ujutro prosuo zdjelicu pahuljica. Razmočenih čokoladnih kuglica bilo je svuda po njemu, fotelji, tepihu... Pogledavao me ispod oka dok sam pokušavao očistiti nered : kad sam opsovao udarivši glavom u rub fotelje, mogao bih se zakleti da se zahihotao maskiravši to u kašalj. Igra živaca, tipična igra živaca, srećom danas se nisam dao. Pristavio sam novi lončić mlijeka, a on je počeo udarati o pod svojim teškim ortopedskim klompama i nije prestao dok mu nisam upalio televizor. Nikad nisam shvaćao što će mu te jebene klompe, ionako nikamo ne ide osim do zahoda i natrag. Hvala Bogu da bar to može sam. Potpuno je srastao za fotelju, nekih mi se dana čini kao da mogu vidjeti tanko korijenje koje je pustio među cvjetni uzorak na navlaci. Na Dobro jutro, Hrvatska neka od onih sredovječnih voditeljica s taman toliko bora i bež odjeće da se prosječna Hrvatica može poistovjetiti s njom razgovarala je s uzgajivačem perzijskih mačaka iz Samobora. — Gospodine Luka, recite mi, molim Vas, na što najviše valja paziti pri parenju mačaka ? Gospodin Luka ispustio je zvuk nalik onome kad se otvaraju loše podmazana vrata, univerzalan znak da upitana osoba smišlja odgovor, ali deda ga je, kao i uvijek, preduhitrio : — Pa triba pazit da muški more obavit pos’o, mala ! — zagraktao je u smjeru televizora — To ti je uvik najbitnije. Otkad se doselio u Zagreb, jedini ljudi s kojima deda priča su oni na TV-programu. Dani mu prolaze u svađanju s voditeljima Dnevnika, završavanju rečenica glumcima u domaćim serijama, urlanju na sportske komentatore. Ako se baš dogodi da

45


— proza —

nema ništa na hrvatskom, onda viče na američke filmove — Ne razumin ja tebe ništa, brajo moj ! Pričaj naški, jebo te taj tvoj engleski! Baj, baj, gud, gud, ejroplejn, šta je to, a ? Donio sam mu novu zdjelicu pahuljica, a on se smijao uzgajivaču mačaka, prije spomenutom gospodinu Luki, čija je mezimica upravo probila četvrti zid, pobjegavši mu iz krila negdje iza oka kamere. Bacio sam pogled na mobitel i zastenjao naglas. Dok sam se ja bavio dedinim idiotarijama, već je prošlo devet, što je značilo da je ostalo manje od četiri sata do jedan, a ručak nije skuhan, ja sam neopran i neobrijan. Ukratko, sranje. Izvadio sam iz frižidera luk, mrkvu, celer i pileća prsa, nakon čega je frižider ostao tugaljivo prazan. Trebat će što prije u nabavku, ali s kojim novcima ? Po n-ti sam put prokleo i starce i sebe i dedu, tim redoslijedom. Prije dvije godine starci su mi izložili ponudu koja se ne odbija. Ukoliko sam suglasan, rekli su, oni bi se vrlo rado preselili u kuću na otoku ne bi li tamo u miru uzgajali masline, smokve i tatin lumbago. Njih su dvoje te godine kretali u mirovinu, a ja sam završavao prvu godinu faksa. Tako je to kad te roditelji naprave u četrdesetima. U početku sam bio više no oduševljen prijedlogom : prazan stan većinu godine, kada i vidim starce, vidimo se na moru, tko bi odbio tako nešto ? Međutim naglo sam se uozbiljio. A deda ? Što s dedom ? Starci su razmijenili jedan od onih skužio-nas-je pogleda koji su izuzetno iritantni kada ih koriste ljudi od šest banki. Pomalo zamuckujući objasnili su mi da će jedini živući predstavnik mojih baka i djedova, beštija predivnog karaktera koji je nakon moje bake pokopao još dvije nesretnice, postati moj cimer u nježnoj dobi od 90 godina. Deda je kuću na otoku dobio od neke od bivših država ( iskreno sumnjam na Austro-Ugarsku  ), a prije tridesetak godina odlučio ju je učiniti svojim stalnim boravištem. Mama je vrlo racionalno objašnjavala kako je ovo bolje i za njega i za mene. Zime su na otocima vrlo teške, preseljenjem u Zagreb deda će imati pristup liječnicima ako se ne-daj-Bože nešto dogodi, a i ja ću mu moći biti pri ruci. Uostalom, on je zaista jako star, većinom spava

