Page 1

uvod

Dragan Markovina Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.–2018.)

Jugoslavija u Hrvatskoj

(1918. — 2018.) — od euforije do tabua

1


2

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj


uvod

3

Dragan Markovina

Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.–2018.) Od euforije do tabua

Fraktura


4

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

© Dragan Markovina i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-011-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1011208


uvod

5

Sadržaj Uvod 7 prvo poglavlje Heretici i jedna ideja: jugoslavenstvo uoči Jugoslavije

17

drugo poglavlje Jugoslavija kao mjesto integracije pograničnih društava

33

treće poglavlje Revolucionarna omladina

37

četvrto poglavlje Kraljevina SHS (Jugoslavija): razlozi kolapsa

49

peto poglavlje Fetišizacija Banovine Hrvatske

61

šesto poglavlje Stvaranje i razgradnja zavnohovske Hrvatske

71

sedmo poglavlje Politika dugog trajanja: nametanje kolektivne odgovornosti i egzodusi

81

osmo poglavlje Prijelomna 1948.

87


6

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

deveto poglavlje Industrijalizacija, urbanizacija, modernizacija, radnička i pop-kultura

97

deseto poglavlje Između avangarde i nacionalizma: 1968. i 1971.

107

jedanaesto poglavlje Urbana kultura i jugoslavenstvo

115

dvanaesto poglavlje Poraz ljevice u SKH

121

trinaesto poglavlje Kako se i zašto raspao zajednički narativ?

129

četrnaesto poglavlje Kolika je i kakva je krivnja SKJ? 145 petnaesto poglavlje Devedesete žive vječno

153

šesnaesto poglavlje Nacionalizam u SDP-u i neuspjeh malih lijevih partija

161

sedamnaesto poglavlje Strah desnice od Jugoslavije

173

osamnaesto poglavlje Drugi val kontrarevolucije i uloga Katoličke crkve

181

devetnaesto poglavlje Postjugoslavenstvo: Između nostalgije, jedinstvenog kulturnog prostora i političke akcije

189

Zaključak 195 O autoru

205


heretici i jedna ideja: jugoslavenstvo uoči jugoslavije

17

prvo poglavlje

Heretici i jedna ideja: jugoslavenstvo uoči Jugoslavije Unatoč današnjoj općoj ozloglašenosti jugoslavenstva i Jugoslavije u pretežnom dijelu hrvatske javnosti, koja podrazumijeva uvjerenje kako se radilo o nečem nametnutom sa strane i svakako neprijateljskom prema Hrvatskoj i Hrvatima, stvari su bile posve drugačije. Jugoslavenska ideja je u raznim varijacijama bila prisutna kod hrvatskih intelektualaca i nekoliko stoljeća prije utemeljenja zajedničke države i ne bi bilo pretjerano reći da su je u najvećoj mjeri u idejnom smislu osmislili upravo Hrvati. Iako je jasno da prije polovice 19. stoljeća nije bila razvijena svijest o nacionalnoj pripadnosti kakvom je razumijevamo danas, ovdje koristimo taj izraz jer je prikladniji današnjem kontekstu. Sva ta nastojanja mogli bismo podijeliti u dva smjera. Jedan, koji je bio vezan za pojavu Ilirskog pokreta u Banskoj Hrvatskoj i bio je u punom smislu riječi državotvorni, budući da je radio na osnivanju institucija i kodifikaciji jezika, te drugi, karakterističan za Dalmaciju, koji je bio znatno intuitivniji, svodio se na ideje i nije težio osnivanju institucija. Zbog te ključne razlike ideja jugoslavenstva znatno duže je preživjela u Dalmaciji, dok je u sjevernoj Hrvatskoj i u Zagrebu jedan državotvorni narativ jednostavno


