__MAIN_TEXT__
feature-image

Page 1

“Najbolji roman Ili Romane dašpovijesni neki kraci citat. ameriËke —književnosti.” Roman Simic The Washington Post

AU G U S T August

John Williams

-1-


Od istog autora u izdanju Frakture: Stoner

-2-


John Williams

August prevela s engleskog Patricija Horvat

Fraktura -3-


Naslov izvornika Augustus © 1972 by John Williams © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Patricija Horvat i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-901-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 972422

-4-


1.

I. Memoari Marka Agripe: ulomci (13. godine prije Krista) ...Bio sam s njim kod Akcija, dok su iskre frcale iz metalnih mačeva, i krv vojnika preplavljivala palubu i bojala plavo Jonsko more, i koplja su zviždala po zraku, i trupovi zapaljenih brodova siktali na vodi, i dan se orio od urlika muškaraca čije se meso pržilo u oklopima koje nisu mogli svući; i bio sam s njim i prije, kod Mutine, gdje je isti taj Marko Antonije pregazio naš tabor i mač se zabio u praznu postelju u kojoj je prethodno ležao Cezar August, i gdje smo očuvali i zadobili prvu od moći kojima ćemo poslije osvojiti svijet; i kod Filipa, kamo je doputovao toliko bolestan da nije mogao stajati na nogama, ali ipak se potrudio da ga donesu među vojnike u nosiljci, i gdje mu je ponovno zaprijetila smrt od ruke ubojice njegova oca, i gdje se borio sve dok ubojice smrtnoga Julija, koji je postao bog, nisu sami sebe uništili. Ja sam Marko Agripa, katkad zvan Vipsanije, pučki tribun i konzul u Senatu, vojnik i general Rimskog Carstva i prijatelj Gaja Oktavijana Cezara, koji se sada naziva August. Pišem ove memoare u pedesetoj godini života, kako bi budući naraštaji imali trag o vremenu kada je Oktavijan pronašao Rim kako krvari u raljama frakcionaštva, kad je Oktavijan Cezar usmrtio frakcionašku zvijer i riješio se njezina gotovo beživotnog tijela, i kada je August zacijelio rane Rima i ozdravio ga, kako bi čilo kročio po granicama svijeta. - 15 -


Sudjelovao sam, koliko su to moje sposobnosti dopuštale, u toj pobjedi i ovi će memoari biti bilješka o tom sudjelovanju, ne bi li povjesničari budućih pokoljenja razumjeli zašto se treba diviti Augustu i Rimu. Pod zapovjedništvom Cezara Augusta obavljao sam nekoliko dužnosti u svrhu obnove Rima, za koje me Rim obilno nagradio. Triput sam bio konzul, jedanput edil i tribun te dvaput namjesnik Sirije; i dvaput sam od samog Augusta, tijekom njegovih teških bolesti, primio pečat sa sfingom. Predvodio sam pobjedonosne rimske legije protiv Lucija Antonija u Peruziji i protiv Akvitanaca u Galiji, i protiv germanskih plemena na Rajni, za što sam odbio slaviti trijumf u Rimu; a i u Hispaniji i Panoniji svladana su buntovnička plemena i frakcije. August mi je dodijelio naslov glavnog zapovjednika mornarice i spasili smo brodove od napada onog pirata Seksta Pompeja sagradivši luku zapadno od Napuljskog zaljeva, a ti su brodovi poslije porazili i uništili Pompeja kod Mila i Nauloha na sicilijanskoj obali; za to djelo Senat mi je dodijelio pomorsku krunu. Kod Akcija smo porazili izdajnika Marka Antonija i time ponovno udahnuli život u tijelo Rima. U slavu rimskog oslobođenja od egipatske izdaje podignuo sam hram, koji se danas zove Panteon, kao i druge javne građevine. Kao glavni gradski upravitelj pod Augustom i Senatom popravio sam stare gradske akvadukte i sagradio nove, kako bi građani i puk Rima imali vode i zaštitili se od bolesti, a kada je Rimom zavladao mir, pomagao sam u istraživanjima u svrhu stvaranja zemljovida svijeta, koja su započela tijekom diktature Julija Cezara i koje je naposljetku omogućio njegov usvojeni sin. O tome ću pisati više u nastavku memoara. Ali sada moram pripovijedati o vremenu u kojem su ta zbivanja pokrenuta, u godini nakon slavodobitnog povratka Julija Cezara iz Hispanije, iz ratnog pohoda u kojem smo sudjelovali i Gaj Oktavijan i Salvidijen Ruf i ja. - 16 -


Jer bio sam s njim u Apoloniji kada je stigla vijest o Cezarovoj smrti...

II. Pismo: Gaj Cilnije Mecenat Titu Liviju (13. godine prije Krista) Oprosti mi, dragi moj Livije, što ovoliko odugovlačim s odgovorom. Moje su jadikovke uobičajene: umirovljenje mi izgleda nimalo ne godi zdravlju. Liječnici mudrijaški odmahuju glavom, tajanstveno mrmljaju i naplaćuju svoje usluge. Čini se da mi ništa ne pomaže – ni ogavni lijekovi kojima me kljukaju ni suzdržavanje od užitaka kojima se (kao što znaš) nekoć prepuštah. Posljednjih dana zbog kostobolje ne mogu držati ni olovku u ruci, ali znam koliko se marljivo baviš svojim poslom i koliko ti je potrebna moja pomoć glede teme o kojoj si mi pisao. No uz ostale slabosti koje me obuzimaju, posljednjih nekoliko tjedana mori me i nesanica, tako da dane provodim umoran i klonuo. Ipak, prijatelji me ne napuštaju, a i život je još tu; na tima dvjema stvarima moram biti zahvalan. Pitaš me za rane dane mojega druženja s našim carem. Trebao bi znati da je prije samo tri dana bio toliko dobar da me posjeti i raspita se o mojim boljkama te da sam smatrao razboritim oba­ vijestiti ga o tvojoj molbi. Nasmiješio se i upitao me imam li osjećaj da je prikladno priteći u pomoć jednom takvom okorjelom republikancu kakav si ti; potom smo se raspričali o davno minulim danima, kao što priliči ljudima koji osjećaju nadiranje starosti. On se sjeća nekih stvari – sitnica – čak življe nego ja, kojemu je poziv ništa ne zaboraviti. Naposljetku sam ga upitao bi li mu bilo draže da ti on sam pošalje vlastite uspomene na to doba. Na trenutak mu je pogled odlutao u daljinu, a potom se nasmiješio i rekao: “Ne... carevi dopuštaju sjećanjima da im lažu možda i više nego pjesnici i povjesničari.” Zamolio me da te srdačno pozdravim i dao mi - 17 -


