Issuu on Google+

Glasovi Pamana

–1–


–2–


jaume c a br é

Glasovi Pamana preveo s katalonskog Boris Dumančić

Fraktura –3–


This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgo­vornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Les veus del Pamano © Raval Edicions, S.L.U., Proa, Barcelona, 2004 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Boris Dumančić i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-402-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 814369

–4–


Margaridi

–5–


–6–


Oče, nemoj im oprostiti jer znaju što čine. Vladimir Jankelevič

–7–


–8–


0

šum je bio neznatan. Poput nečijeg dodira dlanom o vrata. Tiho su se otvorila, nečija ruka u rukavici primila je kvaku iznutra, da se ne čuje. Vrata su se zatvorila uz neznatnu škripu. Netko mračan šuljao se u tami stana. Jurijeve oči, već privikle na noć, slijedile su ga u tišini. Došljak je ušao u radnu sobu. Netko je ostavio podignute rolete, a on mu je opsovao sve po spisku. S druge strane prozorskoga stakla pahulje snijega padale su uslijed nenadanoga naleta ledene fronte, koja će zalediti krajolik poput kakve grobnice, i činile noćni prizor još tišim. Nije se čuo ni žubor rijeke. Odlučio je da neće spustiti roletu, da nitko nikada ni u kojem slučaju ne sazna da je te noći on ušao u taj stan. Došljak je uz uzrujani uzdah sjeo pred računalo, odložio torbu na pod pored stolice i upalio stroj. Primijetio je da je stol bes­ prijekorno uredan i znao je da će mu to olakšati posao. Jurij je kriomice pratio uljeza do radne sobe i još ga tiše promatrao s vrata. Plavičasto svjetlo ekrana ispunilo je prostoriju, a došljak se nadao da se ta slaba hladna svjetlost neće primijetiti ni s puste ulice ni iz drugoga dijela stana. Netko je na rub ekrana zalijepio papirić na kojemu je pisalo: “Dobro jutro! Ručak je u kuhinjskome elementu iznad hladnjaka. Hvala na svemu!” Počeo je pregledavati mape. Iz džepa jakne izvadio je kutiju s disketama i strpljivo počeo kopirati sadržaj mapa. Netko je u nekome dijelu zgrade zakašljao, a on je zaključio da su to susjedi odozdo na povratku s nekakve zabave, pijani, jedan drugome dosadni, –9–


umorni dok kroz zube cijede svoje nezadovoljstvo zbog toga što više nemaju godine za bogzna što. Zašto su računala tako spora kad nam se žuri? Zašto su tako bučna iako svi kažu da su tiha? Zazvonio je telefon, on se ukočio, ugasio je računalo premda je bio usred posla, ukipio se poput kamena, a kapljica znoja kliznula mu je niz nos. Nije ju obrisao jer nije ni postojao. Ništa se nije micalo u drugome dijelu stana. “Sad se ne mogu javiti. Ostavite poruku nakon zvučnoga signa­la.” “Čuj, neću moći doći ujutro jer mi je iskrsnula nova narudžba ploča u Trempu, a i kći želi da to obavim. Ne brini, skoknut ću u podne, prije ručka. Zbogom. Sretno i pusa. Doći ću ti u posjet. I, da, imala si pravo, žubor Pamana zaista se čuje.” Bip, bip! Zbogom. Neki muški glas, s naglaskom onih planina, hrapav od duhana i kave s konjakom što povjerljivo govori o sutrašnjemu danu. Neznanac je pričekao nekoliko trenutaka da se otvore neka vrata. Ništa. Nitko. Na njegovu sreću, Jurij je odlučio da se neće razotkriti te je ostao skriven u svojoj nepomičnosti. Tek nakon što je iščeznulo svako sjećanje na zvonjavu telefona, tek kada je ponovo primijetio kako pahulje snijega mekano padaju povrh svake stvari, neznanac se opustio, lagano udahnuo i upalio računalo. Jurij se povukao s vrata radne sobe premda nije točno znao što da učini, pa se na trenutak skrio u dnevnu sobu, napeto osluškujući i najmanji zvuk koji bi dopro iz radne sobe. Uljez se vratio poslu. Smjesta je popunio pet disketa materijalima iz mapa naslovljenih inicijalima O. F. i još pokojom, za svaki slučaj. Potom je ispraznio sadržaj svih mapa u smeće na računalu. Uvjerio se da neće ostati ni traga tim dokumentima ni bilo čemu sličnome. Potom je umetnuo novu disketu s virusom, izvadio je i ugasio računalo. Upalio je ručnu svjetiljku i stavio je u usta da mu ruke budu slobodne. Brzo je ispraznio tri registratora s radnoga stola koja – 10 –


su ga zanimala. Papiri, fotografije, fascikli s dokumentima. Sve je spremio u svoju torbu i uzeo registratore. Na podu pored zida ležala je crvena putna torba. Otvorio ju je. Kao da netko polazi na put. Znatiželjno ju je pretresao, nije našao ništa zanimljivo. Zatvorio ju je i vratio na mjesto gdje ju je bio našao. Sjetio se pretresti i sve ladice prije nego što je krenuo, za svaki slučaj. Neispisani listovi papira, blokovi, školske bilježnice. I jedna kutija. Otvorio ju je, a čelo mu se orosilo znojem. Učinilo mu se da je na drugoj strani prostorije čuo nečiji uzdah. Dok je zatvarao vrata stana, znao je da iza sebe nije ostavio nijedan trag svoje prisutnosti, znao je da mu je za posao trebalo malo više od petnaest minuta i da je bolje da ga zora zatekne što dalje od stana. Čim je ostao sam, Jurij je ušao u mračnu prostoriju. Sve je izgledalo kao uvijek, no njega je mučila tjeskoba. Neki čudan osjećaj da nije bio na razini okolnosti.

