Page 1


TAMMARA WEBBER

TAKO JE LAKO VOLJETI

Naslov izvornika Easy

Znanje, 2014.

2 Marta


Prvo poglavlje te večeri nikada nisam primjećivala Lucasa. Kao da ne postoji. A onda P rije je najednom bio posvuda. Zabava koju sam upravo ostavila za sobom bila je u punom jeku. Vrludajući između parkiranih automobila na prepunom parkiralištu iza kuće studentskog bratstva mog bivšeg dečka, tipkala sam poruku cimerici. Noć je bila divna i topla, tipično južnjačko bablje ljeto. Kroz otvorene prozore treštala je glazba koju bi povremeno prekinuli naleti smijeha, pijani uzvici i gosti koji su iz svega glasa naručivali još koju žesticu.

Večeras sam ja trebala voziti, bila sam odgovorna za to da Erin u jednom komadu dopremim do naše sobe na drugoj strani kampusa. Bez obzira na to što više ne bih mogla podnijeti ni sekundu te glupe zabave. Napisala sam joj da me nazove ili mi pošalje poruku kad poželi ići kući. No nakon što sam pola večeri provela promatrajući pijani ples nje i njezinog dečka Chaza, nakon čega su se njih dvoje primili za ruke i, lelujajući od tekile, stepenicama se uspeli u spavaću sobu, zaključila sam da me najvjerojatnije neće nazvati do sljedećeg jutra. Nasmijala sam se zamišljajući njezino posramljeno lice dok se s terase približava mom autu. Stisnula sam »pošalji« i počela prekopavati torbu u potrazi za ključevima. Mjesec je bio potpuno zaklonjen oblacima, a osvijetljeni prozori kuće predaleko da bi obasjali stražnji dio parkirališta. Morala sam ih napipati. Opsovala sam kad me u prst ubola tehnička olovka. Od mješavine boli i bijesa udarila sam cipelom o pločnik. Bila sam sigurna da sam raskrvarila prst. Napipala sam ključeve i stavila ozlijeđeni prst u usta. Gorkast okus potvrdio je da sam probila kožu. »Još i to«, promrmljala sam otključavajući vrata. U sljedećih nekoliko sekundi bila sam suviše zatečena da bih shvatila što se događa. Prije nekoliko trenutaka otvarala sam vrata svog kamioneta, a sada sam već potrbuške ležala priljubljena uz sjedalo, nepomična i bez daha. Pokušala sam se osloboditi, ali moja snaga nije bila dorasla težini koja me pritiskala. »Super ti je taj kostim, Jackie. Pravi mali vražićak.« Glas je bio prigušen, ali poznat. Ne zovi me tako, pomislila sam, ali tu je misao ubrzo zamijenila panika kad sam osjetila kako mi njegova ruka ionako kratku suknju povlači uz bedro. 3 Marta


Desna ruka bila mi je nepomična, zarobljena između sjedala i trupa. Podbočila sam se o lijevu ruku i očajnički se pokušavala uspraviti odgurujući se od sjedala. Ruka koja je netom gladila moje golo bedro naglo poleti i uhvati me oko zgloba. Snažnim trzajem moj mi napadač povuče ruku unatrag, pritisne je uz leđa i slobodnom mi šakom grubo obuhvati zglobove. Vrisnula sam. Njegova druga ruka čvrsto mi je pritiskala gornji dio leđa. Nisam se mogla pomaknuti. »Buck, miči se s mene! Pusti me!« Glas mi je podrhtavao, ali pokušavala sam zvučati što odlučnije. Dah mu je mirisao na pivo, znoj na nešto jače. Preplavio me val mučnine. Slobodnu ruku položio mi je na lijevo bedro i prebacio težinu na desnu stranu mog tijela. Noge su mi još uvijek slobodno visjele iz auta. Pokušala sam privući koljeno i odgurnuti ga, ali on se samo nasmije mojim bespomoćnim pokušajima da se oslobodim i gurne mi ruku među raširene noge. Vrisnula sam, pokušala skupiti noge. Prekasno. Stenjala sam i otimala se pokušavajući ga zbaciti sa sebe. Kad sam shvatila da je jači od mene, počela sam moliti. »Buck, stani molim te. Pijan si. Sutra će ti biti žao. O Bože!« Provukao mi je koljeno između nogu. Na bokovima sam osjetila hladan zrak. Čula sam kako otkopčava patent i počela jecati. »Ne, ne, ne, ne...« Njegova me težina tako čvrsto pritisnula uz sjedalo da nisam mogla ni vrisnuti. Čuo se tek prigušen plač i moljakanje. I dalje sam se beskorisno opirala. Nisam mogla vjerovati da me ovaj tip koji mi, dok sam izlazila s Kennedyjem, niti jednom nije ukazao manjak poštovanja napao u mom vlastitom autu na parkiralištu iza kuće bratstva. Svukao mi je gaćice do koljena. Uslijed njegova pokušaja da ih skine i mojeg bespomoćnog otimanja, nježna tkanina popusti i raspori se. »Čuj, Jackie, oduvijek sam znao da imaš slatko dupe, ali ovo...« Gurnuo mi je ruku među noge i težina je malo popustila. Dovoljno da dođem do zraka i iz sveg glasa zavrištim. Ispustio mi je zglob, udario me po potiljku i zario mi glavu u sjedalo tako da više ništa nisam mogla prozboriti. Jedva sam disala. Iako mi je lijeva ruka sada bila slobodna, u ovom položaju bila mi je potpuno beskorisna. Pokušala sam se odgurnuti od poda automobila, ali moji bolni, napregnuti mišići nisu htjeli slušati. Počela sam ridati, slina i suze natapali su površinu automobilskog sjedala. »Nemoj, molim te nemoj, o Bože, stani, stani...« Mrzila sam slabašan prizvuk svog bespomoćnog glasa.

4 Marta


U tom trenu pritisak Buckova tijela popusti. Predomislio se, ili je možda samo htio promijeniti položaj. Nisam čekala da saznam točan odgovor. Izvrnuvši se i privukavši noge k sebi, čula sam kako mi potpetice paraju kožna sjedala dok sam se u strahu povlačila na drugi kraj kamioneta i bjesomučno napipavala kvaku. Krv mi je odzvanjala u ušima dok se moje tijelo pripremalo na borbu ili bijeg. Zatim sam na trenutak zastala i shvatila da Buck više nije u autu. Najprije mi nije bilo jasno zašto stoji tamo kraj vrata, leđima okrenut prema meni. A onda je dvaput naglo zamahnuo glavom unatrag. Ljutito je lamatao rukama, ali ništa nije pogodio. Nisam mogla razabrati s kim se bori sve dok nije posrnuo i udario o haubu kamioneta. Ne skinuvši pogled s Bucka, muškarac kojeg sam razabrala u mraku zada mu još dva snažna udarca u glavu. Buckova glava poskoči ustranu. Kružili su jedan oko drugoga, a Buck je samo bespomoćno mlatarao rukama po zraku dok mu je iz nosa tekla krv. Sve dok se u jednom trenutku ne odluči sagnuti i poput bika glavom nasrnuti na neprijatelja, no ovaj se ležerno obrani udarcem u donju čeljust. Čim je Buck uspio pridići glavu, dočeka ga još jedan udarac u sljepoočnicu koji je tako odjeknuo da bi promatrača od ovog prizora sigurno prošli trnci. Buck opet posrne i, odgurnuvši se od haube, drugi put pojuri na neznanca. Kao da je cijela borba bila namještena, nepoznati muškarac primi Bucka za ramena, silovito ga povuče prema naprijed i snažno ga udari koljenom u bradu. Buck padne na zemlju stenjući i previjajući se. Stranac ga je još uvijek promatrao stisnutih šaka, ruku lagano savinutih u laktovima, spreman na još koji udarac ako bude potrebno. Nije bilo potrebno. Buck je umalo bio u nesvijesti. Sjedila sam sklupčana kraj vrata kamioneta, dišući isprekidano od šoka koji je postupno počeo ustupati mjesto panici. Mora da sam tiho zajecala jer neznanac naglo podigne pogled. Oči nam se susretnu. Jednom nogom odgurnuo je Bucka i zavirio u unutrašnjost automobila. »Jesi li okej?« Glas mu je bio dubok i veseo. Htjela sam reći »da«, htjela sam kimnuti. Ali nisam mogla. Nisam bila okej. »Nazvat ću policiju. Treba li ti hitna pomoć?« Zamislila sam kako se na zabavi pojavljuje policija, goste koji će se raštrkati po ulicama. Erin i Chaz nisu bili jedini prijatelji koje sam ostavila tamo gore. Polovica ih još nije bila punoljetna, ali je zato većina bila pijana. Ako dođe racija, ja ću biti kriva. Ispast ću izdajica. Odmahnula sam glavom. »Nemoj zvati«, rekla sam hrapavim glasom. »Da ne zovem hitnu?« 5 Marta


Pročistila sam grlo i odmahnula glavom. »Nemoj zvati nikoga. Nemoj zvati policiju.« Neznanac zine od čuda i zabezeknuto me pogleda. »Jesam li nešto krivo shvatio ili te ovaj tip upravo pokušao silovati?« Trznula sam se čim je izgovorio tu riječ. »A ti mi sad kažeš da ne zovem policiju?« Zašutio je, odmahnuo glavom i zabrinuto me pogledao. »Ili vas možda ipak nisam trebao ometati?« Zagrcnula sam se, na oči su mi navrle suze. »Ne, samo hoću doma.« Buck zastenje i okrene se na leđa. »Jeeeebem ti«, reče ne otvorivši oči od kojih je jedno ionako bilo suviše natečeno. Moj spasitelj ga pogleda stisnuvši zube od gađenja. Zatim zakrene vrat u jednu stranu i počne kružiti ramenima da se protegne. »Dobro. Ja ću te odvesti.« Odmahnula sam glavom. Jedva sam preživjela jedan napad. Neću valjda neposredno nakon toga pustiti stranca u auto. »Mogu i sama«, odgovorila sam promuklo. Pogledom sam potražila torbicu, bila je zapela na kontrolnoj ploči kraj vozačkog mjesta. Sadržaj je bio rasut po podu. Neznanac pogledom pročešlja nered, sagne se i iz hrpe mojih osobnih sitnica izvuče ključeve auta. »Mislim da ovo tražiš?« Držao je ključeve u ispruženoj ruci, a ja sam shvatila da mu se još uvijek nisam nimalo približila. Navlažila sam usnice i drugi put te večeri osjetila krv. Privukavši se u snop slabog svjetla što ga je bacala rasvjeta automobila, oprezno sam povlačila suknju preko bedara. Preplavio me val mučnine, kao da sam tek u tom trenutku postala potpuno svjesna što se umalo dogodilo. Pružila sam drhtavu ruku da preuzmem ključeve. Neznanac se namršti, čvršće ih stisne i naglo spusti ruku. »Ne mogu ti dopustiti da voziš.« Ako je bilo suditi po izrazu njegova lica, mora da sam izgledala užasno. Netremice sam zurila u njega dok mi je ispružena ruka još uvijek podrhtavala. »Što? Zašto ne?« Odmah je izrecitirao tri suvisla razloga. »Treseš se, to je vjerojatno posljedica napada. Još uvijek nemam pojma jesi li ozlijeđena. A vjerojatno si i pila.« »Nisam«, odbrusila sam. »Ja sam trebala voziti.«

6 Marta


Neznanac podigne jednu obrvu i pogleda naokolo. »A koga si točno trebala voziti? Da je netko bio s tobom, vjerojatno ti se ništa ne bi dogodilo. Umjesto toga ti si se lijepo odlučila šetati po mračnom parkiralištu, sama, bez imalo opreza. Stvarno odgovorno ponašanje.« Odjednom sam osjetila nalet bijesa. Bila sam bijesna na Kennedyja jer mi je prije dva tjedna slomio srce, jer sad nije bio sa mnom da me otprati do auta. Bijesna na Erin jer me nagovarala da dođem na ovu glupu zabavu i još bjesnija na sebe jer sam pristala. Bijesna na gotovo onesviještenog ljigavca koji je još uvijek slinio i krvario po pločniku nekoliko metara dalje. A ponajviše na neznanca koji mi je zaplijenio ključeve i stajao nedaleko od mene optužujući me za bezglavost i nemar. »Aha, sad sam ja kriva za to što me on napao?« grlo mi je bilo suho, ali progutala sam knedlu, potisnula bol. »Ja sam kriva što ne mogu u miru odšetati od kuće do auta, a da me jedan od vas ne pokuša silovati?« Izgovorila sam tu riječ da vidi da je ne izbjegavam. »Jedan od vas? Mene ćeš strpati u isti koš s tim smećem?« pokazao je na Bucka ne skinuvši pogled s mene. »Ja i on nemamo ništa zajedničko.« Tek sam tada primijetila tanku srebrnu liniju na lijevoj strani njegove donje usnice. Super. Stajala sam sama na parkiralištu s uvrijeđenim, ispirsanim neznancem koji je još držao ključeve mog auta. Više nisam mogla izdržati. Željela sam i dalje ostati staložena, ali oteo mi se jecaj. »Hoćeš li mi, molim te, vratiti ključeve?« Ispružila sam ruku pokušavajući umanjiti drhtanje. Progutao je knedlu, pogledao me, a ja sam gledala ravno u njegove bistre oči. U mraku im nisam mogla razabrati boju, samo sam opazila snažan kontrast između svijetlih očiju i tamne kose. Glas mu je najednom postao mekši, manje odrješit. »Živiš na kampusu? Daj da te odvezem kući. Kasnije se lako mogu vratiti po svoj auto.« Više se nisam imala snage boriti. Kimnula sam i pomaknula torbicu da mu ne smeta. Pomogao mi je skupiti sjajilo za usne, novčanik, tampone, gumice za kosu, olovke i kemijske što su rasute ležale po podu. Zadnje što smo pronašli bio je paketić kondoma. Pročistio je grlo i pružio mi ih. »To nije moje«, rekla sam trznuvši. Namrštio se. »Jesi li sigurna?« Stisnula sam zube osjećajući kako mi iz nutrine ponovno navire bijes. »Sto posto.«

7 Marta


Neznanac pogleda Bucka. »Idiot, vjerojatno je htio...«, pogledao me u oči, a onda se opet okrene Bucku s izrazom gađenja, »prikriti dokaze...« Nisam mogla razmišljati o tome. Stranac gurne paketić u prednji džep traperica. »Mislim da ću ih baciti. Vratiti mu ih sigurno neću.« Još uvijek se mrštio. Zatim mi dobaci još jedan pogled, popne se na sjedalo i upali motor. »Sigurno ne želiš da zovem policiju?« Sa stražnjih vrata kuće odzvanjao je smijeh. Kimnula sam. U okviru središnjeg prozora razabrala sam Kennedyja kako pleše s nekom curom u čipkastoj, bijeloj haljini dubokog izreza s krilima i aureolom. Super. Baš super. Za vrijeme borbe s Buckom izgubila sam rajf s rogovima koji mi je Erin stavila na glavu dok sam ja sjedila na krevetu i kukala da ne želim ići na neku glupu maskeradu. Bez tog rajfa bila sam samo djevojka u oskudnoj crvenoj haljinici sa šljokicama koju inače ni u ludilu ne bih obukla. »Sigurna sam.« Snop svjetla pao je na Buckovo tijelo dok smo napuštali parkiralište. Prekrio je oči rukom i pokušao se uspraviti. Čak i iz te udaljenosti jasno sam mogla razabrati njegov razbijen nos, masnicu na oku i natečenu usnicu. Možda ipak bolje da ne vozim, pomislila sam. Vjerojatno bih ga pregazila. Dala sam neznancu adresu i ostatak puta provela zureći kroz prozor. Nisam mogla prozboriti ni riječ dok smo u mraku vijugali po kampusu. Poput osobe u luđačkoj košulji, čvrsto sam se obgrlila rukama pokušavajući prikriti trnce koji bi mi prolazili tijelom svakih nekoliko minuta. Nisam htjela da ih primijeti, ali nisam ih mogla zaustaviti. Parkiralište studentskog doma bilo je gotovo puno. Sva mjesta pokraj vrata već su bila zauzeta. Uvukao se u prvo slobodno mjesto na drugom kraju parkirališta, iskočio iz auta i dočekao me s druge strane dok sam ja polako klizila sa suvozačkog mjesta svog vlastitog kamioneta. Pritisnuvši sigurnosni gumb zaključao je vozilo. Balansirajući na rubu živčanog sloma, uzela sam ključeve i krenula za njim prema ulazu. »Tvoja iskaznica?« podsjetio me kad smo stigli do vrata. Ruke su mi podrhtavale dok sam otkapčala poklopac torbice i vadila iskaznicu. Kad ju je primio u ruke, primijetila sam tragove krvi na njegovim šakama i uzviknula. »Pa ti krvariš!« Ležerno je pogledao ruku, odmahnuo glavom i odgovorio. »Ma ne, to je većinom njegova krv.« Stisnuo je zube i okrenuo se da provuče iskaznicu kroz 8 Marta


senzor. Pitala sam se namjerava li ući za mnom. Bila sam sigurna da neću još dugo izdržati. Otvorio je vrata, vratio mi iskaznicu. U osvijetljenom predvorju mogla sam mu bolje promotriti oči – bile su bistre sivo-plave boje ispod lagano spuštenih obrva. »Jesi li sigurna da si okej?« upitao me drugi put, a ja sam osjetila kako mi brada podrhtava. Spustila sam glavu, strpala iskaznicu u torbicu i kimnula. »Da«, lagala sam. Uzdahnuo je kao da mi ne vjeruje i prošao rukom kroz kosu. »Da nazovem nekoga?« Odmahnula sam glavom. Samo sam se željela dokopati svoje sobe gdje ću uzburkanim osjećajima napokon moći dati oduška. »Hvala, ali ne.« Provukla sam se kraj njega pazeći da ne okrznem ni jedan djelić njegova tijela i krenula prema stepenicama. »Jackie?« rekao je nježno još uvijek stojeći na vratima. Okrenula sam se držeći se za rukohvat. Pogledi su nam se sreli. »Nisi ti kriva.« Snažno sam se ugrizla za usnicu, kimnula i pojurila uz stepenice dok su mi potpetice odzvanjale na betonu. Na drugom katu naglo sam zastala i pogledala prema vratima. Nestao je. Nisam znala kako se zove, nisam se mogla sjetiti jesam li ga ikad prije vidjela, a kamoli upoznala. Takve neobično bistre oči sigurno bih upamtila. Nisam imala pojma tko je on... a on očito zna kako se zovem. Ne ime koje je mogao pročitati na iskaznici, Jacqueline, već moj nadimak, Jackie, kako su me prijatelji zvali otkad me Kennedy preimenovao u trećem razredu srednje škole.

Prije dva tjedna »Hajde, dođi gore. Možeš i prespavati. Erin će cijeli vikend biti kod Chaza...«, rekla sam veselim, cvrkutavim glasom. »Nema mu cimera. Tako da sam i ja sama...« Kennedy i ja za mjesec dana trebali smo proslaviti treću godišnjicu. Nije bilo potrebe za lažnom čednošću. Erin nas je u posljednje vrijeme počela zvati starim bračnim parom. Na što bih ja obično odgovorila: »Samo si ljubomorna.« A ona bi mi nešto odbrusila. 9 Marta


»Da, svratit ću nakratko«, odgovorio je masirajući vrat dok je tražio prazno mjesto na parkiralištu. Izraz lica bio mu je nepronicljiv. U prsima mi se pojavio tračak sumnje. Nešto me stisnulo u grlu. »Jesi li dobro?« Masiranje vrata bilo je jasan znak da je pod stresom. Dobacio mi je kratak pogled. »Da, zašto?« Skrenuo je u prvo slobodno mjesto, uguravši svoj BMW između dva kamioneta. Inače nikad nije parkirao na ovako uskim mjestima. Ježio se svaki put kad bi mu vrata okrznula bok drugog automobila. Nešto se čudno događa. Znala sam da ga brinu nadolazeći kolokviji, osobito algebra. Osim toga, njegovi su cimeri sljedeći dan imali u planu neki tulum što je, tjedan dana prije ispita, bila čista glupost. Provukla sam iskaznicu. Ušli smo u stražnje stubište kojeg me inače uvijek bilo strah kad bih njime morala proći sama. Kennedy je hodao iza mene pa je jedino što sam vidjela bio mračan hodnik i zidovi oblijepljeni žvakaćim gumama. Miris u stubištu bio je ustajao, gotovo kiselkast. Potegnula sam korak pa smo napokon izbili u drugi hodnik. Dobacivši mu pogled preko ramena dok sam otključavala vrata, primijetila sam krasan crtež penisa koji je netko našvrljao na ploču gdje smo si Erin, ja i ostale cimerice obično ostavljale poruke. Ljudi u studentskom domu nisu ni približno onoliko zreli koliko to obično žele prikazati fakultetski prospekti. Ponekad mi se činilo da živim s hrpom dvanaestogodišnje dječurlije. »Mogao bi sutra javiti da si bolestan«, predložila sam položivši ruku na njegovu. »Ostani ovdje sa mnom. Skrivat ćemo se, učiti za ispite, naručivati hranu i uživati u... drugim slobodnim aktivnostima.« Uputila sam mu vragolast smiješak. No Kennedy je samo zurio u svoje cipele. Srce mi je počelo brže kucati, oblio me val topline. Nešto definitivno nije uredu. Htjela sam da napokon prizna što ga muči, o čemu god se radilo, jer su se u mojoj glavi već počele rađati zastrašujuće ideje. Prošlo je toliko vremena otkada smo se zadnji puta posvađali ili imali ozbiljnijih problema da sam bila potpuno skamenjena. Ušao je u sobu i sjeo na stolac, ne na krevet. Prišla sam mu bliže tako da su nam se koljena dodirivala. Željela sam da mi kaže da je samo loše volje ili da je zabrinut zbog ispita. Srce mi je snažno lupalo. Položila sam mu ruku na rame. »Kennedy?« »Jackie, moramo razgovarati.«

10 Marta


Otkucaji srca sve glasnije su mi odzvanjali u ušima. Povukla sam dlan s njegova ramena, sklopila ruke i sjela na krevet metar dalje od njega. Usta su mi bila tako suha da nisam mogla gutati, a kamoli govoriti. Neko smo vrijeme – koje je meni trajalo čitavu vječnost – sjedili u tišini. Vidjela sam da izbjegava moj pogled. Napokon je podigao glavu. Izgledao je tako tužno. O Bože. Obožeobožeobožeobože. »U zadnje sam vrijeme upao u neke... neprilike... s drugim curama.« Gledala sam ga u čudu. Bilo mi je drago da sjedim inače bi me sigurno izdale noge pa bih se još našla na podu. »Kako to misliš?« upitala sam uzrujanim, promuklim glasom. »Kako to misliš >neprilike< i >druge cure<?« Uzdahnuo je. »Nije ono što misliš, barem ne još. Mislim nisam još ništa poduzeo«, rekao je, ponovno uzdahnuo i pogledao ustranu. »Ali mislim da želim.« Koji se vrag ovdje događa? »Ne razumijem.« Moj je mozak panično pokušavao naći najbolji izlaz iz ove situacije, ali svako iole moguće rješenje bilo je potpuno neprihvatljivo. Ustao je i dvaput prešao sobu prije nego što se opet smjestio na rubu stolca. Nagnuo se prema naprijed oslonivši se laktovima na koljena i sklopio ruke. »Znaš koliko mi je važno da jednoga dana budem uspješan pravnik ili političar?« Kimnula sam, još uvijek nijema od šoka, i svojski se trudila pratiti ga. »Znaš cure iz sestrinskog kluba studenata?« Kimnula sam prisjećajući se sumnji koje su me mučile kad se uselio s dečkima iz bratstva. Očito se ipak nisam dovoljno brinula. »E pa ima jedna cura, zapravo ima ih nekoliko, koje me... znaš.« Pokušala sam zadržati miran glas. »Kennedy, ovo nema smisla. Ne misliš mi valjda reći da se nešto dogodilo? Ili da želiš nešto poduzeti?« Pogledao me u oči tako da ne bude zabune. »Želim.« Mogao me i udariti u trbuh. Moj mozak jednostavno nije želio prihvatiti ono što je čuo. Fizički napad bi možda bolje razumio. »Želiš? Kako to misliš želiš? Iskočio je iz stolca, brzim korakom prešao nekoliko metara do vrata i natrag. »A što misliš? Isuse, zar ti stvarno moram nacrtati? Nemoj me tjerati da to izgovorim.«

11 Marta


Zabezeknuto sam otvorila usta. »A zašto ne? Zašto to ne možeš izgovoriti, ako već sanjariš o tome, ha? Zašto? I kakve to, molim te, ima veze s tvojom karijerom?« »Baš sam ti htio objasniti. Dakle, svi znamo da je seksualni skandal najgora stvar koja se nekom poznatom političaru ili stranačkom kandidatu može dogoditi.« Pogledi su nam se susreli. Prepoznala sam izraz koji bi mu lice obično poprimilo u žaru rasprave. »I ja sam samo čovjek, Jackie, a ako sad potisnem potrebu da se iživim ili kako god to želiš zvati, onda će mi kasnije sigurno biti još gore. Ako se tada upustim u takvo što, upropastit ću si karijeru«, reče i bespomoćno raširi ruke. »Nemam drugog izbora nego da tim potrebama udovoljim sada kada još nemam izgrađen ugled.« Rekla sam si: Ovo se ne događa. Moja trogodišnja veza se ne raspada tako da bi moj dečko mogao voditi razuzdan život i ševiti se s drugim studenticama. Pokušala sam se sabrati i duboko udahnuti, ali nisam mogla. U sobi nije bilo kisika. Pa sam samo nastavila ljutito buljiti u njega. Stisnuo je zube. »Okej, čini se da moja ideja da ti nježno objasnim situaciju baš i nije uspjela.« »Tebi je ovo nježno objašnjenje? Prekidaš sa mnom da bi se navlačio s drugim curama. Bez grižnje savjesti. Ozbiljno?« »Najozbiljnije.« Moja posljednja misao prije nego što sam nasumice dohvatila knjigu iz ekonomije i bacila je na njega bila je: Zar mi u ovakvom trenutku ne može reći ništa bolje od hrpe glupih klišeja?

