Page 1

H O Knjiga sjeÊanja

Knjiga sjećanja

I

o O

Péter•Nádas

∑1∑


Najveći roman napisan u naše doba, jedna od veličanstvenih knjiga 20. stoljeća. Susan Sontag Nedvojbeno remek-djelo. The New Republic Proustova duša u okružju socijalizma. Eva Hoffman, New York Times Izvanredno djelo pisca svjetske klase. Susan Ruben Suleiman, Village Voice Knjiga sjećanja epsko je i neizmjerno bogato istraživanje suvremene povijesti i senzibiliteta. Richard Eder, Los Angeles Times Ovo je sveobuhvatno djelo o politici, erotici, umjetnosti, povijesti, psihologiji, smrtnosti i sjećanju. Richard Dyer, The Boston Globe Uistinu dostojno Prousta, Henryja Jamesa, Musila i Manna, kao istinsko svjedočanstvo intelektualnog i emocionalnog življenja jedne epohe. The Seattle Times

Péter Nádas rodio se 14. listopada 1942. u Budimpešti. Autor je brojnih zapaženih romana, zbirki novela i kratkih priča, drama i eseja. Osim spisateljskim radom bavio se i novinarstvom te radio kao fotograf i urednik. Nakon prvih zbirki priča Biblija (1967.) i Traženje ključa (1969.) objavljivanje njegova prvog romana Kraj obiteljskoga romana (1977.) dugo je priječila mađarska cenzura. Međunarodni je ugled stekao upravo Knjigom sjećanja (1986.), a za svoja je djela nagrađen brojnim nagradama – Nagradom Milán Füst 1978., nizozemskom Nagradom Društva Mikes Kelemen 1980., Nagradom za mađarsku umjetnost 1989., Austrijskom državnom nagradom za europsku književnost 1991., Nagradom Kossuth 1992., Leipziškom nagradom 1995., francuskom Nagradom za najbolju stranu knjigu 1998. (za Knjigu sjećanja), Nagradom Vilenica 1998., Autorskom nagradom Soroseve zaklade 2001. te 2003. Nagradom Franz Kafka Republike Češke i nagradom Zaklade Prima Primissima. Objavio je niz romana, knjiga priča, eseja i drama, među kojima se uz navedene ističu romani Godišnjak (1989.) i Divna povijest fotografije (1995.), zbirka priča Minotaur (1997.) te eseji O nebeskoj i zemaljskoj ljubavi (2001.). Član je budimpeštanske Akademije za književnost i umjetnost Széchenyi (Széchenyi Irodalmi és Művészeti Akadémia) i berlinske Akademije za umjetnost (Akademie der Künste). Knjiga sjećanja prevedena je na brojne svjetske jezike: njemački, nizozemski, švedski, engleski, norveški, danski, francuski, španjolski, češki, slovački i finski.


Péter Nádas

Knjiga sjeÊanja prevela s maarskog Xenia Detoni

Fraktura ∑3∑


This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava iskljuËivo autorove stavove, a Komisija se odriËe odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Emlékiratok könyve, Jelenkor Kiadó, 1986 ∂ 1986 by Péter Nádas ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. ∂ za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-608-3 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-614-4 (meki uvez) CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 898172 (tvrdi uvez) i 898174 (meki uvez) ∑4∑


No on je govorio o hramu svoga tijela. Ivan 2, 21

∑5∑


∑6∑


Prvi dio

∑7∑


∑8∑


Ljepote moje nepravilnosti Zadnje moje berlinsko boravište bilo je kod Kühnertovih, i to priliËno prostrano, na prvom katu jedne vile obrasle divljom lozom. LišÊe se te divlje loze veÊ jako rumenilo, na pocrnjele su bobice navraÊale ptice, ta bila je jesen. Nije ni Ëudo što mi to sad pada na pamet, kad su odonda protekle tri godine, minule tri jeseni, no ja više neÊu putovati u Berlin, jer ne bih imao ni kome ni zašto, pa baš zato i pišem da mi je to bilo zadnje berlinsko boravište, jer znam da je tako. Ja sam baš htio da mi to bude zadnje, a onda je tako i ispalo, možda Ëak neovisno ili i mimo moje volje, ali možda je tako, a možda i nije, nema veze, jer se sad tješim upravo time, sad dok se lijeËim od neugodne jesenske viroze i mozak mi nije ni za što drugo sposoban, iako on Ëak i šmrcajuÊi zna lunjati oko bitnih stvari pa se tako prisjetih i onih nekoliko berlinskih jeseni. Ne kao da se i inaËe bilo što od toga moglo tek tako zaboraviti. Ali, primjerice, onaj stan na prvom katu u Steffelbauerovoj ulici, to da. Naravno, ne znam koga bi to još zanimalo osim mene. Naime, ne kanim pisati putopis, jer to mogu samo o onome što je stvarno moje; recimo, mogao bih napisati povijest svojih ljubavi, iako možda ni to, jer nemam toliko povjerenja u sebe da bih se usudio pomisliti kako mogu priËati o dogaajima bitnijim od suodnosa unutar osobnih doživljaja i zbivanja; doduše, sad više ne vjerujem ni da bi mogle postojati bitnije stvari od onih samih po sebi posve nebitnih i nezanimljivih osobnih relacija, ili još toËnije, ukoliko takve uopÊe postoje, a kako ne vjerujem ni u što od toga, odmah Êu se prilagoditi, štoviše, spremno se prikloniti svemu, bilo da se radi o sjeÊanju ili o podsjetniku, o bilo Ëemu što ima veze s boli i sladostrašÊem prisjeÊanja, samo da nalikuje onome što Ëovjek piše u starosti, stoga neka to bude predujam na ono što bih mogao osjeÊati tek za Ëetrde∑9∑


setak godina ukoliko kojim sluËajem doživim sedamdeset i treÊu i budem li još uopÊe sposoban sjeÊati se. Sve mi to sad ova viroza donosi izoštreno i zato bi bila prava šteta propustiti prigodu. Mogao bih, recimo, pripovijedati i o tome da me je Kühnertovima u Steffelbauerovu, u onaj ponešto udaljeniji južni okrug koji BerlinËani zovu Schöneweide, to jest “lijepi pašnjak” i koji se nalazi na nekih tridesetak minuta od Alexanderplatza, odnosno od srca grada ili, ako Ëovjek zakasni na uvijek toËnu vezu u javnom prometu pa mora po kiši Ëekati na iduÊi polazak, tada na Ëetrdeset minuta, pa i Ëitav sat, odvela Thea Sandstuhl; da, baš ona. Ona mi je pronašla taj smještaj, odnosno, spretno mi ga isposlovala. Jer mi je, naravno, u zadnjih nekoliko viroznih dana padala na pamet i ona, no na neki Ëudan naËin ne njezine markantne znaËajke s kojima se toliko razmetljivo trudila razlikovati od drugih, ne njezin crveni pulover, ne njezin crveni i meki kaput, ne sve te silne koliËine crvenog što je navlaËila na sebe; dapaËe, nisu to Ëak bile ni bore na njezinu licu kao u curice, te jedva uoËljive i suptilno trepereÊe brazde koje doduše nije htjela uklanjati, iako je u njoj bilo odreenog grËa zbog i protiv njih, što se najviše osjeÊalo po krutom držanju vrata, jer ga je na neki naËin uvijek napinjala prema naprijed, htijuÊi time kazati, izvolite, to je moje lice, postala sam upravo ovako odvratno ružna i stara, pa si ga uzmite, no samo da znate bila sam i ja nekoÊ mlada i zgodna, smijte se tome, tko vam brani, što, dakako, nikome nije padalo na pamet jer ona nije uopÊe bila ružna, Ëak ni onda ako se njezina zlosretna ljubav rodila upravo iz toga grËa uperenog protiv bora; ne, nije mi to padalo na pamet o njoj, pa Ëak ni to kako sjedi u svojoj sobi, gdje je fotelja crvena, zastori su od bijelog muslina, a sag takoer crven, nego bi se prije reklo da su to bili njezin plaË i smijeh, oni njezini pozamašni konjski zubi, žuÊkasti od nikotina, ali ne i onaj njezin scenski plaË ili smijeh, jer to jedva sliËi onom njezinom pravom, pa ni ono kad je zloËesta i oËni joj se kapci podrugljivo stisnu, a po donjoj joj se Ëeljusti napinje suha koža; ma ne, nego sam se sjetio i onog stabla na dvorištu sinagoge u Rykeovoj ulici, onog usahlog bagrema koji je nekako pristajao uz nju, a na Ëijem je deblu Ëavlima bila zakucana ploËa s upozorenjem kako se zabranjuje penjanje na stablo; ma tko bi se trideset godina nakon rata pentrao na drvo u petak naveËer u dvorištu neke istoËnoberlinske sinagoge?, kome bi se dalo takvo što?, no ja joj nakon svega kažem da sam dobio temperaturu, i to u Ëasu dok iz osvijet­ ljene unutrašnjosti hrama mile dugaËke sjene Židova prema zlaÊanožutim svjetlima dvorišta, a ona mi majËinskom gestom polaže dlan na Ëelo, mada joj vidim na licu, a i lice mi osjeÊa, da ona to ne provjerava imam li ja ∑ 10 ∑