– 11 –


– 12 –


prvi dio

Zelendurov let

– 13 –


– 14 –


Polegnuta imena prekrivena cvijećem Joan Vinyoli

u devet sati ujutro, u nedjelju, 31. ožujka godine Gospodnje 2002., toliko iščekivana, toliko priželjkivana dana, oči mnogobrojnih vjernika koji su iz cijeloga svijeta došli na Trg Svetoga Petra u Vatikanu nestrpljivo gledaju u natkriven prozor s kojega će Njegova Svetost papa udijeliti blagoslov urbi et orbi. Premda je proljeće već došlo, vani je neprimjereno hladno zbog ledena varljiva zraka koji s Tibera ulazi u Ulicu Conciliazione pa uskovitlalo i pobjednički izlazi na trg tjerajući odanost iz srca ljudi koji spremno iščekuju da se pojavi vrhovni poglavar Katoličke crkve. Rupčići lepršaju posvuda, što zbog prehlada, što zbog uzbuđenja. Prozor se otvara uz nagao bljesak stakala balkonskih vrata koja se otvaraju prema unutra. Mikrofon i glas nekoga kapelana koji traži da ga se postavi na prikladnu visinu, pogrbljeno tijelo Svetoga Oca Ivana Pavla II., odjevena u besprijekornu bjelinu, koji izgovara potpuno nerazumljive riječi, i ljudi koji se pre­staju brisati rupčićima. A potom blagoslov. Šest svećenika iz Gvineje plaču od radosti dok kleče na mokroj kaldrmi trga. Skupina kojoj je na čelu fra Rella, dobro smještena u prvome redu do papina prozora, pomalo nezadovoljno šuti zbog izljeva nekih gotovo praznovjernih vjernika koji mašu krunicom omotanom oko ruku ili ljube kovanicu od pola eura s papinim likom, ili pak fotografiranjem ovjekovječuju taj trenutak. Fra Rella neprimjetno maše rukom kao da kaže već ćemo se mi snaći i gleda na sat. Valja im poći ako za pola sata kane biti na Trgu Sant’Uffizio. – 15 –


Čim papa neposredno nakon blagoslova nestane u pratnji svećenika, fra Rella podiže ruku i pokazuje im kroz gomilu u kojemu smjeru trebaju poći, spreman da se pomoću crvena kišobrana nemilosrdno probija kroz gustu šikaru vatikanskoga trga. Pedeset žena i trinaest muškaraca iz te skupine slijede kišobran kao da su jedno. I drugi se lagano pokreću, kao da moraju napustiti mjesto o kojemu su tako često snatrili. Kočija zamagljenih stakala polagano se probija kroz Ulicu Porta Angelica, skreće udesno i zastaje na križanju s Ulicom Belvedere. Dva muškarca, odjevena u crno, s mikrofonima u ušima i tamnim sunčanim naočalama, svaki s jedne strane kočije, naginju se nad prozore koji se polako spuštaju i smireno gledaju. Uspravljaju se u isti mah i rukom krče put. Jedan od njih dvojice užurbano prati kočiju do mjesta gdje će se parkirati u Ulici Posta. Vatikanski se čuvar pojavljuje iza nekoga zida i otvara desna vrata kočije. Ispred ulaza u Apostolsku palaču švicarski gardist, prerušen u janjičara, ponaša se kao da ga ljudi unaokolo nimalo ne zanimaju, pa gleda naprijed, prema kontrolnoj zgradi, kao da pokušava otkriti neke nepojmljive tajne. Nečija lijepa stopala, u crnim cipelama sa srebrnom kopčom, izlaze iz kočije i lagano staju na tlo. U skladu s protokolom, baš kako priliči blagdanu, misa se drži u crkvi Svetoga Petra u Vatikanu, uz pomoć Kongregacije u punome sastavu. Kao što iziskuje oprez, svi su posebni uzvanici pozvani tri sata prije početka ceremonije kako bi se spriječio i najmanji propust jer ako je tijekom dugih stoljeća sveta apostolska Rimska katolička crkva nešto naučila, onda je to osmišlja­ vanje, organizacija i izvršavanje svih vrsta ceremonija točno odmjerenog stupnja raskoši što, po svojoj važnosti, zaslužuje dotična ceremonija. Usprkos svojih osamdeset sedam godina, uspravna i mršava žena, odjevena u crno, s nenapadnim a ipak otmjenim šeširom na glavi, čeka da joj se pridruže sin i bivša snaha, svatko s jedne – 16 –


strane. Uz stanovitu hladnoću uzrokovanu umorom, ona obraća pozornost na metež koji dolazi s trga gdje se okuplja gomila koja toga nije svjesna. Gasull rješava administrativne poslove s čuvarom koji je izašao nakon vratara. “Kamo je otišao Sergi?” raspituje se gospođa dok gordo gleda preda se, ne trudeći se ublažiti pitanje. “Ovdje je, mama”, odgovara hladno Marcel. “Kamo želiš da pođe?” Sergi se odmaknuo nekoliko koraka i pripalio cigaretu nakon što je shvatio da mu unutra neće dopustiti da povuče nijedan dim. “Ne čujem ga.” Zbog toga što ti je teško upitati ga, razmišlja Mertxe koja od ranoga jutra ne može prikriti kiseo izraz lica. No ti nikada ništa nikoga nećeš upitati niti ćeš ikada okrenuti glavu u potrazi za nekime jer ne želiš da ti se nabora vrat i jer će to na koncu učiniti netko drugi. “Molim?” obraća se gospođa Gasullu. “Gotovo je. Sve je riješeno.” Povorka od pet osoba, pod kontrolnim brojem 35Z, prolazi kroz kapiju palače tri sata prije početka ceremonije. Dvorana Svete Klare je prostrana, blago osvijetljena slabom svjetlošću koja se probija kroz tri balkona nadvijena nad prostranim unutarnjim dvorištem kojim užurbano korača neki čovjek, ne­ obično okićen žutom trakom pričvršćenom poprijeko na prsima, ispred kojega pak brižno korača neki sugrađanin u svakodnevnoj odjeći dok mu poluispruženom rukom pokazuje vrata. U drugom kutu pored balkona golema tamna kugla prikazuje sve što su ljudi u 17. stoljeću znali o Zemlji. Pored nje stoji koncertni klavir, neočekivan prizor u toj dvorani, sa strahopoštovanjem kojim odišu utihnuli glazbeni instrumenti. Protokolarni službenik, ispijen muškarac, odjeven u crno – 17 –


