Page 1


-2-


Uwe Timm

Crveno prevela s njemaËkog Latica BilopavloviÊ VukoviÊ

Fraktura -3-


Naslov izvornika Rot ∂ 2001, 2005 by Verlag Kiepenheuer & Witsch, Köln ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-180-4 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 745329

-4-


PRVI GROBAR (pjeva). I starost kradom zgrabi me U svoju krutu moÊ, I spremi me za onaj kraj U koji svi Êe doÊ. (Iz groba izbaci lubanju.) William Shakespeare, Hamlet

-5-


-6-


Lebdim. Odavde gore imam dobar pogled, mogu vidjeti Ëitavo križanje, cestu, ploËnike. Ja ležim dolje. Promet stoji. VeÊina vozaËa izišla je iz automobila. Okupili su se znatiželjnici, nekolicina ih stoji oko mene, netko mi veoma oprezno pridržava glavu, neka žena, kleËi pokraj mene. Jedan auto zabio se u izlog prodavaonice satova, odozgo ne mogu razaznati koji, no i nisam baš neki veliki poznavatelj automobilskih marki. Veliko staklo izloga koje je poletjelo u zrak poput svjetlucava oblaka i sada leži na tlu, u krhotinama se zrcale kuÊe, drveÊe, oblaci, ljudi, nebo, odavde gore izgleda kao velika slagalica, ali sve je crno-bijelo. ZaËudo, nema boje, Ëudno je i to što onaj ondje dolje ne osjeÊa bol. OËi su mu otvorene. »ujem glasove koji pozivaju hitnu pomoÊ, znatiželjnike koji se raspituju kako se to dogodilo, netko kaže: prelazio je cestu na crveno. Netko drugi kaže: vozaË ga je još pokušao izbjeÊi. VozaË sjedi na rubniku, drži se za glavu objema rukama, drhti, drhti cijelim tijelom dok ja ležim ondje, mirno, nema bolova, Ëudno, ali misli letaju amo-tamo i sve što pomislim neki unutarnji glas jasno izgovara. To je dobro jer govorenje je dio moga posla. Moja torba leži na cesti na tri-Ëetiri metra od mene, i naravno da se rastvorila, stara kožnata torba. Smotuljak s eksplozivom izletio je iz nje, kao i cedulje, kartice, papiri s bilješkama, nitko ne mari za to, lepršaju preko kolnika. A ja pomišljam, valjda Êe biti oprezni. Takoer želim reÊi: oprez, to je eksploziv.

-7-


No to mi ne polazi za rukom. Govor mi predstavlja napor, velik napor, upravo ta rijeË, neobiËno, a mogu je s lakoÊom pomisliti i Ëuti. Dakle ništa ne govoriti. Šutjeti. U Vašem životu nastala je frka. Što sve Ëovjeku ne proleti glavom. Uvest Êemo red u Vaše poduzeÊe pomoÊu individualnog coachinga. Kad bih sad mogao sklopiti oËi, pomišljam, to bi bio mir. I još nešto, Ëujem Charlieja Parkera kako svira, veoma jasno, poËetak sola u “Confirmationu”. VraÊao sam se od nje i bio sam, možda Êe to poslije biti bitno za osiguranje, na putu k svome klijentu. Nazvala me dok sam bio u kafiÊu. Sunce je stajalo tik iznad krovova kuÊa i stolovi su još ležali u sjeni drveÊa. Bilo je veÊ toplo, Ëak vruÊe. Jedva da je malo osvježilo preko noÊi. Pušio sam, pio kavu i htio pronaÊi makar poËetak za govor koji sutra moram održati. Još nikad nisam toliko odugovlaËio s pisanjem nekog govora. Rok stišÊe. »esto jedna reËenica povuËe za sobom sve ostale, poËetak koji nosi Ëitav tekst. Bio sam zabilježio nekoliko natuknica. Aneo povijesti. Crvene šare u bjelini cvjetova najavljuju plod. Promjena imena. Jona u kitu. Stup pobjede. Pismo priznanja. Onda je stigao poziv. Mobitel je zapiskutao. Glas joj se slabo Ëuo kroz elektroniËko šuštanje: moraš doÊi. Radim na govoru. Znaš to. Znam. Ali moraš doÊi, molim te. Kamo? K meni. Odmah. Popušio sam cigaretu do kraja, platio, spakirao cedulje i kartice sa slavnim posljednjim rijeËima i krenuo prema autobusnoj postaji. Što je htjela? »emu ta žurba? OsjeÊao sam zabrinutost, Ëak i strah da je Ben možda sve saznao. No možda jednostavno nije više mogla podnijeti tu tajnovitost, to skrivanje, prešuÊivanje, pretvaranje. »esto sasvim nevažni razlozi potaknu priznanja s nesagledivim -8-


posljedicama. Laganje je odvratno, kaže ona ∑ a posljednjih je tjedana morala mnogo lagati. No može biti i da je netko Benu nešto natuknuo, možda nas je neki od njegovih poznanika koji ima malu djecu vidio u zoološkom vrtu, da, u zoološkom, ondje smo se Ëesto nalazili. Ili se pak u Benu naknadno rodila sumnja zbog našega susreta u stanu. Samo smo jednom, nedugo nakon što smo se upoznali, spavali zajedno u njezinu stanu i tom prilikom umalo da se nije sve razotkrilo. Nakon toga sam bio kod nje još samo u prisutnosti drugih, na nedjeljnom brunchu, na poslijepodnevnom koktelu, na jednoj od veËera koje prireuje jednom mjeseËno i, naravno, povodom posljednjeg vernisaža. KuÊni ulaz kao u Versaillesu, zrcala po zidovima, vilenjaci koji razasipaju cvjetove, sadreni leptiri, bronËane svjetiljke u obliku lotosova cvijeta, zatvoriš za sobom željezna rešetkasta vrata s ukrasima u obliku ljiljana i dizalo od mahagonija uz tihu te škripu podiže na drugi kat, vrata stana velika poput vrata sjenika, drvene glave anela kliËu gledajuÊi posjetitelje, hodnik, niz od Ëetiri sobe s dvokrilnim vratima, iza njih neizrecive stvari, ni traga hladnome spokoju i strogoj bijeloj praznini. Pomislio sam da ulazim u Makartov atelijer. Purpurna sofa s resicama i frizom od meandara u zlatovezu, dva naslonjaËa s tigrasto-plamenastim uzorkom, na podu krzno polarnog medvjeda s prepariranom glavom, sa staklenim oËima lakomo uperenima u vis, naÊuljenim okruglim ušima, bijelim zubima, crno lakiranim lalokama, tako se požudno kesi ženskim nogama koje mu hodaju po krznu. Preparatorsko remek-djelo, taj pohotni medvjei pogled odozdo. Na dvjema konzolama stoje bombastiËne vaze u kakvima bi uživao car Vilim Drugi, plave, s ružiËastim Gracijama bujnih grudi, moderan je pak ovaj ormariÊ, ne, bife, ne, instalacija, skulptura od Ëelika, stakla, plastike, palisandrovine s integriranim televizorom i hi-fi-linijom, -9-