temperaturu ili ne, nego uživa u mojem tenu, u tome da mi je koža još mlada i bez bora. Otuda možda i to moje budalasto opravdavanje, hoÊu reÊi, da opis koji sad slijedi neÊe moÊi biti niti želi postati putopis, kako mi Arno Sandstuhl, iliti Thein muž, koji se bavi pisanjem bedekera, ne bi postao nalik, ili mu odjednom ja ne bih poËeo nalikovati, Ëak i kad znam da bi se ovaj otvoreni prezir lako mogao protumaËiti i kao ljubomora, a on nema opravdanja u Arnovoj nedužnoj strasti koja ga goni na putovanja u daleke krajeve i da opiše svoje tamošnje doživljaje, iako je ta Ëinjenica nedvojbeno probudila moje sumnje; naime, odavde Êe uistinu malo tko moÊi otputovati tek tako, to više što se ovdje za nešto poput strasti za putovanjem zna samo po Ëuvenju; no on je oËito jako povlašten, jer je veÊ bio, ako se ne varam, i u Tibetu i u Africi, unatoË tome što mi se sve više Ëini da moju neopravdanu antipatiju nisu izazvali ni ta Ëasovita sumnja, ni prezir, pa Ëak ni ljubomora na njega, veÊ Theino dvosmisleno ponašanje, Ëime je ona, makar, naravno, posve nehotice, aludirala na jedno od nadasve tajanstvenih razdoblja u mojem životu. Kad smo ih prvi put posjetili, a oni pak stanuju skroz na drugom kraju grada, naravno takoer priliËno daleko, Ëini mi se negdje kod Lichtenberga, no ne znam toËno, jer kad bismo putovali zajedno, ja sam se uvijek prepustio Melchiorovu poznavanju grada; naime, otkad sam ga upoznao zapravo nisam ni gledao ni u što drugo nego u njegovo lice, a lice mu se uselilo u moje pa nisam svoju pozornost morao rasipati na nevažne trice poput toga da pratim kamo se mi to kreÊemo; to je on gledao, a ja sam gledao u njega i tako smo se vozili. Theu sam posljednji put sreo, ali posve sluËajno, na S-Bahnu, no i to je veÊ bilo kad je Melchior bio nestao iz Berlina, a i Thea je ostala sama, jer se Arno odselio od nje; nabasali smo jedno na drugo na terminalu u Friedrichovoj nekoliko minuta pred ponoÊ: “kola su mi opet krepala”, reËe kao da se ispriËava zbog svega; ja sam dolazio iz kazališta i rastali smo se kod takozvanog “istoËnog križa”, iliti Ostkreuza, jer sam morao presjesti na vlak prema Schöneweideu; naime, još sam uvijek bio kod Kühnertovih, a ona je onda produžila dalje, išla kuÊi, pa po tome zakljuËujem da im je stan vjerojatno bio negdje kod Lichtenberga, ono gdje sam ja jednoga nedjeljnog poslijepodneva, kad smo ih prvi put posjetili, s Arnom razgovarao kao književnik s književnikom, dakle, razložno, ozbiljno i dosadno. Dogaalo se to zahvaljujuÊi Theinoj manipulaciji s dvojbenim namjerama kad je ona Ëitavu stvar uËinila tako napeto sveËanom time da nas je, kad je Arno s malo zakašnjenja kroËio u sobu a ja se nato morao diÊi iz fotelje, zgrabila za laktove, ne dopuštajuÊi nam da jedan drugome stisnemu ∑ 11 ∑


ruku, kao da nam je i time htjela dati do znanja da Êemo moÊi komunicirati iskljuËivo preko nje, premda smo, Ëak i neovisno o tome, posve isti makar bili i razdvojeni: “dvojica književnika u stvaralaËkoj krizi”, napomenu nam ona aludirajuÊi na jednu moju opasku izreËenu joj u povjerenju, odreujuÊi time tu sponu ËvršÊom poveznicom od osujeÊenog rukovanja, jer je tom reËenicom odala i Arnove muke meni, a moje njemu, i to vrlo bestidno, iako je tom izdajom s dva lica preko mene i uz moju pomoÊ htjela poduprijeti Arna, a to je, uostalom, i dalo konaËni oblik našem zajedništvu utroje, smjestivši nas obojicu pod istu kapu; nismo se pogledali u oËi, jer Ëovjek ne voli, makar to bilo iz dobrohotne proraËunatosti, da netko tako duboko zadre u njega i pokaže mu zrcalnog dvojnika kojemu ne samo da ne nalikuje, nego to ni ne namjerava. No taj mi je položaj bio i više nego dobro poznat, za što oni, dakako, nisu bili krivi. A i Melchior nam se smijao iza lea, zacijelo su mu dvojica zblenutih pisaca bila zabavan prizor, pa mi je tada palo na pamet, od muke ili iz osvete, da se to globtroterstvo dopušta Arnu zato jer je on ustvari profesionalni vojni obavještajac, špija, uhoda, ali i to tek onako uzgred, pomislih tada, no lako je moguÊe da je i njemu u tom Ëasu sinulo: neka, uopÊe ga to ne smeta, ma nije nikakva greda ako sam to mislio za njega, jer on o meni zna Ëak i ono što bih inaËe volio zatajiti, to više što Melchior pred Theom zaista nije obiËavao disciplinirati svoj pogled; dakle, zna i ono što smo nas dvojica namjeravala svakako saËuvati kao tajnu, hoÊu reÊi, da mi nismo samo jako dobri prijatelji nego i zaljubljeni par, što zacijelo nije ni njemu bila tajna. No morao sam usto biti Ëak i pristojan i pun poštovanja, s jedne strane zato što je Arno znatno stariji od mene, zašao je valjda veÊ i u pedesete, a s druge i zato jer nisam imao pojma što on zapravo piše, jedino to da su to nekakvi putopisi te da mu knjige izlaze u nakladama od nekoliko stotina tisuÊa primjeraka, a što još ne znaËi da to nisu remek-djela, dapaËe; dakle, jedina mi je opcija bila svoj oprez pretoËiti u uljudno iskazivanje poštovanja, makar to vodilo samo u diskurs prepun uzajamnih pristojnosti, a sve se to, dakako, odvijalo dok je Thea, poput Ëinovnice u nedjeljnoj službi, prostirala stol za užinu, a Melchior joj šaptao na uho nešto o meni, što je nas obojicu silno ometalo. Iako je Arno doista uËinio sve da glatko udovolji zahtjevima uloge koja mu je taj put bila dodijeljena pa je zato u njegovom raspitivanju o tome kojim se ja to kazališnim studijima bavim i kakve novele pišem bilo neke muške ljubaznosti, ali i ljupkosti zbunjene sile; štoviše, jednom mi je opaskom Ëak viteški omoguÊio i odstupnicu, dajuÊi mi do znanja da ni ne kani ∑ 12 ∑


steÊi uvid u dubinu stvari, “samo letimiËno, naravno, to više što se o tome drukËije ni ne može, a pritom ne mislim Ëak ni na meritum, o tome mi samo natukni nešto”, rekao je i usto se osmjehivao, iako su male brazde koje su mu se slijevale prema ustima jasno upuÊivale na to da on vlastita spiritualiziranja nipošto ne obiËava razblaživati osmjesima, nego da je Ëovjek spekulativne prirode koji i ne gleda odmah ljude u oËi, baš kao da se neËega srami ili nešto skriva. Ipak mi se, dok sam mu odgovarao, naglo zagledao u oËi, pa ako njegovo zanimanje Ëak i nije bilo upuÊeno onome što sam mu uopÊe mogao kazati, ono je bilo iskreno i ja bih to morao cijeniti, jer ako jedan pogled u nama traga za koherencijom koja se skrila iza naših rijeËi i, recimo, zanima ga kakve veze moje književniËko djelovanje ima s time da sam kao muškarac zaljubljen u drugog muškarca, naime, predmnijevam da su ga neke tome sliËne misli zaokupljale dok sam mu govorio; dakle, ukoliko je ta pozornost Ëak i izgubila niti razuma, a ipak u drugom Ëovjeku nastoji detektirati veÊ i Ëulnu bit, takav se trenutak onda mora jako cijeniti i valja ga uzeti nadasve ozbiljno. Meutim, ja sam tada toËno znao da sam tako veÊ jednom stajao u nekoj sobi, posve ogoljen i nezaštiÊen, oËi u oËi s jednim muškarcem. No Arno, koji je naizgled spremno prihvaÊao sve Theine ludorije, kao da je baš tada tim pogledom zaobišao tu nama obojici nelagodnu ulogu koju nam je nametnula Thea, što se u njegovim prekrasnim duboko-smeim oËima nije moglo ne primijetiti, mada sam tada veÊ bio zaokupljen vlastitim uspomenama, a i više sam se usredotoËio na ono što Melchior šapuÊe Thei o meni, nego na ono što sam mu imao reÊi o svojem spisateljskom radu, pa nisam uzeo u obzir da bismo, zahvaljujuÊi njegovom pogledu mogli napokon biti Ëak i slobodni; naime, pogled mu je postao djetinje znatiželjan i nezasitno otvoren pa bismo ispravno biranim rijeËima, ali i bez njih, razgovor mogli uËiniti Ëak ugodnim, štoviše i sadržajnim; ne, nisam to uzeo u obzir, nisam mu uzvratio gestu i zato sam, privevši kraju svoje izlaganje, strahovito promašio pitanje, htijuÊi biti pažljiv i uljudan, a ispao tek vraški komotan, samo ponovio ono otprije i upitao ga isto što i on mene, a grubu ravnodušnost koja se u tom ponavljanju krila opazio tek kad sam izgubio njegov pogled i kad je on, objema se rukama na Ëudan naËin uhvativši za sljepooËnice, kao da samome sebi nabija magareÊe uši, samo odmahnuo. To mahanje šakama, dakako, nije trebalo znaËiti omalovažavanje vlastite strasti, a još manje vlastitog rada, bio je to ponajprije izraz Ëuenja, uvrijeena zbunjenost, odustajanje od primisli da Êe ikada biti shvaÊen; “ah, ja sam tek obiËan planinar”, reËe i doista, to je bila gesta kao kad turista upitaju kako je mu je ispao izlet i je li ga poslužilo vrijeme, našto ∑ 13 ∑


