Page 1

karte

IAN KERSHAW I

Do pakla i natrag

DO PAKLA I NATRAG EUROPA 1914.–1949.


II

karte


karte

III

Ian Kershaw

Do pakla i natrag Europa 1914.–1949. preveo s engleskog Vuk Perišić

Fraktura


IV

karte

Naslov izvornika To Hell and Back Originalno izdanje na engleskom prvi je put objavio Penguin Books Ltd, London Copyright za tekst © Ian Kershaw 2015. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Vuk Perišić i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. The author has asserted his moral rights. ISBN 978-953-266-869-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 964296


karte

V

SadrĹžaj Popis karata

VII

Zahvale XIII Predgovor XV Predgovor hrvatskom izdanju

XIX

Uvod: Epoha samouniĹĄtenja

1

1. Na rubu

9

2. Velika katastrofa

47

3. Nemirni mir

99

4. Ples nad vulkanom

159

5. Sablasni zbor

211

6. Opasna zona

263

7. Put u ponor

313

8. Pakao na Zemlji

365

9. Promjene i kontinuiteti

429

10. Iz pepela...

491


VI

karte

Odabrana bibliografija

545

Popis kratica

571

Popis ilustracija

575

Kazalo imena

577


na rubu

9

prvo poglavlje

Na rubu “Mi vrlo ozbiljno shvaćamo pacifizam! Ali moramo povećati ulaganja u artiljeriju.” general Stumm u Čovjeku bez osobina (1930.–1942.) Roberta Musila Čak i tada pojavila su se predviđanja koja su upozoravala da će izbijanje rata označiti kraj epohe. Najpoznatija je zlokobna slutnja koju je 3. kolovoza 1914. izgovorio sir Edward Grey, britanski ministar vanjskih poslova: “Svjetiljke se gase širom Europe. Za svojih života više nećemo ugledati njihova svjetla.” Njemački Reichskanzler 1 Theobald von Be­ thmann Hollweg imao je slične bojazni: “Osjećam opću propast kakvoj ljudska moć nije dorasla i koja prijeti Europi i našem vlastitom narodu.” Te riječi izgovorio je krajem srpnja 1914., kada je rat postao izvjestan. Tri godine prije, u govoru pred Reichstagom, njemačkim parlamentom, socijalist August Bebel rekao je – i naišao na opće protivljenje – da raste vjerojatnost europskog rata i da će takav rat uništiti kontinent. “Približava se Sumrak bogova buržoaskog društva”, izjavio je. Rat nije, kako

Kanzler, kancelar, službeni je naziv za predsjednika vlade u germanofonim zemljama. Ovdje Kancelar Reicha, carstva – naziv za njemačku državu do 1945. (op. prev.) 1


10

ian kershaw, do pakla i natrag

je Bebel zaprijetio, doveo do propasti kapitalizma i trijumfa socijalizma, ali je bio u pravu kada je predvidio da će stvoriti novu epohu. Američki diplomat George Kennan poslije će opisati taj rat kao “strašnu, katastrofalnu prekretnicu”. Bio je u pravu. To je doista bila katastrofa. Označila je početak epohe – Tridesetogodišnji rat dvadesetog stoljeća – u kojoj je europski kontinent zamalo uništio sebe samoga.

Zlatno doba? Predodžba o epohi uoči Prvog svjetskog rata kao o blistavom vremenu stabilnosti, prosperiteta i mira koje će nastupajuće strahote tragično zbrisati tvrdoglavo je opstajala, osobito u sjećanjima privilegiranih klasa, i nakon što je rat završen. Amerikanci su predratne godine opisivali kao “zlatno doba”. Izraz je prikladno odražavao i europske predodžbe. Pariška buržoazija pamtila je la Belle Époque kao doba u kojem je francuska kultura izazivala zavist cijeloga svijeta, a Pariz doživljavan kao pla­ netarno središte civilizacije. Povlaštene klase Berlina prisjećale su se “wilhelminskih godina”2 kao razdoblja bogatstva, sigurnosti, veličine i ugleda koji je stajao u skladu sa snagom nedavno ujedinjene Njemačke. I Beč je živio vrhunac svoje kulturne slave, intelektualne izvrsnosti i imperijalnog sjaja. U Münchenu, Pragu, Budimpešti, Sankt Peterburgu, Moskvi i drugim gradovima širom Europe cvala je kultura. Došlo je do eksplozije kreativnosti i novih, izazovnih i provokativnih formi umjetničkog izraza u likovnoj umjetnosti, književnosti, glazbi i kazalištu. U Londonu je ekonomija privlačila veću pozornost nego kultura. U prijestolnici svjetskog imperija generacija nakon Prvog svjetskog rata čeznula je za prohujalim “zlatnim dobom” trajnog ekonomskog rasta, cvatuće trgovine i stabilnih valuta. Poslijeratni zapis velikog britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa o stanovniku

Wilhelminismus, Wilhelminische Zeit ili Wilhelminische Epoche, po njemačkom caru Wilhelmu II. (op. prev.) 2