zid je oblijepljen tropski zelenim tapetama, dva zrcala u raskošnim zlatnim okvirima, dvije glomazne mazarije u ulju, na jednoj pasu ovce, na drugoj neka mlada svetica gorljivo gleda u nebo, sve to još dramatiËno osvijetljeno malenim reflektorima, predimenzionirani krevet s presvlakom boje trave, nalik na sportski teren, biblioteka s baršunastim kauËom u crvenoj svjetlosti, kupaonica nalik na Venerinu špilju Ludwiga Drugog. Posljednjih sam godina prošao kroz mnoge stanove, ali nešto sliËno posljednji sam put vidio kod jedne pratetke. Morao sam se pomuËiti da ne hodam po stanu išËuujuÊi se poput kakvog malograanina, glupavo izvikujuÊi oh i ah, ne zato što bih se divio, nego zato što bih u njezinu stanu najmanje oËekivao tu bombastiËnu zbrku. Ona je ispred svog vremena. Ja živim u bijelim, praznim prostorijama, bez balasta, pomalo staromodno, kako je odmah rekla. Dvije prazne sobe u mansardnom stanu, sve bijelo. InaËe mnogo sivoga i crnoga, moja radna odjeÊa, iznošena, ali kvalitetna roba, stvari koje se mogu nositi i ofucane i s rupama: kašmir, pamuk, svila. Nemam knjiga, samo Knjigu nad knjigama. Od konkurencije se može svašta nauËiti. Uvijek kupim samo jednu knjigu, proËitam je, darujem je nekome ili je ostavim na pošti. Moj kuÊni inventar lako se transportira, kao i putni pisaÊi stroj, Adler Viktoria. Jedan sam od posljednjih koji se muËi s mehaniËkim strojem. Ali ja i ne moram pisati romane. Pred oËima su mi uski ËeliËni zglobovi kao produžeci mojih prstiju, a u uhu zvuk mehanike, moÊno kuckanje. Zabavlja me promatrati udarce poluga sa slovima dok pišem. Bilješke pišem nalivperom, katkad s jasnim osjeÊajem da duh teËe iz prstiju. Sve kartice ispisane su rukom, posljednje rijeËi, važne sentencije. Ako bolje razmislim, nisam ustrajan u tom staromodnom naËinu pisanja iz inata ni iz straha od raËunala, jednostavno me više zabavlja Ëuti mehaniku ili, pišem li nalivperom, utonuo u - 10 -


misli koje oklijevaju, promatrati kako se intenzivna crna boja, vlažna i blistava, pretvara u zagasitu sivocrnu. Jedan kovËeg i jedna torba, to je moj kuÊni inventar. Mogu se odseliti u svakom trenutku. Nije mogla to povjerovati pa je zato jedanput, što inaËe striktno odbija uËiniti, došla k meni, u taj mansardni stan, dvije sobe, kupaonica, kuhinja, jedan stol, dva stara kuhinjska stolca s glomaznog otpada, japanski futon na podu, kao prekrivaË Êilim, s izblijedjelim crvenim uzorkom, primjerak iz prošlog stoljeÊa, dar jednoga klijenta kojega sam poštedio suza, zatim jedan naslonjaË: koža, ËeliËne cijevi, švicarski proizvod. Na zidu japanski svitak, nekoliko crnim tušem ispisanih znakova na svijetlosmeem rižinu papiru, kaligrafija koju mi je preveo jedan japanolog: rijeËi o rijeËima snuju. Kad bih radi iznenadnog bijega morao spakirati svoje stvari, žalovao bih samo za trima stvarima koje ne bih mogao ponijeti sa sobom: za naslonjaËem, Êilimom istkanim u finim nijansama od jarkocrvene do plamenocrvene i svitkom. Pokušao bih pohraniti Êilim i naslonjaË kod mladoga autora. Prije dva mjeseca uselio se u mansardni stan preko puta. Katkad ga Ëujem kako razgovara sa svojim namještajem. Razgovor u Ëetiri oka. Kad im se obraÊa i kad šuti. Jasno razabirem kad osluškuje njihove odgovore, koje, na žalost, ne mogu razumjeti. Daj, pa ti me uopÊe i ne možeš poškakljati, kaže, vjerojatno govoreÊi stolcu, a ti se sad primiri, dovraga, kaže stolu, pretpostavljam. I ona ga je toga dana Ëula kako govori, no po njezinu je mišljenju to bio sasvim normalan razgovor sa samim sobom. Ne. Samo treba slušati kroza zid. Ali tko to može? Ja. - 11 -


Tada se nasmijala, a kad se Iris smije, nebo nad Berlinom bliješti. ZapoËne tiho, kao da je netko malo škaklja, otvori usne, pune usne koje još više naglašavaju to otvaranje, uokviruju ga, upotrebljava intenzivan tamnocrveni ruž, njezini zubi, pravilni bijeli zubi, svi osim jednog sjekutiÊa koji remeti red i stoji malËice ukoso, ružiËasti odsjaj meni poznatog, jedrog zubnog mesa, to rebrasto ždrijelo nježno crvene boje ∑ smije se, tuš za oËi razmazan je, smije se onako kako drugi plaËu. Razgovori oko nje utihnu, ljudi stanu gledati u zrak, isprva s nelagodom, zatim s osmijehom, naposljetku joj se pridruže u smijehu, a da ni izdaleka nemaju pojma zašto se smiju. Na njoj najviše volim taj smijeh. Izbriše svaku tugu, a to je vjerojatno i dublji razlog njezina uspjeha. Naravno da pritom i druge stvari igraju ulogu: noge, kosa, no ponajprije njezine oËi, još više njihova osjetljivost na svjetlost. Zato uglavnom i nosi sunËane naoËale à la Audrey Hepburn. I samo kad želi toËno odrediti sjenu, skida naoËale, polusjena, oštra sjena, difuzna sjena, potpuna sjena. Tada može reÊi, tu je previše bjeline, trebalo bi staviti malo ružiËaste, samo dašak, to je rekla u mojemu mansardnom stanu. Moje su joj sobe bile tako prazne, tako bijele, tako hladne. Nedavno je vidjela stan nekog pjesnika, jezivo, tako prazan i dosadan. Sterilan. Naravno, takve su mu i pjesme. Uvjerena je da neposredna okolina, prostorije, ponajprije njihovo osvjetljenje, ima dubok utjecaj na našu podsvijest, a time, naravno, i na naše razmišljanje i djelovanje, pa i na našu fantaziju. Nešto je fantastiËno, kaže, tek onda kad se pojavi, izae na vidjelo u pravome svjetlu. Kao ovaj izrezbareni kitov zub, takozvani scrimshaw, koji mi leži na stolu. Bjelokost iznenaujuÊe teško leži u ruci, a na površini, do sjaja ulaštenoj, naziru se dublji slojevi razvoja. U bjelokost su urezani jedrenjak i ženski portret, uokvireni stiliziranim konopom, ispod toga je ispisano ime, u ne-