18

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

zamijenjen drugim. Za razumijevanje razlike među njima, možda je najbolje poslužiti se usporedbom između Ilirske akademije, literarnog udruženja osnovanog u Splitu 1703. godine i Ilirskih provincija, prve jugoslavenske države osnovane 1809. od strane imperijalne francuske vlasti, odnosno samog Napoleona. Dok je splitska akademija nastala po uzoru na nešto stariju rimsku Arkadiju i predstavljala je preteču dalmatinskog prosvjetiteljskog pokreta, s temeljnom nakanom afirmacije slavenskog jezika, od strane uglednih Splićana Jerolima Kavanjina, Stjepana Cosmija i Ardelija Della Belle, Ilirske provincije predstavljale su dio Napoleonovog imperijalnog projekta, koji je već patentirao na primjeru Italije. Što, naravno, ne znači da se u oba slučaja nije oslonio na već postojeću idejnu podlogu i aktivne reformističke intelektualce koji su, s jedne strane, dijelili privrženost idejama prosvjetiteljstva, a s druge osjećali neku vrstu potrebe za nacionalnim ujedinjenjem. Na taj način je – paradoksalno – nastala situacija da je jedna imperijalna sila, zahvaljujući svim kontradiktornostima koje je nosila u sebi, a odnosile su se na istovremeno konzumiranje imperijalne logike i izvoz ideja Francuske revolucije, zapravo djelovala emancipacijski i utemeljiteljski na nacionalne pokrete za ujedinjenjem Italije i jugoslavenskih naroda. Iako se danas tako ne čini, u to vrijeme nije bilo bitnije razlike između tih težnji, niti je osjećaj zajedničke talijanske pripadnosti bio išta prisutniji od onoga jugoslavenske. Nimalo slučajno, to je na koncu ostavilo fatalne posljedice po operativno jedinstvo prve Jugo­slavije, a djelomično i druge, zbog teškog mirenja srpskog naci­onalizma s činjenicom da ne može u Jugoslaviji odigrati ulogu Pijemonta. Međutim, koliko god ova logika podgrijavala no­vovjeke nacionalističke teorije o Jugoslaviji kao


heretici i jedna ideja: jugoslavenstvo uoči jugoslavije

19

imperijalnoj tvorevini, ona ne vrijedi u slučaju stvaranja ni jedne od dviju zajedničkih jugoslavenskih država. Prva je nastala unatoč željama imperijalnih sila, preciznije govoreći unatoč zadršci Velike Britanije i Francuske, zbog obećanja koja su u Londonskom ugovoru dale Italiji, a druga je bila ispunjena sadržajem koje one svakako, barem kad je o onim zapadnima riječ, nisu odobravale. No u ovom poglavlju nas zanimaju višestoljetna protojugoslavenska nastojanja, bez kojih ćemo teško razumjeti različite polazišne osnove tadašnjih zagovaratelja ujedinjenja. Upravo su te različite polazišne osnove, a samim tim i posve drugačija očekivanja od zajedničke države, umnogome usmjerili dezintegrirajuće procese, na što je možda najpreciznije upozorila Latinka Perović u svojoj knjizi Dominantna i neželjena elita. Pišući o prvoj velikoj intelektualnoj polemici socijalističke Jugoslavije, onoj između Dušana Pirjevca i Dobrice Ćosića, Latinka je zaključila sljedeće: “Esencijalna protivrečnost jugoslavenske države sadržana je u njezinoj različitoj percepciji. Ona je karakterisala i prvu i drugu Jugoslaviju. Ne može se, dakle, reći da se ova protivrečnost nije dala identifikovati zato što ju je politički sistem ukrotio i sprečio da se ona manifestuje. Pitanje je samo gde se i kako ona manifestovala. To, svakako, nije bilo moguće među političkim elitama koje je vezivalo ideološko jedinstvo. Intelektualne elite bile su te koje su artikulisale različite nacionalne interese. Stoga, istraživanje intelektualnih elita, njihovog socijalnog porekla i njihovih ideja o naciji, državi i društvu postaje vrlo važno za razumevanje ishoda jugoslavenske države. Intelektualne i političke elite nisu se u istoj meri podudarale u svim narodima bivše Jugoslavije. U svakom od njih postojao je, međutim, prećutni konsenzus u percepciji Jugoslavije: kao centralizirane i unitarne