dopuštenje da ti pišem slobodno, do koje god mjere budem sposoban. Ali s kakvom ti slobodom mogu pričati o tim danima? Bijasmo mladi i premda je Gaj Oktavijan, kako se onomad zvaše, znao da mu je sudba naklonjena i da ga Julije Cezar namjerava usvojiti, ni on ni mi, njegovi prijatelji – ja, Marko Agripa i Salvidijen Ruf – ne mogasmo uistinu zamisliti u kojemu će smjeru poći. Ja nemam slobodu povjesničara, prijatelju moj; ti možeš pripovijedati o kretanjima ljudi i vojski, pratiti zakučaste niti državnih spletaka, uspostavljati ravnotežu između pobjeda i poraza, kazivati o rođenjima i smrtima te i dalje, zahvaljujući promišljenoj jednostavnosti svoje zadaće, biti oslobođen tereta one vrste znanja koju ne znam imenovati, ali koju sve bolje shvaćam što više godine odmiču. Znam što želiš; zacijelo si nestrpljiv zbog toga što ne prelazim na stvar i ne pružam ti činjenice koje trebaš. Ali moraš zapamtiti da sam, usprkos državnoj službi, ipak pjesnik i da nisam sposoban ničemu prići vrlo izravno. Možda ćeš se iznenaditi čuvši da nisam poznavao Oktavijana sve dok ga nisam susreo u Brundiziju, kamo bijah poslan da se pridružim njemu i skupini njegovih prijatelja na putu u Apoloniju. Razlozi za to i dalje mi nisu posve jasni; siguran sam da bijaše riječ o posredovanju Julija Cezara. Moj otac Lucije bijaše jednom davno učinio nekakvu uslugu Juliju, a nekoliko godina prije car nas je posjetio u našoj vili u Arezzu. Porječkah se s njime o nečemu (mislim da sam ustrajao na nadmoćnosti Kalimahove poezije u odnosu na Katulovu) i postadoh bahat, nepristojan i (barem tako mišljah) duhovit. Bijah jako mlad. U svakome slučaju, činilo se da ga zabavljam i neko vrijeme razgovarasmo. Dvije godine poslije naredio je mojemu ocu da me pošalje u Apoloniju kako bih pravio društvo njegovu nećaku. Prijatelju moj, moram ti priznati (premda možda nećeš

- 18 -


upotrijebiti taj podatak) da me se pri našemu prvom susretu Oktavijan nije nimalo duboko dojmio. Netom bijah stigao u Brundizij iz Arezza i nakon više od deset dana putovanja bijah mrtav umoran, prljav od prašnjavih cesta i razdražljiv. Priđoh im na pristaništu s kojega smo se trebali otisnuti. Agripa i Salvidijen međusobno razgovarahu, a Oktavijan stajaše malo dalje promatrajući lađu usidre­­nu u blizini. Izgledahu kao da ne primjećuju moj dolazak. Progovorih, vjerojatno pomalo odveć glasno: “Ja sam Mecenat i naređeno mi je da se sastanem s vama ovdje. Koji je koji?” Agripa i Salvidijen podsmješljivo me pogledaše i izgovoriše svoja imena; Oktavijan se ne okrenu. Misleći da mi njegova leđa pokazuju bahatost i prezir, rekoh: “Ti si onda onaj treći, kojega zovu Oktavijan.” On se tada okrenu, a ja shvatih da bijah budalast, jer mu se na licu ocrtavaše gotovo zdvojna stidljivost. Reče: “Da, ja sam Gaj Oktavijan. Ujak mi je govorio o tebi.” Zatim se osmjehnu, pruži mi ruku, podignu pogled i tek me tada pogleda. Kao što znaš, mnogo se zbori o tim očima, najčešće u lošem stihu i još goroj prozi; mislim da je već zacijelo sit slušanja metafora i ostalih budalaština kojima ih opisuju, iako je jedno vrijeme možda bio tašt po tome pitanju. Ali one bijahu, čak i tada, iznimno bistre, prodorne i oštre – više plave nego sive, reklo bi se, iako je najupadljivija njihova svjetlost, a ne boja... Eto, vidiš? I ja sam počeo; čitam suviše pjesama svojih prijatelja. Možda sam ustuknuo; ne znam. U svakome slučaju, bijah zatečen i stoga skrenuh pogled, koji mi pade na lađu u koju Oktavijan bijaše zurio. “Zar ćemo ploviti tom skelom?” upitah. Osjetih se malo vedrije. Bijaše to malen trgovački brod, dug tek petnaestak metara, s trulim rebrima na pramcu i zakrpanim jedrima. Obavijaše ga smrad. Odgovori mi Agripa: “Rekli su nam da je taj jedini na

