Issuu on Google+


2

Od istog autora: Mjerenje svijeta Magičan život Arthura Beerholma Mahlerovo vrijeme

izmišljeni dvorci


gdje je carlos montúfar?

3

Daniel Kehlmann

Izmišljeni dvorci O knjigama preveo s njemačkog Boris Perić

Fraktura


4

izmišljeni dvorci

Naslov izvornika: Wo ist Carlos Montúfar? © 2005 Rowohlt Verlag GmbH, Reinbek bei Hamburg © za hrvatsko izdanje Fraktura 2010. © za prijevod Boris Perić i Fraktura 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-171-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742941


gdje je carlos montúfar?

5

Sadržaj

Gdje je Carlos Montúfar?

7

Bog pozdravlja svoje žrtve O Voltaireu

23

Kronika licemjerja Stendhal: Crveno i crno

31

Stavi nogu na moj potiljak! O Leopoldu von Sacher-Masochu

37

Tlo bez krvi Knut Hamsun: Po zaraslim stazama

45

Izmišljeni dvorci od pravog kamena O J. R. R. Tolkienu

51

Slast, bezbrižnost i hrabrost Louis-Ferdinand Céline: Putovanje nakraj noći

61

Gost iz budućnosti O Isaiahu Berlinu

67

Holden, patke, djeca J. D. Salinger: Lovac u žitu

73

Prisilni hepiend Kurt Vonnegut: Tražim san, nudim sebe

77


6

izmišljeni dvorci

Kamo je nestalo sve John Updike: Povratak Zeca

81

Znojavi intelektualci Tom Wolfe: Hooking Up Novosti iz svjetskog sela

87

O čemu govorimo kad govorimo o autorstvu Raymond Carver: O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi

91

Vrijedno da se cijeni, ali, eto, nije Goethe Harold Bloom: Genij. Stotinu najznačajnijih autora svjetske književnosti

95

Naprijed, to je bilo gdje Milan Kundera: Jacques i njegov gospodar

99

Isporučitelji suza sve su bliže O Georgu Kreisleru

103

Svibanj je započeo užasno Dnevnici Helmuta Kraussera

109

Ironija i strogoća

115

Čitanje vlastitih knjiga

125

Izvori

129


gdje je carlos montúfar?

7

Gdje je Carlos Montúfar?

Kad sam prvi put stupio u göttingensku zvjezdarnicu, moj roman Mjerenje svijeta bio je gotovo završen. Jedan od mojih glavnih likova živio je i radio ovdje, i ja sam se zaprepastio koliko me je njegova iznenadna blizina ispunila tjeskobom. U mojoj je knjizi čovjek koji je nastanjivao te prostorije bio, doduše, genij, ali i pasionirani posjetitelj bordela, nezainteresirani otac obitelji i monstrum što se tiče lošeg raspoloženja. Da je još bio živ, nikakva rafinirana estetska teorija ne bi me mogla zaštititi – ne od tužbe zbog klevete, nego od njegova bijesa. Zvjezdarnica je impozantan klasicistički hram znanosti iz ranoga devetnaestog stoljeća. Njena kupola je, doduše, puki ukras i ne može se otvoriti, pa su se teleskopi u nebo usmjeravali kroz otvore kraj ulazne kapije, nalik puškarnicama. Unutra su jedne stube vodile do stambenih prostorija nekadašnjeg direktora. Poznati portret u ulju Carla Friedricha Gaussa s njegovom crnom baršunastom kapom visi ovdje u originalu i začuđujuće je malen, što se čovjeku često čini kad su u pitanju poznata likovna djela. Kraj njega stoji legendarni telegrafski uređaj što ga je izumio ne bi li razgovarao s kolegama, koji su radili u središtu grada.


