Page 1

Kasna obitelj

B1A


Od iste autorice: Ljubavni 탑ivot Mu탑 i 탑ena

B2A


Zeruya Shalev

Kasna obitelj prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh

Fraktura B3A


Naslov izvornika Tera © by Zeruya Shalev © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Andrea Weiss Sadeh i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-350-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 795417

B4A


1. poglavlje

Ovo je za krepati, smije se on ushićeno, njegovo tanašno tijelo grči se preda mnom, umro sam od smijeha, načisto sam gotov, rastvorena usta otkrivaju mu klimave mliječne zube obješene o rub provalije. Ja sam san, pjevuši on, ti čitavo vrijeme sanjaš, naposljetku ćeš otkriti da uopće nemaš sina, i na trenutak utihne i zagleda se u moje nemirne zjenice, moj strah samo uvećava njegovo veselje, njegovu tek jutros rođenu zločestoću, iza njega je tek šest godina života, a ona ga već obavija kao haljeci koje je nekoć volio oblačiti. Okružuju ga meki medvjedići gusta krzna, njihove oči pune su neprekidnog očekivanja, i on se valjuška među njima, poskakuje kao mjehurić, na prsima njiše mu se srce koje je izrezao iz papira, njegova nova učiteljica napisala je na njemu njegovo ime velikim tiskanim slovima da se ne zabuni, da i druga djeca vide kako se zove, da vide i goli zidovi oko njih, za samo nekoliko dana oni će se popuniti crtežima životinja i biljaka, junačkim pričama i komadićima tkanine boje krvave, čađave zemlje, baš kao u pećinama pračovjeka prije no što je izmislio pismo. Stišćem usne pred njim, okus im je kao suha guma iskrzana po rubovima, čini se kao da čitava kuća vonja po tihom požaru, kao da se u uglu sobe sakrila goruća automobilska guma i do nas dopiru zalutali jezičci. Oči mi zastaju na policama za knjige, sve do jučer bile su krcate, a sada između knjiga zjapi prazan prostor, gleda me prijekorno kao šuplje oči kostura, kako malo toga ostaje iza nas, iza knjiga koje su nas šutke promatrale godinama ostala je samo bjeličasta prašina. Njemu se čini da će moja pažnja zauvijek ostati tamo, propinje se preda mnom, ponovo iskušava svoju snagu, ti si mrtva, objavljuje kao

B5A


gromka fanfara, skroz naskroz mrtva, zauvijek mrtva, ti samo sanjaš da si živa, ova kuća zapravo ne postoji, ova stolica ne postoji, ni ja ne postojim, sve je to tvoj san, uskoro ćeš vidjeti da je sve san. Njegove male, uvijek umazane ruke s odrezanim noktima mašu oko njega, traže put do mene i, eto, sada on kleči na tepihu do mojih nogu, čini se da je poražen i vrh njegova tjemena već mi dodiruje koljena, ali on se smjesta uspravi, dohvati jednog medvjedića i baci ga u mene svom snagom, i ja hvatam mekog zlaćanog medu, stišćem ga uz svoje srce i ljuljam ga u naručju ne bih li probudila njegovu ljubomoru i tako sebi i njemu vratila utjehu nevinosti. Daj mi ga, on je moj, tata mi ga je donio iz Škatske, traži on svoje pravo, no ja skrijem medvjedića iza leđa, iz Škotske, kažem ja, glas mi je promukao kao da godinama nisam progovorila ni riječ, reci Škotska, i on mi se približava, izgleda da dolazi po sjenku starog zagrljaja, i ja se smjesta odazivam, širim ruke, želim ga zagrliti, no on se brzo zaleti prema meni i otme mi zatočenog medvjedića uz pobjednički poklič, jesam te sredio, poskakuje od sreće, u oku mu poigrava prefrigani plamičak, i začas počne svečano skakutati ukrug oko stola u dnevnom boravku kao da pleše oko drevnog sveska Biblije, škatski medo, zavija on, moj si samo u snu. Potpuno zatečena, gledam ga kao da ga vidim prvi put, njegovo sadašnje neprikosnoveno postojanje koje me jutros zbunjuje više no ikada, to je pravi pravcati dječak, a ne proizvod moje mašte, nije ni lik iz požutjele slikovnice, nije plod ljubavi koji sa slašću gricnemo s vremena na vrijeme, nije ni neka složena igračka. Dječak koji se rodio, naglašavam samoj sebi kao da je njegovo rođenje sasvim drugačije od rođenja običnih smrtnika, od rođenja ostale djece koju će uskoro upo­ znati u učionici golih zidova, dječak koji je prodro u koru stvarnosti svojim stisnutim šakama, i ja pokušavam izgovoriti napamet sve spoznaje koje sam o njemu skupila u zadnjih šest godina, razvrstati zapetljano klupko neizmjerno važnih pojedinosti, obratiti pažnju baš na one najsitnije koje će me kao u složenoj istrazi dovesti do rješenja: kako odbija odrezati kosu i uvojci mu prekrivaju lice i usta mu se pune kosom dok spava, kako voli jesti dok hoda mašući rukama, zabavlja se hranom kao zvijer svojim plijenom. Kad se počne spuštati mrak, čelo mu se iscrta borama, leđa pogrbe od brige, kako će samo preživjeti

