Jutarnji mrak

Page 1

Enes Kišević

Jutarnji mrak Jutarnji mrak Izabrane pjesme

1


2


Enes Kišević

Jutarnji mrak Izabrane pjesme

Fraktura 3


© Enes Kišević i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-802-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 944883

4


Čim otvoriš oči otvorio si knjigu zemlje i neba.

5


6


Biti mi daj

Oduvijek sam volio mjesečinu. U njoj sve se stvari čine u isto vrijeme da jesu i kao da nisu. I sebi sam tako izgledam: da jesam i kao da nisam. I kad mislim da jesam, skoro da želim da nisam. Jer – jao! – ja koji jesam više sam onaj koji nisam. I moglo bi biti da k Bogu dođem kao da jesam, a on će mi reći da nisam. A tada – bolje bi bilo da me nije bilo. 7


A kada mislim da nisam, bude mi žao, jer volim da jesam. O kako je dobro: biti! To možda i ne znam pravo, već samo slutim kako je dobro: Biti! Jer – i ovo malo što jesam dok nisam, kako je lijepo biti. O ti koji jesi i nikada nisi! O daj mi, Dobri, biti mi daj! Da jesam i samo jesam! Vječno i zauvijek jesam – u tebi! O ti koji jesi: Biti mi daj! (fra Bonaventura Duda, 1963.)

8


?

Što je život? Srce čuti? A smrt što je? Spas od smrti?

9


Samome sebi

Ne govori nikad o onom što oči tvoje ne vide. Nemoj da tvoje se oči rođenih usta stide.

10


Čovjek gleda u vodu

Ili prijeđi rijeku, ili teci rijekom. Ne možeš biti i rijeka i obala. Čovjek gleda u vodu.

11


I kamenu je lakše

Biti samo da bi bio? Bitisati? U ništavost? I kamenu je lakše živjet kad je kuća, grob, il’ most…

12


Zapis o mostu

Svaki tvoj prelazak rijeke neće biti uzaludan ako tvoje misli i rijeÄ?i pri svakom koraku, poput ovoga mosta, nastave sluĹžiti ljudima.

13


Sanski most sestri Vahidi

Ljudi grade mostove. Mostovi izgrađuju ljude. Svaki je most u svojoj biti dobronamjeran. Mostu je jedini naum služiti ljudima. Nositi ih na svojim leđima bez obzira da li ti ljudi preko mosta brašno ili tenkove prevoze. Svaki je most u svojoj biti bezazlen. On čak ne sumnja ni u rijeku u kojoj se ogleda i koja ga svakog časa može odnijeti. Most ne može ići dalje od obala, a meni, koji ga prelazim, ma što ljudi iza mojih leđa

14


govorili, i dalje valja misao mosta nastavljati. Jer most ide samo do obala, a ljudi, poput rijeke, idu preko obala. Sana je vodeni most što se na oba svijeta propinje – zeleni vodeni most što vidljivo s nevidljivim spaja, što ušće s izvorom svojim povezuje. Ljudima je zemlja obala, a Sani je obala nebo. Most na Sani vjenčani je prsten od kamena i sna. Na mostu je grad koji ime nosi po mostu i rijeci. Grad se ogleda u Sani, a Sana na licima Sanjana.

15


Samo građani koji su dorasli imenu svojega grada, dobro znaju da su najčvršći i najtrajniji oni mostovi čiji su temelji duboko ukopani u srcima ljudi. Takvim mostovima ni ratovi ni poplave ne mogu ništa. Takvim ljudima most je tek njihova sjena. Ljudi grade mostove. Mostovi izgrađuju ljude. Samo na izvoru obala obalu dodirne.

16


Svjetlo jutarnjeg mraka

1. Svako umnožavanje utječe na psihologiju onih za koje se provodi. Recepcija nekog čina ovisi i o načinu medijskih posredovanja, odnosno stereotipu u koji se ulazi nakon prolaska kroz stroj za umnožavanje. Da je tomu tako, najbolje pokazuje primjer pjesnika Enesa Kiševića. Riječ je o autoru koji je zarana stekao popularnost u bivšoj Jugoslaviji. Vrstan govornik stihova najvećih pjesnika svijeta, glumac, visok i naočit muškarac, brzo je osvojio ono što je najmanje važno – medijsku slavu. Nije bilo mjesta na kojemu nije govorio tuđe, a poslije i svoje stihove. Nije bilo medija koji se nije otimao za njegovu fotografiju, izjavu, pjesmu. No taj medijski sklop interesa i odgovor u obliku pjesama koje su odgovarale ukusu širega kruga publike stvorili su stereotip iz kojega se nije moglo van. Kritika je Kiševićevu poeziju proglasila estradnom