Êe im on: ali što bi drugo i bilo na izletu i kakvo bi inaËe trebalo biti vrijeme? Odgovorio mi je, naravno, i na pitanje, jer je odgojen u duhu dobroga graanskog odgoja koji Êe te poduËiti kako neutralnim Ëavrljanjem prebroditi minute nepažnje, zbunjenosti ili Ëak mržnje, a govorio je pritom na naËin kao što to uglavnom Ëini veÊina roenih BerlinËana, kao da rijeËi isplahuje vodicom za ispiranje usta; no da sam uopÊe bio imalo sposoban upregnuti svoju pozornost, a Melchior je u taj Ëas Thei šaputao o tome što sam taj dan skuhao za ruËak, i da sam Ëak i shvaÊao o Ëemu to Arno priËa, on mi je u svakom sluËaju držanjem tijela, svojim zgurenim leima dao do znanja da to nije nešto bitno, ništa, on samo priËa, zavlaËi me rijeËima, pa sam mu na kraju izgubio Ëak i glas, dijelom zato što sam kiptio u sebi zbog Melchiorovih netom iznesenih intimnosti, želeÊi mu nekako dati znak da prekine s time, neka napokon zaveže!, a dijelom i zato jer sam shvatio, ili mi se uËinilo da shvaÊam, zašto mi je i odakle toliko poznato to jasno izbrazdano lice koje govori, da bi to lako moglo biti i lice mojeg djeda da se taj rodio kao Nijemac: ozbiljnost, strpljivost i humora lišena samosvijest, lice demokrata, ukoliko takvo što uopÊe postoji, pa nakon toga ne samo što nisam više bio u stanju razumjeti smisao njegovih rijeËi, nego sam sasvim izgubio i njegov ton pa je on onda stajao preda mnom poput ispraznog prizora i mogao sam od svega dokuËiti jedino to da me još uvijek jako Ëuva i štedi, pazeÊi da mi ne kaže ništa što bi moglo biti odveÊ zanimljivo, da me ne zbuni neËim na što bih morao obratiti pozornost, te me je, još prije nego što je Thea privela kraju prostiranje stola i dok sam ja ostao tamo napola naslonjen na fotelju i malo se i njišuÊi, ispriËavajuÊi se napustio i žurno se vratio u svoju sobu. Baš se lijepo jedni na druge slažu ti jesenski prizori, sloj po sloj. A usamljenije doživljaje od njih nisam nikad stekao. Doživljaje koji doduše imaju veze i s mojom prošlošÊu, iako je i ta prošlost tek daleka aluzija, ali aluzija na samo moje, makar beznaËajne bolove i jednako je neukorijenjeno lebdeÊa kao svaki proživljeni trenutak koji mogu nazvati i sadašnjošÊu, samo su uspomena na okuse i mirise, na svijet kojemu više ne pripadam, a mogao bih ga nazvati Ëak i napuštenom domovinom, no uzalud mi je, napustih ju uzalud, jer me ni ovdje ništa baš ni za što ne veže, kad sam i ovdje stranac i uzalud mi i Melchior, jedino ljudsko biÊe koje volim, ne može me ni on zadržati; ja sam se izgubio, ne postojim više, svaka mi se kost, ma svaka mrva hrskavice, rastoËila u želatinu, pa iako mi se Ëini da sam se otrgnuo od svega i odaleËio od svakoga, i da me ništa više ne veže, ipak osjeÊam da nešto jesam, možda žaba krastaËa, jer Ëitavom svojom težinom prianjam uz tlo, osjeÊam se kao puž ∑ 14 ∑


sluzava tijela i netremice sam usredotoËen na ništa, na to ništa koje mi se dogaa, Ëak i onda kad u njemu leži moja buduÊnost, a zbog jeseni koje u njemu prolaze jedna za drugom, donekle nalazi veÊ i moja prošlost. A one jeseni, u stražnjoj sobi stana u Steffelbauerovoj ulici, gdje su se pred mojim prozorom nalazila dva javora, još k tome jedra i zelena, i gdje su u duplji na mjestu nedostajuÊe cigle iznad doprozornika vrapci svili gnijezdo, ne samo da sam to veÊ morao osjeÊati nego i znati, no ja sam se i tada samo hvatao za slamku, održavao se i nadao da Êu otkriti neku vrlo neobiËnu, a posve iznimnu i jedino meni namijenjenu koherenciju, da Êe se stvoriti barem jedna situacija, jedno raspoloženje, makar to bila tragedija, preko koje Êu u tome neomeivom niËemu ipak i ja postati objašnjiv, da Êe se naÊi nešto što je još moguÊe spasiti, što Êe dati smisao i tome, ali i mene izbaviti, izvuÊi me iz ovog životinjskog bivanja, ali ne unutar moje prošlosti, jer mi je ona bila dosadna, nasmrt mi dosadila, baš kao što Êe Ëovjek jako neumjesnim upozorenjem doživjeti i okus podrigivanja, ali niti unutar moje buduÊnosti, jer sam se veÊ odavno odviknuo, a bilo me je i strah toga da isplaniram makar i nadolazeÊu sekundu, nego baš sada, dok Ëekam na neko nadnaravno oËitovanje i spas, mogu priznati, jer sve dosad nisam mogao ni pomisliti da bi i to bilo dovoljno znati, ali posve toËno, što je to ništa. Thea me je svojim autom dovezla do ovog stana; gospoa Kühnert joj je bila prijateljica, a ja sam ovdje Ëesto boravio posve sâm. Reklo bi se da sam uvijek bio posve sâm, no nikad prije nisam tako doživio samoÊu jednog sasvim tueg stana, ni to ispolirano pokuÊstvo, ni sunËeve zrake koje su kroz procjepe meu navuËenim zastorima prodirale unutra, ni odraz tih zraka na uzorku saga, ni sjaj, a ni škripu poda, ni toplinu peÊi, toplinu koja je išËekivala veËer, Ëas kad Êe se ukuÊani vratiti i ukljuËiti televizor. Bila je to tiha i ponešto otmjenija kuÊa od svih onih prenzlauerberških grozno zmazanih zgrada, upravo “siva ptica, stara berlinska stražnja dvorišta”, kako je to Melchior bio napisao u jednoj od svojih poema koja je jako vukla na kôdu*, no drveni su rukohvati, kao i na ostalim poprištima mojega berlinskog života, u Ulici Chaussee ili na Wörtherovu trgu, i ovdje bili obojani u golublje sivo, drvene su stube bile prekrivene tamnim linoleumom, pasta za poliranje kao i svagdje vonjala je na zahod, u oknima je prozora na stubišnim okretištima takoer bilo šareno olovno staklo, no samo polovica njih u izvornom stanju, s onim bujajuÊim cvjetnim stiliza-