B6A


noć u kojoj vrebaju silne opasnosti, a ujutro je potpuno svjež kao da je odnio konačnu i potpunu pobjedu. Srce mu je ispunjeno strašću za njegovih desetak medvjedića, oblači ih u svoju dojenačku odjeću, ras­ po­ređuje ih u obitelji, svakoj obitelji dodjeljuje njezinu osobnu povijest koja se razvija i postaje sve složenija. U albumima fotografija traži samo sebe, ako ga nema na nekoj fotografiji, oči mu se napune suzama, ako nije prisustvovao nekom događaju, u njemu se budi bijes, sve što se dogodilo prije njegova rođenja uznemiruje ga, sve torte koje sam ispekla, a on ih nije imao priliku kušati, svi dani kad je pao snijeg, a on nije imao priliku uživati u njemu, sva putovanja na kojima smo bili prije njegova rođenja, a naročito kad smo letjeli avionom bez njega. A gdje sam ja onda bio, pita sav pokunjen, jesam li bio u trbuhu? Kao da mu je prisustvo u trbuhu omogućilo da ipak dobije svoj dio užitka, a ja mu priznajem, ne, onda još nisi bio u trbuhu, i on je sav bespomoćan od žalosti, pa gdje sam onda bio? Potpuno je shrvan tom mogućnosti da ga nema i ja ga brzo umirujem, bio si u mom srcu, od dana kad sam se rodila, ti si bio u mom srcu. On je ljubomorni povjesničar-cjepidlaka svog kratkog života, svoja sjećanja pretvara u svetinju, svaki događaj kojem je prisustvovao za njega ima ogromno značenje, stalno ponavlja napamet sve detalje, u koliko sati sam se rodio, tko me je prvi vidio, tko me je prvi uslikao, tko mi je kupio ovu kapu, i istovremeno se srami svog zapitkivanja, ma, ja se svega sjećam, bezveze te pitam, daje mi na znanje, sjećam se i onoga što se dogodilo i prije no što sam se rodio jer je u tvom srcu bio mali prozor s kojeg sam virio i sve sam vidio, baš sve, naglašava on i gotovo prijeti, kao da je s tog skrivenog mjesta nadzirao sve neprikladne događaje. Spava s upaljenim svjetlom u sobi, na prozorskoj dasci nalaze se tri noćne svjetiljke, a krevet mu je prepun medvjedića. Budi se brundajući, pogled mu je nalik njihovu, gladak, bistar, prepun iščekivanja. Ljubomorno pazi na sve svoje stvari, na stare dude, dojenačku odjeću, pletene cipelice, ne želi se rastati od njih kao da mu život teče u obrnutom smjeru i uskoro će ih ponovo zatrebati. Grozi se novina i čvrsto se drži ustaljenih navika, i svaki jednokratni događaj postaje mu neizostavna navika, slučajno zadržavanje na dječjem igralištu, igra pamćenja prije

B7A


spavanja, sve što smo napravili jedanput moramo ponavljati do bes­ vijesti. Mrzi kad ga gledaju dok se igra, ne podnosi kad ga zaslijepe zrake sunca i pokušava ga otjerati kao što se tjera muha, ne zna plivati, ne zna vezati vezice na cipelama, boji se voziti bicikl, roditelji su mu se jučer rastali. Gili, dođi, kažem ja, u glavi mi se vrti od njegovih krugova oko stola, ali on je već daleko od mene, pažnja mu je usmjerena na ulazna vrata, ondje netko prtlja s ključevima, mama, lopov, šapće mi u strahu bacivši brz pogled na medvjediće rasute po tepihu, koji će mu od njih uzeti, od kojeg će se morati rastati, i ja krenem prema vratima, gdje sam samo stavila ključ, no iznenadim se kad se ona širom otvore uz glasnu škripu. Tata, mislio sam da si lopov, klikće Gil, rasplinuta sumnja stvara mu osjećaj postignuća i olakšanja, kao da je vlastitim rukama savladao okrutnu bandu, i ja brzo prekidam tu sreću ozbiljnim glasom, Amnone, pa kako si ušao? Dogovorili smo se da ćeš ovdje ostaviti ključ. Kako to misliš, on se pravi blesav, već mu je spreman odgovor na usnicama, ostavio sam ti ga jer si htjela još jedan ključ, ali napravio sam sebi još jedan primjerak, i smjesta se nisko sagne do djeteta, njegove me oči pogledavaju iza nježna Gilijeva potiljka, što si mislila, da neću imati ključ od stana u kojem živi moje dijete? I recimo da noću prolazim ispod prozora i čujem ga kako plače, da onda ne mogu doći gore k njemu? Ili recimo da vidim kako dim suklja kroz prozor, da onda ne mogu ući i ugasiti požar? A Gili se smjesta oduševljeno s njim slaže, pa da, mama, inače bi svi moji medeki izgorjeli, zar hoćeš da moj škatski medo izgori? O tome ćemo razgovarati poslije, uzdahnem ja, bolje vam je krenuti jer već kasni u školu, no Amnon se teškom mukom uspravlja, okreće prema meni svoje lice paćenika, čekaj, pa što je tebi, ti si sigurno već popila kavu, zar ne? E, a ja još nisam, i on krene prema čajniku koji zagrijava vodu i napuni ga do vrha, kao da namjerava pripremiti desetak šalica kave mnoštvu gostiju koji sjede u dnevnom boravku i čekaju. Nemoj ništa pitati, žali se on, nisam ni oka sinoć sklopio, hladnjak mi ruži kao traktor, a ja ga pogledavam u čudu, teško mi je odgonetnuti trag njegova glasa, pa zar sam ja odgovorna za njegove poteškoće, a on me, i ne razmišljajući, uključuje u njih kao da nam je neka viša sila oboma donijela zajedničku presudu.