279


ili ju je prešućivala*, a sveprisutnost u medijima imala je svoju cijenu…**

Protiv takvog pristupa pisao je Ervin Jahić u tekstu “Abecedarij nježnosti ili poetske posvete čovjekoljublju i Bogoljublju”: “Valjda bi samo književna sociologija mogla objasniti raskorak, procijep, rupu između višekratno potvrđivanog, visokog kulturno-javnog statusa pjesnika i glumca Enesa Kiševića i prilično škrte, izrečene sa zadrškom i kroza zube, književnokritičke valorizacije njegove poetske imovine. Oznaka kako mu je pjesništvo posve u vlasti estradno-recitativne geste bila je koliko legitimna kritička naljepnica/zastavica jednog tipa pjesničke mašte, toliko i vrijednosni uteg u onih koji su se poduhvatali hijerarhiziranja i opisa suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Lake stihovne ‘note’ osnovna su zamjerka toj pjesničkoj praksi, struji ili možda operativnom modelu. Ruku na srce, međutim, stvari stoje bitno drukčije. Zamjerati Kiševiću što je bio, i još uvijek je, pop-ikona domaće poetske riječi, što je bezmalo brendirao vlastitu poziciju koja mu je omogućila da ga šira društvena zajednica ‘na prvu’ prepoznaje kao pjesnika, što je pisao i piše razumljive, jednostavne i prohodne rečenice, poetski korektno oblikovane u stihove, koje, pritom, sam izgovara dojmljivo i zanatski suvereno – niukoliko nije više od netočne, možda i zločeste kritičarske dijagnoze.” Časopis Behar, Zagreb, 2008., elektroničko izdanje http://behar.hr/arhiv/Behar-86. pdf, pregled 18. 3. 2016. ** Sead Begović u tekstu “Sklad vokalne harmonije i posvemašnja ljubav prema svijetu” piše: “Iako se o pjesniku i dramskom piscu Enesu Kiševiću zaista mnogo pisalo te ga se također i obilno kao pjesnika za djecu i odrasle nagrađivalo, zatim prevodilo (na dvadeset jezika) i potom antologiziralo, nije primijećeno da je kao *

280


Uspostavljeni stereotip često postaje presudan za recepciju kreativnoga čina, a u slučaju Enesa Kiševića taj bi stereotip glasio otprilike ovako: onaj koji ima masu sljedbenika vjerojatno nije sposoban za ljepotu uzvišene poetske riječi pjesnika usamljenika. Onaj kojega mediji prate u stopu nikada se više neće vratiti svojoj tišini i meditativnom horizontu toliko potrebnom istinskom pjesničkom stvaranju. Popularnost ima svoju cijenu i onaj tko je želi zadržati uvijek iznova mora tu cijenu plaćati… A Enes je glumac. Scena je njegov dom…*

autor obrađen u zadnjim povijestima hrvatske književnosti Slobodana Prospera Novaka i akademika Dubravka Jelčića. To zaista začuđuje jer je riječ o književnim povjesničarima koji dokazano poštuju dvosmjerni književni put i angažman na relaciji Zagreb – Sarajevo. Shvatit ćemo to kao određeni nemar i nepravdu spram pjesnika koji je već sedamdesetih godina u Hrvatskoj zadobio izuzetnu reputaciju u javnosti i status kultnog pjesnika.” Časopis Behar, Zagreb, 2008., elektroničko izdanje http://behar.hr/arhiv/ Behar-86.pdf, pregled 18. 3. 2016. * O obratu o kojem je ovdje riječ svjedoči i Vojislav Vujanović u neobjavljenom tekstu “Iza naličja: biće glumca u domovini pjesme”, gdje se među ostalim kaže: “Ovakvih pojava nismo imali. A ako ih je i bilo, manifestirali su se u svojoj pojedinačnosti i, uglavnom je ulica duhovnih kretanja bila jednosmjerna: glumac se oglašavao kao pjesnik. Ovdje su stvari bitno drugačije: pjesnik