poput kakve gospođe, vjerojatno neki kapelan, mrmlja prisutnima na talijanskome, iako zna da ga neće razumjeti, da mogu sjesti i neka se osjećaju kao u svojoj kući te da im sada samo preostaje čekati i da će otvore li vrata pored klavira, ući u toalet koji im je na raspolaganju. Dok se svi još smještaju, neka sredovječna žena, vjerojatno redovnica, gura kolica puna hrane i bezalkoholnih pića, a muškarac potiho govori Gasullu da će sat vremena prije početka ceremonije povući kolica, znate već zašto. Gospođa sjeda u širok naslonjač, skuplja noge i pogledava prema dnu dvorane, očekujući da će je ostali oponašati. Osjeća se vrlo napeto, koliko god to njezino krhko tijelo može podnijeti. No ne dopušta ni svome sinu ni snahi, kao ni nezainteresiranome unuku koji se vrzma u blizini balkona ni odvjetniku Gasullu, da naslute da je napeta, gotovo tjeskobna dok sjedi u udobnome naslonjaču u prostranoj dvorani Svete Klare u Apostolskoj palači u Vatikanu. Gospođa zna da će nakon što mine današnji dan moći umrijeti u miru. Rukom dotiče prsa i dodiruje križić koji joj visi oko vrata. Zna da je danas kraj šezdesetogodišnjoj tjeskobi, a nije u stanju priznati samoj sebi da bi možda bilo bolje da je živjela neki drugi život.

– 18 –


1

dana kada mu je ime palo u zaborav, na ulici je bilo vrlo malo svijeta. Čak i da kiša nije padala, prisutnih bi bilo vrlo malo jer je većina odlučila hiniti da im je svejedno pa su s kakva manjega prozora ili preko vrtne ograde pratili svečanost i prisjećali se svih onih suza. Načelnik je odlučio da će se svečanost održati makar lijevalo kao iz kabla, ali nije im rekao da je pravi razlog toga silovanja političke volje prethodno postignuti dogovor s nekim klijentom u Sortu o rižotu za ručak u kući Rendé, o čemu je već počeo maštati. Naime, on je bio iz obitelji Bringuéovih, stoga je kanio cijelome selu dati do znanja, uključujući kuću Gravat, da će se svečanost održati makar ih snašao opći potop. Dakle, izvršili su zamjenu u prisutnosti načelnika, vijećnika i tajnika te dvaju zalutalih turista dobrovoljaca, odjevenih u kričave kabanice, koji nisu znali o čemu se radi, ali ipak nisu prestali fotografirati jedinstvene običaje tih brđana, te uz prisutnost Serrallaca, koji je bio neizbježan, i Cecilije Báscones za koju nitko nije znao što li, pobogu, radi na toj svečanosti. Frenokolopeksija. Jaume Serrallac izradio je četiri prekrasne ploče od svijetlosivog mramora s crnim slovima otmjenost kojih tražila je važnije ulice, neporušene zidove i skladnije selo. “Ulica predsjednika Francesca Maciàa” zamijenila je “Ulicu generalísima Franca”. “Glavna ulica” prekrila je “Ulicu Joséa Antonija”, “Glavni trg” zamijenio je “Španjolski trg”, a “Srednja ulica” našla se na mjestu “Ulice falangista Fontellesa”. Budući da je sve bilo spremno, rupe u – 19 –


zidovima probušene, Serrallacovo dupe nažuljano, a obrt razvijen od tolika mijenjanja uličnih naziva koje je sa sobom povukla smrt diktature, sve je bilo jako lako. Ploča s imenom falangista Fontellesa kao da se opirala dok su je skidali s njezina mjesta, pa ju je udarcima čekićem morao razbiti sa zida. Potom je bacio komade te bolne prošlosti u kantu za smeće koja je ležala ispred kuće Batalla. Komadi falangista Fontellesa ispustili su mukao bespomoćan krik koji se pridružio gotovo nečujnu uzdisanju koje je dopiralo s trijema kuće Gravat, iz ukočena i nepomična lika koji se pridržavao za ogradu, a nitko osim mačaka nije ga primijetio. Dvije toplo odjevene žene, od kojih je jedna bila već starica, s obale rijeke Rasa promatrale su svečanost. Nakon što su se uvjerile da je Serrallac razbio staru ploču, primile su jedna drugu za ruku, polagano se spustile Srednjom ulicom, promatrajući sva pročelja, prozore i vrata, te s vremena na vrijeme izustile pokoju kratku povjerljivu riječ, možda u želji da prikriju nelagodu jer su bile svjesne da ih iz kuća promatraju mnoge oči, jednako nekažnjeno kao što su kriomice promatrale svečanost zamjene imena ulica. Kad su stigle do kante za smeće, nadvile su se nad njom kao da nešto moraju provjeriti. Predstavnici gradske vlasti već su pošli Ulicom Francesca Maciàa prema Glavnome trgu obaviti zadnju predviđenu zamjenu, a ondje je načelnik kanio reći riječ, dvije o duhu pomirenja koji simbolizira čin vraćanja starih imena. Od toga trenutka, nakon što je tim dijelom Torene ponovo zavladala tišina, više nitko nije mislio na Oriola, a iz svih su kuća dopirali tihi uzdisaji olakšanja jer su svi smatrali da napokon nestaje jedan od simbola tolika razdora. Nitko u selu, osim one sjene koja je na trijemu obiteljske kuće Gravat otirala suze s očiju i u mislima govorila da se najslađe smije tko se zadnji smije, više nikada nije ni pomislio na Oriola Fontellesa sve dok se dvadeset četiri godine kasnije nije počelo govoriti o rušenju napuštene beskorisne školske zgrade ne bi li selo urednije dočekalo 21. stoljeće. – 20 –