B8A


Pa onda danas spavaj ovdje kao i uvijek, tata, naš hladnjak uopće ne ruži, Gil ponosno stane uz hladnjak kao uglađeni trgovac, otvara širom njegova vrata sve dok ledeni dah ne ispuni kuhinjski prostor. Naš hladnjak tiho radi, tata, prislanja on na njega svoje maleno uho, neće te buditi, vidjet ćeš, a ni ja te neću buditi, obećava on kolebljivim glasom, ja vas više neću buditi ako opet budete zajedno, a ja priđem čajniku i ispraznim ga gotovo dokraja, Gili, pa objasnili smo ti, govorili smo o tome tisuću puta, to što smo se mi rastali nema veze s tobom, a sasvim sigurno ne s time što se ti budiš noću, roditelji se rastaju zbog vlastitih problema, a ne zbog djece, baš suprotno, uvijek će voljeti svoju djecu najviše na svijetu, kako je samo lako sakriti se iza te riječi roditelji, to je tako odrasla riječ, odiše autoritetom, odgovornošću, ne mama i tata, ne tata i ja, ne nas dvoje, Amnon i Ela. Ispred mog lica uspuhao se pobješnjeli čajnik i ja mu brzo pripremam kavu, dostojanstveno igram svoju domaćinsku ulogu, punim šalicu mlijekom do vrha, brzo to popij, procijedim kroz zube, on treba stići na vrijeme, ne poznaje nijedno dijete u tom razredu, kako će se uklopiti ako nastavite tako kasniti, a Amnon se cereka, ne čini mi se baš da će do pola devet već svi biti kao jedno, uvijek se bavi tuđim poteškoćama, samo je za vlastite slijep, kako ću danas predavati, nisam oka sklopio čitave noći, a ja ga ignoriram, pogled mi je prikovan za svijetlosmeđu tekućinu, presvijetlu za njegov ukus, tek kad ta tekućina nestane, on će otići i sa sobom pokupiti svoje pritužbe, baš kako je sinoć pokupio svoje knjige i otišao. Gili, idemo, izjavljujem, ali on više ne krekeće oko nas, gdje li je samo sad, odlazim u njegovu sobu, stopala mu izviruju iz dubine ormara, dio starih fašničkih kostima leži na tepihu do njegovih nogu, evo me, ovdje sam, uzvikne radosno, ja sam mađioničar, i izroni iz ormara sa šeširom čarobnjaka na glavi, u ruci mu je plavi čarobni štapić, preko ramena visi mu plašt sa zvijezdama, to je bio njegov zadnji kostim za maškare, i ja se sjetim kako sam se probijala s Talijom između štandova kostima za maškare, gurale smo se s još desecima žena i djece u zbrci koja prethodi fašniku za Purim, i tek tada, na tom mjestu gdje se ništa nije moglo čuti, usudila sam joj se reći, šapnula sam joj u uho jasne riječi, a Talia je prekrila lice rukom i zavikala, Ela, ti nisi normalna, da se nisi usudila to napraviti, zar želiš uništiti život svom djetetu?

B9A


Ja sam veliki čarobnjak, opet on govori, kapa mu prekriva čelo i zastire kestenjaste uvojke, čini ga starijim, i on stane pred nas kao rabin s visokim šeširom, patuljasti rabin koji traži da se vjenčamo, da nam ponovo da blagoslov svojim čarobnim štapićem, a Amnon ga gleda ljutito, pa zar tako ideš u školu? Što je tebi, pa danas nije Purim, smjesta skini te gluposti sa sebe! Pa što onda, ja baš hoću ovako ići, buni se on, iz kutaka očiju viri mu svjetlucava otopina samoobrane koja uvijek tamo prebiva i čeka svoj trenutak, i ja brzo kažem, nema veze, neka ide tako, što se može dogoditi, u glavi već vidim kako oklijeva dok otvara vrata razreda, djeca ga gledaju u čudu dok im se na licima širi podsmijeh, vidite ovoga, obukao se u čarobnjaka, a danas nije purimski blagdan, a on je sav posramljen i slomljen, čarobnjak koji ne zna izvesti ni jednu jedinu čaroliju. Međutim, dok se opraštaju od mene, Gili ponosno sjedi na tatinim ramenima kao na kraljevskom prijestolju, na trenutak pretvaraju se u jedno stvorenje s dvije glave, donja je gola, obrijana, a na gornjoj je visoki šešir, nestaju na mračnom stubištu, iščezava to stvorenje klimavog postojanja, i ja napeto osluškujem jeku njihovih koraka, njegov pomalo kreštavi glasić ptičice brblja sto na sat, čini mi se da je stvarno u kući bio lopov, pohlepan i brze ruke, i pred mojim je očima pokrao sve što sam dosad skupila, sve obiteljske dragocjenosti koje se prenose s koljena na koljeno, i ostavio mi je ispražnjene ladice, police koje zjape prazne, dječju pidžamu sakrivenu među dobro pospremljenim dekama na bračnom krevetu koja još uvijek čuva njegov noćni miris straha, i opet se prisjećam onog trenutka kad smo postali troje, kad smo donijeli doma malu bebu Gilija u posuđenoj nosiljci za novorođenčad, nožice su mu bile gole jer je Amnon greškom donio dvije sićušne pamučne majice umjesto majice i hlačica, i svoje silne, potpuno nepoznate čežnje da ležim u krevetu s njima obojicom, da prekrijem tankim pokrivačem tek nastalu obitelj, ja na jednoj strani, on na drugoj, a beba nas dijeli u sredini, oboje zaprepašteno milujemo njegovu čudnovatu kožu, a nježno jesenje sunce krišom se isprepliće s pokrivačima ližući prozirnom vatrom vrhove njegovih prstića. Međutim, nije bilo tako, nismo pustili da se to dogodi, a sad više nismo troje, nikada više nećemo biti troje, i na trenutak mi se čini da nas je taj potpuno novi raskol podijelio na četvero, na dva odvojena

B 10 A


para, jedan smo ja i moj Gili, a drugi je Amnon i njegov Gili jer sudbina mu je odredila da bude u potpunosti drugačiji sa mnom nego s njim, dva para koji će se sve više udaljavati kako dijete bude raslo, i polovina njega već mi ne pripada, čini mi se da ga vidim prerezanog na dvije polovice, koji ćeš dio ti odabrati, mama, gornji ili donji, desni ili lijevi, jer ja sasvim sigurno više neću biti cjelovit, čak i ako vam budem izgledao cjelovito, uvijek će polovina mene biti samo plod mašte. To je rana koja ne zacijeli cijelog života, rekla mi je tada, njezine širom otvorene oči boje ugljena gledale su me ispunjene prijekorom, u rukama joj gomila dječjih kostima za maškare, bi li djevojčici kupila kraljicu noći ili nevjestu, bila je u nedoumici, Robina Hooda ili tigra starijem dječaku, nanijet ćeš ranu i sebi i Giliju, bit će ti puno teže bez Amnona, kako možeš ostaviti muža ni zbog čega kad te nitko drugi ne čeka? Kako možeš rasturiti obitelj bezveze? No ja se bunim, nije bezveze, Talia, znaš da nije bezveze. Nemaš pojma o čemu pričaš, uporna je ona dok kostimi omotani tankim glatkim najlonom sve više kližu iz njezinih ruku i ja buljim u njih kao hipnotizirana, koji će samo pasti prvi, ako joj prvo ispadne nevjesta, to je onda znak da je moj brak propao, ako padne kraljica noći, znači da je propao moj razvod, a Talia čvrsto stišće oba na grudima, ne ostavlja se muž zbog romantičnih sanjarija, presiječe ona glasno, skupina žena zatečenih u biranju kostima radoznalo nas promatra, već su spremne izreći svoje mišljenje, dati svoj udio u mom životu, i ja je odvlačim na stranu, što se dereš, daj se smiri, ponašaš se kao da se od tebe hoću rastati. Nisu to sanjarije, pokušavam je ponovo uvesti u razgovor, to je nešto sasvim drugačije, puno osnovnije, kao zrak, nemam zraka, samo želim biti bez njega, bez svađanja, bez prepirki, bez okrivljavanja, više se ne vrijeđati i ne nanositi povrede, dosta mi je trenja, kao dva brusna papira koja se neprekidno taru jedan o drugog, što to meni treba, reci mi, zašto mi je on potreban? Nisi me uvjerila, ona odgrize nokat mladenačkom kretnjom, sva napeta, još da nemate dijete, ne bih ništa rekla, onda ne bi puno toga stavljala na kocku, ali sad kad je Giliju jedva šest godina, ostavljaš Amnona samo zbog toga što ti malo ide na jetra? Ne ide mi malo na jetra, guši me, ispravim je ja, smeta mi, baca me

B 11 A


u depresiju, nekoć me znao zadiviti, a sada mi se čini da je svaka riječ koja izađe iz njegovih usta suvišna, nije samo stvar u tome što sam ga prestala voljeti, prestala sam ga cijeniti. Dojadili su mi njegovi prohtjevi, njegove pritužbe, loše mu je sa samim sobom pa se iskaljuje na meni, otkad se Gili rodio, to se još i pogoršalo. Nemam snage niti me zanima brinuti se za obojicu, a ako moram birati, radije ću izabrati Gilija, ionako ga podižem gotovo sama samcata, prošlo je dosta godina dok nisam shvatila da se on neće promijeniti, da se naš život neće promijeniti, ja više ne želim takav život i to je moje pravo. Ti govoriš o pravu, a ja o obvezi, govori ona brzo kad sam stala pored njezine kuće, mene su odgojili da je obitelj svetinja, možda sam ograničena, ali ja tako mislim, i bojim se da ćeš i ti to otkriti kad bude prekasno. Uništit ćeš obitelj, Ela, a nemaš ni pojma zašto, ne slutiš koliko ćeš toga izgubiti, a malo dobiti, i ja kažem, dosta sad, Talia, smiri se, ne idem sutra podnijeti zahtjev na rabinski sud, samo su mi te misli u glavi, ti si prva osoba kojoj sam uopće išta rekla, a ona pokupi kostime i uzdahne, sićušna vjenčanica izaziva me svojom snježnom gizdavom bjelinom, više će me veseliti budem li i posljednja, prekine me ravnodušno, vidjet ćeš da će te to proći, to ti je neka vrsta virusa koji nas napadne s vremena na vrijeme i onda mislimo da, ako se riješimo muža, svi će se naši ostali problemi riješiti sami od sebe, ali, Ela, zaboravi to, to je čisto zavaravanje. Otkuda dolazi ovaj propuh, čudim se ja skupljajući plašt medvjedića koji je ostavio za sobom u dnevnom boravku, mekanu stazu zlaćanih tragova, i bacam ga na njegov krevet koji postaje zatrpan i čini se da na njemu više nema mjesta ni za jednog živog stvora, a sasvim sigurno ne za čitavog dječaka, pravog, od krvi i mesa, i ponovo mi mrzli vjetar pronese drhtavicu zatiljkom, iznenadni jesenji vjetar koji je uranio ove godine, otkuda je samo došao, pa prozori su zatvoreni, a i vrata sam zatvorila nakon što su otišli, ali sad su opet širom otvorena i on prolazi kroz njih hitro i meko usprkos veličini udova, prigušuje zvuk ključa u bravi i brzo ih zaključa za sobom. Amnone, prepadnem se ja na trenutak ugledavši ga bez djeteta koje mu je sjedilo na ramenima, izgleda kao drvo koje su napustile ptice, pa što se dogodilo? Gdje je Gili? U školi je, pa gdje bi bio, odgovori mi, kiseo smiješak treperi mu

B 12 A


na usnama, naslanja se na vrata, oči mu istražuju moje lice neugodno me škakljajući, ali ja sam ovdje, donio sam ti kavu, i ispruži mi kartonski podložak s dvije poklopljene čaše kave. Pa to sam te upravo i htjela pitati, kažem ja bezlično, a što ti radiš ovdje? Ali on me po običaju napadne istog trenutka, uopće te ne razumijem, Ela, pa rekla si mi da dođem, zar se ne sjećaš, jedva je prošlo pola sata, a ti si već zaboravila? A ja se žurim to opovrgnuti, nisam, naravno, strašno se žurim, nisam ti rekla da sada dođeš, zar se tebi priviđa, i čini mi se da čaše kave uvrijeđeno drhte dok on govori, pa rekla si da ćemo razgovarati kasnije, zar se ne sjećaš? Pozvala si me na razgovor. Ma, stvarno, Amnone, korim ga ja, ja sam mislila na nešto općenito, da ćemo već jednom razgovarati, nisam dogovorila točno vrijeme, a uskoro imam sastanak i nemam vremena za razgovor, i nestrpljivo uzmem kartonski podložak iz njegove ruke pa ga spustim na kuhinjski stol, prijeteći zvuk prati moje korake, tako ću isto istrgnuti ketubu* iz tvoje ruke, koračat ću pognute glave kroz onu dvoranu, pratit će me neprijateljski pogledi, dugačke bijele brade rasut će im se niz crne halje, raspuštenica, raspuštenica, vikat će za mnom, nije više ona koja je posvećena bračnim zavjetima, a ti ćeš tamo stajati i olako se pridružiti mojim mrziteljima, a ispod prozora u glavnoj ulici čut će se rika automobila koji navaljuju jedan na drugog kao životinje spremne za parenje. A kad je taj tvoj sastanak? Pita me on približavajući se sitnim koracima, pogled mu ovlaš dodiruje zidni sat koji smo dobili kao svadbeni poklon, tako je isto koračao među razbijenim komadima grnčarije po prašnjavom mjestu arheološkog iskapanja gdje sam ga vidjela prvi put, moramo paziti na svaku kretnju baš kao liječnici, stalno je ponavljao i podsjećao nas na to, jer prošlost koja je prostrta ovdje pod našim nogama nije ništa bespomoćnija od bolesnog tijela, a ja sam ga zadivljeno krišom promatrala iz četvrtaste iskopane jame kao životinja iz svoje spilje i molila Boga da primijeti da postojim. Za sat vremena, kažem ja zureći u strahu u njegove umorne oči koje

*

Vjenčani ugovor (op. prev.)

B 13 A


blistaju plavičastim sjajem, zašto pitaš? A on prošapće, pa onda imamo dovoljno vremena, usne mu poigravaju u nervoznom grču, gumbi na sivoj košulji rastvore se gotovo sami od sebe, otkrivajući njegova masivna rumena prsa, i ja uzmičem pred njim sve dok ne naletim na kuhinjski stol, još uvijek vrele čaše kave glasno se zgnječe od moje težine i poplave čitav stol pjenastom mirisavom tekućinom, ne, nećemo sje­diti jedno nasuprot drugom i uživati u pijuckanju kave ovijajući prste oko mlačnog kartona, žaleći se na jesen koja je ove godine stigla prerano, nećemo se prisjećati hladnih noći niti ponovo stvoriti trenutak bliskosti kao da se prisjećamo čuda koje smo opet uspjeli prizvati, nećemo okončati razgovor mekim pritužbama na tanki san svog sina, koliko se puta probudio i koga je probudio, nećemo uživati u riječi koju je izrekao tog jutra, u njegovu snu koji nam je ispričao do najmanje pojedinosti, nećemo se pogledati s pomirljivim uzdahom prije no što krenemo u novi dan, uzdahom u kojem ima neugode, ali i udobnosti, uzdahom koji kaže, evo, mi smo ipak ovdje, Amnon i Ela, i tako će biti i sutra, i preksutra, i sljedeće jeseni. Pusti to sad, počistit ću ja poslije, kao da je ovo još uvijek njegov dom u kojem ima prava i obveze, a ja opipavam svoje vruće hlače na stražnjici, mirisna tekućina bodljikavo mi se širi bedrom, no čini se da se još brže od nje mojim udovima širi bijes, kojeg si vraga donio tu kavu, zašto si uopće došao, pogledaj što si napravio, procijedim ja, teško mi je ravno gledati u njegov pregolemi lik, čitava njegova pojava čini mi se kao nepotrebna neugodnost, opet se moram otuširati nakon što sam se već otuširala, opet se moram obući nakon što sam se već obukla, da je Talia sad ovdje, možda bi konačno sve razumjela, kako je samo teško robovati bližnjem svom, kako lako sloboda biva oduzeta, čak i kad se radi o običnom presvlačenju hlača, a kamoli o nečem drugom. Moram presvući hlače, procijedim ja, okrenem mu stražnjicu i zakoračim demonstrativno hladnokrvno prema spavaćoj sobi, no nje­ govi koraci tijesno slijede moje, prate me uzduž hodnika kao miris kave i zastanu pred ormarom za odjeću, njegov dah sve mi je bliže, daj da ti pomognem, kaže on, klekne na koljena i teškom mukom spusti moje hlače, njegova obrijana lubanja stišće mi se uz bedra, jezik lizne

B 14 A


kapljice kave, iz njegovih usta širi mi se slina po koži i ja se pokušavam izbaviti iz njegova stiska, pusti me, Amnone, što ti je palo na pamet, a on šapće, čistim te, htjela si biti čista, zar ne? A ja ga preklinjem, prestani, dosta je bilo, otežavaš stvar i sebi i meni, pusti me, s nama je gotovo, sve je potpuno mrtvo zauvijek. Njegova ćelava glava nalazi mi se između nogu kao da je ovog trenutka golemim naporom izašao iz tog mjesta, možda je za tebe mrtvo, ali za mene je živo, glas mu se penje uz moje tijelo ljepljivo i neprijateljski poput otrovne gusjenice, zašto bi tvoje želje bile važnije od mojih, pa tko si ti uopće, a ja kažem, mislila sam da smo završili s takvim razgovorima, mislila sam da si shvatio da me ne možeš na silu zadržati uza se, a on procijedi, začepi, ne pitam te što da radim kao što ni ti nisi pitala mene, ono što si ti meni napravila puno je teže od presvlačenja novih hlača, ja sad moram presvući čitav svoj život u neki nov. Daj me pusti, Amnone, pokušavam odgurnuti njegovu glavu, ruka mi kliže po njegovoj ćeli kao da je omotana najlonom, pusti me da se obučem, nemam vremena, pružam ruke prema ormaru i uspijevam iz njega izvući jedne hlače, ali noge su mi zarobljene njegovim rukama, stisnute su uz njegova ramena, iz njegove masivne šije strši izdužena lubanja kornjače, uhvatila me divovska kornjača i ja šakama udaram po njezinom tvrdom oklopu i pokušavam se spasiti, dosta, Amnone, prestani, ja te ne želim, zar ti nije jasno, više te ne želim! Pred mojim očima, tik uz policu s koje sam upravo izvukla hlače, trepere njegove ispražnjene police, čini se da je čitavi ormar postao nestabilan i sve se više naginje kao vaga kojoj je lagano pretegnula jedna strana. Ali ti si moja žena, mi smo u braku, promumlja on i naivno se zaprepasti iznenada popustivši svoj stisak, a ja trapavo pokušavam preskočiti njegova leđa širokim raskorakom, kliznem preko njegove glave kao da je kozlić u dvorani za tjelovježbu. Čudim se što on ne reagira, ostaje na koljenima, glava mu je pognuta kao da kleči pred nevidljivom prikazom i moli je da mu se smiluje, po njegovoj sivoj pamučnoj košulji šire se otočići gorkog znoja i lijepe mu je za tijelo, a ja ne mogu odvojiti oka s njihovog iznenadnog sramotnog širenja, ja neću biti ta koja će oprati tvoju košulju niti ću je na vješalici iznijeti na sunce, neću je kasnije odložiti u ormar, u ovom ormaru za nju neće biti mjesta, i

B 15 A


sudbonosno odbacivanje te košulje iznenada me ispuni veseljem punim izazova, kao da je svih ovih godina samo ona stajala između mene i moje sreće. Slušaj me, Amnone, upućujem riječi njegovim mokrim leđima, ne možeš me prisiliti da ostanem s tobom, ja više ne želim ovakav život, toliko sam puta pokušala o tome povesti razgovor, a ti si me jedva saslušao, probudio si se sad kad je prekasno za sve i, kad mi on ne odgovori, ja se okrenem na drugu stranu i počnem koračati slijedeći tragove kave sve do Gilijeve sobe, iscrpljena sjednem na njegov krevet, gledaju me deseci parova suhih očiju od staklenih kuglica, odmjeravaju me znatiželjnim osuđivačkim pogledom kao da sam ja neka čudakinja bez krzna, vlažnih očiju, i gotovo nesvjesno, umjesto da se brzo odem istuširati, zaključavši vrata za sobom, ja ih počnem raspoređivati u obitelji onako kako on to voli, lav i lavica i mali lavić, tigar i tigrica i mali tigrić priljubljeni obraz uz obraz, krzno uz krzno. Uznemireno primjećujem da nedostaje njegov omiljeni medvjedić, u zbrci ga je progutala posteljina, i ja protresam deku, podižem jastuk, zavirujem pod krevet. Što tražiš, pita me, njegova glatka gola prsa u naporu se uzdižu i spuštaju, u ruci drži izgužvanu košulju kao da je krpa za pod, takva sam ga polugolog vidjela prvi put prije deset godina, poluzatvorenih očiju zbog sunca nadgledao je iskapanje kraljevskog grada, jedino što su mu tad prsa bila prekrivena gustom tamnom prašinom pa gotovo i nisam primijetila njegovu obnaženost. Škotskog medvjedića, odgovorim ja, a on kaže, kod mene je u autu, uzet ću ga kod sebe da se Gili ima s čime igrati kad dođe, a ja se uspravim, ali Gili ne može spavati bez njega, kako to misliš da ga možeš samo uzeti, pa ne možeš samo tako razbiti obitelj na komadiće. Ma, je li, procijedi on kroz podsmijeh, što mi ne kažeš, tebi se čini da nije dopušteno razbiti obitelj medvjeda, a dopušteno je razbiti obitelj ljudi? Da ti se nije nešto malo pobrkalo u glavi i da možda nije suprotno? Možda je i tvoje srce igračka baš kao njihovo, dođi, dođi ovamo, priđe on bliže, usne su mu širom rastvorene, kapci mu prekrivaju oči, ruke su mu ispružene kao u slijepca, rastvara dekolte na mojoj košulji, dođi da jednom zauvijek provjerimo što ti to tamo imaš, običnu igračku u obliku srca koja se pokvarila, a ja posrnem i padnem od njegove težine na krevet pun medvjedića na kojem nema mjesta ni za malog dječaka,

B 16 A


njegove me ruke štipaju za dojku kao da je pokušavaju otkinuti od tijela, glas mu je promukao, ja ću popraviti tvoj kvar, vidjet ćeš ti još, promijenit ću to tvoje pokvareno srce i staviti ti novo, i onda ćeš me voljeti, voljet ćeš me kao i prije. Kad sam bila djevojčica, nisam imala muža. Sama sam spavala na uskom krevetu i budila se sama. Pred mojim očima nebo je mijenjalo boju, gasilo svojim plavim svjetlom vatru svitanja koja je plamtjela među plahtama, i kad sam išla u školu, nisam imala muža, i kad sam se vraćala iz škole, nisam imala muža, i kad sam pisala zadaće na radnom stolu od šperploče, nisam imala muža, i kad sam lijegala na krevet pored prozora i promatrala mjesec, nisam imala muža, nebo je pružalo prema meni svoje crne dlakave ruke kao neki divovski jednooki stvor iz pretpovijesti čije se oko otvara i zatvara, i kao veliki svećenici koji su bosonogi stajali na litici promatrajući izlazak sunca, tako sam i ja molila da se pojavi i njegovo drugo oko jer tek onda, znala sam, na mene će sići san kao nebeska mana, a ni onda nisam imala muža. Moja kosa upija gorki muški znoj i izdajničkom neobazrivošću isparava njegovim mirisom, njegova se ramena uz uzdah obruše na moje nadlaktice, ruke mu se bore s mojom bolnom dojkom, daj mi, stenje on, daj mi da ti popravim srce, tamna zavjesa prospe prohladno svjetlo na sunčeve zrake kao nagovještaj onoga što slijedi, i zurim u zid s kojeg me gledaju Gilijeve sjetne oči boje jesenjeg lišća na fotografiji s posljednjeg rođendana, prate sve što činimo, i čini se kao da to nije fotografija uslikana tek prije nekoliko tjedana, već neka slika mladića iz budućnosti koji će on tek postati, ogorčenog, suzdržanog, dugačke niti bolno se razvlače od mojih do njegovih očiju, niti iščupane iz mog tijela, i zatvaram oči osjećajući Amnonove hrapave ruke na licu, stišću mi obraze, opipavaju mi vrat, štipaju mi trbuh, kao da ispod kože traže odluku koju sam mu tresnula o lice prije nekoliko mjeseci i koju još uvijek ne može probaviti, odluku da ga ostavim, i sad je pokušavaju izvući iz mog tijela kao što se vadi trn, i više se ne pokušavam iskoprcati jer mi je tijelo zgnječeno od njegove težine kao štruca kruha na dnu sanduka, i nije to samo težina njegova tijela, već težina čitavog našeg zajedničkog života, dan za danom, godina za godinom, odonda kad sam ga prvi put vidjela u Tel Jizraelu pa sve do ovog jutra u Jeruzalemu, težina ljubavi i nesuglasica, neprijateljstva i praštanja,

B 17 A


privlačnosti i gnušanja, težina djeteta koje nam se rodilo i težina djece koja se nisu rodila. Ramena su mu glatka i vlažna, dah mu gori, lice mu poprima tamnoljubičastu boju patlidžana, istu onu zabrinjavajuću boju koju je imao Gili u trenutku rođenja, i eto, sad ja ležim na leđima u porođajnim mukama izokrenutih trudova dok odrasla i snažna beba pokušava prodrijeti u moje tijelo, neželjena beba na čije sam prisustvo osuđena, postoji li uopće neka riječ, pogled ili kretnja koja bi ga maknula s mene, prouzročila da se to grubo, masivno tijelo makne s dječjeg kreveta punog medvjedića, čini se kao da Bog još nije izmislio riječ i možda je i dobro tako jer sjećanje na današnje jutro najhranjivija je zaliha koju ću ponijeti u svoj novi život i, što me više bude odbijalo, što više budem razočarana, više ću biti zaštićena od kajanja, čežnje jer ne promatram ga sad kao stranca, njegove grimase koje se mijenjaju kao nebo, nije to šok zbog toga što mi je stran, već zbog bliskosti jer ovo se jutro ne razlikuje previše od svih ostalih jutara našeg zajedničkog života i, mada me još nikada nije uzeo na silu, jasno vidim kako sam nepomično ležala pod njim i prošle jeseni, razmišljajući ushićeno i sa strahopoštovanjem o onim jutrima kad nisam imala muža. Oči krpene lavice nepomično zure u mene dok čvrsto stišćem usnice, neću ti dati čak ni svoj glas, čini mi se da se u moja leđa zabija oštro kamenje baš kao i onda, za vrijeme naših prvih noći na arheološkim iskopinama, danju smo kopali pod zemljom, a noću pod kožom, njegove su svijetle oči isijavale svjetlo ponad mene, prosipale po meni svu svjetlost koju su skupile tijekom dugog vrućeg dana, s njega se dizao miris prvobitne prašine, njegove ruke koje su pažljivo razvrstavale skrhanu grnčariju lutale su mojim tijelom kao da su pokušavale odgonetnuti u njega urezani natpis, slovo po slovo, i ja sam mislila na sidonsku kraljicu koja je ondje bila prije mene, kao da nas je jedva dijelila jedna generacija, kako je ona očiju obrubljenih crnim kajalom, podignute kose gledala kroz prozor neprijatelja koji se približavao, kako su je izdali njezini eunusi i oborili na pod, zidovi palače bili su obliveni njezinom krvlju. Njihovo stradanje naša je sreća, govorio je on, jer je njihovo naselje uništeno nedugo nakon što je izgrađeno i nikada se nije oporavilo, baš zbog toga što je bilo tako kratkog vijeka ima ogromnu važnost, a ja sam ga držala za ruku, tijekom dugih dana