- 19 -


raspolaganju.” Smijuljio se; pretpostavljam da je mislio kako sam pretjerano dotjeran, jer bijah odjeven u togu, s prstenjem na rukama, dok oni imahu na sebi samo tunike, bez ikakvih ukrasa i nakita. “Smrad će biti nepodnošljiv”, dometnuh. Oktavijan ozbiljno doda: “Pretpostavljam da ide u Apoloniju utovariti usoljenu ribu.” Na trenutak šućah, a onda se nasmijah; svi se nasmijasmo i postadosmo prijatelji. Premda bi me filozofi opovrgavali, mislim da u mladosti možda bijasmo mudriji. Ali kunem ti se da od toga trenutka bijasmo prijatelji; i taj trenutak luckastoga smijeha bijaše jača veza od ičega što se poslije dogodilo među nama – pobjeda i poraza, vjernosti i izdaja, radosti i tuge. Ali dani mladosti minu, a dio nas nestane s njima i više se nikada ne vrati. I tako otplovismo u Apoloniju u smrdljivoj ribarskoj brodici što stenjaše i na najblaži val, što se naginjaše toliko opasno na bok da se morasmo čvrsto držati kako ne bismo pali preko ograde, što nas nosaše ususret sudbini koju tada ne mogasmo ni zamisliti... Vraćam se pisanju ovoga pisma nakon dvodnevna prekida; neću te opterećivati pomnim opisivanjem boleština koje su prouzročile taj prekid; sve je to odveć deprimirajuće. U svakome slučaju, primijetio sam da ti ne pružam onu vrstu informacija koje će ti biti od velike koristi, tako da naložih svojemu tajniku da pregleda neke moje papire i potraži pojedinosti koje bi ti bile upotrebljivije. Možda se sjećaš da sam prije desetak godina održao govor prilikom posvećenja Hrama Venere i Marsa, koji je dao sagraditi naš prijatelj Marko Agripa i koji se sad popularno naziva Panteon. Isprva imah namjeru, koju poslije odbacih, održati prilično maštovit govor, gotovo pjesnički, ako smijem tako reći, koji bi sadržavao neobične usporedbe između stanja u Rimu kakvo - 20 -


zatekosmo kao mladići i stanja u Rimu u trenutku u kojemu ga predstavljaše taj hram. U svakome slučaju, kako bih riješio problem oblika toga zamišljenog govora, napravih neke zabilješke o tim davnim danima, na koje se sada oslanjam u nastojanju da ti pomognem dovršiti pisanje povijesti našega svijeta. Zamisli, ako možeš, četvoricu mladića (sada su mi stranci), koji ne znaju ništa o svojoj budućnosti ni o sebi samima, koji doista ne znaju ništa o svijetu u kojemu počinju živjeti. Jedan od njih (to je Marko Agripa) visok je i mišićav, gotovo seljačkog lica: snažan nos, krupne kosti, ten nalik mladoj životinjskoj koži; suha, smećkasta kosa i grube čekinje crvenkaste brade; devetnaest mu je godina. Kreće se teškim, volovskim korakom, ali zrači nekakvom neobičnom profinjenošću. Govori jednostavno, polako i mirno, ne pokazujući osjećaje. Da nema bradu, ne bi se znalo da je toliko mlad. Drugi (to je Salvidijen Ruf ) je onoliko vitak i okretan koliko je Agripa težak i čvrst, onoliko hitar i hirovit koliko je Agripa spor i suzdržan. Lice mu je mršavo, ten blijed, oči tamne; lako se nasmije i raspršuje ozbiljnost kojoj smo mi ostali podložni. Stariji je od svih nas, ali volimo ga kao mlađega brata. A trećega (zar sam to ja?) vidim još maglovitije od ostalih. Nitko ne poznaje sebe ni način na koji ga vide prijatelji; ali pretpostavljam da me smatrahu pomalo budalastim, i onoga dana, pa čak i neko vrijeme nakon toga. I doista onomad bijah sklon raskoši i mišljah kako pjesnik mora igrati svoju ulogu. Bogato se odijevah, prenemagah se u govoru, a iz Arezza povedoh slugu čija je jedina dužnost bila brinuti se o mojoj kosi; prijatelji me toliko bespoštedno ismijavahu zbog toga da sam ga na kraju vratio u Italiju. I naposljetku, onaj koji se tada zvaše Gaj Oktavijan. Kako govoriti o njemu? Ne znam istinu; imam samo uspomene. Mogu ponoviti da mi je izgledao poput dječaka, iako bijah jedva dvije godine stariji od njega. Znaš kako sada izgleda; nije se mnogo promijenio. Ali sada je car svijeta, a ja se moram osvrnuti na njega kakav bijaše - 21 -


onomad; i kunem ti se da ja, koji u njegovoj službi imadoh zadatak poznavati srce i njegovih prijatelja i njegovih neprijatelja, nisam predvidio što će postati. Doživljavah ga ugodnim mladcem, i ničime više od toga, lica odviše nježnog da bi primalo udarce kobi, vladanja odviše plahog da bi postiglo cilj, glasa odviše blagog da bi izgovarao nesmiljene riječi kakve vođa ljudi mora izgovarati. Mišljah da bi se u slobodno vrijeme mogao posvetiti humanističkim znanostima, ili postati pisac; ne vjerovah čak ni da ima energije postati senator, na što je imao pravo po imenu i bogatstvu. To bijahu ta četvorica koja se toga dana početkom augusta, u petoj godini konzulskoga mandata Julija Cezara, iskrcaše u Apoloniji, na jadranskoj obali Makedonije. Ribarske brodice poskakivahu na valovima u luci, ljudi mahahu; mreže se sušahu rasprostrte po stijenama; daščare oivičavahu cestu sve do grada smještenoga na uzvisini povrh prostrane nizine koja se naglo uzdizaše u planine. Prijepodneva provodismo učeći. Ustajasmo prije svitanja i slušasmo prvo predavanje uz svjetlost svjetiljke; doručkovasmo suhu hranu dok se sunce uzdizalo iznad planina na istoku; o svemu raspravljasmo na grčkom (običaj koji, bojim se, u zadnje vrijeme izu­ mire) i naglas izgovarasmo ulomke iz Homera koje bijasmo naučili noć prije, razjašnjavasmo ih te naposljetku predstavljasmo kratke deklamacije koje bijasmo pripremili prema Apolodorovim uputama (on već tada bijaše veoma star, ali smiren i iznimno mudar). Poslijepodne su nas odvozili malo izvan grada, do tabora u ko­ jemu su se obučavale legije Julija Cezara. Ondje veći dio ostatka dana sudjelovasmo u njihovim vježbama. Moram ti reći da tada prvi put pomislih da sam se možda prevario glede Oktavijanovih sposobnosti. Kao što znaš, zdravlje mu oduvijek bijaše slabunjavo, premda je njegova krhkost očiglednija od moje, čija je sudbina, dragi Livije, izgledati kao oličenje zdravlja čak i kada sam najbolesniji. Ja sam u to doba slabo sudjelovao u konkretnim vježbama i manevrima, no Oktavijan ih nije izbjegavao te je, kao i njegov ujak, radije - 22 -