*

Kôda (tal.) ∑ završetak glazbenog stavka. (op. prev.) ∑ 15 ∑


cijama s prijelaza stoljeÊa, jer je druga polovica bila nadomjestak, obiËno katedralno pa je zato na stubištu i vladala ta sirotinjska polutama, kao i u kuÊi u Stargarderskoj, gdje sam najduže stanovao i imao vremena naviknuti se na to da su stubišta, eto, naprosto takva, iako ova zgrada ovdje još uvijek nije bila toliko moja kao što bi to mogla biti bilo koja budimpeštanska; naime, nedostajala mi je njezina prošlost, Ëak i ako mi je ona na razne naËine davala znakove o svojoj postojanoj prisutnosti, a ja ih htio prihvatiti i doživjeti im znaËenje, premda sam bio svjestan i toga da mi ni te igrice neÊe pomoÊi da Melchior postane još više moj; no ipak, kad bih se poslijepodne vraÊao kuÊi, na stubištu mi je uvijek padalo na pamet zamisliti onog mladog muškarca, ali svakako nekoga tko nisam ja, koji je jednog davnog lijepog dana došao u Berlin, a to je bio muškarac koji je kasnije postao Melchiorov djed, a ujedno i junak moje priËe koja je svakim danom postajala sve zakuËastijom, jer je jedino on, da je kojim sluËajem navratio u ovu kuÊu, mogao biti taj koji je uspinjuÊi se po drvenim stubama vidio ove staklene cvjetove, što od prosijavajuÊih svjetala stražnjega dvorišta svako toliko zabljesnu, još cijele i nove, te mogao uoËiti cjelovitu geometriju prostora, ali i u sadašnjem vremenu zamišljenu prošlost. Dolje se, u mraËnoj veži, Ëak i danju morao pritisnuti onaj crveno žareÊi gumb kojim se slabašna rasvjeta palila na toËno onoliko vremena koliko je bilo potrebno Ëovjeku da stigne do prvog okretišta, gdje ga je valjalo ponovno pritiskati; no znalo se dogoditi da se popnem gore u mraku, jer je svjetlo i danju žareÊega gumbiÊa noÊu bilo poput ognja svjetionika gledanog s mora, a ja sam to volio gledati, ali toliko da radije ne bih ni pritisnuo gumb pa bi stubište onda ostalo u mraku i premda nisam znao broj stuba, njihova bi škripa bivala priliËno toËan signal, a i crveno mi je žarenje na okretištima bilo dobar orijentir i zato bih vrlo, ali doista vrlo rijetko promašivao korak. Isto sam radio i u zgradi na Wörtherovu trgu, gdje je Melchior stanovao i gdje sam se takoreÊi svake veËeri takoer uspinjao stubama; tamo je na drugom katu ona revna gospoa Hübner virila iza svojih vrata kroz špijunku, navodno sjedeÊi na nekom visokom stolcu, pa ako sam se penjao po mraku, nije me mogla vidjeti dok dolazim, samo je eventualno Ëula da netko ide, pa bi onda otvarala vrata ili sa zakašnjenjem ili debelo prera­no. Ovdje je, meutim, u kuÊi u Steffelbauerovoj, stubišna rasvjeta bila napola u kvaru i radila jedino ako je netko stalno pritiskivao gumb i zato bi gospoa Kühnert, kad bih se ja naveËer spremao iziÊi, a ona sluËajno bila u kuhinji, uvijek izišla sa mnom da ne idem po mraku, iako sam se trudio svoju sobu napustiti potpuno neprimjetno; naime, donekle me je smetalo što ona o svakom mojem potezu vjerno izvještava Theu koja je pak ∑ 16 ∑


o Melchioru htjela saznati sve, a dapaËe, nakon nekog vremena me poËela opsjedati besmislena zamisao da Ëak i gospoa Hübner radi za nju; ipak, takoreÊi nikada mi nije pošlo za rukom kretati se dovoljno oprezno pa da se ne zaËuje “hehej, gospodine, evo i mene, a sad Êe i svjetlo”, i veÊ bi hrlila iz kuhinje da stiska gumb sve dok ne stignem u prizemlje i doviknem joj gore “hvala”, no tada sam morao pomisliti i na gospou Hübner koja me Ëeka na drugom katu, da i nju moram uljudno pozdraviti pri svjetlu koje Êe nahrupiti iz njezina stana; ali sam zato noÊu, ako bih se kojim sluËajem vratio kuÊi, a ni s ulice nije dolazilo baš ni najmanje svjetla, morao napipati svaku stubu za sebe, ili uz Ëasoviti plamiËak žigice dobro promotriti kamo Êu kroËiti, jer je ovdje pregorjela Ëak i ona crveno žareÊa nit, pa me nije mogla voditi, a i bojao sam se da Êu se sudariti s neËim živim. Melchior nije poznavao ovu zgradu. Istina, prije toga nije prešao ni prag zgrade u Stargarderskoj ulici, radije smo se skrivali, toËnije izbjegavali svako skretanje pozornosti, u Ëemu sam, doduše, bio izvanredno izvježban pa mi nije teško padalo, makar me je i to nametnuto stanje na neugodan naËin podsjeÊalo na što drugo nego na moju prošlost; iako smo jednom, bilo je nedjeljno poslijepodne, pred ulazom, kada je Stargarderska ulica bila posve prazna, ali se povlaËeÊi iza svojih zavjesa mogao skriti bilo tko, bio je studeni, mraËan i siv, vrijeme kada svatko sjedi kod kuÊe i pred televizorom pije kavu, o da, Ëinilo nam se da se neÊemo moÊi otrgnuti jedan od drugoga, premda to nismo ni morali, jer smo i mogli ostati skupa, ali tada smo veÊ tri dana bili zajedno pa je opna oko nas bivala sve gušÊa, ona koja iskljuËuje sve i svakoga, pa se zato na svaki naËin trebalo probiti iz nje, razdvojiti se i barem jednu veËer provesti sam sa sobom, a htio sam se veÊ i okupati, jer u Melchiorovu stanu nije bilo kupaonice pa se moralo umivati u lavoru ili jednostavno kod kuhinjske slavine; osjeÊao sam se prljavim a i želio sam provesti sâm barem poslijepodne i veËer, udahnuti zraka iz zraka oko sebe, ali još prije ponoÊi otrËati dolje na ulicu i nazvati ga telefonom, naslanjajuÊi se na hladno staklo Ëuti još njegov glas i nakon toga možda ipak otiÊi do njega; najprije je bilo tako da Êe me otpratiti do ugla Dimitroffljeve, a onda da Êe otiÊi po cigarete do viseÊe željeznice, gdje u to doba ima još otvoren kiosk, no nismo se mogli rastati i Ëas je on tvrdio da Êe me otpratiti samo do iduÊeg ugla, a Ëas sam ga ja to molio; nismo se držali za ruke, jer bi to bilo smiješno, kukaviËki i nezgrapno, ali nešto smo ipak morali raditi, a nismo se Ëak ni pogledali, no onda je on ipak pružio ruku, jer smo htjeli osjetiti barem nešto od onoga drugog, pa smo se i držali za ruke, jer nitko nije dolazio, no ni to nije bilo dovoljno dobro, htio sam i njegova usta, baš tamo pred ulazom u zgradu, usred poslijepodneva. ∑ 17 ∑


A i kuÊu u Ulici Chaussee poznavao je samo izvana. Bila je nedjeljna veËer. Prozor sam mu pokazao iz tramvaja, išli smo u kazalište, on mi je na praznoj platformi tiho priËao o ustanku, a ja njemu o budimpeštanskoj pobuni; moja se reËenica podatno ovijala uz njegovu. Pogledao ga je, no na licu mu se nije oËitavalo da je to uopÊe primio na znanje, nego je nastavio s priËom, premda se meni tada Ëinilo jako važnim da upozna tu kuÊu, Ëak i onda ako neÊe moÊi poznavati sobu u koju sam bio prvi put smješten i kojoj je, bez da je to mogao znati, bila dodijeljena važna uloga i u njegovom životu; meutim, Melchior je i to otklonio, premda nije bio posve ravnodušan prema mojoj prošlosti, jer drugo nije ni mogao. Bio je to veÊ drugi mjesec da sam stanovao u tom stanu u Steffelbauerovoj, naviknuo sam se na njega i na odreeni ga naËin Ëak i zavolio, kad mi je jednog jutra, potpaljujuÊi peÊ, gospoa Kühnert priopÊila da Êe to prijepodne doÊi elektriËari popraviti stubišnu rasvjetu, tražit Êe nju, no ona neÊe moÊi ostati, a ja Êu ionako biti kod kuÊe, no hoÊu li biti? “da”, rekoh joj iz kreveta, dok je gospoa Kühnert još kleËala ispred peÊi i kao uvijek kad je obavljala neki kuÊanski posao tiho u sebi mumljala neku melodiju, jer sam kod kuÊe bio uglavnom sâm, osim naveËer; naime, ona je, reËe mi gospoa Kühnert, i to, dakle, povjerenica stambene zgrade, što Êe reÊi da se u takvim sluËajevima traži samo nju, pa neka im kažem da ona nije mogla ostati kod kuÊe, “uostalom, ne znam što si oni zamišljaju, dokle me misle zavlaËiti”, no neka im objasnim o Ëemu se radi, kakav je to kvar i neka ne dam “tim svinjama” da odu dok ne naprave sve. Bio sam kod kuÊe Ëitavo prijepodne i Ëekao da me Melchior nazove, jer nam je tada bio ostao tek još koji dan, no nije me zvao, a ni elektriËari nisu dolazili. Da me je nazvao, a vani je bilo nebo bez oblaËka, sijalo sunce i vladala nijema tišina, ujutro bi domaÊini zagrijavali samo dnevni boravak, sobu na samom dnu stana, jer su noÊi bile hladne i znalo je biti veÊ i mraza, i grijala se, dakako, i moja soba, dok se iz predsoblja otvarala blagovaonica odakle se ulazilo u dnevni boravak, a moja se soba nalazila na suprotnoj strani stana, iz nje se izlazilo na dugaËki i mraËni hodnik koji je povezivao kuhinju i kupaonicu, ali se otamo išlo i u dvije spavaÊe sobe, pa sam sva vrata, s iznimkom onih od boravka i moje sobe, posve suvišno ostavio otvorenima da kad zazvoni telefon mogu odmah Ëuti i potrËati; ukoliko bi me, dakle, Melchior nazvao, a vrijeme je bilo baš za izlet ili šetnju i da sam mogao s njim porazgovarati telefonom, bivajuÊi pritom usred dnevne sobe Kühnertovih, vjerojatno bih mu predložio da odemo do Müggelseea, kad je veÊ ∑ 18 ∑