46


Lana Bojanić

i gleda TV : na kraju će biti kao da živim sam. Tata je šutio i svesrdno kimao glavom. Ni on se nije usudio reći da ne bi mogao preživjeti niti jedan dan sa svojim ocem kojem se u starosti karakter samo pogoršavao. Pristao sam, što bih drugo. Dede sam se jedva sjećao, u ži­votu sam ga vidio svega pet-šest puta. To mi je trebao biti znak, pomislio sam, tako bijesno guleći mrkvu da su sivo-narančaste strugotine letjele svuda po kuhinjskom stolu. Imali smo kuću na otoku u samom srcu jadranske obale, a ljetovali smo doslovno svugdje drugdje. — Kako sam mogla znati da je ona tvoja majka ? — zavapila je glumica iz dozlaboga loše domaće serije. — Pa vidi ih, glupačo, isti su ! Ionako nisi tribala ić okolo i mljet pizdarije, eto ti ga sad. Sad će te ostaviti, moš’ ga jebat — žestio se deda na nju. Glumičin se lik rasplakao, baš kao da ga je čula. Ubacio sam povrće i meso u lonac s vrelom vodom i pustio da krčka. Baš me briga kako će ispasti, danas ionako ne jedem doma, pomislio sam i nasmiješio se prvi put tog dana. “Doci cu po tebe autom i idemo na rucak i pice. Nije me bilo u ZG sto godina, hocu iskoristiti svaki cas. Jedva cekam da se vidimo. Srebrni Fiat punto, sjecas se ? ;) ” Osjetio sam bilo u dlanovima samim prisjećanjem na poruku. I ja jedva čekam, o, da samo znaš. Dolazi, napokon dolazi, bit ćemo cijeli dan zajedno! Dodatni bonus u svemu tome je i cijeli dan bez dede. Ostavit ću mu ručak, neka jede ako hoće, što se mene tiče može se i u gaće usrati, baš me briga, oprat ću ga sutra. O svemu ću misliti sutra. Nešto bolje volje spustio sam se pred zgradu baciti smeće dok je deda pjevušio uz odjavnu špicu serije. Ulica me dočekala glupavo prazna i siva, baš kao i uvijek. To jedva da je i bila ulica, sa samo dvije četverokatnice i malenim platoom između njih. Po stoti put sam se zapitao jesam li dao dobre upute. U svakom slučaju, tad ću već biti ispred zgrade, ako se popne gore i čuje dedu, pobjeći će glavom bez obzira. Tko ne bi ?

47


— proza —

Zatvorio sam kontejner uz tresak i začuo glas koji van konteksta u prvi čas nisam ni prepoznao : — Heeej, Veki ! — zazvao je glas srdačno — Znam da ne voliš da te tako zovu, ali Vedran mi je preozbiljno za tebe. Smijem te zvati Veki ? — Ej, Krstiću — odzdravio sam, osjećajući kako me napušta dobro raspoloženje. Bez konkurencije najiritantniji čovjek na cijelom fakultetu izronio je iza kanti za smeće šireći svoje aknama izbrazdano lice u smiješak od kojeg mu je nos izgledao još veći. Kvragu, čovjek je bio toliko prazan i dosadan da mu se nikad nisam potrudio upamtiti ime. Jednostavno je ostao Krstić, ulizica i ljigavac. — Otkud ti tu ? Živiš u blizini ? — Ma ne — nasmijao se — Ja ti živim na drugom kraju grada, s one strane Save. Došao sam do tebe. — Mene ? Zašto ? — Nasmijao se. Već mi je išao na živce. — Imaš li možda bilješke iz Svjetske književnosti ? — Imam, što će ti ? — namrštio sam se — Ispit je za više od mjesec dana. — Ne škodi početi ranije. — Gospode Bože i Majko sveta, namignuo je! Što hoće, pobogu ? A vrijeme teče, tempus fugit samo tako, kvragu i on. — OK — uzdahnuo sam — stani tu. Donesem ti za čas. — Mogu s tobom, nije mi problem — glupi se Krstić i dalje smiješio. — Ma pusti, brzo ću. — Ne smijem s tobom ? — Pa... Deda mi je doma. On je jako star, ne voli da ga se smeta. — Bit ćemo tiho — potapšao me po ramenu i usmjerio prema ulazu u zgradu. Štogod, samo da se tog imbecila što brže riješim, mislio sam uspinjući se stubištem. Na TV-u je upravo počinjao neki dokumentarac o životinjama. — Super ti je stan, baš je lijepo uređen. O vidi, pa ti i kuhaš, bravo Veki, što je danas za ručak ? — lupetao je Krstić