12 Marta


Drugo poglavlje me glas ljutite Erin. »Jacqueline Wallace, odmah ustani iz tog P robudio kreveta! Umjesto da se tu izležavaš, trebala bi skupljati ECTS bodove! Zamisli kako bi ti reagirala kad bih ja nekom frajeru dopustila da uništi moj akademski ugled. Ne bih te se mogla riješiti!«

Nevoljko sam zastenjala pod pokrivačem prije nego što sam se usudila proviriti i pogledati je. »Ma kakav akademski ugled?« Podbočila je ruke o bokove i umotana u ručnik stajala preda mnom. Mora da je upravo izašla iz tuša. »Ha, ha, jako smiješno! Diži se!« Ponizno sam šmrcnula, ali i dalje nisam namjeravala ustati. »Imam dobre ocjene iz drugih predmeta. Na jednom ispitu baš i mogu pasti.« Erin od čuda razjapi usta. »Dobro, znaš li ti uopće što govoriš?« Znala sam, i to jako dobro. Moj vlastiti kukavičluk bio mi je jednako odbojan kao i Erin. Možda čak i više. Ali pomisao da bih tri puta tjedno po sat vremena na predavanjima morala sjediti kraj Kennedyja bila mi je nepodnošljiva. Nisam mogla biti sigurna kakva mu je očijukanja i afere donio novi status slobodnog muškarca. Ali što god se u međuvremenu događalo u njegovom životu, ja u tome sasvim sigurno nisam htjela sudjelovati. Bilo je dovoljno teško zamišljati detalje. Da ga barem nisam nagovarala da ovaj semestar ode sa mnom na jedno predavanje. Kad smo najesen upisivali kolegije, pitao me zašto želim slušati ekonomiju – za nekoga tko studira glazbenu umjetnost, to zaista nije najpotrebniji predmet. Pitala sam se je li već tada osjećao da se bližimo kraju. A možda je odluka pala još ranije. »Ne mogu.« »Možeš, i hoćeš«, bijesno uzvrati Erin i strgne pokrivač. »Izvoli ustati i odvuci se pod taj tuš. Ja žurim na francuski. Ako zakasnim, Monsieur Bidot će me nemilosrdno izrešetati passé compose. Jedva da znam engleski perfekt. Nema šanse da ću u rano jutro briljirati u francuskoj gramatici.« Pojavila sam se ispred predavaonice točno u devet sati. Znala sam da će Kennedy, koji je uvijek bio točan, već biti ondje. Predavaonica je bila velika. Redovi klupa ležali su na kosini koja se spuštala prema katedri. Ulazeći na 13 Marta


stražnja vrata, odmah sam ga opazila u sredini šestog reda. Mjesto s njegove desne strane bilo je prazno. Moje mjesto. Tijekom drugog tjedna predavanja dr. Heller odredio je raspored sjedenja koji je kasnije koristio kako bi pratio redovitost i aktivnost na predavanjima. Morat ću porazgovarati s njim nakon sata. Pa neću valjda i dalje sjediti kraj Kennedyja. Prošla sam pogledom po učionici. Opazila sam dva prazna mjesta u stražnjim redovima. Jedno od njih nalazilo se između nekog studenta koji je, glave oslonjene na ruku, napola spavao i djevojke koja je polako ispijala kavu i bez prestanka brbljala sa svojom prijateljicom. Drugo slobodno mjesto nalazilo se u posljednjem redu kraj dečka koji je nehajno crtao po margini knjige. Baš u tom trenu profesor Heller uđe kroz jedna od sporednih vrata, na što umjetnik lijeno podigne glavu i ja shvatim da se radi o mom spasitelju koji me one večeri dopratio kući. Da sam mogla, okrenula bih se i pobjegla. Ponovno me preplavio onaj isti osjećaj. Osjećaj bespomoćnosti i straha. I poniženosti. Cijelu tu noć provela sam plačući sklupčana na krevetu i bila beskrajno zahvalna kad mi je Erin poslala poruku da će prespavati kod Chaza. Nisam joj rekla što mi je Buck pokušao učiniti. Znala sam da bi se osjećala krivom jer me nagovarala da odem na tu glupu zabavu i jer me nakon toga polovicu večeri ostavila samu. Osim toga i sama sam htjela zaboraviti što se dogodilo. »Ako su svi sjeli na svoja mjesta, mislim da možemo početi«, profesorov glas prenuo me iz misli – bila sam jedina studentica koja je još stajala. Jurnula sam prema slobodnom mjestu između brbljave djevojke i usnulog ljepotana. Nehajno me odmjerila i nastavila prepričavati pustolovine prošlog vikenda – koliko je bila pijana, s kim i gdje. Uspavani student otvori oči taman dovoljno da me primijeti kad sam skliznula u sklopivu stolicu između njih. Nije se ni pomaknuo. »Je li slobodno?« šapnula sam. Pospanac umorno kimne i odgovori: »Prije je tu sjedila jedna cura. Ali pala je, ili odustala, što već.« Izvadila sam bilježnicu iz torbe. Laknulo mi je. Pokušavala sam ignorirati Kennedyja, ali raspored stolaca bio je takav da je to bilo gotovo nemoguće. Lijepo oblikovana tamnoplava kosa i uredno zakopčana, savršeno opeglana košulja privukla bi mi pogled svaki put kad bi se pomaknuo. Znala sam kako mu zelena boja odjeće naglašava duboke zelene oči. Poznavala sam ga od prvog razreda srednje škole. Gledala sam ga kako se od dječaka koji je svaki 14 Marta


dan nosio zgužvane hlače i tenisice pretvara u muškarca koji bi svakodnevno slao košulje na peglanje, čije su cipele uvijek bile ulaštene, muškarca koji je u svakom trenutku izgledao kao da je upravo sišao s modne piste. Nerijetko se znalo dogoditi da ga neka profesorica odmjeri kad bi prolazio kraj nje, prije nego što odvrati pogled od njegovog savršenog, nedostupnog tijela. U trećem razredu zajedno smo slušali engleski. Od prvog je dana bio usredotočen na mene. Osmjehnuo mi se svaki put prije nego što bi se udobno smjestio u stolcu, pozivao me da učim s njim i njegovim prijateljima, ispitivao me što radim za vikend i uvijek se nekako uspio ugurati u moj raspored. Nikad me nitko nije tako samouvjereno zavodio. Budući da je bio predsjednik razreda, svi su ga poznavali. Oduvijek se trudio da ga svi upoznaju, da se svima svidi. Trenirao je atletiku pa je školskoj bejzbol momčadi bio igrač od neprocjenjive vrijednosti. Kao učenik, uvijek je bio među deset najboljih. Na satovima retorike prednjačio je uvjerljivim argumentima i nepobjedivom logikom. Bio je strpljiv i pažljiv dečko, nikad me nije silio ni na što prije nego što bih bila spremna. Nikad nije zaboravio moj rođendan ili našu godišnjicu. Nikad nisam morala sumnjati u njega. Čim smo službeno prohodali, dao mi je novo ime. »Ti si moja Jackie«, rekao je pozivajući se na ženu Johna Kennedyja, njegovog imenjaka i osobnog idola. Svi su odmah prihvatili moj novi nadimak. Uključujući i mene. Nije bio u rodu s Kennedyjevima. Ali roditelji su mu očito bili neobično ambiciozni i politički nastrojeni. A čak se ni u tome nikad nisu uspjeli složiti. Tako mu se sestra zvala Reagan, a brat Carter. Prošle su tri godine otkad su me ljudi prestali zvati Jacqueline, a sada sam se svim snagama pokušavala izboriti za taj izgubljeni dio svoje osobnosti. Moje pravo ime dakako nije bilo jedina stvar koje sam se odrekla zbog njega, čak ni najvažnija. Ali bilo je jedna od rijetkih stvari koje sam mogla tražiti natrag. Nakon što dva tjedna nisam bila na predavanju, a ravno pedeset minuta posljednjeg sata provela pokušavajući ne gledati u Kennedyjevom smjeru, mozak mi je bio spor i odsutan. Kad je predavanje završilo, shvatila sam da nisam uspjela zapamtiti gotovo ništa. Krenula sam za dr. Hellerom prema njegovom uredu smišljajući različite izgovore i načine da ga nagovorim da mi da priliku da nadoknadim propušteno. Do tog trenutka uopće mi nije bilo stalo što bih mogla pasti. Ali sada, kada se ta mogućnost pretvorila u vrlo vjerojatan ishod situacije, bila sam prestravljena. Još nikad nisam pala na ispitu. Što ću reći roditeljima i svom studentskom savjetniku? Ova će mi jedinica ostati na popisu ocjena do kraja života. 15 Marta


»U redu, gospođice Wallace«, reče dr. Heller vadeći knjigu i hrpu neurednih bilježaka iz izlizane torbe. Počeo je hodati gore-dolje po kabinetu kao da nisam ondje. »Što imate reći u svoju obranu?« Pročistila sam grlo. »U svoju obranu?« Profesor Heller uputi mi umoran pogled ispod naočala. »Propustili ste puna dva tjedna predavanja, uključujući prvi kolokvij, kao i današnje predavanje. Pretpostavljam da ste mi došli objasniti zašto unatoč tome ne biste trebali pasti makro-ekonomiju. S nestrpljenjem iščekujem vaše objašnjenje«, reče i uzdahne odlažući knjigu na policu. »Uvijek mislim da sam ih već sva čuo, ali tu i tamo se znam iznenaditi. Dakle, izvolite. Imam i drugog posla, a pretpostavljam da imate i vi.« Progutala sam knedlu. »Danas sam bila na predavanju, samo nisam sjedila na uobičajenom mjestu.« Profesor kimne. »To ću vam još i povjerovati, ipak ste mi prišli na kraju predavanja. To je dakle jedan sat više, ali bojim se da vam to neće baš pretjerano utjecati na ocjenu. Ipak ste propustili šest cjelina i ostvarili nula bodova na prvom ispitu.« O, Bože. Kao da su moji osjećaji napokon probili unutarnju branu, na usta su mi počele navirati nespretno sročene isprike. »Dečko je prekinuo sa mnom, a i on ide na vaša predavanja. Nisam ga mogla ni pogledati, a kamoli sjediti kraj njega... O Bože, propustila sam kolokvij. Past ću. A nikad dosad nisam pala ni na jednom ispitu.« Kao da se već nisam dovoljno osramotila, na oči su mi počele navirati suze. Ugrizla sam se za usnicu da ne počnem ridati i buljila u stol. Nisam mogla podići pogled i suočiti se s prezirom na profesorovu licu. Čula sam duboki uzdah i preda mnom se odjednom stvori papirnata maramica. »Ovo je vaš sretan dan, gospođice Wallace.« Podigla sam maramicu i oprezno ga pogledala brišući mokre obraze. »Imam kćer koja je samo malo mlađa od vas. Nedavno je prošla gadan prekid. I tako se moja pametna kći, koja je uvijek imala sve petice, najednom pretvorila u emocionalno rasulo. Dva tjedna provela je plačući, spavajući i još malo plačući. A onda je napokon došla k sebi i zaključila da niti jedan dečko nije vrijedan njene budućnosti. Zbog toga ću vam dati još jednu šansu. Ali samo jednu. Ako je ne iskoristite, na kraju semestra dobit ćete ocjenu koju ste zaslužili. Jesmo li se razumjeli?« Kimnula sam, a niz obraze su mi opet potekle suze.

16 Marta


»Onda dobro«, profesor se nelagodno promeškolji i doda mi još jednu maramicu. »Zaboga, osvijestite se. Niti jedan dečko nije vrijedan tolikih suza. Tako sam rekao i svojoj kćeri. Vjerujte mi, ja sam bio jedan od njih«, reče i nešto nažvrlja na komadić papira. »Dat ću vam e-mail adresu Landona Maxfielda. On je moj demonstrator. Ako već niste upoznati s njegovim dodatnim satovima, predlažem vam da se što prije uključite. Mislim da će vam trebati i individualna poduka. Prije dvije godine gospodin Maxfield pokazao se kao izvrstan student na jednom od mojih predavanja, od tada drži dodatne satove. On će vam objasniti detalje o projektu koji morate napisati ako želite ispraviti ocjenu iz prvog kolokvija.« Zahvalila sam mu. Pobjegao mi je još jedan jecaj. Mislila sam da će profesor uskoro pocrvenjeti od nelagode. »Da, da, u redu je, u redu je«, reče i izvuče raspored sjedenja. »Samo mi pokažite gdje ćete od sada sjediti tako da mogu voditi evidenciju o vašoj prisutnosti na nastavi.« Pokazala sam mu svoje novo mjesto. Dr. Heller upiše moje ime u okvir. Sve će biti u redu. Samo se moram javiti tom Landonu i napisati neki seminar. To ne bi smjelo biti tako teško.

Red za kavu u Starbucksu bio je dug nekoliko kilometara, ali padala je kiša pa mi se nije dalo trčati do indijskog restorana preko puta po popodnevnu dozu kofeina prije predavanja. Osim toga, Kennedy je vjerojatno već tamo. Odlazili smo onamo gotovo svaki dan poslije ručka. Namjerno je izbjegavao korporacijske divove poput Starbucksa, iako je kava ondje bila bolja. »Nema šanse da stignem do drugog kraja kampusa ako nastavimo čekati u ovom redu«, nervozno je prigovarala Erin naginjući se da vidi koliko je ljudi ispred nas. »Devetero ljudi! Devetero! A još petero čeka narudžbe! Tko su svi ti ljudi?« Dečko ispred nas uputi joj ljutit pogled preko ramena. Erin složi facu, a ja sam se morala suzdržati da ne prasnem u smijeh. »Ovisnici o kofeinu poput nas?« zaključila sam. »Ah«, uzdahne Erin, a onda me naglo zgrabi za ruku. »Skoro sam zaboravila, jesi čula što se Bucku dogodilo u subotu navečer?« Čim je spomenula to ime, želudac mi se naglo stisne. Večer koju sam najviše na svijetu željela zaboraviti neprestano me opsjedala.

17 Marta


»Napali su ga na parkiralištu iza kuće bratstva. Neki su mu tipovi pokušali ukrasti novčanik. Valjda beskućnici, tako je rekao. Eto što ti se dogodi kada živiš na kampusu usred velikog grada. Na kraju mu ti idioti nisu ništa uzeli, ali na licu je zaradio nekoliko gadnih masnica«, reče Erin i nagne se prema meni. »Zapravo mi je tako još slađi, grrrr, ako znaš što hoću reći.« Stajala sam zbunjeno i bez riječi slušala hineći zanimanje za Buckovo objašnjenje njegova natečena lica. Nisam ga pokušala poreći, nisam htjela reći istinu. »Ah, k vragu, morat ću ispiti Rockstar da ne zaspem na političkim znanostima. Ne smijem zakasniti. Imamo provjeru. Ajde, vidimo se poslije posla!« Nakon brzinskog zagrljaja moja je prijateljica netragom nestala. Polako sam se primicala početku reda dok su mi se u mislima po tisućiti put vrtjeli događaji od prošle subote. Nisam mogla poreći da se još uvijek osjećam poniženom i ranjivom. Oduvijek sam znala da su dečki fizički jači od cura. Kennedy me nebrojeno puta podigao u naručje. Jednom me čak prebacio preko ramena i odnio uz stepenice dok sam ja visjela naopačke, opirala se i vrištala od smijeha. S lakoćom bi otvarao staklenke koje ja nisam mogla otvoriti, premještao namještaj koji ja nisam mogla pomaknuti s mjesta. Njegova je prirodna snaga bila očita kad god bi stajao preda mnom, a ja pod prstima osjećala njegove čvrste bicepse. Prije dva tjedna slomio mi je srce, nikad se nisam osjećala tako prazno, tako osamljeno. Ali nikad nije fizički nasrnuo na mene. Ne, za takvo je što sposoban samo Buck. Buck, glavni frajer na kampusu za kojim su inače trčale sve cure. Prije toga nikada nije pokazivao ni najmanju naznaku da bi mi mogao nauditi, nisam znala da me uopće doživljava, osim kao Kennedyjevu djevojku. Naravno, uvijek sam mogla okriviti alkohol, ali znala sam da to nije istina. Alkohol samo pomiče granice i nikoga neče učiniti kriminalcem ako već ne posjeduje nasilne sklonosti. »Sljedeći.« Prenula sam se iz misli i pogledala preko šanka, spremna da izrecitiram svoju uobičajenu narudžbu. Tek sam tada primijetila da za šankom stoji isti onaj mladić koji me spasio prošle subote. Onaj kraj kojeg nisam htjela sjesti na predavanju iz ekonomije. Otvorila sam usta da nešto kažem, ali ništa nije izlazilo. Kao i ovog jutra, u glavi su mi počela navirati sjećanja na tu strašnu večer. Lice mi se zažarilo, sjetila sam se položaja u kojem me našao, scene 18 Marta


kojoj je sigurno posvjedočio. Sigurno me još uvijek smatra glupom i neopreznom. Ali ipak je na kraju priznao da nisam kriva. I oslovio me imenom. Imenom koje zapravo već šesnaest dana i nije bilo moje. U tom trenu poželjela sam da me ne prepozna. Uzalud. Pogledala sam mu u oči i po njegovom prodornom pogledu shvatila da se sjeća svakog detalja. Svake sramotne sitnice. Lice mi je gorjelo. »Želiš naručiti?« Na njegovo sam se pitanje nakratko uspjela pribrati. Lice mu je bilo mirno, ali na leđima sam već osjećala poglede nestrpljivih mušterija koje su stajale iza mene. »Veliki caffe Americano, molim«, promucala sam tako tiho i nezgrapno da sam se bojala da će me zamoliti da ponovim narudžbu. Ali on je samo načrčkao narudžbu na šalicu. Primijetila sam da mu je desna šaka umotana u nekoliko slojeva sterilne gaze. Predao je šalicu konobaru, ponovio narudžbu. Pružila sam mu karticu. »Jesi dobro?« upita me potpuno ležernim tonom koji je ipak bio pun skrivenog značenja. Provukao je karticu i vratio mi je zajedno s računom. Na lijevoj šaci imao je samo ogrebotine. Dok sam uzimala račun, njegovi su prsti okrznuli moje. Brzo sam povukla ruku. »Hvala.« Zjenice mu se naglo prošire, ali ništa nije rekao. »Ja bih srednji karamel macchiato bez vrhnja«, poviče neka nestrpljiva djevojka preko mog ramena. Nije me dodirnula, ali mi se dovoljno približila da mi postane neugodno. Moj spasitelj pogleda prema njoj, čeljust mu se lagano stisne od gotovo neprimjetne, ali meni jasno uočljive iritacije. Označio je šalicu, kratko odbrusio cijenu i još jednom pogledao prema meni dok sam odlazila. Ne znam je li mi kasnije dobacio još koji pogled. Stajala sam na drugom kraju šanka čekajući kavu, a potom odjurila bez uobičajene doze mlijeka i tri paketića šećera. Budući da je ekonomija uvodni predmet za koji nije potrebno gotovo nikakvo predznanje, na predavanje je dolazilo zaista mnogo studenata – sigurno dvjestotinjak. U tolikoj masi ljudi ne bi trebalo biti teško šest tjedana izbjegavati dva dečka. Ili?

19 Marta


Treće poglavlje

Č

im sam se vratila u sobu, savjesno sam se javila demonstratoru iz ekonomije i krenula rješavati zadaću iz povijesti umjetnosti. Sastavljajući esej o neoklasicističkom kiparu i njegovom utjecaju na tadašnji stil, promrmljala sam zahvalu svojoj neurotičnoj osobnosti što me nije zakinula ni u jednom predmetu osim ekonomije. Erin je bila na poslu pa sam te večeri napokon mogla učiti u miru. U našoj minijaturnoj sobi inače bismo si neprestano odvlačile pažnju. Prošli sam tjedan primjerice, dok sam pokušavala štrebati za test iz algebre, bila prisiljena prečuti sljedeći razgovor: »Ali, tatice, te mi cipele trebaju za posao!« tumačila je Erin svom ocu na mobitel. »Sam si rekao da se moram naučiti raditi dok sam još na fakultetu, a inače uvijek govoriš da se čovjek po odijelu poznaje. Pa eto, ja sam se samo odlučila pouzdati u tvoj savjet.« Pogledala je prema meni, a ja sam zakolutala očima. Moja cimerica radila je kao hostesa u otmjenom restoranu u jednoj od dobrostojećih gradskih četvrti i tu je okolnost često koristila kao izgovor da previše potroši na odjeću. Cipele od tristo dolara za posao na kojem zarađuje devet dolara po satu? Jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh. Ali njen bi otac na kraju uvijek popustio, osobito kad bi ga od milja zvala »tatice«. Od Landona Maxfielda nisam očekivala brz odgovor. Apsolvent koji je još k tome demonstrator dr. Hellera sigurno ima mnogo posla. Bila sam sigurna da neće biti oduševljen suradnjom sa studenticom na drugoj godini koja o gradivu ne zna gotovo ništa jer je preskočila dva tjedna predavanja, a nikad nije dolazila na njegove dodatne satove. Željela sam mu dokazati da ću se potruditi i ubrzo mu se skinuti s leđa. Petnaest minuta nakon što sam mu poslala e-mail, moj se ulazni spremnik oglasio. Odgovorio je istim formalnim tonom koji sam odabrala nakon što sam se neko vrijeme dvoumila trebam li ga osloviti imenom ili prezimenom te se na kraju odlučila za Gospodine Maxfield. Poštovana gospođice Wallace, dr. Heller me upoznao s Vašom potrebom da nadoknadite propušteno gradivo iz makroekonomije, kao i s istraživanjem koje trebate provesti da 20 Marta


biste popravili ocjenu iz prvog kolokvija. Budući da je profesor odobrio ovu proceduru, nema potrebe da mi se opravdavate. Radim kao demonstrator, što znači da mi pomaganje studentima koji iz bilo kojeg razloga nisu u stanju pratiti gradivo spada u opis posla. Možemo se naći na kampusu, po mogućnosti u fakultetskoj knjižnici, kako bismo porazgovarali o projektu. Projekt je prilično kompleksan i od Vas će zahtijevati dosta dodatnog rada. Dr. Heller mi je napomenuo da biste većinu posla trebali obaviti samostalno. Naravno, uvijek Vam stojim na raspolaganju oko općih pitanja. Vježbe držim ponedjeljkom, srijedom i četvrtkom od 13:00 do 14:00 h, ali one su uglavnom usredotočene na aktualno gradivo. Pretpostavljam da će Vam biti potrebna dodatna pomoć kako biste svladali cjeline koje ste propustili tijekom protekla dva tjedna. Svakako mi javite koji Vam termini odgovaraju za individualnu poduku pa ćemo se nastojati uskladiti. Lijep pozdrav, LM Od bijesa sam zaškripala zubima. Iako je bio savršeno ljubazan, ton maila djelovao je užasno podcjenjivački... Sve do potpisa na kraju: LM. Nisam znala pokušava li biti ljubazan, ležeran ili se samo ismijava mom pokušaju da zvučim kao zrela, odrasla studentica. U e-mailu sam usputno spomenula prekid nadajući se da me neće ispitivati o detaljima. Sada mi se činilo ne samo da ga ne zanimaju detalji, već da me podcjenjuje jer sam dopustila da mi raskid veze utječe na akademski uspjeh. Ponovno sam pročitala mail i još se više naljutila. On dakle misli da sam ja preglupa da sama savladam gradivo. Gospodine Maxwell, ne mogu dolaziti na vaše vježbe jer ponedjeljkom i srijedom imam povijest umjetnosti od 13:00 do 14:30, a četvrtkom popodne držim satove u školi. Živim na kampusu i obično sam slobodna kasno popodne ponedjeljkom i srijedom te većinu dana navečer. Kao i vikendom kad ne držim satove. Počela sam čitati lekcije o bruto domaćem proizvodu, inflaciji i indeksu potrošačkih cijena, a pozabavila sam se i pitanjima na kraju devete lekcije.

21 Marta


Ako se želite naći da mi prenesete detalje o projektu, sigurna sam da ću redovno gradivo uspjeti nadoknaditi sama. Jacqueline Pritisnula sam »pošalji« i oko dvadeset sekundi bila ponosna na sebe. Deveto poglavlje jedva da sam pogledala i još mi je uvijek više ličilo na nerazumljive črčkarije u koje je netko tu i tamo iz zabave ubacio simbol dolara nego na logičan slijed tablica ponude i potražnje. Što se tiče bruto domaćeg dohotka i indeksa potrošačkih cijena, otprilike sam znala što ti pojmovi znače... recimo. O Bože! Upravo sam oholo odbacila mentora kojeg mi je dodijelio profesor – profesor koji mi je dao drugu šansu iako nije morao. Kad mi se ulazni spremnik opet oglasio, progutala sam knedlu prije nego što sam se usudila pročitati odgovor. Jacqueline, ako bi gradivo radije nadoknadila sama, to je naravno tvoja odluka. Pokupit ću materijale za projekt pa se možemo naći recimo u srijedu iza 14:00? LM PS. Što podučavaš? Odgovor nije djelovao nimalo ljutito. Bio je pristojan, čak drag. Ali moje su emocije u posljednje vrijeme bile toliko uzburkane da ništa nisam bila u stanju realno procijeniti. Landone, držim privatnu glazbenu poduku učenicima srednjih i viših razreda osnovne škole. Violončelo. I upravo sam se sjetila da sam u srijedu obećala prijevoz dvojici učenika s njihovim instrumentima. (Imam kamionet kako bih mogla prevoziti vlastito violončelo pa me stalno zasipaju zahtjevima za prijevoz glomaznih instrumenata, namještaja, madraca...)