na rubu

11

Londona – koji je “telefonom, dok je u krevetu pio jutarnji čaj, mogao naručiti raznolike proizvode širom svijeta, i to u količinama koje je smatrao prikladnim, očekujući da će mu biti isporučeni na ulazna vrata u razumnom roku” – postao je slavan. Bila je to, dakako, vrlo privilegirana perspektiva čovjeka iz gornjih slojeva srednje klase u gradu koji je bio središte svjetske trgovine. Praktično nitko tko je živio u židovskim četvrtima Istoč­­ne Europe, siromašnim selima južne Italije, Španjolske, Grčke ili Srbije, ili u pretrpanim sirotinjskim četvrtima Berlina, Beča, Pariza, Sankt Peterburga ili samog Londona, nije imao pojma o tako idiličnoj egzistenciji. Ipak, predodžba o “zlatnom dobu” nije bila tek poslijeratna konstrukcija. Usprkos europskim unutarnjim podjelama i nacionalističkim suprotnostima sve su zemlje, kao sastavnice međuovisne, globalne kapitalističke ekonomije, imale koristi od nesmetanoga kretanja roba i kapitala. Stabilnost koja je omogućila ekonomski rast počivala je na općeprihvaćenom zlatnom standardu, svojevrsnoj svjetskoj valuti uko­ rijenjenoj u londonskom Cityju. Tu je Bank of England držala ključeve stabilnosti svjetske ekonomije. Nevidljiva zarada od brodarstva, osiguranja, bankarstva i trgovine u potpunosti je financirala britanski uvoz, štoviše stvarala je suficit. Uvoz zlata, osobito iz Južne Afrike, znatno je povećan 1897. i 1898. Engleska banka međutim nikada nije nagomilala prevelike zlatne rezerve jer nije htjela nanijeti štetu drugim zemljama, istodobno pazeći da rezerve ne opadnu ispod optimalnog minimuma. Ekonomije Sjedinjenih Država i Njemačke bile su dinamičnije i rasle su brže od britanske. Američka dominacija svjetskom ekonomijom doimala se mogućom u daljnjoj budućnosti, ali je Britanija još uvijek posjedovala najveći udjel u svjetskoj trgovini (premda se taj udjel smanjivao) i bila je neupitno najveći izvoznik investicijskoga kapitala. Suparništvo velikih sila u ekonomskoj eksploataciji globusa zasigurno je postajalo sve veća prijetnja stabilnosti međunarodne kapitalističke ekonomije. Sve do 1914. taj sustav od kojega je Europa, osobito njena industrijalizirana područja, imala velike koristi, ostao je netaknut. Povjerenje u kontinuitet stabilnosti, prosperiteta i rasta bilo je široko rasprostranjeno.


12

ian kershaw, do pakla i natrag

Kada je 1900. u Parizu otvorena Svjetska izložba, bila je zamišljena kao prikaz civilizacije u procvatu, s Europom kao njenim žarištem. Pjevala je glasnu himnu u čast napretka. U središtu pozornosti bile su nove tehnologije. Golemi strojevi impresionirali su ljude svojom snagom i brzinom. Sjajna “Palača elektriciteta” sa svojih pet tisuća žarulja doslovno je zaslijepila posjetitelje. Dvadeset jedna europska država, zajedno s državama Afrike, Azije, Latinske Amerike, kao i Sjedinjene Američke Države postavile su svoje izložbene paviljone, koje je u sljedećih šest mjeseci, često sa strahopoštovanjem, posjetilo pedesetak milijuna ljudi. Prisutnost Istočne Europe, posebno Rusije s devet pavi­ ljona, bila je upadljiva. Imperijalizam je bio na vrhuncu, pa su ekstrava­ gantni prikazi dalekih kolonijalnih posjeda pojačavali i inače neupitan dojam da Europa vlada svijetom. Činilo se da trgovina, prosperitet i mir toj vladavini nude trajni kontinuitet. Budućnost je izgledala blistavo. Optimizam je bio opravdan. U odnosu na sve što se zbivalo prije njega, da ne spominjemo sve što će se tek dogoditi, devetnaesto stoljeće bilo je mirno. Od završetka Napoleonove ere 1815. u Europi se nije vodio nijedan veliki kontinentalni rat. Rat na dalekom Krimu, od 1853. do 1856., kao ni kratki ratovi koji su kulminirali ujedinjenjem Njemačke i Italije 1871., nisu ugrozili kontinentalni mir. Deset godina nakon velike Svjetske izložbe u Parizu britanski pisac Norman Angell objavio je međunarodni bestseler Velika iluzija gdje je otišao toliko daleko da je zaključio kako je suvremeno bogatstvo, proizišlo iz trgovine i globalno međuovisne ekonomije, rat učinilo besmislenim. Mnogi, ne samo u Britaniji, slagali su se s tom tvrdnjom. Bilo je teško zamisliti da se prosperitet, mir i stabilnost neće beskonačno nastaviti i u dalekoj budućnosti, a kamoli da će biti zbrisani tako brzo i tako potpuno. Postojalo je, jasno, i drugo, nimalo privlačno lice Europe. Socijalna struktura mijenjala se širom kontinenta brzo, ali vrlo nepravilno. Područja intenzivne i brze industrijalizacije koegzistirala su s velikim prostranstvima u kojima je još uvijek dominirala zaostala poljoprivreda. Oko četiri petine radno sposobnog stanovništva Srbije, Bugarske i Rumunjske živjelo je 1913. od zemlje. Promotri li se Europa kao cjelina, agrarno stanovništvo činilo je nešto preko dvije petine od ukupnog


na rubu

13

broja radno sposobnih. Samo u Britaniji opalo je na nešto više od desetine. Britanija, Belgija i, što je iznenađujuće, Švicarska – ne i Njemačka – bile su jedine zemlje u kojima je više od dvije petine radno sposobnog stanovništva bilo zaposleno u industriji. Većina europskog stanovni­ štva živjela je u selima i malim gradovima. Životni standard bivao je sve bolji, iako je većina Europljana živjela u bijedi, neovisno o tome jesu li se pridružili masama koje su tražile posao u nezdravim uvjetima rastućih gradova poput Berlina, Beča ili Sankt Peterburga ili su još uvijek trpjeli žalobnu egzistenciju na selu. Mnogi su “glasovali nogama” i otišli. Siromaštvo i nedostatak perspektive otjerali su ljude iz njihovih zavičaja. Milijuni Europljana koji nisu bili u prilici osjetiti blagodati prosperiteta i civilizacije nestrpljivo su odlazili. Emigracija u Sjedinjene Američke Države dosegla je vrhunac 1907. kada je Atlantik prešlo više od milijun Europljana. Emigracijski val s početka stoljeća – utrostručen u odnosu na prethodno desetljeće – činili su ljudi koji su bježali iz Austro-Ugarske, Rusije i, ponajviše, iz siromašne južne Italije. Brzina društvenih promjena stvarala je nove političke snage koje su počele prijetiti postojećem političkom poretku. Politička moć u Europi ostala je u rukama nekolicine u godinama uoči Prvog svjetskog rata. Veleposjedničke elite i stare aristokratske obitelji koje su često sklapale brakove s novim, bogatim dinastijama industrije i financijskog kapitala još uvijek su činile vladajuću i vojnu elitu većine zemalja. Nije nevažno da je Europa bila kontinent nasljednih monarhija. Samo su Švicarska (gdje je stara konfederacija 1848. usvojila moderni, federalistički i republikanski ustav), Francuska (od 1870.) i Portugal (od 1910.) bile republike. U Austro-Ugarskoj je car Franjo Josip, koji je bio na prije­ stolju od 1848., vladao šaroliko multietničkim Habsburškim Carstvom s preko pedeset milijuna podanika i doimao se kao simbol izdržljivosti monarhističke vladavine. Ustavni okvir vlasti, višestranački sustav (premda s vrlo restrik­ tivnim pravom glasa) i pravni poredak postojali su praktično svugdje. Čak je i ruska autokracija bila primorana na koncesije nakon neuspjele Re­vo­lucije 1905., kada je car Nikolaj II. morao podariti ovlasti državnoj Dumi, parlamentu koji se pokazao vrlo slabim. Veliki dijelovi