48


Lana Bojanić

bez prestanka. Nije ga omelo čak ni kad je deda počeo glasno navijati za zmiju u nekoj borbi na vertikali hranidbenog lanca. Mobitel mi je zavibrirao u džepu trenirke : “ Dolazim pola sata ranije, nije bilo prometa. To OK ? ” Pola sata, to je pola 1, to je za manje od dvadeset minuta! Bijesan sam se zaletio u sobu i tutnuo Krstiću svoju bilježnicu u ruke : — Evo ga, to je to. Bilješke. Uživaj ! On je međutim samo odložio bilježnicu na kuhinjski stol i rekao : — Hvala, Veki — ne pokazujući nikakvu namjeru da ode. Zurio sam u njega stisnutih šaka. Neću se stići ni otuširati, u vražju mater ! — Imam nekog posla, moram ići skoro, tako da… — Daj, ne budi takav, Veki — šapnuo je Krstić i položio mi ruku na struk. Ruke su mu bile jako, jako tople. Previše tople. Gledao me u oči i ono malo čiste kože što se nazirala ispod akni poprimilo je crvenkastu nijansu. — Znaš li koliko sam se namučio dok sam saznao gdje živiš? Uvijek bježiš od mene na faksu, htio sam da malo... Popričamo... Posegnuo je u džep i izvadio dvije male bijele tabletice u plastičnoj vrećici. — Bratić je bio na apsolventskom putovanju u Amsterdamu, donio mi je ovo umjesto suvenira. — Krstić se nestašno osmjehivao. — Kaže da je dobro za opuštanje, čini mi se da bi ti baš fino sjelo. Mislim, da ti se odužim za bilješke. Drugu ruku, onu koja već nije bila na mom struku, položio mi je na rame. Tupo sam zurio, čas u njega, čas u zaslon mobitela koji je bezdušno izmjenjivao digitalne brojke. Zgrabio sam jednu tableticu i progutao je bez vode promrmljavši nešto što je trebalo biti zahvala. Trenutno bih progutao i govno perzijske mačke uzgajivača iz Samobora, samo da ga se riješim. S druge strane, malo opuštanja ne bi bilo na odmet. Ipak imam spoj. Krstić se i dalje smiješio dok je gutao svoju tableticu.

49


— proza —

Sklonio je ruke s mene i udobno se smjestio za kuhinjskim stolom listajući bilješke iz Svjetske književnosti, kao da ima sve vrijeme ovog svijeta. Razmišljao sam što još mogu napraviti da ga otjeram, kada sam i sam poželio sjesti. Ne, poželio je kriva riječ, osjećao sam kao da mi svaki dio mog tijela naređuje da sjednem, da legnem, da spavam. Skljokao sam se u stolac jedva nekako zadržavši ravnotežu. Negdje u daljini Krstić je objašnjavao da je uvijek tako prvi put, da ne paničarim, roba je dobra : kako je napomenuo, ravno iz Amsterdama. Njegova se ruka udomaćila na mom koljenu. Nekako kroz maglu čuo sam zvono na portafonu. Prst na ruci osobe s kojom sam trebao provesti ovaj savršeni dan, dan samo za mene, nestrpljivo je pritiskao dugme s mojim pre­zimenom, ne prestajući. Moji su prsti bili s duge strane nekog debelog vela, potpuno izvan moje kontrole, kao, uosta­lom, i ostatak mog tijela. — Život je ovdje nekad bio lakši za vombate — rekao je narator dokumentarca. — I ne samo za njih, brajo moj. I ne samo za njih — turobno je odvratio deda.