22 Marta


Jesi li slobodan koji dan navečer? Ili u subotu? JW Svirala sam violončelo otkad mi je bilo deset godina. U četvrtom razredu jedan od dvojice basista doživio je malu nezgodu na nogometnom igralištu drugi vikend nakon početka škole i slomio ključnu kost. Naša učiteljica gospođa Peabody uputila je pogled prema mnoštvu violinista i molila nekog da ga zamijeni. »Bilo tko?« molila je piskutavim glasom. Kad se nitko nije javio, podigla sam ruku. Iako je instrument sezao tek do polovice originalne veličine, još mi je uvijek bio prevelik. Morala sam stajati na stolčiću da bih mogla svirati, što je ostaloj djeci u orkestru bilo beskrajno smiješno. No nisu me samo u školi ismijavali. »Draga, nije li violončelo malo neobičan izbor za djevojčicu?« upitala me mama. Još je uvijek pomalo negodovala jer sam odbila svirati klavir – njen najdraži instrument – i odabrala violinu pa joj je moja nova preferencija sigurno još manje sjela. »Da, nije uobičajeno«, rekla sam i odlučno je pogledala, a ona je samo zakolutala očima. Nikad nije u potpunosti prihvatila instrument koji sam ja zavoljela zbog načina na koji njegova duboka melodija čini bazu cijelog orkestra. Voljela sam nevjericu na licima drugih natjecatelja koji bi u početku uvijek smatrali da nisam dovoljno dobra jer sam žena – a ja bih im svaki put dokazala da sam bolja od njih. Kad sam navršila petnaest godina i izrasla na svojih 165 cm, mogla sam svirati instrument čija je visina iznosila tri četvrtine pune visine, i to bez stalka, iako bi mi skoro bio potreban. Posljednjih godinu dana držala sam privatnu poduku lokalnim učenicima. Svi su bili dječaci i svi bi me u početku promatrali podcjenjivački, dok me nisu čuli kako sviram. Jacqueline, Violončelo? Baš zanimljivo. Ovaj sam tjedan zauzet navečer, a i većinu vikenda. Ne želim da gubiš vrijeme na ovo. Poslat ću ti podatke o projektu kasnije večeras pa se možemo čuti preko maila dok ne uskladimo rasporede. Može tako? LM

23 Marta


P.S. sjetit ću te se kad se budem selio ili premještao namještaj. Landone, Da, hvala, to bi bilo super. (Ovo se odnosi isključivo na podatke o projektu, a ne na tvoju odluku da besramno iskorištavaš moj kamionet. Isti si kao i moji prijatelji. Nitko mi nikad nije dao ni novčića, samo tu i tamo plate pivo.) JW Jacqueline, Poslat ću ti projekt kad dođem kući pa možemo porazgovarati o njemu. Razmjena dobara ti je primitivna primjena ekonomskih principa, znaš? (Jesi li uopće dovoljno stara za pivo?) LM Landone, Nije mi bilo na kraj pameti podcijeniti principe prethistorijske ekonomije. A i prijatelji koji mi bar plate pivo vjerojatno su bolji od onih koji ne plate ništa. (Mislim da ti titula demonstratora makroekonomije ne daje za pravo da me ispituješ o godinama.) JW Jacqueline, Touche. Morat ću ti vjerovati na riječ pa valjda neću završiti u zatvoru zbog prodaje alkoholnih pića maloljetnim osobama. Imaš pravo – siromašni studenti bez prijevoznih sredstava poput mene trebali bi poštivati provjerene metode pregovora oko prijevoznih usluga. LM Osmjehnula sam se njegovom duhovitom i iskrenom priznanju da nema auto. No odmah sam se uozbiljila kad sam se sjetila koliku je važnost Kennedy pripisivao svom vozilu. Kakav kontrast! Prije nego što smo maturirali roditelji su njegov dvije godine stari Mustang poklonili šesnaestogodišnjem bratu koji je 24 Marta


vikend prije toga uspio razbiti svoj Jeep. Kennedy je zauzvrat kao preuranjeni poklon za uspješan svršetak srednje škole dobio glanc novi BMW – ulašteni, crni automobil sa svim mogućim dodacima, uključujući kožna sjedala i ozvučenje koje se čulo iz susjedne ulice. K vragu! Moram prestati sve što mi se događa povezivati s Kennedyjem. Tada sam shvatila da još uvijek nisam prevladala taj način razmišljanja. Tokom proteklih godina potpuno smo se navikli jedno na drugo. On se svoje navike odrekao kad me ostavio, ali ja se još uvijek nisam odrekla svoje. Još uvijek sam ga vezala uz svoju sadašnjost, svoju budućnost. A istina je bila da Kennedy sada pripada jedino mojoj prošlosti i da se, koliko god to boljelo, moram početi suočavati s time.

Čim smo počeli studirati, Kennedy se učlanio u studentsko bratstvo kojem je ranije pripadao i njegov otac. Iako se moj dečko oduvijek pokušavao uklopiti u svako društvo, meni do toga nije bilo osobito stalo. Činilo se da mu ne smeta kad sam ga obavijestila da se ne planiram odmah učlanjivati ni u kakve studentske udruge. Dok god podržavam njegovu diplomatsku potrebu za širokim krugom poznanika. Jednom mi je čak rekao da mu se sviđa što sam njegova VNC djevojka. »VNC? Što je to?« upitala sam. »To znači da si vraški neovisna cura«, odgovorio je kroz smijeh. Kad je prije tri tjedna išetao iz moje sobe, nisam znala da će za sobom povesti i svoj pomno održavan klub prijatelja. Tako sam osim veze s Kennedyjem izgubila i pozive na grčke tulume 1, iako bi me Chaz i Erin ponekad poveli sa sobom jer sam po definiciji bila jedna od dvije stvari koje je poželjno ponijeti na svaki tulum: cure i alkohol. I tako sam od neovisne cure postala rekvizit za dobru zabavu. Baš krasno. Sretati skupine bivših prijatelja bilo je i više nego neugodno. Odmah ispred knjižnice dečki iz studentskog bratstva svakog su jutra prodavali kavu, sok i peciva kako bi skupili novac za tečaj uspješnog poslovanja. Naoružane prijenosnim roštiljima, cure iz kluba Delta Delta Delta kampirale su u šatorima na sunčanom travnjaku kako bi iskazale solidarnost s beskućnicima. 1 Takozvani »grčki tulumi« ovdje nisu vezani uz grčku nacionalnost, već uz grčka imena američkih studentskih udruga. Imena većine muških i ženskih udruga (fraternities/sororities) sastoje se naime od kombinacije starogrčkih slova (poput kasnije spomenute ženske udruge Delta Delta Delta – ΔΔΔ (op. prev.). 25 Marta


(Napomenula sam Erin da većina beskućnika najvjerojatnije ne posjeduje Coleman prijenosni roštilj, kao ni šminkersku opremu za kampiranje, ali ona je samo otpuhnula i rekla: »Da, već sam ih upozorila na to. Ali nitko me nije poslušao.«) Čim bih napustila svoju sobu, u kojem god smjeru krenula, neprestano bih sretala ljude s kojima sam prije samo nekoliko dana imala prijateljski, nekompliciran odnos. Sada bi odvraćali pogled svaki put kad bih prošla kraj njih, iako bi se oni pristojniji još uvijek na brzinu osmjehnuli i mahnuli prije nego što bi se nastavili pretvarati da sam ih zatekla usred nekog sudbonosnog razgovora. Rijetki bi još uvijek promrmljali »Bok, Jackie!«. Nisam im imala prilike reći da se više ne koristim tim imenom. Erin me najprije uvjeravala da si sve to umišljam, ali nakon dva tjedna nevoljko se složila sa mnom. »Ljudi misle da se moraju opredijeliti kad im prijatelji prekinu vezu. To je u ljudskoj prirodi«, objasnila je. Mora da je citirala novostečeno znanje sa satova psihologije. »Ali ipak su kukavice.« Cijenila sam Erininu odluku da se zbog mene odrekne svog distanciranog psihološkog pristupa. Nije me začudilo što je većina odabrala Kennedyja. On je ipak bio jedan od njih. Otvoren, razgovorljiv, šarmantan, budući svjetski vođa. Ja sam bila samo njegova tiha, draga, ali pomalo čudna djevojka... Nakon što smo prekinuli, svima sam postala samo ne-Grkinja s druge godine. Svima osim Erin. Prošli utorak sreli smo glavni par na kampusu – Katie je bila predsjednica Erininog kluba studentica, a DJ potpredsjednik Kennedyjevog studentskog bratstva. »Bok, Erin, super izgledaš«, oslovila ju je Katie kao da ja nisam ondje. DJ kimne i nasmiješi se Erin. Dobacio mi je kratak pogled, ali mojoj pojavi nije pridavao više pažnje nego njegova djevojka. »Hvala«, odgovori Erin. »Idioti«, promrmlja čim su nam okrenuli leđa i primi me pod ruku. Kad sam se prije godinu dana uselila u svoju sobu, bila sam preneražena što živim s cimericom koja je za mene predstavljala utjelovljenje površne šminkerice. Erin je već rezervirala krevet kraj prozora. Iznad kreveta objesila je dvije ogromne, blistave kugle plavo-zlatnih trakica i između njih svoje ime izrezano od ukrasnog papira i urešeno zlatnim šljokicama. Oko svjetlucavog natpisa visjele su slike cheerleaderica i kršnih nogometaša sa svakojakih utakmica i događanja.

26 Marta


Dok sam buljila u ovaj blještav prizor na svjetlijoj strani naše male sobe, najednom kroz vrata uskoči sama Erin. »Bok! Ti si sigurno Jacqueline. Ja sam Erin!« Diplomatski sam prešutjela odgovor koji mi se automatski stvorio u glavi i koji se otprilike svodio na »Ma nemoj«. »Nije te bilo pa sam si odabrala krevet. Nadam se da ti ne smeta. Skoro sam gotova s raspakiravanjem, mogu ti pomoći.« Nosila je majicu s logom sveučilišta, boja koje je gotovo u potpunosti odgovarala njezinoj crvenoj podignutoj kosi. Podigla je moju najtežu torbu i bacila je na krevet. »Stavila sam ploču na ulazna vrata da si možemo ostavljati poruke. Inače se ne povodim za maminim idejama, ali ova je djelovala prilično razumno. Što ti misliš?« Još uvijek netremice zureći u nju promrmljala sam: »Aha.« Otvorila je moju torbu i počela prekopavati po stvarima koje sam ponijela od kuće. Mora da je ovo neka greška. Ispunila sam dugi upitnik o tome kakvu cimericu želim, a ova djevojka nije imala baš ni jednu od osobina koje sam nabrojala. Ustvari sam opisala sebe: tiha, marljiva djevojka koja odlazi spavati u pristojno vrijeme. Koja neće tulumariti i u sobu nam dovlačiti horde dečki i hektolitre piva. »Možeš me zvati Jackie«, rekla sam joj. »Jackie, baš slatko. Iako moram priznati da mi se više sviđa Jacqueline. Tako otmjeno ime. Sretna si što možeš birati. Ja sam čini se cijeli život osuđena na Erin. Sreća da mi se sviđa, je li? Okej, Jackie, a gdje da objesimo ovaj poster...? Tko je to uopće?« Pogledala sam poster u njenim rukama i vidjela da se radi o slici jedne od mojih najdražih pjevačica koja je također svirala violončelo. »Esperanza Spalding.« »Nikad nisam čula za nju. Ali zgodna je«, odgovori Erin, uhvati pregršt pribadača, popne se na moj krevet i položi poster uza zid. »Može ovdje?« U tih petnaest mjeseci Erin i ja smo zaista daleko dogurale.

27 Marta


Četvrto poglavlje

K

ada sam u srijedu ujutro minutu prije početka predavanja iz ekonomije dotrčala do predavaonice, posljednja stvar koju sam očekivala bio je Kennedy koji je naslonjen na zid učionice razmjenjivao brojeve s nekom curom iz kluba Zeta. Hihotala se, okinula svoju sliku i dodala mu mobitel. Moj je bivši dečko učinio isto dobacivši joj zavodnički osmjeh. Mene više nikad neće tako gledati, pomislila sam. Nisam ni primijetila da sam neko vrijeme stajala potpuno ukipljeno dok se netko od mojih kolega koji su također žurili na predavanje nije zaletio u mene i srušio mi ruksak s ramena. »Oprosti«, promrmljao je tonom koji bi se prije dao protumačiti kao Miči se nego Oprosti što sam te udario. Sagnula sam se da podignem ruksak nadajući se da me Kennedy i njegova obožavateljica nisu vidjeli kad me preduhitri neka ruka i naglo podigne moje stvari s poda. Uspravila sam se i pogledala ravno u bistre, sivo-plave oči. »Džentlmeni još postoje, znaš.« Glas mu je bio baš onakav kakav mi je ostao u sjećanju od prošle subote i ponedjeljka kad smo se sreli na Starbucksovom šanku – dubok i miran. »Je li?« Pomogao mi je da ponovno natovarim ruksak na rame. »Da, tip je obična budala.« Pokazao je na dečka koji se zaletio u mene, ali mogla bih se kladiti da mu je pogled istodobno odlutao prema mom bivšem koji je upravo ulazio u predavaonicu hihoćući se u društvu one cure. Nosila je kričavo narančastu trenirku na čijoj je stražnjici upadljivim slovima pisalo Zeta. »Jesi ok?« po treći put postavio je to pitanje kao da mu je značenje mnogo dublje od usputnog svakodnevnog pozdrava. »Da, dobro sam.« A što mi je drugo preostalo osim lagati? »Hvala ti.« Okrenula sam se, ušla u predavaonicu i prvih četrdeset i pet minuta uspjela provesti koncentrirajući se na dr. Hellera, svoje bilješke i zadatke koje je ispisivao na ploči. Marljivo prepisujući grafove kratkoročne ravnoteže i ukupne potražnje, shvatila sam da u svojim bilješkama nikako ne mogu uspostaviti logičnu vezu i da ću Landona Maxfielda ipak morati moliti za pomoć. Moj bi me ponos samo mogao ukopati u još veće nevolje.

28 Marta


Nekoliko minuta prije kraja predavanja okrenula sam se da potražim nešto u ruksaku i da zausput škicnem prema dečku u stražnjem redu. On je već zurio u mene. Prsti su mu lagano obuhvaćali crnu olovku kojom je tapkao po bilježnici pred sobom. Jedna ruka bila je ležerno prebačena preko sjedala, noga ispružena, a čizma opušteno oslonjena na stalak pod stolom. Kad su nam se pogledi sreli, dotad nečitljivi izraz lica izvio se u gotovo neprimjetan osmijeh. Nije micao oči s mene, čak ni kada sam odvratila pogled, posegnula u torbu, a onda opet kratko pogledala prema njemu. Trgnula sam se i naglo se okrenula naprijed. Obrazi su mi se zažarili. U protekle tri godine nekoliko je dečki pokazalo interes za mene, ali osim par površnih i nikad ostvarenih fantazija – u kojima su glavnu ulogu igrali moj mladi instruktor violončela i jedan kolega s vježbi iz kemije – nikad me nije privlačio nitko osim Kennedyja. Predavanje iz ekonomije najednom je postalo pozadinska buka. Nisam mogla odlučiti jesu li moji osjećaji prema ovom neznancu posljedica posramljenosti, zahvalnosti jer me spasio od Bucka ili obične zaljubljenosti. A možda i svega pomalo. Kad je predavanje završilo, spremila sam stvari u ruksak i odoljela želji da ponovno pogledam u njegovom smjeru. Dovoljno sam dugo prtljala po stvarima čekajući da mi se Kennedy i njegova obožavateljica napokon izgube iz vida. Kad sam već ustala da krenem, oglasi se uspavani ljepotan koji je na predavanju sjedio kraj mene. »Hej, koja su ono pitanja za dodatne bodove? Mora da sam zaspao na par sekundi kad je pričao o tome. Bilješke su mi totalno nečitke.« Pogledala sam mjesto koje mi je pokazao. Bilješke su zaista postajale sve manje i manje čitljive. »Inače, ja sam Benji.« »Aha, ovaj, da vidimo...«, prelistala sam svoju bilježnicu sa spiralnim uvezom i naišla na zadatke koje sam zapisala na vrhu stranice. »Evo ih.« Prepisao je pitanja, a ja sam prijateljski dodala: »Ja sam Jacqueline.« Benji je bio jedan od onih dječaka koje pubertet nije poštedio. Čelo mu je bilo prošarano aknama, kosa razbarušena i kovrčava – iskusni stilist možda bi je i uspio obuzdati, ali Benji je više bio tip za frizure od osam dolara u jeftinom salonu s TV-om na kojem se stalno vrti isti sportski kanal. Oveći trbuščić odavao je da ne provodi previše vremena u savršeno opremljenoj fakultetskoj, teretani. Na majici, lagano rastegnutoj u području trbuha, stajao je neki blijedi natpis koji vjerojatno nije bio namijenjen za čitanje. Izražajne svijetlosmeđe oči i sitne bore, koje bi se pojavile svaki put kad bi mu se lice razvuklo u dražestan osmijeh, bili su njegovi jedini aduti na području izgleda. 29 Marta


»Hvala, Jacqueline, spasila si me. Baš mi trebaju ti bodovi. Vidimo se u petak«, reče i sklopi bilježnicu. »Osim ako slučajno ne zaspem«, nadodao je uz iskren osmijeh. Uzvratila sam mu smiješak odmičući prema hodniku. »I drugi put.« Možda ipak mogu steći prijatelje van Kennedyjevog kruga. Ovaj kratak razgovor i naglo povlačenje većine naših poznanika nakon raskida s Kennedyjem osvijestila me i ukazala mi na to koliko sam sve ovo vrijeme bila ovisna o njemu. Bila sam pomalo u šoku. Zašto to nikad ranije nisam primijetila? Jer mi nikad nije palo napamet da bismo Kennedy i ja mogli prekinuti? Kakva idealistična, naivna pretpostavka.

Predavaonica je već bila potpuno prazna. Svi su studenti netragom nestali, uključujući i dečka iz stražnjeg reda. Prošao me val pomalo nerazumnog razočaranja. Pa što ako je zurio u mene za vrijeme predavanja? Možda mu je samo bilo dosadno, ili je jedan od onih kojima bilo što može odvući pažnju. Ali čim sam izašla, opazila sam ga na drugom kraju hodnika. Razgovarao je s nekom curom s predavanja. Držanje mu je bilo opušteno, ispod šire tamnoplave košulje nazirala se obična jednobojna siva majica. Otkopčana košulja dugih rukava nije dala naslutiti ništa o mišićima koji se kriju ispod nje, ali trbuh mu je djelovao ravno, a u subotu je sa zadivljujućom lakoćom pobijedio Bucka. Crnu olovku zataknuo je za jedno uho, iz razbarušene, poduže crne kose virila je samo ružičasta gumica. »Znači to su grupne vježbe?« upitala je djevojka vrteći pramen plave kose među prstima. »I traju sat vremena?« Namjestio je ruksak, ležerno prebačen preko jednog ramena, otklonio nestašni pramen kose koji mu je padao u oči i rekao: »Da, od jedan do dva.« Kad god bi je pogledao, plavuša bi prebacivala težinu s jedne noge na drugu kao da želi plesati s njim. Ili za njega. »Možda svratim. A što radiš nakon toga?« »Radim.« Djevojka nervozno otpuhne. »Ah, Lucase, ti uvijek radiš!« Njen piskutav glas parao mi je uši poput krede što škripi po ploči. Takva prenemaganja 30 Marta


beskrajno su me iritirala kod svakog ženskog bića starijeg od šest godina. Ali barem sam napokon saznala kako se zove. U tom je trenutku pogledao prema meni, a ja sam glavom bez obzira pojurila u suprotnom smjeru, prekasno da bih se mogla pretvarati da nisam namjerno prisluškivala njihov razgovor. Probijala sam se kroz hrpu ljudi u prepunom hodniku i nestala kroz bočni izlaz. Sigurno neću dolaziti na te vježbe ako je Lucas tamo. Ne znam što je želio postići kad je onako buljio u mene za vrijeme predavanja – pod uvjetom da se iza cijele epizode krila nekakva namjera – ali njegov je pogled bio tako prodoran da mi je gotovo postalo neugodno. Osim toga, ionako još uvijek nisam prebrodila prekid. Nisam spremna započeti išta novo. Ali i onako ga vjerojatno ne zanimam na taj način. Zakolutala sam očima prekorivši samu sebe. Upravo sam u jednom skoku došla od površnog interesa do razmatranja mogućnosti nove veze. Ako je suditi po izgledu, vjerojatno je navikao da mu se upucavaju cure poput ove plavuše u hodniku. Baš kao moj bivši. Kennedyjeva titula predsjednika razreda, a kasnije i vijeća učenika u našoj mu je sredini priskrbila status slavne osobe. A on je svakako uživao u tome. Posljednje dvije godine uglavnom sam provela ignorirajući ljubomorne ispade djevojaka koje su pokušavale raskinuti našu vezu, koje su samo čekale da me ostavi. Tako sam, kad smo oboje napustili grad i krenuli na fakultet imala potpuno povjerenje u njega. Pitala sam se kada ću se zbog tog pogrešno uloženog povjerenja prestati osjećati kao zadnja budala. Landone, Čini se da ipak imam više problema sa savladavanjem gradiva nego što sam u početku htjela priznati, ali nisam sigurna da ću moći dolaziti na tvoje vježbe. Šteta što me bivši nije ostavio malo ranije kad sam još uvijek mogla odustati od ovog kolegija. (Nemoj se ljutiti, ti vjerojatno studiraš ekonomiju pa su ti ove stvari zanimljive.) Počela sam istraživati online časopise za projekt. Hvala što si mi objasnio bilješke dr. Hellera. Da si mi ih poslao bez prijevoda, već bih tražila neki neboder/ most/nadvožnjak i bacila se s njega vičući »Zbogom, svijete okrutni!« JW

31 Marta


Jacqueline, Molim te nemoj početi prakticirati skokove s visokih građevnih objekata. Znaš li koliko bi to naštetilo mom predavačkom ugledu? Ako ništa drugo, onda nemoj zbog mene.  Nakon vježbi obično dijelim uručke, šaljem ti materijale od zadnja tri tjedna. Koristi ih kao pomoć u učenju ili ih ispuni i pošalji meni pa ćemo vidjeti gdje šteka. Zapravo sam apsolvent na elektrotehnici, ali ekonomija nam je obavezan predmet. Ali ja osobno mislim da bi je svi trebali slušati. Tako počneš shvaćati kako novac, politika i trgovina zajedno čine ovaj kaos koji neznalice nazivaju našim ekonomskim sustavom. LM PS. Kako su prošla županijska natjecanja? Inače, taj tvoj bivši je očito idiot. Skinula sam materijale prevrući njegove izjave u glavi. Nisam znala poznaje li Landon Kennedyja, ali s obzirom na njihove različite interese i veličinu fakulteta, ta je mogućnost bila razmjerno mala. Dakle stao je na moju stranu. Iako sam zapravo jadnica koju je prekid do te mjere dokrajčio da dva tjedna nije bila u stanju ići na predavanja. Djelovao je duhovito i pametno i nakon samo tri dana dopisivanja raspoloženje bi mi se odmah podiglo čim bih opazila njegovo ime u ulaznom spremniku. Svakog bi se dana unaprijed veselila našem virtualnom nadmudrivanju. Odjednom sam se počela pitati kako izgleda. O Bože. Još sam jučer samu sebe prisiljavala da ignoriram tipa koji je zurio u mene na predavanju uvjeravajući se da još tugujem za Kennedyjem, a sad već sanjarim o demonstratoru koji možda izgleda kao Chace Crawford. Ili... Benji. Uostalom, to uopće nije važno. Čak i ako je Landon super, a Kennedy umišljena budala, trebat će mi vremena da se priberem. Otvorila sam prvu stranicu vježbi i usporedila je s knjigom iz ekonomije. Odahnula sam.

32 Marta


Landone, Vježbe će mi sigurno biti od pomoći. Već se manje bojim da ću pasti. Riješila sam prve dvije – molim te pogledaj ih kad uhvatiš vremena. Hvala što tratiš vrijeme na mene. Pokušat ću brzo nadoknaditi gradivo. Nisam navikla biti lijena studentica koja gnjavi svoje kolege. Ove sam godine dvojicu učenika pripremala za županijsko natjecanje. Obojica su me, hvala Bogu zasebno, pitala za koga navijam. (Obojici sam rekla: »Za tebe naravno.« Je li to bilo krivo??) Kad su došli preuzeti instrumente iz kamioneta, držali su se kao da su pobrali svu pamet svijeta. Nadala sam se da se ni jedan neće pohvaliti da mi je miljenik. AH, TI DEČKI! Elektrotehnika? Opa, nije čudo da si takav lumen. JW Jacqueline, Vježbe su super. Označio sam nekoliko greškica koje bi te mogle zeznuti na ispitu. Molim te obrati pažnju na njih. Čini se da su tvoji učenici zaljubljeni u tebe? Nije čudo. Cura koja svira violončelo oborila bi me s nogu da imam 14 godina. Naravno da sam lumen – ipak sam ja sveznajući demonstrator! I, ako si se već zapitala, da, ti si mi miljenica.  LM

U subotu navečer Erin je opet prijetila da će me izvući iz sobe i odlučno ignorirala moje kukanje i prigovore. Ovaj put plan je bio da nas tri odemo do centra i prošvercamo se u neki od klubova s lažnim osobnim iskaznicama. »Zar se ne sjećaš kako sam se provela na prošlom tulumu?« upitala sam nakon što mi je u naručje dobacila usku crnu haljinu s dubokim dekolteom. Naravno da se ne sjeća. Nisam joj ni rekla. Sve što je Erin znala bilo je da sam otišla ranije. 33 Marta


»Jacqueline, draga, znam da je teško, ali ne smiješ mu dopustiti da pobijedi! Neću da Kennedy od tebe napravi pustinjakinju ili da te zbog njega bude strah upuštati se u odnos s nekim drugim. Uostalom, ja obožavam taj dio priče – tražiš novog dečka, sve je novo, sve su ti opcije otvorene – hrpa uzbudljivih mogućnosti koje samo čekaju da ih otkriješ. Da nisam tako zatelebana u Chaza, bila bih ljubomorna na tebe.« U Erininim mislima potraga za novim dečkom više je nalikovala ekspediciji na egzotični kontinent. Ali ja, nažalost, ni najmanje nisam dijelila njene osjećaje. Meni je sve to djelovalo užasno depresivno i dosadno. »Erin, mislim da nisam spremna...« »To si rekla i prošli vikend pa je sve bilo u redu!« reče Erin i zamišljeno se namršti, a ja sam po stoti put bila u iskušenju da joj prepričam incident s Buckom. »Iako si otišla prerano.« Objesila je crnu haljinu u ormar, a ja sam i dalje šutjela i tako propustila još jednu šansu. Ne znam zašto joj nisam mogla reći. Progonio me neki neobjašnjivi strah da će se naljutiti. Ili još gore, da mi neće vjerovati. Nisam se željela nositi ni s jednom od te dvije reakcije. Samo sam htjela zaboraviti. Sjetila sam se Lucasa i najednom sam bila bijesna jer mi je njegovo prisustvo na predavanju iz ekonomije taj proces učinilo još težim. Samu njegovu pojavu automatski sam povezivala sa strahotama koje su se dogodile te večeri. Cijeli me petak nije ni pogledao – barem mi se tako činilo. Svaki put kad bih potajice pogledala u njegovom smjeru, izgledalo je kao da crta umjesto da bilježi predavanje. Crnu olovku držao je nisko među prstima, izraz lica odavao je potpunu zaokupljenost i koncentraciju. Kad je sat završio, zataknuo je olovku za uho, okrenuo se i u tren oka izjurio iz predavaonice. Mora da je prvi prošao kroz vrata. »E ova je kao stvorena za tebe«, reče Erin i trgne me iz sanjarenja. Podigla je rastezljivu ljubičastu majicu dubokog izreza. »Obuci neke uske traperice i one opake čizme u kojima izgledaš kao mafijaševa djevojka. To i onako bolje odgovara tvojoj nedodirljivoj prirodi. Moraš se obući tako da privučeš onakve dečke kakvi se tebi sviđaju. Ako te ja obučem, bit ćeš prezgodna. Samo ćeš ih sve otjerati prezirnim pogledima i večer provesti kolutajući tim lijepim plavim okicama.« Uzdahnula sam, a Erin se nasmije i sama obuče usku crnu haljinu. Moja me najbolja prijateljica i predobro poznavala.