vrijeme tako prekrasno, baš tako bih mu mogao reÊi gledajuÊi iz tople sobe u ledeno sunËan dan, ali bih mu mogao priopÊiti i to da ipak neÊu s njime otputovati njegovoj majci, jer bi me on poveo sa sobom samo zato da si olakša taj rastanak, a on se s majkom morao oprostiti, možda ju Ëak posljednji put vidjeti, ali tako da ona od svega ovoga meu nama ništa ne primijeti, no ja nisam mogao zamisliti da on svoju postelju u negrijanoj spavaÊoj sobi iz djetinjstva nikad više ne dijeli sa mnom, kad mi je djelovalo nestvarnim da je ovome sada kraj, i to jednom zauvijek. “Zaista si u ovome spavao? Je li krevet stvarno ovako stajao? A ona mrlja, i ona je bila na stropu? Zar baš ta?” Smijao se mojim pitanjima kao da nije mogao zamisliti da bi se tamo moglo bilo što promijeniti i da bi se toj nepromjenjivosti netko mogao išËuavati, jer ne, stvari se ne mijenjaju baš tako lako, a njegova se majka, koja je u znak uspomene na baku preminulu od porodiljne groznice krštena kao Helen, zaista i pobrinula da se tamo ništa ne promijeni kako bi sinu mogla pružiti sigurnost konaËnog utoËišta; no neovisno o tome, i Melchior je imao podosta razloga držati se takvog mišljenja, to više što mu je, sve dok se nije upoznao sa mnom, a priËao mi je o tome i ne bez pijetlovske gordosti, praktiËki bilo svejedno s kim Êe se spariti, jer jednostavno nije osjeÊao potrebu da se osjeÊa sigurnim pa nije ni birao, dapaËe, mogao bi ustvrditi da su mu najveÊu radost donosile upravo te najordinarnije veze, a da mu u tako promjenjivom životu nešto ipak bude stalno naglašeno, radije si je osjeÊaj za estetiku ispolirao do savršenstva i asketske oskudnosti, prisilivši se u svojim gotovo nepristupaËno zatvorenim stihovima na strogu nepokolebljivost; ali se zato onamo, ma što se dogodilo, mogao vratiti svaki vikend, tegleÊi u kovËegu svoje odjevne predmete, jer je ondje zaista sve bilo kao nekad, a majka mu je ustrajavala u naumu da pere za njega, “samo se ona mrlja, da, ta se mrlja tek kasnije našla tamo”, a smijeh mu i inaËe nije bio nešto važno, kad se ionako smijao gotovo bez ikakva znaËenja i s lakoÊom, dok mu osmijeh iz oËiju baš ništa ne bi skidalo, osim ako je vjerovao da ga nitko ne vidi. Nisam mogao ni zamisliti da nedjeljom ujutro, kad se probudim na zvonjavu s crkvenog zvonika što nahrupi k meni kroz prozorËiÊ njegovog roditeljskog doma, budem sâm i ne osjetim miris njegove kože pomiješan sa slatkim dahom agresivno mirišuÊih jabuka i uz nedjeljnu kavu ispeËenih kolaËa; da, jabuke posložene na vrhu ormara, a kolaËi sa šeÊernim preljevom na mramornoj ploËi komode Ëekali su poslijepodne, prozorËiÊ je uvijek bio otvoren, no on se ipak smrknuo i zamislio, zagledan u moje Ëelo i usta kad sam nesmotreno izjavio da volim njegov znoj, da to voli i moj nos i moji dlanovi, pa i jezik, na što me on, kao da sam mu time prouzroËio bol, ∑ 19 ∑


privinu uza se, “okus mu i zadah, ali i to što ga osjeÊam”, ispuštajuÊi pritom neke Ëudne glasove, te naËas pomislih da se smije, no to je bio samo kratak i suhi jecaj, da bi se potom iz njega, u onoj škriputavoj postelji u stanu na Wörtherovu trgu, kroz cvilež otela i neka prigušena jeza. Zamislio sam si veÊ i šarenim lišÊem prekrivene staze oko Müggelseea, glatki spokoj jezera, šum naših koraka po šušnju razmekšanom od jutarnjih izmaglica, a sigurno bih ga zamolio da poemo sve do tamo veÊ i zato jer bih možda upravo tamo još imao izglede da ga priklonim sebi ili bih sebe zauvijek priklonio njemu, iako sam znao da je to posve nemoguÊe, a baš je prekrasna jesen!, a mogao bi to biti i Zoološki vrt, ukoliko bi mu se šetnja po obali Müggelseea uËinila previše udaljenom i kompliciranom, jer ako se slikama, s kojima sam putujuÊi S-Bahnom samoga sebe zabavljao, dakle, ukoliko se uslikanome može vjerovati, i to je takoer šuma sa skrivenim i sjenovitim stazama, a nismo ni tamo bili, iako smo se stalno spremali poÊi u Zoo, iako mi je padalo na pamet i to da bih iz kuhinje Kühnertovih mogao uzeti neki nož i ubiti ga tijekom šetnje. U ovom sam mojem zadnjem berlinskom stanu kasno ustajao, toËnije, budio bih se dvaput ili triput dok se ne bih napokon digao iz kreveta, što je znalo biti Ëak oko podneva. Najprije bi to bilo prenuÊe iz sna u cik zore, kad doktor Kühnert baš nemilo škripuca podom od kraja do kraja hodnika, od njihove spavaonice pa ispred mojih vrata do kupaonice, našto bih ja navukao jastuk preko glave da ne Ëujem ono što iza toga slijedi, jer bi se on najprije pomokrio, pa bih ja morao slušati onaj kratak a oštar pljusak što je prethodio dugoËasnom a onda iznenada prekinutom i na kraju sve slabijem curenju; zid je bio tanak i znao sam da cilja toËno u odvod školjke, toËno tamo gdje Êe se voda zadržati i nakon ispiranja, što sam i ja kao dijete isprobavao, pa me je na neki naËin zadivilo što se netko Ëak s pedeset godina i kao sveuËilišni profesor takoer time zabavlja; meutim, ako bi se najprije zaËuo samo tihi kucanj, a mlaz bi se mokraÊe samo tupo rasprskao po porculanu, znao sam da Êe taj put isprazniti i crijeva. Prduckanja sama po sebi to još nisu znaËila, jer kad ih je ispuštao stojeÊki, dok je samo mokrio, to je zvuËalo sasvim drukËije nego kad je sjedio pa ih je školjka debelo pojaËavala i zato se nije moglo pobrkati što je što, no ono s jastukom bilo mi je uzalud, nije baš pomagalo, jer bi zid stenjuckanja i blaženi uzdah olakšanja, a onda šušljetanje i trljanje papira bez problema proslijedio dalje, pa zato nije bilo pomoÊi od jastuka, osim što sam i ja naÊulio uši, jer kao da sam uživao u tim stvarima, kao da sam time što ne mogu a ni ne želim zatvoriti uši zadavao muke samome sebi, jer Ëovjek