Kao što se očekivalo, ravnateljica škole u Sortu zamolila je Tinu Bros da ode u Torenu i službeno pregleda sačuvane predmete iz stare škole jer su upravo pripremali izložbu o razvoju školskoga pribora i bili uvjereni da će u toj malenoj zgradi naći zanimljivih izložaka. Stare predmete i slične stvari. Budući da je pisala knjigu, imenovali su je službenom školskom istraživateljicom. To znači da je Tina, kojoj su misli lutale drugim poljima, morala nevoljko, drugi put u tri dana, otići u Torenu svojim crvenim autom. Nije ni slutila da je parkirala ispod uličnoga natpisa koji je prije dvadeset četiri godine vratio staro ime Srednjoj ulici; u zgradi Mjesnoga odbora zatražila je ključeve škole, gdje su joj kazali da ih nemaju jer su radnici u školi, a kad je došla pred školsku zgradu, zadnju zgradu u selu na brdskome putu prema planinskome vrhu Triador, uvidjela je da rastavljaju kameni pod, ploču po ploču. Bez imalo razmišljanja ugasila je maleni automobil iz romantičnih filmova te je, uhvativši zadnje zrake sunca u predvečerje, uslikala tri fotografije zgrade. U gornjem je kutu fotografije uslikala radnike kako rastavljaju kameni pod. Možda će joj pokoja od tih fotografija poslužiti za knjigu. Možda hoće. Radnici su, nasreću, počeli od kuta u kojemu su stajali umi­ vaonici. Stigla je pregledati dva ormara u učionici, uspjela je i zaprljati ruke prastarom crnom masnom prašinom, poderala je neupotrebljive papire, spasila desetak knjiga o pedagogiji iz kamenoga doba koje su ipak bile zanimljive za izložbu i osluškivala udarce čekića radnika koji su upravo izvršavali smrtnu presudu školskoj zgradi. Sav materijal koji je prikupila stao je u kartonsku kutiju koju je donijela iz Sorta. Ostala je ondje još koji trenutak, očiju širom otvorenih i zagledana u daljinu kroz prozor, razmišljajući nije li ono što je kanila učiniti po izlasku iz škole zapravo napad na vlastito dostojanstvo. Zasigurno jest, ali Jordi joj nije ostavio drugoga izbora. Nakon još dvije minute razmišljanja i dalje nije nalazila drugoga izbora. Jer Jordi je bio takav, jer Arnau je bio takav, pobogu. Jer kod kuće ni o čemu nisu razgovarali jer – 21 –


su bili silno zatvoreni, jer Arnau se svakoga dana sve više uda­ ljavao, toliko da je znao danima izbivati iz kuće i tek nejasno natuknuti s kim se druži. Nakon toga dugotrajnoga gorkog razmišljanja uzdahnula je, oborila pogled i shvatila da je sama u školskoj zgradi u Toreni. Potrudila se barem na trenutak prestati razmišljati o njima dvojici, napose o Jordiju. Tada joj je sinulo da bi mogla pogledati ladice učiteljičina stola. U prvoj su, osim bujice nevidljivih sjećanja koja su se razlila kad ju je otvorila, još uvijek ležale četiri strugotine nekoga učenika koji je jednom davno šiljio svoju olovku. U drugima dvjema ladicama nije ostalo ničega, čak ni sjećanja. Kroz prljave prozore dan se lijeno gasio i najednom je shvatila da su udarci čekića odavna utihnuli. Pored ploče ležala je napola izgrizena kreda. Uzela ju je i nije se mogla svladati da je ne upotrijebi; lijepim je slovima, kakvima pišu učiteljice, napisala datum četvrtak, 13. prosinca 2001. Potom se okrenula kao da u prvome redu crvotočinom izjedenih klupa sjede djeca kojoj treba objasniti što će toga dana raditi. No, zaprepastila se jer je na vratima učionice ugledala neobrijana radnika s cigaretom u ustima, kutijom za cigare u jednoj i plinskom svjetiljkom u drugoj ruci, koji je također bio zaprepašten. Obratio joj se: “Gospođice… Mi sada gibamo, više se nećemo vidjeti. Hoćete vi vratiti ključ?” Prišao joj je sa svjetiljkom i svežnjem ključeva zakvačenima za traperice, bijele od prašine, no Tini se učinilo da joj prilazi dijete s bilježnicom u ruci, a da je ona učiteljica u toj školi cijeloga svoga života. Radnik je na stol položio kutiju za cigare. “Ovo smo našli iza ploče.” “Iza ove ploče?” Radnik je prišao ploči i bočno je nagnuo premda je izgledalo da je zabijena u zid; s naporom ju je pomaknuo dva pedlja prema kutu te je razotkrio malenu mračnu šupljinu. Približio joj je svjetiljku. – 22 –