14

ian kershaw, do pakla i natrag

stanovništva nisu bili politički zastupljeni čak ni u Britaniji (koja se smatra kolijevkom parlamentarne demokracije). U nekim zemljama već je izvjesno vrijeme postojalo opće pravo glasa za muškarce. U Njemačkoj je primjerice Ustav Reicha iz 1871. jamčio svim muškarcima starijima od dvadeset pet godina pravo glasa na izborima za Reichstag. No vrlo restriktivni izborni sustav koji je osiguravao dominaciju veleposjednika bio je na snazi u Pruskoj, koja je činila dvije trećine ukupnog teritorija Reicha. U Italiji je (donekle ograničeno) opće pravo glasa za muškarce uvedeno mnogo kasnije, tek 1912. Početkom dvadesetog stoljeća žene nisu imale pravo glasa na parlamentarnim izborima ni u jednoj europskoj državi. Feministička kampanja bila je izazov toj diskriminaciji u mnogim zemljama, ali je do Prvog svjetskog rata postigla neznatne uspjehe, ne računajući Norvešku i Finsku (koja je, iako dio Ruskog Carstva, nakon Revolucije 1905. doživjela neke demokratske promjene). Ključna promjena, a u njoj su sve vladajuće elite vidjele opasnu prijetnju, bilo je jačanje radničkih političkih partija i sindikata. “Druga Internacionala” europskih socijalističkih partija osnovana je 1889. kao krovna organizacija za koordinaciju njihovih programa i zahtjeva. Većina tih partija ostala je, na ovaj ili onaj način, privržena revoluci­ onarnoj doktrini Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Njihov napad na imanentno eksploatacijsku narav kapitalizma i njihovo zalaganje za novo društvo utemeljeno na jednakosti i pravednoj raspodjeli bogatstva imali su očit i rastući utjecaj na velik broj pripadnika industrijske radničke klase koja je trpjela siromaštvo i oskudicu. Pokušaji vladajućih elita da zabrane ili uguše radničke partije i sve jače sindikate nisu uspje­ ­li. Radnici su organizirali obranu svojih interesa bolje nego ikada prije. To je bilo vidljivo i u brzom rastu sindikata, koji su 1914. u Britaniji imali preko četiri milijuna, u Njemačkoj preko dva i pol milijuna, a u Francuskoj oko milijun članova. U većini europskih zemalja socijalističke partije i pokreti bili su glasni i početkom stoljeća stjecali su sve veću podršku. Francuski socijalisti prevladali su svoje podjele i ujedinili se 1905., objavivši kako “nisu partija reformi, već partija klasne borbe i revolucije”. Uoči Prvog


na rubu

15

svjetskog rata Section Française de l’Internationale Ouvrière 3 osvojila je sedamnaest posto glasova i 103 mandata u Zastupničkom domu francuske Narodne skupštine. U Njemačkoj su Bismarckovi pokušaji gušenja socijaldemokracije doživjeli spektakularni obrat. Socijaldemokratska stranka Njemačke postala je 1890. sa svojim marksističkim programom najveći socijalistički pokret u Europi s preko milijun članova uoči rata. Na izborima za Reichstag 1912. socijaldemokrati su dobili relativno najveću podršku birača, stekli gotovo trećinu mandata i iza­ zivali jezu u redovima njemačkih vladajućih elita. U ekonomski razvijenijim dijelovima Europe organizirani socijalistički pokret, neovisno o retorici, suzdržao se od ratobornosti i odlučio za parlamentarnu, no ne i revolucionarnu akciju. Kakva god da je bila retorika njegova SFIO-a, Jean Jaurès stekao je većinu pristaša zalažući se, umjesto revolucije, za parlamentarni put u socijalizam. Njemački SPD, iako načelno odan marksističkoj doktrini, u praksi je težio osvajanju vlasti putem izbora. Britanska Laburistička partija (naziv je usvo­ jen 1906.) izrasla je iz sindikalnog pokreta, što je značilo da nije bila zainteresirana za revolucionarnu utopiju, već pragmatičnu brigu za interese radnika. Marksistička doktrina bila je uglavnom ignorirana u korist nerevolucionarne teze da kapitalizam ne treba zbaciti jer ga se može reformirati, što u konačnici radničkoj klasi može donijeti samo koristi. Državni poredak, pretpostavljalo se, može biti promijenjen mirnim putem kako bi zastupao interese radništva. Radnici u zemljama Zapadne, Sjeverne i Srednje Europe bili su siromašni, ali u manjoj mjeri nego nekad, a postali su i manje ratoborni. Mogli su izgubiti mnogo više od svojih okova. 4 Većina je podržavala svoja reformistička vodstva. U manje razvijenim dijelovima kontinenta situacija je bila drugačija. Sukob s državnom vlašću bio je oštriji. Ovdje nije postojala difuzija

Francuska sekcija Radničke Internacionale. Službeni naziv francuske socijalisti­­ čke partije od 1905. do 1969. (op. prev.) 4 Aluzija na završne riječi Manifesta komunističke partije Marxa i Engelsa iz 1847. gdje stoji da u komunističkoj revoluciji proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. (op. prev.) 3