provodio vrijeme s centurionima nego s časnicima nominalno viših činova. Sjećam se, jednom prilikom tijekom tobožnje borbe njegov je konj posrnuo i on je žestoko tresnuo na tlo. Agripa i Salvidijen stajahu u blizini i Salvidijen mu odmah pohrli u pomoć, ali Agripa ga uhvati za ruku i ne pusti ga. Nakon nekoliko trenutaka Oktavijan usta, ukočeno se uspravi i zatraži drugoga konja. Kada su mu ga doveli, uzjaha i nastavi jahati cijelo poslijepodne, dovršavajući svoju ulogu u vježbi. Te večeri u šatoru čusmo kako teško diše te po­ zvasmo vojnoga liječnika da ga pregleda. Dva mu rebra bijahu slomljena. Zatražio je od liječnika da mu čvrsto poveže prsni koš i sljedećega je jutra pohodio nastavu s nama, a poslijepodne je jednako aktivno sudjelovao u vježbama. I tako u tim prvim danima i tjednima upoznah Augusta, koji danas vlada rimskim svijetom. Možda ćeš ovo pretvoriti u nekoliko rečenica o toj veličanstvenoj povijesti kojoj sam se imao čast diviti. Ali mnogo toga ne može ući u knjige i taj me gubitak sve više zabrinjava.

III. Pismo: Julije Cezar Gaju Oktavijanu u Apoloniji, iz Rima (44. godine prije Krista) Jutros sam se prisjećao, dragi moj Oktavijane, posljednjega dana zime u Hispaniji, kada si me pronašao u Mundi usred opsade one tvrđave u koju je Gnej Pompej pobjegao sa svojim legijama. Bili smo malodušni i umorni od borbe, bez zaliha hrane opsjedali smo neprijatelja koji se slobodno odmarao i jeo dok smo se pretvarali da ga izgladnjujemo. Bijesan zbog naizgled sigurnoga poraza naredio sam ti da se vratiš u Rim, odakle si prethodno doputovao sasvim spokojno i udobno, kako mi se činilo, i kazao sam ti da se ne mogu zamarati dječakom koji se želi igrati rata i smrti. Zapravo sam bio ljut na sebe, kao što si – siguran sam – već tada znao; jer nisi ništa - 23 -


rekao, nego si mi uputio neizmjerno spokojan pogled. Tada sam se malo smirio i obratio ti se iz srca (kao što ti se obraćam sve otada) i objasnio ti da je cilj pohoda na Hispaniju protiv Pompeja konačno i za svagda razriješiti građanske razdore i sukobe koji su mrcvarili našu republiku, na ovaj ili onaj način, još od moje mladosti; i da se ono što sam mislio da će biti pobjeda sada očituje kao gotovo siguran poraz. “To onda znači”, rekao si, “da se ne borimo za pobjedu, nego za vlastiti život.” I učinilo mi se da mi je s pleća pao golem teret i preplavio me osjećaj kao da sam opet mlad; jer prisjetio sam se da sam isto to rekao sam sebi prije više od trideset godina, kada su me šestorica Sulinih vojnika iznenadila samoga u planini i kada sam ih svladao i došao do njihova zapovjednika, kojega sam potkupio kako bi me živa poveo natrag u Rim. U tome sam trenutku spoznao da bih mogao postati ono što sam postao. Prisjećajući se tih prošlih vremena i gledajući te pred sobom, ugledao sam sebe kao mladića i upio sam u sebe nešto od tvoje mladosti, a tebi dao nešto od svoje zrele dobi. I tako nas je obojicu obuzela ona čudnovata razgaljenost, osjećaj moći suprot svega što bi se moglo zbiti; i naslagali smo trupla palih suboraca i napredovali iza njih kako se neprijateljska koplja ne bi zabijala u naše štitove, i napredovali smo uza zidine i osvojili tvrđavu u Cordobi, tamo u mundskoj nizini. Jutros sam se prisjetio i naše potjere za Gnejom Pompejom po cijeloj Hispaniji, naših punih želudaca i umornih mišića, logorskih vatri po noći i razgovora kakve vojnici vode uoči izvjesne pobjede. Kako li se sva bol, tjeskoba i radost stope pa se čak i ružni mrtvaci doimaju lijepima, a strah od smrti i poraza djeluje poput koraka u igri! Ovdje u Rimu sada čeznem za ljetom, kada ćemo napasti Parte i Germane kako bismo utvrdili posljednje važne granice... Bolje ćeš shvatiti moju nostalgiju za prošlim bitkama i željno iščekivanje - 24 -