8

izmišljeni dvorci

Pripovjedač operira sa stvarnostima. Želeći onu postojeću stvarnost uskladiti sa svojim predodžbama, on izmišlja drugu, privatnu, koja se od prve otklanja u nekim javnim i mnogim dobro skrivenim točkama. Dugačak san, pisao je Schopenhauer, prekida se kratkima, i to je na kraju sve: za pripovjedača je dugačka priča isprekidana kratkima, a ono što ga čini nervoznim nije njihova supstancijalna istovrsnost, nego njihovo miješanje, dakle svaka povreda granica. Primjerice neočekivano sučeljavanje s vrlo realnim strojem, što ga je razvio netko, koga je u mnogim trenucima već smatrao vlastitim izumom. U jednoj sceni pred kraj mog romana pojavljuje se taj telegrafski uređaj. Profesor Gauss, ostario i boležljiv, stoji uz prozor i odašilje signale, razgovarajući djelomice sa svojim suradnikom Weberom, a djelomice sa sobom samim, a u isti mah i sa svijetom preminulih, koji je tijekom njegova života zaprepašćujuće narastao. S tim aparatom međutim razgovori su bili nemogući. U zvjezdarnici mi je bio dovoljan jedan jedini pogled da to shvatim. Zamasi prijemne igle bili su tako slabi da se kroz durbin moralo buljiti u skalu. To je, opet, značilo da je odašiljatelj prethodno morao poslati kurira primatelju, ne bi li najavio kad će započeti s prijenosom – uistinu, konstelacija dostojna Monty Pythona. Još u Gaussovoj sobi, između prijemnika, prozora i uljane slike, odlučio sam ostati pri svojoj verziji. Možda zbog toga toliki ljudi, kojima su kod knjiga važne činjenice, nemaju povjerenja u historijsko pripovijedanje. Čovjek čita, a da se pritom ne može riješiti sumnje da ono što je pročitao nije točno. Tako sam to otprilike bio naučio još tijekom studija, u uvodnom proseminaru dr. S.-a. Hi-


gdje je carlos montúfar?

9

storijske romane, rekao je snažnim, uvjerenim glasom, mi germanisti trebali bismo izbjegavati, jer su nepouzdani i trivijalni. Svi? Svi, odgovorio je dr. S. Živi se u današnjici, a tko se okreće drugim vremenima, zapada u eskapizam. Dr. S. imao je izbuljene oči, lošu kožu i problem s alkoholom. Na ispitima bi, doduše, napuštao prostoriju, ne bismo li mogli prepisivati jedni od drugih; ali ne iz prijaznosti, kako smo poslije saznali, nego jer se nadao da će mu bolji rezultati njegovih studenata priskrbiti unapređenje. Dr. S. bio je žalostan čovjek, nerado je čitao, a nije se činilo ni da nešto osobito snažno živi u današnjici. Ali njegova uvjerenja bila su nepokolebljiva. A Tolstoj? pitala je jedna ruska studentica. Da, zašto? upita dr. S. Zašto Tolstoj? Zbog Rata i mira. Ali to nije historijski roman. Kad ga je Tolstoj napisao… Dr. S. stade oklijevati, na tom području nije se osjećao kao kod kuće. Bio je stručnjak za bečku poslijeratnu književnost: prvu neodadaističku poeziju, što su je pisali sinovi vojnika Wehrmachta. Kad je Tolstoj napisao taj roman, bilo je još devetnaesto stoljeće! Tolstoj je, stidljivo reče studentica, Rat i mir napisao više od pedeset godina nakon napoleonskih ratova. Upravo tako, reče dr. S., otada je prošlo mnogo vremena. Tada su stvari stajale drukčije. Tih riječi još sam se dobro sjećao kad sam godinama poslije sam pokušao napisati roman, čija se radnja odigravala u ne više sasvim bliskoj prošlosti. Možda se to nikad ne bih


10

izmišljeni dvorci

bio usudio bez uzora nekih djela, koja su proturječila željeznom pravilu dr. S.-a: naravno, Lotte u Weimaru Thomasa Manna, pa Ženska francuskog poručnika Johna Fowlesa, Ragtime E. L. Doktorova, Trgovac duhanom Johna Bartha i ep o prosvjetiteljstvu, znanosti i ludilu Mason & Dixon Thomasa Pynchona. Cjelokupna sporedna struja moderne bavi se dovođenjem dogmi, poput one dr. S.-a, do apsurda, dakle ne samo pričanjem priča nego i povijesti, kao i uporabom onoga naoko neozbiljnog tog žanra što ga je okupirala trivijalna literatura, za igre s činjenicama i fikcijama. Rod romana oduvijek je, možda i djelotvornije nego ikoji drugi, potkopavao postojeća mišljenja – a jedan od najučinkovitijih načina da se to učini sastoji se u tome da se prošlost ispriča iznova i da se napravi otklon od službene verzije prema carstvu izmišljene istine. Primjer za takvo izmišljanje istine, a ujedno i jedno od najuspjelijih približavanja nekoj prošloj epohi, jest film Barry Lyndon Stanleyja Kubricka, minuciozna rekonstrukcija jednog potonulog svijeta, ne kroz pogled na ono što je od njega preostalo, nego na ono što je u njemu bilo najprolaznije, ne isticanjem onog što nam je još zajedničko s njim, nego striktnim naglašavanjem onoga što nas razdvaja. Odluka za najveću moguću akuratnost ujedno je i odluka za ono najumjetnije; jer, naravno (iskustvo je to što ga stječe svatko tko istražuje), na svaki poznati detalj dolazi više tuceta onih o kojima se ne može znati dovoljno – i koje moramo izmisliti da bismo ih poznavali. Filmašu se taj problem postavlja još drastičnije nego romanopiscu: pisac može izvrtanjem zaobići mnogo toga, dok je filmski pogled na svaku pojedinost totalan i cjelovit, bez sive zone nejasnoće. U tom obliku mo-