16

ian kershaw, do pakla i natrag

moći kroz posredničke organizacije ili društvene strukture koje bi građanima pružile politički utjecaj. Vlast je bila despotska, koncen­ trirana u vrhušci i utemeljena na prisili, s nedodirljivom vladajućom klasom, korumpiranim službenicima i slabim ili nepostojećim predstavničkim tijelima. Predodžba o nesmetanom napretku civilizacije utemeljenom na ograničenoj moći države i vladavini prava, koja će poslije kod srednje klase Sjeverne, Zapadne i Srednje Europe izazvati žal nad izgubljenim “zlatnim vremenima”, izgledala je bizarno sa stajališta europske južne i istočne periferije. Štrajkovi, nemiri i lokalni ustanci protiv državne i “buržujske” vlasti bili su učestali u primjerice Kataloniji i Baskiji početkom dvadesetog stoljeća. Anarhizam, koji je često posezao za protudržavnim nasiljem, imao je značajnu podršku među bezemljašima Andaluzije. Južnoj Italiji, gdje su veleposjednici kontrolirali korumpirane državne službenike, bili su svojstveni nasilni seoski nemiri. Bande pobunjenika lutale su selima i miješale kriminal s narodnim bunama ne bi li obranile seljake i bezemljaše od moći države i veleposjednika. Strah koji su europski vođe osjećali od prijetećeg revolucionarnog radništva postao je akutan 1905. za vrijeme vala industrijskih štrajkova i nemira. U Rusiji, suočenoj s revolucijom koja je zamalo zbacila cara, teška ruka državne represije prerasla je te godine u nesputano kontrarevolucionarno nasilje. Vojska je u Sankt Peterburgu masakrirala dvije stotine radnika i ranila još stotine. Revolucija je ugu­ šena. Parlamentarno zastupništvo steklo je kozmetičke, ne i suštinske koncesije, a moć je ostala u rukama cara i ministara koje je imenovao. Obespravljeni su – osobito vođe socijalističkog pokreta – neovisno o svojim ideološkim podjelama, došli do zaključka koji se nametao sam po sebi. Carističku autokraciju nemoguće je reformirati. Ona mora biti zbačena. Ruski socijalistički pokret ušao je u fazu intenziviranog, sirovog radikalizma. Pojavili su se populistički protupokreti koji nisu bili samo reakcija na prijetnju s ljevice, nego i pokušaj pomoći onim vladama koje nisu imale masovnu podršku, a htjele su je steći. Često su ih izravno ili neizravno financirali industrijalci ili veleposjednici u želji da potencijalne klasne protivnike svedu u okvire gdje bi ih bilo lakše kontrolirati.


na rubu

17

Težili su “nacionalizaciji” masa tako što će ih zadojiti agresivnim nacionalističkim, imperijalističkim i rasističkim porivima ne bi li očvrsnuli politički status quo. U stanovitoj mjeri bili su uspješni. Ratoborni nacionalizam, otrovni antisemitizam i drugi oblici rasizma bili su opće mjesto u redovima većine koju nije privukla doktrina socijalističkog internacionalizma. Obvezno osnovno obrazovanje, porast pismenosti i jeftine popularne novine omogućili su širenje takvih ideja. Masovna politika stjecala je nove oblike mobilizacije na desnici, ali i na ljevici. Stare su se izvjesnosti raspadale. Politički establišment starih konzervativnih i liberalnih elita osjećao se nesigurnim. Mobilizacija masa doživljena je kao ozbiljna prijetnja postojećem političkom i društvenom poretku i navela je francuskog psihologa Gustavea Le Bona da 1895. objavi svoju analizu ponašanja masa: Psihologija gomile (u originalu Psychologie des foules). Njegova tvrdnja da se racionalnost povlači kada je pojedinac podvrgnut iracionalnim, emotivnim porivima gomile bila je vrlo utjecajna početkom stoljeća. Knjiga je doživjela četrdeset pet izdanja i sedamnaest prijevoda, a poslije će postati omiljena lektira budućih fašističkih diktatora. Širom Europe emotivni su porivi na koje je Le Bon upozorio kao na bitnu karakteristiku masa bili razdraženi nacionalizmom. Europske vladajuće elite nisu nacionalizam doživljavale ni približno opasnim kao socijalizam. Prije rata opasnosti inherentne nacionalističkoj groznici još su se uvijek mogle obuzdati. No posijano je sjeme za one snage koje će ugroziti i u konačnici uništiti postojeći poredak. Politička polarizacija, napose napetosti u međunarodnim odnosima ili sudjelovanje u međunarodnim sukobima, utjecala je na sve glasniju nacionalističku retoriku. Pokušaj da se izgradi jedinstvo idejom “nacionalne obnove” u Španjolskoj je isprva uživao veliku podršku, ali je 1898. doživio neuspjeh nakon gubitka kolonija u katastrofalnom porazu u ratu sa SAD-om. Te su zamisli u svakom slučaju bile osuđene na propast s obzirom na duboke unutarnje, kako regionalne tako i ide­ ološke podjele. Križarski fanatizam koji je težio nacionalnom preporodu kroz borbu s unutarnjim neprijateljem Španjolsku će tek dovesti do još strašnijeg sukoba.


18

ian kershaw, do pakla i natrag

U mnogim je zemljama predodžba o vanjskom i unutarnjem neprija­ telju činila sastavni dio retorike koja je dosezala nove razine agresivno­ sti. Masovni mediji poticali su netrpeljivost – intenzivno ksenofobičnu i otvoreno rasističku – što su vlade radosno ohrabrivale. Burski rat od 1899. do 1902. dao je novi poticaj ekstremnoj nacionalističkoj rato­ bornosti koju su u Velikoj Britaniji nazivali jingoism.5 U Njemačkoj je konzervativna vlada potakla nacionalističku groznicu nakon “hotentotskih izbora” 1907. kako bi kompromitirala svoje socijaldemokratske protivnike zbog navodno nedovoljnog domoljublja.6 (Činjenica da je povećan broj glasova za SPD – premda je umanjen broj mandata – upućuje da je, kao i u Britaniji, šovinizam bio privlačniji srednjoj nego radničkoj klasi.) Nacionalističke organizacije poput Pangermanske lige, Mornaričke lige i Lige za obranu Njemačke – koje su uživale veliku podršku kod pripadnika srednje i niže srednje klase – inzistirale su na radikalno agresivnoj i ekspanzionističkoj vanjskoj politici. Do 1914. nisu bile ništa drugo nego tek značajne grupe za pritisak, ali nisu sudjelovale u visokoj politici, a kamoli vlasti. Poslije su agresivne nacionalističke ideje potpuno obilježile politički život, ne računajući socijalističku ljevicu. Italiju su nakon teškog poraza njenih kolonijalnih postrojbi od etiopskih snaga kod Adve 1896. (poginulo je preko 5000 talijanskih vojnika) obuzeli osjećaj nacionalnog poniženja i predodžba o “pro­ leterskoj naciji” koja nema ravnopravni položaj u odnosu na druge europske imperijalističke velesile. Nacionalistička groznica poprimila je religijske značajke, s kultom žrtve i rata, snažne antisocijalističke