budućih kada ti ispričam malo više o jutru koje je potaknulo te uspomene. Jutros je u sedam sati Luđak (a to je Marko Emilije Lepid, kojega sam – bit će ti zabavno čuti – morao nominalno postaviti za ravnoga tebi pod svojim zapovjedništvom) već čekao ispred mojih vrata s pritužbom na Marka Antonija. Izgleda da je jedan od Antonijevih rizničara skupljao porez od onih od kojih je, prema nekome prastarom zakonu koji je Lepid nadugačko i naširoko citirao, trebao skupljati Lepidov rizničar. Zatim je još sat vremena, očigledno misleći da je naklapanje puno aluzija znak finoće, dao naslutiti da je Antonije ambiciozan – ta me primjedba iznenadila u jednakoj mjeri kao da me obavijestio da su vestalske djevice čedne. Zahvalio sam mu, razmijenili smo banalnosti o prirodi odanosti i onda se naposljetku udaljio kako bi (siguran sam) izvijestio Antonija o tome da je u meni zamijetio pretjeranu sumnjičavost čak i prema najbližim prijateljima. U osam sati ušla su tri senatora, jedan za drugim; međusobno su se optuživali da su primili jednako mito; odmah sam shvatio da su sva trojica kriva, da nisu uspjeli pružiti uslugu za koju su bili potplaćeni i da onaj koji ih je potplatio namjerava iznijeti stvar u javnost, što bi nužno dovelo do suđenja pred skupštinom – suđenja koje oni žele izbjeći, jer bi mogli biti osuđeni na prognanstvo ne budu li u dovoljnoj mjeri podmitili porotu i na taj se način osigurali. Procijenio sam da bi uspjeli u nastojanjima da potkupe pravdu, tako da sam utrostručio iznos mita koji su naveli i svakomu pojedinačno dodijelio kaznu u toj visini, a odlučio sam na isti način postupiti i s davateljem mita. Svi su bili zadovoljni i ne strahujem od njih; znam da su potkupljivi, a oni to isto misle za mene... I tako je prošlo prijepodne. Koliko već dugo živimo rimsku laž? Otkako pamtim, jamačno; možda i mnogo godina prije. I iz kojega izvora ta laž crpi energiju te postaje jača od istine? Gledali smo kako se ubija, krade i pljačka u ime Republike i nazivali to nužnom cijenom koju plaćamo za - 25 -


slobodu. Ciceron osuđuje izopačeni rimski moral koji se klanja bogatstvu, a on sam, višestruki milijunaš, putuje sa stotinu robova iz jedne vile u drugu. Konzuli zbore o miru i spokoju, a podižu vojsku kako bi ubili kolegu čija moć prijeti njihovu vlastitu interesu. Senat raspreda o slobodi, a meni nameće moći koje ne želim, ali ih moram prihvatiti i njima se služiti ako želim opstanak Rima. Zar nema odgovora na tu laž? Osvojio sam svijet, ali nigdje nije sigurno; pokazao sam ljudima slobodu, a oni bježe od nje kao da je bolest; prezirem one kojima mogu vjerovati, a najviše volim one koji bi me prvi izdali. I ne znam kamo idemo, premda vodim narod ususret njegovoj sudbini. Takve su, dragi moj nećače, kojega bih rado zvao sinom, dvojbe što tište čovjeka kojega žele učiniti kraljem. Zavidim ti na zimi u Apoloniji; zadovoljan sam izvješćima o tvojemu obrazovanju; drago mi je što se tako dobro slažeš sa časnicima mojih tamošnjih legija. Ali nedostaju mi naši večernji razgovori. Tješim se pomišlju da ćemo ih nastaviti ovoga ljeta u pohodu na istok. Stupat ćemo zemljom, hraniti se njezinim plodovima i ubijati one koje moramo ubiti. To je jedini moguć život za muškarca. A stvari će biti onakve kakve budu.

IV. Kvint Salvidijen Ruf: bilješke za dnevnik, u Apoloniji (ožujak, 44. godine prije Krista) Poslijepodne. Sunce je žarko, vruće; deset do dvanaest časnika i mi stojimo na brdu i promatramo konjičke manevre dolje na polju. Prašina se uzdiže u golemim valovima dok konji galopiraju i okreću se; povici, smijeh, psovke dopiru do nas iz daljine, kroz topot kopita. Svi osim Mecenata došli smo ovamo s polja i sada se odmaramo. Svukao sam oklop i ležim glave položene na njega; Mecenat, u neumrljanoj tunici i uredno počešljane kose, sjedi oslonjen leđima - 26 -


o deblo omanjeg stabla; Agripa stoji pokraj mene, znoj mu se cijedi niz tijelo, noge su mu poput kamenih stupova; Oktavijan je pokraj njega, njegovo vitko tijelo drhti od nedavnog naprezanja – ni ne primijeti se koliko je krhak dok ne stane pokraj nekog poput Agripe – lice mu je blijedo, a kosa rezanci potamnjeli od znoja, zalijepljeni za čelo. Oktavijan se smiješi i pokazuje na nešto ispod nas; Agripa kima. Sve nas obuzima osjećaj dobrobiti; već tjedan dana nije kišilo, zatoplilo je, zadovoljni smo vlastitim vještinama i vještinama vojnika. Pišem ove riječi brzo, jer ne znam hoće li mi se pružiti još koja prilika za pisanje u slobodno vrijeme. Moram sve zapisati. Dolje ispod nas konjanici se odmaraju; njihovi konji tumaraju uokolo; Oktavijan sjeda pokraj mene i zaigrano mi gura glavu s oklopa; smijemo se bez razloga, uživamo u osjećaju trenutka. Agripa nam se osmjehuje i proteže krupne ruke; koža na njegovu prsnom oklopu škripi u tišini. Iza leđa čujemo Mecenatov glas – visok, tanak, pomalo izvještačen, gotovo feminiziran. “Dječaci koji se igraju vojnika”, veli. “Kako neizrecivo dosadno.” Agripa, glasom dubokim, sporim, naglašenim, ozbiljnošću koja mnogo toga prikriva, uzvraća: “Kad bi bilo u tvojoj moći pomaknuti tu tustu stražnjicu s bilo kojeg prikladnog počivališta na koje naiđe, otkrio bi da postoje užici i izvan luksuza kojem težiš.” Oktavijan: “Možda bismo mogli nagovoriti Parte da ga uzmu za generala. To bi nam olakšalo zadatak ovoga ljeta.” Mecenat teško uzdiše, ustaje i prilazi mjestu na kojemu ležimo. Za tako krupnu osobu veoma je laka koraka. Obraća nam se: “Dok ste vi uživali u tom vulgarnom razmetanju, ja sam smišljao pjesmu koja proučava kontemplativan život u odnosu na aktivan. Mudrost ovoga prvog mi je poznata; ludost drugoga dobio sam priliku promatrati.” Oktavijan, ozbiljnim glasom: “Ujak mi je jednom rekao da - 27 -