gdje je carlos montúfar?

11

žda nikad više dostignut privid autentičnosti u Kubricka proizlazi iz činjenice da mu film naprosto ne nastoji preslikati realni život osamnaestog stoljeća, nego njegovo zrcaljenje u umjetnosti. Tamo gdje opisuje svakodnevna zbivanja, ona djeluju poput oživljenih bakropisa sa žanrovskim scenama, njegovi krajolici doimaju se poput Watteauovih slika, kadrovi interijera, snimljeni NASA-inim specijalnim objektivima pri svjetlosti svijeća, pokazuju igru sjena i pretjerane kontraste svijetlog i tamnog u interijerima Wright of Derbyja, scene orgija kao da se u svojoj shematskoj apstraktnosti vraćaju izravno Hogarthovu ciklusu slika The Rake’s Progress. Ništa ovdje nije spontano, kamoli realistično; čak je i Thackeryjev književni predložak historijski roman o vremenu koje njegov autor nije doživio. Svaka scena izgovara da je umjetnost u bitnome apstrakcija i stilizacija; a nikad ona to nije bila više nego u osamnaestom stoljeću i nema boljeg načina da se tome približimo od konzekventnog odustajanja od neposrednosti. Pristup je to koji svoj predložak ima u engleskom što ga je Thomas Pynchon izmislio posebno za djelo Mason & Dixon: umjetni idiom, kojim se na taj način nije govorilo ni 1750. ni u ikoje drugo vrijeme, obogaćen anakronizmima, burlesknim novotvorinama i neobuzdanom formativnom voljom jezičnog oblikovatelja, koji čitatelja upravo bezobraznošću svojih krivotvorina više približava potonulom obliku govora, pa čak i fenomenu historiciteta svih jezika, nego što bi filološka akribija ikad bila u stanju. Kad sam počeo pisati svoj roman o Gaussu, Humboldtu i kvantificirajućem zahvaćanju svijeta, o prosvjetiteljima i morskim čudovištima, o veličini i komici njemačke kulture, ubrzo mi je postalo jasno da moram izmišljati. Pripovijedati


12

izmišljeni dvorci

znači napeti luk gdje ga isprva nije bilo, a razvoju stvari dati strukturu i dosljednost upravo tamo gdje stvarnost ne nudi ništa od toga – ne da bi se svijetu dao privid reda, nego njegovoj preslici ona jasnoća koja će tek omogućiti prikaz nereda. Upravo kad se želi pisati o tome da je kozmos kaotičan i odbija da ga se izmjeri, formu valja uzeti ozbiljno. Mora se aranžirati, postavljati svjetlo i sjenu. Posebice moj drugi glavni lik, čudesan barun Alexander von Humboldt, taj mješanac Don Quijotea i Hindenburga, iziskivao je pretjerivanje, redukciju i zaoštravanje. Ako je u stvarnosti otišao na mahom nedramatično kružno putovanje, koje je potrajalo preko šest godina, ja, da bih mogao pričati o tome, morao sam ne samo izostaviti mnogo toga nego i stvarati veze i od izoliranih događaja graditi povezane priče. Tako sam barunova asistenta, vjernog i vjerojatno nezamjetnog botaničara Aiméa Bonplanda, pretvorio u njegova jogunastog suparnika. U stvarnosti je Humboldt obično putovao sa skupinom, koja se neprestance mijenjala: pridruživali bi mu se plemići i znanstvenici, dok bi za to imali volje i interesa, a iz misionarskih stanica pridružio bi im se na nekom odsjeku puta pokoji fratar. Samo male dijelove te nevjerojatne udaljenosti Humboldt je zaista prevalio samo s Bonplandom. Ali moji Humboldt i Bonpland, znao sam to od samog početka, provest će zajedno mnogo, mnogo vremena. Moj Bonpland naučit će što znači probijati se kroz džunglu u društvu uniformiranog, neuništivog, vječito oduševljenog i za svaku uš, svaki kamen i svaku rupu u zemlji zainteresiranog Prusa. I tako sam morao odustati od Carlosa Montúfara. Sin guvernera iz Quitoa priključio se njima dvojici počet-


gdje je carlos montúfar?

13

kom 1802., kao tinejdžer koji je ugrabio priliku za veliko putovanje kakva mu se više neće pružiti. Bio je prisutan kad su se uspinjali na vulkane Pichincha i Chimborazo, pratio ih je u SAD, k predsjedniku Jeffersonu, a otišao je s Humboldtom i u Europu i sedam godina živio kod njega u Parizu. Onda se vratio u novoosnovani Ekvador, ne bi li sudjelovao u borbi za slobodu, ali su ga nakon nekoliko mjeseci uhvatili Španjolci i izveli pred streljački vod. Postoje glasine prema kojima je Humboldt zbog Carlosa spalio četvrti dio svog putnog izvještaja. Ali, što god da je barun imao da sakrije i što god da se uistinu odigralo među njima – u mojoj verziji treći pratitelj nije imao što tražiti. Poput Don Quijotea i Sancha, Holmesa i Watsona, Waldorfa i Statlera, moji putnici trebalo je da postanu zavjerenički, svađalački par. Deseci i deseci ljudi s Humboldtom su možda prošarali kontinent, ali moja dramaturgija zahtijevala je da on i Bonpland ostanu nasamo, okruženi tek rubnim likovima promjenjivih vodiča. “Odlučio sam da historijske događaje uzmem kao sirovinu za roman, u kojem bih sasvim slobodno mogao mijenjati situacije, preoblikovati ih i izmišljati, pri čemu bih povijesnu pozadinu upotrijebio tek kao ishodište, da stvorim ono što će po svom biću biti fikcija, literarni izum.” Rekao je to Mario Vargas Llosa o svom romanu Rat za smak svijeta, u kojem je, oslanjajući se na izvještaj brazilskog pisca Euclidesa da Cunhe, iznova ispričao povijest građanskog rata u provinciji Sertão. “Odlučio sam da pratim četiri povijesne epizode, četiri vojne ekspedicije, te da neke od povijesnih osoba upotrijebim kao literarne likove, ali da pritom ne obraćam pozornost na njihove biografije, nego da preuzmem samo ono što sam smatrao upotrebljivim u moje svrhe.” Vargas Llosa


14

izmišljeni dvorci

ne samo da se Da Cunhinim genijalnim djelom koristi kao izvorom već on Da Cunhi daje i da nastupi, i to kao tragikomična figura: kratkovidan, neprestano kišući, strašljiv, nejunački i napola slijep. Nakon što ga uhvate pobunjenici, on s njima proživljava njihove posljednje tjedne u glavnom taboru u Canudosu. Ali: polomljene su mu naočale. On je očevidac, a ništa ne vidi; događaje doživljava iz neposredne blizine, ali tako mutno da o njima ne može reći ništa pouzdano. Pobjegavši pred tim paklom, posvećuje život rekonstrukciji svega što je doživio, a zahvaljujući istraživanjima postupno postaje jedinim čovjekom u zemlji koji razumije što se tada događalo u provinciji Sertão. Strogo povijesno gledano, ništa od toga nije točno. Euclides da Cunha nije bio ratni zarobljenik, nije bio kratkovidan, a nije poznato ni je li često kihao. Nije bio baš ni strašljiv, jer se više puta upuštao u dvoboje, od kojih posljednji nije preživio. Za Vargasa Llosu međutim bitan je motiv neshvaćanja u svim njegovim varijacijama; kao što kratkovidnom žurnalistu bivanje na licu mjesta ništa ne koristi, tako ni romanu ne bi ništa koristilo da se prilijepi za činjenice iz Da Cunhina života. Rat za smak svijeta je studija okolnosti da se određeni dijelovi društva međusobno ne poznaju: vlada smatra da iza pobune stoje plemeniti veleposjednici jer ne razumije fenomen fanatične pobožnosti onih koji nemaju zemlju, a s proglašenjem republike vide dolazak Sotonina carstva. Intelektualci taj pokret drže lijevom revolucijom i ne razumiju zašto upravo Crkva navodne revolucionare podržava u borbi protiv vojske, za čije je časnike taj ratni pohod dobrodošao povod da se obračunaju s plemstvom, o kojem


