Page 1

Institut za namještanje satova

-1-


-2-


Ahmet Hamdi Tanpınar

Institut za namještanje satova preveo s turskoga Enver Ibrahimkadić

Fraktura -3-


Naslov izvornika Saatleri Ayarlama Enstitüsü © Ahmet Hamdi Tanpınar © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Enver Ibrahimkadić i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-342-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 785962

-4-


IzlijeÄ?i me, Gospode, do potpunog ludila, Jer joĹĄ je u meni traga prokletog razuma. Izzet Molla

-5-


-6-


prvi dio

Velika oÄ?ekivanja

-7-


-8-


I.

O

ni koji me poznaju znaju da baš i nemam nekakve osobito velike veze s čitanjem i pisanjem. Štoviše, izuzmu li se priče Julesa Vernea i Nicka Cartera, sve se moje čitanje svodi na Tutinamu, Tisuću i jednu noć, priče o Ebu Ali Sinâu i nekoliko knjiga o povijesti koje sam prelistavao preskačući arapske i perzijske riječi. U kasnijem sam razdoblju, prije osnivanja našega Instituta, iz dosade u kući povremeno pre­ l­istavao dječje udžbenike; a također se često događalo da sam čitao i članke i kraće feljtone u kavanama u Edirnekapiju ili u Šehzadebašiju, u kojima sam, uronjen u dnevne novine, s vre­mena na vrijeme provodio i cijeli dan. Ovdje bih isto tako mogao navesti publicirane psiho­ analitičke studije doktora Ramiza, koji je dok sam bio na promatranju u Zavodu za sudsku medicinu, bio zadužen za moje liječenje i koji je prema meni bio toliko dobar i poslije. Uvjeravam vas kako – da bih bio dostojan blagonaklonosti koju mi je pokazivao znanstvenik što se bavi tako bitnim poslovima – nisam preskočio nijedan redak tih knjiga i članaka. No ti radovi koji tretiraju iznimno važna pitanja, a čije početke nisam znao, nisu nikako utjecali ni na moj književni ukus, a ni na moje poimanje diskurza. Služili su tek toliko da prikriju moje neznanje tijekom dugih razgovora s doktorom Ramizom, u kojima bi uvijek on govorio, a ja bih samo slušao. Čovjek ne zaboravlja odgoj koji primi u djetinjstvu. Moj je otac bio protiv mog čitanja knjiga mimo -9-


gramatike i uvoda u arapski jezik u mojim ranim godinama, i školskih udžbenika kasnije. Možda sam zbog te cenzure ili prijetnje odustao od čitanja uopće. Pa ipak sam u jednom razdoblju svoga života uspio napisati i malo djelo. Ali jednako kao što to nisam napisao zbog zadovoljavanja meni uvijek odbojnog egocentrizma – odnosno, da bi oni koji me poznaju mogli reći “Eto, naš Hajri Irdal napisao knjigu!” – nisam to uradio ni zbog prisile snaž­nog, neobuzdanog talenta. Reći ću vam poslije kako sam, zašto, pod kojim uvjetima i s kojim ciljem napisao to djelo koje je objavljeno među ostalim publikacijama našeg, sada već raspuštenog Instituta, koji je, točnije, u trajnoj likvi­ daciji zahvaljujući blagovremenoj intervenciji Halita Regulatora. Reći ću međutim samo toliko da sam za uspjeh toga djela – koje govori o životu i otkrićima slavnog urara nad svim urarima, šejha Ahmeta Pravovremenoga – ponajprije zahvalan visokim kvalitetama utemeljitelja našeg Instituta, svome cijenjenome dobročinitelju i iskrenome prijatelju Halitu Regulatoru, koji je učinio da od nikoga postanem danas ugledan čovjek. Inače, sve što je dobro, lijepo i korisno u mome životu pripada tom velikom čovjeku kojeg je prije tri tjedna prometna nesreća otrgnula od nas. Kao dokaz tome mislim da je dovoljno reći kako su ga ono što sam ispričao o muvakkitu Nuriju, pored kojeg sam svojevremeno radio, i moja objašnjenja o urarskome zanatu najedanput doveli do otkrića – možda velikog koliko i naš Institut – šejha Ahmeta Pravovremenoga i podatka da je najvjerojatnije živio u vrijeme sultana Mehmeta IV. Zahvaljujući tim dvama aspektima i otkrićima u jednom je mahu formirano težište naših praznika satova, koji su se nekoć slavili s puno pompe. To što je ta knjiga prevedena na mnoge jezike i što je, kako u zemlji tako i u inozemstvu, podvrgnuta ozbiljnim i važnim kritikama pokazuje da moj - 10 -


prijatelj rahmetli Halit Regulator uopće nije pogriješio ni u potrebi izmišljanja života našeg slavnog vođe Ahmeta Pra­vovremenoga, a ni u odabiru vremena u kojem je trebao živjeti. Što se pak moga slučaja tiče, mogu reći da su to što je na osamnaest jezika prevedeno to djelo koje – iako izvorna ideja čak i ne pripada meni – nosi moj potpis, što je podvrgnuto kritikama u novinama na tim jezicima i što je znanstvenik kao što je Van Humbert iz Nizozemske došao ovamo samo da bi se upoznao sa mnom i posjetio mezar Ahmeta Pravovremenoga najvažniji događaji moga života. Ipak, ovo je posljednje bilo prilično neugodno jer su se, čak i preko prevoditelja, razgovor s inozemnim znanstvenikom o tako složenom pitanju i pronalaženje mezara čovjeka koji nikada nije postojao pokazali težim no što se moglo i pretpostaviti. Prvi je problem riješen zahvaljujući našem “poniznom ponašanju i neusiljenom, pa čak i fanatičnom držanju”, kako su to novine komentirale, a u drugome nam je u pomoć priskočila navika uporabe pseudonima predaka. Nakon nekoliko posjeta mezarlucima u Edirnekapiju i u Ejupu te Karadžaahmet šehitluka nužno će se pronaći neki Ahmet Pravovremeni. Mi smo ga i pronašli. I mogu reći da se baš i ne kajem zbog te male izmjene identiteta umrle osobe. Zahvaljujući tome, ako ništa drugo, renoviran mu je mezar, a ime postalo poznato. Slava je blagodat isto koliko i katastrofa. Fotografije mezara tiskane su, počevši od Nizozemske, u dnevnim novinama diljem svijeta, a, naravno, na tim sam se fotografijama nalazio osobno ja: uvijek pored mezara, s jednom rukom naslonjenom na nišan, a s mantilom, šeširom, novinama i sličnim u drugoj ruci. Razmišljajući danas o svemu tome, žao mi je samo jednoga, a to je da Van Humbertu, koji je o mojoj knjizi napisao toliko lijepih stvari, koji me predstavio svijetu i koji je danima hodao za mnom, nisam dozvoljavao da se fotografira - 11 -


naslonjen na taj mezar. Svaku sam njegovu molbu odbijao riječima “Uostalom, ti si kršćanin i njegova bi duša zbog toga mogla patiti!” Dozvoljavao sam samo da stoji s moje desne strane. No ako se na trenutak razmisli, za to sam imao i opravdane razloge. Mjesecima mi je taj čovjek stvarao ne­ volje. Tako mu i treba! Zašto bez potrebe dolazi i remeti naš mir!? Mi smo ljudi koji žive u svome svijetu! Sve naše je unutar naših vlastitih potreba. Ipak, kao što će se poslije vidjeti, Van Humbert se svetio na meni. Da, ni čitanje, a ni pisanje ne pričinjavaju mi zadovoljstvo. Pa ipak, s velikom bilježnicom ispred sebe, jutros po­ kušavam zapisati svoja sjećanja. Čak sam radi toga ustao i ranije nego inače, u pet sati. Naše sluškinje, naš kuhar Arif, koji odlično kuha i čija je jedina mana što nije iz Bolua, nad­ zornica nad domaćicama Arapkinja Zejnep, do koje smo došli uz nebrojene teškoće kako bismo svome domu dali začin starog plemstva – čudno: dok je u mome djetinjstvu u Istanbulu živjelo toliko crnaca, danas su se gotovo pretvorili u važan raritet – ukratko, nitko od spomenutih djelatnika, koji svojim rukama i dobronamjernošću održavaju vilu Sat, još uvijek nije bio na nogama. Htio-ne htio, svoju sam jutarnju kavu sâm pripremio. Onda sam, zavalivši se u svoju fotelju, počeo razmišljati o svome životu, pokušavao razvrstati ono što je trebalo zaboraviti, zaobići ili promijeniti, produbiti ono što se neizostavno treba napisati; jednom riječju, uzimajući u obzir sve striktne uvjete koje ono nešto zvano iskrenost iziskuje od nekog teksta, a osobito od teksta tipa memoara, trudio sam se da u svojoj svijesti događaje dovedem u kronološki poredak. Jer, ja, Hajri Irdal, zagovornik sam apsolutne iskrenosti, više od bilo čega drugog. Zašto uopće i pisati ako se izostavi potpuna iskrenost?! Ta vrsta bezuvjetne i bezrezervne iskrenosti zahtijeva pak nužno filtriranje i selekcioniranje. I vi - 12 -


ćete se složiti da je gotovo nemoguće sve ispričati onako kako se dogodilo. Da bi se izbjegli neočekivani prekidi u sredini rečenice, potrebno je unaprijed dobro razraditi plan i odabrati točke na kojima ćete se u svakom slučaju složiti s čitateljem. Jer iskrenost ne može biti jednostrana. Uzimajući u obzir sve to, ne smijete zaključiti kako svoj život smatram nečim veoma važnim, nečim što se neizostavno treba ispričati i da mu pridajem pretjerano značenje. Uvijek sam njegovao uvjerenje kako nam je Svemogući Go­ spodar podario ovaj život da bismo ga ovako ili onako proživjeli, a ne da bismo ga ispisivali. Ispisana verzija ionako već postoji! Govorim o onom primjerku kod Boga na kome je ispisana sudbina svakog od nas. Ne, ne namjeravam pisanjem memoara govoriti o sebi, već samo pridonijeti nezaboravljanju određenih događaja kojima sam bio svjedok. Osim toga imam na umu spomenuti cijenjenog čovjeka kojeg smo prije tri tjedna pokopali u zemlju i govoriti o njemu. Ja, koji sam najbeznačajnije, najapsurdnije i, rječnikom što ga je prije osnutka našega Instituta za mene rabila moja supruga, najaljkavije stvorenje, upoznao sam uistinu velikog čovjeka s urođenom genijalnošću inovatora. Godinama sam živio pored njega i promatrao njegov način rada. Svjedočio sam kako se ideja rađala u njegovoj glavi, kako je, poput stabla u razvoju, najedanput puštala grane i gotovo obuzimala cijelo njegovo tijelo, pa čak i izvan njega, sam život. Iz dana u dan, kao dio vlastitog života, proživljavao sam svaki trenutak razvoja – od iskre što je iznenada bljesnula u njegovim očima do onoga što je danas, odnosno onoga što je bio jučer – Instituta za namještanje satova, koji je možda najvažnija i najkorisnija institucija našega vremena. Ja čak, bez rizika da zbog samohvale budem ismijan, mogu ustvrditi kako su, unatoč svoj njegovoj nespretnosti, ovom jadnom - 13 -


Hajriju Irdalu sudbina i slučajnost pružile priliku da u osnivanju te institucije igra važnu ulogu. Čini mi se da je zapisivanje onoga što sam vidio i čuo moja najveća dužnost prema budućim generacijama. Osim toga među nama više nije Halit Regulator, jedini čovjek koji bi bolje od mene mogao napisati historijat naše ustanove. Sinoć su moje oči ponovno zastale na njegovu mjestu za našim stolom. Nikada neću zaboraviti kako je, očiju punih suza, moja supruga za objedom gledala to ispražnjeno mjesto. Kao da joj je sve oko nje bilo strano. Na kraju više nije mogla izdržati, te je, brišući salvetom oči, ustala i zatvorila se u svoju sobu. Siguran sam da je cijelu noć plakala. I to s pravom, jer koliko god je Halit Regulator bio moj dobrotvor, toliko je bio i njen najbliži prijatelj. U suštini, ideju za pisanje ovih memoara u meni je pomalo probudila i ta njena sasvim razumljiva tuga. Dugo sam ležeći u krevetu razmišljao o samome sebi. “Hajri Irdale”, rekoh, “mnogo si toga vidio i mnogo si toga preturio preko glave. Iako ti je tek šezdeset godina, istovremeno si živio nekoliko ljudskih života. Okusio si bijedu i svu gorčinu odbačenosti. Spretno i okretno uspeo si se lje­ stvama uspjeha. Riješeni su svi tvoji problemi koji su se činili kao da ih nikakva sila nikada ne može riješiti. Sve to desilo se zahvaljujući Halitu Regulatoru. On te iz tame izveo na svjetlo. Sve što je bilo istinska prijetnja tvome životu, razmišljanju i miru on je pretvorio u prijateljski entitet. Ti, koji si oko sebe vidio samo ružnoću, siromaštvo i bijedu, najedanput si osjetio postojanje određenih plemenitih užitaka i sreće i postao si svjestan kako ljudska duša može biti plemenita. Osjetio si ljubav bližnjih. On te čak upoznao i s ple­menitim licem tvoje supruge Pakize; i dok si svoju djecu doživljavao kao nekakva nesretna stvorenja koja je Svevišnji Bog poslao kako bi te stavio na muke, odjednom si, zahva- 14 -


ljujući njemu, dokučio blagodati očinske uloge. Zar onda ništa nećeš učiniti u čast sjećanja na jednog toliko dobrog, čistog, velikog; u svakom smislu velikog prijatelja? Zar ćeš ga prepustiti zaboravu; hoćeš li pristati da sjećanje na njega bude pokopano ispod hrpe ismijavanja i klevete? Sjeti se samo što je tvoj život bio prije upoznavanja s Halitom Regu­ latorom i usporedi ga sa svojim sadašnjim životom! Prisjeti se svoje kuće u Edirnekapiju; zajmodavaca što su ti svako­ dnevno kucali na vrata ili te presretali na ulici; prisjeti se svo­jih muka u potrazi za komadom kruha... Onda to usporedi sa svojim današnjim blagostanjem i srećom...!”

- 15 -


II.

R

ekoh “moj život prije upoznavanja Halita Regulatora”. No može li se to doista i nazvati životom? Ako živjeti znači biti lišen svega osim patnje, ako je to biti podvrgnut stalnim poniženjima i to svakog trenutka osjećati u sebi; ako živjeti znači neprestano se koprcati u zatvorenome krugu koji se nikako ne može savladati, onda smo, bez sumnje, i ja i moja obitelj živjeli, u najdubljem smislu te riječi. Ako, s druge strane, ta riječ podrazumijeva malo duha i širine prilika, uživati određena prava, osjetiti onu iskrenu radost i malkice povjerenja u vanjski svijet; ako u toj riječi postoji nešto poput neobuzdanog susreta s okolinom u jednakim uvjetima, onda je to sasvim druga stvar! Primijetili ste da uopće nisam spomenuo obavljanje kakvih poslova ili dobročinstvo prema drugima. Zapravo, dok nisam upoznao Halita Regulatora, nisam bio ni svjestan užitka takve vrste. Danas pak moj život ima cilj. Iza sebe ostavljam nešto za što mislim da neće dopustiti da moje ime potone u zaborav. Deset sam godina obnašao dužnost zamjenika ravnatelja najnovije i najkorisnije institucije u svijetu. Ne samo svojoj obitelji, bližoj i daljoj rodbini, prijateljima i poznanicima, dobročinstvo sam činio čak i onima što su me, vjerojatno nehotice, svojevremeno i povrijedili; našao sam im posao i osigurao im lagodan život. Mislim da je u tom kontekstu dovoljno podsjetiti na naš doprinos obnovi grada podizanjem naselja, koje smo u okolici Suadije izgradili samo za djelatnike svoga - 16 -


Instituta. Inače, polovina uposlenika bili su moji i rođaci Halita Regulatora, jer je odmah po osnutku Instituta Halit Regulator donio veoma mudru odluku prema kojoj su osoblje ravnomjerno činili naši rođaci i oni koje su preporučile više instance i tu je odluku strogo poštovao. Ne znam ima li potrebe da ovdje spominjem napade u tisku, koji su počeli mnogo prije odluke o ukidanju našeg Instituta, a koji su se dodatno intenzivirali nakon izricanja odluke? Kako je život čudan! Novine koje su prije deset godina odavale počast svim našim postignućima i hvalile ih i koje su našu sveobuhvatnu organizaciju iznosile javnosti kao primjer; novine koje su mi svojevremeno toliko bile prijateljski naklonjene i koje su izdašno pratile i naše službene prijmove, a i naše konferencije za tisak, sada se u svojim pisanjima protiv nas ne ustežu ni od čega. Prvo su kritizirale veličinu organizacije i govorile o njenoj bespotrebnosti. Ne uzimajući u obzir to što smo, u dr­žavi u kojoj je stopa nezaposlenosti dosegla krajnje granice, zaposlili toliko ljudi, novine su oštro kritizirale broj našeg osoblja, koje su činili četrdeset sedam daktilografa te dvjesto sedamdeset jedan inspektor u tri direkcije i jedanaest podružnih direkcija. A onda su – kao da velika i mala kazaljka, opruge, klatno i zupčanici nisu sastavni dijelovi sata i kao da se nešto što nazivamo vremenom ne sastoji od sata, minute, sekunde i desetinke – ismijavali nazive tih pod­ ružnih direkcija. Nakon toga su bacili sumnju na obrazovanje, kvalifikaciju i kompetenciju naših djelatnika, koji su deset godina sasvim predano radili u tim direkcijama i koji su stekli iskustvo i usavršili se u svojim poslovima, a naposljetku su nemilosrdno nasrnuli na naše publikacije, koje su im se nekoć toliko sviđale. Izrešetali su sve naše publikacije, a ponajviše knjigu Šejh Ahmet Pravovremeni i njegovo djelo, koju sam ja napisao. Kao - 17 -


da su nešto veoma smiješno ili kakvi opasni dokumenti, danima su na prvim stranicama novina pod grotesknim na­ slovima izvrgavane ruglu korice knjige Utjecaj južnih vjetrova na kozmičku preciznost sata, koju je s takvom pažnjom i trudom napisao čelnik našeg odjela Desetinke, inače muž moje mlađe šogorice, knjige moga prijatelja doktora Ramiza Sat i psihoanaliza i Irdalova metoda u karakterologiji sata te knjige Halita Regulatora Socijalni monizam i sat i Sekunda i visoko društvo. Ni to im nije bilo dovoljno; naprosto su nas optužili za lopovluk i obmanu, uzimajući u razmatranje naš udvostručeni, poskupljeni, pojeftinjeni, s premijama i kolektivni su­stav kažnjavanja, koji je uvelike uveseljavao i zabavljao žitelje našega grada i koji je osiguravao sredstva potrebna za promociju svih znanstvenih i društvenih djelatnosti naše institucije. Kako su međutim nekoć aplaudirali tom sustavu novčanoga kažnjavanja koji sam smislio iz čiste dosade, pro­ matrajući beskrajne partije tavle s udvostručenim ulozima što su ih igrali Halit Regulator i moja supruga Pakize. Jedan od naših vodećih ekonomista službeno je objavio kako misli da je taj sustav kažnjavanja originalni izum u povijesti financija te je u svakoj prigodi ponavljao kako uopće neće oklijevati da ubuduće moje ime spominje zajedno s doktorom Turgotom, Neckerom i Schachtom. Bio je u pravu. Jer nezadovoljstvo je uvijek prisutno u osnovi svih financijskih poslova, koji ljude pretvaraju u po­ rezne obveznike. A ako je to još i u obliku kazne, onda ljudi osjete dodatnu uznemirenost. Što se tiče našeg sustava nov­ čanoga kažnjavanja, on je bio sasvim drukčiji. Kad bi ga naš kontrolor izvijestio o krivnji, vinovnik bi u početku bio zbunjen, onda bi se, shvativši zdravu logiku u samome činu, na njegovu licu pojavio osmijeh, a naposljetku bi, uvjeren u

- 18 -


ozbiljnost prakse, prasnuo u smijeh. Bilo je mnogo onih što su se, osobito u prvim danima, obraćali našim službenicima: “Molim vas! Svratite jednom i do naše kuće. Neka to svakako vidi i moja supruga. Evo, moja adresa”, govorili bi pružajući svoju posjetnicu i nadasve novac za unajmljivanje kola. Načelo na kojem se temeljio naš sustav novčanoga kažnjavanja predviđao je kaznu u iznosu od pet kuruša za svaki sat koji nije usklađen s nekim od satova izloženih na javnome mjestu, a ponajprije s javnim gradskim satovima. Ali ako bi taj sat bio neusklađen i s još nekim satom, tu bi se kaznu udvostručilo. Tako bi se povećanjem broja susjednih satova, geometrijskom progresijom povećavala i novčana kazna. Budući da je, u biti, sat nemoguće besprijekorno točno na­ mjestiti – to je nadasve pitanje individualne slobode svojstvene satovima, što, podrazumijeva se, tada nisam mogao objelodaniti – prilikom samo jedne kontrole, osobito one provedene u gusto naseljenim mjestima, bilo je moguće in­ kasirati prilično mnogo novca. Osim toga u taj smo kompleksni obračun pridodali još i razliku brzanja i kašnjenja satova. Svatko zna da sat ili kasni, ili brza. Treća mogućnost ne postoji. To je univerzalni aksiom, jednak postulatu nemogućnosti apsolutne točnosti satova; pa makar i prestao raditi. No ovdje dolazi do individualiziranja slučaja. Ja branim stav da je čovjek stvoren da vlada svijetom, pa je prirodno da mu se i stvari pokoravaju. Na primjer u razdoblju vladavine sultana Abdulhamida, u kome je proteklo i moje djetinjstvo, u našem se društvu osjećao nedostatak veselog raspoloženja. To neraspoloženje što je izbijalo iz sultanova namrgođenog lica i što se u prstenovima širilo uvlačilo se i u same predmete. Svaki se od mojih vršnjaka još uvijek sjeća gorčine, melankolije i žestine brodskih sirena u to vrijeme. Ali pogledajte tu razdraganost

- 19 -


brodskih i tramvajskih sirena u našem današnjem životu, u kojem, zahvaljujući blagonaklonim događajima, odjednom nalazimo toliko toga smiješnog. Isto to vrijedi i za satove, koji, htjeli to ili ne, mijenjaju svoj rad i usklađuju ga s težištem temperamenta svojih vlasnika, njihovom strpljivošću, bračnim životom i političkim uvjerenjem. Potpuno je prirodno susresti se s ovim potonjim, osobito u zajednicama poput naše, koja je doživjela seriju reformi i koja je divovskim koracima krenula naprijed žrtvujući generacije i razne ljudske kategorije. Što se pak tiče tih političkih uvjerenja, ona su nešto što se, iz ovog ili onog razloga, u većini slučajeva drži u tajnosti. Naravno da pored toliko pravnih sankcija nitko pri zdravoj pameti neće javno uzvikivati “Znate, ja ću vam reći što mislim!” Ili će to činiti na nekom skrovitome mjestu. Upravo zbog toga naši su satovi mjesta gdje se na najbolji način otkrivaju te tajne, karakterne posebnosti i različitost uvjerenja. Sat – najpouzdaniji prijatelj svoga vlasnika, pratilac udaranja pulsa na njegovu zglobu, onaj što na prsima dijeli sve njegove emocije, ukratko onaj što se grije njegovom temperaturom i što se u svome mehanizmu identificira s njim, ili što, kroz sve događaje, zajedno s njim, na stolu proživljava cijelu vremensku jedinicu koju nazivamo danom – on se, htio-ne htio, izjednačuje sa svojim vlasnikom, počinje živjeti i misliti kao on. Ne ulazeći u detalje, dopustite mi da kažem kako je to svojstvo sjedinjavanja i prilagodbe prisutno u svim našim osobnim stvarima, iako možda ne toliko duboko kao u satovima. Ne postaju li naši stari šeširi, cipele i odijela postupno, iz dana u dan, sastavni dio nas samih? Nije li upravo to ujedno i razlog da ih često želimo mijenjati? Čovjek u novome odijelu sliči nekomu tko je, manje ili više, izašao iz vlastitog identiteta; to je potreba udaljavanja od samoga - 20 -


sebe i promatranja sebe kroz određenu promjenu, ili zadovoljstvo što može reći “Ja sam sada netko drugi!” Mogao bih čak ustvrditi – u strahu da bi se to moglo upotrijebiti protiv naše institucije, rahmetli Halit Regulator oštro mi je savjetovao izbjegavanje takvih istupa; no budući da mi to više nitko ne savjetuje, sada to sasvim mirno mogu iznijeti – kako je u nekom starom šeširu i cipelama moguće vidjeti cijeli karakter, navike njihova vlasnika, njegove životne propuste, pa čak i svakojake patnje kroz koje je ta osoba prolazila. To bi trebao biti motiv ili mudrost zbog koje, čim uđu u našu kuću, svojim slugama odmah darujemo po jedan komplet odijela, jednu-dvije stare košulje, kravatu, ili barem par svojih cipela. Budući da na sebi imaju naše odijelo i da hodaju u našim cipelama, ti ljudi koji nas uopće ne poznaju odjednom nam, gotovo kao pod prisilom toga, postaju bliski i nesvjesno počinju usvajati naše navike i naše ideje. To sam dva puta i sâm doživio. Gospodin Džemal, ravnatelj koji je kriv za moje razrješenje u Banci raznovrsnih zanimanja i time bio uzrok moga zapadanja u tako veliku nevolju, svojevremeno mi je po­ klonio jedno staro odijelo. Između njega i mene postojale su ozbiljne razlike u mentalitetu. On je bio zadrt, hirovit i aro­gantan čovjek koji je uživao ponižavati druge, ocjenjujući sve po svojim krutim kriterijima. Budući da sam ja bio pomirljiv čovjek čija je jedina briga bila sastavljanje kraja s krajem, bili smo potpuno različitih karaktera. Ustvari, te su njegove osobine bile nespojive s mojim temperamentom; naprosto ih nisam mogao prihvatiti. No ne mogu poreći da je preko tog odijela na mene prešla njegova jedina slabost, ljubav koju je osjećao prema svojoj supruzi. Unatoč strogome muslimanskom odgoju, tome što sam bio otac troje djece i muž žene kao što je Pakize, koja je u svakom pogledu superiornija od mene, nije prošao ni tjedan dana nakon što - 21 -


sam obukao odijelo gospodina Džemala, a već sam se ludo zaljubio u njegovu suprugu gospođu Selmu. Otišao sam iz banke, protekle su mnoge godine, od toga su odijela na meni ostali gotovo samo dronjci, ali ta ljubav nikako da nestane. Drugo mi je odijelo, u ranim danima našeg Instituta, darovao Halit Regulator, koji je mislio kako u instituciju neću moći dolaziti u svojoj uobičajenoj odjeći. Već prvoga dana kada sam to odijelo navukao na sebe, doživio sam potpunu metamorfozu cijeloga svoga bića. Odjednom su se proširili moj horizont i kut moga gledanja. Navikao sam se da, poput njega, život poimam kao cjelinu. U govoru sam počeo rabiti izraze kao što su metamorfoza, koordinacija, reorganizacija, promjena mentaliteta, viša misao, znanstvena svijest; za svoje sam neraspoloženje sada rabio riječi “ne­ izbježnost” i “nemogućnost”; počeo sam s najistančanijim usporedbama između Istoka i Zapada te s iznošenjem stavova čija je ozbiljnost plašila i mene samog. Isto kao on, vagao sam ljude oko sebe, promatrajući ih upitnim pogledom koji je značio “Čemu li ovaj može poslužiti?”, a život sam doživljavao kao tijesto što ga u svome koritu moram sam mijesiti. Jednom riječju, činilo se da su se njegova smjelost i kreativnost usadile u mene. Kao da to nije bilo odijelo, već nekakva magija. Čak mi ni Selma-hanuma, supruga go­ spodina Džemala, više nije izgledala kao biće do kojeg je nemoguće doprijeti. Naravno, sve to nije išlo tako glatko kao kod Halita Regulatora. Na površinu je svako malo isplivavala moja blaga, pomirljiva i suosjećajna priroda čovjeka koji je okusio bijedu; upadala bi mi u riječ i mijenjala moje odluke. Ukratko, postao sam čovjek koji razmišlja, odlučuje i govori u procjepu dvaju oprečnih karaktera. Kada sam to ispričao rahmetli Halitu Regulatoru, osmjehnuo se, a potom krajnje srdačno dodao: “To daje poseban okus stvari; nastavite tako!” - 22 -


Nikako neću moći nastaviti sa svojom pričom, a da ovdje ne zabilježim ono što je rekao jednog dana kada smo opet razgovarali o tome: “Dragi moj Hajri Irdale”, kazao je, “to što govorite apsolutno je točno. Upravo zbog toga veliki ljudi svojim pod­ ređenima uvijek daruju svoju odjeću i slične osobne stvari. Rimski imperatori, kraljevi, veliki diktatori prijateljima su stalno poklanjali svoje osobne stvari kako bi ih zadržali na liniji vlastitog razmišljanja. Upravo bi to trebao biti razlog što su i osmanlijski vladari i veziri drugima poklanjali krzna i kaftane. Vi ste nesvjesno otkrili jednu veliku tajnu povijesti, neku vrstu psihološkog mehanizma.” On je nedvojbeno govorio istinu. Ne zaboravite da je i to otkriće nastupilo nakon što sam obukao njegovo odijelo. Da, on je bio čovjek s urođenom izumiteljskom genijalnošću i ono o čemu pričam otkrio sam nakon što sam na sebe navukao njegovu odjeću. No vratimo se satovima. Ovdje bih rado spomenuo i publikaciju našeg Instituta, onu veoma važnu studiju doktora Ramiza Psihoanaliza satova. Ali – budući da se plašim da bi svojim potpuno drukčijim karakterom te sasvim znanstvene digresije mogle opteretiti ove memoare – ja to ipak neću uraditi. Djelo je dostupno i uvijek ga može konzultirati svatko tko to želi. Razlika između doktora Ramiza i mene – ovdje iznosim samo ono što mi je on rekao – jest u tome što je, za razliku od moje metode opće psihologije i sociologije, on problemu pristupao kao i svi psihoanalitičari, s aspekta seksa, libida i represije. Iako sam glede opće i individualne psihologije, a osobito sociologije potpuna neznalica, bio sam veoma zadovoljan takvom formulacijom. Doktor Ramiz, koji mi je iskazujući ljubaznost uvijek pristupao kao ozbiljnom čovjeku, tu je svoju konstataciju zaključio rekavši kako sam ja - 23 -


veliki idealist. Što se pak tiče moje supruge, s kojom sam raspravljao o tom pitanju, ona smatra kako razlog mog apsolutnog zanemarivanja seksualnog aspekta u pitanjima sata i vremena, koja su u tako uskoj sprezi s čovjekom, nikako ne može biti samo moj idealizam te kako tu moraju postojati neki daleko ozbiljniji, pa čak i organski i zdravstveni razlozi. Bez obzira na to u kojem pogledu, ali sasvim je očito da s vremena na vrijeme dolazi do određene razlike između brzanja i kašnjenja i da je ta razlika od iznimne važnosti. U tom smislu svi su sasvim opravdanim prihvatili to što smo za dva kuruša povećali novčanu kaznu koju smo ubirali od onih čiji su satovi kasnili. Većini se to čak i svidjelo. Na taj smo način s jedne strane dostojno kažnjavali zaostalost, a s druge smo strane poticali na napredno razmišljanje. Savršena jednakost neprihvatljiva je za ljudsku prirodu. Potreban joj je i poticaj kroz sitne povlastice. Odvažit ću se ustvrditi kako je čak i sama dobrota moguća jedino uz prisutnost zla, koje zahtijeva osudu i kažnjavanje. Kada bi pričao o tasavvufu, moj bi rahmetli učitelj muvakkit Nuri-efendi, čije će se ime poslije često spominjati, rekao: “Sve je moguće i sve se očituje kroz svoju suprotnost.” Taj je moj prijedlog za povećanje novčane kazne Halit Regulator prihvatio, sma­ trajući ga bitnim osobito s tog aspekta. Treća značajka tog sustava kažnjavanja bilo je smanjivanje novčane kazne za ponovljene prekršaje, koje je variralo između deset i trideset posto. Kao što je općepoznato, u svim zakonima svijeta, bilo pisanim ili običajnim, s ponavljanjem prekršaja dolazi i do razmjernog povećanja kazne. To pak dovodi do svojevrsnog natjecanja, pa čak i inata, između počinitelja i zakonodavca. Ovo što govorim ne odnosi se na prvi prekršaj. Vrlo je vjerojatno da će prvi počinjeni prekršaj, kao i prvi brak, u čovjeku pobuditi osjećaj apsolutnoga kajanja. No očito je - 24 -


da u povećavanjima kazne, koja počinju nakon što čovjek počini drugi prekršaj, ljudska priroda prepoznaje neku vrstu atmosfere javne dražbe, što na kraju drugu stranu baca u očaj. Tako smo, eto – uz pomoć sniženja u svome sustavu novčanoga kažnjavanja, koje je počinjalo s deset, a u sedmom i osmom recidivu dosezalo i trideset posto – uspijevali spriječiti te prirodne posljedice i njihove reakcije. Na taj je način naše udvostručeno i kolektivno kazneno ustrojstvo u isto vrijeme u ljudima budilo jednu vrstu interesa za instituciju. Osim toga u svemu je tome postojao i komercijalni aspekt. Taj sustav novčanoga kažnjavanja, čije je prihode općina velikodušno prepustila nama na raspolaganje, poslužio nam je kao neka vrsta trgovine. A koja to trgovačka tvrtka ne daje sitne popuste redovitim kupcima? Uopće nisam pogriješio kad sam predvidio kako će takvo što obradovati stanovnike Istanbula, s obzirom na to da su se već odavno navikli na sezonska sniženja i da su jedino tako uspjeli stvoriti barem malu predodžbu o dobiti ostvarenoj u trgovini. No takvo se što baš i nije moglo očekivati od neke poluslužbene institucije. To je razlog zbog kojeg bi se javnosti mogla svidjeti i zbog kojeg bi joj popularnost mogla porasti. Sve je ispalo onako kako smo i očekivali. Da bi se osobno uvjerio u to poslovanje s popustom, u koje nikako nije mogao povjerovati i koje je smatrao nekakvom šalom, narod je u grupama, s nenamještenim satovima u rukama počeo navaljivati u naše urede ili na ulici presretati naše kontrolore kako bi ih primorali na pisanje kazne. Gradom je odjednom zavladala moda te novčane kazne koju je narod plaćao svojevoljno, pa čak i s velikim oduševljenjem. Više nije bilo potrebno djeci kupovati igračke. Simpatični su mališani pronašli najljepše i najuzbudljivije sredstvo za sudjelovanje u radosti odraslih. Moram dodati i da to ludilo nije zahvatilo samo žitelje - 25 -


Istanbula već i okolnih sela, pa čak i udaljenijih gradova. I to u tolikoj mjeri da je – prvih mjeseci stupanja na snagu smanjene novčane kazne, a osobito nakon uvođenja pretplatne kaznene kartice – Direkcija željeznice bila prinuđena uvesti dodatne vožnje na određenim linijama. Željeznički su kolodvori na Hajdarpaši i Sirkedžiju svakodnevno bili preplavljeni onima što su se smijali; što su se do suza smijali uzvikujući “Ah, samo da to vidimo!” ili “To je naprosto nevjerojatno! No ipak istinito...” Nestrpljivost ljudi iz provincije dosegnula je takav stupanj da smo značajan dio svojih kontrolora bili prinuđeni uputiti na obližnje postaje – počevši od Pendika na azijskoj strani i Čataldže u europskom dijelu – pa i na same gradske kolodvore; radi toga smo čak, u nedostatku kadra, bili prinu­ đeni povući personal iz svojih postaja za namještanje sa­tova i iz timova za namještanje, u koje smo, za rad po selima, primali mlade ljude. Nije pogrešno ustvrditi kako je taj sustav novčanoga kažnjavanja slavu našeg Instituta u značajnoj mjeri pronio i izvan granica zemlje. Sigurno ste pročitali u novinama kako su putnici nekoliko turističkih brodova tijekom plovidbe prisilili kapetane na promjenu maršute, kako su u Istanbulu proveli tjedan dana, a onda, svi sa po nekoliko priznanica od plaćene kazne s popustom u rukama, nastavili plovidbu; kako čak mnogi nisu željeli napustiti Istanbul dok se ne susretnu s Halitom Regulatorom ili sa mnom i kako su bez­ malo razgrabljene naše fotografije što su se prodavale u sva­kojakim dućanima diljem našega grada. Ovdje ne namjeravam jednu po jednu nabrajati sve one nepravde što ih je u posljednje vrijeme pretrpjela naša ustanova. Kako ovi memoari budu odmicali, moji će čitatelji to i sami vidjeti i donijeti sud o tome kakvoj smo nepravdi bili

- 26 -


izloženi. Jedino, ovdje neću moći odoljeti iskušenju skretanja pozornosti na točku koja se tiče moje ličnosti. Do sada se prilikom spominjanja Instituta za namještanje satova, bilo u kontekstu osude ili hvale, redovito zaboravljalo na jednu činjenicu. A to je tijesna veza koja je postojala između te ustanove i moje ličnosti, pa čak i moje prošlosti. Nikada neću poreći činjenicu da je naša ustanova iznikla iz snažne inicijative, iz produktivnih ideja Halita Regulatora. On je bio moj veliki prijatelj i dobrotvor u svakom pogledu. No ni moja se uloga unutar Instituta za namještanje satova nikako ne može – kako su to mislili i na to veoma često aludirali oni izvana – samo tako poistovjećivati s pukim instrumentom ili s kakvim podređenim, poslušnim medijem. Ako se može reći da je Institut i bio umotvorina Halita Regulatora, onda za sebe mogu reći kako sam – tijekom cijeloga života, pa čak i pod cijenu velikih patnji – proživljavao sve koincidencije što su ga izrodile. Institut je plod moga života! Stoga ako je opovrgavanje insinuacija i kleveta upućenih kako na adresu rahmetli Halita Regulatora tako i na adresu institucije prvenstveni zadatak ovih memoara, onda je isticanje te male ali značajne činjenice njihov drugi zadatak, koji nimalo ne zaostaje za prvim.

- 27 -


- 506 -


sadržaj

prvi dio Velika očekivanja

7

drugi dio Sitne realnosti

107

treĆi dio Prije svitanja

241

četvrti dio Svako godišnje doba ima svoj kraj

451

Pojmovnik O piscu O prevoditelju

487 503 505

- 507 -


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i turizma Republike Turske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici Hulton Archive / Fox Photos Godina izdanja 2011., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-342-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 508 -


- 509 -


- 510 www.fraktura.hr

Institut za namještanje satova  

Hajri Irdal u mladosti je bio prilično nevoljno biće – odrastao je u siromašnoj obitelji, okruženoj podosta čudnovatim likovima, a školu je...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you