50


Martin Majcenović

43


— proza —

Josip Razum

82


Josip Razum

Interijeri

Moja soba je prazna, zidovi su bijeli i nema postera. Unutra je radni stol, koji ne koristim, i krevet, na koji povremeno liježem. U svojoj sobi sam nemiran, krećem se okolo i razmišljam sve dok se ne umorim i srušim se. Radim u birtijama. Soba vodi u malu kuhinju, skromno je namještena, ali ima funkcionalan frižider, štednjak i pećnicu. Pećnica loše radi pa treba pojačati temperaturu, samo treba paziti da se ne pretjera. Stan ima vrata koja izlaze u stubište, ono je strmo, nezgrapno i završava nekoliko katova niže. Vrata zgrade obojena su u zeleno, zgrada je stara i žbuka se ponekad odlama pa su zidovi sivi i oderani. Izlazim na ulicu i hodam do tramvajskog stajališta. Volim tramvaje, spori su i predvidljivi. Dok se vozim njima, obično zaspim. Kretanje me umiruje, sjedim u toploj maternici grada. Iz tramvaja izlazim u bar, tamo nasuprot mene sjedi prijatelj. Imam ih nekoliko koji se periodično izmjenjuju u toj poziciji, pričaju mi o svojim problemima i slušaju moje. Pokušavam biti iskren, ali rijetko kad mi uspijeva. Neko vrijeme pričamo o drugim ljudima, sportu i politici, ponekad o umjetnosti. Pijemo pivo i pušimo cigarete. Nekad pijem i kavu, volim osjećaj koji mi daje, podiže me i čini sretnijim. Pitam se što bi bilo da neki od mojih prijatelja nestane, da se više nikad ne pojavi u poziciji preko puta mene. Bi li ga zamijenio drugi ? Kako to prijatelji uopće nestaju ? I kako ih se zamjenjuje ? Postoji li nešto što nekog prijatelja čini jedinstvenim, nezamjenjivim ? Iz birtije idem u supermarket. Supermarketi su beskrajna prostranstva, ponekad su hladni i sterilni, ali u njima se

83


— proza —

osjećam ugodno. Volim kupovati hranu, zamišljati kombinacije sastojaka i začina, njihove okuse i teksture. Volim stajati ispred police s vinima, čitati etikete i pitati se što znače snažne note čokolade i borovnice ili prozračan bouquet u kojem se ističu arome breskve i jabuke. Na kraju uzimam pivo. Dolazim doma, pripremam hranu i stavljam je u pećnicu. Dugme za temperaturu okrećem do kraja. Lazanje su gotove. Na vrata će pokucati djevojka, zove se Tanja. Prilično je ugodna i izgleda kao da se dobro jebe. Tanja ima dečka. Srećom, digao mi se. Ponekad mi se ne uspije dići, pogotovo kad sam s novom curom. To nije znak da mi cura nije privlačna, iako one često to misle u sebi, pogotovo one nesigurnije. Budi me šuškanje i zvuk mobitela. Tanja je već obučena i sprema se otići. Daje mi nešto u ruke i kaže — Stavi to na zid, izgledaju jadno ovako prazni. I nešto blaže — Mislim da je ovo bila greška, najbolje je da se više ne vidimo. — Otvaram poster koji mi je Tanja dala, gužvam ga i bacam u smeće. Moji zidovi su prazni i takvima će do daljnjeg ostati. Nisam plakao već dva mjeseca. Volim plakati, tako se valjda osjećam ljudskije. Sjednem na pod i dahćem, crven u licu, nos mi je pun šmrklji, a gusta i slana vrelina slijeva mi se niz obraze. Kad plačem, činim to masivno i nespretno, poput djeteta. Zaključavam vrata sobe, iako za tim nema baš nikakve potrebe.

84


Josip Razum

Münchenske kiše

Ima nešto u kiši u Münchenu, ima nešto u kiši u svim tim starim germanskim gradovima, pogotovo kad si samo turist ili znaš da nećeš dugo tamo ostati. Zavoji tramvajskih tračnica škripe, pročelja zgrada su siva, ali čista, mutne svjetiljke se pale i prizivaju noć, iako je tek popodne, bavarsko nebo je tmurno i s njim nema kompromisa. Odlaziš u muzej, jer što ćeš drugo, bircuzi ovdje ne postoje, možeš ujutro na kavu ili poslije u pivnicu, nema onih mjesta koja su i jedno i drugo, mitski prostori u kojima kava može prijeći u pivo pa onda u pelinkovac i razbijene čaše, u kojima je i sve ostalo dopušteno, kuća i bijeg od kuće, život i nedostatak života, sve se izmjenjuje i ujedinjuje, ponekad u istim ljudima. Ovdje se tak­va mjesta zovu Kod Joze ili Balkan, masna su i puna znojnih ljudi u bijelim majicama i potkošuljama, s metalnim križevima oko vrata, cigaretom i ponekad tetovažom ili naušnicom, žena ima malo i često su udane za goste. Nijemci su praktični i umjetničke muzeje smjestili su jedan iza drugog : stari, novi i moderni, postoji i “njemački” u kojem je tehnika, povijest i sve ostalo, ali on je prikladno odvojen kako praktičnost ne bi postala kič. Odabireš srednji muzej i smucaš se kroz njegove široke hodnike, toplina je ugodna i lijepo je vidjeti kapljice kiše kako se nakupljaju na prozorima. Zamišljaš kako bi bilo da ovdje upoznaš neku djevojku, koja kao i ti šeće hodnicima ovog muzeja, koja kao i ti pre­ lazi tramvajske šine na kiši, u crnom kaputu i s malo crvenog ruža, upravo se vratila s posla i otišla u muzej, nije dugo tu i ne zna što bi radila. Promatra s tobom Kokoschku i njego-

85


— proza —

ve rane radove: tjeskoba, usamljenost i rasute boje, tebi je ipak draži Macke i njegova svjetlina, usudio bih se reći i optimizam, kontrast njega i tmurne vanjštine očarava, istanbulski kafić stoji usred Münchena. Spomenut ćeš joj to, pomalo preglasno, ona će se trznuti, ali će brzo shvatiti da ti je glas ugodan i nema opasnosti, počet ćeš dalje pričati o Kabinetu doktora Caligarija, filmu koji je i danas jeziv, i čudnovatom dobu kada su filmske epohe postojale i imale imena, kada je središte jedne takve bilo upravo tu, u krhkoj demokraciji Weimarske Republike, zajedno s književnošću, kazalištem, kabareom… Doba kad je ovaj grad bio malo više od sigurne plaće za Balkance, pivnica, snobovskih okupljališta i lijepe prirode, ali u isto vrijeme i mnogo manje, shizofreno doba, sirotinja i buđenje zvijeri, bubnjevi nadolazećeg užasa. Pomalo je iznenađena tvojim monologom, ali čini se ugodno, prihvaća igru i nastavlja o Kafki, kaže kako je njegov njemački prekrasan, jednostavan i čist, kako je pročitala tri njegove knjige dok je učila jezik, tebi je malo neugodno jer si pročitao samo Preobražaj i to još za lektiru, ali držiš se i dalje, odgovaraš kako je on jedinstven u književnosti općenito, jednorog, nešto kao i Krleža u Hrvatskoj… Kako… Krleža ? Ponavlja njegovo ime i primjećuješ savršeno “r”, slavensko, malo prije ti je smetalo nesavršenstvo onog njemačkog u inače pitkom i lijepom izgovoru, i tako se sve vrti oko jednog slova : r kao smetnja, r kao prepoznavanje i pronalazak. Pogledate se i zamišljaš kako bi bilo lijepo da pričate na svom jeziku, ali naslućuješ da ne možete, ima crnu kosu i zelene oči, takve djevojke žive sjevernije, u dubokim šumama, planinare i traže dubinu u hladnim potocima i krznu medvjeda, vole biti same, ali vole i toplinu i sigurnost, možda stoga imaju i momka, već dugo godina. Po prvi put ti je svejedno i dotičeš prstom njezine prste, slučajno, s vanjske strane, htio si joj nešto pokazati. Isprva se odmakne pa ti je neugodno, a onda se ipak nasmiješi i kaže kako joj je simpatično to što si nespretan, awkward, ubacila je i drugi jezik u prostor između vas, i dalje nije njezin, onaj ko-