U engleskom jeziku taj se izraz često upotrebljava kao sinonim za šovinizam. (op. prev.) 6 Izraz “hotentotski izbori” potječe otud što je predizborna kampanja vođena tijekom pobune naroda Herero i Nama protiv njemačkih kolonijalnih vlasti u tadašnjoj Njemačkoj Jugozapadnoj Africi (današnja Namibija). Ti su narodi tada, s rasističkom konotacijom, nazivani Hotentotima. Pobuna je ugušena u krvi na način koji se smatra prvim genocidom u 20. stoljeću, a SPD se protivio financiranju tog rata. (op. prev.) 5


popis ilustracija

575

Popis ilustracija 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

Talijanski vojnik zarobljava muslimansku zastavu poraženih osmanlijskih postrojbi u blizini Tripolija, 1911. (akg-images) Njemačka karikatura Europe u ratu, 1914. (akg-images) Njemački vojnici na maršu prema Marni, rujan 1914. (akg-images/ullstein bild) “Dolina smrti”, Bitka za Verdun, 1916. (akg-images) Francuski plakat posvećen “Danu Srbije” 25. lipnja 1916. i prikupljanju sredstava za izbjeglice iz Srbije. (akg-images/Jean-Pierre Verney) “Planet Zemlja 1916. viđen s Mjeseca” (akg-images) Pripadnik njemačkog USPD-a obraća se mnoštvu na sprovodu 29. prosinca 1918. Plakat koji, s njemačkog stajališta, prikazuje savezničke zahtjeve Njemačkoj po Versailleskom mirovnom ugovoru (akg-images) Francuske sufražetkinje 1919. zahtijevaju pravo glasa za žene (Fox Photos/Getty Images) Njemačka propaganda za vrijeme kampanje za plebiscit u Gornjoj Šleskoj, 1921. (Universal History Archive/UIG via Getty Images) Britanski tenk u Kölnu, oko 1920. (akg-images) Potpisi pregovarača na Locarnskom sporazumu, 1925. (akg-images/pi­cture alliance/dpa) Obitelj kulaka prognana sa svojeg posjeda u Ukrajini (akg-images/RIA Novosti) Plakat kojim se oglašava kino UFA Palast u Wilhelmshavenu; Berlinski zoološki vrt, oko 1930. (akg-images) Karl-Marx-Hof, Beč (ullstein bild/ullstein bild via Getty Images) Nacistički predizborni skup u Frankfurtu na Majni, vjerojatno 28. srpnja 1932. (akg-images) Straža ispred Karl-Marx-Hofa u Beču poslije socijalističkog ustanka 12. veljače 1934. (ullstein bild/ullstein bild via Getty Images)


576

popis ilustracija

18. Fašistička propaganda uoči talijanskih “izbora” 26. ožujka 1934. (Keystone France/Gamma-Keystone via Getty Images) 19. Španjolski vojnici u Africi čekaju prijevoz za Španjolsku ispred aviona Junkers-52 koje je stavila na raspolaganje nacistička Njemačka, kolovoz 1936. (akg-images/ullstein bild) 20. Poljski muškarci pod njemačkom stražom, jesen 1939. (akg-images) 21. Pripadnici njemačke propagandne postrojbe snimaju napuštenu britansku vojnu opremu, Dunkerque, svibanj 1940. (akg-images) 22. Građani Londona u stanici podzemne željeznice za vrijeme zračnog napada (akg-images) 23. Plakat koji poziva novake u norvešku legiju Waffen-SS-a (akg-images) 24. Njemački, talijanski i mađarski vojnici u sovjetskom zarobljeništvu, početak 1943. (akg-images) 25. Zatočenici koncentracijskog logora Mauthausen u Austriji, 1943. (akg-images/ ullstein bild) 26. Antiboljševički propagandni plakat za “obveznu radnu službu” (Service du travail obligatoire), Francuska, 1944. (Art Medial/Print Collector/Getty Images) 27. Talijani promatraju američke tenkove koji prolaze pored Koloseja poslije oslo­ bođenja Rima 4. lipnja 1944. (akg-images/Universal Images Group/SeM) 28. Razorena Varšava na kraju Drugog svjetskog rata (akg-images/Universal Images Group/Sovfoto) 29. Sudetski Nijemci u blizini mjesta Liberec (Reichenberg) u Čehoslovačkoj, 6. svibnja 1946. (Sovfoto/UIG via Getty Images) 30. Plakat posvećen Marshallovu planu (Archiv Gerstenberg/ullstein bild via Getty Images)


kazalo imena

577

Kazalo imena A Adenauer, Konrad 520 Adler, Victor 112 Adorno, Theodor 476, 479 Albers, Hans 488 Aleksandar I. Karađorđević 200 Aleksandar Obrenović, srpski kralj 31 Alfonso XIII., španjolski kralj 254 Andersen, Lale 481 Anders, Władysław 400 Andreas-Friedrich, Ruth 522-523 Angell, Norman 12 Antonescu, Ion 383, 462 Archdéacon, Edmond 19 Arendt, Hannah 478 Armstrong, Louis 482 Aron, Raymond 477 Asquith, Herbert 452 Atatürk. vidi Mustafa Kemal-paša Attlee, Clement 511-512 Auden, Wystan Hugh 470 B Bacall, Lauren 488 Baden, Max von 90-91 Baker, Josephine 187 Balbo, Italo 297

Baldwin, Stanley 202, 233, 338, 340 Balfour, Arthur 156-157 Barbusse, Henri 470 Barth, Karl 457, 467, 477 Bauer, Otto 112, 469 Bebel, August 9-10 Beck, Ludwig 346 Beckmann, Max 181 Benedikt XV., papa 453, 464 Beneš, Edvard 497, 526 Benn, Gottfried 473 Berchtold, Leopold 32 Berg, Alban 180 Berlin, Irving 481 Bethmann Hollweg, Theobald von 9, 33, 35, 37 Bevan, Aneurin 512 Beveridge, lord William 21, 402, 442-443 Bevin, Ernest 511, 532 Bidault, Georges 517 Binding, Karl 188 Blake, William 511 Blomberg, Werner von 334-335, 344-345 Blum, Léon 316-317, 319- 321, 325 Bogart, Humphrey 488


578 Bonhoeffer, Dietrich 489 Bonnet, Georges 339, 362 Boris, bugarski car 462 Boris III., bugarski car 199 Bormann, Martin 502-503 Bowlly, Al 481 Brasillach, Robert 473 Braun, Wernher von 438 Brecht, Bertolt 185, 470-471 Breton, André 185 Briand, Aristide 191-193, 195, 489 Brittain, Vera 101, 107 Broniewska, Janina 491 Broz Tito, Josip. vidi Tito, Josip Broz Brüning, Heinrich 206-207, 223-224 Brusilov, Aleksej Aleksejevič 56-57, 68, 73 Buckley, Henry 326 Buharin, Nikolaj Ivanovič 172-174, 287 Bülow, Bernhard von 126 Byrnes, James F. 533 C Cadogan, sir Alexander 363 Cadorna, Luigi 91 Camus, Albert 491 Carmona, Antonio 201 Carnera, Primo 297 Carol II., rumunjski kralj 200, 259 Chagall, Marc 186 Chamberlain, Austen 190, 192-193, 233 Chamberlain, Joseph 233 Chamberlain, Neville 233, 340-342, 346-351, 354, 356-357, 362 Chaplin, Charlie 186 Chautemps, Camille 319, 342 Christian X., danski kralj 415 Christie, Agatha 185

kazalo imena Churchill, Winston 1, 52, 297, 352, 356, 362-363, 369, 372, 401-403, 409, 450, 503, 511, 529, 532, 543 Ciano, Galeazzo 342 Clayton, William L. 537 Clemenceau, Georges 83, 121 Codreanu, Corneliu Zelea 259 Corday, Michel 47 Cot, Pierre 339 Coudenhove-Kalergi, Richard von 488 Cripps, sir Stafford 512 Crosby, Bing 481, 482 Cunliffe-Lister, sir Philip 338 D Dąbrowska, Maria 359 Dahlerus, Johan Birger 361 Daladier, Édouard 320, 346, 349, 357 D’Annunzio, Gabriele 124 Darwin, Charles 21 Dawes, Charles G. 161-162, 190, 194 Déat, Marcel 418 De Gasperi, Alcide 516 De Gaulle, Charles 400-402, 421, 517-518 De Jong, Joachim 463 Delbos, Yvon 342 De Valera, Éamon 407 Dietrich, Marlene 481, 485, 488 Disney, Walt 485 Dix, Otto 181 Döblin, Alfred 477, 491, 502 Dollfuß, Engelbert 257-258, 271 Donat, Robert 488 Dönitz, Karl 375, 502 Doriot, Jacques 253, 418 Duce. vidi Mussolini, Benito Dyer, Reginald 109 Dzeržinski, Feliks Edmundovič 119


kazalo imena DŽ Džugašvili. vidi Staljin, Josif Visarionovič E Ebert, Friedrich 91, 125 Eden, Anthony 274, 338, 341 Edward VIII., engleski kralj 340 Eichmann, Adolf 502 Einstein, Albert 180 Eisner, Kurt 112-113 Eliot, Thomas Stearns 180 Ellington, Duke 482 Engels, Friedrich 14-15, 286, 381 Erhard, Ludwig 520 Erwin, Ralf 483 Erzberger, Matthias 66 Eyre Crowe, sir Alexander Barby Wichart 38 F Falkenhayn, Erich von 54-55, 57 Fallada, Hans 211 Farinacci, Roberto 291 Faulhaber, Michael von 460 Ferdinand I., rumunjski kralj 199 Feuchtwanger, Lion 477 Fields, Gracie 481 Foch, Ferdinand 66, 99 Ford, Henry 164, 168 Franco, Francisco 256, 275, 294, 311, 322-323, 325-327, 330-331, 333, 336, 405-406, 459 Franjo Ferdinand, nadvojvoda 26, 30-31, 35, 52 Franjo Josip, car 13, 60, 92 Frank, Hans 377, 380, 502-503 Freud, Sigmund 179 Friedländer, Saul 463 Fritsch, Werner von 334-335, 344-345 Führer.  vidi Hitler, Adolf

579 G Gable, Clark 488 Galen, Clemens August Graf von 376 Galton, sir Francis 21 Gamelin, Maurice 350 Gandhi, Mahatma 109, 341 Gentile, Giovanni 292, 296, 473, 553 Georges-Picot, François 156 George VI., engleski kralj 340 Georgios I., grčki kralj 31 Georgios II., grčki kralj 132, 279 Gide, André 470-471 Gil-Robles, José María 255 Giolitti, Giovanni 145 Goebbels, Joseph 343, 348, 354, 422, 485, 502, 529 Goerdeler, Carl 489 Goethe, Johann Wolfgang 180 Gömbös, Gyula 260 Gomes da Costa, Manuel de Oliveira 201 Goode, sir William 105 Goodman, Benny 482 Göring, Hermann 334-335, 361, 378, 502-503 Gottwald, Klement 525-526 Gramsci, Antonio 293, 469 Grandi, Dino 357 Graves, Robert 100 Greiser, Arthur 502 Grey, sir Edward 9, 38 Grimm, Hans 189 Gropius, Walter 182 Grosz, Georg 181 Grünbaum, Fritz 483 H Haig, sir Douglas 55, 59 Haile Selassie 270 Halifax, lord Edward Wood 340-341, 348, 351, 362, 369 Harris, Arthur 373