pjesnike treba čitati, voljeti i iskorištavati – ali im nikada ne treba vjerovati.” “Tvoj je ujak”, uzvraća Mecenat, “mudar čovjek.” Još zadirkivanja. Zatim se utišavamo. Tlo ispod nas gotovo je prazno; konji su odvedeni u štale na rubu polja. Ispod polja, iz smjera grada, konjanik galopira punom brzinom. Besposleno ga promatramo. Došavši do polja ne zaustavlja se, nego ga bjesomučno prelazi naginjući se u sedlu. Zaustim da nešto kažem, ali primjećujem da se Oktavijan ukrutio. Čudan izraz na njegovu licu. Vidimo pjenu kako izlijeće iz konjskih usta. Oktavijan progovara: “Znam toga čovjeka. On je iz kuće moje majke.” Gotovo je stigao do nas; konj usporava; jahač kliže iz sedla, posrće, tetura prema nama držeći nešto u ruci. Nekoliko vojnika oko nas ga je primijetilo; trče prema nama napola izvučenih mačeva, ali vide da je čovjek bespomoćan od iscrpljenosti i da ga pokreće jedino snaga volje. Bacivši nešto prema Oktavijanu, hropće: “Ovo... ovo...” Pismo. Oktavijan ga uzima i nekoliko trenutaka nepomično drži. Glasnik se ruši na tlo te potom sjeda i zabija glavu između koljena. Čujemo jedino njegov isprekidani dah. Gledam konja i odsutno mislim kako je toliko izmožden i sipljiv da će do jutra uginuti. Oktavijan se još ne miče. Svi stoje kao ukopani. Polako odmotava pismo; čita; lice mu je bezizražajno. I dalje šuti. Nakon duge stanke podiže glavu i okreće se prema nama. Lice mu je bijeli mramor. Stavlja pismo u moju ruku; ja ga ne gledam. Izgovara tupim, ravnomjernim glasom: “Moj ujak je mrtav.” Ne možemo pojmiti njegove riječi; glupavo ga promatramo. Ne mijenjajući izraz, ponovno progovara, a glas koji izlazi iz njega hrapav je, glasan i ispunjen nepojmljivom boli, poput rike žrtvovana vola čiji je grkljan prerezan: “Julije Cezar je mrtav.” “Ne”, izusti Agripa. “Ne.” Mecenatovo se lice stegnulo; promatra Oktavijana poput kopca. Ruka mi se trese; nisam sposoban pročitati napisane riječi. - 28 -


Pribirem se. Vlastiti glas zvuči mi nepoznato. Čitam naglas: “Danas, na martovske ide, Julija Cezara ubili su njegovi neprijatelji u Senatu. Nema pojedinosti. Ljudi mahnito trče ulicama. Nitko ne zna što će se sada dogoditi. Možda si u velikoj opasnosti. Ne mogu više pisati. Majka te preklinje da se čuvaš.” Pismo je napisano u velikoj žurbi; umrljano je tintom, a slova su nepravilna oblika. Osvrćem se oko sebe, ne znam što osjećam. Prazninu? Časnici stoje oko nas u krugu; pogledavam jednoga u oči; lice mu se grči, čujem jecaj: tada se sjetim da je to jedna od najvrsnijih Cezarovih legija i da ga veterani doživljavaju kao oca. Nakon dugog vremena Oktavijan se pomiče; prilazi glasniku, koji i dalje sjedi na zemlji, lica obješenog od iscrpljenosti. Oktavijan se spušta na koljena pokraj njega; glas mu je blag. “Znaš li išta što ne piše u ovome pismu?” Glasnik odgovara: “Ne, gospodine” i počinje ustajati, ali Oktavijan mu polaže ruku na rame uz riječi: “Odmori se” te ustaje i obraća se jednomu od časnika. “Pobrini se za ovoga čovjeka, neka ga nahrane, napoje i udobno smjeste.” Potom se okreće nama trojici, okupljenima u blizini. “Razgovarat ćemo poslije. Sada moram raz­ misliti o tome što će ovo značiti.” Pruža ruku prema meni, a ja shvaćam da traži pismo. Predajem mu ga i on se okreće na drugu stranu. Krug časnika rastvara se i propušta ga; udaljava se nizbrdo. Dugo ga promatramo, njegovu krhku, dječačku priliku koja korača napuštenim poljem, polagano, sad u ovome, sad u onome smjeru, kao da pokušava dokučiti kojim putem poći. Poslije. Velika zabrinutost u taboru nakon što se proširio glas o Cezarovoj smrti. Glasine su toliko neobuzdane da se nijednoj ne može vjerovati. Prijepori buknu pa utihnu; tu i tamo šaketanje, no svako se brzo prekida. Pojedini stari profesionalci, koji su život proveli boreći se u raznim legijama, katkad i protiv muškaraca koji su im sada suborci, prezirno mjerkaju cijelu tu strku i bave se svojim - 29 -