B 18 A


bili smo stranci, a u kratkim noćima potomci kraljeva koji koračaju ruševinama palača, ponovo oživljavajući kratko zlatno doba tog kraljevstva, i nakon završetka sezone iskapanja nisam mislila da ću ga ikad više vidjeti, mislila sam da će iz mog života izaći krišom baš kako je ušao u njega, ostavljajući za sobom sjaj zagonetne prošlosti, ali on je upro u mene prstom trenutak prije no što sam ušla u isti autobus i rekao, smrtno ozbiljno kao vojskovođa koji bira svoje vojnike, ti ideš sa mnom. Izgleda da se meni tako zbunjujuća slika sad ukazala i pred njegovim očima, samo što njega ispunjava gnjevom, tko si ti uopće pa me se usuđuješ ostaviti, bez mene si bila nitko i ništa, samo bijedna dobrovoljka u iskapanju, ja sam ti sredio karijeru, a ti mi ovako vraćaš, znaj da će sad sve to završiti, kako sam te sagradio, tako ću te i razrušiti, i onda odjednom, kao posljednji udar kletve, trzne se nada mnom i povrati po brežuljku mog trbuha bijelu ljepljivu tekućinu pa smjesta zagnjuri lice u krzno lavice ispružene pored mene kao da je zadobio udarac u glavu, i teško dišući zavapi bez trenutka olakšanja, Ela, oprosti mi, ne znam što mi je došlo, potpuno me raskomadala bol, probajmo još jednom, znam da ti nije lako sa mnom, ali ja te volim, nemoj misliti da je lako naći ljubav, na ulici nema puno ljubavi, a u našoj kući ima, nemoj to podcjenjivati, Ela, odgovori mi, dodiruje mi lice, prsti su mu na mojim usnama kao da pokušavaju iz njih izvući prave riječi, nemoj plakati, moli me, žao mi je što sam ovako navalio na tebe, to se više neće dogoditi, samo nam daj još jednu priliku, Gili je još jako malen, a ti mu već želiš uništiti život, a ja šutim, sjećanje na te dane zatrpava me odozgo kao odron, guši me zapusima prašine, to je nezamislivo vrijedna prašina jer su se u njoj zamrzli neokaljani mesijanski podaci koji tisućama godina čekaju da ih se odgonetne. Gotovo zatvorenih očiju gledam njegovo zavaravajuće lice, na tre­ nutak prevladava njegova ljepota, na trenutak ružnoća, kako se samo promijenio odonda, uski Gilijev krevet priljubio nas je jedno uz drugo i ja kažem bez glasa, kunem se, kunem samoj sebi da me više nikada nećeš dotaknuti ni malim prstom, i izneneđujuće lako ustanem s kreveta gurnuvši sa sebe njegovo tijelo koje je postalo meko i prozračno kao da se i sam pretvorio u plišanu životinju ispunjenu spužvom. Glava mu je i dalje zarinuta u lavičinu šiju, leđa mu se tresu iznad medvjedića

B 19 A


čije krzno upija njegov miris koji će noću pratiti Gilijev san, a danju njegove igre, što ti želiš od mene, stenje on, pa nisam ja baš tako užasan, ponekad sam mrzovoljan pa što onda, što se s tobom događa, ja nemam pojma što se s tobom događa, a ja ga požurujem, hajde već jednom ustani, ja od tebe više ništa ne želim i neću ti više objašnjavati što se sa mnom događa, je li ti uopće jasno što si sada učinio? Da je i postojala nekakva šansa da ponovo budemo zajedno, ti si je sada uništio do temelja, možeš za to kriviti samo sebe. Ravnodušno gledam kako se polako uspravlja, umotava prsa u izgužvanu košulju, gnjevno navlači traperice na bedra, lice mu je tmurno, vilica mu je uvrijeđeno isturena, i čini se kao da se pored njega oblači neka žena koja je bila s njim, povrijeđena je, ogorčena, razočarana, i zapravo je sama mogućnost da se odvojim i od njega i od nje predivna i opojna kao natprirodna pojava. Žao mi je što sam to učinio, kaže on, plamen njegova glasa postaje sve jači, no to što si ti učinila puno je strašnije i nemaš pojma kako ćeš zažaliti zbog toga, igraš se vatrom, Ela, odjednom si ludo samouvjerena i igraš se vatrom, bit će ti još itekako žao, a ja procijedim, sačuvaj svoje prijetnje za sebe, samo ovdje ostavi ključ, i on izvadi ključ iz džepa, zamahne njime pred mojim licem kao što se sočna kost pokazuje psu, to je ono što sada želiš? To je sve što želiš od mene? Onda nek ti bude jasno da to nećeš dobiti, ovaj je stan moj i, ako me ne želiš vidjeti u njemu, onda se ti makni iz njega, i on smjesta krene prema vratima, otvara ih ozlojeđeno i za sobom žustro okrene ključ u bravi triput, kao da za sobom ostavlja prazan stan.

B 20 A


B 445 A


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Tamara Novak Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Tetra Images/Corbis Godina izdanja 2012., veljača (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-350-1 Svjetski bestseleri, knjiga 44 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

B 444 A


B 445 A


B 446 A


Kasna obitelj  

Ela Miler naizgled ima sve: uspješnu karijeru, krasna sina i ugledna supruga. Bilo kako bilo, nakon povratka s jedne konferencije arheologa,...

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you