- 12 -


obiËnoj ortografiji: Rebekah. 1851. Možda se odnosi na neku ženu u daljini, možda na lau. Nisam ni znala da kitovi imaju zube. Ulješure imaju. Slika koja mi visi u kuhinji takoer joj se svidjela, jedina slika u stanu. Horch, lijepo. Mora da je koštao Ëitavo bogatstvo. Nije. Dobio sam tu sliku za jedan govor. U mojem zanimanju još postoje natruhe naturalnoga gospodarstva. Taj Horch nije slika u uobiËajenom smislu rijeËi. To što se može vidjeti ispod stakla u okviru, u blagom reljefu, jesu strojem ispisane stranice, dijelom pomno ispresavijane, dijelom zgužvane, nalik na moždane vijuge, zatim priËvršÊene, a u sredini, u tom papirnatom krajoliku, leži poštancana kartica nekog graevinskog radnika umrljana otiscima Ëizama, sve same pronaene stvari, no ciljano tražene, i upravo je u tome bit. Stranice s kojih se mogu proËitati samo maleni isjeËci na izgužvanim rubovima, nepovezani, sluËajno stavljeni jedni uz druge, svoj Ëar dobivaju tek time što Horch detektivski uporno ulazi u trag spremaËicama berlinskih književnika te ih moli, katkad i potkupljuje, da za njega skupljaju stranice rukopisa iz koševa za otpatke. Nakon što je izradio sedam takvih slika, berlinske su zalihe presušile. Ostale je berlinske pisce smatrao tako bijednima da nije htio još i u slikama fiksirati stranice njihovih rukopisa. Slika je sjajna, jednostavno sjajna. Želiš li je? Rado. Vrlo rado. Naravno. Ali kako da to objasnim Benu, ta poznaje Horcha, zna i da Horch svoje slike u principu ne prodaje, a ako ih i prodaje, onda samo za paprenu svotu. Ne, nemoguÊe. A Ben, misliš, nije ništa primijetio?

- 13 -


Ništa. Mislim, nema ni neku, kako da kažem, sumnju? Nema. To pak mene iznenauje jer po zanimanju je financijski kontrolor, i to u automobilskom koncernu. Mislio sam da ti ljudi moraju biti oboružani tankoÊutnim trajnim nepovjerenjem. Ali Ben dosad nije ništa primijetio, Ëak ni onog poslijepodneva kad je neoËekivano došao kuÊi, a Iris mu izišla ususret zajapurena lica i u naopako odjevenoj suknji, s jasno vidljivim šavovima i porubom. Možda je pomislio kako je to neka od tih modernih novotarija, nositi suknje sa šavovima prema van. A to crvenilo u licu? Obrazi su joj se žarili. Ta morao je vidjeti njezinu oznojenu, slijepljenu kosu na sljepooËnicama, kao da je trËala deset katova uza stube njemu ususret, držeÊi u ruci crni Ëipkani rubac ∑ svoje gaÊice. Ben nije ništa vidio, pa ni moje bose noge u crnim niskim cipelama. Izlazio sam iz zahoda za goste, gdje sam rashladio lice, oprao ruke, odjenuo se, no bježeÊi u zahod zaboravio sam Ëarape, još su ležale kraj travnato zelenog braËnog kreveta. Donio mi je dokumente o filozofiji svjetlosti, objasnila je Benu moju prisutnost. Na trenutak sam se pobojao da bi me mogao udariti. Stajali smo u širokome hodniku toËno pokraj njegovih kolica s priborom za golf. Ali on je rekao samo: zdravo, drago mi je, i pružio mi ruku. Vaš govor bio je izvrstan, i znate što me se posebno dojmilo ∑ ta muzikalnost u vašem govoru, bez imalo zapinjanja, da ne spominjem da mi se ono sa suzama veoma dopalo. Pomislio sam da pjevate, da ste sigurno pjevaË. Ne, rekao sam, pjevati ne znam, znam svirati klavir, katkad sviram jazz. PriËao sam o bendu koji svira svake nedjelje ujutro, bend starije gospode, i time sam pokušavao odvratiti pozornost sa svojih bosih nogu u cipelama. InaËe nikad ne govorim o tome, Ëak ni znancima, iako javno nastupamo. Postoje stvari koje valja Ëiniti, cijenjeni - 14 -


ožalošÊeni, ali ne i o njima govoriti, tako da ostanu Ëiste za nas, da ih ne zlorabi razmetljivost ili proraËunata društvenost. Iris za ljubav pogazio sam tu odluku. Sutradan je nisam htio pitati tko je pospremio moje Ëarape, ona ili on, kvalitetne sokne boje antracita, to je sigurno i kontrolorova omiljena boja. Ona nije htjela da je na to podsjeÊam, Ëitava scena bila joj je neugodna, užasna, štoviše odvratna, nije se mogla, kao ja, tomu smijati. StraviËno. Bila bih najradije u zemlju propala, rekla je. Grozno. To vrijea njegovo dostojanstvo. Da, glupo je, i smiješno ∑ za nas, ali ne za njega, ne, u stadiju nevinosti dostojanstvo je nepovredivo. Koješta. Bila je na rubu suza. Kad je napokon podigla pogled, nije me pogledala, odmahnula je glavom kao da želi sve stresti sa sebe. Ne znam zašto nije u tom trenutku prekinula s njim. To bi bilo jednostavno i uviavno. Upoznao sam je na jednome pogrebu. Sjedila je ispred mene u prvome redu, oproštajna dvorana bila je dupkom puna, što je uglavnom sluËaj kad umru mladi, zaposleni ljudi. S Thomsonom sam se dogovorio oko protokola. Lijes jedva da se vidio pod golemim aranžmanima i vijencima, mirisalo je po vrtlariji, po svježem rezanom cvijeÊu, po šimširu, iznad toga miris parfema. U toj je pogrebnoj povorci bilo upadljivo mnogo mladih ljudi. Pokojnica je radila za jedan filmski studio. Imala je trideset dvije godine. Sestra je preuzela na sebe da mi pripovijeda o njoj. Majka nije bila u stanju. Njezin deËko nije htio, ne znam zašto. Brzo je umrla, nezamislivo brzo, rekla je njezina sestra. Od dijagnoze ∑ rak ∑ do smrti protekla su samo tri tjedna. - 15 -


Još sam jednom izišao u taj prvi ljetno vruÊ proljetni dan. Pupoljci drveÊa doživjeli su svijetlozelenu eksploziju. Ljudi su u grupicama stajali ispred mrtvaËnice, elegantno odjeveni, u crnim odijelima i haljinama, nekolicina ih je pušila. Ondje sam je prvi put vidio, mlada žena, plave, upadljivo guste kose do vrata, u crnom odijelu koje nije odmah podsjeÊalo na korotu, uskoga kroja, sa strukiranim sakoom i dubokim izrezom. Stajala je s ostalima u krugu kao da razgovaraju, no svi su šutjeli i zurili pred sebe. Ti su mi najdraži. Daleko ugodniji od onih poletnih koji veÊ tonom i jaËinom glasa poruËuju: dajte, ljudi, pa život ide dalje. Ti su najgori, gori od melodramatiËnih ili pripitih ili zbunjenih, koji šapÊu iskrivljenih usta. Ne mogu se sjetiti da sam vidio Bena na pogrebu. Ali bio je ondje. Stigao je Thomson, voditelj pogrebnog poduzeÊa, lebdio je meu okupljenima, koraËa tako lagano, ne po petama, nego po jastuËiÊima stopala. Njegov je hod jedinstven i svatko tko ga tako vidi pokušava takoer tiho, oprezno koraËati. Smijem li moliti! Ljudi su napustili svoje razgovore i sjeli u dvoranu. Jedan je kvartet po želji pokojniËina momka odsvirao prvi stavak iz kompozicije “Fragmente ∑ Stille” Luigija Nona. Bio sam razgovarao s njezinom sestrom i njezinim kolegama, pogledao fotografije i filmove na kojima je suraivala, tražio sam i da mi objasne posao scenografa u filmskoj industriji. Bio sam dobro pripremljen, kao po obiËaju, jer preuzimam samo sluËajeve koji me zanimaju. I tako sam upoznavao pokojnicu: dojenËe na majËinim rukama, djevojËica s romobilom, na biciklu, na konju, smee kose svezane u rep, s prijateljicama iz razreda na skijanju, na kupanju, s prijateljima, u zagrljaju razliËitih

- 16 -


mladiÊa. Fotografije ne otkrivaju ništa o odnosima, samo opÊu veselost, prividnu bezbrižnost. Tri fotoalbuma mlaa je sestra posložila za stariju kao dar za trideseti roendan, i veÊ se iz samog rasporeda moglo išËitati divljenje prema velikoj sestri. Uvijek mi je iznova nevjerojatno kako iz priËa, fotografija, svjedoËanstava polako izranja neka osoba, postaje sve opipljivija i sve bliskija, osoba koja je na poËetku mojih istraživanja onakva kakvom bismo voljeli vidjeti idealnog Ëovjeka, gotovo bez ijedne moralne mane, uvijek dobra i spremna pomoÊi, no onda, što više fotografija, pisama i stvari pregledavam, što preciznije ispitujem prijatelje i rodbinu, na vidjelo izlazi i ono što se ne ispriËa odmah. U kutiji s neposloženim fotografijama pronašao sam i druge snimke, jedna pokazuje pokojnicu s mladiÊem na terasi nekog restorana, njezino tužno lice, napola okrenuto u drugom smjeru, njegov agresivan pogled usmjeren prema njoj. Jedna druga fotografija pokazuje ju za vrijeme snimanja filma kako sjedi na nekom kuhinjskom stolcu, iscrpljena, umorna, bojažljivo podiže pogled prema nekome muškarcu ∑ je li to redatelj? ∑ koji joj kažiprstom mlatara ispred nosa. Polako, korak po korak, stvorio sam sliku o životu te žene. Krenuo sam prema naprijed, prema toj uskoj drvenoj govornici, odložio na nju svoj rukopis, rekao, cijenjeni ožalošÊeni, naveo imena Ëlanova uže obitelji, njezine majke, brata, sestre, njezina mladiÊa, tek sam tada nakratko podigao glavu i pogledao dupkom punu dvoranu, ugledao nju, tu mladu ženu, sjedila je u prvome redu pokraj pokojniËina mladiÊa, toËno na putu mojem pogledu. Na trenutak sam se smeo jer me odmjeravala tako distanciranim, nepovjerljivim, Ëak neprijateljskim pogledom. Za sve sudionike sprovoda koji nisu pobliže poznavali pokojnicu ukratko sam nabrojio njezine životne etape,

- 17 -


djetinjstvo, školsko doba, studij na umjetniËkoj akademiji, zatim njezin posao scenografkinje u filmskoj produkciji. Prethodno sam se raspitao kod producenta, zamolio ga da mi ispriËa što je posebno cijenio u njezinu radu, akribiju njezinih nacrta i strogoÊu s kojom je nadzirala njihovu izvedbu. Spomenuo sam njezinu strast prema putovanjima i fotografiji. Više je puta bila u Namibiji, gdje je prouËavala i fotografirala špiljsko slikarstvo Bušmana, fotografije, cijenjeni ožalošÊeni, koje sam zadivljeno promatrao, taj pokušaj prikazivanja jedne tako daleke, kako prostorno tako i vremenski daleke kulture. Pritom joj je oËito bila važna svjetlost, naime fotografirala je unutrašnjost špilje uz razliËite izvore svjetlosti, izmeu ostaloga vjerojatno i uz svjetlost baklji. Crvenkastom zemljom namaljane figure, životinje i ljudi, sad bliješte prema nama u tom toplome tonu, lovci i lovine, obojene sjene na kamenoj podlozi, slika koja tako osebujnom magiËnom snagom ovjekovjeËuje ono što se dogodilo vani prije više tisuÊljeÊa, sporadiËno i sluËajno. Brojne fotografije, uglavnom je rijeË o dijapozitivima, prenose dojmljivu zadivljenost daljinom koju se uvijek iznova trudila shvatiti i koja se, barem sam stekao takav dojam, udružila s njezinim scenografskim radom, kao potraga za pozadinom koja oslobaa aktere, te pokrenute sjene, a ipak ih okuplja u nekoj sasvim posebnoj situaciji. U tom sam trenutku pogledao u dvoranu i odmah se susreo, iako sam to htio izbjeÊi, s pogledom mlade žene, promatrala me sa znatiželjom, Ëak i s išËekivanjem. Napravila je neobiËan, u meuvremenu tako mi poznat pokret glavom, stresla je kosu na lice, što sam u tome trenutku protumaËio kao obranu, kao odbijanje. Smeteno sam pogledao manuskript, nastavio bez prijelaza odlomak niže: status smrti paradoksalan je. Utjelovljuje upravo prisutnost odsutnosti. To je ono neshvatljivo, šok za nas, taj bliski, voljeni Ëovjek, pokojnik, još je uvi- 18 -


jek ovdje, pa ipak više nije. Ova mlada žena Ëiji sam smijeh, ozbiljnost, zamišljenost tako dirnuto promatrao na fotografijama, iznenada je sa svim svojim moguÊnostima, svojim željama, strahovima, svojim djelima, aktivnostima, prisutna samo još u sjeÊanju. Ono što ostaje u uspomenama. Mrtav je samo onaj tko je zaboravljen, stoga Židovi imaju lijep obiËaj polaganja kamenËiÊa na grobove, kao vidljiv i trajan znak spomena. Kad je primijetila da ponovno govorim gledajuÊi u nju, opet je stresla kosu na lice, ali tek neznatno, kao da je prije primijetila da me to zasmetalo. Ponovno sam progovorio o radu preminule, o pripremama za film koji se trebao poËeti snimati za nekoliko tjedana, rad koji je gotovo privela kraju, predivni nacrti koje sam vidio i divio im se, neki od njih sad su ostali nedovršeni, kao i ovaj život koji je tako mlad prekinut. Na tom se mjestu plaË u dvorani pojaËao, s prve je klupe dopro prigušen jecaj, to je bio pokojniËin mladiÊ. Dopustite da kažem još nešto o tuzi koja slijedi nakon prvotne, nijeme, neizmjerne boli. Bol je slijepa, tuga pak vidi, odreuje ju sjeÊanje, slika osobe Ëiju smo blizinu željeli, tražili, htjeli zadržati, kojoj smo se posve otvorili, koju smo voljeli. Ljubav, ako nije samoživa, proraËunata, hvastava, vidi onoga drugoga u njegovoj jedinstvenosti, posebnosti koju volimo, a da Ëesto ne možemo objasniti zašto. Ljubavi ne možemo zapovijedati, to je nešto što se mora pokloniti, podijeliti, ne možemo Ëak ni oËekivati da Êe nam biti uzvraÊena. Ako te i volim, što se to tebe tiËe? kaže Philine, taj divni ženski lik iz Wilhelma Meistera. I upravo zato ljubav podrazumijeva i lijepu gestu puštanja, to umijeÊe daje dostojanstvo onome tko voli. Pa ipak, nema utjehe kad smo prisiljeni nekoga pustiti, neutješni smo u svom gubitku, tek u tuzi zapoËinje svjesno sjeÊanje u kojemu spoznajemo sebe sama i onoga drugoga. Iznenada mi se uËinilo da je to pogrešan ton, možda - 19 -


malo presveËan, trebao sam reÊi: ne, smrt je zvjerstvo. ToËka. Rukom sam zagladio rukopis i pritom je posljednja stranica ispala, polako je odlepršala prema tlu i smjestila se pod jedan od vijenaca. Podigao sam oËi, pogledao u dvoranu, pogledao u njezino lice. Na trenutak sam oklijevao bih li trebao podiÊi stranicu, no bilo bi iznimno nepriliËno sada puzati po podu, izvlaËiti list papira ispod vijenaca. Uvijek postoji opasnost da se trenuci intenzivne tuge preokrenu u vlastitu suprotnost, u smijeh. Tako sam, prvi put unatrag tri godine, nastavio govoriti iz glave: tjelesni je izražaj tog puštanja plaË. U društvu koje se, zbog škrte prirode, stoljeÊima moralo afirmirati kroza štedljivost, škrtari se i na suzama. Divim se južnjaËkim zemljama u kojima puštaju suze da slobodno teku. One su tjelesni znak žalovanja. One isisavaju našu bol. OsjeÊaj morala nerazdruživo je povezan sa sposobnošÊu plakanja. To je oblik Ëistog sporazumijevanja svugdje kamo jezik ne dopire. Zašto postoji smrt, zašto patnja, zašto ih poznajemo, to je pitanje na koje ne nalazimo odgovora. Upravo nas zato to pitanje pokreÊe. To je pitanje nad pitanjima, tek ono daje težinu stvarima i nama. Brbljanje, raspravljanje, razgovor o neshvatljivome mogu samo uniziti ono neizrecivo. Neka stoga šutnja bude rjeËita ∑ spomenimo se pokojnice. Nakon pogreba, nakon što je u grob baËeno cvijeÊe, mnogo cvijeÊa, tako mnogo da je ispunilo raku, zaputili smo se prema restoranu jedno pokraj drugoga. Vaš mi se govor svidio, rekla je. Radite li to Ëesto? Da, tu i tamo. A inaËe? Pišem kritike, za radio, ali takoer tek tu i tamo. O Ëemu? O jazzu. Nisam rekao da tu i tamo takoer sviram u bendu, klavir. Ni od sviranja ni od pisanja ne bih mogao - 20 -


živjeti. Pa ipak, kad me pitaju Ëime zaraujem, ne moram reÊi: nekrolozima. Iako je posao pogrebnoga govornika posao kao i svaki drugi. A brojni šarlatani i alkoholiËari, kakvih ima meu kolegicama i kolegama, sigurno se mogu pronaÊi i u drugim zanimanjima, u redakcijama, tiskovnim uredima, izdavaËkim kuÊama, svugdje gdje vlastito mišljenje nema uvijek pravo na postojanje. A vi? »ime se vi bavite? Prodajem svjetlost. Svjetlost? Da. U Schwannu, restoranu u kojemu su se potkoženije pogrebne povorke okupljale nakon sprovoda, pružila mi se prilika da sjednem pokraj nje. Sjedili smo za dugaËkim stolom, preko puta mene profesor za kojega nitko ne zna je li doista profesor. Dolazi na sve dobro posjeÊene sprovode. Kratko mi je kimnuo kao daljnjem znancu. U velike pogrebne povorke koje se okupljaju na malenoj zakusci ili pak ruËku s više sljedova, Ëesto se umiješaju korotni muktaši. Neke od njih poznajem. Thomson prvo obavijesti pokojnikovu obitelj koja plaÊa karmine da se taj trošak može odbiti od poreza. To naprosto prisiljava na velikodušnost. A upravo na veÊim sprovodima, kao na ovome, ne upada u oËi ovaj ili onaj gost više. Thomson intervenira samo ako ih se više od troje želi umiješati meu ožalošÊene ili pak ako neki smrdi po pišalini ili je pijan. Profesora Thomson nikad ne otpravi. Za razliku od drugih muktaša, koji vise ispred restorana, on uvijek doe veÊ na sprovod, sjedne u neki od prvih redova u dvorani, prati govor usredotoËeno i ozbiljno. Star Ëovjek, sjedokos, s naoËalama bez okvira, nosi uredno, iako izlizano crno odijelo, na reveru malena rozeta, možda Legija Ëasti, možda neki finski orden sliËna izgleda, a možda i samo znaËka kakvog veslaËkoga kluba. Thomson ga zove profesorom, ali nitko ne zna što je Ëovjek nekoÊ bio, možda samo - 21 -


propali student, možda neki otpisani profesor povijesnog materijalizma. On zna da ja znam tko je on, ali nije nikad, baš nikad dao ni najmanji znak kojim bi nastojao iskamËiti moje odobravanje. Jednom sam na poËetku pokazao pomanjkanje takta i upitao ga u kojem je odnosu s preminulim, a on je potpuno mirno odgovorio da je tek udaljeni roak. Tako se predstavlja i kad ga upita netko od ožalošÊenih: prastric, kaže, ili, ako je pokojnik stariji, bratiÊ, ali u daljnjem koljenu. Ima dobru dikciju i pravilno naglašava rijeËi, kondolira pokojnikovoj obitelji s delikatnom profinjenošÊu. OžalošÊeni tada kažu: ah, i upitno ga pogledaju, on kaže, stric Christian, ja sam stric Christian, zapravo prastric. I na njihovim se licima vidi kako razmišljaju, traže strica Christiana u pamÊenju, brat tete Mimi, nagaaju. Ne, brat njezina muža. Izgleda tako produhovljeno, oËi mu se iskre iza ovalnih naoËala, smiješi se, kaže, u njemaËkom jeziku rodbinski odnosi nisu tako odreeni kao primjerice u uzbekistanskome ili tamilskome. A oni se požure reÊi: da, naravno, toËno, teatralno se lupe po Ëelu, pa naravno. Nitko ne želi tom ljubaznom starijem gospodinu dati do znanja da ga ne poznaje, da nije još nikad za njega Ëuo. Teta Alma je takoer veÊ umrla, kažu zbunjeno. Da, na žalost, kaže prastric Christian. Sjedne za prostrt stol, ne preblizu onih s kojima je razgovarao o rodbinskim vezama. Sjedne i jede brzo, ali ne prebrzo, glavu drži lagano pognutu nad tanjurom, tako put vilice do usta nije dugaËak, može jesti brzo, a da to ipak nikad ne izgleda halapljivo. Ubrus je zataknuo u ovratnik košulje, to izgleda na pomalo staromodan naËin otmjeno. Ribu ili srneÊi gulaš? SrneÊi gulaš, molim, a brusnice na posebnom tanjuru, molim vas. ProuËava vinsku kartu. Bordo, molim vas, Château le Thil Comte Clary. - 22 -


Koje je godište, pita, i jedini je meu uzvanicima koji pita za godište. TisuÊu devetsto devedeset sedmo. Hm. Dobro, možete ga donijeti, molim vas. Sjedio je pokraj djevojke koja je radila na filmu kao asistentica režije. Slušao je, kimao, ispriËao anegdotu o Lil Dagover, koju je jednom susreo u Berlinu, nedugo nakon rata. Stiglo je vino, konobar mu je pokazao etiketu, da, Château le Thil Comte Clary, proËitao je s dobrim francuskim naglaskom. Razgovor je utihnuo dok je isprobavao vino. Ostali su naruËili bijelo vino. Pomirisao je, kušao, a zatim mu se Ëelo lagano nabralo gore uz korijen nosa. Pogledao je konobara s blagim žaljenjem. Gotovo neprimjetno odmahnuo je glavom, tek ovlašno. Vratio je butelju. Konobar ju je odnio bez gunanja. BuduÊi da se to dogaalo i na drugim karminama, pretpostavljam da je htio prepustiti butelju osoblju. Konobar je donio novu. Ponovno je kušao, svi su ga promatrali s išËekivanjem, Ëak bojažljivo ∑ kimnuo je. Konobar je natoËio. Ja sam mu se pridružio jednom Ëašom kako ne bi morao sam piti crno vino. Vino je bilo doista dobro. Nazdravio mi je: vrlo dojmljiv govor. I veÊ su i Ëlanovi pokojniËine obitelji nazdravljali meni i njemu. Dojmljivo je bilo to što niste uopÊe pokušali ništa izgladiti, rekao je. Posebno mi se svidjelo kako ste istaknuli tu podudarnost izmeu pretpovijesnih špiljskih crteža i filmske scenografije. Znam da kad me hvali nikad nije udvoran, nikad proraËunat, vrstan je poznavatelj i može usporeivati. On sluša evangeliËke i katoliËke sveÊenike, govornike amatere, muslimane, hinduistiËke i budistiËke govornike. Kad kaže, danas ste bili dobri, onda znam da sam stvarno bio dobar. Zna naglasiti posebnosti, prepoznaje rad skriven u govoru. On je pogrebni estet, neusporediv s onim ostalim propalim karminskim žderaËima. - 23 -


Uvijek je najteže reÊi nešto o ljudima koji su umrli mladi, rekao je. Da, rekla je ona, doista sam se toga bojala, to licemjerje, ta opÊa mjesta. Jednostavno jezivo. Vaš me govor iznenadio. To što ste rekli o tuzi i o suzama veoma mi se svidjelo. Pripovijedala je o preminuloj prijateljici, koju je poznavala još iz aËkih dana. Teško se pomiriti s neoËekivanim, iznenadnim. JuËer sam nazvala Rolfa, njezinog deËka, htjela sam ga pitati hoÊe li da ga povezem na sprovod danas. Telefon zvoni i zvoni i odjednom se javi ona, njezin glas, bio je to pravi šok: trenutaËno nismo kod kuÊe, ali rado Êemo vam se javiti ako ostavite svoj broj telefona, hvala i dovienja. To dovienja, razumijete. Ne. To me potpuno dotuklo. Djevojka je tek okusila list, odložila je nož i vilicu. Za stolom se zaËuo prvi smijeh. Tako je na svim karminama, potišteni ugoaj s poËetka olabavi, makar onda kad se pije vino kao toga dana, tog toplog proljetnog dana koji kao da je nagoviještao naredno ljeto i njegove neuobiËajeno vruÊe dane. Nije li, kako da kažem, deprimirajuÊe kad se mora govoriti o pokojnicima? Ovisi o tome kakav im je bio život i u kakvom ga se svjetlu prikazuje. Ponovno smo poËeli razgovarati o njezinu poslu. Objašnjavala je kako se u pretprošlom stoljeÊu snažno promijenilo shvaÊanje svjetlosti, pojavom umjetnog svjetla, petrolejske svjetiljke, zatim elektriËne rasvjete. To najbolje možete vidjeti po tome kako se u slikarstvu prikazuju sumrak i tama. Od 1820. do 1850. nastalo je više nokturna nego u svim drugim razdobljima. S pojavom plinske rasvjete otkriva se tama. Uspio sam je malo zadiviti time što sam ∑ barem neka korist od studija ∑ citirao Hegela: svjetlo je postojeÊe uni-

- 24 -


verzalno jastvo materije koje stvara beskonaËnost prostora. Lijepa reËenica, rekla je i stala prekapati po svojoj crnoj lakiranoj torbici, iz koje je redom izvukla: svjetlucavoplavu kemijsku olovku marke Waterman, posjetnicu, koju mi je pružila, siÊušan notes uvezan u zmijsku kožu i rekla, još zapisujuÊi reËenicu: ako imate još prosvijetljenih reËenica. Da. Na primjer Toma Akvinski, razlika izmeu lumen naturale i lumen supra naturale. Ako mi date vremena, sigurno Êu iz pamÊenja izvuÊi još koju reËenicu. Toliku naobraženost treba iskoristiti, nasmijala se i predložila ∑ jer su joj se daljnja pitanja valjda Ëinila nepriliËnima usred blagujuÊe ožalošÊene rodbine i prijatelja ∑ da se naemo jedno poslijepodne: nazovite me, sljedeÊi tjedan, možda u utorak, kad imate vremena, poslijepodne, naglasila je. ZapanjujuÊe je kako povezuje ugodno s korisnim, i tako je njezin užitak uvijek koristan, a korist uvijek puna uživanja. To je bio moj prvi dojam. Jedna od njezinih tajni jest da ne radi tajnu od te tajne jer u radu sa svjetlom i sjenama mora oštriti i svijest o njihovoj važnosti. U igri je novac, njezini su honorari, u usporedbi s mojima, enormni. Ali nije stvar samo u tome. Dobro postavljenim svjetlom mora se otjerati, ne, rasvijetliti apsurdnost koja plazi iz mraËnih kutova stanova, rekla je, pri Ëemu se to ne smije uËiniti direktnim svjetlom jer ono, namjerno, zasljepljujuÊe, naposljetku djeluje odbojno i tek privremeno uspijeva razvedriti sumorna raspoloženja, nego indirektnim, znalaËki postavljenim svjetlom, najbolje uperenim u strop, odakle se reflektira, a ponajprije nijansiranjem svjetla, otvaranjem svjetla, veliËinom sjene, prijelazom sjene, njezinim kretanjem, ne, stvar je ponajprije u tome da se to osvijesti, uvijek je bitno i znanje. Smisao nije u tome

- 25 -


da se ljudi samo ugodno osjeÊaju nego moraju i znati zašto se osjeÊaju ugodno, tek im znanje pruža argumente kojima mogu dalje preporuËiti njezin rad, to je umjetnost svjetla i sjene, rekla je. A ja sam rekao, zanimljivo, pa to je gotovo životna filozofija. To znanje, gdje je svjetlo, tu je rast, uspjeh. Gdje je svjetlo, tu je nastanak, još jedna reËenica koju je zabilježila, nastanak, produktivnost sama, kaže Schelling. Takve joj se stvari sviaju. Obdarena je osmotskom sposobnošÊu upijanja, tako samosvjesno izlaže ono što joj netko objasni kao da je upravo prouËila Prvi nacrt sustava filozofije prirode. Ne, jednostavno je prisvojila te natruhe ideja. Za razliku od nje, ja još pripadam generaciji koja prvo sve mora studiozno išËitati. Pozdravila me, a ja sam je pratio pogledom, izašla je u toj strogoj crnini s ostalim mladim ljudima, i Ëinilo mi se da u njihovu stavu, govoru, hodu, u njihovoj ležernoj nonšalantnosti vidim da su uspješni, da bi sami sebe opisali kao performativno nadarene osobe. Kod kuÊe sam potom zaËueno gledao njezino ime kako svijetli na posjetnici, Iris, umjetniËko ime, naravno ∑ pravo ime joj je Helga ∑ ulica, telefonski broj, broj telefaksa, mobitel, e-mail ∑ sve je to svijetlilo u tami na mome pisaÊem stolu. Tako je sve poËelo. I sad, maloËas: gotovo je. Benu sam sve priznala. Pogledala me, oËiju kao nakon narkoze, raširenih zjenica. Reci nešto! Da. Nije moglo drugaËije. StojeÊi prije toga u liftu koji me polako podizao prema drugom katu, još sam razmišljao što bih joj trebao reÊi da joj olakšam stvar: razumijem te. Slutio sam to. Bilo je divno. Ili pak: takvo što se ne zaboravlja. Ostat Êe nam - 26 -


lijepa uspomena. Ostat Êemo dobri prijatelji. Sve te izlizane fraze. A onda sam došao u njezin stan, stajala je na vratima, crvenih oËiju, i rekla: gotovo je. Benu sam sve priznala. I iz nje je samo buknulo: danas, Ëitavu noÊ smo razgovarali, rekla sam mu, dosta je tajni, jednostavno više nisam mogla, da. Zašutjela je i protresla plavu grivu. A onda je ∑ zadržao sam dah ∑ briznula u plaË. Prvo joj se u oËima vidjelo neko svjetlucanje, zatim su navrle suze. Ben se slomio, a inaËe je uvijek tako miran, tako staložen, bilo je, ne, zastala je kao da mora pronaÊi rijeË koja sve obuhvaÊa: užasno. Ali nisam više mogla, nisam više htjela. Jednostavno sam morala. Ben je plakao, jecao je, ridao, jutros je otišao, za prvu ruku u hotel, u Kempinski. Baš u Kempinski, pomislio sam, gdje smo se nas dvoje, Iris i ja, nalazili u posljednje vrijeme. I još ti nešto moram reÊi. Ponovno sam imao priliku ustvrditi da odreene izreke proizlaze iz pomnog promatranja: stegnulo mi se grlo, nešto mi je presjeklo dah ili: zastalo mi je srce. Da, srce mi je zastalo. Disao sam nepravilno, a pitanja sam postavljao tako da su zvuËala nejasno. Na svu sreÊu, nije me pitala veselim li se. Iskren bi odgovor bio: i ne i da. Molim te, ostani danas ovdje. Ne mogu, nikako ne mogu, moram napisati govor. Moram ga održati sutra u jedanaest. Tu nema odgode. Pa napiši ga ovdje. Ne, to neÊe iÊi, ja, ne, mogu pisati samo za svojim pisaÊim stolom, potreban mi je taj stol. To je bila laž. Potrebna mi je moja soba, još jedna laž. Ne, u njezinoj blizini, sada, ne bih bio mogao iznjedriti nijednu jasnu misao, sutradan bih se zatekao ondje bez govora. »uj, ima još nešto. - 27 -


Ne mogu. Molim te. Moram danas završiti. Najkasnije noÊas. Tip leži u svojoj ledenici i Ëeka. Moram se još sastati s njegovim sinom, dogovoriti se oko ceremonijala. Nakon toga Êu navratiti k tebi. U glavi mi je vladala potpuna zbrka, morao sam obavezno izaÊi na zrak, pod hitno, morao sam se malo prošetati da se saberem, da pronaem poËetak, poËetak za svoj govor, morao sam ga danas napisati. Ima još nešto. Uzeo sam aktovku, oprezno, zbog eksploziva koji sam u nju spremio jer je danas dolazila Vera, Poljakinja koja mi Ëisti stan nakon što je godinama Ëistila kod jednog arhitekta u Hamburgu i zatim kod jednog profesora ovdje, u Berlinu, sve dok je nisu osudili zbog krijumËarenja. To je gotovo opsesivno znatiželjna žena kojoj vrag nikad ne da mira. OdluËila je postati milijunašicom. Uvjeren sam da Êe u tome i uspjeti. Kad-tad. PreporuËio mi ju je Horch. Horch joj se dodvoravao, ali ne zato da bi je odvukao u krevet, nego zato što je onomad Ëistila kod jednog dramatiËara. Radila je kao špijunka, prekapala košaru za papir u potrazi za stranicama manuskripta. Meutim ispostavilo se da dramatiËar sve Ëuva, da ne baca nijedan svoj koncept ni bilješku. Tako je mogla predati samo nekoliko popisa za kupnju. U meuvremenu i kod mene izvlaËi sinopsise govorâ iz košare za papir. Sinopsise bacam, govore, one dobro plaÊene, naravno Ëuvam jer se mogu ponovno upotrijebiti za buduÊe sliËne sluËajeve. Imam dvije kategorije, vlažno i suho, a zatim potkategorije: 1. filozofski, 2. ekonomski, 3. ekološki, 4. estetski. Ti si cinik, rekla je Iris dok je prilikom svog jedinog posjeta hodala po inaËe praznoj sobi i Ëitala natpise na dva fascikla na stolu u koje pohranjujem govore. Otkad je sistematiËnost ciniËna?