poslom. Oktavijan se još nije vratio sa samotne straže na polju. Smrkava se. Noć. Lugdunije, zapovjednik legije, osobno je dao postaviti stražara ispred naših šatora, jer nitko ne zna tko su nam neprijatelji i što bi se moglo dogoditi. Nas smo četvorica zajedno u Oktavijanovu šatoru; neki sjede, neki leže nauznak na slamaricama postavljenim oko svjetiljki što trepere na podu u sredini prostorije. Oktavijan povremeno ustaje i sjeda na preklopni stolčić, podalje od svjetlosti, tako da mu je lice zasjenjeno. Mnogi pristižu iz Apolonije: traže novosti, daju savjete, nude pomoć; Lugdunije nam je stavio svoju legiju na raspolaganje u slučaju da je zatrebamo. Oktavijan je zamolio da nas ne ometaju te sada govori o onima koji su mu se obratili. “Znaju još manje od nas i zanima ih samo njihova vlastita budućnost. Jučer...”, zaustavlja se i promatra nešto u tmini, “...jučer mi se činilo da su mi prijatelji. Sada im ne mogu vjerovati.” Ponovno zastaje, približava nam se i stavlja ruku na moje rame. “O ovome ću razgovarati samo s vama trojicom, koji ste mi istinski prijatelji.” Mecenat progovara; glas mu se produbio i više ne kriješti feminizirano, kao što povremeno namjerno čini: “Ne vjeruj čak ni nama, koji te volimo. Od sada nadalje imaj povjerenja u nas samo kada moraš.” Oktavijan se naglo okreće od nas, leđima prema svjetlu, i nastavlja stisnutoga grla: “Znam. Čak i to znam.” I tako raspravljamo o onome što nam je činiti. Agripa kaže da ne smijemo ništa poduzimati, jer nemamo informacije na osnovi kojih bismo mogli razumno djelovati. Na varljivoj svjetlosti fenjera njegov glas pun ozbiljnosti kao da dopire od starca. “Sigurni smo ovdje, barem neko vrijeme; ova će nam legija biti odana – Lugdunije nam je dao riječ. Ne znamo je li ovo možda opća pobuna, nisu li postrojbe već poslane da nas zarobe, kao što je Sula poslao trupe na Marijeve nasljednike, među kojima je bio - 30 -


i sam Julije Cezar. Možda nećemo biti te sreće kakve je on bio tada. Iza nas su makedonske planine, u koje oni neće zaći da bi zapodjeli borbu protiv ove legije. U svakom slučaju, imat ćemo vremena pri­ miti još novosti, a nijednim potezom nećemo kompromitirati svoj položaj, ni ovako ni onako. Moramo ostati i čekati, jer smo sada ovdje na sigurnom.” Oktavijan, blagim glasom: “Ujak mi je jednom kazao da pretjeran oprez može odvesti u smrt jednako kao i pretjerana naglost.” Iznenada ustajem; obuzela me nekakva neobična snaga; progovaram glasom koji mi se čini tuđ: “Prozivam te Cezarom, jer znam da je on želio da budeš njegov sin.” Oktavijan me gleda; mislim da mu to nije palo na um. “Prerano je za to”, polako uzvraća. “Ali sjetit ću se da me Salvidijen prvi nazvao tim imenom.” Nastavljam: “A ako je htio da budeš njegov sin, htio bi i da postupiš onako kako bi on postupio. Agripa kaže da nam je ovdašnja legija odana; i ostalih pet legija u Makedoniji odazvat će se na Lugdunijev poziv ako ne zatražimo prekasno njihovo savezništvo. Jer ako mi ne znamo što će se dogoditi, oni to još manje znaju. Predlažem da odemo u Rim s legijama koje su nam na raspolaganju i ondje preuzmemo vlast.” Oktavijan: “I onda? Ne znamo što je ta vlast i ne znamo tko će nam se suprotstaviti. Ne znamo čak ni tko ga je ubio.” Ja: “Vlast će postati ono što od nje učinimo. Ne možemo znati tko su oni koji će nam se suprotstaviti. Ali ako se Antonijeve legije združe s našima...” Oktavijan, polako: “Ne znamo čak ni tko ga je ubio. Ne znamo tko su njegovi neprijatelji, pa ne možemo znati ni tko su naši.” Mecenat uzdiše, ustaje, odmahuje glavom. “Razgovaramo o radnjama, o onome što treba učiniti, ali nismo još ni spomenuli cilj kojemu su te radnje usmjerene.” Promatra Oktavijana. “Prijatelju, što želiš postići, koji god način odabrali?” - 31 -


Oktavijan na trenutak ne odgovara. Zatim nas pogledava, svakog ponaosob, prodorno. “Zaklinjem se sada svima vama, i bogovima, da ću se, ako mi sudbina podari život, osvetiti ubojicama svojega ujaka, ma tko oni bili.” Mecenat kima glavom: “Onda nam je prvi cilj osigurati da ti sudbina podari život, kako bi ispunio zakletvu. Moraš ostati živ. U tu svrhu moramo djelovati oprezno, ali moramo djelovati.” Koračajući prostorijom obraća nam se kao da smo školska djeca. “Naš prijatelj Agripa predlaže da ostanemo ovdje na sigurnome dok ne saznamo kojim putem trebamo krenuti. Ali ostati ovdje znači ostati u neznanju. Novosti će stići iz Rima, ali bit će to glasine ispremetane s činjenicama, činjenice pomućene koristoljubljem, sve dok koristoljublje i gloženje ne postanu izvor svega što znamo.” Okreće se meni. “Naš prenagli prijatelj Salvidijen savjetuje da napadnemo odmah, iskorištavajući zbrku u kojoj se svijet trenutačno možda nalazi. Trčeći u mraku protiv bojažljiva protivnika možda ćeš dobiti utrku, ali jednako je vjerojatno da ćeš se strovaliti niz liticu koju nisi primijetio ili stići do ciljne linije koju nisi tražio. Ne... Cijeli Rim zacijelo zna da je Oktavijan primio vijest o ujakovoj smrti. Treba se vratiti tiho, u pratnji prijatelja, ožalošćen – ali bez vojnika, koje bi možda objeručke dočekali i prijatelji i neprijatelji. Nijedna vojska neće napasti četvoricu mladića i nekoliko slugu, koji se vraćaju oplakivati rođaka; i nijedna se sila neće okupiti oko njih te na taj način upozoriti neprijatelja i očvrsnuti mu volju. A ako i dođe do pokušaja ubojstva, četvorica trče brže od cijele legije.” Svatko je iznio svoje mišljenje; Oktavijan šuti; pada mi na um kako je čudno to što ćemo se sada pokoriti njegovoj odluci, što prije nismo činili. Je li to u njemu naslućujemo moć koju prije nismo prepoznavali? Ili je to pitanje trenutka? Ili nama samima nešto ne­ dostaje? Poslije ću razmisliti o tome. Oktavijan naposljetku progovara: “Učinit ćemo kako kaže Mecenat. Većinu ćemo stvari ostaviti ovdje, kao da se namjeravamo - 32 -