281


Ali Kišević je išao dalje. Iskra poetskoga tjerala ga je onkraj popularnosti, u područja gdje obitavaju dublja pitanja istinskog življenja, pitanja smisla postojanja, vjere, molitve, Svevišnjega… O dosadašnjoj kritičkoj recepciji poezije Enesa Kiševića u ovom pogovoru želimo istaknuti dvije stvari. Prvo, da je riječ o medijskoj nepismenosti kritičara, koji iz svoje medijske izoliranosti, a ponekad i iz straha od medija nisu ispravno valorizirali interes širega kruga publike. I drugo, da ih logika stereotipnog pristupa tjera da Kiševića uporno i za sva vremena smještaju u ladicu iz koje se teško izlazi. Ništa kao Jutarnji mrak, zbirka u kojoj je dio već objavljenih, ali i najveći dio neobjavljenih pjesama, ne pokazuje koliko griješe i koliku kreativnu snagu nadilaženja stereotipa i medijskih zakona ima pjesnik kojega su nazivali estradnim.

– glumac je razbudio glumca – pjesnika, glumac ostaje u svome aktivističkom zóru, pjesma je rastvorila svoje anđeoske grudi da bi glumčev aktivizam rastvorila u svoj fluidni tok. Pjesma, dakle, nije o glumcu, glumac se preselio u pjesmu i tamo prepoznao istinsko svoje biće, kojega i nije bio svjestan u dovoljnoj mjeri sve dok nije postao pjesma. Pjesma je supstanca glumačkog bića, njegov supstancijalitet je postao biće pjesme.”

282


2. Friedrich Nietzsche sa svojom se tezom o smrti Boga pojavio u doba prvih razočaranja u ljudski razum i ideju napretka. Svijet više nije bio u milosti onoga koji je tom svijetu davao smisao. Smrt Boga na svojevrstan je način bila opomena čovjeku da svijet koji gradi može izgledati i sjajniji, i veći, i ljepši, i dotjeraniji, itd., ali da u njemu više neće biti mjesta za univerzalne vrijednosti, a jedna od tih univerzalnih vrijednosti oko kojih su se dvije tisuće godina organizirale države, narodi i nacije, vjere, religije, moral i običajnost, pa i filozofijska i književna misao – bila je ideja Boga. Nietzsche dakle nije rekao ništa protiv Boga. On je detektirao stanje ljudske civilizacije, koja je krenula putem na kojemu su glavni orijentiri bogatstvo, zarada, kapital te izrabljivanje drugoga i drugih. Ideja o smrti Boga bila je opomena svijetu da u svijetu lažnog morala, licemjerja, gramzivosti, mržnje i hijerarhija – za Boga nema mjesta. U tom, našem svijetu, pisati pozivajući se na istinu, doživljaj, iskrenost, nadahnuće značilo bi ili pripadati nekom drugom (starom) vremenu, ili baviti se svojevrsnom arheologijom ljudskih vrijednosti.

283


Poput prvih kršćana, ljudi se danas skrivaju u svojim katakombama i čekaju uskrsnuće, doba u kojemu će se moći otvoriti, procvjetati, uzletjeti, progovoriti – a da ne budu povrijeđeni, osuđeni i krivo gledani. Ali baš taj i takav svijet više no ikad treba pjesnike poput Enesa Kiševića, moderne proroke koji zemljom hodaju sa svojom nježnom i vatrenom iskrenošću, s molitvom u stihovima, s mudrošću koja osvaja. I da, u onom smislu u kojemu se očekuje da svaki novi pjesnik prati modu, Enes Kišević nije pjesnik, zbog čega i nije posebno drag književnoj kritici za modu i dizajn specijaliziranoj. No na njihovu žalost, duša je vječna baš kao i njezina pitanja. Onako kako je ovom svijetu danas potrebna radikalna kritika lažnog morala (ono što je radio Nietzsche) jednako je, a možda i više, potreban govor neposrednosti svijeta (Enesa Kiševića), koji nas vraća do jednostavnosti, mudrosti, do čovjeka kao dijela prirode. Otvorio sam Jutarnji mrak, s njim meditiram i zapisujem. Otvorio sam knjigu “zemlje i neba”, koraknuo još jednom prema iscjeliteljskoj mekoći misli/riječi Enesa Kiševića.