- 28 -


Ne, ona nije, ali to sa suhim i vlažnim. Upravo je u tome razlika. Da sam znao da Êeš me baš danas posjetiti, bio bih napisao “Comédie humaine” i “Tragedija”. Pri Ëemu to dvoje pripada zajedno i humor izvorno znaËi vlaga, tjelesni sok koji vodi ozdravljenju, iz Ëega možeš zakljuËiti da pojednostavljivanje nije isto što i jednostavnost, nego je samo destilat jednoga pojma, a kako sam to rekao uza smijeh, to se svidjelo Iris, koja tako cijeni obrazovanost jer dolazi iz obitelji gladne obrazovanja, od majke kozmetiËarke i oca trgovca nekretninama, roditelja koji su je nakljukali željom da se izdigne, kako sama kaže. Uzeo sam joj oba fascikla s uzorcima svojih govora iz ruke. Fascikle koje bih, kad bih morao bježati, ponio sa sobom, naravno, oni su moj kapital. U tom je trenutku Vera, poljska spremaËica, izašla iz kupaonice, ponovno su joj se u radu raskopËala tri gornja gumba bluze. Tek što se prigne, sve joj navre van. Dao sam joj sto dvadeset maraka i ona je rekla: hvala, odjenula kišni ogrtaË i otišla. Možeš mi slobodno priznati. Iris me ispitivaËki pogledala. Nema tu niËega. Stvarno. Sjeti se Henryja Millera, on kaže: nemoguÊe je biti intiman sa ženom koja ima kljuË od tvojeg stana. Ne, osim toga ona to uopÊe i ne želi ∑ barem mislim. Doe jednom tjedno, radi brzo i pedantno, ne može bolje. Naravno, kaže Iris, sprema, Ëisti, a onda nakratko odloži žicu za posue i popuši ti ga. VeÊ unaprijed na njoj primjeÊujem koliki joj napor iziskuje da izgovori takvo što, u sebi uzima zalet kao atletiËarka za skok u vis. Pogled joj se ukoËi, gornja se usnica ukruti i tada napokon to izgovori, ali preglasno i s neobiËnim naglaskom, izgovarajuÊi glasove p tako eksplo-

- 29 -


zivno i prenaglašeno, pa ipak s takvom nelagodom da se osjeÊa koliko se mora forsirati kako bi nadvladala tu doliËnost koju su joj utuvili u glavu. Ne želi da idemo k njoj, nakon ondašnjeg incidenta, što razumijem ∑ a k meni takoer ne želi jer kaže da joj smeta što sam u istoj sobi bio s drugim ženama, možda govorio sliËne stvari, Ëinio sliËne stvari, i doista, raspon varijacija, u jeziËnom i tjelesnom smislu, ipak je veoma ograniËen, samo osam temeljnih položaja, ukljuËujuÊi i dubljenje na glavi jednog od partnera, a što se tehnike pokreta tiËe, samo dvije varijante. O tome se ne smije razmišljati, a pogotovo ne tijekom samoga Ëina. Stoga su nam preostali odlasci u hotel, a u poËetku, tijekom tri ljetna mjeseca, u zoološki vrt. Kao dijete sa stricem sam posjetio zoološki vrt Hagenbeck, gdje mi je htio pokazati lavove i slonove, kao i pripitomljenog majmuna koji je sjedio na gredi i nosio ogrlicu s lancem. Ljudi su se mogli fotografirati s majmunom. Ali ja nisam htio, bojao sam se. Životinja je iskesila zube, samo malo i sasvim kratko. Glupost, rekao je stric i smatrao me maminim sinËiÊem, što sam i bio. Pitom je, rekao je stric, strogi, hrabri stric koji je još kao sedamnaestogodišnjak teglio granate za protuzraËno topništvo, i pružio je majmunu prst, evo, vidiš. Majmun je odmah zagrizao, a stric, veliki stric, zaurlao je i podigao krvavi prst u vis. Nastao je velik metež, došao je netko iz uprave zoološkog vrta, pa Ëak i bolniËar. Stric je i dalje držao okrvavljeni prst u zraku, prijetio tužbom, ta bio je odvjetnik, tražio odštetu za pretrpljeni bol. Ja sam dobio lizalicu, iako se meni nije ama baš ništa dogodilo. Nikakvo Ëudo da sam se uvijek rado sastajao s Iris u zoološkom vrtu. Za lijepa vremena sastajali smo se vani, kad je vrijeme bilo ružno, odlazili smo u paviljon s gmazovima ili u akva-

- 30 -


rij. Ondje bismo sjedili i razgovarali, ona o svome poslu, o Benu, o bivšim deËkima, a ja o sebi, nakon toga bismo otišli u svoju špilju sa sijenom pokraj nastambe za kozoroge. Prvi put sastali smo se, bio je to njezin prijedlog, ispred kaveza s pandama, jednog vruÊeg svibanjskog dana. Nebom je lebdjelo nekoliko našušurenih bijelih oblaËaka. Svibanj je mjesec u kojemu je grad najpodnošljiviji. Uvelike sam uranio i veÊ sam izdaleka Ëuo krikove. Grupa hendikepiranih stajala je ispred kaveza. Yan Yan, panda posuen iz pekinškog zoološkog vrta, ležao je na tlu poleuške i vješto Ëupkao lišÊe bambusa palcem koji je evolucija upravo za tu svrhu razvila, jeo je ne mareÊi za viku gledateljâ. Bao Bao ležao je nešto dalje i, umjesto da se pobrine za svrhovitu primjenu genske zalihe, bio je zaokupljen samim sobom. Što je to toËno Ëinio s prednjim šapama na penisu, nije se moglo razabrati kroz kuštravo krzno, ali izgledalo je kao da je nabacio drkicu. Hendikepirani su bili potpuno izvan sebe, smijali su se, pljeskali. Zatim su produžili. Slijedio sam ih do kaveza s majmunima. Majmune su promatrali, što me zaËudilo, s nijemom ravnodušnošÊu. Slonovi su ih takoer ostavili hladnima, što sam razumio, te životinje moÊnih dimenzija iz daljine su se doimale poput pomiËnih kamenih blokova preko kojih je prelazio vjetar, oblaci prašine, kad bi se pokretom surle posuli pijeskom po leima. No onda, ispred kaveza s risovima, grupa je pomahnitala, ustuknuli su uz prodorne krike, razbježali se, odgajatelji su ih pokušali zadržati, potrËali su za jednim djeËakom, koji je potom pao i rasplakao se, na što su i svi drugi stali vikati i plakati. Kad sam prišao kavezu, vidio sam razlog njihove prestravljenosti, risa. Hodao je uz rešetku gore-dolje držeÊi u raljama pijetla u punoj pernatoj raskoši. Nije bilo jasno koji je nagon pokretao risa, što je tražio, možda neko sigurnije

- 31 -


Objavljivanje ove knjige omoguÊio je TRADUKI, mreža za književnost kojoj pripadaju Ministarstvo za europske i meunarodne poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Federativne Republike NjemaËke, Švicarski savjet za umjetnost Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, Slovenska agencija za knjigu JAK i Zaklada S. Fischer.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja, 2010., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-180-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 336 -


-2-


Crveno  

Crveno je najvažniji roman Uwea Timma, jednoga od najcjenjenijih suvremenih njemačkih prozaika. Roman počinje dramatičnom scenom automobilsk...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you