“Ovdje unutra.” “Poput gusarskoga blaga.” Radnik je vratio ploču na mjesto. “Učeničke bilježnice”, rekao je. Potom je dvaput kvrcnuo po kutiji. Bila je to dobro uščuvana kutija za cigare, povezana crnom vrpcom. “Smijem li je zadržati?” “Namjeravao sam je baciti.” “Možete li mi ostaviti i plinsku svjetiljku?” “Smrznut ćete se ako ostanete ovdje”, upozorio ju je radnik dok joj je pružao svjetiljku. “Ponijela sam dobar kaput. Hvala vam na svjetiljci.” “Kada budete odlazili, zaključajte vrata i ostavite svjetiljku na ulazu. Sutra ćemo je već naći.” “Koliko će vam trebati da je srušite?” “Sutra će sve biti gotovo. Danas smo sve pripremili. Ovo rušenje je sitnica.” Potom je pozdravio poput marinca, s ukočenim prstom na sljepoočnici. Brzo je zatvorio vrata, a žamor njega i njegovih dvaju suradnika što se čuo kroz prljave prozore lagano je zamirao dok sve nije utonulo u takvu tišinu da se više nije čulo ni kašljucanje Elvire Lluís, djevojčice iz prve klupe, koja je prije pedeset šest godina umrla od sušice. Tina je promatrala sve oko sebe. Svjetlo plinske svjetiljke bacalo je nove nepoznate sjene. Ovo je rušenje sitnica, razmišljala je. Koliki su naraštaji djece ovdje naučili čitati i pisati, upitala se. Sve će se srušiti za jedan dan, uzdahnula je. Okrenula se prema stolu i shvatila da je radnik bio više u pravu od Svetoga Kvirina – učionica je bila prava hladnjača. A danje se svjetlo svakoga časa sve brže gasilo. Odložila je svjetiljku na učiteljičin stol i počela razmišljati o gusarskome blagu. Zamisli da su srušili školu u kojoj se nalaze dijamanti, pomislila je. Razvezala je crnu vrpcu i podigla poklopac: dijamanti su zapravo bili ne– 23 –


kolicina svijetloplavih ili svijetlozelenih bilježnica, nije dobro vidjela, s riječju Bilježnica napisanom poprijeko crnim tiskarskim slovima. Učeničke bilježnice. Dvije, tri, četiri bilježnice. Šteta što nisu dijamanti, uzdahnula je. Potom ju je bol ponovo probola, navrijeme, kao uvijek. Otvorila je jednu bilježnicu, odmah joj je za oko zapeo uredan rukopis, skladan i čitljiv, koji je od vrha do dna ispunjavao sve stranice. Tu i tamo poneki crtež. Sve su četiri bilježnice bile jednake. U prvoj bilježnici naišla je na crtež nečijega lica. Ona to nije znala, ali bio je to Oriolov autoportret, naslikan ispred zrcala u muškome zahodu. Bio je to čovjek tužna pogleda. U drugoj je naišla na crtež kuće ispod koje je stajao natpis “Kuća Gravat”. U trećoj, da vidimo… neka crkva. Crkva Svetoga Petra iz Torene. I neki pas, pasmine špringer španijel, očiju tužnih kakve Tina nikada nije vidjela i koji se vjerojatno odazivao na ime Ahil. U zadnjoj bilježnici naišla je na skicu ženskoga portreta, započeta, prepravljana, ispravljena stoput i napola dovršena, bez usana i praznih očiju, poput mramornih kipova kakve je u svojoj radionici započinjao Serrallac. Sjela je, ali nije shvatila da joj se od hladnoće dah magli, kao da želi prikriti otkriće tih četiriju bilježnica. Gdje li je već čula to ime? Nedavno. Kao da joj je netko o njemu nedavno govorio. Tina Bros počela je čitati zadubljeno i radoznalo, ne sluteći što joj se sručilo s visina. Počela je na prvoj stranici prve bilježnice i pročitala uvod koji je počinjao riječima moja voljena kćeri, ni ime ti ne znam, ali znam da postojiš jer sam ti vidio ručicu, malenu i slatku. Kad porasteš, volio bih da ti netko dade ove retke jer želim da ih pročitaš. Strah me je što bi ti mogli reći o meni, osobito tvoja majka. U petnaest do devet navečer, kada je svjetlost svjetiljke već jenjavala, naglo je podigla glavu, kao da se vraća iz nekoga drugoga svijeta. Bila je čista ludost smrzavati se u toj učionici. Obuzela – 24 –


ju je drhtavica. Zatvorila je mekane korice zadnje bilježnice i duboko izdahnula, kao da je za vrijeme čitanja zadržavala dah. Zaključila je da te bilježnice neće biti zanimljive za izložbu koju je pripremala Maite. Vratila ih je u kutiju za cigare, ponovo je povezala vrpcom, spremila kutiju u veliki džep kaputa i izašla iz škole u kojoj je, tako joj se barem činilo, proživjela više od pedeset godina. Svjetiljku je ostavila ondje gdje ju je zamolio radnik, ključ je vratila u zgradu Mjesnoga odbora i krenula prema mramornoj uličnoj ploči na kojoj je pisalo da se nalazi u Srednjoj ulici. Citroënova Diana vjerno ju je čekala, prekrivena tankim slojem netaknuta snijega koji ju je štitio od sjete njezine vlasnice. Cesta kojom se spuštala iz Sorta bila je pusta i hladna. Budući da nije imala volje postaviti lance na kotače, spuštala se polako, u skladu sa svojim mislima, jednako obuzeta hladnoćom i pročitanim stranicama, kao i očekivanjima od te večeri. Na starome zidu koji je na zavoju kod sela Pendís štitio cestu od odrona zemlje, na granici Općine Torena, stajao je crtež nesvakidašnje ljepote kojim se osuđuje sječa stabala u šumi Tuca Negra zbog proširenja jedne od cesta. U školi nije našla nikoga, stoga je kartonsku kutiju ostavila u Maiteinu uredu, s porukom o čemu je riječ, te je brzo krenula jer se oduvijek bojala hodati tim mračnim i napuštenim hodnicima. Kao da ta hladnoća pogoduje duhovima. Diana ju je dovela do udaljena motela bez ikakvih problema. Premda je bila još sjevernije, ondje još nije počeo padati snijeg. Na suvozačevu sjedalu ležala je kutija za cigare s četirima bilježnicama. Iz opreza nije željela ostati na parkiralištu ispred motela, stoga je parkirala pored puste ceste u duboku mraku, ugasila svjetla i motor te nepomično nastavila sjediti i promatrati osvijetljena ulazna vrata motela. Kao da je čekala da snijeg počne padati, oprezno i tiho rukom je opipala kutiju za cigare na suvozačevu sjedalu kako bi se uvjerila da je još uvijek ondje. Tina nije mogla čuti tih žamor pahulja koje padaju na tlo. – 25 –


Bilo je hladno, dva je puta izašla i obrisala vjetrobran, nije skidala pogled s ulaznih vrata i odlučila je da neće upaliti grijanje u automobilu jer bi u toj čarobnoj tišini, nalik na kutiju bombona u baršunastom omotu, uz rijeku koja je tekla bez žuborenja, rad motora ukazao Jordiju na njezinu prisutnost. Kada je posljednji put izašla iz auta, zagazila je u snijeg, lopaticom sastrugala led s vjetrobrana i netaknutim snijegom s ceste prekrila registraciju. Priznati samoj sebi da joj dostojanstvo po­ srće bilo je lakše nego priznati to drugima. Nos joj se zaledio. Nakon što je ponovo ušla u automobil, ne skidajući pogled s osvijetljenog ulaza u motel iz kojeg su čitavo to vrijeme izašle samo dvije nepoznate osobe, radoznalo je u rukavicama dodirnula kutiju za cigare. “Što si rekao?” “Dobro si me čula.” Zaprepaštena od iznenađenja, a možda i od straha, Rosa je osjetila kako joj srce bjesomučno kuca. Obuzela ju je snažna vrtoglavica pa se vratila u ležaljku. Prošaptala je: “Zašto?” “Ovdje su svi u opasnosti.” “Ne, u opasnosti je ovo dijete.” “Činim sve što mogu.” “Sereš. Ideš k gospođi Elisendi.” “Zašto?” “Zar ne voliš ići k njoj?” Želeći ga povrijediti, dodala je: “Zar ti ne cure sline kad si u njezinu društvu? Kad ima tako plastično lice i tako teške oči…” “Ma, o čemu govoriš?” Kao da ništa ne naslućuje, Rosa je gledala kroz prozor i umornim glasom rekla ti si jedina osoba u selu koju će ona poslušati. “Gospođa Elisenda ne može učiniti ništa.” “U ovome selu čini se samo ono što ona kaže.” “Da je barem tako.” – 26 –


Rosa je pogledala Oriola, zadubila mu se u oči kao da pokušava odgonetnuti tajne poglede koje su on i gospođa Elisenda razmjenjivali kad god su bili zajedno. Dok joj se Oriol spremao odgovoriti, zazvonila su zvona i najavila da je vrijeme za Zdravomariju. Ušutjeli su premda nikada nisu molili, čak ni te toliko teške zime. Prije nego što su zvona utihnula, Rosa je eksplodirala: “Ne riješiš li to, vraćam se u Barcelonu.” “Ne možeš me napustiti.” “Ti si kukavica.” “Jesam, kukavica sam.” Rosa je nagonski stavila ruku na trbuh i umornim glasom kazala da ne želi da im dijete sazna da mu je otac kukavica i fašist. “Nisam fašist.” “Koja je razlika između tebe i onoga kurvinog sina načelnika?” “Ne viči, sve se čuje!” “On sve radi, a ti prešućuješ.” “Slušaj, ja sam najobičniji seoski učitelj.” “Mogao bi nagovoriti načelnika da čini što god poželiš.” “Nemoguće. Osim toga, bojim se. Bojim se toga čovjeka.” “Moraš zaustaviti ono što se događa malome Venturi.” “Ne mogu. Kunem ti se, ne sluša me.” Rosa ga je posljednjega puta pogledala u oči. Okrenula se, ležaljka je tiho zaškripala, a ona se zagledala kroz prozor. Na taj mu je način govorila zbogom dok je razmišljala o tome kako se sve to dogodilo, dok je proklinjala dan kada nam je palo na pamet prihvatiti namještenje u tako lijepome selu koje, sudeći prema enciklopediji, raspolaže mnogobrojnim stadima krava i ovaca, a nama će tamo biti prekrasno jer ćemo imati vremena za čitanje i ljubav, čega nam nedostaje. Nakon što je dugo razmišljala o tome što reći, napokon je progovorila, Oriole, hajdemo u Torenu. A sada se tijesto za božićne canelone već hladilo na stolu. Bolje da taj dan uopće nije zamijesila tijesto za te canelone, bilo bi – 27 –


bolje da za četiri dana nije Božić jer kad se sjetiš toga sirotoga djeteta, ništa ti se ne jede. Oriol je promatrao Rosin potiljak. Bijesno je škrgutao zubima i izašao iz kuće zalupivši glasno vratima. No, za trenutak je ponovo ušao, kao da je nešto ostavio unutra. Stajao je tako ukopan, držao kvaku i svladavao bijes u sebi. Rosa je i dalje promatrala ulicu. Zapravo, ništa nije vidjela jer su joj suze zamaglile pogled na veličanstven krajolik doline Àssua koja se nazirala s prozora. Oriol je zgrabio bundu i kapu te ponovo izašao. U samo osam mjeseci, koliko je bio učitelj u Toreni, preokrenuli su njezina Oriola poput kakve čarape. U selo su stigli puni nade jer ona je tek bila zatrudnjela, ali još uvijek zbunjeni zbog toga što su baš njemu, koji nije išao ni u vojsku ni na bojišnicu zbog bolesna želuca, dali posao, premda nije bio ratni veteran, i iznenađeni jer su mislili da su sva radna mjesta namijenjena učiteljima izvana, s članskom iskaznicom Falange u zubima ili pak pisanom preporukom nasred čela kao zahvalom za borbu protiv republikanaca. Još su se uvijek čudili samima sebi što su bili tako naivni, pa nisu primijetili da mjesto u školi u Toreni ne bi prihvatio ni sam Isus Krist koji se, doduše, rodio u štalici, ali išao je u školu u Nazaretu u kojoj, premda su djevojčice bile odvojene od dječaka, svi nisu bili djeca seljaka, već je među njima bilo sinova i kćeri stolara, pa im je igralište bilo uređeno, a zidovi okrečeni kako Bog zapovijeda. Gledala je kroz prozor, ali trg nije vidjela. Valentí Targa je promijenio njezina čovjeka. Još onoga dana kada ga je potkupio i počeo mu se dodvoravati. Još od dana kada ih je, s rukama na bokovima, prkosno promatrao na trgu nakon što su izašli iz taksija, s nadom u očima i razbijenim posuđem u velikoj košari. I lijepo umotanim portretom koji joj je naslikao Oriol. Nije uspjela prepoznati opasnost, a već su duga tri mjeseca svi u Toreni šutjeli premda su znali da s vremena na vrijeme crnim automobilima odvode uplakane muškarce na Sebastiànovu parcelu, tamo ih – 28 –


proguta mrak, bez glasa i sa zauvijek ugaslim suzama, isplakanima u zaprežnim kolima. Valentí Targa i nju je prometnuo u ženu koja šuti. Previše je toga prešutjela. Sve do danas, kada se Oriol vratio iz zgrade Mjesnoga odbora, opsovao Targu i rekao joj, ne pogledavši je u oči, da bi se i ona trebala učlaniti u Falangu. Nakon toga ona je nastavila zaprepašteno stajati pored štednjaka i bez riječi pomislila da je nešto krivo shvatila ili da se on šali. On je pak samo tamo stajao i nije ju gledao u oči, u tišini, kao da čeka njezin odgovor. Spremila je novac od canelona u kutiju za štednju i isturena trbuha bezvoljno otišla prema krevetu, kao da želi razdijeliti svoju kćer od svoga muškarca, i upitala ga što je to rekao. “Dobro si me čula.” José Oriol Fontelles Grau, pao za Boga i za Španjolsku. Sada je Tina znala zašto joj je bio toliko poznat. Tjedan dana ranije, dok je još bila sretna, otišla je fotografirati groblja u dolini Àssua jer je jedno poglavlje knjige namjeravala posvetiti kućama umrlih. U usporedbi s grobljima drugih sela, groblje u Toreni imalo je pet zvjezdica. Odlučila se odmaknuti da bolje obuhvati prizor i da ne mora iskriviti sliku rabeći objektive koji povećavaju. Na sredini fotografije našao se nadgrobni spomenik u jako lošemu stanju. S obje strane redovi grobova s križevima, većinom zahrđalima, i tek ponekima od mramora. U daljini, djelomično zaklonjen nadgrobnim spomenikom, skrivao se drugi red grobova, poredan uza zid okrenut prema sjeveru, u smjeru iz kojega dolaze neprijatelji i puše ledeni vjetar. S lijeve strane uzdizala se zajednička grobnica neke bogate obitelji, lijepo uređena i uspravna. Klik! Zelendura koji je upravo uzletio ovjekovječila je na fotografiji, u poluletu s desne strane ruševna nadgrobnoga spomenika. Tina ga nije ni primijetila. A možda i jest, kao što to biva s mnogim fotografima koji su svjesni svega što se dogodilo u snimljenome kadru, ali ipak nestrpljivo iščekuju ishod razvijene fotografije u nadi da će ih nešto iznenaditi. Bijeli papir gušio se u crvenome svjetlu i malo-pomalo ocrta– 29 –