20

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

ili kao savezne višenacionalne države”.1 Ono na što je Latinka Perović zapravo željela ukazati, ističući ovu polemiku kao bitnu za razumijevanje različitih očekivanja od Jugoslavije, jest činjenica da su i Pirjevec i Ćosić bili aktivni članovi komunističkog pokreta. Drugim riječima, da su se različiti doživljaji Jugoslavije toliko ukorijenili, da ih niti pripadnost istom političkom pokretu nije mogla dovesti u istu ravan. No vratimo se sada na razdoblja prije Jugoslavije. Ima neke simbolike u tome da je francuska imperijalna vlast, koja je predstavljala čudnu kombinaciju imperijalnih – suštinski nacionalističkih – nastojanja i širenja emancipacijskih ideja proizašlih iz Revolucije, stvorila prvu južnoslavensku državu. Napoleonova Francuska je utoliko, na stanovit način, bila preteča slične po­ litike SSSR-a prema zemljama istočne Europe, koja je ostavila znatno pogubnije posljedice, prvenstveno po lijeve ideje, za razliku od kratkotrajne Napoleonove ekspanzije. Ovdje je pak puno bitnije to što je zbog izrazito antiklerikalnog i emancipacijskog karaktera francuske uprave, ona momentalno dobila snažnog protivnika u Katoličkoj crkvi. To je imalo posebno brutalne posljedice u Dalmaciji, u vidu masakriranja frankofila i posljednjeg zapovjednika Dalmatinske legije Jurja Matutinovića u Splitu te francuskog konzula Bortolettija Zulattija u Šibeniku. Obojicu je ubila strahom potaknuta svjetina, u režiji reakcionarnih fra­ njevaca. Matutinovićev najveći grijeh sastojao se u tome što je pokušao uvesti demokratsku profrancusku mletačku vlast u Dal­maciju. Iako ovo može izgledati čudno, budući da je Napoleon

Perović, Latinka. Dominantna i neželjena elita: Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek). Beograd, 2015., str. 69.

1


heretici i jedna ideja: jugoslavenstvo uoči jugoslavije

21

dokinuo Mletačku Republiku kao anakronu tvorevinu, činjenica je da značajan dio mletačkog demokratski orijentiranog gra­ đanstva, kao i dio jednako frankofilski orijentiranog plemstva, pozdravio revolucionarnu francusku vlast, radujući se idejama revolucije koje je sa sobom donijela. Iz svega toga možemo zaključiti nekoliko stvari. Napose da je prva južnoslavenska država, s ozbiljnim javnim aparatom iza sebe, nastala na emancipacijskim i sekularnim temeljima, zbog čega je od početka stekla velikog neprijatelja u Katoličkoj crkvi. Slijedom toga, crkva je praktično sve od tada do danas s izrazitim neprijateljstvom gledala prema bilo kakvom jugoslavenskom povezivanju, o čemu je ponajbolje dokumentirane zapise ostavio Viktor Novak u svojoj od strane crkve proskribiranoj knjizi, Magnum crimen – pola vijeka kleri­ kalizma u Hrvatskoj. Ovo je posebno zanimljivo, budući da je u kasnijim fazama razvoja jugoslavenske ideje, crkva bila sklona nekakvom kompromisu oko hrvatsko-slovenskog zajedništva, u kojem bi katolicizam i dalje predstavljao državnu religiju, ali joj kod Ilirskih pokrajina njihov sadržaj nije odgovarao. Drugim riječima, u pojednostavljenom gledanju Katoličke crkve u Hrvatskoj, Jugoslavija je značila sekularnost i manjinsku poziciju, pa je samim tim predstavljala problem. S druge pak strane, ogromna većina hrvatske inteligencije je, na ovaj ili onaj način, radila u smjeru stvaranja jugoslavenske države, što je bio jedan od razloga trajne antagonizacije između nje i crkve. Ne začuđuje stoga da je klerikalizam imao neprijatelje među praktično svim hrvatskim nacionalnim ideolozima, na čelu s Radićem i Starčevićem, uspjevši tek privremeno zadobiti dominantnu poziciju u Pavelićevoj zločinačkoj državi i potom trajnu i nedodirljivu za vrijeme tuđmanizma. U svim ovim razmatranjima malo kad se ozbiljno problema-