284


Vidim i osjećam beskrajnu radost glave u snovima među oblacima, ali i osjećaj težine koji se najavljuje. Kišević uvijek daje ono što je čitatelju blisko i poznato, no zametnuto u neki kutak i prekriveno prozom svakodnevice. Pjesnik oblikuje i biva oblikovan. Stvara i biva stvorenim. Gradi poetički ustroj logosa i određuje nam pravila bivanja u njemu. Govori govorom koji hodi stazom smisla. Zaobilazi duga objašnjenja i sporedne ulice. Bira riječi koje nisu samo riječi. Zreo je za najkraći mogući stih, poput masline svinute pod plodovima, dozrele za šutnju. Pjesnik zna da mu je koraknuti, da ga obala voli, ali da je rijeka nestrpljiva. Kišević je pjesnik koji ujedinjuje huk vode i otkucaje bila majke Zemlje. Zadaću vidi u bivanju kojim se izlazi pred sud Smisla. A tko god ondje bio sudac, cijenit će skulpturu riječi, mekoću stiha, ljepotu osjećaja, dobrotu poziva, jednostavnost poruke, snagu dobra – sve ono što je Kišević klesao s ovu ili onu stranu gramatike. Svaka je njegova riječ – most. Onaj između ljudi, nacija, vjera, između uzburkanih emocija, nezrelih individua, između tijela i duše, ovog i onoga svijeta, između realnosti i transcendencije. Nastavljanje

285


“mislimosta”, svojevrsne misije mosta, jedini je zadatak dostojan oltara Smisla, zadatak vrijedan divljenja i pjesnikovanja. Kišević ga je slijedio u početku slutnjom, jedno vrijeme klesanjem, a u vrijeme Jutarnjega mraka nježnošću i mudrošću. Trajno je samo ono što se u srcu ugnijezdilo, tvrdi pjesnik i dodaje kako su upravo zato najčvršći oni mostovi čiji su temelji u našim srcima.

3. Traganje za smislom, put do iskona, putovanje kojim se može vratiti na istinu početka, sve je to za Kiševića sadržano u igri koju priroda nudi svakodnevno. “Svaki plod samo je skupljen miris cvijeta”, kaže pjesnik upozoravajući nas da smo u svakom trenutku dio tog beskraja, da postojimo između točaka koje su samo naizgled odijeljene: starac je dijete; sjetva je već žetva; misao je tren u kojemu se sabiru stoljeća… Pjesnikova je misao poput djeteta u majčinu krilu: sigurna, premda bez osviještenosti/znanja; snena, premda zaigrana i oživljena; poput pčele koja sa svojim družicama leti prema “svjetlu srca”.

286


Naš zadatak nije dakle čitati pjesme, nego čitati zrelost poruka prirode same, čitati krajeve procesa koji su novi počeci. Pjesnik je tu da nam skrene pozornost da jedinu pravu, veliku, veličanstvenu pjesmu pjeva priroda sama. U stisnutu ruku ništa ne stane. Otvorenost je poput cvijeta koji upija ljepotu sunca. Pjesnik načela tu umnu tvorevinu pripisuje cvijetu… Traganje za smislom, put kojim kroči istinski čovjek put je pronošenja svjetlosti, samoproizvedene i samoodržavane. Svjetlost je i orijentir, i cilj, i staza, i korektiv… Kišević otkriva magiju svijeta. Ona je u sjećanju na nebo u očima djetinjim, u bliskosti koja je grijala dječje godine, u istinitosti čina koji se još nije uzdigao do riječi, uz bogatstvo ploda koje se nudi bez posrednika, uz osjećaj da je svijet složen tako da u njemu nitko ne bi trebao biti “siroče”. Magija otkriva istinsku umjetnost koja pripada Univerzumu, svemiru, koja nadilazi naše riječi i “šuplju liru”. Magija duše prolazi kroz naše tijelo i na trenutke zadrhti. Sve je ostalo neuhvatljivo veliko i nedokučivo. Dajući imena stvarima, ma koliko one bile lijepe,

287


mi ponavljamo. Sudionici smo vječnog ponavljanja istoga, iz kojega postoji samo jedan izlaz. To je imperativ ljudskoga postojanja: čovjeku je biti ono što je biti dužan, jer… “Što ti vrijedi lice i od sijeda sjaja / kad je bez ljepote i bez osjećaja?” Bez ljepote i dobra nema ni istine. Ostaje gola volja za moći, koju čak ni lijepi snovi ne pohode. Lažni mir, hladnoća i praznina osvajaju tada ljudsku dušu. Sve postaje plastikom. Ako nije jezik pjesnika, emocije, dobra i istine, kakav može biti jezik komuniciranja ljudskoga? Kišević vrišti nad prazninom komunikacije na koju smo uglavnom svi manje-više osuđeni; prosvjeduje protiv igranja šaha riječima, protiv nadmetanja rečenicama i nametanja moći od najglasnijih i najpraznijih. A dublja je istina, sugerira, da licemjer čak ni disati ne zna. Smetaju mu maska i prazne izgovorene riječi. Onaj drugi osuđen je na sumnju, na ljepotu “praha s krila leptira”, na ton koji ne može pobjeći od samopropitivanja. Svako meditativno stanje, a pjesnik ga traži, pronalazi i bilježi, proizlazi iz glazbe usidrene u tišini

288


prirode. Nema misli tamo gdje se rađa suglasje duše s prirodom, skladoglasje osjećaja i glazbe vjetra, osjećaj da smo identični onome što je izvan nas. U takvom i tako doživljenom svijetu sila je nešto strano. Jednostavno da jednostavnije ne može, pjesnik nas retorički pita jesmo li vidjeli slavuja koji pjeva nekoj sili. U tom pitanju kao da je sva uljuđenost jednog mogućeg svijeta, života u kojemu bi mjerilo bila smislenost poetičkog ustroja logosa. Jedan od najsnažnijih Kiševićevih stihova sadržava vječnu poruku navijačima vjere, licemjernim sljedbenicima religijskih hijerarhija, vlasnicima licencije za posredovanje prema Svevišnjem. Kišević kaže: “Ne može se Boga ograničit vjerom, nit ljude imenom, niti misli perom.” Koliko nemoći u dva stiha! Koliko snage za dušu otvorenu za razumijevanje drugoga! Kišević brani Boga od njegovih vjerskih sljedbenika, čovjeka čuva od njegova imena, a misli od onoga što je tehničkom napravom zabilježeno. U vječnom pretapanju života i smrti samo smo dio glazbe koja traje, u kojoj na trenutak sudjelujemo, koju prepoznamo ili ne prepoznamo.

289


Kišević misli u pretapanjima. Njegovi kadrovi gotovo da nemaju reza. Njegove poruke slažu se kao niz pretopljenih slika koje tako sugeriraju vječnost, a ne nekakav trenutačni dijalog. Onako kako pup ne nastaje prisilom iz cvijeta, tako se i Kiševićevi stihovi razvijaju jedan iz drugoga, očekivano u strukturi, a neočekivano u bojama, mirisu i smislu; “struji s plimom, s galebovim krilom”. Pjesnik pokušava dozvati u svijest osjećaj nadmoći, sile, silnike koji pozivaju u rat, grubost snage kratka daha. Paradoks logosa jest da je jedan običan crv u svojoj igri postojaniji od bilo kojeg oklopa ili bilo kojeg ratnog poklika. Ratom se samo izaziva novi rat, a crv je utjelovljenje mudrosti života u kojemu svaki stvor ima svoje mjesto i svoju ulogu. Mnoge su Kiševićeve riječi proročke. Pa i kada kaže “Ma gdje smrtnik bio, usred poprišta je”, i tada je u pravu jer svakodnevno pred vrata svih nas događaji dovode najave i/ili posljedice rata. Spirala mržnje od ljudi uvijek iznova proizvodi nove neprijatelje. Ono dječje, zaigrano, a nebesko u njima, nestaje dok ih se instrumentalizira u bojovnike,

290


ratnike za ideje koje sa životom imaju malo toga zajedničkoga. Žrtva je osuđena osuđivati. Iz osude slijedi mržnja, a mržnja proizvodi žrtve, i na jednoj i na drugoj strani. Kišević želi prekinuti spiralu zla. Njegovi stihovi ne mrze nijedan narod, ne osuđuju nijednu vjeru. Kišević poziva na univerzalnu ljepotu svijeta, na mogućnost razumijevanja ovoga što nam je dano životom. Pjesnik je mira i tolerancije, misli i molitve, mišljenja i pjevanja. Možemo reći da Enes Kišević misli pjevajući. Njegovo mišljenje podrazumijeva trud da Drugoga razumijemo, da njegove misli i njihove konzekvencije pratimo, pa tek onda eventualno ponudimo svoje. Jednom je Enes Kišević, govoreći o svojoj majci, rekao ovako: “Majka je bila čudo. Nije imala, ali je dijelila. Bila je plemenita. Kada je Ivan Pavao II. došao u Sarajevo, cijelu se noć molila da mu se nešto ne dogodi. Molila je iz srca. Iskreno. Bila je vjernica, ali nikada djecu nije uvodila u vjeru. Svakome je ostavila da sam odabere.” Enesova je majka brehtovska Majka Hrabrost, ali