86


Josip Razum

jeg tek naslućuješ iza osmijeha, pravilnih i bijelih zubi. Kada sad razmisliš, možda je to rekla i drugi ili treći put kad ste se vidjeli, možda nikad i nije, takvi detalji, kao i mnogi drugi, blijede u tvom sjećanju. Ono čega se sjećaš je ta jesen, kako je palo zbilja mnogo kiše, kako ste hodali parkovima kroz lišće, lokve i vlažno drvo klupa, sklanjali se u toplim kapučinima i kroasanima, u jazzu : pam param pam paraam pam pa ram pam paraaam, autumn leaves — teško je slogovima opisati melodiju jer ne možeš dočarati visinu tona ni ritam, ali Milesova možda nadglasa nezgrapnost riječi, kao što je nadglasala tvoj nemir i nesigurnosti. Navečer ste pili pivo, zbilja mnogo piva, inače ga ne voliš, ali, Bože, kako je ono dobro u Münchenu, barem je tada bilo, čaše su se množile i razgovor je postajao sve topliji, sve pomnije si pratio njezine pokrete, osjećao si požudu, gomilala se u njenom licu i naborima haljine, vidio si i da se ona smješka, da joj se u licu pojavljuje rumenilo, da pivo teče sve brže i večer se rastače u pjeni i mirisu ulica koje izlaze u trgove okupanog grada. S dečkom je prekinula tek nakon mjesec dana, vodili ste ljubav slobodno i luđački, tu prvu noć i sve noći poslije, povlačila je noktima po tvojoj koži do krvi, bio je to primordijalni, luđački zov onih šuma, gdje su ljubav i smrt mnogo bliže nego li slova koja ih tvore, gdje ne znaš kada ćeš na vratu osjetiti topli dah životinje ili osvete, povratak u lišće i zem­lju, u bjelinu kreveta. S njom si shvatio da velike ideje i umjetnost možda i nisu sve u životu, da se može uživati u kuhanju i divljini, pogotovo ako ih gledaš očima čarobnice šume. S njom si učio spravljati napitke, pripravke kako su ih zvali u organskoj kemiji, shvatio si da komplicirane formule često imaju jednostavne ishode, a ona je od tebe učila o slikarstvu, filmu, književnosti, gomilama knjiga koje nije pročitala jer je vodila drugačiji život, opipljiv i pulsirajući. Skupa ste našli stan i živjeli tamo neko vrijeme, dok je jesen galopirala u tvrdu zimu, suhi zrak i ukočena lica prolaznika u skupoj odjeći na Marienplatzu…

87


— proza —

Upireš se i pokušavaš, ali više se gotovo ničega niti ne sjećaš. Sjećanja su ti općenito postala problem, teško povezuješ ljude, vrijeme i prostore, a u zadnje vrijeme je postalo toliko loše da se prelilo i na sadašnjost. Sve je moguće. Možda živiš sam u stanu s dva labradora, možda imaš ženu već petnaest godina, a možda si nedavno našao novu djevojku. Nisi više siguran. Vjerojatno nemaš djecu, toga bi se valjda sjećao, ali opet tko će znati. Već odavno ne piješ pivo, a rakija je sve varljivija sa svakom novom čašom, pogotovo ona domaća u koju se kune gazdarica Marija. Jesenja popodneva i večeri provodiš u krčmi Balkan, mjestu u koje si u nekom trenutku počeo zalaziti, željan valjda svog jezika, makar u funkciji pozadinskog šuma. Ljudi te ovdje promatraju s kombinacijom poštovanja i sažaljenja, zovu te doktore, što valjda znači da si doktorirao ili si pak doktor medicine… Čudiš se svojoj lucidnosti pri kraju boce. Gledaš neko vrijeme u prazninu i krajnjim naporom ipak uspijevaš dohvatiti nekoliko slika. Sjetit ćeš se kako si odlučio tu ostati, kako si dobio ponudu za doktorat ili stalni posao i činilo ti se kako se pred tobom otvara novi svijet. Ona je ostala još neko vrijeme, ali vidjelo se kako to ne želi, govorila je kako korijenje može pustiti samo u gustoj i vlažnoj zemlji, kraj paprati i pjesama na svom jeziku. Nikad je više nisi vidio, a njene mailove si brisao ne otvorivši ih. Budućnost je ionako izgledala svijetlo. Iz razmišljanja te prenula Marija, pitala te želiš li novu flašu. Kimnuo si i pogledao kroz prozor, kiša je padala nemilice. Münchenske kiše odavno su samo to — dosadna i usrana kiša, Scheiß Regen.

88

Profile for Fraktura

Netko podvikne, djeca odrastu  

Kada se na sceni odjednom pojavi više novih, jakih književnih glasova, k tome još okupljenih u (ne)formalnu grupu, riječ je o događaju, a ka...

Netko podvikne, djeca odrastu  

Kada se na sceni odjednom pojavi više novih, jakih književnih glasova, k tome još okupljenih u (ne)formalnu grupu, riječ je o događaju, a ka...

Profile for fraktura
Advertisement