∑ 20 ∑


može sklopiti oËi, zatvoriti usta, ali uši se, kad se same od sebe ne zatvaraju, mogu zaËepiti jedino prstima; meutim, to još nije bio kraj, jer je nakon klokotanja vode slijedila stanka od nekoliko sekunda i da nisam znao što još slijedi, možda bih imao dovoljno vremena da opet usnem lagano se okrenuvši na drugu stranu, to više što se u tim noÊnim i ranojutarnjim prenuÊima prijelazi iz sna u javu jedva mogu kontrolirati, a i zato jer mutno išËezavajuÊe prikaze iz snova katkada neÊe ustuknuti ni pred svjetlom naglog bljeska noÊne lampice, još uvijek imaju lica a i ruke pa Êe se udaljiti tek toliko da nam ne budu nadohvat, možda Êe se skloniti meu knjige na polici, no zna biti i obrnuto, da se jasni obrisi sobe glatko ušuljaju u san, da vidim Ëak i prozor, no to je veÊ prozor iz sna, a onda i ono drvo, pa duplju na mjestu nedostajuÊe cigle gdje stanuju vrapci, pa iako znam da je to san, ja se napinjem, jer Êe Kühnert baš u tom trenu stati pred zrcalo, nagnuti se nad umivaonik, bolje reËeno meni toËno iznad glave i ispuhnuti nos u šaku, voda Êe zažuboriti a on poËeti graktati i iskašljavati se, da bi na silu iskidane šmrklje i sekret iz grla konaËno ispljunuo u umivaonik, odnosno na mene. U sedam sam se probudio na neËije kucanje; “da, izvolite”, rekoh vrlo glasno na nekom jeziku koji Êe u takvom trenutku uvijek vuÊi na strani, što Êe reÊi da sam ono što sam u iduÊoj sekundi morao izgovoriti na njemaËkom najprije htio reÊi na maarskom, no radilo se samo o tome da je gospoa Kühnert, pjevušeÊi u sebi, ušla potpaliti peÊ. NaveËer sam išao u kazalište gacajuÊi po opalom lišÊu platana, od Ëega su se donekle promoËili Ëak i potplati mojih lakastih cipela. Melchior je tada veÊ nestao. Berlin je bio prepušten meni, onako blatan, mokar i siv. Nakon predstave popeo sam se u stan na Wörtherovu trgu, u njemu je bilo hladno a pri svjetlu uliËne lampe izvana izblijedila je i purpurnost zastora, no svijeÊe ipak nisam palio. Napolju je kišilo. Policija je mogla banuti u bilo kojem trenutku da pajserom razvali vrata. U kuhinji je zujao hladnjak. Onda sam sutradan i ja otputovao. Zato je u Heiligendammu sjalo sunce, no ne znam što se sa mnom tamo dogodilo. Da lakomisleno baratam rijeËima, mogao bih ustvrditi da sam se osjeÊao sretnim, a tome je zacijelo pridonosilo i more, pa i putovanje kao takvo i sve što je tome neposredno prethodilo, ali i to ljupko mjestašce samo po sebi koje nazivaju još i “bijelim gradom na moru”; s time se doduše blago

∑ 21 ∑


i pretjeruje kad je u polukrugu s obje strane atraktivnog kompleksa ljeËilišta nanizano tek desetak vila, katnica otprilike jednake visine, no sve je to doista u bijelom; bijele su i žaluzine, sada, dakako, zatvorene, bijele su i klupe na zelenoj tratini, bijeli je i peristil u Ëijem su kutu visoko naslagani stolci za ljetne glazbenike, bijeli su zidovi meu mrkozelenim šimširima šišanima na razne oblike i nebu pod oblake potegnutim crnim borovima, makar je glavnu ulogu u tome možda odigralo ono varljivo lijepo vrijeme, ili je to ipak bila tišina. Bilo je varljivo, rekoh, jer je vjetar fijuËuÊe puhao, valobran slamao goleme valove, metalno masivne valove koji bi se s praskom rasuli u bijelu pjenu, i tišina, rekoh, jer je osjet sluha izmeu dva praska propadao u ponor valova i u napeto išËekivanje pa mi je bio spas Ëuti zvukove sile u Ëasu dok se promeÊe u težinu, ali se zato naveËer, kad bih krenuo u šetnju, sve podignulo, sjala je mjeseËina, bio je to uštap nad otvorenim morem, nisko na obzoru. Krenuo sam gatom prema Nienhagenu, susjednoj opÊini; na jednoj je strani bilo buËeÊe more s neizmjernim masama skliskih bridova, a na drugoj nijemo moËvarno tlo i onda jedini živi stvor, odnosno ja, usred elemenata pa kako sam još poslijepodne ostao bez cigareta, a prema karti Nienhagen, koji od zapadnih vjetrova, kažu, štiti Gespensterwald, odnosno “šuma utvara”, nije baš ni tako daleko, mogao sam mu udaljenost, sukladno mjerilu na zemljovidu, izmjeriti i prepolovljenom žigicom; dakle, dostižan, osim toga, mojim se vjetrom zaslijepljenim oËima ponekad Ëak i uËinilo da vide proplamsaje tamošnjeg svjetionika pa sam zato i planirao tamo kupiti cigarete, te prije nego što krenem natrag, nešto i popiti, barem neki dobar i jako vruÊi Ëaj; zamišljao sam ribare oko stola neke mirne betule* i svjetlo svijeÊa, kao što sam veÊ zamišljao i sebe u trenutku kad kroËim unutra kao netko sa strane, a i vidio sva ona lica koja se okreÊu prema meni, ali i svoje. Hodao sam ispred sebe jasno i razaznatljivo, s lakoÊom, makar sam otežano slijedio samoga sebe. Kao da muku našeg rastanka ne ja, nego moje tijelo ne može otrpjeti. Vjetar mi se podvlaËio pod široki kaput, bacao me i odguravao prema naprijed, iako sam prije polaska navukao na sebe sve što imam od tople odjeÊe, bilo mi je hladno, no bilo me je toga i strah, ne kao da sam to i osjeÊao, nego sam znao da je to trenutak u kojem bi mi moralo biti hladno, Ëak unatoË tome što moja uvijek milosrdna deluzija ne funkcionira baš

*

Betula - mala gostionica. (op. prev.) ∑ 22 ∑


najbolje; u drugim bih se okolnostima okrenuo i vratio, strah bi me svladao i odustajanje bih bez problema protumaËio prevelikom hladnoÊom, strahom od prehlade koja bi za jedno besmisleno noÊno vrzmanje uokolo bila previsoka cijena; no sad se nisam mogao zavaravati, jer kao da je otskliznula baš ona slika koju Ëovjek s toliko truda i samodiscipline oblikuje o sebi kako bi okolinu naveo da ga prihvati takvog, a onda taj iskrivljeni dojam o sebi i sâm prigrli kao stvarnost; jer to sam bio ja i funkcionirale su mi sve ukorijenjene navike, no ipak se pojavila neka netoËnost, nekakva pukotina, ali ne samo jedna, veÊ pomicanja i napuknuÊa preko kojih kao da se otvarao pogled na neko strano biÊe, na nekoga. Nekoga tko nekada davno, ali baš na ovaj današnji dan, dolazi u Heiligendamm, a naveËer kreÊe prema Nienhagenu. No kao da se ono što tek slijedi zbiva prije pedeset, sedamdeset ili sto godina. »ak ako se baš i ništa ne dogaa. Bilo mi je uzbudljivo, posve novo i zapravo jako uznemirujuÊe osvijestiti vlastiti rasap, a ipak sam to proživio spokojnošÊu vrlo iskusnog Ëovjeka, kao da sam pedeset, sedamdeset ili Ëak sto godina stariji od samoga sebe, ugodan, pravi fini stariji gospodin koji se samo prisjeÊa mladosti, no u tome stvarno nema niËega divljenja vrijednog ili mistiËnog; naime, sedativ koji godinama nosim uza se u okrugloj kutijici, nisam ni sada imao hrabrosti uzeti, iako poetiËnije okolnosti za svoju smrt ne bih mogao ni zamisliti, no da bih ipak nešto poduzeo, morao sam se gestom mašte ukloniti iz sebe, htijuÊi se na taj naËin riješiti nerazjašnjenih osjeÊaja, jer ono što mi se Ëinilo buduÊnošÊu meni posve stranoga vlastitog biÊa nije bilo ništa drugo doli moja prošlost i sadašnjost, sve što se veÊ ionako zbilo ili Êe se zaËas zbiti. Iznimnost situacije dolazila je jedino od toga što je to bilo stanje uz­ buenosti, to da se ne mogu poistovjetiti ni s ovim a ni s onim sobom, što imam dojam da sam glumac Ëije je kretanje smješteno u romantiËnu sce­ nografiju te mi je slijedom toga i prošlost samo površno odglumljena uloga u kojoj igram samoga sebe, a takva Êe mi biti i buduÊnost, ali i sve moje patnje; dakle, sve se to s lakoÊom i vrlo zabavno može projicirati bilo na buduÊnost, bilo na povijesnu prošlost, kao da se još ništa nije dogodilo, ili ako i jest, to je bilo jako davno, sve se dade zaËas meusobno zamijeniti, pa zbrku i mimoilaženja meu plohama životnih dimenzija jedino moja mašta sagledava i drži na okupu oko svakodnevnom gravitacijom definira­ nog držanja koje bi se moglo nazvati mojim jastvom, a što i pokazujem unaokolo u tom svojstvu, no to ustvari nisam ja. Jer ja sam slobodan Ëovjek, mislio sam tada. A moja imaginacija, da bi o meni naËinila lice koje Êe drugi moÊi voljeti ∑ 23 ∑