vao neobične oblike da bi ih potom uobličio, prvo bljedunjavo, zatim jasnije. Štipaljkom je protresla papir u vodi pa su se obrisi preobrazili u slike, svakoga su trena postajale jasnije. Dobro sam ga uhvatila bilo je prvo što je pomislila. Štipaljkom je izvadila papir iz kadice za razvijanje i objesila ga na uže pored dvadeset fotografija iz treće role, 5. prosinca 2001., s groblja u Toreni. Zaista su bile dobre. Nakon što je proučila ishod fotografiranja, zaključila je da je sve završilo u skladu s predviđenim, bez iznenađenja. Potom se zagledala u zelendura koji je upravo bio uzletio, ovjekovječen na zadnjoj fotografiji, onoj sa zapuštenim nadgrobnim spomenikom. Kvragu, nije je se sjećala. Koje li pjesničke ljepote! Povećalom je promatrala ptičicu. Doista, bio je to zelendur, spuštenih krila, u punu zaletu. U kljunu je nosio crva. Zapravo, nije, bila je to mrlja nastala prilikom razvijanja. Zapravo, ni to, već crtež na plohi nadgrobne ploče u stražnjemu planu fotografije, a ptica je naprosto proletjela ispred objektiva i stvorila varljiv dojam. Crtež na ploči nadgrobnoga spomenika. Zagledala se u nadgrobnu ploču. Premda je ležala na zemlji i bila u stražnjemu planu fotografije, kao da je netko zaklonio objektiv, donji se dio ipak dobro vidio. Zelendur i pomalo ukoso uslikana nadgrobna ploča vidjeli su se kristalno jasno. Možda mrvicu preakademski i preplošno. Zamišljala je kako zelendur kljunom ispisuje riječi uklesane na nadgrobnoj ploči. Ptica je ispisala José Oriol Fontelles Grau (1915.–1944.), pao za Boga i za Španjolsku. Uklesala je i plug i fašističke strelice. Vršak jedne od tih strelica nalikovao je crviću kojega je ptica nosila u gnijezdo. Tina je odložila povećalo na stol i protrljala oči. Zasigurno bi ta fotografija, posljednja iz role, mogla biti prva u knjizi, onako crno-bijela, da ukaže na tijek vremena i slično. Još je uvijek držala ruku zaštićenu rukavicom na kutiji za cigare u kojoj su se nalazile bilježnice Oriola Fontellesa, a dok je razmi– 30 –


šljala o njezinu sadržaju, na trenutak je uspjela zaboraviti zašto uopće čeka pred osvijetljenim ulaznim vratima motela u selu Ainet dok snijeg ponovo prekriva prednji vjetrobran automobila. Pomislila je da su pahulje snijega poput zvijezda koje padaju, umorne od beskorisna lebdenja na nebu i razočarane mišlju da njihova svjetlost stoljećima putuje do zjenice oka voljenih osoba. Ima li uopće na svijetu voljenih osoba? U redu, ja volim Arnaua, ali on ne dopušta da ga se voli, uvijek je tako šutljiv, uvijek udubljen u svoje misli i ostavlja dojam da ne želi gledati zvijezde, kao i Jordi. Moji muškarci ne žele gledati zvijezde. Baš kada je odlučila izaći i obrisati vjetrobran, primijetila je da se netko miče na ulaznim vratima. Netko je izlazio. Jordi. Jordi! Njezin Jordi izlazio je iz motela u Ainetu, kilometrima udaljenog od kuće, i promatrao sve oko sebe dok je stavljao kapu na glavu. Dianu na mračnoj cesti nije ni primijetio. Okrenuo se i pružio ruku prema unutra. Od toga pokreta njegove ruke obuzela ju je ljubomora. Još i više kada je vidjela da je nakon njega izašla neka žena, visoka gotovo kao on, zaogrnuta kaputom zbog kojeg je nije uspjela prepoznati. Jordi tim pokretom nije pružio ruku samo toj ženi, već cijelome njezinu životu. Pruživši joj ruku, Tini je zadao udarac, a ona je smireno sjedila u automobilu i jednostavno prihvatila ono čega se bojala. Potom se pokrenula. Izvadila je fotografski aparat, naslonila se na volan, umirila ruku, polagano izvukla objektiv i uslikala. Dvije, tri fotografije. Četiri, pet. Zatim je izvadila i teleobjektiv pa uslikala jednu, dvije, tri, četiri, pet, šest… Prestala je slikati, sjetila se sebe i osjetila se poput kakva prostačkoga paparazza. Do te joj noći niz obraz nije potekla ni jedna jedina suza.

– 31 –


– 636 –


jaume cabré rođen je u Barceloni 1947., a pisati je počeo dok je studirao filologiju na barcelonskom sveučilištu. Njegova prva knjiga je zbirka kratkih priča tiskana 1974. godine. Objavio je brojne romane među kojima se, uz Glasove Pamana (2004., za koje je dobio nagradu katalonskih kritičara; po romanu je snimljena i mini serija) ističu La teranyina (1984.), Fra Junoy o l’agonia dels sons (1984.), Senyoria (1991.), L’ombra de l’eunuc (1996.) i Jo confesso (2011.), a među njegovim najpoznatijim djelima su i zbirke kratkih priča Llibre de preludis (1985.) i Viatge d’hivern (2000.). Uz ova djela Cabré je napisao brojne televizijske i filmske scenarije te ka­zališne komade, a paralelno je gradio karijeru sveučilišnog profesora jezika i književnosti. Zahvaljujući prijevodima djela na brojne jezike, jedan je od najčitanijih suvremenih katalonskih pisaca.

– 637 –


boris dumančic´ rođen je u Našicama 1976. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je španjolski i engleski jezik i književnost 2003. godine te portugalski jezik i književnost 2004. godine. S katalonskoga je za izdavačku kuću Fraktura preveo romane Alberta Sáncheza Piñola Hladna koža i Pandora u Kongu.

– 638 –


Sadržaj prv i dio Zelendurov let

13

drugi dio Imena razasuta po zemlji

53

t r e c´i d i o Zvijezde poput šiljaka

177

čet v rti dio Tužaljka za krvnika

341

peti dio Kindertotenlieder 417 šesti dio Sjećanje kamenja

471

sedmi dio Pjev kamene ploče

605

O autoru O prevoditelju

637 638

– 639 –


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Tamara Novak Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Arxiu Comarcal del Pallars Sobirà. Grup escolar d’Enviny, oko 1940. Godina izdanja 2012., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-402-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 640 –


– 641 –


– 642 –


Glasovi Pamana