580 Heidegger, Martin 474, 478 Heisenberg, Werner 180 Hemingway, Ernest 179 Henderson, Fletcher 482 Henderson, sir Nevile 361 Henlein, Konrad 347 Hermann, Chaim 391 Hess, Rudolf 502 Heydrich, Reinhard 384, 410-411 Himmler, Heinrich 384, 386, 502 Hindenburg, Paul von 51, 57, 65, 207, 224, 228-231 Hitchcock, Alfred 488 Hitler, Adolf 6, 69, 150-151, 153-154, 206, 208, 222-224, 226-231, 238-239, 241-243, 253, 257, 267-269, 271-276, 299-302, 304, 306, 308, 310-311, 313-314, 325, 332, 334-336, 338, 340-342, 344-345, 347-363, 366-367, 369-372, 375-376, 378-379, 384, 386, 390, 397, 407, 411, 425, 440, 457, 459, 461, 463, 475-477, 485, 489, 501, 529 Hoare, Samuel 271 Hobsbawm, Eric 319, 470 Hoche, Alfred 188 Hoover, Herbert 223 Horkheimer, Max 476, 479 Horthy, Miklós 140, 260, 279, 411 Hosenfeld, Wilm 395 Ho Ši Min 530 Hossbach, Friedrich 334 Höss, Rudolf 114, 502 Hötzendorf, Franz Conrad von 31 Husserl, Edmund 474 Huxley, Aldous 220 Hylton, Jack 483 J Jannings, Emil 488 Jaurès, Jean 15, 31, 42, 203

kazalo imena Ježov, Nikolaj Ivanovič 288 Jodl, Alfred 502 Joffre, Joseph 59 Johnson, Al 484 Joyce, James 179-180 Jung, Carl 179 Jung, Edgar 475 Jünger, Ernst 47, 266 K Kafka, Franz 183-184 Kaiser. vidi Wilhelm II., njemački car Kaltenbrunner, Ernst 502 Kamenjev, Lav Borisovič 172-173, 287 Kandinski, Vasilij 182 Kapp, Wolfgang 152, 155 Karlo I. Austrijski, car 60, 93-94 Keitel, Wilhelm 502-503 Kellogg, Frank B. 193 Kennan, George 10, 532, 536 Kerenski, Aleksandar 61, 87 Keynes, John Maynard 10, 21, 220, 232, 448, 475-476 Kirchner, Ernst Ludwig 181 Kirov, Sergej Mironovič 287 Kiss, Szaléz 500 Klemperer, Viktor 358 Koch, Erich 386 Koestler, Arthur 263, 470, 472 Kokoschka, Oskar 181 Kollwitz, Käthe 72, 107 Konstantinos I., grčki kralj 132 Korda, Alexander 487 Kun, Béla 112-114, 140, 260 L Lamszus, Wilhelm 47 Lang, Fritz 186 Largo Caballero, Francisco 323, 329-331 La Rochelle, Pierre Drieu 473 La Roque, François de 252


kazalo imena Laval, Pierre 271, 418, 421, 500 Lawrence, David Herbert 21 Lazareff, Pierre 363 Leander, Zarah 488 Le Bon, Gustave 17 Le Corbusier 182 Lehár, Franz 483 Leiber, Robert 465 Lenjin, Vladimir Iljič 86-87, 117-120, 142, 172-173, 281-282, 285-286, 289, 301 Leopold II., belgijski kralj 23 Lerroux, Alejandro 322 Levi, Primo 391 Ley, Robert 502 Litvinov, Maksim Maksimovič 343, 360 Lloyd George, David 24-25, 83, 100, 121 Loewenfeld-Russ, Hans 93 Löhner-Beda, Fritz 483 Londonderry, lord Charles 338 Lorre, Peter 488 Ludendorff, Erich 51, 57, 64-65, 90, 153 Lueger, Karl 20 Lukács, György 469 Lüttwitz, Walther von 152 Luxemburg, Rosa 112 Lynn, Vera 481 M MacDonald, Ramsay 202-203, 232-233 Macke, August 181 Malraux, André 470 Mann, Heinrich 477 Mann, Thomas 183, 185, 477 Marc, Franz 181 Margolius Kovály, Heda 365, 525-526 Marinetti, Filippo Tommaso 473 Marshall, George 537 Marshall, George C. 533

581 Marx, Karl 14-15, 160, 286, 381 Masaryk, Thomas 135, 525 Matteotti, Giacomo 148-149 Maurras, Charles 316 Metaxas, Ioannis 132, 279 Mies van der Rohe, Ludwig 182 Mikołajczyk, Stanisław 524 Moeller van den Bruck, Arthur 474 Mola, Emilio 323-324, 331 Molotov, Vjačeslav Mihajlovič 284-285, 360 Moltke, Helmuth von 32-34, 40, 54 Monnet, Jean 489, 517 Mosley, Oswald 109, 232, 249, 408 Muggeridge, Malcolm 176 Müller, Hermann 205-207 Musil, Robert 9, 96 Mussert, Anton 500 Mussolini, Benito 124, 143-151, 154-155, 164, 200, 229, 233, 236, 238, 243, 246, 270-272, 275, 291-295, 297-301, 308-311, 325, 336, 342, 348, 357, 362, 373, 413, 441, 456, 458, 473, 486 Mustafa Kemal-paša 52 N Negrín, Juan 330 Neurath, Konstantin von 334-335, 345 Nielsen, Frederic W. 349 Nietzsche, Friedrich 451 Nikolajev, Leonid 287 Nikolaj II., ruski car 13, 24, 42 Nivelle, Georges Robert 59-60 Noli, Fan 133 O O’Duffy, Eoin 250 Ohain, Hans von 438


582 Orlando, Vittorio 121 Orwell, George 216-217, 329, 470, 477 P Pacelli, Eugenio 460 Papen, Franz von 224 Päts, Konstantin 277 Pavelić, Ante 461 Pekkala, Mauno 510 Pétain, Philippe 59-60, 419, 463, 500 Piaf, Édith 481 Picasso, Pablo 179, 186, 327 Piłsudski, Józef 115, 137-138, 197-198, 278 Pio IX., papa 454 Pio XII., papa 460, 463-465, 467, 516 Pio XI., papa 454, 458, 460 Pjatnicki, Osip 289 Ploetz, Alfred 21 Poincaré, Raymond 36, 42-43, 203, 251, 418 Pound, Ezra 179, 473 Preysing, Konrad Graf von 464 Priestley, John Boynton 218 Prieto, Indalecio 323, 331 Primo de Rivera, José Antonio 255-256 Primo de Rivera, Miguel 134, 141, 164, 200, 254, 322 Proust, Marcel 186 Q Quisling, Vidkun 414, 500 R Raeder, Erich 334, 502 Ramadier, Paul 519 Rank, Joseph Arthur 487 Rathenau, Walther 113 Redlich, Josef 45 Reichenau, Walter von 396 Reich-Ranicki, Marcel 364

kazalo imena Reith, sir John 480 Remarque, Erich Maria 266-267, 477 Ribbentrop, Joachim von 342, 345, 360-361, 502-503 Richthofen, Wolfram Freiherr von 326 Riefenstahl, Leni 485 Röhm, Ernst 230 Rolland, Romain 470 Roosevelt, Franklin Delano 231, 344, 351, 370, 372, 401, 407, 448, 450, 565 Rothermere, lord Harold Harmsworth 249 Roth, Joseph 452 Russell, Bertrand 43, 471 Rydz-Śmigły, Edward 278 S Sadi Carnot, Nicolas Léonard 30 Salazar, António de Oliveira 201, 280, 459 Sazonov, Sergej 36 Schacht, Hjalmar 240-241, 335 Schell, Margarete 497 Schiller, Friedrich 180 Schleicher, Kurt von 224, 230 Schlieffen, Alfred Graf von 40, 50 Schmitt, Carl 475 Schnitzler, Arthur 93 Schönberg, Arnold 180 Schumacher, Kurt 521-522 Schuschnigg, Kurt von 258, 345 Seeckt, Hans von 153-154 Seghers, Anna 470, 477 Seyss-Inquart, Arthur 462 Shaw, George Bernard 21, 220 Shirer, William 358, 363, 421 Sikorski, Władysław 400 Simon, sir John 338 Simpson, Wallis 340


kazalo imena Sinatra, Frank 481 Słomka, Jan 74, 77, 102 Słonimski, Antoni 471 Slouka, Mark 429 Snowden, Ethel 105, 113 Snowden, Philip 105, 233 Sofija, supruga Franje Ferdinanda 26 Speer, Albert 440, 503 Spender, Stephen 470 Spengler, Oswald 189 Sperber, Manès 316, 363, 472 Ståhlberg, Kaarlo Juho 135 Staljin, Josif Visarionovič 118-119, 122, 172-175, 253, 281-282, 284-288, 290-291, 294, 301, 308, 310-311, 317, 325, 342-343, 353, 360, 368, 370-371, 373, 381, 398-400, 409, 424, 435, 471, 476-477, 503, 511-512, 524-527, 529, 531-532, 535, 538 Stambolijski, Aleksandar 132, 199 Stauffenberg, Claus Schenk Graf von 395 Stavisky, Alexandre 252 Stepinac, Alojzije 461 Stopes, Marie 220 Strachey, John 470 Strasser, Gregor 230 Stresemann, Gustav 160, 191-193, 195, 205 Suñer Ordóñez, Enrique 330 Sykes-Picot, François 157 Sykes, sir Mark 156 Szálasi, Ferenc 260, 280, 411 Szpilman, Władysław 395 T Tardini, Domenico 461 Tauber, Richard 483 Taylor, Frederick Winslow 168 Thalheimer, August 469

583 Tiso, Jozef 461 Tisza, István 32 Tito, Josip Broz 383, 411, 526 Togliatti, Palmiro 516 Tresckow, Henning von 395 Trocki, Lav Davidovič 87, 112, 116, 172-173, 287, 469 Truman, Harry S. 533 Tuhačevski, Mihail Nikolajevič 290 U Ulbricht, Walter 522 Umberto I., talijanski kralj 31 V Venizelos, Elefterios 132 Vernet, Madeleine 107 Viviani, René 36 Vorošilov, Kliment Jefremovič 290 W Wallace, Edgar 185 Wat, Aleksander 470-471 Waugh, Evelyn 476 Wayne, John 488 Webb, Beatrice 471 Webb, Sidney 21, 471 Weber, Max 184, 452 Webern, Anton 180 Weizsäcker, Ernst von 465 Welles, Orson 488 Wells, Herbert G. 21 White, Harry Dexter 449 Whittle, Frank 438 Wilhelm II., njemački car 23, 32-34, 42, 65-66, 88-90, 367 Wilson, Thomas Woodrow 58, 61-62, 66, 76, 90, 121-122, 129, 530 Winnington-Ingram, Arthur 452 Wittgenstein, Ludwig 475 Wodehouse, Pelham Grenville 185


584 Woodruff, William 358, 363, 403 Woolf, Virginia 180, 185 Y Young, Owen D. 194

kazalo imena Z Zinovjev, Grigorij JevsejeviÄ? 172-173, 287 Zogu, Ahmed-beg 133, 199 Zweig, Stefan 41-42, 364, 477


karte

585


586

karte

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografija na naslovnici © Khaldei / Voller Ernst / akg-images Godina izdanja 2017., lipanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-869-8 Biblioteka Platforma, knjiga 58 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335


karte

587


588

karte

Ian Kershaw u svojem djelu Do pakla i natrag o 20. stoljeću – u koje smo još uvijek duboko uronjeni, kao da to stoljeće nikako ne uspijeva završiti – piše s vremenske distance. On je sebe uspio smjestiti na osmatračnicu odakle o 20. stoljeću piše onako kako će se o njemu pisati kada doista bude završeno, tamo negdje u prostor-vremenu kraja 21. ili početka 22. stoljeća. Ovo je knjiga budućnosti o nedavnoj prošlosti, ali samim time i knjiga koja nam omogućuje da 20. stoljeće doživimo kao davnu prošlost. Njegova Europa 20. stoljeća, koliko god da je strašna, polako nestaje u perspektivi, vidljivim ostaje najbitnije, a ta bitnost počinje se ukazivati u svojoj banalnosti. Jasno, time biva još strašnija. Kershaw je uspio pronaći ravnotežu između općeg i pojedinačnog, između žablje i ptičje perspektive. Njegova freska obuhvaća sve i ne gubi se u pojedinostima. Ona je koliko lapidarni toliko iscrpni sažetak europskog 20. stoljeća, njegove političke, ali i ekonomske, socijalne i kulturne povijesti, kao i povijesti svakodnevice i slobodnog vremena. — Vuk Perišić

249,00 kn

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma

Do pakla i natrag  

Ian Kershaw u svojem djelu Do pakla i natrag o 20. stoljeću – u koje smo još uvijek duboko uronjeni, kao da to stoljeće nikako ne uspijeva z...

Advertisement