i kakvim Êu se na kraju i sâm smatrati, iz te beskrajne slobode bira nasumice, sluËajno i nespretno tek one neznatnije moguÊnosti, vjerovao sam tada. Sad više ne mislim tako, no tada mi se ta spoznaja pokazala tako moÊ­ nom i djelotvornom i tako mi se oštro ukazalo biÊe koje je od svih mojih možebitnih materijalizacija ostalo posve netaknuto i slobodno, išlo je sa mnom a ja s njim, bilo mu je hladno a ja sam se bojao i umjesto njega, da sam morao zastati, makar ni to nije bilo dovoljno, nego sam morao kleknuti i zahvaliti se na takvom trenutku, premda mi se koljenu, baš sada, nije baš htjelo sagibati na poniznost, a i ja bih radije ostao neutralan; eh, da sam barem kamen, ili ipak ne, ni to nije bilo dovoljno, iako sam Ëak i oËi sklopio, ali onda bi na tom vjetru ostalo samo zamršeno klupko od krpa. Mjesec je bio nisko na nebu i žut, kao da je tu nadohvat, valja mi samo ispružiti ruku, no na crti je obzora imao bljedunjav odraz, svjetlo tamo nije podvuklo nervozno gibajuÊe bridove valova, kao da je površina vode bila posve glatka, a to je bila varka, pomislio sam, koju Ëini udaljenost, baš kao što se to dogaalo i na drugoj strani valobrana, po glibištu gdje svjetlo nije imalo objekta, ni plohe, ni brida, niËega od Ëega bi se odbijalo pa se zato i izgubilo, prestalo postojati, jer koliko god se oko napinjalo, ono nije moglo otkriti ništa; naime, tamo nije vladala tama, nije bilo Ëak ni crno, nego ništa. Stigao sam u Heiligendamm poslije podne, nešto prije zalaska sunca, a na put sam krenuo nakon što je pao mrak, kad je mjesec veÊ izišao. Nisam mogao znati što se nalazi tamo gdje zemljovid bilježi cret*, a bedeker nešto moËvarno, neku depresiju. Bilo je nijemo. Kao da je i vjetar jenjavao, okrenuo se i uzmicao po gatu, kao da više ni ne puše. Je li zarastao u šaš i trsku, ili si površinu kamuflira kao obiËno tlo pa na sebi uzgaja travu? Bilo je i toga da sam samoga sebe zabavljao eksperimentima, no sad mi se Ëinilo mnogo strašnije to da je ono nešto prazno. Tada, godinama prije, a o tome, koliko god bih to volio izbjeÊi, kasnije ionako moram opširnije progovoriti, kad bi se neka sjena, neki pokret ili šum iznenada otjelovio u nešto pa me iza lea oslovio imenom, obratio mi se rijeËima ili mi uputio svoju šutnju, to je onda bilo tijelo mojih strahova,

Cret ∑ biljna zajednica vlažnih staništa koja svojim obamrlim dijelovima stvara treset. (op. prev.) *

∑ 24 ∑


no sada se to nešto samo sleeno nadvilo nad cretom i nije se micalo, nije se glasalo, a nije imalo ni sjene. Samo je vrebalo. Stajalo nad cretom, kao prazan plašt i posve stran, no moglo je tako vrebati bilo koga tko zaluta u taj kraj, podrugljivo, a poruga mu nipošto nije bila ugodna. Istina, ne bih ju mogao nazvati ni zastrašujuÊom, prije bih rekao da je disciplinirajuÊa, a moÊ joj se oËitovala jedino u tome da mi je uzbudila maštu, no nije joj ispuštala uzde, koliko god bi htjela galopirati, jer je htjela izmisliti priËu o samoj sebi, ali uzalud joj i ta težnja, jer mi je jasno dala do znanja da mi je upravo ona razbucala vremena u tijelu, da mi je ona nalazila pukotine na duši kako bih mogao katkad i zaviriti u nju, a za igru što mi je darovala, za moÊ udvajanja samoga sebe, zauzvrat me traži jedino to da ne zaboravim na nju, dakle, da ne povjerujem priËi o samome sebi koju smišljam sebi za oslonac, pa ako nemam ni dovoljno humora u sebi a ni snage da umrem, neka ju uvijek osjeÊam, neka me boli, a ona je tu, doduše izvan mene, no može posegnuti u mene bilo kad i dotaknuti mi i takozvane vitalne organe, jer što se njih tiËe, koliko god se ja dovijao i uzalud je se nastojao otarasiti, nemam ih ni ja više nego jedan ili dva, postojanje mi se ne da nadomjestiti maštom, zato neka se ne umislim i ne povjerujem da Êe me ovakvo mjeseËinom obasjano morsko raspoloženje moÊi uËiniti slobodnim ili Ëak usreÊiti. Tada sam se veÊ bio uspravio i kao netko tko je obavio svoju obvezatnu pobožnost, nehotiËnom gestom otresao prašinu s koljena. A zbog otresanja prašine s koljena, uzalud bih se ispriËavao da je to, eto, samo urednost koju su nam utuvili, ipak sam iznova morao osjetiti da sam pomalo smiješan i patvoren, našto sam se brzo okrenuo, ne bi li mi bilo pametnije vratiti se dok je još vrijeme; uostalom, mogao bih u restoranu, gdje mi je to popodne bilo tako ugodno objedovati u onom ostakljenim vratima odijeljenom separeu sa sofama, takoer kupiti cigarete i popiti Ëaj, kad je ionako otvoren do deset; hja, vjetar je fijukao i ja bih najradije urliknuo i zalijetao se u kamenje zajedno s njim, no zacijelo sam veÊ jako daleko odmaknuo od svjetala Heiligendamma, nisam Ëak ni primijetio koliko daleko a koliko i visoko, možda sve više i više, jer su se tamo negdje dolje, tek iz nekoliko zvjezdica nasluÊivale kuÊe na granici zemlje i vode; osim toga, barem bih se jednako sramio odustajanja, koliko mi je leima zasmetala prazna pozornost creta. Zamišljao sam kako bi bilo da produžim. Ali nisam mogao nastaviti a da mi jedna polovica tijela, i to prije svega lea, ne bude u dodiru s njim. Ili to kako bi bilo da skrenem dolje na obalu? ∑ 25 ∑


Meutim, kad se zamisao rodila, inaËe posve suvišno jer sam pri žuÊ­ kastoj mjeseËini po razmrskanoj pjeni mogao vidjeti da su se valovi zalijetali sve do podnožja gata, kao što mi je i moja pomaknuta polovica zorno pokazivala da joj se s odreenom dovitljivošÊu ona druga strana nada da Êe ju kameni valobran zaštititi pa time izbjeÊi nešto što ionako mora prihvatiti, kad mi je, dakle, sinula ta ideja, s njom je dolazila i jedna prilika, ali ne utvara, nego obiËna fantazija o nekom mladom muškarcu u trenutku kad taj ue na ona ostakljena vrata, osvrne se oko sebe i pogledi nam se sretnu, a dvorana je ozarena suncem. Uto sam se opet morao okrenuti i nastaviti prema Nienhagenu. Postaje sve zabavnije, pomislih tada. Da, jer bio sam tamo ja, a zamišljao sam da nisam, kao što je sa mnom koraËao i onaj fini stari gospodin koji Êu ja jednom postati, a s njim je dolazila i njegova mladost, osim što je taj lik finoga starog gospodina, koji se u nekom primorskom mjestu prisjeÊa svoje mladosti, savršeno odgovarao mojim tada veÊ posve pripitomljenim, štoviše literarnim ciljevima; no ne samo on nego i ta dvorana sa sofama, ta šalica za kavu na bijelom damastu stola koju Êe zaËas prinijeti ustima, pa i mladi muškarac koji je takoer bio s nama dok je, objema se rukama primivši za naslon stola, uljudno i vedro poželio svima koji su veÊ blagovali za zajedniËkim stolom dobro jutro, premda sam ga, kako bih ga bolje razgledao, veÊ i zato što je baš on bio taj koji me je zapravo najviše zanimao, mogao odmah i poslati natrag na vrata na kojima je bio i osvanuo, jer sam osjeÊao da je on taj koji je u cijelosti moj, to prije što ni ne postoji; no tamo je bio još netko osim nas, i to onaj tko uvijek budno pazi, a od koga sam toga plavokosog mlaca vjerojatno i dobio trampom zato jer sam mu dopustio da i ja postanem golim oruem njegove snage. Bio je to zacijelo trenutak u kojemu sam konaËno sklopio svoj nijemi, no godinama polako pripremani dogovor, jer kad, svjestan svih implikacija, kao tužan a razborit Ëovjek danas zamišljam ono nemoguÊe, što bi bilo da sam popustio svojim strahovima i nisam produžio dalje prema Nienhagenu, nego se okrenuo i poput svih živih pri zdravoj pameti sklonio i pritajio u svojoj dosadno obiËnoj hotelskoj sobi, lako se dade pretpostaviti da bi moja priËa ostala unutar najpravilnijih okvira, a devijacije bi mi i zastranjivanja što su mi se dogaali u dosadašnjem životu ponajprije oznaËavali samo smjer kojim se ne smije iÊi pa bih tada trezvenim i zdravim gaenjem mogao prigušiti i potisnuti ono sladostrašÊe koje mi je ljepota nepravilnosti na taj naËin priuštila.