291


i Majka Mudrost. Ona je svemoguća ljubav koju pjesnik ponosno pronosi svijetom, zajedno s njezinim jednostavnim, odmjerenim porukama: za nevremena okačiti treba lampu u okvir prozora (jer će kao orijentir poslužiti beskućniku); moliti se treba kad dolazi papa u nesretnu Bosnu da, nedajbože, nesreća ne bude veća; dahom je majka grijala pjesnikove promrzle dječje ruke, dahom koji ga otad upućuje na to da se u svijet daje samo ono nadahnjujuće, ono nadahnuto vlastitom šutnjom. Pomalo je provokativna pjesnikova teza koja kaže da ima nešto veće i od Boga. Intrigantna je to misao s kojom su se teolozi vjerojatno susretali, ali koja u Kiševićevim stihovima ima posebnu dimenziju: ljubav Božja (premda Božji atribut) ono je što je od Boga veće. Iz srca svojeg pjesnik se obraća izravno Svevišnjemu objašnjavajući mu da je Njegova ljubav i od Njega veća. Možda na isti način kao što je ljubav utkana u Enesovu poeziju veća od Enesa kao ljudskoga bića (onako kako je Joško Berket znao reći Arsenu i Enesu, da je važno ono što su napisali i pjevali, a ne ono što kao ljudi, smrtna i grešna bića, jesu).

292


Poput svećenika hrama riječi, ali i hrama “sudisajnosti”, Kišević objašnjava dobrom u dobrim teolozima i dobrom u dobrim filozofima, da im riječi nisu dovoljne, da im liturgije, mise, džume, znanstvene i druge hijerarhije ne znače ništa bez jednostavnosti, koja zapravo omogućuje sve. Onima koji su zarobljeni dresurom traženja uvijek nečeg boljeg, većeg, reprezentativnijeg, vrednijeg pjesnik sugerira duhovno pregnuće pronalaženja prijatelja u neprijatelju, šutnju svjetlosti i sjaj očiju. Kišević izmiruje filozofsko i teološko stihovima koji su i misaoni i vjernički, ali nisu ni misao ni vjera, ni filozofija ni teologija. Jedan je od rijetkih koji svojim stihovima, ali i svojim životom, svjedoči o potrebi za promjenom u našim odnosima prema temeljnim pojmovima vjere i mišljenja (a o književnoj kritici i teoriji književnosti da i ne govorimo). Pjesnik Enes Kišević svakodnevno nas nadahnjuje riječima koje su više od riječi i mislima koje su više od misli. Sead Alić

293


294


Enes Kišević pjesnik je i glumac rođen 1947. u Bosanskoj Krupi. Nakon gimnazije završene u Ključu dolazi u Zagreb, gdje 1971. diplomira glumu na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. Po završetku Akademije ostvaruje zapažene uloge u brojnim kazališnim predstavama, a sudjeluje i u mnogim filmovima, televizijskim serijama te radijskim i televizijskim emisijama. Sve od objavljivanja prve zbirke poezije Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled (1974.) prepoznat je ne samo po uvjerljivom i nadahnutom govorenju poezije velikih svjetskih i domaćih autora nego i po interpretiranju vlastitih stihova. Tridesetak knjiga koje su slijedile učinilo ga je jednim od najpoznatijih i najpopularnijih pjesnika u svakom dijelu bivše države, ali i izvan nje. U protekla četiri desetljeća Enes Kišević osvajao je brojne književne nagrade, a zbirke su mu prodavane u danas nedostižnim nakla­dama. U svojoj bogatoj pjesničkoj karijeri

295


suraÄ‘ivao je s najcjenjenijim slikarima i kompozi­ torima, a pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika te uvrĹĄtene u antologije.

296


Sadržaj

Biti mi daj 7 ? 9 Samome sebi 10 Čovjek gleda u vodu 11 I kamenu je lakše 12 Zapis o mostu 13 Sanski most 14 Pred partiturom mora 17 Dišu sred Tvoga djela 30 Kako je teško biti 31 Sohrab Sepehri 32 Prije molitve 33 Jutarnja molitva 34 Jutarnji mrak 42 Lampa u prozoru 43 Majka 44 Grijanje dahom 45 Prva i posljednja riječ 47 Na svaki val stani 48

297


Majka Tonka 49 Gospođa Biffel 50 Jabuka čupa 51 Jabuka 52 U cvijetu šumske jabuke 54 Korijen s krilima 56 Ipak je bolje roditi se 57 Pamćenje 59 Ne očekujem ništa od svojih pjesama 60 Najednom 61 Prepisan san 63 Krletka od riječi 65 Vidljiv trag 67 Ne znam što 69 Što sam ja sebi 70 Pjesma siromaha 72 Prahu, koji jesam 73 S časa na čas 75 Sve je u svemu 76 Odlazak 78 Poslije mene 81 Sutrašnji plan 83 AH i IH 84 Bilig 85 Slobodan od smrti 86

298


Kamen temeljac 87 Ljudi su svuda ljudi 90 Za života 91 Pjesma bitka 92 Ništa novo 94 Vino 96 Vinograd nad morem 97 More je nebu druga obala 98 Molitva lošinjskog mornara 99 Živa svjetlost 100 A more ne mora 101 Valovi 103 Valovanje 104 Povratak 105 Kap nad Senom 107 Kvak govori Bahu 108 Rijeka s onog svijeta 110 Svjetlo u vodi 111 Voda je moja mati 112 Sunce, vjetar i ti 125 Susret 129 Razodijevanje 130 Samoća 131 Prisutan kao svjetlost bez glasa 132 Valcer kiše 133

299


Iskonski nagon stvaranja 135 Nedjeljivost 136 Otvoren kavez 137 Mi 138 Moja ljubav 140 2. IX. 141 Trnci 143 Srcem dupina 144 Žena 145 Čudna žena 146 Asja 147 Puce 149 Između dva krika 150 Ali 152 Volim kad se smiješiš 153 Iz tebe čas lovac 154 Kose u vjetru 155 Prekriven samo rukama tvojim 156 Na licu moje drage 157 Mokre stope 158 Sastanak 159 Dvije riječi 160 Rađanje 161 Balerina 162 U nama su samo oči žive 163

300


Kupačica 164 Mezarje 166 U Budimpešti 168 Davna slika 170 Žeđ 172 Bol 173 Pjesnik 174 Otac 175 I ništa te kao ne boli 176 Onima koji govore u ime nas 178 Izjednačeni u bijedi 179 Naslijeđe 180 Petrova gora 181 MRŽNJ 183 Manjine 184 Pripadnost 185 Profesor povijesti 186 Lako mu nebo bilo 187 Sijeda djeca 189 Smrtna gotovost 191 Neću s vama u red 192 Svjedok 193 Biljani 195 Tomašica 196 Bosna 198

301


Mi idemo našom Bosnom 200 À votre santé et bon appétit 202 Havino preklinjanje 205 Ispovijed 209 Žene u crnom 211 Dirigenti 213 Drugi ljudi 214 Pjesnička večer 216 Ratno proljeće 218 Pred sobom 219 Takva vremena 220 Sarajevo 221 Razmjena 222 Rat na rate 223 Ne idi za svjetinom 225 Oporuka 227 Krug 229 Moje drago serce 230 Brat Franjo govori tijelu 232 Dani kruha 233 Muzejska prašina 235 Sveti Donat 238 Uskrs u Javornju 2012. 240 Bijela tama 241 i svjetlom odlazi. 241

302


Istarska zvona Prekinuta šutnja Svjetlost je Tvoja sjena Breze gavelijanske Nevidljive igračke Pismo Heleni Weigl Oko je malo, al’ u njega nebo stane Ima ljudi Svijetli trenutci

242 244 246 265 268 270 272 274 276

Svjetlo jutarnjeg mraka Sead Alić

279

O autoru

295

303


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-802-5 Biblioteka Fraktali, knjiga 17 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

304


305


306kn 149,00

www.fraktura.hr


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.