22

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

tizirala činjenica da ni u jednoj od dvije Jugoslavije Ilirske Provincije nisu uzete kao relevantna preteča zajedničke države. Promatramo li stvari iz hrvatskog ugla, tome je razlog činjenica što je ideološka priča o ilirstvu dolazila iz dva posve nepovezana izvora. Jedan je onaj dalmatinsko-dubrovački, koji je znatno stariji i duže prisutan, a drugi zagrebačko-panonski koji je doveo do Ilirskog pokreta prvih desetljeća 19. stoljeća. Ovaj potonji je na koncu odnio pobjedu pri stvaranju društvenih i institucionalnih pretpostavki za stvaranje Prve Jugoslavije, dok je drugi ostao zauvijek autsajderski. No, neovisno o tome, zbog svoje višestoljetne prisutnosti, dalmatinsko-dubrovački je utjecao na to da je ideja jugoslavenstva ostala puno dublje i trajnije ukorijenjena u Dalmaciji, nego igdje drugdje na prostoru Hrvatske. Zbog čega je, nimalo slučajno, upravo Dalmacija pretrpjela najsnažniji ideološki udar Tuđmanovog režima. Taj udar imao je nekoliko pravaca. Jedan se odnosio na njegove neskriveno huškačke govore protiv novina Feral Tribune, Splita i Dalmacije, koja je po njemu bila središte hrvatske srednjovjekovne države, ali i autonomaštva, orjunaštva pa i četništva, s kojima se navodno nije do kraja obračunalo. Drugi pravac odnosio se na županijski ustroj zemlje i komadanje povijesnih regija, s naglaskom na Dalmaciju, dok je treći išao za svjesnim negiranjem čak i samog imena te regije, uz pokušaj nametanja izraza “južna Hrvatska”. Od svega je pak najstrašniji bio brutalan podzemni, a kasnije i sudski obračun s Dalmatinskom akcijom, regionalnom strankom lijevog usmjerenja, koja je rasturena na takozvanom “bombaškom procesu”. Kao što vidimo, Tuđmanov obračun s Dalmacijom bio je motiviran njegovom iskonskom nesigurnošću u lojalnost te regije ideji nacionalističko-klerikalnog hrvatstva, posebice u svjetlu


heretici i jedna ideja: jugoslavenstvo uoči jugoslavije

23

po­vijesnih tradicija te nelojalnosti. On je tu u istu nišu smjestio autonomaštvo, orjunaštvo, komunizam i četništvo, što je pred­ stav­ljalo najstrašniju etiketu koja se nekome mogla zalijepiti, a preživjela je do danas, bez ikakvog stvarnog razumijevanja navedenih pojmova i njihove međusobne sukobljenosti kroz povijest. Tuđman je tu povijesnu sukobljenost, primjerice integralnog jugoslavenstva i autonomaštva, ili tog tipa jugoslavenstva i komunističke ideje, svjesno prešutio, ponajprije iz razloga što je dobar dio ljudi hrvatskog porijekla, nakon konačnog poraza izvornog slavensko-dalmatskog autonomaštva i pretvaranja te ideje u otvoreno talijanaštvo, izabrao jugoslavensku ideju kao onu koja se uklapa u njihovo viđenje nasljeđa, ali i buduće projekcije društva. Stvar je bila vrlo jednostavna. Slično kao i u crnogorskom slučaju u odnosu prema Srbiji, realnih, sveobuhvatnih i dubinskih veza između Dalmacije i Banske Hrvatske uopće nije bilo sve do početka 20. stoljeća, i to iz raznih razloga, ponajprije zbog prometne izoliranosti i geografske udaljenosti. Pored toga, čitav povijesni razvoj Dalmacije i Banske Hrvatske, dvaju pravno posve odijeljenih entiteta, pa i različitih kraljevina u posljednjoj fazi habsburške vlasti, nije upućivao na bliskost. S druge pak strane, egzistirajući kao trgovački pa i kulturni most između istoka i zapada, točnije između bosanskohercegovačkog balkanskog zaleđa i Apeninskog poluotoka, Dalmacija je bila životno i egzistencijalno upućena upravo na ta dva prostora. Stoga je i Bajamontijev usklik “Slaveni već sutra, Hrvati nikad”, uz njegovo zalaganje za željezničku vezu s Bosnom mogao djelovati zavodljivo mnogima. U momentu kad je novoformirani talijanski nacionalizam zaprijetio pripajanjem Dalmacije Italiji, po istoj logici se kao jedino utočište afirmirala ideja jugoslavenstva i oslanjanje