vratiti, a sutra ćemo brže-bolje poći u Italiju. Ali ne u Brundizij – tamo je smještena legija za koju ne znamo kome je naklonjena.” “Otranto”, predlaže Agripa. “Ionako je bliže.” Oktavijan kima. “A sada je na vama da donesete odluku. Tko se vrati sa mnom, veže svoju sudbinu za moju. Ne postoji drugi način i neće biti povratka. I ne mogu vam obećati ništa osim svoje vlastite sudbine.” Mecenat zijeva; ponovno je onaj stari. “Doplovili smo ovamo s tobom na onoj smrdljivoj kočarici; ako smo to mogli izdržati, možemo sve.” Oktavijan se smiješi, pomalo tugaljivo. “Bijaše davno”, kaže, “taj dan.” Više ne govorimo, osim što želimo jedan drugome laku noć. Sâm sam u šatoru; petrolejka pljucka po stolu za kojim pišem ove riječi, a kroz vrata šatora nazirem na istoku, iznad planina, prvu bljedunjavu svjetlost praskozorja. Nisam mogao spavati. U ovoj ranojutarnjoj tišini jučerašnja mi se zbivanja doimaju dalekim i nestvarnim. Znam da se tijek mojega života – života svih nas – promijenio. Kako se ostali osjećaju? Znaju li? Znaju li da pred nama leži cesta na čijem je kraju ili smrt ili uzvišenost? Te mi se dvije riječi vrte po glavi, stalno u krug, sve dok mi se ne učini da su jedno.

- 33 -


- 34 -


John Williams (1922.–1994.) rođen je i odrastao u sjeveroistočnom Teksasu. Premda nadaren za pisanje i glumu, nakon prve godine studija morao se ispisati s fakulteta zbog loših ocjena. Tijekom rata nevoljko se pridružio zračnim oružanim snagama i u vojsci je uspio napisati prvu verziju svojega prvog romana. Vrativši se kući pronašao je malu nakladničku kuću koja mu je objavila roman te se upisao na Sveučilište u Denveru, gdje je diplomirao i magistrirao, a 1954. godine na istom je sveučilištu počeo predavati pisanje. Sve do umirovljenja 1985. radio je kao profesor na Sveučilištu u Denveru. Tijekom toga razdoblja bio je aktivan i kao gostujući predavač i pisac te objavio dvije zbirke poezije i tri romana: Butcher’s Crossing, Stoner i August, za koji je dobio književnu nagradu National Book Award. Daniel Mendelsohn rođen je 1960., a studirao je klasične jezike i književnost na Sveučilištu u Virginiji i Princetonu, gdje je i dokto­ rirao. Redovito objavljuje eseje i prikaze u časopisima The New York Review of Books, The New Yorker i The New York Times Book Review. Objavio je više knjiga, među ostalima The Lost: A Search for Six of Six Million, memoare The Elusive Embrace i zbirku eseja Waiting for the Barbarians: Essays from the Classics to Pop Culture u izdanju New York Review of Books. Predaje na Bard Collegeu.

- 369 -


- 370 -


Patricija Horvat rođena je 1970. u Osijeku. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevođenjem. Od 1998. godine živi u Splitu, a otkako je 2004. godine rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. godine članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dosad je prevela više od trideset književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Aktivna je i kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja.

- 371 -


- 372 -


SadrĹžaj

Autorova napomena

7

Prolog 9 Prva knjiga 13 Druga knjiga 161 Treća knjiga 305 Epilog 347 Tek jadni stvor koji jest Pogovor Daniela Mendelsohna

353

O autorima

369

O prevoditeljici

371

- 373 -


Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Grafička urednica Maja Glušić Godina izdanja 2017., listopad Tisak Og grafika, Jastrebarsko ISBN 978-953-266-901-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 374 -


- 375 -


Roman kojim je John Williams, autor kultnog Stonera, osvojio najznačajniju američku književnu nagradu National Book Award priča je o životu utemeljitelja Rimskoga Carstva Gaja Oktavijana, povijesti znanog kao August. Ravan klasicima Ja, Klaudije Roberta Gravesa i Hadrijanovim memoarima Marguerite Your­ cenar, Williamsov August nije samo iznimno mudar i dramatičan portret čovjeka koji od boležljiva mladića postaje tridesettrogodišnji gospodar svijeta, ili ostar­ jeli vladar koji se zbog Rima odriče onoga što mu je najmilije – on je i zadivljujuća freska u kojoj Williams oživljava jedan od najuzbudljivijih djelića svjetske povijesti: razdoblje od smrti Julija Cezara do posljed­ njih Augustovih dana, sa svim njegovim ratovima i razdorima, najistaknutijim protagonistima, držav­ nicima, umjetnicima i ratnicima. Služeći se epistolarnom formom, u kojoj se svi glasovi – veličanstveno – na kraju sklapaju oko glavnoga lika, August je konačna pobjeda pisca koji je napokon pre­ poznat kao velikan američke književnosti.

149,00 kn

- 376 www.fraktura.hr

Profile for Fraktura

August  

Roman kojim je John Williams, autor kultnog Stonera, osvojio najznačajniju američku književnu nagradu National Book Award priča je o životu...

August  

Roman kojim je John Williams, autor kultnog Stonera, osvojio najznačajniju američku književnu nagradu National Book Award priča je o životu...

Profile for fraktura
Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded