Page 1

Ivana Šojat

EZAN Ezan

–1–


Od iste autorice u izdanju Frakture: Emet Ljudi ne znaju šutjeti Jom Kipur Ničiji sinovi Ruke Azazelove Unterstadt Mjesečari

–2–


Ivana Šojat

Ezan

Fraktura –3–


© Ivana Šojat i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-052-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1009586

–4–


Posvećujem ovaj “poziv” trolistu ničim zaslužene milosti: svojoj djeci. Céline, koja je me poučila strpljenju i borbi Luki, koji me uči blagosti Josipu Šimunu, koji me uči koliko je istinska mudrost u razboritosti. S razlogom smo dodijeljeni jedni drugima. U ljubavi.

–5–


–6–


Svijet je zapravo malen. Uvijek se nekako napo­ sljetku vratimo na mjesto s kojeg smo potekli. Samo drukčiji. Svijet ostaje isti. Mijenja nas. Valj­ ­da kako bismo ga uvijek drukčije promatrali, pro­ nalazili stvari kojima ćemo se čuditi. Kako ne bismo umrli od dosade.

–7–


–8–


N

e znadem ti reći zašto se ludosti nekih okončavaju srećom, zašto se nekima mudrost i dobrota o glavu razbiju poput sječiva slabovidna dželata. Putnici često spominju sretnu zvijezdu, no zvijezda je kao zrnaca pijeska i ne možeš ih rukom dosegnuti čak ni ako se propneš na onaj visoki minaret bijele džamije u Dimašku. Zato samome sebi rekoh da mi je Onaj koji i sitnice obuhvaća i broj im znade halalio svaku kapljicu krvi koju sam prolio i svaku zaboravnost zbog koje sam nekom dužan ostao u dobroti ili akčama. Zato sam za jacija-namaza, kad sam prislonio čelo uz ćilim prvi put nakon što si prvi put zaplakao, Velikome Allahu zahvalio na milosti, a On mi je prišapnuo tvoje ime. “Deniz”, rekao je glas u mojoj glavi. Jer, ti si, sine, more mojemu srcu, očima mojim, svim mojim mislima. Svakoga ti se dana iznova divim kao onomad svjetlucavoj pučini kojom sam prvi put brodio kad sam se iz Gelibola protiv svoje volje, usudom gonjen zaputio u novi život već sunećen u novu vjeru. Gledam te i divim se prevelikoj dobroti tvojega lica. Ne zato što na njemu prepoznajem blagost majke tvoje Vasilise, nego zato što znam da si odavno mogao otići i prepustiti me samotnoj polaganoj smrti, u ovom surduku kroz koji drvosječe u mladu jesen vuku debla hrastova do Dunaja, koji trupla stabala zatim tegli do mjesta gdje će ga neimari premostiti ili pokraj njega podignuti kakav han, hram ili kuću nekom agi koji minut će prije no što mine sve što je ikad podigao. Gledam te, sine, čak i kad mi nisi pred očima, kad slušam ate koji s tobom divane dok ih iz štala izvodiš na ispašu i galop uz strminu –9–


ledine, dok te slušam kako cijepaš mirisne grabove oblice za potpalu, s trgovcima se sporazumijevaš i nešto im tiše govoriš da otac ne može pred njih od bolesti, pa ti uvijek hoću reći da nikada nikome ne smiješ tako govoriti o bolesti. Nikad skrušeno. Kad si najustrašeniji, najviše se isprsi i najšire nasmiješi. Čovjek u slabosti je poput nenaoružana vojnika pred hordom razbojnika. Jer: ljudi su marva koja traži gdje će ti u meso zariti svoje tupe zube naučene na pokornost pred jačim. Samo na jačeg od sebe kržljavci nikad neće. I bez mene si jak, samo to još ne znadeš. A znat ćeš. Kad se preko onog što te sad boli prevališ poput kola preko jaruge i gliba. Ja ne mogu dokučiti koliko me trpiš, jer na licu ti ne vidim trpljenje dok mi donosiš čašu bunarske vode ili fildžan medom jako zaslađena čaja, jer ti na dobrom licu ne čitam ni strah dok se u još mrklo praskozorje zbog mene i mojih groznica do hećima sa slugama u Osijek probijaš kroza šume i zasjede drumskih razbojnika koji, bili đauri ili pravovjerni, uvijek pripadaju istoj vjeri ubojica i izdajnika Boga, svojega ili tuđega. Ne vidim na tebi ni gnjev svojstven zaprepaštenima dok mi oznojeno lice i osušena prsa otireš gazama natopljenim slabim čajem od kamilice ili lipova cvijeta, dok mi bolove ubijaš prahom od drobljene vrbove kore. A bijesa bi u tebi trebalo biti barem onoliko koliko je u meni stida što nemoćan kopnim pred sinom kojemu sam nekoć bio moćan, često surov otac. Htio sam ti biti stijena na koju ćeš se osoviti, a sad sam uteg. Zato bih valjda i htio u očima ti uhvatiti bijes kao rukom barsku pticu u uzmaku prema nebu. Govorim si kako bi mi bilo lakše ostaviti te kad bih znao koliko me trpiš. No, ti si strpljiv. I strpljivo me slušaš dok ti o onoj bunarskoj vodi govorim kako je čudesna: jer dolje je, u utrobi zemlje, crna i bez svjetla, a čim je iz ibrika u čašu izliješ, napuni se svjetlom kao čarolijom. Slušaš me kako bulaznim, kako se na mahove, u bunilu sjećam nepovezanih stvari, ljudi koje nisi mogao upoznati. Slušaš me dok mudrujem i sigurno se pitaš kako li sam samo uz toliku mudrost mogao dospjeti u ovu kaljužu gdje ovi krilati, zujeći kukci ljude ubijaju žešće od do zuba naoružanih đaura. Na to ti, opet se gubim, mogu reći samo ovo: nije svako veličanstvo veličanstveno kako se – 10 –


čini, niti je svaka bijeda dno. Većina se stvari u životu ljudskom mjeri hvatom sreće, a ne mjerom onog što drugi vide ili misle. Khair el-Din, među đaurima poznatiji kao gusar i kapudan-paša Barbarossa, bio je velik – velika radost pravovjernima i veliki strah đaurima – no bio bi i veći da nije imao nesreću vojevati u vrijeme kad je svijetom vladao najveći od svih padišaha – sultan pjesnik, zakonodavac, ratnik i mudrac Sulejman el Kanuni. Zbog nesreće usuda rođenja na Lebosu, koje ga je povezalo s najvećim od najvećih. Ovako će svi prije pamtiti padišaha nego velikog admirala. No, evo, udaljavam se sigurno, a možda i griješim. Možda Onaj koji je svemu svjedok mudro znade da bi grdno pogriješio da je ludom, oholom i počesto pijanom Selimu podario tako velikog vojskovođu. Možda bi tad propast naša žešće i dugovječnije krenula, poput odrona koji unepovrat zemljom zakopa cijelu mahalu. I ti i ja znamo da sam mogao biti velik drugima, a malen samome sebi, da sam mogao slugama naložiti neka crvenom svilom sramote zastru ogledalo što mi ga je časna Hatidža ostavila u amanet, a koje ja ostavljam tebi. Mogao sam umjesto majke tvoje oženiti neku od padišahovih kćeri, poslušati savjet i popustiti pred nukanjem onih koji se znaju uspinjati, velikim vezirom možda čak postati. No odabrao sam ljubav, koja me je umilnim glasom dozivala kao one bugarske žene koje pjevaju ružama što ih beru za ulje. Pristao sam biti manje od onog što su mislili da mogu. A zapravo sam dobio ono što mi je usud namijenio: sve. I znanje, koje je moć, i mudrost, koja je skrušenost, i ljubav, koja je sve na svijetu, i imetak u timarima i blagu što bi ga ati i razbojnici danima mogli mjeriti. “Mogao si biti paša”, znala me u šali podbosti tvoja majka, a ja bih joj uvijek bez razmišljanja odgovarao kako mi je draže ovakvo agovanje. Jer paša sam doista mogao biti, no i ti i ja znamo da bih u tom slučaju za sobom vukao tužnu vojsku džina onih koji mi nikad ne bi halalili. Digao sam ruku na svoga koji nikad ne bi mogao biti moj kako bih spasio preplašene i slabe. Oženio sam đaurku koja se i dalje potajno klanjala Issi. Zato si velim da mi je Allah halalio sve što sam zgriješio. A ljudski bijes mine. Ako ne prije, a onda kad onaj koji je njime vitlao otpošalje dušu kamo joj je mjesto. I obraz sam sačuvao, tebe zaslužio. Pa sam – 11 –


u miru čak i kad bulaznim, dok me slušaš kako onima koje ti ne vidiš, a koji me sad pohode već i po danu, nadijevam ljudska imena. Sinoć sam kroza san začuo lelek ilahije, glas Amirin, kristalan, a opet hrapav poput nebrušena dragulja, glas Amirin prije no što je sasvim ušutjela u poniženju i tuzi zbog svega što nikad nije uspjela imati. U mraku sam umah bio u tom snu, pa sam posrtao, pitao se ima li uopće tla pod mojim nogama, a onda je svjetlost nahrupila kao da sam pijan samo tražio put kroz mrkli mrak prozorima škrte kuće u pustinji, pa onda rukom kojom sam nemoćan od mraka zamahnuo i pronašao ćebe kojim su bila zastrta vrata te kuće. I izašao sam u svjetlo, na kojem nisam vidio, jednako kao ni u mraku. Škiljio sam i slušao ilahiju koja se malo-pomalo pretvarala u žamor mnoštva glasova. Odjednom, ispred sebe sam ugledao lica koja dugo nisam vidio, koja mi se do ove noći nikad u snove nisu zajedno sjatila, pa sam se osjetio kad da pred vojskom prijateljskom stojim. I uspravio sam se, osokoljen noge razmaknuo, umah se čorbadžije Demira sjetio, gotovo nasmiješio. “Selam”, rekoh im, i svi utihnuše. “Selam, sine”, prva mi je uzvratila Hatidža, kojoj je kosa oko glave plesala kao ljuti oganj za kovanje najžilavijih oštrica. Premda nije bilo vjetra. Cijelu sam je vječnost gledao i mogu ti se zareći da sam i u tom snu osjećao njezin miris, slatki miris ružina ulja što ga trgovci tegle s bugarskih poruba Rodopa, miris datulja, maslina i grožđa koje je sladorom nabreklo u podnožju vazda osunčana Spila. “Majko”, izgovorio sam i htio podignuti ruku da joj pomiluje kao alabastar bijelo lice, no ruke me nisu slušale, kao da ih nije ni bilo. Nešto me ugrizlo za srce, nešto što se zvalo onako kako se zvala moja majka čije sam ime zaboravio. “Sine”, odgovorila je i polako mi okrenula leđa. Tek tad ugledao sam i sve ostale: Mensura, Murata, Abaza, Safiju, Amiru, Jusufa, Golnara, Halila, mnoge kojima putem imena sam zaboravio, a koji su rahmetli već godinama, neki cijelu vječnost. Umah, baš kad sam se počeo široko osmjehivati svima bez kojih ne bih bio to što jesam, iz tla, kunem ti se, izronila je mati tvoja Vasilisa. Zagledala mi se

– 12 –


u oči i ispružila ruku, raširila dlan na kojemu je počivala srebrna kutijica s hodžinim zapisom. “Vrijeme je, ljubljeni”, rekla je. Dah joj je mirisao na orošenu travu preko koje su tren prije pretrčali konji, na gustu i ljepljivu zemlju velikim vodama napajanu. Duboko sam je udahnuo kao da je opet privijam uz grudi, ponovno sretan, i oči na tren sklopio. Kad sam ih otvorio, imao sam što vidjeti: svi koje sam volio počeli su se urušavati poput kuća od nepečene opeke, pretvarati u gomile zemlje. Naposljetku smo preostali samo Vasilisa i ja. “Vrijeme je. Još četrdeset dana imadeš da ožaluješ sve što si bio i pripraviš se za ono što ćeš u vječnosti biti.” Zagledala mi se zatim u oči, i ja sam se zagledao u njezine modre oči i učinilo mi se da je sva od bistre vode koju je dobro sanjati. “Ljubljeni moj”, ponovila je tiše i kroza zemlju propala kao da je nikad nije bilo. Dugo sam potom u tom snu stajao sâm na suncu koje je sjalo, no koje više nije grijalo. U znoju sam se ledenom probudio sav smrdljiv od jeze. Kao nakon pomorske bitke u kojoj voda više nije voda, jer zaudara na čelik, krv i mrtve, na drvo potrgano, drugi put ubijeno topovima. Zato sam, sine, oko moje, danas pozvao teklića Ismila neka prvo ode do Topkapija po solačkog agu čorbadžiju Haydina. Ne kako bih ga o čemeru svoje skore smrti izvijestio, jer znadem kako ljudi slabo mare za one koji im više ne mogu koristiti, nego kako bi po tebe došao i odveo te kamo se ufam da sudbom pripadaš: u Jeruzalem ili Manisu, dobrome i mudrome Kemalu. Zbog tebe samog, mira moje duše, ali i Jeruzalema, kojemu ne trebaju gnjevni, nego mudri i staloženi, ili mene i Manise, s kojom se nisam stigao pozdraviti. Jer: teško je živjeti bez svetinja, no još je teže gradu u koji se, poput lastavica, sjatilo toliko svetih otisaka, toliko pejgambera i čudesa Božjih. Naučit ćeš naime već: svi bi htjeli posjedovati, a tek rijetki otpustiti malo i za druge. Zato ću te ja otpustiti da budeš što si trebao biti. Možda me grčevito privijanje uza se ne čini lošim ocem, no svakako me čini obnevidjelim za mudrost kojoj bismo trebali hrliti.

– 13 –


Četrdeset će dana trebati da teklić doputuje do Haydina, a Haydin to tebe. Četrdeset ću dana putovati do trenutka kad će mi se duša odvojiti od tijela, tijelo prepustiti ćefinu i kaburu, a sama kročiti u ahiret. Četrdeset ću ti dana pripovijedati sebe i mater tvoju, a ti zapisuj. Ili nemoj. Kako ti je već po ćeifu. Kako znadem da će me dobri Allah baš za četrdeset dana s ove vode otposlati? Pa, eto, znadem. Jer imam vjere. Jer znadem da smo bez vjere ništa – samo kamen po kojemu svatko bilo čim oštrim može zapisati što god mu se prohtije. Ili zrak što ga vjetrovi nose, daju mu ili oduzimaju glas.

– 14 –


1.

S

labo se sjećam zemlje Humske. Samo ponekad, u posljednje vrijeme zapravo sve češće, u snove mi kao iz omaglice sasvim jasna i bistra ušetaju ona u zoru vazda modra brda, dolina zelena što od trave, što od vode u kojoj se kote magle. I miris. I on mi dođe: miris od kiše ili rose mokrih ovaca, njihovih brabonjaka i trave oštre pod prstima, zemlje, vode, zelene vode Neretve, koje sam se plašio kao Šejtana. Sjećam se da me mati čije sam ime zaboravio tom vodom plašila kao čudovištem koje guta i odnosi nestašnu djecu i revne vodonoše koji u vodenu struju zagaze preduboko za povratak. Mislim da mi je govorila, ta moja mati, i kako vodom bolest putuje. Bilo da je sanjamo mutnu i sivu, pa kroz nju gacamo ili putujemo opipavajući stopalima oku nevidljivo dno. Ili se na nas sruči kao kiša koja nam natopi odjeću, pa se hladimo, prehladimo i srce i krv, koja nam se skameni, pa umremo. Ili nam donese nevidljivu nečist koja na nos nam, uši, oči i usta u tijelo uđe, pa na koži izbija u čirevima. Ili mi je to mati govorila, ili sam opet to umislio, onako kako ljudi obično prošlost kite stvarima koje ju čine strašnijom i neprohodnijom i za nas same, a osobito za druge. Sjećam se kamena sivog i oštrog koji izvire iz zemlje, koji se niz obronke strmih brda razlijeva poput vode ili snijega, kad zima počne uzmicati, pa snijeg preko vlastite sukrvice klizi u dolinu. Sjećam se kamena od kojeg su ljudi gradili malene, mračne crkvice za blijedog bradatog pejgambera Issu i njegove fratre, kamena za ograde na međama pašnjaka i temelje kuća od, kako mi se čini, vazda promočena, mrkog drva. – 15 –


I glas mi se, ponekad, vrati. Rjeđe ipak čujem taj glas koji je možda glas moje matere koja za mnom viče, nadglasava štropot drvenih kotača kola koja me odvoze: “Luka, sine, Luka! Ne zaboravi si ime, kao ni glavu na ramenima zadržati!” Ne sjećam se njezina lica. Ne zato što sam zaboravio, nego zato što nisam htio pogledati. Bojao sam se suza. Svojih suza u trenutku kad sam trebao biti muško. Zurio sam u nebo, koje je u zoru još bilo nekako narogušeno: ni modro ni sivo, nego samo tamno pod onim suncem koje je tek svjetlost svoju prebacivalo preko hrbata Čvrsnice i Prenja. Ptice su mi preko pogleda prelijetale sitne kao kamičci i tihe kao uhode. Zato pamtim samo glas koji bi mogao biti njezin, jer ime je bilo moje, moje prvo ime prije novoga rođenja. I pipam taj, valjda materin glas ušima, osluškujem ga, vraćam ga, dozivam u glavu, opipavam do nježnosti od koje mi protrne utroba. Kao trenutak kad smo nešto izgubili, pa se pokušavamo sjetiti mjesta na kojem smo zametnuli to nešto izgubljeno, što želimo pronaći. Kao onomad, kad sam još mlad i ljut, nekako srdit od snage u usponu u Anatoliji zagubio hodžin zapis, pa premro od straha i satima ga tražio, iako je zapravo sve vrijeme bio uz mene, u naborima pojasa. U tom glasu, valjda materinu, nekako strepeći nadam se pronaći sebe, zapravo ludost prije sebe odrasloga. Kako bih se mogao obuzdati, nekako, kao ždrijebe kojeg se at sjeća dok se valja u prašini. Nekad to tako vidim, i obuzme me neka čudna nježnost prema životinji koja bi čovjeka mogla ubiti jednim zamahom, a na zemlji se uvija kao janje. Obuzme me čudna nježnost prema toj ženi koja me pustila bez otpora, koja je zbog mene i zbog mojega boljitka pristala odustati od majčinstva. Dosad nisam o tome razmišljao, ne ovako. Valjda čovjek treba i ostarjeti i izroditi vlastitu djecu kako bi se svojim roditeljima zavukao u kožu, oprostio im ili ih zauvijek otpustio iz vlastite naklonosti. Nisam više siguran sjećam li se dobro. Znam da ljudi u svoje uspomene počesto uguraju tuđe živote, stope ih sa sobom, preurede ih: uljepšaju ili nagrde kako bi pokrpali rupe u tkanju sjećanja. Kako bi, valjda, umirili savjest. Sjećam se niskih drvenih kuća prekrivenih – 16 –


mahovinom i slamom, kuća raštrkanih u podnožju onih modrih planina. I ovaca. I njih se nekako jasno sjećam. Kao i izbe pune čađe, prašine poda od nabijene zemlje koja mi se ljeti lijepila za bose tabane, vode koja se nad ognjištem isparavala iz kazana, zobi ukuhane u kašu, slame na koju smo lijegali, a koja se raznosila po onoj izbi poput perja na avliji očerupane kokoši. Sjećam se zavežljaja s pogačom i ovčjim sirom što mi ga je mati ugurala u ruku i valjda poručila neka jedem. Ne sjećam se međutim zagrljaja. Ni oca. Oca se nikako ne uspijevam sjetiti. Zato ga pokušavam smjestiti nekamo daleko, u ona brda, sa stokom na ispaši ili u vojnu zbog koje nije bio ondje kad po mene u Ostrožac dođoše Gulan Šahovi ljudi iz neretvanske nahije. Po devširme. Po onome što sad znadem, naša kuća bila je četrdeseta u kadiluku. Znadem i da nisam bio jedino muško dijete u svog oca i matere. Ne znam zašto me mati nije sakrila, baš kao što ne mogu ni naslutiti što bi bilo da me sakrila, slagala moju naprasnu, preranu smrt ili je zatajila pisarima. Ne znam je li ovo o čemu ću ti pričati bilo bolje od onog što je moglo biti, ni je li ona to znala. “Bit će ti bolje”, čujem je. Ili umišljam. Možda glas njezin umišljam kako bih je opravdao. Ili joj zahvalio na sudbi koju mi je namijenila pristankom na danak za raju. Sad si velim kako je mati znala da će mi biti bolje, čak i kao izdajniku. Čak i kad mi se pred očima ukažu naličja ženskih dlanova za koja znam da su sigurno njezine ruke: modri, krupni križevi razvučeni preko jednako modrih žila. Križevi u krugovima. Za zaštitu. Kao da ugljenom i pljuvačkom iscrtani znak preko kože može obuzdati šejtana požude. No ne želim tako razmišljati o majci. Draže mi je misliti na ukiseljeno mlijeko. Dojilje uvijek nekako mirišu na ukiseljeno mlijeko, na djecu koja ih se drže kao zraka. Hvatao sam zrak dok su me odvodili. Kao što rekoh, nisam se osvrtao. Nisam ni plakao. Neki, mlađi, plakali su. Ja sam treptao kapcima i zurio u nebo. Obrazi su mi se žarili od materinih dlanova koji su mi tad posljednji put prešli preko lica od sljepoočnica do brade. Kao da me otire, priprema za ulazak u kuću Božju, za noć ili nešto novo. Trebao sam je bolje promotriti. I nju i brda. Da ih bolje – 17 –


upamtim. Ovako pamtim samo njezine oči iz magle još dublje prošlosti, oči smeđe poput grumenja navlažene zemlje, i dlanove, njihova naličja. Trebao sam prijeći pogledom preko avlije, da budem siguran koliko braće i sestara imam. Ovako više nisam siguran je li nas bilo četvero ili petero. Je li majka u naručju nunala djetešce koje je plakalo, ili sam to ja samome sebi ječao u glavi? Ništa zapravo vidio nisam kad su nas uspeli na kola koja je vukao težak, silan konj koji je putem sijao balegu. Bio je to vranac duga repa koji kao da se čijao. Velika stražnjica koja se caklila od znoja i timarenja zibala se u ritmu njegova polagana hoda i drndanja kola kroz kotline. Ne znam kud su nas vozili, jer dotad iz kadiluka izlazio nisam. Glava mi se njihala na sve strane, a s njom i ono nebo koje sam pratio, koje me uspavljivalo, granje ispod kojeg smo brodili kao ispod preokrenutog zdenca s lišćem zatočenim na vodi. Slušao sam one koji su dugo plakali, stenjali, nešto mrmljali u strahu ili glasno dozivali matere i njušio zrak koji se mijenjao, koji se iz modrog pretakao u zeleno, pa sivo, pa smeđe, nešto sve masnije, bujnije, vlažnije. Ponekad, kad bih spustio pogled, na pamet bi mi palo kako iza sebe zapravo vazda ostavljamo svoje mrtve, ali i žive koji se polako brišu. Kao krajputaše ili orijentire na pustopoljinama. Stećci i nišani preko obronaka razbacani kao kamičci. Pokraj nas su prolazili bijeli gradovi mrtvih. Ili smo mi prolazili kraj njih? Žao mi je što tad nisam znao čitati. Premda, ništa mi to značilo ne bi, jer neke stvari možemo dokučiti tek kad im se istinski približimo. Tako je i kad je o smrti riječ. Sve dosad zapravo nisam razmišljao gdje će me posijati, gdje će me ukopati da čekam dok mi ona dvojica meleka, Munkar i Nakir, spremaju čitabu, sve dobro što sam činio poništavaju zlim djelima kojih se nisam odrekao. Smrt je tad bila za druge, ja za to još nisam bio spreman. Znam međutim samo kako sam pomislio koliko je čudno to što te rupe za mrtva tijela natkriljujemo kamenim biljezima koji podsjećaju na manje inačice onih kuća u kojima tražimo Boga i klanjamo mu se. Kao da su grobna mjesta kutijice za zavjetni nakit. Možda, opet velim, samo mislim da sam mislio tako, a zapravo mi tek sada to na pamet pada. – 18 –


Uglavnom, putovali smo danju kroz kotline i planinske usjeke. Kretali bismo s prvim, još mlakim svjetlom, nakon što bi se muškarci koji su nas vodili u zoru, još za mraka koji se nevoljko s istoka tek mlačio prvim svjetlom odazvali na prvi dnevni ezan, kleknuli na prostirku okrenuti prema istoku i klanjali se svome Bogu, spuštali lica sve do zemlje, dlanove postavljali ispred sebe kao da sakupljaju kišu koje nije bilo, pa njima mrmljajući otirali lica. Iz prikrajka sam ih gledao, osjećajući nešto čudno, nešto nalik na divljenje toj njihovoj revnosti koja Boga što ga je moja majka u pričama uvijek smještala na nebo postavlja ravno ispred njih, prema suncu koje se rađa i nebu koje u tom porođaju krvari preko brda. Zaustavljali bismo se povremeno, tek kako bismo napojili i sebe i konje. Tako sve do sumraka, koji bi nas nekim čudom uvijek zaskočio u blizini kakva hana, u kakvoj kasabi ili na sajmištu. Mrak smo uvijek provodili pod nekim krovom. Noću putuju samo bjegunci i luđaci, drumski razbojnici, urotnici ili hajduci koji pod okriljem zimskog mraka silaze u sela po hranu i razgovor. Mi smo bili putnici bez primisli. Iako i dalje nisam plakao, prva noć bila mi je najteža. Nije bilo ničeg za što bih se uhvatio u mraku, na slami, pokraj konja koji su spavali stojećke. Nije bilo mirisa koji bi me vratili natrag, umirili, stišali u spokoj preko kojeg čovjek samo klizne u snove. Ljudi tijekom dana sakupljaju mirise, lijepe im se po odjeći, kosi i koži. Ljudi jedu mirise, ispuštaju ih kroz dah, na usta i nos, na pore svoje kože. Zato je pokraj mene bilo sve novo. Svi oko mene sakupljali su mirise s meni nepoznatih mjesta. Onaj dječak kojemu nije moglo biti više od sedam godina, koji je bjesomučno plakao od trenutka kad su nas posjeli u kola, mirisao je na sol i prašinu od koje su nam svima tabani bili smeđi i hrapavi, na ovčje mlijeko kojim majke napajaju mušku čeljad kako bi ojačala. Jedno vrijeme slušao sam ga u mraku. Naposljetku sam ga privukao k sebi, zagrlio kao napušteno janje i upitao kako se zove. Šutio je isprva kao da se ne sjeća, kao da vlastito ime traži u glavi. “Berko”, rekao je naposljetku promočenim glasom. I taj glas kao da mu je zauzdao suze. “Ja sam Luka”, šapnuo sam mu na uho. Dah mi je zaudarao na – 19 –


ovčju čorbu i lepinje kojima su nas nahranili. “Ne boj se, spavaj. Idemo u bolje.” Ne znam zašto sam to pridodao, kao da ponavljam vlastitu majku, samoga sebe uvjeravam. Zaspao je naposljetku, a i ja s njim. Ujutro se Berko nije micao od mene. Nisam tad ni bio svjestan koliko mi je pomogao, jer njegov mi strah i tuga nisu dopuštali da uzmaknem, vratim se u očaj kojem sam trepćući i zureći u nebo pobjegao. U sljedećem hanu zatekla nas je oluja. Jasno se sjećam. Srce mi se koprcalo od siline s kojom je nebo vikalo kao da se gore, visoko u mraku iznad nas sudaraju mačevi i štitovi divova, moćnih, gnjevnih bića. Berko se tresao. Šaptao sam mu na uho sve što sam dotad uspio naučiti o Bogu. “Bog se srdi na nevjernike”, govorio sam kao da sam siguran da nam munja neće raskoliti krov nad glavom. Voda oko nas žuborila je poput potoka rođenih iz otopljena snijega koji se još u kasno proljeće znaju slijevati niz Čvrsnicu i Prenju. Živo se sjećam kako sam od sebe pokušavao odaslati misao kako smo sad, u društvu nevjernika, i sami poput njih, te se ufao kako je gnjev tog Boga o kojemu se u kući uvijek pričalo razrogačenih očiju precizan i pravedan, kako Bog neće zažmiriti na jedno oko i poslati nas u ono čega sam se plašio kao i noći koja se ujesen prebrzo zavuče u šumu. “A gdje je Bog?” upitao me Berko, iznenada priseban. Glas mu je bio tanan, ženski u onoj gunguli prestrašenih konja koji su hrzali i neba koje je gnjevno urlikalo, vode koja je prštala, klokotala, otjecala niz kaldrmu. “Na nebu”, rekao sam sigurno, premda nisam znao. Nikada mi nitko nije rekao gdje je taj Bog kojeg se svi toliko plaše, o kojemu je svećenik u malenoj kamenoj kući koju nazivaju crkvom ili kućom Božjom govorio na nekom meni nerazumljivom jeziku. “A gdje je nebo?” “Iznad nas”, rekao sam i pogledao prema stropnim gredama štale po kojima su sjene plesale u ritmu plamenova baklji. Bilo je vlažno i teško, sve prožeto mirisom konjske mokraće i vodom promočene slame. Nakratko, bogohulno sam se zapitao siđe li ponekad taj Bog – 20 –


s kišom na krovove. Da nas opere vodom koja, kažu, donosi prištavu bolest i smrt. Berko me još upitao znam li kamo nas odvode. Rekao sam mu da mislim da nas odvode u prijestolnicu nekog carstva, no kako to samo Bog znade. Premda nisam bio siguran. Nisam bio siguran znade li Bog, ili samo oni kršni, dobro uhranjeni, brkati muškarci u širokim čakširama, s turbanima na glavama i peruškama koje su, dok bi hodali, na njihovim glavama poskakivale kao grive. Petoga dana, negdje u vrijeme kad se sunce bilo uzveralo na najvišu točku neba prošaranog hitrim oblacima, došli smo do prostrane, trome rijeke, pred kojom sam ustuknuo. Ne zbog vode koja se valjala, nego zbog njezine boje. Sa skele na koju su nas ukrcali zgranut sam zurio u vodu iz koje su u mene, s njezina siva odraza zurili ono visoko nebo i moje namreškano lice. Koliko god da sam se upirao, dna joj vidio nisam. Moje je čuđenje primijetio jedan od onih s turbanom i peruškom na glavi, s jataganom zataknutim za pojas, blagonaklono mi se nasmiješio i primaknuo sasvim blizu, toliko blizu da mi je brkom doticao obraz. “To je Drina, sinko”, rekao je. Preneražen sam ustuknuo. Zbog boje njegova glasa, rijeke koja je dobila ime, ali ponajprije zbog jezika kojim je progovorio. Nisam ni slutio da je i on nekoć bio poput mene. “Ne boj se!” pridodao je i rukama me uhvatio za ramena. Zagledao mi se u oči. Nisam se usuđivao uzvratiti mu pogled, nego sam zurio u prazno. Ruke su mu se grčile oko mojih ramena. I protiv volje kočio sam se i uspravljao. Kao da mu prkosim. Onkraj njega, preko njegovih ramena uzdizao se grad bijelim minaretima posijan kao kopljima uperenim u nebo. U Boga. Ili, možda, nije bilo tako. Možda bih se trebao drukčije sjećati Višegrada prije Mehmed-paše i njegova mosta, prije kratkog povratka i ponovnog odlaska. “Ne bojiš se ti, vidim.” Nasmijao se. Kad sam ih na tren pogledao, oči su mu bile sive i mutne poput Drine koja nam je zapljuskivala drvo pod nogama. “Samo čekaš.” Nisam ga tad shvaćao. Nisam imao vremena. Postoji vrijeme srljanja i sakupljanja i vrijeme zbrajanja, pa kom opanci, kom obojci. Da poslije ne bi žalio, znaš. Jasno mi je, ne možeš sad znati, no shvatit ćeš jednom. Kao i ja. – 21 –


– 22 –


Zahvale

P

ovijest kakvu bilježimo i pamtimo uvijek je kolektivna rabota, udruženi napor, te je kao takva zapravo statistički zbir svih krajnosti i prosječnosti, osrednjosti i uznositosti. Povijest koju prenosimo kao činjenično stanje (pre)često je urešena mitološkim, iden­tifikacijskim, koje ljude kao jedinke udružuje u zajednice, a zajednice dijeli i odjeljuje na vaše, naše i njihove. Ezan zato nije jalov pokušaj literalizacije povijesti, nego je putopis o duši, kronika duše Luke sunećenog u Ibrahima, priča o svima koji vide ono pokraj čega kolektivi prolaze i ne zamjećuju. Jednako tako, Ezan je pokušaj rušenja uvriježenih “općih mjesta” o krvoločnosti drugih, drukčijih, pokušaj propitivanja o temeljnom: tko sam? Bih li bio drukčiji da sam rođen na drugome mjestu, u drugo vrijeme, u drukčijim okolnostima? Što me čini ovakvim kakav jesam? Ljudi su, vele, oduvijek isti. No, kao konstanta, oni opstaju kroz okvire paradigmi u evolucijskom procesu koji se temelji na spoznaji koja razbistrava i umanjuje strah kao reakciju na nepoznato. Valjalo je zato spoznati kontekst. U tome su mi uvelike pomogli meni dragi ljudi u koje se pouzdajem, kojima ovim putem od svega srca zahvaljujem: rahmetli osječki imam Enes efendija Poljić, dipl. ing. arh. Ivana Sudić, Adnan ef Kukuljević, dr. sc. Antonija Huljev, Kemal Mujičić, viši kustos Grgur Marko Ivanković, dr. sc. Dubravka Božić Bogović, dr. Olga Zirojević (Carigradski drum od Beograda do Budima) i Dušan Bubalo Pilipović.

– 371 –


– 372 –


Rječnik manje poznatih pojmova

adžemi-odžak – centar, vojarna za obuku i školovanje janjičara aga – 1. naslov vojnih ili civilnih dostojanstvenika u Turskoj, otprilike kao gospodin, gospodar; stavlja se iza imena; 2. u Osmanskom Carstvu, naslov visokih dvorskih dostojanstvenika, zapovjednika vojnih jedinica (npr. janjičarski aga) ahiret – drugi svijet, zagrobni život akča – sitan turski srebreni novac, kovan od vremena sultana Urhana od početka 14. stoljeća do kraja 17. stoljeća. Isprva je težio 1,07 g, poslije mu masa pada do 0,13 g. akindžija – 1. pripadnik jurišne konjice u nekadašnjoj turskoj vojsci; 2. vojnički dobrovoljac koji se uzdržavao od ratnog plijena (inače je bio bez plaće) alem (alem-kamen) – 1. Dragi kamen. Alem-kamen, narodno ime za dijamant; 2. Pozlaćen ili pokositren ukras na vrhu minareta: šiljak s tri ili četiri kugle, na vrhu kojega je polumjesec. alemdar – zastavnik, barjaktar amanet – 1. povjereno materijalno ili idealno dobro, vrijednost dana na čuvanje bez jamstva, zavjet. U svadbenim običajima dar zaručnika zaručnici (i obrnuto) prigodom zaruka ili prije vjenčanja; 2. pošiljka s označenom vrijednošću arslan – 1. lav (i kao muško ime: Arslan); 2. prenes. a) junak; b) prijek, ljutit čovjek, nasilnik astal – stol aščibaša – glavni kuhar, šef kuhinje, čin u janjičarskoj vojsci u rangu kapetana – 373 –


ašov – štihača, kopača; željezna lopata posebnog oblika za rahljenje zemlje at – konj, ždrijebac, pastuh avlija – 1. kućno dvorište ograđeno zidom; 2. dvorište seoske kuće ayna – ogledalo baljemez – 1. starinski dalekometni top; 2. prenes. ljudeskara, ljudina, visok, razvijen čovjek bazar – 1. velika trgovačka kuća u kojoj se na malo prodaje različita (obično jeftina) roba; 2. omanja trgovina svakovrsnom robom; 3. zidana i natkrivena tržnica u orijentalnom stilu beglerbeg – 1. najviši čin u osmanskoj vojsci; 2. vojni i civilni guverneri velikih područja Osmanskog Carstva berzah – zagrobni život, “Berzah je prepreka između smrti i povratka na dunjaluk” (Mudžahid) buljubaša – zapovjednik buljuka, časnik, satnik, vodnik buljuk – odred osmanske vojske, četa cevgen – štap s obješenim zvončićima, instrument mehtera, orkestra osmanske vojske, koji se poslije proširio i među druge vojne orkestre čakšire – dio muške nošnje, hlače od domaće valjane vune, široke u gornjem dijelu, uske od koljena do gležanja (preko tog dijela nose se čarape) čaršaf (čaršav) – 1. u islamu plahta u kojoj se umrli sahranjuje (ćefin); 2. pokrivalo za lice muslimanke prilikom izlaska na ulicu čauš-baša – starješina čauša čemer – stanje gorčine; gorčina, jad, tuga, otrov čitaba – 1. potvrda, cedulja; 2. naredba u pismenom obliku čorbadžija – 1. bogatun, gazda; 2. kapetan zapovjednik buljuka u janjičara ćatif – pisar ćebe – pokrivač bez podstave za svaku priliku, u domaćoj izradi od vune; deka ćefin – bijelo platno u koje muslimani ovijaju pokojnika ćeif (ćef ) – volja, dobra volja, dobro raspoloženje; prohtjev za nasladom – 374 –


ćehaja – zamjenik janjičarskog age, upravitelj imanja ćumur – drveni i kameni ugljen damat – sultanov zet davul – bubanj daždjeti – padati u obliku dažda; kišiti, pljuštiti defterdar – 1. knjigovođa; 2. ministar financija u Turskoj demirdžija – željezar, trgovac željeznom robom deniz – more devširma – danak u krvi; skupljanje dječaka u Osmanskom Carstvu koji su prevođenjem na islam bili pripremani za visoke službe divan – tursko carsko vijeće; turska vlada, sjedište vlade, glavni grad, prijestolnica divan-katib – glavni tajnik dokuz katli – deseteročlani mehter (deset instrumenata) dolama – 1. starinska muška i ženska kabanica s dugim rukavima, do koljena ili dulja; 2. kratak gornji kaput konjanika dova – 1. molitva; 2. blagoslov dunjaluk – 1. ovaj svijet, ljudstvo, čovječanstvo; 2. stvari “od ovog svijeta”, materijalna dobra, imutak; 3. okrug, oblast, područje, kraj, zemlja đaur – u Osmanskom Carstvu podanik koji ne vjeruje čistu vjeru (koji nije musliman), najčešće kršćanin đenaza (dženaza) – 1. pogrebna molitva s klanjanjem; 2. pogreb, sprovod, pratnja; 3. mrtvac džehenem – pakao džehenet/dženet – raj dželat – krvnik džin – prema islamskom vjerovanju, nadnaravno biće stvoreno od plamena, demon, zao ili dobar duh efendija (efendi) – gospodin, gospodar, pokrovitelj; titula učenih ljudi i činovnika u Turskoj ezan – poziv na molitvu; upućuje ga mujezin na arapskom jeziku s džamijskog minareta pet puta dnevno fildžan – šalica bez ručke iz koje se pije crna kava – 375 –


gajtan – predena ili pletena vrpca koja služi za porubljivanje odjeće ili ukras gazi – heroj, junak, ratnik, pobjednik; počasni naziv islamskih pobjedničkih vojskovođa haberci – glasnik hadi – (tur.) dođi, hajde hadis – govor, izreka Muhamedova haham – mudar čovjek, naziv za uglednog rabina hajrat – dobročinstvo halaliti – oprostiti nekome nešto, progledati kroz prste hamajlija – amulet, talisman; predmet koji praznovjerni ljudi nose uza se da ih tobože brani od zla han – 1. gostionica; 2. prenoćište za putnike i karavane; svratište hećim – liječnik, doktor hidžra – odlazak Muhameda iz Meke u Medinu (622. n. e.); to preseljenje muslimani smatraju jednim od najvažnijih događaja u početnom stadiju islama i od toga doba računaju godine hodža – svećenik, muslimanski duhovnik, vjeroučitelj, vjerski obrazovana osoba, profesor u medresi ibrik – bakrena posuda uska grla sa zaklopcem, služi za lijevanje vode ili kave ilahija – muslimanska pobožna pjesma insan – čovjek, osoba, ljudsko biće jacija-namaz – vrijeme pete molitve po Muhamedovu zakonu Jahudiler – Židov jatagan – velik, malo zakrivljen nož, oštar na unutrašnjoj strani krivine kabur – grob, raka kadiluk – u Osmanskome Carstvu područje sudbene vlasti kojim upravlja kadija. Kako su kadije, uz sudbenu vlast, bili nadležni za vojnu i građansku upravu te za nadzor zakonitosti svih pravnih akata, kadiluk je bio stvarna upravna jedinica u Carstvu. Više nahija tvorilo je kadiluk, a više kadiluka sandžak. kahva – kava – 376 –


kanun – 1. u Osmanskom Carstvu zakoni pretežito svjetovnog karaktera; 2. arapski žičani instrument, vrsta citre kapidžibaša – starješina nad kapidžijama kapidžija – vratar kapudan-paša – admiral karavan-saraj – na Bliskom istoku mjesto odmora za karavane s gostionicama i skladištima kasaba – gradić, varošica, palanka kašika – žlica kaziasker – vrhovni vojni sudac kirkpinar – festival nauljenoga hrvanja koji se svake godine održava u Edirneu u Turskoj kučuk (kuçuk) – (tur.) maleni lagumdžija – radnik rudarske struke, palitelj mina, koji rukuje eks­ plozivom i priborom za njegovo paljenje u rudnicima, miner lejlet al-miradž – Noć uznesenja Muhamedova, obilježava se 26. redžeba. Po islamskoj tradiciji, vjeruje se da je poslanik Muhamed a. s. na nebo uznesen na rajskoj životinji Burak. lelek – jauk magaza – skladište, dućan, prodavaonica, spremište, slagalište, stovarište, depo mahala – predio grada, gradska četvrt, ulica, sokak, zaselak makaze – škare megdan – 1. polje, trg, raskršće, sajmište; 2. bojno polje, boj, dvoboj, borba mehter – glazba, muzika, vojni orkestar melek – anđeo meračiti – uživati, naslađivati se mevlevija – pripadnik jednog derviškog reda osnovanog u 13. stoljeću mezar – grob, grobnica mezaristan – groblje mezarište – groblje mihrab – oltar u džamiji koji je smješten u smjeru Meke; prema mihrabu su okrenuti vjernici za vrijeme molitve u džamiji – 377 –


minder – 1. jastuk-strunjača punjen vunom, stavlja se na široko sje­ dalo duž zidova sobe; 2. klupa po kojoj se prostire minder minderluk – divan, sofa mubarek-noć – blagoslovljena noć muhadis – islamski naziv za stručnjaka koji duboko poznaje hadis i pripovijeda o njemu te poznaje lanac njihovih prenositelja mujezin – vjerski službenik (hodža) koji s minareta objavljuje vrijeme molitve i poziva na nju nahija – kotar, upravna jedinica u bivšem Turskom Carstvu; okrug, okružje neimar – graditelj, arhitekt, građevinski inženjer nišan – kamen nad grobom muslimana nišandžija – 1. vojnik, zaposlen oko nišana; 2. dobar strijelac odžak – temeljna janjičarska vojna zajednica orta – taktička janjičarska jedinica od 100 do 3000 ljudi oud – glazbeni instrument padišah – sultan, “car nad carevima”, titula orijentalnih vladara, suveren, car, vladar pejgamber – poslanik Božji, prorok pendžer – prozor pustahija – 1. hajduk, razbojnik; 2. obijestan, silovit čovjek, nasilnik, siledžija rahmetli – pokojni raja – 1. podanici, kmetovi, sirotinja; 2. mnoštvo, svjetina, masa redžeb – sedmi mjesec muslimanske Mjesečeve godine sandžakbeg – predstojnik pokrajine za vrijeme turske vladavine sapi – dio tijela iznad stražnjih nogu u četveronožnih životinja saraj – dvorište, kraljevski dvor, vladarska palača; nekada: čitava sultanova posluga, straža i harem sećija – poširoka, uza zid postavljena klupa prostrta ćilimima selam – muslimanski pozdrav, mir selam alejkum – muslimanski pozdrav, “mir s vama” serasker – 1. vojskovođa, vrhovni zapovjednik tijekom vojnoga pohoda; 2. ministar vojske u Turskoj sofra – stol, trpeza – 378 –


solak – pripadnik posebnog gardijskog janjičarskog korpusa u sultanskoj Turskoj spahija – 1. turski feudalni konjanik; 2. zemljoposjednik, vlastelin, veleposjednik, bogataš sufija – asket, pustinjak sukuba – ženski vampir, ženski demon koji spolno opći s usnulim ljudima surduk – jaruga, provalija između dva brda, klanac, sutjeska šaban – osmi mjesec muslimanske Mjesečeve godine šadrvan (šedrvan) – vodoskok, bazen, osobito uz džamiju za uzimanje abdesta šejh – starješina plemena, sela; poglavar muslimanske vjerske zajednice, sekte, škole šejtan – đavao, sotona, vrag šerijat – skup muslimanskih vjerskih, kaznenih i građanskih zakona, osnovanih na Kur’anu šolet – vrsta jela, janjeće meso s grahom taraba – ograda od dasaka ili letava, plot tasavuf ili sufizam – zajednički naziv za razne mistične pokrete unutar islama koji se odlikuju inzistiranjem na askezi, ljubavi, spoznaji duhovne istine i ekstatičnom jedinstvu s voljenim Tvorcem, kao krajnjem cilju svakog pojedinca tefter – popis, računska knjiga, registar tekija – 1. derviški samostan, muslimanski manastir; 2. kapelica, mauzolej, grobnica nekog sveca; 3. izvor, zdenac teklić – glasnik, glasonoša timar – 1. briga oko konja, biljaka i usjeva; 2. feudalno dobro, imanje, posjed; 3. konjska oprema tufahija – jabuka oguljena i ukuhana u šećeru tuz – sol vakuf – zaklada koja služi vjerskim i humanitarnim svrhama muslimana vezir – visoki dostojanstvenik u nekim zemljama muslimanskog Istoka; ministar, guverner pokrajine – 379 –


zekat (zećat) – vrsta milostinje kod muslimana, taksa za pomoć siromašnima ziamet – veliki posjed u Osmanskom Carstvu, koji donosi više od 20.000 akči godišnjeg prihoda zulkade – jedanaesti mjesec muslimanske Mjesečeve godine zurla (zurna) – puhaći instrument jakog piskavog zvuka, vrsta frule

– 380 –


I

vana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Njezin roman Šamšiel, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman Unterstadt, 2009., osvaja nagradu za književnost Vladimir Nazor (2010.), nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman (2010.), nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine (2010.). Roman Ničiji sinovi izašao je 2012., a Jom Kipur 2014. Objavila je zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke Azazelove, 2011., i Emet i druge priče, 2016., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hi­ perbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., Sofija plaštevima mete samoću, 2009., i Ljudi ne znaju šutjeti, 2016. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda. Živi i radi u Osijeku. www.ivanasojatkuci.com

– 381 –


– 382 –


Sadržaj

Ezan 9 Zahvale 371 Rječnik manje poznatih pojmova

373

O autorici

381

– 383 –


Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2018., listopad Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-358-052-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 384 –


– 385 –


Koji su to ključni elementi koji oblikuju našu osobnost od najranije dobi? Koja su to ključna sjećanja koja prizivamo u smiraj života? Godina je oko 1530. i negdje blizu bosanske Jablanice turski danak u krvi plaćen je životom malenog dječaka Luke. Istrgnut iz ruku majke čije je ime zaboravio i bačen u nepoznatu sredinu čiji jezik ne govori, Luka postaje Ibrahim. Na putu da postane nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva Ibrahim usvaja osmanske vrijednosti, gotovo bes­ pogovorno prihvaćajući nove majčinske i očinske figure, njihov jezik, znanje i vještine te islamsku vjeru. Dok se njegovo vrijeme bliži kraju, svoju životnu priču podijelit će sa svojim sinom. Osvrće se na velike ljubavi, nezaboravna prijateljstva, bezbrojne bitke od Anatolije do Sigeta, kao i značajne susrete s velikim osobnostima poput Sulejmana Veličanstvenog. Ipak, Ibrahim će odbiti sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude. Duboko liričan, stilski i strukturno doveden do savršenstva, obogaćen poetskim slikama zaboravljene turske Slavonije šesnaestog stoljeća, Ezan Ivane Šojat roman je o ljudima i čovjekovu dobru i zlu, o nama danas koji se i ne razlikujemo toliko od ljudi iz šesnaestog stoljeća. Ovaj roman, koji u svom naslovu poziva na molitvu, poziva prije svega na razumije­ vanje i vjeru u čovjeka.

149,00 kn ISBN 978-953358052-4

9 789533 580524

– 386 –

www.fraktura.hr

Profile for Fraktura

Ezan  

Na putu da postane nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva Ibrahim usvaja osmanske vrijednosti, gotovo bespogovorno prihvaćajući nove majčinske...

Ezan  

Na putu da postane nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva Ibrahim usvaja osmanske vrijednosti, gotovo bespogovorno prihvaćajući nove majčinske...

Profile for fraktura
Advertisement