izvori

129

Izvori

Gdje je Carlos Montúfar? Prvi put objavljeno. Bog pozdravlja svoje žrtve. Govor u povodu dodjele Nagrade Candide grada Mindena. Objavljeno u: Süddeutsche Zeitung, 28. svibnja 2005. Kronika licemjerja. Recenzija (Stendhal: Crveno i crno. Objavila i prevela Elisabeth Edl. München: Hanser 2004.). Objavljeno u: Volltext, travanj 2004. Stavi nogu na moj potiljak! Objavljeno u: Literaturen, siječanj 2004. Tlo bez krvi. Recenzija (Knut Hamsun: Po zaraslim stazama. Preveo Alken Bruns. München: List 2002.). Objavljeno u: Falter, 26. lipnja 2002. Izmišljeni dvorci od pravog kamena. Objavljeno u: Falter, 12. prosinca 2001. Slast, bezbrižnost i hrabrost. Recenzija (Louis-Ferdinand Céline: Putovanje nakraj noći. Preveo Heinrich Schmidt-Hen-


130

izmišljeni dvorci

kel. Reinbek: Rowohlt 2003.). Objavljeno u: Volltext, lipanj 2003. Gost iz budućnosti. Recenzija (Mihael Ignatjev: Isaiah Berlin. Život. Preveo Michael Müller. München: Bertelsmann 2000.). Objavljeno u: Der Standard, 3. lipnja 2000. Holden, patke, djeca. Recenzija (J. D. Salinger: Lovac u žitu. Prevela Eike Schönfeld. Köln: Kiepenhauer und Witsch 2003.). Objavljeno u: Frankfurter Rundschau, 13. rujna 2003. Prisilni hepiend. Recenzija (Kurt Vonnegut: Tražim san, nudim sebe. Preveo Harry Rowohlt. München: Hanser 2001.). Objavljeno u: Tagesspiegel, 12. svibnja 2002. Kamo je nestalo sve. Recenzija (John Updike: Povratak Zeca. Prevela Maria Carlsson. Reinbek: Rowohlt 2002.). Objavljeno u: Literature, studeni 2002. Znojavi intelektualci. Recenzija (Tom Wolfe: Hooking Up. Novosti iz svjetskog sela. Preveo Benjamin Schwarz. München: Blessing 2001.). Objavljeno u: Frankfurter Rundschau, 15. studenog 2001. O čemu govorimo kad govorimo o autorstvu. Recenzija (Raymond Carver: O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi. Preveo Helmut Frielinghaus. Berlin: Berlin 2000.). Objavljeno u: Frankfurter Rundschau, 18. studenog 2000.


izvori

131

Vrijedno da se cijeni, ali, eto, nije Goethe. Recenzija (Harold Bloom: Genij. Stotinu najznačajnijih autora svjetske književnosti. Prevela Yvonne Badal. München: Knaus 2004.). Objavljeno u: Süddeutsche Zeitung, 30. studenog 2004. Naprijed, to je bilo gdje. Recenzija (Milan Kundera: Jacques i njegov gospodar. Hommage Denisu Diderotu u tri čina. Preveo Uli Aumüller. München: Hanser 2003.). Objavljeno u: Der Standard, 17. siječnja 2004. Isporučitelji suza sve su bliže. Objavljeno u: Gisela Dachst (priredila): Židovski almanah, Humor. Frankfurt a. M.: Jüdischer Verlag 2004. Svibanj je započeo užasno. Objavljeno u: Frankfurter allgemeine Sonntagszeitung, 30. siječnja 2005. Ironija i strogoća. Predavanje održano u sklopu seminara “Moderna i njezin roman” u Wolfenbüttelu. Objavljeno u: Volltext, travanj 2003. Čitanje vlastitih knjiga. Prilog seriji “Nedostojne lektire”, objavljeno u: Volltext, listopad 2003.


132

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Srećko Horvat Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja, 2010., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-171-2 Biblioteka Platforma, knjiga 14 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

izmišljeni dvorci


 2



Izmišljeni dvorci