24

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

na trijumfalno dočekanu srpsku vojsku po okončanju Prvog svjetskog rata. Toliko o široj slici. No, gledajući stvari iz lokalne, kampanilističke perspektive, identitet dalmatinskih gradova stoljećima se gradio u opreci s neposrednim zaleđem. U njoj je bez sumnje bilo dosta rasističkih elemenata i urbane uobraženosti, no duboko psihološko utemeljenje takvog zatvaranja u sebe odnosi se na činjenicu da su ti gradovi stoljećima funkcionirali isključivo kao obrambene utvrde prema zaleđu. Drugim riječima, još od pada Zapadnog Rimskog Carstva i kasnijeg utemeljenja Bizantske Teme Dalmacije, za vrijeme Justinijana u 7. stoljeću nove ere, pa sve do posljednjeg stoljeća postojanja Mletačke Dalmacije, uz kratak međuperiod Hrvatskog kraljevstva i pripadanja Bosanskom kraljevstvu, dalmatinski obalni gradovi nisu mogli ispunjavati sve funkcije grada. Pretvoreni u opsjednute utvrde, primarno vojno orijentirane i opasane snažnim bedemima, uz vidljivu prisutnost trgovačkog sloja i istaknutih humanističkih intelektualaca, ti su gradovi kod svojih građana razvili autistični mentalitet pograničnih boraca, s jedne strane, i otvorenih Mediteranaca, s druge. To je umnogome utjecalo na stvaranje atmosfere straha i osjećaja opće usamljenosti, koja je u kasnijim stoljećima prešla u samodostatnost. Možda i najbolji iskaz kolektivne paranoje tog tipa ostavio nam je Marko Marulić u svojoj pjesmi “Molitva suprotiva Turkom”. Kao što smo već naveli, takva situacija se promijenila tek početkom 18. stoljeća, kada je Mletačka Republika nakon Kandijskog (1645.–1669.) i Morejskog (1684.–1699.) rata značajno proširila dalmatinski posjed, zaokruživši ga 1718. pripajanjem Imotske krajine do današnje granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz takvog mentalnog sklopa, bez obzira na činjenicu što se s vremenom slavensko


heretici i jedna ideja: jugoslavenstvo uoči jugoslavije

25

stanovništvo trajno doseljavalo u gradove, postavši uskoro i većin­sko u odnosu na zatečeni latinski svijet, Slaveni su urbanizacijom preuzeli kampanilističko neprijateljstvo prema neposrednom zaleđu. Tako je bilo još od Tome Arhiđakona, o čemu je on pisao u djelu Historia Salonitana i zadržalo se do duboko u 20. stoljeće. Upravo iz tog razloga se na srednjodalmatinskom prostoru, posebno u Splitu, razvio snažan jugoslavenski osjećaj, iz pokušaja da se u idejnom i kulturološkom smislu premosti potpuno kroatizirano zaleđe. U gradovima sjeverne Dalmacije, Zadru i Šibeniku, gdje je zaleđe bilo većinski pravoslavno i kasnije srp­ sko, taj osjećaj nije bio dominantan. Štoviše, prevladao je snažan osjećaj hrvatskog identiteta kod stanovništva hrvatsko-katoličke provenijencije. No vratimo se na kraj humanističkog doba i početak Ranog novog vijeka u kojima su se počele nazirati naznake dalmatinsko-mediteranskog ilirskog panslavizma, koji će kasnije zadobiti protojugoslavensku formu. Nastojeći se održati na uskom obalnom i otočnom pojasu, humanistički intelektualci tražili su povijesno utemeljenje vlastite prisutnosti, pronašavši ga u zavodljivoj teoriji o ilirskom porijeklu Slavena. Prvi je to formulirao hvarski dominikanac Vinko Pribojević u svom govoru pod naslovom “O porijeklu i zgodama Slavena” iz 1525. Sasvim su točne tvrdnje sa srpsko-hrvatske Wikipedije o značaju ovog govora: “Uz kratak pregled geografije, etnografije i istorije slovenskih naroda, govor donosi opis i istorijat primorskih gradova, posebno Hvara, te veliča domaće ljude koji su se istakli na polju književnosti, nauke itd. Pribojević je prvi koji je Ilire i ilirski mitologem uključio u hrvatsku i slovensku istoriografiju, zapravo ideologiju, kao štit i branu pred nemačkim, mađarskim i italijanskim