∑ 26 ∑


Péter Nádas rodio se 14. listopada 1942. u Budimpešti. Autor je brojnih zapaženih romana, zbirki novela i kratkih priËa, drama i eseja. Osim spisateljskim radom bavio se i novinarstvom te radio kao fotograf i urednik. Nakon prvih zbirki priËa Biblija (1967.) i Traženje kljuËa (1969.) objavljivanje njegova prvog romana Kraj obiteljskoga romana (1977.) dugo je prijeËila maarska cenzura. Meunarodni je ugled stekao upravo Knjigom sjeÊanja (1986.), a za svoja je djela nagraen brojnim nagradama ∑ Nagradom Milán Füst 1978., nizozemskom Nagradom Društva Mikes Kelemen 1980., Nagradom za maarsku umjetnost 1989., Austrijskom državnom nagradom za europsku književnost 1991., Nagradom Kossuth 1992., Leipziškom nagradom 1995., francuskom Nagradom za najbolju stranu knjigu 1998. (za Knjigu sjeÊanja), Nagradom Vilenica 1998., Autorskom nagradom Soroseve zaklade 2001. te 2003. Nagradom Franz Kafka Republike »eške i nagradom Zaklade Prima Primissima. Objavio je niz romana, knjiga priËa, eseja i drama, meu kojima se uz navedene istiËu romani Godišnjak (1989.) i Divna povijest fotografije (1995.), zbirka priËa Minotaur (1997.) te eseji O nebeskoj i zemaljskoj ljubavi (2001.). Uz Knjigu sjeÊanja Fraktura je objavila i Divnu povijest fotografije (2005.) te Paralelne pripovijesti (2012.). »lan je budimpeštanske Akademije za književnost i umjetnost Széchenyi (Széchenyi Irodalmi és Mu ˝vészeti Akadémia) i berlinske Akademije za umjetnost (Akademie der Künste). Knjiga sjeÊanja prevedena je na brojne svjetske jezike: njemaËki, nizozemski, švedski, engleski, norveški, danski, francuski, španjolski, Ëeški, slovaËki i finski.

∑ 709 ∑


∑ 710 ∑


Xenia Detoni roena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosaËa klasiËne i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s posebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-maarskih kulturnih veza. Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj i najvišoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske. Objavila je niz prijevoda s maarskoga na hrvatski, ali i obratno. Meu prevedenim djelima istiËe se opus Imrea Kertésza, »ovjek bez sudbine (2003.), Kadiš za neroeno dijete, Likvidacija i Jezik u progonstvu (2004.), Fijasko (2005.), Engleska zastava (2006.), Dnevnik s galije (2008.) i Dosje K. (2009.), zatim djela Pétera Esterházyja, Harmonia c≥lestis (2004.), Poboljšano izdanje i NjemaËka u šesnaestercu (2006.) te Ništa od umjetnosti (2010.), kao i Ista priËa, dvije pripovijetke Ëiji su autori Imre Kertész i Péter Esterházy (2003.). Prije Knjige sjeÊanja od djela Pétera Nádasa prevela je Paralelne pripovijesti (2012.). Na popisu autora koje je prevodila nalaze se i György Dragomán (Bijeli kralj), László Darvasi (Tajna svjetska reprezentacija), Sándor Márai (Judit, tri lica jedne ljubavi, Zemlja, zemlja!, Ester, Ljubavnik u Bolzanu i Rastava na Budimu), Ferenc Fejto˝ (Sentimentalno putovanje), Attila Bartis (Spokoj), Krisztián Grecsó (Dobro došao!) i Miklós Vámos (Knjiga oËeva). Prevodi i dramske tekstove te libreta opera. Za svoj rad dobila je više nagrada i priznanja: nagradu Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy: Harmonia c≥lestis), Srebrni križ Republike Maarske za promicanje maarske kulture u inozemstvu (2009.) i godišnju Nagradu Iso VelikanoviÊ za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.).

∑ 711 ∑


∑ 712 ∑


Sadržaj

Prvi dio Ljepote moje nepravilnosti Naša šetnja jednog davnog popodneva Sunce je meko svijetlilo Stigao brzojav Sjedimo na Božjem dlanu I bol se lijepo vratila Gubitak i vraÊanje svijesti Nastavak naše šetnje, popodne Djevojke Melchiorova potkrovna soba Uz jednu antiËku fresku Trag je vatre zarasla trava

7 9 27 43 57 71 85 99 114 131 190 230 254

Drugi dio Opis jedne kazališne predstave Table d’hôte Godina pogreba Kad prepriËa Thei ono što mu je priznao Melchior NoÊi naše tajne radosti Nema dalje Bijeg

381 383 452 477 513 573 594 684

O autoru O prevoditeljici

709 711

∑ 713 ∑


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Iva KarabaiÊ Lektura i korektura Marija VrankoviÊ Prijelom Maja GlušiÊ Dizajn naslovnice Roko CrniÊ Fotografija na naslovnici Tjaša Kalkan Godina izdanja 2015., sijeËanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-608-3 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-614-4 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 ∑ 714 ∑


Najveći roman napisan u naše doba, jedna od veličanstvenih knjiga 20. stoljeća. Susan Sontag Nedvojbeno remek-djelo. The New Republic Proustova duša u okružju socijalizma. Eva Hoffman, New York Times Izvanredno djelo pisca svjetske klase. Susan Ruben Suleiman, Village Voice Knjiga sjećanja epsko je i neizmjerno bogato istraživanje suvremene povijesti i senzibiliteta. Richard Eder, Los Angeles Times Ovo je sveobuhvatno djelo o politici, erotici, umjetnosti, povijesti, psihologiji, smrtnosti i sjećanju. Richard Dyer, The Boston Globe Uistinu dostojno Prousta, Henryja Jamesa, Musila i Manna, kao istinsko svjedočanstvo intelektualnog i emocionalnog življenja jedne epohe. The Seattle Times

Péter Nádas rodio se 14. listopada 1942. u Budimpešti. Autor je brojnih zapaženih romana, zbirki novela i kratkih priča, drama i eseja. Osim spisateljskim radom bavio se i novinarstvom te radio kao fotograf i urednik. Nakon prvih zbirki priča Biblija (1967.) i Traženje ključa (1969.) objavljivanje njegova prvog romana Kraj obiteljskoga romana (1977.) dugo je priječila mađarska cenzura. Međunarodni je ugled stekao upravo Knjigom sjećanja (1986.), a za svoja je djela nagrađen brojnim nagradama – Nagradom Milán Füst 1978., nizozemskom Nagradom Društva Mikes Kelemen 1980., Nagradom za mađarsku umjetnost 1989., Austrijskom državnom nagradom za europsku književnost 1991., Nagradom Kossuth 1992., Leipziškom nagradom 1995., francuskom Nagradom za najbolju stranu knjigu 1998. (za Knjigu sjećanja), Nagradom Vilenica 1998., Autorskom nagradom Soroseve zaklade 2001. te 2003. Nagradom Franz Kafka Republike Češke i nagradom Zaklade Prima Primissima. Objavio je niz romana, knjiga priča, eseja i drama, među kojima se uz navedene ističu romani Godišnjak (1989.) i Divna povijest fotografije (1995.), zbirka priča Minotaur (1997.) te eseji O nebeskoj i zemaljskoj ljubavi (2001.). Član je budimpeštanske Akademije za književnost i umjetnost Széchenyi (Széchenyi Irodalmi és Művészeti Akadémia) i berlinske Akademije za umjetnost (Akademie der Künste). Knjiga sjećanja prevedena je na brojne svjetske jezike: njemački, nizozemski, švedski, engleski, norveški, danski, francuski, španjolski, češki, slovački i finski.


Istočni Berlin, sedamdesete. Pod utjecajem događaja iz svoje mladosti, kad je svjedočio slomu Revolucije 1956. i samoubojstvu svog oca, državnog tužitelja, mladi Mađar pokušava se dokazati kao pisac. Dane provodi na kazališnim probama kako bi bio što bliže slavnoj glumici Thei. No oboje je ustvari opčinjeno tajanstvenim Melchiorom, kojem je glavni cilj bijeg preko Zida. Unatoč burnom životu mladić uspijeva pisati roman o njemačkom estetu s početka stoljeća. Rukopis završi kod nekoga komu nipošto nije bio namijenjen, a koji cijelu priču privodi kraju na svoj način. Prvi put objavljena u Mađarskoj 1986. nakon višegodišnje bitke s cenzorima, Knjiga sjećanja Pétera Nádasa moderni je klasik koji kritičari uspoređuju s djelima Marcela Prousta, Thomasa Manna i Jamesa Joycea. Zahvaljujući maestralnom prikazu života iza željezne zavjese, s čime se pretapa vješto umetnut roman u romanu, Knjiga sjećanja prevedena je na desetak glavnih svjetskih jezika te je zauzela mjesto među najvažnijim djelima europske književnosti 20. stoljeća.

199,00 kn

www.fraktura.hr

Péter Nádas • Knjiga sjećanja

o O

H O Knjiga sjećanja

Péter•Nádas

&

I

o O

Profile for Fraktura

Knjiga sjećanja  

Istočni Berlin, sedamdesete. Pod utjecajem događaja iz svoje mladosti, kad je svjedočio slomu Revolucije 1956. i samoubojstvu svog oca, drža...

Knjiga sjećanja  

Istočni Berlin, sedamdesete. Pod utjecajem događaja iz svoje mladosti, kad je svjedočio slomu Revolucije 1956. i samoubojstvu svog oca, drža...

Profile for fraktura
Advertisement