26

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

nacionalnim i teritorijalnim ambicijama. Pribojevićevo poistovećivanje Slovena i Ilira, te njegovo strastveno veličanje istorijske slave i značaja Ilira ostavili su dubok trag na hrvatsku istoriju”.2 Njegov izravni idejni nasljednik, s daleko većim utjecajem bio je Dubrovčanin Mavro Orbini sa svojom knjigom Kraljevstvo Slavena, izdanom 1601. u Pesaru. Iako je poslije, zbog toga što je značajan dio te knjige posvećen srpskoj povijesti i vezama Srbije i Dubrovnika, bio snažno instrumentaliziran od srpske nacionalističke historiografije i jednako tako stigmatiziran od hrvatskih historiografskih nacionalista, Orbini je napisao prilično avangardno i opsežno djelo za svoje doba. Neovisno o tome što se mediteranski ilirizam razvijao u više smjerova, od Bartola Kašića nadalje, pa i u onom na koji se nadovezala hrvatska nacionalistička misao, protojugoslavenstvo koje je iz njega izraslo, preživjelo je na dalmatinskom prostoru kao autentično idejno nasljeđe, praktično sve do danas. Jedan od, s time povezanih, specifičnih fenomena, bila je i pojava Srbo-katolika, najbrojnijih u Dubrovniku, ali prisutnih i na splitskom području. Najuravnoteženiju studiju o njima napisao je Nikola Tolja, u knjizi pod naslovom Dubrovački Srbi katolici: Istine i zablude, motiviran, kako je sâm zaključio, iskrivljenim hrvatskim i srpskim pogledima na ovaj fenomen, potpunim zanemarivanjem i nesagledavanjem po­ vijesne uvjetovanosti i neminovne pojave Srbo-katolika, po­ jednostavljivanjem i reduciranjem povijesnih okolnosti i uzroka, klišejiziranim i promašenim shvaćanjem njihove ideološke usmjerenosti, krivim demografskim prikazom te populacije

2

https://sh.m.wikipedia.org/wiki/Vinko_Pribojević


heretici i jedna ideja: jugoslavenstvo uoči jugoslavije

27

i prenaglašenim pokušajima da ih se locira samo unutar dubrovačkih zidina. Pojava protojugoslavenskog pokreta se u osnovi poklopila s raskolom unutar Narodne stranke u Dalmaciji, između njezinog hrvatskog i srpskog krila te posljedičnom konvergencijom srpskih i autonomaških težnji, no raskol je imao dalekosežan značaj. Radilo se o pitanju kakvo se jugoslavenstvo želi. Ono više okrenuto Srbiji ili Hrvatskoj, što je bilo pitanje koje je obilježilo praktično čitav period Prve Jugoslavije, ali i dobar dio postojanja Druge. Unatoč tome što to pitanje nije bilo izravno postavljeno. Iz tog kruga poteklo je uostalom i prvo spominjanje jugoslavenskog imena, od strane Matije Bana, upotrijebljeno u poslanici koju je poslao u Beograd knezu Aleksandru Karađorđeviću, što je u svojoj posljednjoj knjizi Sudbine i granice: O jugoslavenstvu poslije Jugoslavije, naglasio Predrag Matvejević. Bez obzira pak na dvije njegove vrlo kvalitetne knjige o ovim pitanjima, prve koja se pojavila s prvim slutnjama kataklizme, točnije 1982. pod naslovom Jugoslavenstvo danas i druge, maloprije spomenute, koja je došla na kraju njegovog životnog i profesionalnog puta i u momentu kad su se definitivno mogli svoditi računi življenja u dvije zajedničke jugoslavenske države, Matvejević je propustio u punom smislu riječi uočiti temeljnu razliku u doživljajima onoga što bi jugoslavenstvo imalo biti unutar Hrvatske. Točnije, propustio je naglasiti ono o čemu u većem dijelu ovog poglavlja raspravljamo, a što je bitno odredilo ukorijenjenost i geografsku rasprostranjenost jugoslavenske ideje u Hrvatskoj. Govorimo o onome što je precizno definirala Mirjana Gross: “Zato valja ukratko reći da jugoslavenska ideologija u Hrvata nije nikada zamišljala neposredno uključivanje rascjepkanih hrvatskih zemalja u novu državnu zajednicu, nego njihovo prethodno


28

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

ujedinjenje kako bi hrvatska buržoazija mogla imati utjecaj pri njenu stvaranju. Izuzetak čini samo predratna unitaristička srpskohrvatska i jugoslavenska ideologija omladine i socijalista”.3 Ovdje nam valja napomenuti da su intelektualna avangarda i radikalizam obaju pokreta, omladinskog i socijalističkog, ponajprije dolazili iz Dalmacije, iako ne samo iz nje. Drugim riječima, razlika između ovih dvaju koncepata jugoslavenstva nužno je morala dovesti do sasvim različitih načina njihove realizacije. Dok je jugoslavenstvo dalmatinsko-unitarističkog tipa, u strahu od talijanskog nacionalizma i njegovih imperijalnih ambicija prema dalmatinskoj obali, željelo stvoriti što veći i snažniji državni okvir, s centrom u Beogradu i pogledima uperenim prema južnoslavenskom Pijemontu, kakvim su doživljavali Srbiju, jugoslavenstvo strossmayerovskog tipa imalo je upravo suprotnu ideju. Utemeljiti državu sa središtem moći u Hrvatskoj i Zagrebu. To naravno nije moglo ići bez prethodnog ujedinjenja s Dalmacijom, koja je za vrijeme Austro-Ugarske bila zasebna kraljevina, a s druge pak strane, kod jugoslavenski orijentiranih Dalmatinaca nije bilo nikakve potrebe za posredništvom Zagreba u projektu ujedinjenja. Stoga i nije mogla čuditi ultimativna reakcija Josipa Smodlake, koji je zbog one mitske rasprave u Hrvatskom Saboru, koja je Radića pretvorila u heroja rečenicom “ne srljajte kao guske u maglu”, zaprijetio da će se Dalmacija sama pridružiti Srbiji, ukoliko se te, po njemu besmislene rasprave nastave. Pogrešno bi i naivno bilo tumačiti, čemu su hrvatski nacionalistički po­ vjesničari skloni, da je jugoslavenski unitarizam, posebno onaj

“Ideja jugoslavenstva u 19. stoljeću u ‘Istoriji Jugoslavije’”, Časopis za suvremenu povijest, 2 (12), Zagreb, 1973., 14. 3


uvod

205

O autoru Dragan Markovina (Mostar, 1981.) je doktor povijesnih znanosti, esejist i kolumnist. Deset godina radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu i pisao za brojne regionalne časopise i medije. Redovni je kolumnist portala telegram.hr i sarajevskog Oslobođenja. Autor je knjiga: Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja, Tišina poraženog grada, Povijest poraženih, Jugoslavenstvo poslije svega, Doba kontrarevolucije i Usamljena djeca juga. Za prvu knjigu dobio je nagradu Mirko Kovač. Predsjednik je Nove ljevice i član PEN centra BiH, Fudbalskog kluba Velež i Radničkog nogometnog kluba Split. Živi u Splitu.


206

dragan markovina, jugoslavija u hrvatskoj

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Vuk Perišić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Bojan Krištofić Godina izdanja 2018., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-011-1 Biblioteka Platforma, knjiga 70 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20


uvod

207


208 markovina, u hrvatskoj Knjiga Jugoslavijadragan u Hrvatskoj ( 1918.jugoslavija — 2018.), od euforije do

tabua Dragana Markovine nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako — pogrešno — shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatski opirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. Jugoslavija u Hrvatskoj izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti.

139,00 kn ISBN 978-953358011-1

9 789533 580111

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma

Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.–2018.)  

Dragan Markovina u Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanj...

Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.–2018.)  

Dragan Markovina u Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanj...

Advertisement