34 Marta


Prestala sam brojati pića koja mi je Erin gurnula u ruku govoreći mi da, budući da ona vozi, ja moram piti za obje. »A ne smijem taknuti ni jednog od onih komada. Dakle jedino mi preostaje da uživam u tuđem životu. Daj iskapi tu margaritu, prestani se duriti i zuri u nekog frajera dovoljno dugo da mu bude jasno da ga nećeš ubiti ako te pita za ples.« »Ne durim se«, odgovorila sam uvrijeđenim tonom i poslušno strusila ostatak pića. Složila sam grimasu. Jeftina tekila nije se dala prikriti kombinacijom još gorih dodataka, ali što drugo čovjek može očekivati od klubova gdje je ulaz besplatan, a piće u prosjeku košta pet dolara? Još je bilo relativno rano pa klub u kojem smo odlučile provesti noć nije bio pun studenata i ostalog gradskog pučanstva koje se ubrzo trebalo skupiti. Erin, Maggie i ja zaposjele smo kut gotovo praznog plesnog podija. Nakon nekoliko pića malo sam se opustila i počela hvatati ritam glazbe, cijelo se vrijeme smijući Erininim cheerleaderskim potezima i Magginim baletnim pokretima. Prvi dečko koji nam se odlučio pridružiti prišao je Erin, ali ona je odmahnula glavom, doviknula mu da ima dečka i uputila ga na mene. Da, to sam ja, pomislila sam. Bez dečka, bez veze. Nema više Kennedyja. Nema više Ti si moja Jackie. »Jesi za ples?« doviknuo mi je Erinin udvarač pokušavajući nadglasati glazbu, meškoljeći se kao da samo čeka da ga odbijem pa da može otpiriti. Kimnula sam, progutala knedlu i pokušala obuzdati besmislenu, gotovo fizičku bol. Prvi puta u tri godine nisam bila ničija cura. Pomaknuli smo se u slobodan prostor nekoliko metara dalje od Erin i Maggie, koja je također imala dečka. Nije mi trebalo dugo da shvatim da će njih dvije svakog dečka koji ih zamoli za ples jednostavno preusmjeriti meni. Očito sam bila njihova večerašnja misija. Dva sata kasnije više se nisam sjećala s koliko sam dečki plesala, izbjegavajući neugodne dodire i odbijajući svako piće koje mi nije platila Erin. Stajale smo oko malog stola nedaleko od plesnog podija bokovima se oslanjajući na barske stolce i promatrajući ljubavne priče u nastanku. Kad je Maggie odskakutala do WC-a i natrag, upitala sam možemo li sada ići kući, na što me Erin prostrijelila pogledom koji je inače koristila da odbije bezobrazne primitivce. Osmjehnula sam se i nastavila pijuckati svoje piće. Znala sam kad mi je prišao sljedeći dečko, a sudeći po njihovim pogledima bilo je očito da Erin i Maggie odobravaju. Zjenice su im se istodobno raširile i zapiljile u nevidljivu točku iznad moga ramena. Na ruci sam osjetila dodir nečijih prstiju i duboko udahnula i izdahnula prije nego što sam se okrenula. 35 Marta


Dobro da jesam jer se preda mnom stvorio ni manje ni više nego Lucas čiji se pogled na trenutak spustio prema mom dekolteu. Podigao je jednu obrvu i pogledao me u oči lagano se smiješeći, nimalo ne pokušavajući sakriti svoje otvoreno zanimanje. Noge su me ubijale u tim glupim čizmama, ali ni pete nisu bile dovoljne da me podignu na njegovu visinu. Umjesto da povisi glas kao i svi ostali, sagnuo se i šapnuo mi na uho: »Pleši sa mnom.« Osjetila sam njegov topao dah i miris parfema – muževan i svjež – a onda se odmaknuo i pogledao me u oči iščekujući odgovor. Erin me prstom tako snažno ubola između lopatica da nije bilo nikakve dvojbe što misli o mom novom udvaraču: Hajde, pleši s njim. Kimnula sam, pružila mu ruku pa smo se kroz gužvu, koja mu se sama od sebe izmicala s puta, polako probijali prema podiju. Dok smo se ljuljali u ritmu lagane glazbe, primio me za drugu ruku i nježno mi postavio obje ruke iza leđa kao da će me zarobiti. Nekoliko puta moje bi grudi okrznule njegova prsa, a ja bih se svaki morala suzdržati da ne uzdahnem. Cijele večeri nikome nisam dopuštala da me dotakne i tvrdoglavo sam odbijala plesati na sporije pjesme. Od slabih, ali brojnih margarita već mi se pomalo vrtjelo u glavi. Zaklopila sam oči i pustila da me vodi, uvjeravajući se da je razlika između njega i drugih dečki s kojima sam plesala posljedica alkohola i ničeg više. Nakon nekoliko minuta ispustio je moje ruke i pritisnuo mi dlanove na donji dio leđa. Moje su se ruke pomaknule prema njegovim bicepsima. Bili su čvrsti, baš kao što sam i naslućivala. Sasvim polako, dlanovi su mi nastavili putovati prema jednako čvrstim ramenima. Napokon sam prstima obuhvatila njegov vrat i otvorila oči. Nije skidao pogled s mene, gledao me prodorno i uporno, tako da mi je srce počelo ubrzano kucati. Napokon sam se protegnula prema njegovom uhu, a on se sagnuo da bi mogao čuti moje pitanje. »I, što studiraš?« upitala sam. Krajičkom oka primijetila sam kako mu se usne izvijaju u lagan osmijeh. »Stvarno želiš razgovarati o tome?« Iskoristio je priliku da mi ostane sasvim blizu. Tijela su nam sada bila potpuno pripijena, prsa uz prsa, bedro uz bedro. Čekao je moj odgovor. Ne znam kada me zadnji put preplavio tako snažan val čiste strasti. Progutala sam knedlu. »A o čemu bi ti razgovarao?« Nasmijao se. Osjetila sam vibracije u njegovim prsima. »Meni se uopće ne razgovara.« Obavio me oko struka, palčevima pritisnuo područje ispod rebara dok su mu prsti i dalje ostali prilijepljeni za donji dio mojih leđa. 36 Marta


U prvih nekoliko trenutaka bila sam toliko zbunjena da nisam shvatila što želi natuknuti, a onda mi je postalo kristalno jasno. »Ne znam što želiš reći«, lagala sam. Nagnuo se prema meni, njegov glatki obraz dotaknuo je moj. »Znaš ti jako dobro.« Ponovno me oplahnuo njegov miris – decentan i svjež, nimalo nalik Kennedyjevim skupim parfemima koji su uvijek bili jači od mojih. Poželjela sam dotaknuti njegovo lice i lagano prstima proći po glatkoj koži s koje je najednom nestala ona muževna dvodnevna bradica od jučer. Da me sad poljubi, koža mi ne bi bila crvena. Osjećala bih samo njegove usne na svojima i možda onaj tanki ring u kutu njegovih usta. Od same mi je pomisli zastao dah. Kad su me njegove usne dodirnule tik ispod uha, mislila sam da ću se onesvijestiti. »Samo pleši sa mnom«, reče i odmakne se taman dovoljno da me pogleda u oči. Privukao me bliže k sebi, a moje su noge poslušno slijedile njegove.

37 Marta


Peto poglavlje tko je bio onaj prokleto zgodan tip?« Erin je oprezno manevrirala Jebemu, novim Volvo Sedanom – još jedan poklon njenog dragog tatice – pokušavajući zaobići hordu pijanih ljudi što su bezbrižno krivudali parkiralištem. »Da nisam potpuno trijezna, pomislila bih da to halucinira moja seksualno frustrirana mašta.« »Pssst«, upozorila sam oslanjajući glavu na sjedalo, »molim te nemoj mi spominjati te frustracije.« Alkohol je učinio svoje, vrtoglavica je postupno hvatala maha. Erin me snažno uhvati za ruku. »A joj, oprosti, Jackie, zaboravila sam.« Od mog prekida prošla su tri tjedna, ali nisam namjeravala s curama podijeliti činjenicu da je prošlo više od četiri... možda i pet... tjedana od zadnjeg puta kad smo spavali zajedno. Trebala sam Kennedyjev manjak interesa protumačiti kao znak, ali ja sam ga radije uporno opravdavala – on je uvijek imao društvenih obaveza u bratstvu, a ja sam barem dva sata dnevno vježbala na violončelu – ponekad i više kad bih imala probe. On je morao održati svoj odličan prosjek, a ja sam morala davati privatne satove. Nekoliko sekundi kasnije javila se Maggie sa stražnjeg sjedala. »Još uvijek nam nisi odgovorila, Jacqueline!« Govor joj je bio usporen kao i moj, tako da su tri sloga mog imena zvučala kao tri zasebne riječi. »Tko je bio taj divan dečko? I zašto svoje frustracije nisi riješila s njim? Ja bih odmah otkantala Willa za jednu noć s takvim komadom!« »Bestidnice«, prekorila ju je Erin prevrćući očima u retrovizoru. Maggie se nasmije. »Pa, u ovom slučaju, koga briga!« Onda su obje zašutjele i usmjerile poglede prema meni, čekajući da im otkrijem s kim sam plesala. Spasio me od Bucka, ali to nisam nikome rekla. Onda je tog istog Bucka i prebio, ali ni to nisam mogla reći. Cijelo je vrijeme zurio u mene u srijedu, onda me potpuno ignorirao u petak, ali ni to nisam ni sa kim podijelila. Radi u Starbucksu i svaki dan me ispituje jesam li okej, ali večeras me prvi put nije ništa pitao.

38 Marta


A onda je nestao. Sagnuo se prema meni, zahvalio mi na plesu, poveo me natrag do stola i izgubio se u gomili. Te ga večeri više nisam vidjela pa sam mogla jedino pretpostaviti da je napustio klub. »Zove se Lucas, sluša ekonomiju sa mnom i crta.« Maggie se počela hihotati i odalamila rukom po kožnim sjedalima. »Crta? A što to? Gole žene? To je obično doseg muškog likovnog izričaja. I to ne cijele žene, obično se usredotoče na grudi.« Erin se smijala s njom. »Ne znam što crta, ali uvijek nešto šara po bilježnici. Tako je bilo prošli petak. Mislim da uopće nije pratio predavanje.« »O, ne! Erin«, reče Maggie lažno izbezumljenim tonom, »čini se da je onaj Apolon loš student! A svi znamo što to znači za Jacqueline!« Namrštila sam se. »Što bi to trebalo značiti?« Erin odmahne glavom osmjehujući se. »Daj molim te, Jackie, je li te ikad u životu privukao neki zločesti dečko? Ili dečko koji je, hm, intelektualno zakinut? Drugim riječima netko tko nije, ah, takav lumen?« Uvrijeđeno sam otpuhnula. »Marš, hoćeš reći da sam intelektualni snob?« »Ne, mislim, nismo to baš tako mislile. Htjela sam samo reći... da definitivno nisi djelovala ravnodušno kad si plesala s tim Lucasom, i to cijelu vječnost, a čini se da možda baš i nije tvoj tip.« »Moj jedini tip je bio Kennedy! Kako ti znaš kakvi su dečki moj tip?« »Nemoj se odmah uzrujavati, znaš što hoću reći. Nikad ti se nije čak ni svidio priglup dečko.« »A kome se sviđaju glupani?« Morala sam se pobuniti kad su Lucasa nazvale priglupim. Možda mu na ekonomiji nedostaje motivacije, ali ništa drugo na njemu nije dalo naslutiti nedostatak inteligencije. »Halo?« podsjetila me Maggie. »Ti kao da nikad nisi upoznala Willa.« Na to smo sve tri prasnule u smijeh. Maggin dečko je bio draga osoba i vjerojatno bi mogao zdrobiti manju Hondu, ali nikako se ne bi mogao pohvaliti članstvom u Mensi. »Chaz je inteligentniji od mene, ali to ne znači baš mnogo«, nadoveže se Erin. Neprestano sam joj pokušavala podići samopouzdanje, ali Erin, koja je cijeli život prolazila s četiri, u jednom je trenutku jednostavno prestala vjerovati u

39 Marta


svoje intelektualne sposobnosti. Uštipnula sam je za ruku, kao i svaki put kad bi počela govoriti takve gluposti. »Što hoćeš? Samo sam iskrena!« »Ne, nisi!« »Kako god bilo«, nastavi Erin, »već sam se više puta okušala s dečkima koji su lijepi dok šute.« Maggie se glasno nasmije sa stražnjeg sjedala, ali Erin se nije dala omesti. »Jeste li vidjele onog koji me vodio na maturalnu večeru?« Sve smo vidjele fotografiju Adonisa u odijelu čija je ruka ležerno gužvala površinu svilene haljine oko Erinina struka. »Kakve pločice, ne možeš vjerovati, da poližeš prste. E pa taj je tip bio ponavljač, ali, uvjeravam vas, bio je vrlo talentiran u mnogim izvannastavnim aktivnostima.« Lice mi je gorjelo – kao i svaki put kad bi moja cimerica počela tako otvoreno razgovarati o intimnim stvarima. Maggie se smijala tako jako da je jedva uspijevala doći do zraka. Obje su na faks došle bez dečka, ali s mnogo iskustva. Kennedy i ja spavali smo zajedno od zimskih praznika u četvrtom razredu, ali nikad nisam bila ni sa kim drugim. Nikad se nisam mogla požaliti na naš seksualni život, iako bi me nešto što bih pročitala u časopisu ili što bi Erin zausput spomenula ponekad potaknulo da se upitam propuštam li nešto. »A sve mi to govorite zato što... ?« Erin mi se naceri. »Jer se čini da je napokon vrijeme za zakašnjelu fazu zločestih dečki.« »Ah«, uzdahne Maggie. »Hm, ne mislim baš...« »Upravo tako. Nemoj misliti. Sad ćeš lijepo zavesti tog Lucasa i dobro se provesti s njim. Za to služe zločesti dečki. Njih i onako nije briga ako ih iskoristiš da bi preboljela gadan prekid. Nije kao da su planirali ostati s tobom godinama. Vjerojatno živi za to da bude nečija privremena utjeha – osobito kad je situacija takva da te može naučiti kojekakvim prljavim igricama.« Maggie odmah podrži Erininu ludu zamisao i uzdahne. »Sretnice!« Prisjetila sam se Lucasovih ruku oko svog struka, kako su mu usne okrznule moje uho, i tijelom mi odmah prođu trnci. Sjetila sam se kako me prodorno promatrao na predavanju u srijedu i počela plitko disati. Možda je samo stvar u alkoholu i sutra će sve izgledati drugačije, ali Erinina luda ideja odjednom mi se učinila gotovo razumnom. A joj. 40 Marta


Bila sam beskrajno nervozna kad sam u ponedjeljak stigla do predavaonice. Nisam bila sigurna trebam li se upustiti u lov na muškarce ili je bolje da pobjegnem glavom bez obzira dok još uvijek imam priliku. Ušao je u predavaonicu, primijetila sam kako mu je pogled odlutao prema mom novom mjestu, a zatim i prema praznom stolicu kraj Kennedyja, koji je, hvala Bogu, već bio tamo. Dakle imala sam tridesetak sekundi da odlučim. Tijekom kratke vožnje prema kampusu, Erin i Maggie nikako me nisu htjele ostaviti na miru i neprestano su tvrdile da su ljubomorne na mene zbog uzbudljivog razdoblja koje ću navodno tek iskusiti. Točnije zbog dečka kojeg ću uskoro zavesti. A budući da Erin u subotu nije pila ništa osim dijetnog Dr. Peppera, u nedjelju je veselo iskočila iz kreveta puna planova za nadolazeću operaciju »zločesti dečko«. Pretvarala sam se da me muči mnogo gori mamurluk nego što je zapravo bio, samo da bih je odgovorila od njene lude ideje. Ali kad bi si Erin nešto zacrtala, nikad je nije bilo lako pokolebati. Odlučna da mi prenese svoje opširno znanje o zavođenju muškaraca, dodala mi je čašu soka od naranče dok sam ja gunđala i pokušala se uspraviti u sjedeći položaj. Željela sam se zavući pod pokrivač i začepiti uši, ali bilo je prekasno. Bacila se na krevet kraj mene. »Okej, kao prvo moraš cijeloj stvari prići bez straha. Ozbiljno, muškarci mogu nanjušiti strah na kilometre i, ako osjete da se bojiš, to će ih uvijek odbiti.« Namrštila sam se. »Nanjušiti? Ali to je tako...« Pokušala sam se sjetiti boljeg izraza od fuuuj, ali moj se mozak još uvijek nije probudio. »Tako istinito, zar ne? Gledaj, muškarci su poput pasa. Žene su to znale od početaka ljudskog roda. Ne žele trčati za ženkama, žele da one trče za njima. Dakle, ako ga želiš zavesti, moraš ga natjerati da se on zagrije za tebe.« Složila sam facu. Kakva primitivna, šovinistička, ponižavajuća teorija, napokon se oglasio moj mozak. Ali prekasno. Erinini savjeti nisu me nimalo iznenadili. Već sam je ranije čula kako priča slične gluposti. Samo što nikad nisam mislila da je od svojih narodnih mudrosti razvila cijelu znanost. Iskapila sam pola čaše soka od naranče. »Ti to ozbiljno?« Erin podigne obrvu. »Ovo je dio kada ne smijem reći >mrtva ozbiljnac, je li tako?«

41 Marta


Duboko sam udahnula. Još tri minute do početka sata. Erin tvrdi da mi je potrebna jedna minuta, nikako više od dvije. »Ali i dvije je granično«, uvjeravala me. »Tako ćeš djelovati prezagrijano. Jedna minuta je sasvim dovoljna.« Nehajno sam skliznula u stolac kraj njega, ali namjerno sjela na rub da pokažem da ne namjeravam ostati dugo. Odmah se okrenuo prema meni, njegove tamne obrve nestajale su iza nestašnih pramenova razbarušene crne kose. Kristalno plave oči. Nikad ranije nisam upoznala osobu sa tako svijetlim očima. Bio je vidno iznenađen kad sam se tako naglo pojavila kraj njega. Erin i Maggie tvrdile su da je to dobar znak. »Bok«, rekla sam lagano se osmjehujući u nadi da ne djelujem suviše zagrijano. Ako je vjerovati mojim prijateljicama, taj dojam bio je ključni dio strategije. »Hej«, otvorio je udžbenik iz ekonomije, pokušavajući sakriti crteže u bilježnici. No uspjela sam naslutiti obrise starog hrasta u sredini kampusa i ograde od kovanog željeza. Progutala sam knedlu. Nemoj djelovati previše zagrijano. »Baš sam se sjetila da nisam zapamtila kako se zoveš. Mora da sam popila koju margaritu previše.« Navlažio je usne i neko vrijeme zurio u mene prije nego što je odgovorio, a ja sam čekala pitajući se pokušava li namjerno oboriti moju lažnu distanciranost. »Lucas, mislim da se nisam predstavio.« U sljedećem trenu dr. Heller žurno uđe kroz vrata u blizini katedre tako da mu je torba zapela u vratima. Predavaonicom je, zahvaljujući besprijekornom ozvučenju, glasno odjeknulo »K vragu!«. Cijela se učionica zahihotala, a Lucas i ja osmjehnuli smo se jedno drugom promatrajući kolege. »Neki dan si me... ovoga... oslovio sa Jackie«, nastavila sam, a Lucas lagano zabaci glavu, »pa sam ti htjela reći da mi je draže da me zoveš Jacqueline.« Lucas pomalo začuđeno zatitra obrvama. »Okej.« Pročistila sam grlo i ustala – ako je suditi po njegovom izrazu lica, bio je prilično zatečen mojim ponašanjem. »Drago mi je da smo se upoznali, Lucase.« Nasmiješila sam se, a onda se naglo okrenula i pojurila prema svom mjestu. 42 Marta


Koncentrirati se na predavanje i odolijevati porivu da se svakih nekoliko minuta okrenem prema Lucasu iziskivalo je nadljudski napor. Bila sam sigurna da na potiljku osjećam njegov pogled. Taj me osjećaj punih pedeset minuta mučio poput gotovo tjelesnog golicanja. Divila sam se sama sebi što sam smogla dovoljno snage da se niti jednom ne okrenem. Benji bi mi povremeno pomogao odvlačeći mi pažnju svojim komentarima. Crticama na vrhu stranice bilježio je koliko je puta dr. Heller tokom predavanja rekao »hmmmm« i uputio me na činjenicu da naš profesor nosi jednu tamnoplavu i jednu smeđu čarapu. Umjesto da na kraju predavanja čekam da vidim što će Lucas učiniti (hoće li mi priči ili će me ignorirati) ili da se uvjerim da je Kennedy otišao prije mene (tek sam tada shvatila da ga u posljednjih sat vremena gotovo nisam zamjećivala, to je svakako napredak), natovarila sam ruksak na leđa i izjurila iz učionice ne pogledavši ni jednog od njih. Na izlasku sam duboko udahnula. Ah, svježi zrak. Daljnji plan: španjolski, ručak, Starbucks. Erin: Kako je prošao projekt ZD? Ja: Pitala ga kako se zove. Otišla na mjesto. I više ga nisam pogledala. Erin: Super. Nađemo se prije predavanja da utvrdimo strategiju prije kave. 

Kad mi se Erin pridružila u redu za kavu, Lucasa još nije bilo na vidiku. »K vragu!« rekla je ispruživši vrat i ogledajući se da bude sigurna da naša žrtva ne stoji negdje u blizini. »Pa bio je tu prošlog ponedjeljka, zar ne?« Slegnula sam ramenima. »Da, ali možda ima klizno radno vrijeme.« Erin me na to lagano gurne laktom u rebra. »Očito baš i ne, eno ga tamo. To je on, je li tako?« Ušao je kroz stražnja vrata noseći veliku vreću kave. Moja fizička reakcija bila je pomalo uznemirujuća. Želudac mi se naglo stisnuo, a kad se opustio, kao da su mi se ubrzale sve tjelesne funkcije – srce mi je lupalo kao ludo, disanje se ubrzalo, misli se rojile tako sumanuto da sam ih jedva sama uspijevala pratiti.

43 Marta


»Aaah, Jackie, ima i tetovažu!« šapnula mi je Erin s oduševljenjem. »Baš kad sam mislila da ne može biti još više seksi.« Pogled mi je pao na njegove podlaktice, čiji su se mišići napeli dok je otvarao vreću kave. Tetovirani uzorci i slova vijugali su oko zglobova i penjali se sve do ruba rukava sive majice, zasukanih do lakta. Nikad ga nisam vidjela u kratkim rukavima. Čak se i u subotu pojavio u isprano crnoj košulji, ležerno prebačenoj preko bijele majice. Nikad me nisu privlačili dečki s tetovažama. Pomisao na iglu koja ubrizgava tintu pod kožu i samopouzdanje potrebno za trajno ispisivanje riječi i simbola po vlastitom tijelu bila mi je potpuno strana. No sada sam se najednom počela pitati koji su mu dijelovi tijela prekriveni tetovažama. Samo ruke? Leđa? A možda i prsa? Red se pomaknuo naprijed, a Erin me povuče za rukav. »Inače ne ide ti baš to izigravanje nedodirljivosti. Ali ne mogu ti zamjeriti«, reče i uzdahne. »Možda bolje da se odmah izgubim prije nego...« Pogledala sam je, a moja prijateljica naglo zašuti i lice joj se izvine u vragolasti smiješak. »Gledaj u mene«, reče smijući se kao da razgovaramo o nečem užasno zanimljivom. »Bulji u tebe. I to pošteno. Gleda te kao da ti želi strgnuti odjeću. Nisi primijetila?« Erin me pobjedonosno pogleda. Jesam li znala da me gleda? E pa sada znam, zahvaljujući njoj. Osjetila sam kako crvenim. »Ajme, pa ti si sva crvena!« šapnula je razrogačenih očiju. »Ma nemoj mi reći«, odbrusila sam ljutito primijetivši da mi glas podrhtava. »I prestani mi govoriti da mi želi... ma znaš...« »Da ti želi strgnuti odjeću?« ponovi Erin i glasno se nasmije. Mislim da nikad ranije nisam osjetila tako snažan poriv da joj stisnem pljusku. »Okej, okej, Jackie, ne brini, ovog si već upecala. Ne znam točno kako, ali taj ti je dečko već spreman jesti iz ruke. Vjeruj mi«, reče i pogleda u njegovom smjeru. »Okej, sad sprema kavu, sad ti možeš zuriti.« Prišle samo bliže, ispred nas je bilo samo dvoje ljudi. Gledala sam Lucasa kako mijenja filter, raspoređuje kavu i pritišće komande. Zelena pregača na leđima je bila nehajno zavezana u nešto što je prije ličilo na čvor nego na mašnu. Pogled mi je počeo lutati dalje, sve do bokova i niskih traperica iz čijeg

44 Marta


je stražnjeg džepa virio novčanik za koji je bio pričvršćen tanki lanac. Drugi kraj lanca nestajao je iza pregače, vjerojatno prikačen za remen. Okrenuo se prema drugoj blagajni, pritisnuo nekoliko dugmadi i oživio je. Pitala sam se namjerava li me ignorirati kao ja njega za vrijeme predavanja. Tako mi i treba kad igram te glupe igrice. Baš kad je tip na prvoj blagajni započeo s recitiranjem svoje komplicirane narudžbe, Lucas se okrene prema meni. Svijetlosiva majica još je više naglašavala sivi ton njegovih očiju, plava boja kao da je nestala. »Jacqueline.« Dočekao me sa smiješkom. Gotovo sam se počela pitati može li mi pročitati misli i sve opake planove koje je u njih usadila Erin. »I danas ćeš Americano, ili nešto drugo?« Sjećao se moje narudžbe od prošlog tjedna. Kimnula sam, a on mi odgovorio jedva primjetnim smiješkom, ponovio narudžbu i kemijskom nešto zapisao na šalicu. Umjesto da šalicu preda dalje, sam je pripremio moje piće pa je Erin morala naručiti kod drugog konobara. Prekrio je rub šalice poklopcem i zaštitnim slojem plastificiranog papira. Nikako nisam mogla dokučiti što znači taj njegov tajanstveni smiješak. »Ugodan dan«, reče pruživši mi kavu, a zatim pogleda preko mog ramena i nešto glasnije doda: »Sljedeći.« Pridružila sam se Erin koja je upravo podizala svoju narudžbu. Bila sam zbunjena i pomalo razočarana. »Napravio ti je kavu?« upitala me, pokupila svoje piće i krenula za mnom prema stolu sa šećerom i ostalim dodacima. »Da«, podigla sam poklopac i dodala šećera i mlijeka dok je Erin sipala cimet po svom latteu. »Ali onda mi ju je samo dodao kao da sam običan kupac i primio drugu narudžbu.« Neko smo ga vrijeme promatrale kako razgovara s mušterijama. Niti jednom nije pogledao u mom smjeru. »Čudno, zaklela bih se da je prije nekoliko minuta zurio u tebe kao da ne vidi ništa drugo«, naglas je razmišljala Erin kad smo napustile kafić i pridružile se masi ljudi u studentskom centru. »Bok, draga«, Chaz nas je obje trgnuo iz misli. Uhvatio je Erin oko struka i podigao je u zrak. Moja prijateljica ispustila je krik oduševljenja. Ja sam joj se nasmijala i krenula prema njima. Sve dok nisam primijetila spodobu koja je stajala pored Chaza. U lice mi je navrla krv, u ušima mi je odzvanjalo. Dok su se naši prijatelji ljubakali i razgovarali o tome tko kada završava s poslom, Buck je zurio u mene podsmjehujući se. Počela sam plitko disati, morala sam obuzdati napad

45 Marta


mučnine i panike. Poželjela sam se okrenuti i potrčati, ali nisam mogla. Stajala sam kao ukopana. Ovdje me ne može dotaknuti. Ovdje mi ne može nauditi. »Bok, Jackie.« Odmjeravao me prodornim pogledom od kojeg me prošla jeza. »Dobro izgledaš, kao i uvijek.« Glas mu je poprimio zavodnički ton, ali ja sam čula samo prikrivenu prijetnju, bila ona namjerna ili ne. Masnice na Buckovu licu većinom su izblijedjele, ali još uvijek nisu potpuno nestale. Jedan žućkasti obruč protezao se oko lijevog oka, a desnu stranu nosa ukrašavala je slična blijedožuta mrlja. Te je masnice zaradio od Lucasa, ali to nije znao nitko osim nas troje. Nijemo sam zurila u njega i nervozno pritiskala šalicu kave u rukama. Ne tako davno tog sam dečka smatrala zgodnim i šarmantnim – stav američkog zavodnika prevario me podjednako kao i sve ostale. Podigla sam bradu zanemarujući svoju tjelesnu reakciju i strah koji ju je izazvao. »Jacqueline.« Buck zbunjeno podigne jednu obrvu. »Što?« Ali Erin me nasreću već zgrabila za ruku. »Hajde, zavodnice, mislila sam da imaš povijest umjetnosti za pet minuta.« Umalo sam se spotaknula kad me povukla. Još jednom sam pogledala unatrag i vidjela Bucka kako mi se podlo smiješi. »Vidimo se, Jacqueline«, dobacio je podrugljivo. Naježila sam se čim sam čula kako je izgovorio moje ime. Odsutno sam pratila Erin i uronila u masu studenata. Čim su me noge počele slušati, odjurila sam glavom bez obzira.

46 Marta


Šesto poglavlje

E

rin: Još nisi bacila šalicu? Ja: Neee?

Erin: Podigni omot. Ja: Ajme! Erin: Broj telefona? Ja: Kako znaš??? Erin: Ja sam Erin sveznajuća.  A možda mi je bilo čudno da piše narudžbu na šalicu ako će ti ionako sam složiti kavu. Da mi Erin za vrijeme predavanja nije poslala poruku, i šalica i Lucasov broj telefona završili bi u košu za smeće u hodniku. Dakle... Lucas na moju šalicu nije napisao bespotrebnu narudžbu, već svoj broj telefona. I što bih ja sad trebala s njim? Nazvati ga? Poslati mu poruku? Što ja uopće znam o njemu? Na onom kobnom tulumu pojavio se niotkud. Nakon što je zaustavio napad, bio je dovoljno brižan da me doprati do moje sobe. Već je tada znao moje ime, zapravo nadimak, ali ja ga nikad ranije nisam zamijetila. Na ekonomiji je sjedio u posljednjem redu i crtao umjesto da prati predavanje. U subotu navečer mi se od čvrstog pritiska njegovih ruku gotovo zavrtjelo u glavi, a onda je bez objašnjenja nestao. Gledao me kao da mi želi strgnuti odjeću, barem je tako tvrdila Erin, i to usred Starbucksa. Gdje radi. Tvrdoglav je i samouvjeren. Ima tetovažu i neopisivo je zgodan. Izgleda i djeluje kao tip zločestog dečka kakvog su opisivale Maggie i Erin. A sada je i njegov broj pohranjen u mom telefonu. Ponekad se činilo da zna sve o operaciji »zločesti dečko« i da je spreman igrati sve uloge koje su mu moje prijateljice pripisivale. Ali ja ga zapravo ne poznajem. Ne znam ni što misli o meni. Ako išta. Djevojka s kojom je razgovarao nakon predavanja očito je bila zainteresirana, u onom klubu u subotu cure su otvoreno zurile kad god bi prošao kraj njih, a 47 Marta


neke su se i okrenule da ga bolje prouče. Mogao je plesati s bilo kojom od njih, vjerojatno ih nekoliko povesti kući. Zašto baš ja?

Landone, U privitku je prijedlog za nacrt mog projekta. Ako uhvatiš vremena, možeš li provjeriti da nije preširoko definiran ili suviše fokusiran? Nisam sigurna koliko izvanameričkih ekonomija moram uključiti. Malo me zbunjuje ona krivulja u obliku slova J. Jasno mi je da ona nastaje tek retrospektivno, ali ne bi li temeljna svrha ekonomije trebala biti predviđanje, kao kod vremenske prognoze? Mislim, koga briga ako tek naknadno saznamo što se dogodilo. Ako meteorolog ne može predvidjeti vrijeme, vjerojatno će ga otpustiti, nije li tako? Riješila sam i one vježbe koje si mi poslao. Žao mi je što ti šaljem toliko toga odjednom, i to u ponedjeljak. Trebala sam ih poslati ranije, ali u subotu sam bila vani s prijateljima i nisam stigla napraviti baš puno. JW Jacqueline, nema problema. Život mi se i onako većinom svodi na predavanja, učenje i posao. Jedva da primijetim koji je dan u tjednu. Nadam se da si se dobro zabavila u subotu. Znam da sam u početku rekao da me ne zanimaju detalji tvog prekida (to je bilo baš bezobrazno od mene, nisam tako mislio, žao mi je). Ali mora da je bilo nešto gadno ako dva tjedna nisi išla na predavanja. Vidim da inače nisi sklona izbjegavanju obveza. Šaljem ti članak iz Wall Street Journala u kojem je važnost retrospektivne krivulje objašnjena mnogo bolje nego u udžbeniku. Imaš pravo, bez mogućnosti predviđanja, ekonomija ne bi bila ekonomija, već povijest. lako i povijest igra bitnu ulogu u znanostima čija je osnovna svrha predviđanje budućnosti poput ekonomije ili meteorologije (što je inače prilično dobra usporedba), istina je da ti neće biti od velike koristi ako želiš odlučiti koju ćeš stranu valutu odabrati ili hoćeš li u školu ponijeti kišobran. LM 48 Marta


Neko sam vrijeme zurila u e-mail bezuspješno pokušavajući usporediti Landona i Lucasa. Djelovali su kao potpune suprotnosti, iako zapravo niti jednog još nisam bolje upoznala. O Lucasu nisam znala ništa osim da dobro izgleda i da se s lakoćom može obraniti od napadača. Tijekom predavanja iz povijesti umjetnosti pitala sam se što bi se dogodilo da je Lucas bio sa mnom kad sam srela Bucka. Bi li me se usudio tako odmjeravati? Reći mi da dobro izgledam? Od pomisli na Buckov hladni, požudni pogled okrenuo mi se želudac. U tom me trenu ponovno obuzela prilično plitka znatiželja da saznam kako Landon izgleda. Zanimalo me koliko bi njegov izgled utjecao na moje mišljenje o njemu. Njegovi komplimenti izmamili su mi osmijeh na usne. Zamišljeno sam zurila u monitor. Rekao je da je moj bivši idiot i odjednom se činilo da ga moj prekid zanima mnogo više nego ranije. A možda ga jednostavno zanimam ja. Ili to ili opet preduboko iščitavam našu prepisku. Landone, Bili smo zajedno skoro tri godine. Nikad nisam ništa posumnjala. Zajedno s njim upisala sam ovaj fakultet umjesto da se okušam na glazbenoj akademiji. Kad sam ga o tome obavijestila, profesor koji je vodio naš orkestar skoro je doživio srčani udar. Molio me da se prijavim na Oberlin ili Julliard, ali nisam. Ne mogu kriviti nikoga osim sebe. Svoju sam budućnost uložila u svoju srednjoškolsku Ijubav. Kao zadnji idiot. I sad sam zapela negdje gdje ne želim biti. Ne znam jesam li previše vjerovala u njega ili premalo u sebe. U svakom slučaju, prilično glupo, ha? Eto to ti je moja tužna priča. Hvala ti na članku! JW Jacqueline, nije glupo. Možda malo naivno, da, ali to samo govori u prilog tvom povjerenju, nikako manjku inteligencije. Što se tiče toga da si zapela negdje gdje ne bi trebala biti, možda si ovdje s razlogom. Ili nisi. Kao znanstvenik, skloniji sam povjerovati ovo posljednje.

49 Marta


Kako god bilo, nema smisla očajavati. Donijela si odluku i sad moraš izvući što se da. Što drugo? A kad smo već kod toga, odoh ja učiti za kolokvij iz statistike. Tko zna, možda ću uskoro moći znanstveno dokazati da te tvoj bivši nije bio vrijedan i da si se u pravo vrijeme našla na pravom mjestu. LM

Kad je Erin upala u sobu, pronašla me u polusnu među hrpom šarenih papirića ispisanih konjugiranim španjolskim glagolima. Uspjela sam spasiti većinu, prije nego što se svom težinom bacila na rub kreveta. »I, jesi li ga nazvala ili si mu poslala poruku? Nadam se da si se držala uputa. Što je rekao?« upitala je. »Ni jedno ni drugo«, uzdahnula sam. Erin se sada cijelim tijelom ispružila na krevet teatralno mašući rukama po zraku. Hvatala sam svoje papiriće u strahu da će ih sve zgužvati. »Ulovila te frka?« Zurila sam u karticu pred sobom. Yo habre, tú habrás, él habrá, nosotros habremos... »Možda malo.« »Znaš to je možda još i bolje. Nemoj ga nazvati. Neka on trči za tobom.« Namrštila sam se, a moja prijateljica prasne u smijeh. »Dečki poput Chaza su drugo. S njima je lakše. Mislim da bi on trčao za mnom samo ako mu naredim.« Slika koja mi se na to stvorila u glavi iskreno me nasmijala. Što je još gore, vjerojatno je bila realna. Pomislila sam na Kennedyja. Pokušala sam napokon ustanoviti kojem on tipu dečka pripada. Istina, u početku je trčao za mnom, ali nije se baš morao jako potruditi. Odmah me oborio s nogu i tako me povukao za sobom sve dok nisam postala sastavni dio njegovih snova i planova. Ili sam barem ja tako mislila. Do prije nekoliko tjedana. »Ah, sranje, već vidim kamo smjeraš. Nemoj misliti na njega. Idem ti napraviti kakao, a ti lijepo razmišljaj o...«, Erin nehajno baci pogled na papirić koji nisam uspjela na vrijeme izmaknuti. »O španjolskim glagolima. Fuj.«

50 Marta


Napunila je dvije šalice vodom iz slavine u kupaonici i stavila ih u mikrovalnu da se voda ugrije. Ja sam i dalje zurila u kartice u svojoj ruci. K vragu i Kennedy. K vragu. K vragu. Bilo bi mi drago da me vidi s nekim poput Lucasa. Nekim tko mu je dijametralna suprotnost, ali je zato jednako zgodan. A možda i zgodniji ako uračunamo sve detalje. Operacija »zločesti dečko« može početi. Ali neću nazvati Lucasa niti mu slati poruke – ako već trči za curama, za mnom još nije trčao dovoljno dugo. Kad mi je Erin dodala šalicu, uzdahnula sam i nasmiješila se. U kakao mi je natrpala hrpu marshmellow bombona iz zaliha kojima bismo se obje često poslužile i kad nije bilo vrućih napitaka. »Dakle ako mu neću slati poruku, koji je sljedeći korak?« Erin se nasmije i ispusti prigušeni pobjedonosni uzvik. »Mora da se inače pali na dobre cure...« reče, a onda joj se rašire zjenice kao da se upravo nečeg sjetila. »Jacqueline, možda te primijetio još prije prekida. A onda si se premjestila. Svatko s imalo soli u glavi iz toga bi zaključio da ste prekinuli. Ovo je savršeno.« Ja sam je potpuno zbunjeno promatrala, a Erin se već oduševljeno smijala vlastitim detektivskim sposobnostima. »On te dakle već nanjušio. Sada samo moraš nastaviti trčati. Ali ne prebrzo.« Obliznula sam se da uklonim čokoladu s donje usnice. »Erin, ti si opasna.« Moja se prijateljica vragolasto nasmije. »Znam.«

U srijedu sam se nacrtala pred učionicom prije nego što je prethodnoj grupi završilo predavanje. Čim je većina studenata napustila predavaonicu, ušetala sam, pronašla svoje mjesto i sjela, nepokolebljiva u svojoj odluci da se ne okrećem za Lucasom kad dođe na predavanje. U tu sam svrhu iz torbe izvadila svoje šarene kartice, iako sam bila i više nego spremna za test iz španjolskog. Kad je Benji sjeo kraj mene i dalje sam predano zurila u kartice. Nisam se dala omesti u namjeri da ne provjeravam stanje Lucasova sjedala ni njegove prisutnosti na predavanju. »Bok, Jacqueline.« To nije bio Benjijev glas. Sjedala su bila pričvršćena za pod s podlogom za pisanje s desne strane. Nalaktio se na Benjijevu podlogu tako da je gotovo ulazio u moj prostor. 51 Marta


Zastao mi je dah. Morala sam se usredotočiti na to da djelujem opušteno. »O, bok!« Kratko se ugrizao za donju usnicu. »Čini se da nisi primijetila moj broj telefona na onoj šalici.« Pogledala sam mobitel koji je ležao na rubu knjige. »Primijetila sam.« Promatrala sam reakciju, svjesna da mu dajem jasan znak da želim biti zavedena. Osmjehnuo se. Ponovno su mu se pojavile one sitne bore oko očiju. Morala sam se svojski truditi da ne padnem u nesvijest. »Okej, vidim da mi se želiš osvetiti. Nećeš mi dati svoj?« Podigla sam jednu obrvu. »Zašto? Treba ti pomoć iz ekonomije?« Ovaj se put pošteno ugrizao za usnicu, obuzdavši napadaj smijeha. »Pa baš i ne. Otkud ti to?« Namrštila sam se. Kako se mogu zaljubiti u dečka kojemu se, čini se, živo fućka kakav će uspjeh postići iz kojeg predmeta? »Nema veze.« Oslonio je glavu o dlan. Vrhovi prstiju bili su mu sivkasti. Vjerojatno tragovi te olovke koju uvijek nosi zataknutu iza uha. »Drago mi je da se brineš za moj akademski uspjeh, ali bojim se da mi tvoj broj treba iz razloga koji nemaju nikakve veze s ekonomijom.« Podigla sam mobitel, pronašla njegov broj i poslala mu poruku u kojoj je pisalo samo »bok«. »Ej, stari, sjediš na mom mjestu«, Benjijev ton bio je odrješit, ali ipak opušten. Uto Lucasu zavibrira mobitel. Kad shvati da je dobio poruku i broj, moj se udvarač kratko osmjehne. »Hvala ti.« Odmah je ustao sa stolica i obratio se Benjiju. »Sorry, stari.« »Nemaš frke.« Benji je bio jedan od najvećih flegmatika koje sam ikad upoznala. Po njegovom ponašanju svatko bi zaključio da je bitanga, ali kad je jednom otvorio bilježnicu, uspjela sam zirnuti da je iz kolokvija dobio čvrstu četvorku. I unatoč bezbrojnim šalama o tome kako će zaspati ili zakasniti na predavanje, to se još nikad nije dogodilo. Kad se Lucas povukao na svoje mjesto, Benji se nagne prema meni preko klupe, još bliže od mog udvarača. »Što je to bilo?« upita me zatitravši obrvama. »Ne znam što želiš reći«, odgovorila sam i zatreptala glumeći nevinašce.

52 Marta


»Ja bih bio oprezan. Taj tip mi djeluje opasno.« Odmahnuo je glavom da ukloni nestašni pramen iz očiju i osmjehnuo se. »A s druge strane, tko riskira, profitira.« Uzvratila sam osmijeh. »Istina.« Bila sam ponosna na sebe jer sam tokom cijelog pedeset-minutnog predavanja samo jednom pogledala u Lucasovom smjeru. Nije gledao prema meni pa sam mogla do mile volje zuriti. S olovkom u ruci koncentrirano je dorađivao crtež. Prvo bi olovkom sjenčao, a kasnije bi grafitne tragove razmazivao vrhom palca. Pramenovi crne kose padali su mu oko lica dok je on tako predano radio na svojoj skici da su i predavanje i ljudi oko njega pali u drugi plan, kao da uopće nisu u istoj prostoriji. Zamišljala sam ga kako sjedi na krevetu podignutih koljena s podlogom i crtaćim papirom raširenim preko bedara. Pitala sam se što crta. Ili koga. Podigao je glavu i pogledi su nam se susreli. Usne mu se razvuku u onaj sablasni smiješak, zatim protegne vrat i ramena ne skidajući pogled s mene. Nakratko mu je pažnju zaokupila bilježnica. Krajem olovke tapkao je po njenom rubu, naslonio se i promatrao svoje djelo. Guste, tamne trepavice potpuno su zaklonile kristalno plave oči. Dr. Heller završio je graf koji je crtao na ploči, predavanje se nastavilo. Lucas zatakne olovku za uho i sa stola podigne kemijsku. Prije nego što se okrenuo prema profesoru još mi se jednom nasmiješio, a meni su tijelom prošli trnci uzbuđenja. Na kraju predavanja prišla mu je neka druga cura, a ja sam munjevito projurila kroz vrata. U glavu mi je udario adrenalin, imala sam neodoljivu potrebu pobjeći, koju sam ovaj put odlučila poslušati i dati petama vjetra. Na jednom od bočnih izlaza pogledala sam preko ramena, usporila i osjećala se smiješno i djetinjasto. Erin i Maggie govorile su da još neko vrijeme moram izmicati njegovim pandžama, ali ne mislim valjda da će doslovno trčati za mnom. Poslala sam Erin poruku da ću, umjesto da idem do Starbucksa, prije predavanja pokupiti lošu kavu u kantini. Odmah je odgovorila: GENIJALNO. Bit ću tamo. Sestrinska solidarnost i tako to.

53 Marta


Do kraja sata povijesti umjetnosti počela sam sumnjati u to da Lucas uopće želi igrati ovu igru. Možda ipak nije pas. Ili ja nisam mačka. Ili mi jednostavno takve stvari ne idu od ruke. Uzdahnula sam, bacila mobitel u torbu. Za vrijeme jednog sata najmanje sam trideset puta pogledala na njega da provjerim jesam li dobila poruku. Ranije sam se uvijek rugala tuđim ljubavnim igricama. Ili flertanju. Cijela je stvar bila neka vrsta natjecanja, natezanje oko toga tko će biti jači, tko će poduzeti sljedeći korak. Nikad mi nije bilo sasvim jasno je li više stvar u sreći ili je to zaista neka vrsta umijeća. Vjerojatno kombinacija jednog i drugog. Ljudi rijetko govore što zaista misle ili osjećaju. Nitko nije sasvim iskren. Lako je meni bilo govoriti, iz moje uzvišene pozicije u stabilnoj, savršenoj vezi s Kennedyjem. Erin mi je zbog toga prigovorila prije samo nekoliko mjeseci. Rekla sam joj da se ponaša glupo u vezi nekog dečka – nastojala je saznati što on želi od cure prije nego je sustavno počela slamati njegovu obranu. Sada sam morala priznati da je bila u pravu. Nisam imala pojma što znači biti single. Nisam imala nikakvo pravo da je osuđujem. Do sada. Makar ova tjeskoba bila najveća glupost na svijetu, nikako je se nisam mogla otarasiti. Kad sam izašla s predavanja iz ekonomije, još uvijek sam bila puna samopouzdanja, a sad sam se osjećala jadno i depresivno. Zašto? Jer nije odgurnuo crvenokosu djevojku i pojurio za mnom nakon predavanja? Jer mi nije poslao niti jednu poruku u čitava tri i pol sata otkad smo se zadnji put vidjeli? To nema nikakvog smisla. Kad sam iste večeri u mikrovalnoj grijala juhu za večeru, već sam bila uvjerena da mi nije uspjelo privući Lucasovu pažnju, odnosno zadržati je. Trudila sam se iz misli odagnati sliku zgodne cure koja mu je prišla na kraju predavanja i ne zamišljati ga kako, držeći se s njom za ruke, izlazi iz učionice. »Glupačo«, prekorila sam samu sebe. S ruba kreveta moj se laptop oglasio da me obavijesti o upravo pristiglom mailu. Odmah su mi se pojavili leptirići u trbuhu. Vjerojatno nije ništa važno – obavijest o cijepljenju protiv gripe iz studentskog zdravstvenog centra ili još jedna poruka mojih bivših prijatelja iz razreda koji su svi bili tako shrvani kad su čuli da smo Kennedy i ja prekinuli (a saznali su čim je promijenio status na facebooku – točno dvadeset minuta nakon prekida). Odmah sam deaktivirala svoj profil. Još se nisam ponovno ulogirala. Pomisao na to da bih morala čitati njegove ljigave statuse i da mi u novostima 54 Marta


iskaču njegove slike bila mi je nepodnošljiva. Čak i kad bih ga sakrila, to ne bi mnogo pomoglo. Poznajemo previše istih ljudi. Ne bih se mogla potpuno isključiti iz njegovog života. Odmah sljedećeg dana na mail i mobitel počeli su mi stizati iskazi lažne zabrinutosti i suosjećanja. Kako ponižavajuće. Stoga sam bila opravdano skeptična svaki put kad bih provjeravala dolaznu poštu. Mršteći se, podigla sam prozor... i osmjehnula se. Jacqueline, Hoćeš li doći na vježbe sutra (četvrtak)? U slučaju da ne, šaljem ti zadatke koje ćemo raditi. To je zasebno gradivo pa ne moraš biti sasvim upućena u ono što smo već obradili da bi ga mogla shvatiti. (Kad smo već kod toga, trebala bi pohvatati konce za nekih tjedan dana.) LM P.S. – Razmišljao sam o onom dokazu koji sam ti spomenuo zadnji put – da si upravo ondje gdje trebaš biti. Pitam se kako znaš da bi ti negdje drugdje bilo bolje? Da si otišla studirati u drugu saveznu državu, tvoja bi se veza opet raspala. Možda bi čak krivila sebe, a ovako barem znaš da je stvar u njemu. U svakom slučaju, sada si ovdje. Prekinula si, markirala i upoznala najboljeg demonstratora na faksu! Možda se čak i zaljubiš u ekonomiju. (Što zapravo studiraš?) Landone, Studiram glazbenu umjetnost (profesorski smjer). Mrzim onu izreku: Oni koji mogu nešto postići, postignu. Oni koji ne, predaju. Budući da već podučavam, znam da je to čista glupost. Ali ipak, ja sam htjela nešto postići. Željela sam se pridružiti simfonijskom orkestru ili nekom progresivnom jazz bendu... Umjesto toga ću podučavati. Neću moći doći na tvoje vježbe, sutra držim satove violončela srednjoškolcima. (Mislim da bi njima osobno bilo zanimljivije da mogu podrigivati ljestvice umjesto da ih pokazujem na violončelu.) Žao mi je što ću te razočarati, ali mislim da ću položiti ovaj ispit i pozdraviti se s ekonomijom. Kunem se da to nema nikakve veze s tvojim izvanrednim demonstratorskim sposobnostima. I hvala ti na vježbama. Baš si drag. JW 55 Marta


Jacqueline, Ako želiš nešto postići, pa hajde. Što te sprječava? Drag sam kažeš? To mi još nitko nije rekao. Ljudi obično misle da sam uobraženi seronja. Moram priznati da dosad nisam učinio ništa da ih uvjerim u suprotno. Tako da, molim te, zadrži svoje mišljenje za sebe. Ugled je lako narušiti, znaš.  LM P.S. – riješi zadatke. Prije petka. Šaljem ti smrtno ozbiljan pogled kroz ekran. RIJEŠI ZADATKE. Ako imaš kakvih problema s materijalima, javi mi. Landone, Što me sprječava? Za početak prokockala sam priliku da se upišem u ozbiljnu glazbenu školu. A zaglavila sam u državi koja baš i ne potiče umjetnost (nešto protiv čega ću se najvjerojatnije boriti tijekom cijele svoje profesorske karijere). Trenutno mi se čini nemogućim jednostavno otići i početi ispočetka. Možda bih trebala ponovno razmisliti o tome. Tvoja tajna je sigurna sa mnom. Šutim k’o zalivena. JW Evo već RJEŠAVAM. Ali te mrko gledam kroz ekran. Kakav gonič robova. Pih. Kad sam stisnula »pošalji«, imala sam osmijeh od uha do uha. Možda upravo igram jednu potpuno drugačiju igru. Koga briga za Lucasa i njegov prokleto privlačan tajanstven osmijeh? Neka se Erin i Maggie za promjenu same povode za svojim neka-trči-za-tobom teorijama. Jer meni, očito, u stvarnom životu ne pomažu. Ali preko maila, to je već druga priča... Moj blaženi izraz lica naglo se uozbiljio kad sam shvatila bolnu istinu. Već danima flertujem s nekim preko interneta. A nemam pojma kako izgleda niti kakva je osoba. Ali to zapravo i nije tako. Znam točno kakav je Landon, iako se nikad nismo upoznali uživo. Drag. Inteligentan. I izravan. Naravno, nije sravnio mog napadača sa zemljom. Želudac mi ne bi zatitrao kad mi stavi ruke oko struka. Vjerojatno nema tetovaže ni ledeno plave oči koje 56 Marta


te mogu hipnotizirati jednim pogledom. U deset sati navečer oglasio se moj mobitel. Lucas: Hej  Ja: Hej  Lucas: Što radiš? Ja: Ništa. Zadaća. Lucas: Mislio sam te uhvatiti nakon predavanja, ali nestala si. Ja: Imam drugo predavanje odmah nakon. Jedan od onih profesora koji prestanu predavati i optuživački zure u tebe dok ne sjedneš na svoje mjesto ako ti se jednom dogodi da zakasniš. Lucas: Da bih vjerojatno namjerno usporio korak.  Svrati do Starbucksa u petak. Obično nema ljudi. Americano? Kuća časti. Ja: Besplatna kava? To se ne propušta. Kada radiš? Mislim da ću svratiti. Lucas: Cijelo popodne. Do 5. Ja: Ok. Lucas: Vidimo se u petak, Jacqueline.

57 Marta


Sedmo poglavlje

U

petak je Lucas petnaest minuta zakasnio na predavanje, a provjera je bila zakazana za početak sata. Moja prva pomisao bila je kako je užasno neodgovorno propustiti provjeru, a onda sam se sjetila da sam ja propustila kolokvij. Nisam baš mogla osuđivati druge. Ušetao je na stražnja vrata dok je dr. Heller u središnjem prolazu skupljao testove. Pokupio je hrpu papira s lijeve strane i okrenuo se udesno prema Lucasu. »Moram s vama razgovarati nakon predavanja«, rekao je tihim glasom. Pognuvši glavu, Lucas izvadi knjigu iz ruksaka i jednakim, prigušenim tonom odgovori: »U redu, profesore.« Za vrijeme predavanja više nisam zirkala prema njemu, a kad je sat završio žurno je spakirao ruksak i bočnim se prolazom spustio do katedre. Dok je dr. Heller razgovarao s nekim drugim studentom, osvrnuo se da me potraži. Promatrao me s istim onim tajanstvenim, jedva primjetnim smiješkom. Ali pogled mu je bio prodoran, imala sam osjećaj da me probija poput strelice za pikado. Nakon nekog vremena, okrenuo se natrag prema profesoru. Izdahnula sam shvativši da sam na tih nekoliko sekundi potpuno nesvjesno zadržala dah i pobjegla iz učionice. Još uvijek nisam bila sigurna hoću li te večeri zaista svratiti do Starbucksa. Pomislila sam na provjeru na kojoj sam netom briljirala zahvaljujući zadacima koje mi je Landon prekjučer poslao. Ti su mi zadaci neizmjerno pomogli – mora da je unaprijed saznao za provjeru. Mislim da nije prešao granicu i rekao mi nešto što ne bi smio, ali nije bilo ni daleko od toga. Za mene. Nisam se mogla dovoljno načuditi činjenici da je, iz nekog razloga, od nekoliko tisuća studenata na ovom ogromnom kampusu želio pomoći baš meni. Mora da mu je na neki neobičan način ipak stalo do mene. Erin: Chaz i ja uskoro krećemo. Bit ćeš ok, jel' da? I ideš u Starbucks danas popodne, JE LI TAKO? Ako te pozove van, IDI. Uživaj i nemoj se opterećivati prošlim glupostima. Nemoj zaboraviti da cijeli vikend imaš sobu za sebe.  58 Marta


Ja: Zabavite se! Bit ću ok. Javljat ću ti sve novosti. Erin: I bolje ti je. Vraćam se u nedjelju popodne. Ili navečer, ovisi koliko ću mamurna biti u nedjelju ujutro. PIŠI MI KASNIJE. Zaboravila sam da Erin i Chaz putuju ovaj vikend. Njegov brat svira u bendu, a sutra nastupaju na festivalu blizu Shreveporta. Tako su Erin i Chaz dobili besplatne karte i polupansion u hotelu za dvije noći. Erin je o svojim planovima obavijestila mene i Maggie prije nekih mjesec dana dok smo stajale u redu čekajući priliku da teleskopom promatramo Merkur i Veneru na večeri astronomije. »Noćenje s doručkom?« čudila se Maggie podigavši jednu obrvu. »Što je sljedeće? Ručnici s izvezenim inicijalima?« Erin prezirno odmahne. »Ali to je romantično!« »Točno, a ti ideš s Chazom«, odgovori Maggie. »Kako si gospodina sportaša uopće uspjela nagovoriti na tako nešto?« Erinine pune usne lagano zatitraju. Prošla je rukom kroz jarko crvenu kosu čija se boja jasno vidjela čak i ovdje u mraku, na rubu praznog igrališta u predgrađu. »Rekla sam mu da hoteli imaju ogromne kade i da obećavam da ćemo našu iskoristiti u neopisivo prljave svrhe.« Dvojica štrebera u redu iza nas počeli su ispuštati neobične zvukove koji su ličili na kombinaciju čuđenja i prigušenog smijeha. I mi smo se morale truditi da ne prasnemo u smijeh. Maggie uzdahne. »Jadan Chaz. Nikad nije imao šanse. Jednog će dana stajati pred hrpom ljudi i reći »da«, a da ni sam neće znati što ga je spopalo.« »Uf! Ne bih rekla«, pobuni se Erin. »Kad mi bude vrijeme da se skrasim, nabavit ću si nekog tko izgleda kao...«, kratko se osvrne prema dečkima koji su nas naočigled prisluškivali. »Kao jedan od ovih.« Dečki se značajno pogledaju i usprave. Smješkajući se Erin, jedan od njih gurne svog prijatelja laktom u rebra.

Sumnjala sam da će Erin tijekom svog romantičnog vikenda suviše razmišljati o meni. Izgleda da ću biti sama. Pitala sam se što da radim i okrenula se prema studentskom centru ogrnuvši se kaputom da se obranim od 59 Marta


naleta hladnog jesenjeg vjetra. Tulumi studentskih udruga ovaj vikend ne dolaze u obzir. Nije da bih željela ići. Nema šanse da prismrdim mjestima na kojima postoji mogućnost da sretnem Kennedyja. Ili Bucka. Miris kave dopro mi je do nosa još prije nego što sam ugledala Starbucks. Skrenula sam iza ugla i pogledala prema šanku za kojim je stajalo dvoje zaposlenika. Nisam vidjela Lucasa. Već sam pomislila da je zamijenio smjene i zaboravio mi poslati poruku. U prostoriji je bilo samo nekoliko gostiju. Jedan je bio dr. Heller koji je u kutu čitao novine. Iako nisam imala ništa protiv profesora Hellera, ne bi mi bilo baš ugodno da me vidi kako flertujem sa studentom koji se baš danas nije pojavio na provjeri i bio prozvan zbog toga. Smjestila sam se iza reda šalica i suvenira. Kao i u ponedjeljak, Lucas se pojavio na stražnjim vratima baš kad mi je pogled slučajno odlutao u tom smjeru. Čim sam ga ugledala, osjetila sam žmarce u rukama i nožnim prstima. Ispod zelene pregače nosio je usku svijetloplavu majicu dugih rukava, a ne sportsku majicu s logom sveučilišta koju je danas imao na predavanju. Rukavi su mu bili zasukani, jasno otkrivajući tetovaže. Prišla sam šanku, odmjerivši ga od ruku do vrha glave. Još me nije ugledao. Najprije mi se obratila jedna od konobarica. »Izvolite?« rekla je ljutitim tonom kao da mi već pola sata pokušava privući pažnju. »Ja ću, Eva«, javi se Lucas pa konobarica slegne ramenima i nastavi razgovarati sa svojim kolegom, samo što su me sad oboje promatrali s još većim negodovanjem nego maločas. »Bok.« »Bok«, reče Lucas i pogleda prema stolu za kojim je sjedio dr. Heller. »Što ćeš popiti?« Rekao je to tonom koji nije odgovarao tonu tipa koji me izričito pozvao da navratim. Možda je bio na oprezu radi svojih kolega. »Grande Americano, valjda.« Zgrabio je jednu šalicu s hrpe i spremio mi kavu. Pokušala sam mu pružiti karticu, ali odmah je odrješito odmahnuo glavom. »U redu je. Ja ću.« Ostali konobari izmijenili su značajne poglede, ali pravila sam se da ih ne vidim. Zahvalila sam mu, smjestila se na suprotnoj strani prostorije od one gdje je sjedio dr. Heller i izvadila laptop da radim na projektu iz ekonomije. Da bih obranila svoju tezu, morala sam prikupiti podatke iz različitih izvora. Rok za 60 Marta


predaju projekta padao je prije Dana zahvalnosti, što je bilo za manje od dva tjedna. Sve i da nisam morala nadoknaditi gradivo, bilo bi prebrzo. Za otprilike sat vremena označila sam desetak izvora o suvremenim ekonomskim zbivanjima, moja je kava nestala, a Lucas mi se ni u jednom trenutku nije pridružio za stolom. Za pola sata morala sam biti u školi na popodnevnoj nastavi iz violončela. Ugasila sam laptop i okrenula se da ištekam kabel iz struje. »Gospođice Wallace?« Neočekivan pozdrav dr. Hellera tako me prestrašio da sam se trznula i srušila šalicu kave koja je, hvala Bogu, bila prazna. »Oprostite ako sam vas uplašio.« »U redu je. Malo sam nervozna. Mora da je od kave.« I od toga. što sam na trenutak pomislila da ste Lucas. »Samo sam vam htio reći da mi je gospodin Maxfield rekao da ste gotovo nadoknadili gradivo i da dobro napredujete s projektom. Drago mi je da to čujem.« Pogledao je naokolo i povjerljivo mi se osmjehnuo. »Znate, moji kolege i ja zapravo ne želimo rušiti studente. Cilj nam je samo da malo prestrašimo – hoću reći ohrabrimo – neozbiljne studente. Ne želim reći da ste vi jedan od njih.« Uzvratila sam osmijeh. »Razumijem.« Dr. Heller se uspravi i pročisti grlo. »Onda dobro. Tim vam povodom želim produktivan vikend.« Nasmijao se sam svojoj šali, a ja sam se morala suzdržati da ne preokrenem očima. »Hvala, profesore.« Odšetao je do šanka da porazgovara s Lucasom. Omotala sam kabel oko punjača i ugurala laptop u ruksak. Činilo se da razgovaraju o nečem ozbiljnom pa sam se zabrinula kad je dr. Heller najmanje jednom pokazao na mene. Pitala sam se smatra li dr. Heller Lucasa jednim od onih neozbiljnih studenata koje valja opomenuti. Ako je tako, nisam mu željela poslužiti kao primjer. Kad sam izlazila, pogledala sam preko ramena, ali Lucas nije gledao u mom smjeru. Po izrazu njegova lica mogla sam zaključiti da je napet. Osmjehnuo mi se samo drugi konobar koji je nekoliko metara dalje brisao šank. Kada sam dva sata kasnije završila s nastavom u srednjoj školi, uključila sam mobitel pokušavajući se veseliti svom samotnom vikendu. Kava u Starbucksu očito je bila potpuni promašaj. Lucas je, ako je takvo što uopće moguće, bio još tajanstveniji i zatvoreniji nego inače. 61 Marta


Dok sam radila na projektu, poslala sam Landonu mail da mu zahvalim na zadacima koje mi je poslao u srijedu kao i na tome što me natjerao da ih riješim. Budući da mu nisam htjela nabijati osjećaj krivnje, nisam insinuirala ništa o varanju na ispitu. Poštena i iskrena osoba poput njega to bi najvjerojatnije shvatila kao uvredu. Nismo se čuli od srijede, ali možda mi pošalje mail danas popodne ili navečer. A možda je i slobodan za vikend pa ćemo se napokon upoznati. Dobila sam poruku od Erin koja me obavijestila da su ona i Chaz sretno stigli u Shreveport. Uz brojne naputke o tome kako bih mogla iskoristiti svoju praznu sobu. Osim Erin pisala mi je i mama koja je očito bila zbunjena oko planova za Dan zahvalnosti. Tijekom protekle tri godine Kennedy i ja praznike bismo uvijek provodili kod njegove ili kod moje obitelji. Unatoč novim okolnostima, mojim roditeljima iz nekog razloga nije bilo jasno planiram li ove godine doći kući. Kad sam odgovorila da »kad prekineš s nekim, to obično znači da s njim ubuduće nećeš provoditi praznike«, očekivala sam da će uslijediti isprika. Trebala sam dvaput razmisliti. Mama: Ne moraš odmah biti bezobrazna. Tata i ja smo već rezervirali i platili put u Breckenridge jer smo mislili da ćeš biti kod Mooreovih. Izgleda da ćemo morati otkazati. Ja: Pa onda idite. Da ću otići do Erin ili tako nešto. Mama: Dobro. Desi li sigurna da ćeš biti okej? Ja: Sigurna. Super. Dečko me napuca, a kad moja mama napokon dobije priliku da mi pruži emotivnu podršku, ona i tata bezbrižno otputuju na skijanje. Sad se baš osjećam voljenom i poželjnom. Bravo, mama. Kao da nije dovoljno što se moram nositi s prekidom. Isuse. Bacila sam mobitel u držač za čaše u autu i odvezla se natrag do kampusa. Već sam se pomirila sa sudbinom i odlučila da ću cijeli vikend gledati TV i učiti ekonomiju. Ali čim sam stigla u sobu, primijetila sam da mi je Lucas poslao poruku dok sam vozila. Lucas: Sorry što te nisam pozdravio kad si odlazila. Ja: A valjda ti je bilo neugodno pred dr. Hellerom. 62 Marta


Lucas: Da. Htio bih te crtati. Hoćeš pozirati? Ja: Jel? Lucas: Da. Ja: Okej. Ali nikakvi aktovi ili tako nešto? Lucas: Haha. Ne, osim ako baš želiš. Danas navečer? Ili sutra? Ja: Može danas. Lucas: Cool. Dođem za sat,dva. Ja: Okej. Lucas: Koji ti je broj sobe? Ja: 362. Mislim da ću te morati pustiti unutra. Lucas: Vjerojatno mogu i sam ući. Poslat ću ti poruku ako ne mogu.

63 Marta


Osmo poglavlje

L

agano je pokucao na vrata. Bila sam tako nervozna da su mi se ruke tresle kad sam ustala da mu otvorim.

Rekao je da me želi crtati, ali nisam bila sigurna je li to stvarno ono što želi ili samo šifra za nešto više. Erin mi nikad ne bi prestala prigovarati da ga pustim da izađe iz sobe, a da me nije ni poljubio. Iako mi Lucas nije djelovao kao netko tko će stati na običnom poljupcu. Mnoge djevojke fakultet doživljavaju kao fazu eksperimentiranja, a većina bi bila presretna da im se pruži prilika da eksperimentiraju na Lucasu. Ali ja sam s Kennedyjem godinu dana bila u vezi prije nego što smo prvi put spavali zajedno. Nikad nisam spavala ni sa kim drugim. Nisam bila spremna da se u takvo što upuštam s Lucasom. Barem ne zasad. Bez obzira na sve priče o tome kako će mi to pomoći da prebolim prošlu vezu. Duboko sam udahnula. Ponovno sam začula kucanje na vratima, ovaj put malo glasnije. Prestala sam razmišljati i otvorila vrata. Pramenovi tamne kose provirivali su ispod bijele kape. Na slabom svjetlu hodnika oči su mu poprimile sablasno plavu boju koju sam primijetila još prve večeri. One večeri kad me vidio u kamionetu i pretukao Bucka. Stajao je pomalo pogrbljeno s rukama u džepovima i mapom za crtanje pod pazuhom. »Hej«, reče. Izmaknula sam mu se s puta držeći vrata otvorenima. Olivia i Rona opušteno su čavrljale na vratima preko puta. Čim su opazile Lucasa, zabezeknuto su pogledale najprije njega, a onda mene pitajući se što radi u našoj sobi dok je Erin na putu. Olivia podigne obrvu i značajno pogleda cimericu. U roku od pet minuta cijeli će kat brujati o tome da u sobi imam zgodnog frajera. Zatvorila sam vrata. Lucas baci mapu na moj krevet i na tren zastane u središtu sobe koja se, otkad je on ušao, doimala nekako manjom. Stajao je i proučavao Erininu stranu sobe, zidove prekrivene fotografijama, grčke simbole njene studentske udruge i svjetlucava slova kojima je bilo ispisano njeno ime. Bio je tako zaokupljen da sam iskoristila priliku da ja promotrim njega. Izlizane 64 Marta


kaubojske čizme, iznošene traperice, siva majica s kapuljačom. Okrenuo se da pogleda moj dio sobe pa sam ga mogla proučiti iz profila. Svježe obrijano lice, razmaknute usne, tamne trepavice. Zatim se napokon okrene prema meni, a onda i prema laptopu na mom stolu za koji sam prikopčala male zvučnike. Sastavila sam listu odabranih pjesama iz svoje glazbene kolekcije i pustila je da svira. Još jedan prijedlog moje prijateljice Erin. Nazvala je listu OZZ (Operacija »zločesti dečko«). Nadala sam se da me Lucas neće pitati što znači kratica. Podrazumijeva se da mu nikad ne bih rekla istinu, ali moje izdajničko lice vjerojatno bi gorjelo od nelagode. »Sviđa mi se taj bend. Jesi li bila na koncertu prošlog mjeseca?« upitao me. Bila sam. I to s Kennedyjem. Bila je to večer prije nego što smo prekinuli. Nastupao je jedan od naših omiljenih domaćih bendova. Te se večeri Kennedy neobično ponašao. Bio je nekako hladan. Na koncertima bi obično stajao iza mene, nogu raširenih taman toliko da mogu stati između njih i obgrlio me rukama oko struka. Ali te je večeri samo stajao kraj mene. Kao da smo prijatelji. Nakon što smo prekinuli, shvatila sam da je odluku morao donijeti još prije te večeri. Njegova distanciranost bila je dokaz da su se stvari među nama promijenile, samo što ja to još nisam zamjećivala. Kimnula sam i odagnala Kennedyja iz misli. »A ti?« »Da, ne sjećam se da sam te vidio na koncertu, ali bio je mrak, a možda sam i popio koje pivo previše.« Osmjehnuo se – bijeli zubi, taman dovoljno nepravilni da zaključim da nije, poput mene, morao prolaziti torturu s aparatićem. Skinuo je kapu i bacio je na krevet, zario prste u zalizanu kosu i protresao je, sve dok nije poprimila uobičajeni razbarušeni oblik. 0, Bože. Kad je skidao debelu majicu s kapuljačom, bijela majica kratkih rukava podigla se taman toliko da dobijem odgovor na pitanje do kuda mu sežu tetovaže. Lijevom stranom tijela protezala su se četiri reda slova, nažalost presitna da bi se s te udaljenosti mogla pročitati. Na desnoj strani uspjela sam raspoznati nekakav keltski uzorak. Bonus: sad barem znam na što je Erin mislila kad je govorila o »pločicama za prste polizati«. Majica s kapuljačom ubrzo se pridružila kapi na krevetu, a ona kratkih rukava vratila se na mjesto. Podigavši mapu i olovku, okrenuo se prema meni. Primijetila sam da se tetovaža s podlaktice proteže preko nadlaktica i bicepsa sve dok nije nestala pod bijelim rukavima. »Gdje želiš da legnem?« ovako isprekidano i uspuhano moje je pitanje više ličilo na poziv. Mogu li biti još očitija? Možda da ga jednostavno pitam želi li se upustiti u aferu sa mnom, bez obaveze.

65 Marta


Od njegovog smiješka, koji sam u međuvremenu dobro poznavala, umalo su mi se odsjekle noge. »Na krevet?« predložio je promuklim glasom. O, Bože. »Okej.« Sjela sam na rub kreveta, a on nehajno baci kapu i hudicu na pod. Srce mi je lupalo sto na sat. Sjedila sam i čekala. Nagnuo je glavu ustranu i promatrao me. »Djeluješ jako napeto. Ne moramo ako ti je neugodno.« Ne moramo što točno? pomislila sam i poželjela ga upitati je li mu crtanje trebalo poslužiti kao izgovor i ako jest, obavijestiti ga da mu takvo što neče biti potrebno. Pogledala sam ga u oči. »Hoću.« Zataknuo je olovku za uho. Nije djelovao uvjereno. »A koji ti položaj najbolje odgovara?« Nisam mogla naglas opisati prizore koje mi je to pitanje pobudilo u glavi, ali krv mi je odmah navrla u lice i odala me. Ugrizao se za donju usnicu, bila sam sigurna da pokušava suzbiti smijeh. Najudobniji položaj? Možda s jastukom preko glave? Ogledao se po sobi, a zatim sjeo uza zid nasuprot kreveta. Podignutih koljena, s mapom u krilu, izgledao je baš onako kako sam ga zamišljala neki dan na predavanju. Osim što je sada bio u mojoj sobi, a ne u svojoj. »Lezi na trbuh, osloni glavu na ruke i okreni se prema meni.« Učinila sam što je rekao. »Ovako?« Kimnuo je i pozorno me promatrao kao da upija detalje ili traži mane. Kleknuo je i primaknuo se dovoljno blizu da mi prstima prođe kroz kosu i pusti ju da mi padne preko ramena. »Savršeno«, promrmljao je i vratio se na svoje mjesto kraj zida nekoliko koraka dalje. Promatrala sam ga kako crta, gledala kako mu pogled ritmički putuje od mog lica do papira na njegovim koljenima. U jednom trenutku pogled mu je počeo istraživati druge dijelove mog tijela. Kao da me njegovi prsti miluju po ramenima i leđima, zastao mi je dah. Sklopila sam oči. »Spavaš?« nježno me upitao njegov glas negdje u neposrednoj blizini. Otvorila sam oči i ugledala ga na koljenima ispred sebe. Sjedio je na petama. Od njegove blizine srce mi je odmah počelo brže kucati. »Ne.« Papir i olovku ostavio je na podu iza sebe. »Jesi li... gotov?« On lagano odmahne glavom. »Ne, htio bih napraviti još jednu skicu ako nemaš ništa protiv.« Kimnula sam. »Okreni se na leđa«, reče. 66 Marta


Okrenula sam se polako, u strahu da će kroz tanku vestu opaziti kako mi kuca srce. Lucas podigne olovku i papir i uspravi se. Gledajući prema dolje, njegov je pogled vrludao amo-tamo po površini moga tijela. Osjećala sam se ranjivo, ali ne i ugroženo. Iako se gotovo nismo poznavali, bila sam uvjerena da sam s njim na sigurnom. »Htio bih te namjestiti ako je to okej?« Progutala sam knedlu. »Ovaj... da, naravno.« Ruke su mi se prilijepile za rebra, a ramena od nervoze podigla skoro do ušiju. Što je, ne odgovara ti položaj? Na samu pomisao tijelom su mi prošli trnci, samo sam se nadala da neću početi vidljivo podrhtavati. Primio me za bliži zglob i položio mi ruku iznad glave savivši je u laktu kao da je zabačena. Zatim me uhvatio za drugi dlan i položio mi ga na trbuh. Neko me je vrijeme proučavao u tom položaju, a zatim mi i drugu ruku prebacio iza glave i prekrižio mi zglobove kao da sam vezana. Trudila sam se disati normalno. Nemoguće. »Pomaknut ću ti nogu«, reče i pogleda me čekajući moje odobrenje. Primio mi je koljeno, savio ga i pod kutom ga položio na madrac. Pokupio je crtači blok s poda i okrenuo novu stranicu. »Okreni lice prema meni, spusti bradu – tako – i sklopi oči.« Trudila sam se biti opuštena. Znala sam da me neće dotaknuti dok god čujem lagano struganje olovke na papiru. Ležala sam nepomično, zatvorenih očiju, i slušala umirujući šum grafita po crtačem bloku koji bi tu i tamo prekinuo zvuk njegovih prstiju što razmazuju olovku ili na moje tijelo bacaju grafitnu sjenu. Iz polusna me prenuo zvuk laptopa na stolu koji me želio obavijestiti da sam upravo dobila poštu. Ustala sam bez razmišljanja, oslonivši se ne laktove. Landon? Ali nisam mogla provjeriti. Lucas me upitno pogleda. »Trebaš provjeriti mail?« Landon mi nije odgovarao cijelo popodne. Ranije bi uvijek odgovorio tako brzo da me pomalo razmazio. Ali ne mogu razmišljati o tome dok Lucas sjedi u mojoj sobi. Na mom krevetu. Legla sam na krevet, vratila ruke u prijašnji položaj i odmahnula glavom. Ovaj put nisam sklopila oči. Nije se bunio. Nastavio je crtati, dugo je vremena bio usredotočen na moje ruke, zatim na lice. Gledao me u oči, prodornim plavim iskrama proučavao najprije mene, a zatim svoj crtež. Kad je s očiju prešao na usta – crtajući, promatrajući pa opet crtajući – poželjela sam ustati, zgrabiti ga za majicu i povući ga k sebi. Nevoljko sam stisnula šake, a njegov je pogled i dalje vrludao amo-tamo.

67 Marta


Najednom je prestao crtati i pogledao me odozgo očima punim neke neobične topline. »Jacqueline?« »Da?« »Ona večer kad smo se upoznali... ja nisam kao taj tip«, reče Lucas čeljusti stisnute od nervoze. »Pa znam ja t...«, Lucas mi pritisne prst na usne, a lice mu poprimi razdragan izraz. »Ne želim da ovo shvatiš kao prisilu ili neku vrstu pritiska, ali eto sad te baš jako želim poljubiti. Jako.« Zurila sam u njega i napokon shvatila da čeka moje dopuštenje. »Okej.« Lucas spusti mapu na pod, a za njom se zakotrlja i olovka. Nije skidao pogled s mene. Nagnuo se nad mene. Jeza je strujala svakim dijelom mog tijela koji bi slučajno dotaknuo njegovo – njegov se bok trljao o moj, njegova prsa na mojim grudima, prsti što klize po mojim zglobovima, rukama i napokon mi uokviruju lice. Držao me tako i primakao usne mom uhu. Kad me poljubio u osjetljivo mjesto tik ispod ušne resice, nisam mogla zadržati uzdah. »Tako si lijepa«, šapne mi i približi usne mojima. Usne su mu bile tople i čvrste. Kad mu je jezik počeo nježno kružiti oko mojih usana, one se same od sebe rastvore. Zaronio je u unutrašnjost mojih usta dok su mu ruke putovale u suprotnim smjerovima – jednom je obuhvatio još uvijek prekrižene zglobove i pritisnuo ih u madrac dok je druga klizila suprotnom stranom mog tijela i na kraju me obuhvatila oko struka. Počeo me strastveno ljubiti, zadirkivati me iznuđujući odgovor. Zavrtjelo mi se u glavi. Udisaji su mi postali kratki i duboki, kao da ću svakoga časa zaroniti u dubine. Baš kad sam pomislila da ću se onesvijestiti, pritisak je popustio. Počeo je nježno sisati moju donju usnicu, prelaziti jezikom preko nje. Promeškoljila sam se pod težinom njegova tijela. Jezik mu opet zaroni u moja usta i nastavi istraživati milujući mi jezik, nepce, zube. Da me netko sad upita Tko se bolje ljubi, Lucas ili Kennedy?, vjerojatno bih zbunjeno odgovorila Koji Kennedy? Lucasove ruke primile su me za zglobove i povukle me prema gore, prebacivši mi ruke oko njegova vrata. Odgovorila sam učinivši nešto o čemu sam mnogo puta sanjarila. Zarila sam mu prste u kosu i počela je mrsiti. Povukao me u krilo naslonivši se na hrpu jastuka na uzglavlju mog uskog kreveta. Jedna mu je noga još uvijek visjela s kreveta dok je druga pridržavala moju težinu. Onda se ponovno pridigne, nagne se nad mene i, pridržavajući mi 68 Marta


glavu rukom, počne me ljubiti po vratu i krene niže prema V-izrezu moje tanke veste. Zabacila sam glavu, uzdisala i svojski se trudila proizvesti jednu racionalnu misao. Zavukao mi je ruku pod majicu, milovao me uzduž rebara i nastavio prema čipkastoj površini grudnjaka. Vršcima prstiju milovao mi je grudi, opipavao obline koje su se zbog mog pognutog položaja doimale nešto većima. Povukao mi je majicu prema gore i usnama počeo istraživati mjesta gdje su mu se netom poigravali prsti, jezikom prošao rubom kože kraj završetka grudnjaka. Kad su mu prsti napipali kopču s prednje strane, moji su se dlanovi još jače zarili u njegovu kosu. Nisam li upravo zato obukla ovaj pristupačni grudnjak? Moje ga je tijelo željelo više od svega, ali moj se um pobunio. Od prvog smo poljupca u jednoj večeri došli do propisnog ispipavanja, a tko zna što još slijedi? U mislima mi je odzvanjao glas besramne Erin koja mi je savjetovala da ga iskoristim »za utjehu i ugodu«. Morala sam potisnuti neprikladan smiješak. Lucas odmakne glavu i podigne jednu obrvu. »Škaklja te?« upita me sumnjičavo. Bila sam potpuno izbezumljena. U tom mi trenu napamet nije mogla pasti veća sramota od toga da imam škakljive grudi. Ili pak najgluplji smisao za humor na svijetu. Ugrizla sam se za usnicu pokušavajući ne prasnuti u smijeh, pomislila O, Bože i odmahnula glavom. Pogled mu odluta prema mojim zubima koji su i dalje bili čvrsto prilijepljeni za donju usnicu. »Sigurno? Dakle ili si škakljiva... ili su ti moja ljubavna umijeća... smiješna? Više nisam mogla izdržati pa sam tako u njegovom krilu prasnula u smijeh. Odmahnuo je glavom dok sam ja i dalje sjedila u njegovom krilu, polugola i crvena kao rak. Povukla sam ruku iz njegove kose i prekrila svoja izdajnička usta. Osmjehnuo se. Uzvratila sam osmijeh ne spuštajući dlan s usta i u sebi ga molila da me više ne nasmijava – jer se negdje ispod moje sad već relativno staložene površine pripremao histerični napadaj smijeha. »A možda te stvarno trebam poškakljati. Onda ćeš se ismijati pa će sve biti dobro.« Činilo se da zaista razmatra tu opciju. »Molim te, nemoj«, molila sam ga uznemireno. Kao i većina ljudi, kad bi me netko poškakljao, nisam baš bila privlačan prizor. Znala sam to jer je moja teta 69 Marta


jednom snimila mene i moju zločestu stariju sestričnu. Bezobraznica me nije htjela prestati škakljati, iako sam je ja, raščupana i sklupčana, kroz smijeh i suze molila da stane. Lice mi je poprimilo nezdravo ljubičastu boju, u rubovima usana pojavila se slina, a molbe su više ličile na neku vrstu životinjskog urlika. »Ne?« »Molim te, nemoj.« Lucas uzdahne, pomakne mi ruku s usta, pritisne je na svoja prsa i poljubi me. Primijetila sam da mi je vestu pažljivo vratio na mjesto, ali to ga nije spriječilo da me rukom miluje po trbuhu ili da mi dlanom obuhvati grudi, nekoliko mi puta okrznuvši bradavicu dok su mu usne bile pritisnute na moje. Od užitka me hvatala vrtoglavica, na dlanu sam osjećala otkucaje njegovog srca koji su se ritmično poklapali s mojima. Zaboravila sam na smijanje.

Usne su mi bile osjetljive i peckale me na dodir. No svaki bi peckavi osjet sa sobom donio pregršt romantičnih uspomena – njegove ruke i što su sve radile u dogovoru s njegovim usnama, poljupci koji su me izluđivali, nekoliko riječi koje je tijekom večeri progovorio. Tako si lijepa. Htjela sam vidjeti crteže pa mi ih je pokazao. Bili su dobri. Ustvari odlični. Rekla sam mu što mislim i izmamila još jedan od onih njegovih tajanstvenih osmijeha. »A što ćeš sad s njima?« tek sam se tada sjetila upitati. Malčice prekasno. Vjerojatno ću ih još malo doraditi i ponovno nacrtati ugljenom. Čekala sam nastavak. »I onda?« Obukao je majicu s kapuljačom, slegnuo ramenima i pogledao me. »Ne znam, objesiti ih na zid u spavaćoj sobi.« Otvorila sam usta, ali nisam imala pojma što da kažem. U spavaćoj sobi? Lucas baci pogled na mapu i drugi crtež koji je stajao na vrhu. »Kome bi se ujutro bilo teško probuditi ako ga dočeka ovako nešto?« Ta je izjava s devedeset i devet postotnom sigurnošću mogla značiti samo jednu stvar, ali ipak se nisam usudila uzvratiti istom mjerom pa sam šutjela. Lucas zatvori mapu i položi je na policu kraj vrata. Dlanom me primi za bradu i palcem mi nježno prijeđe preko donje usne.

70 Marta


»K vragu«, reče odjednom i pogleda prste. »Zaboravio sam na što mi prsti liče nakon crtanja.« Zabrinuto je promatrao moju vestu. »Imaš sive tragove... posvuda.« Pretpostavljajući da imam grafitne tragove na usnama, trbuhu i grudima, nisam uspjela izustiti ništa pametnije od: »Aha.« Stisnuo je šake, jednom mi pridigao bradu, a drugom me zagrlio. »Ne brini, bez prstiju.« Privukao me k sebi i poljubio me oslanjajući se na ulazna vrata moje sobe. U ovom položaju više nije mogao sakriti što njegovo tijelo želi od mene. Privila sam se uz njega dok u jednom trenu nije zastenjao i lagano me odgurnuo od sebe plitko dišući. »Idem sad ili nikad neću otići.« Vjerojatno je to bio trenutak u kojem sam ja trebala reći Ostani, ali nisam mogla. Pomislila sam na Kennedyja koji mi je ne tako davno šapnuo nešto slično. Još gluplje bilo je što sam opet pomislila na Landona i njegov mail koji me možda čeka. Ni jedna od tih okolnosti u ovakvom mi trenutku ne bi trebala predstavljati prepreku. Lucas se uspravi i pročisti grlo. Zatim me poljubi u čelo i vrh nosa pa otvori vrata. »Vidimo se«, promrmlja i nestane. Stajala sam u vratima i gledala kako se udaljava, kako navlači kapu preko razbarušene crne kose. Svaka cura kraj koje je prošao okrenula se za njim. Neke su ga promatrale sve dok nije stigao do stubišta. Tek su se tada sjetile okrenuti i pogledati odakle je došao. Povukla sam se u sobu i ostavila ih njihovim nagađanjima. Mail koji nas je omeo nije bio od Landona, već od moje mame koja mi je slala prospekte za skijaški odmor u Coloradu. Za isto ono putovanje na koje me nisu ni pozvali i koje su ugovorili za jedini vikend usred semestra koji bih mogla provesti kod kuće. I to na obiteljski praznik. Unatoč žalosnom stanju moje ulazne pošte, nisam se mogla ljutiti iz dva razloga. Kao prvo, bila sam suviše razočarana što se na mailu još uvijek nije pojavilo Landonovo ime. Kao drugo, nakon večeri provedene ljubakajući se s Lucasom bila sam suviše uzbuđena da bih se zabrinjavala oko praznika koji je tek za jedanaest dana.

Do nedjelje navečer već sam pala u takav očaj da sam tamanila maslac od kikirikija i gledala Njemu baš i nije stalno uvjeravajući samu sebe da očito 71 Marta


nisam sposobna zadržati ničiju pažnju. Landon mi još uvijek nije poslao mail, a ni Lucas se nije javljao. Erin se trebala vratiti svaki čas. Nedostajala mi je njena vesela, energična pojava. Previše samoće samo me činilo depresivnom i potpirivalo moju sklonost da večeru zamijenim slatkišima. U tom mi se trenu oglasio laptop. Dvoumila sam se da li da zaustavim film i pogledam tko mi piše. Nisam bila raspoložena za još jedan mamin pokušaj opravdanja jer me za obiteljski praznik odlučila ostaviti samu. Do sad se već pokušala poslužiti logikom (»Ove si godine i onako trebala biti kod Kennedyjevih.«), emocionalnom ucjenom (»Tata i ja u posljednjih dvadeset godina niti jednom sami nismo otišli na odmor.«) i jednim nevoljkim pozivom da im se pridružim (»Možda bismo ti mogli nabaviti kartu, ali morat ćeš spavati na kauču ili priručnom ležaju jer su sve sobe već sigurno pune.«). Zanemarila sam prve dvije poruke, a na zadnju odgovorila Ne, hvala. Što je sljedeće? Možda će me pokušati otkupiti? Mogla bi predložiti da me odvede u šoping – to joj je već isprobana taktika. Baš sam prošli tjedan vidjela neke čizme čija cijena prelazi moj budžet, što baš i nije teško s obzirom na to da se sastoji od sitne ušteđevine i honorara za privatne satove u glazbenoj školi. Zaustavila sam film i otvorila dolaznu poštu. Jackpot. Ali nije bila mama, već Landon. Jacqueline, Drago mi je da si dobro riješila provjeru. Kad završiš skicu projekta, pošalji mi da je pogledam prije nego što predaš završnu verziju. Šaljem ti i zadatke koje ćemo sutra raditi na vježbama. Baš sam ih dovršio. Ako imaš kakvih pitanja, javi. LM Ponovno sam pročitala mail i bijesno otpuhnula. U njemu nije bilo ni trunčice flerta. Mogao ga je komotno napisati i neki profesor. Nije se pokušao opravdavati jer mi cijeli vikend nije odgovarao, iako bi mu inače trebalo nekoliko sati, a ponekad i manje. Nije me zadirkivao niti postavio neko pitanje koje nema veze s ekonomijom. Odjednom mi se učinilo da je prisnost koju smo u proteklih nekoliko tjedana razvili samo plod moje mašte.

72 Marta


Landone, Hvala, poslat ću ti skicu do subote. Nadam se da si ugodno proveo vikend. JW Jacqueline, Subota je okej. Probat ću ti brzo odgovoriti da možeš projekt poslati dr. Helleru prije praznika. Vikend je bio dobar, osobito petak. A tvoj? LM Landone, Bilo je okej. Doduše malo depresivno jer mi je cimerica cijeli vikend bila na izletu van grada. Sad se vratila i umire od želje da mi prepriča sve detalje. Ali barem sam imala produktivan vikend. Još jednom hvala na pomoći. JW

73 Marta


Deveto poglavlje

L

ucasu je na kraju predavanja ponovno prišla neka cura. Koji vrag? Zar baš svaka cura na ovom predavanju najednom osjeća neodoljivu potrebu da razgovara s njim? Ali onda je istoj toj curi s leđa prišao drugi dečko i zagrlio je. Sabrala sam se shvativši što znači moja žučna reakcija od maloprije. Bila sam ljubomorna. Na dečka kojeg jedva poznajem i s kojim sam razmijenila više sline nego rečenica. Dok sam stražnjim prolazom šetala prema izlazu, Lucas mi se osmjehne i kimne, a zatim opet usredotoči pažnju na par ispred sebe. Njegova reakcija u isto me vrijeme razveselila i razočarala. Morat ću pitati Erin za savjet. »Taj tip nikako da pokaže karte.« Pijuckajući svoj uobičajeni voćni frape, naglas je razmišljala o mogućim razlozima Lucasove suzdržanosti. »Sve mi se čini da... da se iz nekog razloga bori protiv privlačnosti koju osjeća prema tebi. Nemoj me krivo shvatiti, mnogi se dečki odjednom počnu ponašati hladno, ali obično tek nakon što te dobiju u krevet«, reče i pozorno me pogleda. »Jesi li sigurna da se u petak ništa nije dogodilo?« Ljutito sam uzdahnula i lupila se dlanom po čelu. »Pa stvarno! Totalno sam zaboravila da smo se divlje seksali cijelu noć!« Erin preokrene očima i podigne obrve. »Hej, a što ako ima curu?« Smrknula sam se. To mi još nikad nije palo napamet. U tom mi trenu sine misao koju nisam smjela izgovoriti naglas. Što ako sam one prve večeri izgledala priglupo i jadno, kao što sam se uostalom i osjećala? Što ako još uvijek ne može prijeći preko toga? Ti strašni trenuci još uvijek su me progonili, a moj susret s Buckom prije nekoliko dana samo je pogoršao situaciju. Buck je bio u istom studentskom bratstvu kao i Kennedy. Bio je Chazov prijatelj. Poznavao je Erin i čitav krug mojih bivših prijatelja. Bit će ga gotovo nemoguće izbjegavati. »Da, cura bi nam definitivno pomutila planove«, i dalje je mozgala Erin. Odjednom sam se zapitala ima li Landon Maxfield curu. Nikad je nije spomenuo, ali zašto i bi? Nije imao ama baš nikakvog povoda da u naše dopisivanje ubaci rečenicu Hej, inače imam curu. Ali već ću pronaći načina da 74 Marta


ga sama pitam. Djelovao je tako izravno i iskreno da sam bila sigurna da će odgovoriti. »Jackie?« Erinin me glas trgnuo iz misli. »Što si rekla? Sorry.« Erin podigne obrvu srčući ostatke voćnog frapea. »O čemu sad razmišljaš? Znam tu tvoju spletkarsku facu, a kao tvoja glavna istražiteljica moram znati što smjeraš.« Prtljala sam po sendviču koji sam držala u rukama, počela sam vaditi komade rajčice i slagati ih uz rub tace. Nisam joj mogla reći za Bucka. Ali mogla bih joj barem napokon odati tajnu o Landonu. »Sjećaš se mog demonstratora iz ekonomije?« Erin kimne. Izgledala je prilično zbunjeno i odjednom mi se virtualni flert na sveučilištu na kojem postoje tisuće slobodnih muškaraca učinio najglupljom zamisli u povijesti glupih ideja. »Pa čini se da mu se sviđam. I jednom je rekao da je Kennedy idiot.« Maggie podigne obrvu. »Poznaje Kennedyja?« »Ne, mislim samo je rekao >Tvoj bivši je idiot<. Što nužno ne znači da ga poznaje, to je bilo više kao kompliment meni«, odgovorila sam i zagrizla u sendvič punjen šunkom, puretinom i avokadom. »Hm«, reče Erin i nalakti se na stol. »Sigurno ne može biti ni približno tako zgodan kao Lucas. Ali ako je demonstrator, onda mora da je pametan. To je definitivno po tvom ukusu. Molim te reci mi da ipak liči na nešto?« »Pa zapravo...«, započela sam žvačući. Erin stisne kapke i pogleda me iskosa. »O ne, nemoj mi reći da se nikad niste upoznali.« Sklopila sam oči i uzdahnula. »Pa ne baš.« »Ne baš?!« »Dobro, nismo. Nemam pojma kako lik izgleda, okej? Ali znam da je inteligentan i da ima smisla za humor. I da je bio jako drag i od velike pomoći. Skoro sam nadoknadila gradivo i trenutno mi se čini da će sve biti u redu osim onog glupog projekta...« »Jacqueline, ne možeš se zaljubiti u nekoga koga nikad nisi ni vidjela! Što ako je neki gabor? Mogao bi izgledati kao...«, Erin pogleda oko sebe

75 Marta


odmjeravajući izbor muškaraca u kantini i opazi nekog čudaka u poderanoj majci i donjem dijelu trenirke kako kaska kraj našeg stola. »Kao onaj tamo.« Prekrižila sam ruke i u Landonovo joj ime uputila prijekorno-uvrijeđen pogled. »Taj tip je neki čudak i sociopat. Landon je prepametan da bi izgledao tako.« Erin prekrije oči dlanovima i zatrese glavom. »Okej, neka ti onda taj Landon bude plan B.« Zatim mi uputi jedan od svojih povjerljivih pogleda. Napućila je usne i stisnula kapke. »A što zapravo znaš o tom Landonu?« Nasmijala sam se. »Mnogo više nego o Lucasu.« »Osim kako izgleda i kakvog je okusa«, reče Erin i zatitra obrvama. »Fuj, Erin, stvarno si opsjednuta!« Erin se vragolasto osmjehne. »Ja to radije zovem usmjerena na prave stvari.« Preskočile smo uobičajeni posjet Starbucksu – dio Erinina plana, iako je, dok smo se trudile u što kraćem roku slistiti kofeinski šuć-muć iz kantine, kukala o tome što sve mora pretrpjeti zbog mene. S jasnim uputama da se ne smijem javiti niti jednom od svojih udvarača (i to ni mailom ni mobitelom), brzo me zagrlila prije nego što ju je progutala grupa cura iz njene udruge. Dok su pripremale štandove za popodnevnu prodaju peciva, sve su se ponašale kao da sam im u najboljem slučaju neki daljnji poznanik. Prije mjesec dana bila sam Kennedyjeva djevojka, a sada sam samo Erinina jadna prijateljica koja ne pripada niti jednoj udruzi.

Svaki kat imao je vlastitu praonicu rublja, ali budući da su svi studenti na mom katu očito odlučili prati rublje u isto vrijeme, sve su perilice bile pune. Tako sam s pretrpanom torbom krenula prema stubištu, spuštajući je s jedne stepenice na drugu i nadajući se da su studenti na drugom katu manji čistunci, barem danas. Deset minuta kasnije vraćala sam se na svoj kat s praznom torbom. Uto mi zavibrira mobitel pa sam zastala nasred stubišta da Maggie odgovorim na poruku kojom me podsjećala da joj pošaljem neki link za naše zajedničko izlaganje iz španjolskog. U želji da se othrvam neizrecivoj potrebi da pošaljem mail Landonu ili poruku Lucasu, ljutito sam bacila mobitel u prednji džep. Ipak sam Erin 76 Marta


obećala da neću učiniti ni jedno ni drugo. Ona zna kako funkcionira muški mozak dok su mene moje godine s Kennedyjem ostavile potpuno nepripremljenu za ove zakučaste ratne strategije. Iskreno, naći dečka za običnu aferu počelo mi se činiti jednako kompliciranim kao naći srodnu dušu za ozbiljnu vezu. Ali što ja znam. Kad sam skrenula za ugao, čula sam kako se vrata u hodniku ispod mene otvaraju i zatvaraju. U mračnom stubištu oglase se koraci. U našoj je zgradi živjelo na tisuće studenata i, iako smo se većinom služili dizalom ili glavnim stubama kad bismo ulazili i izlazili iz zgrade, za kratke pohode drugim katovima koristili bismo ovo tamno i sablasno stubište. Svaki put kad bih ovuda prolazila, hvatao me osjećaj jeze i klaustrofobije, ali obično bih sama sebe prisilila da ostanem mirna i ne potrčim prema prvim vratima. Odjednom sam stala, shvativši da se pokušavam pomaknuti naprijed, ali moja torba tvrdoglavo stoji na mjestu. Pretpostavila sam da se zakačila za rukohvat, ali čim sam se okrenula da je oslobodim, našla sam se oči u oči s Buckom. Jedna ručka moje torbe bila je zarobljena u njegovoj šaci. Od šoka sam ostala bez zraka, srce mi je prestalo kucati – kao da je cijeli svijet oko mene na trenutak stao – a zatim počelo lupati poput kakvog glasnog motora koji mi pokušava iskočiti iz grudi. Popeo se na stepenicu tik ispod mene i iskesio mi se. »Bok, Jackie.« Na sam prizvuk njegovog glasa počeo mi se dizati želudac, osjetila sam kiselinu u ustima i progutala. »Ili ne, sad si Jacqueline, je li tako? To si rekla? Ali nema veze, kako god je nazvao, ruža uvijek isto miriše...« Pomaknuo se prema meni, a ja sam pokušala šmugnuti uz stepenice, ali sam se u strahu spotaknula i pala. Pokušala sam otpuzati do vrata, ali Buck me primi za ramena i s lakoćom me podigne. »Ne diraj me«, povikala sam. Osmjehnuo se kao da se igra s malim, bespomoćnim plijenom. Kao da sam njegova igračka. »No, Jacqueline, nemoj biti takva. Uvijek si bila dobra prema meni. Ja samo želim da budeš još malo bolja.« Ovaj puta nije mrmljao. Bio je trijezan i odlučan. Zloban pogled u njegovim očima govorio mi je da ću platiti što sam ga tako udesila one subote. Da ću platiti za ono što je učinio Lucas. Odmahnula sam glavom. »Ne, koliko ti puta moram reći, Buck. Odgovor je ne, kao i zadnji put.« Pogledao me iskosa, suženih kapaka. Od krvi koja mi je navrla u glavu i otkucavala u ušima jedva sam čula psovku koju je prosiktao. Bježi, bježi, bježi 77 Marta


govorila mi je. Da sam je bar mogla poslušati. Ispustila sam torbu. Pala je između nas. »Znam da nisi kriva za ono što se dogodilo u subotu«, reče Buck i slegne ramenima. »Ti si lijepa cura, a onaj tip je vjerojatno imao iste namjere kao i ja. Samo je bio jači od mene jer sam ja bio pijan.« Na licu sam osjećala njegov topao dah u kojem ovaj put nije bilo ni trunčice alkohola. Ako se istrgnem i potrčim, neće se spotaknuti i uhvatit će me kao od šale. »Je li te poševio u autu ili si ga odvela u sobu? Znam da je Erin te večeri bila kod Chaza, baš kao i danas.« Od njegovih sirovih riječi ponovno me prošla jeza. Erin mi još nije ništa javila, ali bilo je vrlo moguće da će večeras biti kod Chaza i da Buck to zna prije mene. Obuhvatio me jednom rukom i primio za bok tako da je zaboljelo. Ali bol nije bila ništa u usporedbi s poniženjem koje sam osjećala dok su njegove nezgrapne šape plazile po meni protiv moje volje. »Znaš, stubište je smrdljivo i neudobno, ali može proći. Idemo radije u tvoju sobu. Bit će ti dobro sa mnom, mala.« Prijetnja je bila očita. Ako odbijem, silovat će me na licu mjesta. »N-netko bi mogao banuti u hodnik.« Buck se nasmije. »Istina. Šteta što ne nosiš onu suknjicu koju si imala u subotu. Mogao bih te srediti za dvije minute, a da ne moram ništa skinuti s tebe.« Zavrtjelo mi se u glavi. Meškoljila sam se pokušavajući se osloboditi ili makar malo pomaknuti, ali nisam mogla. »Ne bi bilo prvi put da neku malu prilijepim uza zid. A i tebi je to dodatni plus. Ako se želiš osvetiti Kennedyju što te napucao, samo trebaš biti cura koja se ševi svugdje i sa svima. Onda bi stvarno poludio.« Buck slegne ramenima. »Već si i onako otvorila krug s onim kretenom i tko zna s kim još. Tako da možemo i ovdje ako tako želiš.« »Ne«, rekla sam, »moja soba.« Oči mi zaiskre. Plitko sam disala, glas mi je podrhtavao, no njegov graškoliki mozak to je vjerojatno protumačio kao simptome napaljenosti. Osmjehnuo se, a ja sam skoro povratila. Nikad u životu nisam toliko željela povratiti, no moje tijelo bilo je dovoljno razumno da se odupre toj prirodnoj reakciji.

78 Marta


Još uvijek me pridržavajući oko struka, Buck podigne torbu s poda stubišta i gurne me prema vratima. Pitala sam se jesam li u stanju izvesti što sam namjeravala. Jesam li spremna vrištati, grebati i otimati se nasred hodnika, poniziti se pred svima u nadi da će ga netko spriječiti da me odvuče u sobu. Ako mu to uspije, gotova sam. Zidovi doduše nisu debeli, ali svi smo već navikli na to da iz susjednih soba dopiru kojekakvi zvukovi. Sve i da netko usprkos televiziji, video igricama i glazbi uspije čuti da se nešto zbiva, vjerojatno bi samo slegnuo ramenima i prestao obraćati pažnju. Ušli smo u hodnik. Pokušala sam procijeniti ljude o kojima će u sljedećih nekoliko minuta ovisiti moja sudbina. Na suprotnom kraju hodnika dva su dečka vježbala skokove na skejtbordu. Posred prolaza stajala je Olivia i razgovarala s nekim dečkom s četvrtog kata. Kad nas je primijetila, u čudu otvori usta, a onda ih naglo zatvori. Joe pogleda preko ramena i sa smiješkom kimne Bucku, koji uzvrati pozdrav, pa nastavi razgovarati s Olivijom. Ovo je loše. Jako loše. Kimber, druga vrata do mene i Erin, uđe u hodnik s košarom čistog rublja. Zastala sam. Sad ili nikad. Buck je učinio dva koraka prije nego što je shvatio da se neću pomaknuti. Okrenuo se prema meni. »Hajde, draga«, mamio me. »Ne ideš u moju sobu, Buck. Odlazi. Odmah.« Iznenađenje na njegovu licu bilo je i više nego očito. Kimber, Olivia i Joe ukipljeno su stajali, napeto iščekujući scenu koja je imala uslijediti. Buck me još uvijek držao za lakat. »Maloprije nisi tako rekla. Možemo popričati nasamo.« Pokušao me povući naprijed, ali napokon sam se uspjela istrgnuti iz njegovih mesnatih šaka. »Odlazi. Odmah«, povikala sam i ošinula ga bijesnim pogledom, duboko dišući. Na Buckovu licu ocrtavala se nedoumica. Petero svjedoka. Podigao je ruke okrenuvši dlanove prema meni. »Nemoj se sad ljutiti. Rekao sam ti da su one cigle hladne i hrapave. Nisam ja kriv što nisi htjela čekati pet minuta.« Prebacio mi je torbu preko ramena i podrugljivim tonom dobacio. »Vidimo se kad se malo ohladiš, ljepotice.« Joe i on lagano se udare stisnutim šakama u znak pozdrava, a zatim lijenim korakom odšeće natrag prema stubištu. Čekala sam da nestane kroz vrata prije nego što sam se odlučila pomaknuti. Lice mi je gorjelo. Otključala sam vrata i usput prečula Oliviju kako, ne baš diskretno, šapuće: »O Bože, poševili su se na stubištu? A u petak sam je vidjela

79 Marta


s nekim drugim frajerom. Pitam se je li varala Kennedyja. Vjerojatno ju je zato i ostavio...« Zatvorila sam vrata, naslonila se na njih i skliznula na pod podrhtavajući. Suze su mi niz obraze tekle u potocima, jecala sam dok nisam ostala bez daha. Željela sam pobjeći. Željela sam otići kući. Zaboraviti što znači prekid i uništeni snovi i osjećaj da sam glupa i nesposobna nositi se s vlastitim životom. I ovaj sam put uspjela nadmudriti Bucka. No to je već drugi put da nije dobio ono što želi. Mora da je bijesan. Bio je zgodan i popularan, mogao je imati gotovo svaku curu koju poželi, a ako je suditi po onome što sam čula, tu je prednost obilato koristio. Nisam bila nimalo ljepša od cura poput Olivije koje su mu se neprestano nabacivale. Nije imao razloga da se tako namjeri na mene. Doduše sjećala sam se da su Buck i Kennedy ranije bili u lošim odnosima, ali nisam se mogla sjetiti zašto. Nešto se dogodilo kad su tek položili prisegu i učlanili se u bratstvo. Bi li me Buck ovako maltretirao samo zato što ima nešto protiv mog bivšeg? Moguće, ako misli da će se tako Kennedyju zavući pod kožu. Morat ću reći Erin. Bit će bijesna na mene jer sam sve to dosad prešućivala. Užasavala sam se njene reakcije, ali nisam imala izbora. Stvari su otišle predaleko.

Ja: Moram razgovarati s tobom. Erin: I ja s tobom! Vidimo se u našoj sobi nakon nastave. »Jacqueline, je li istina da si se jučer spetljala s Buckom?« uznemireno šapne Erin čim je zatvorila vrata naše sobe. Činilo mi se da osjećam kako mi se krv povlači iz lica. »Gdje si to čula?« Erin prezirno otpuhne. »Ah, a gdje nisam? Zašto mi danas ujutro nisi rekla na astronomiji? I zašto Buck od svih ljudi? Mislim, istina, nije ružan, ali...« »Nisam«, prekinula sam je i progutala knedlu. Oči su mi se počele puniti suzama. »Nisam, Erin.« Zapanjeno je promatrala moju reakciju. U tri koraka našla se kraj mene i uhvatila me za ruke. »Što je bilo? Što se dogodilo?« Klonula sam na krevet dok je Erin sjedila kraj mene razrogačenih očiju. 80 Marta


»Ja... moram ti nešto reći.« »Okej... Slušam.« Gdje da počnem? Jučer? Prije dva tjedna? »Sjećaš se onog tuluma za Noć vještica prije dva tjedna? Otišla sam ranije i Buck me slijedio.« Ugrizla sam se za usnicu pokušavajući odgristi komadić kože, sve dok nije potekla krv. Od okusa krvi sjećanje na onu noć postalo je još intenzivnije. Oblio me val vrućine. »Bio je pijan. Gurnuo me u kamionet.« Pokušala sam ostati staložena dok sam se teškom mukom trudila istisnuti rečenicu po rečenicu. »On te što?« poviče Erin i još me jače stisne za ruku. »Pokušao me s-silovati.« »Pokušao?« Sklopila sam oči i polizala krv s donje usnice. »A onda se odnekud pojavio Lucas. On ga je spriječio.« »O moj Bože!« U tišini koja je uslijedila napokon sam se odvažila otvoriti oči. Erin me još uvijek držala za ruku i zurila u izlizan tepih pod našim nogama. »Reci da mi vjeruješ«, nisam mogla suzbiti suze, iako sam bila sigurna da će potoci koji mi sad teku obrazima brzo presahnuti. Prije nego što je Kennedy prekinuo sa mnom, posljednji sam put plakala prije godinu dana kada sam na bordanju slomila bedrenu kost. A prije toga kada je uginuo naš stari pas Cissie. »Jacqueline, kako uopće možeš, naravno da ti vjerujem! Kakvo je to glupo pitanje?« poviče Erin i uputi mi uvrijeđen pogled. »I zašto mi zaboga nisi rekla do sad? Jer si mislila da ti neću vjerovati?« Donja usnica počne joj podrhtavati, a ljutit izraz na njenom licu postepeno je zamjenjivala iskrena povrijeđenost. »Ima još.« Sjedila je kraj mene, zurila u pod i šutjela. »Jučer me dohvatio na stubištu.« Erin se odmah rašire zjenice. Odmahnula sam glavom. »Ništa se nije dogodilo. Nagovorila sam ga da dođe sa mnom gore. Rekla sam da ćemo ići u moju sobu. Kad smo stigli do hodnika gdje je bilo još ljudi, zamolila sam ga da ode«, prekrila sam lice rukama i jecajući procijedila ostatak. »Namjerno je rekao nešto da ispadne kao da smo se upravo poseksali na stubištu. Olivia ga je čula...«

81 Marta


»Sad mi je sve jasno«, reče Erin i zgrabi me za obje ruke. »Ta glupa tračerica nema pravo širiti glasine ni o kome. Baš me briga za nju. Ali, molim te, reci mi, je li te povrijedio? Je li?« Iz očiju su joj frcale iskre. Odmahnula sam glavom. »Ne, samo me uplašio.« Erin uzdahne, zamišljeno se namršti i ustane. »Čekaj, dakle taj je kreten naletio na Lucasove šake, a ne na hrpu beskućnika?« »Da.« Bila je duboko povrijeđena. Vidjela sam joj to u očima. »Zašto mi nisi rekla?« Gotovo neprimjetno slegnula sam ramenima. »N-ne znam. Žao mi je.« Nije ništa rekla. Samo me zagrlila. »A Lucas? Jeste li se uopće poznavali prije toga?« Naslonila sam se na Erin i zavukla joj glavu pod bradu. »Ne, nikad ga nisam primjećivala. Na predavanje iz ekonomije dolazi hrpa ljudi. A nisam baš gledala druge dečke. Imala sam Kennedyja«, rekla sam bespomoćno slegnuvši ramenima i položivši dlanove u krilo. »Ili sam barem tako mislila.« Erin me još čvršće stisne za ruke. »Naravno da jesi.«

82 Marta


Deseto poglavlje

I

deš li na one vježbe iz ekonomije? Ja sam bio samo nekoliko puta, ali ne sjećam se da sam te vidio tamo.« Benjijev glas nakratko mi je odvratio pažnju od Lucasa. »Što?« Osmjehnuo se dok sam spremala knjigu u ruksak. Bilo mi je neugodno što me uhvatio kako škicam Lucasa. I to ne prvi put. »Vježbe iz ekonomije? Da, voljela bih, ali imam drugo predavanje u isto vrijeme. Ali čujemo se mailom – trebalo mi je malo da pohvatam konce nakon one dvotjedne stanke zbog privremenog ludila.« A onda mi je odjednom sinulo. Ako Benji ide na vježbe, onda je sigurno vidio Landona. Iz nekoliko usputnih komentara uspjela sam zaključiti da je Benji gej. Tako da mu vjerojatno ne bi bio problem odgovarati na pitanja poput Je li taj demonstrator iz ekonomije onako seksi? »Znači bio si na nekoliko predavanja, jel<?« Benji kimne, a ja sam se ipak odlučila za okolni pristup. »Misliš da postoji šansa da je on gej?« upitala sam i nakratko zadržala dah iščekujući odgovor. »Što, misliš da sam mu dao da ispuni anketu?« reče Benji i nasmije se. Nisam znala kako reagirati. Mislila sam da sam ga nehotice uvrijedila. »Šalim se. Prilično sam siguran da ne igra za moju momčad. A i da igra, bio bi izvan mog domašaja.« Uvukao je i potapšao svoj teškom mukom uvučen trbuh. »Ništa što par tjedana teretane i koji vikend bez kruha ne bi riješio.« Zakolutala sam očima. »Umukni.« Uzdahnuo je. »Sretan sam što sam muško. Trebaš smršaviti 2-3 kile? Nemoj jesti kečap par tjedana. Problem riješen.« S ruksacima na ramenima vukli smo se uza stube. »Stvarno te mrzim.« Smijao se, tim više kad je primijetio da snimam prostor između Lucasova mjesta i vrata. Nije ga bilo. »Dakle, razmjenjujete mailove i zavodničke poglede na nastavi. Pretpostavljam da nisi jedina cura, ili dečko, u Hellerovoj

83 Marta


grupi kome je demonstrator vatren kao začinjeni tacosi, ali bi mogla biti jedina kojoj se posrećilo.« Čula sam kako me zadirkuje, no prestala sam reagirati nakon što sam povezala što mi je cijelo vrijeme bilo pred nosom. »Lucas... je demonstrator?« Benji zastane. Studenti koji su nas pokušavali zaobići sudarali su se s nama. »Nisam znao kako se zove, ali da – halo.« Odvukao me od naleta pješaka. »Nisi znala da je on demonstrator?« Nasmiješio se. »Pretpostavljam da ćeš odsada ići na predavanja, ha? Mislim, tehnički gledano, on ne bi smio ništa mutiti s tobom, ali nisi jedina koja igra tu igru. Inače te ne bih ovako podbadao.« Benji pogne glavu i pogleda me u oči. »Jacqueline, što je sad?« Sjetila sam se mailova koje mi je slao kao Landon, Lucasovih pogleda, SMS poruka, a osobito crteža i ljubljenja otprije pet dana. Nakon čega mi nije poslao ni poruku. Ni mail. Niti mi se udostojao reći da je on Landon! »Nisam znala.« Kao da mi je bio potreban dodatni povod da se osjećam kao totalni idiot. »Ma nemoj mi reći! Nikad to ne bih sam zaključio iz tvoje zbunjene, preneražene face. Možda je mislio da znaš?« Odmahnula sam glavom. »Znao je da ne znam.« Namrštila sam se. »I kako to misliš, ne smije mutiti sa mnom?« Benji slegne jednim ramenom. »Moj cimer je brucošima bio demos iz kemije. Demosi moraju pohađati nastavu iz koje drže vježbe, ali nije dopušteno, znaš, da budu prisni s tim studentima. Sukob interesa. Nije tako strašno kao kod asistenata i profesora kojima se savjetuje da izbjegavaju veze sa studentima općenito. Ipak, nije da se takvo što ne događa. Ljudi smo.« Buljila sam u pod. »Zar sam ja stvarno tako glupa? Kako mi to dosad nije palo napamet?« Benji mi prstom podigne bradu. »Hm, sve mi se čini da je u vašem slučaju došlo do prilično visokog stadija prisnosti«, reče i uzdahne promatrajući moj prestravljeni izraz lica. »Gle, ako još ni jednom nisi bila na vježbama, a nijedan od njegovih alter ega nije ti rekao da se radi o istoj osobi, kako si uopće i mogla znati?« Napetost u mojim ramenima postupno je popuštala. »Valjda si u pravu.« »Naravno da sam u pravu. I što ćemo sad?« Čeljust mi se ukočila. »Pojma nemam. Ali jedno je sigurno, neću mu reći da znam.« 84 Marta


Benji odmahne glavom i prebaci mi jednu ruku preko ramena dok smo polako odmicali prema šarenoj rijeci studenata. »Kad sam upisao ekonomiju, nisam imao pojma da će na predavanjima biti toliko drame. Totalni hit.« Erin: Upisala sam nam na tečaj samoobrane. Ja: Što?? Erin: Organizira ga murija na kampusu. Subotom od 9 do podne, počinje ovaj tjedan, preskače vikend nakon Dana zahvalnosti, pa još 2 puta. Ja: Okej. Erin: Imat ćemo priliku ubiti boga u dečkima u onim napuhanim odijelima!!! Oduvijek sam htjela prebiti nekog frajera. Sad mogu, i to bez grižnje savjesti! Ja: Nisi normalna. Erin: Potpisujem dijagnozu.

U petak niti jednom nisam pogledala u Lucasovu/Landonovu smjeru. Niti jednom. Od našeg zabranjenog ljubljenja prošlo je tjedan dana. A možda sam mu baš zato i bila zanimljiva? Jer sam zabranjeno voće? Pokazat ću ja njemu zabranjeno. Dok smo spremali stvari, Benji mi pogleda preko ramena, a obrve mu najednom nestanu pod tamnim kovrčama što su mu padale preko čela. »Bok, Jackie.« Kennedy nije progovorio sa mnom dulje od mjesec dana. Kad smo zadnji put razmijenili par rečenica, njihov se sadržaj svodio na neki uobičajeni klišej i udžbenik koji sam držala u rukama. Udahnula sam kroz nos kako bih se smirila i okrenula sam se. »Kennedy.« Čekala sam, uvjerena da mi je prišao s nekim razlogom, iako nisam imala pojma zašto. »Ideš doma za Dan zahvalnosti? Ako ideš, trebali bismo skupa. Znaš, da nam četverosatna vožnja bude manje monotona.« »Želiš da se vozimo doma... zajedno?« 85 Marta


Kennedy slegne ramenima i lagano se smiješeći skrene pogled ustranu, otkrivajući jedva vidljive jamice kraj usana. Kad bi zamahnuo glavom da iz očiju potjera koji nestašan pramen, Kennedy je bio vrlo zamaman prizor i toga je bio itekako svjestan. No u danom me trenutku to nekako razbjesnilo. Benji pročisti grlo i dodirne mi lakat. »Vidimo se u ponedjeljak, Jacqueline.« Osmjehnula sam se. »Uživaj u vikendu, Benjamine.« Benji mi namigne i u prolazu bez isprike okrzne Kennedyja. »Što je njemu?« namršti se moj bivši. »Što zapravo hoćeš, Kennedy?« Prebacila sam ruksak na drugo rame i zurila u njega dok su u meni osjećaji vodili rat. Htjela sam ga udariti šakom u lice. Htjela sam mu pasti u naručje i probuditi se iz noćne more u kojoj me on napustio. »Volio bih da ostanemo prijatelji nakon svega što se dogodilo. Puno mi značiš.« Nježnost u njegovim očima osjećala sam gotovo fizički, kao milovanje. Poznavala sam ga tako dobro, i tako dugo. Nisam očekivala takav govor. Previše – i prerano. Oči su mi se ispunile suzama. »Ne znam hoću li to ikad moći, Kennedy. Ne mogu s tobom kući drugi tjedan. Ajde bok.« Zaobišla sam ga i glavnim se prolazom zaputila prema vratima. »Jackie...« »Jacqueline,« rekla sam ne osvrćući se i ostavila ga ondje.

Landone, Šaljem ti ovo nešto ranije, iako naravno ne mislim da u petak navečer sjediš za kompjuterom i čekaš da ti pristignu projekti iz ekonomije. Ali sutra ujutro ću biti zauzeta, pa sam mislila zašto ne bih poslala sad. Hvala ti još jednom što ćeš to pregledati prije nego što predam profesoru. JW

86 Marta


Jacqueline, Zapravo spasila si me (barem privremeno) od bijesne potrage za bugom koji se nalazi negdje između nekoliko stotina redova neispravnog koda. Mnogo bih se radije bavio tvojim projektom iz ekonomije. Pošaljem ti ga do nedjelje navečer, ako ne i ranije. LM Zurila sam u L u njegovu potpisu, zamišljajući ga onako kako sam ga poznavala, kao Lucasa. Kao Landon, flertovao je suptilno, kao Lucas, otvoreno. Kakvu to igru igra? Nije bilo načina da saznam nalazi li se prvi put u ovakvoj situaciji ili često prelazi granicu između studenta i demonstratora. One noći kad smo se upoznali, one grozne noći, znao je tko sam. Oslovio me s Jackie. Valjda je čuo da me tako zove Kennedy. Kad sam mu se prvi put javila radi pomoći iz ekonomije, mora da je i tada znao, iako mi to ničim nije odao. Prema web stranici sveučilišta, ograničenja u socijalizaciji služe zaštiti i sprečavanju studenata u razmjeni seksualnih usluga za ocjene, kao i ucjena s istoimenim povodom. Ali Landon mi je pomagao naučiti gradivo, a ja sam ulagala sav potreban trud. Što se tiče moje ocjene iz kolegija dr. Hellera, u njoj nije bilo ničega nepriličnog. On je to znao. A i ja. Ali čak je i obostrano suglasna prisnost, kako je Benji definirao naš odnos, u teoriji bila zabranjena. Mogla sam Landonu Maxfieldu na leđa natovariti ozbiljne probleme. Kad je bio u mojoj sobi, mislila sam da je samo jedan od studenata koji pohađaju taj kolegij, a on je nastavio s tim prividom. Poljubio me, dirao me, a ja sam mu to dopustila. Željela sam to. Zatvorila sam laptop i zurila u mobitel. Ljubili smo se prije tjedan dana. Ovdje, u mojoj sobi. I otad mi se nijednom nije javio. Htjela sam znati zašto. Ja: Jesam li napravila nešto krivo? Čekala sam nekoliko minuta prelistavajući fotografije na svom mobitelu. Na mnogima je bio i Kennedy. Pitala sam se je li me u brisanju slika spriječila slabost ili sam samo htjela sačuvati dokaze da smo se činili zaljubljenima, da smo izgledali zaljubljeno, čak i kad se sve primicalo kraju. 87 Marta


Lucas: Ne. Imao sam posla. Što ima? Ja: Pretpostavljam da nisi imao vremena doraditi crteže? Lucas: Zapravo, dovršio sam jedan. Rado bih ti ga pokazao. Ja: Voljela bih ga vidjeti. Stvarno visi na zidu? Lucas: Da. Gle, sad sam vani. Čujemo se kasnije? Ja: Može. Prema njegovu mailu, radio je na nekakvom velikom programerskom projektu, a prema SMS-u tulumario je. Nisam imala pojma što je od tog dvoje istina. Pomislila bih da me otkantao... da nije bilo onog: Rado bih ti ga pokazao. Ponovno sam pročitala poruku, otvorila laptop, pročitala mail, ali nisam bila ništa pametnija.

U jedan ujutro Erin uleti u našu sobu. Razgovarala je na mobitel. »Znaš što? Mislim da tebi uopće nije bitno što ja mislim.« Srećom, bila sam budna. Surfala sam i gledala video isječke sa satova samoobrane. Usprkos Erininoj želji da nekoga prebije i vlastitoj potrebi da to naučim, zadnje što sam htjela raditi u subotu ujutro bilo je ustati kako bih tri sata pokušavala propisno zviznuti nekog tipa u napuhanom odijelu. Nije mi bilo jasno kako će mi to pomoći da pobjegnem od nekoga poput Bucka. Da sam se one noći mogla othrvati njegovom stisku ili udariti ga, to bih i učinila. Za mojom očito bijesnom cimericom zvučno se zalupe vrata. Bacila je torbicu na krevet, istovremeno skidajući cipele s potpeticama. »E pa ja ne mogu biti s nekim tko je odlučio stati na stranu jebenog silovatelja.« O, Bože. Zatvorila sam youtube i maknula laptop iz krila. »Da, Chaz, stvarno to mislim.« Tako je silovito otkopčavala bluzu da sam bila uvjerena da će otrgnuti dugme ili dva. »Dobro, misli ti što hoćeš. Ja sam svoje rekla.« Erin udari mobitel, ljutito zastenje i baci ga na krevet. Zatim se hitro okrene prema meni strgnuvši majicu. »E pa, mislim da smo to riješili.« Razjapljenih usta, sjedila sam bez riječi dok je ona niz bokove svlačila crnu suknju i potom je šutnula u smjeru košare za rublje. Svukla je narukvice, 88 Marta


skinula naušnice, bacajući ih na stol pretrpan nakitom, tarot kartama, paketićima žvakaćih guma i džepnim romanima. »Erin, jesi li ti to – upravo prekinula s Chazom? Zbog mene?« Obukla je majicu koja joj je padala do sredine bedara i očito bila Chazova. Shvativši što je učinila, Erin se namršti, strgne je preko glave, nemilosrdno je zgužva i baci na pod. »Ne, prekinula sam s Chazom jer je jebeni idiot.« »Ali...« »Jacqueline.« Erin podigne jedan dlan poput prometnog policajca koji pokazuje stop. »Nemoj ništa reći. Prekinula sam s Chazom jer je pokazao što mu je bitno. Prvo prijatelji, a onda komadi. E pa jebeš to, neću ja nikome po važnosti biti iza nekog izroda koji je hodajuća uvreda svim ženama. Uostalom, to među nama ionako nije moglo biti ništa ozbiljno, je li tako? Tko na faksu traži ozbiljnu vezu?« Okrenula se i počela preturati po gornjoj ladici našeg malog ugrađenog ormara, očito u potrazi za kakvom majicom koja nije nekad pripadala Chazu. Čula sam tihi šmrc i shvatila da plače. Prokleti Chaz. Prokleti Buck. Prokleti Lucas/Landon/ tko god bio.

Kampusovski tečaj samoobrane za žene održavao su se u jednoj od dvorana na prvom katu zgrade za izvannastavne aktivnosti. Pronašle smo dvoranu. Bacila sam kašu od kave u kantu za smeće u hodniku dok je Erin zijevala od neprospavane noći – koja doduše ni meni nije protekla mnogo bolje jer mi njezino nemirno vrzmanje i šmrcanje nije dalo spavati. Oko četiri ujutro uvukla mi se u krevet i privila se uz mene dok sam joj ja micala kosu s lica. Srećom, zaspala je skoro odmah, a nakon nje i ja. »Hej, nije li ono...?« reče Erin ne mičući usnama poput trbuhozborca. Odjeven u crnu trenirku i crnu majicu kratkih rukava, usred sobe stajao je Lucas s dvojicom starijih muškaraca. »Da«, prosiktala sam dok smo sjedale, a ja promatrala paket materijala za tečaj, čija je naslovnica prikazivala muškarca kako napada ženu koja zauzima obrambeni položaj. »Erin, mislim da ja ovo ne mogu.« »Da, možeš«, odgovori Erin kao da je unaprijed znala što ću reći.

89 Marta


»Dobro jutro, cure«, započeo je niži, stariji čovjek, ušutkavši moje dodatne prigovore. »Ja sam Ralph Watts, pomoćnik nadstojnika policije na kampusu. Ovaj momak slabašna izgleda lijevo od mene je narednik Don, a ovaj ružni je Lucas, jedan od naših službenika za parking.« Svi su se nasmijali jer su Don i Lucas bili sve samo ne slabašni i ružni. »Drago nam je da ste se odrekle svog subotnjeg jutra kako biste proširile znanje o osobnoj sigurnosti.« Kradomice sam pogledala Erin nakon što me gurnula koljenom. »Službenik za parking? Isuse, koliko on poslova uopće ima?« promrmljala je ne otvarajući usta. »A da«, odgovorila sam. A još nije znala da radi i kao demonstrator iz ekonomije. »Moglo bi biti seksi«, šapne. »Pogotovo ako je uniforma u igri. Ili lisice.« Uzdahnula sam. Ogledavajući se po polukrugu stolica na sklapanje, primijetila sam da nas ima tek dvanaestak, mješavina studenata, profesora i administrativnog osoblja. Najstarija je bila sjedokosa crnkinja u godinama moje bake. Ako ona može doći ovamo i naučiti kako prebiti potencijalnog silovatelja, mogu i ja, tješila sam se. Čak i ako Lucas stoji na drugom kraju sobe, naizmjence me promatrajući i izbjegavajući moj pogled. U prvih sat i pol bila je riječ o osnovnim principima samoobrane. Ralph nam je objasnio da se 90 posto samoobrane svodi na smanjivanje rizika od napada. »U idealnom svijetu svi bismo išli svojim poslom ne bojeći se potencijalnih napadača. Nažalost, taj ideal nema veze sa stvarnošću.« Lice mi se zažarilo dok sam se prisjećala Lucasove opomene što usred mračnog parkirališta tipkam po mobitelu umjesto da obraćam pažnju na okolinu. Plavom tintom kružila sam oko broja 90 sve dok okolne riječi nisu postale nerazumljive. Ali tada sam se sjetila njegovih posljednjih riječi te kobne večeri. Nisi ti kriva. Poticali su nas da predlažemo smjernice za sigurnost, da ih zapišemo – zaključavanje vrata, hodanje ili vježbanje s prijateljima, nošenje obuće koja ne otežava bijeg. Erinin prijedlog da »izbjegavamo kretene« pokazao se vrlo popularnim. »Tri su stvari potrebne za napad: napadač, žrtva i prilika. Uklonite priliku i napravili ste ogroman korak u smanjenju vjerojatnosti za napad.« Ralph pljesne 90 Marta


rukama. ÂťU redu, uzmimo kratki predah, pa kad se vratimo sa stanke, bacit Ä&#x2021;emo se na razbijanje Dana i Lucasa za koje ste se vi dame i prijavile.ÂŤ

91 Marta


Jedanaesto poglavlje

M

noge od vas vjerojatno su uvjerene da bez oružja nemaju šanse protiv agresivnog muškarca.« Ralph je govorio nasuprot niza strunjača na kojima su Don i Lucas stajali okrenuti jedan prema drugom. Mi ostale rasporedile smo se oko ruba strunjača, spremne da gledamo što god nam namjeravali pokazati. Lucas još ni jednom kretnjom nije odao da je svjestan moje prisutnosti. »Zapravo, na raspolaganju imate nekoliko metoda, a mi ćemo vam pokazati kako da ih što bolje iskoristite u svoju obranu. Ovaj tu krupni, podli Don bit će napadač, a Lucas, s tom divnom kosicom, bit će njegova žrtva.« Nekoliko djevojaka kraj Lucasa odmah je prasnulo u smijeh, no on se samo dobronamjerno osmjehne, stisne zube pokušavajući prikriti laganu iritaciju i ukloni tamnu kosu s lica. »Vaše oružje su vaše ruke, noge, koljena, ramena i vaša glava – i pritom ne mislim samo na ono što je u njoj, iako i to igra određenu ulogu. Kada vaše čelo i stražnji dio glave dođu u kontakt s osjetljivim dijelovima napadača, mogu ga tako udariti da će odmah vidjeti zvijezde.« Koristeći Dona za primjer, pokazao je očita osjetljiva mjesta (E da, procijedila je Erin kad je pokazao na međunožje), a nakon njih i ona manje očita, poput gornjeg dijela stopala i podlaktice. Ralph je imenovao poteze koje Lucas koristi kako bi se obranio dok su Don i on izvodili koreografiju pet-šest napada, usporenih tako da jasno pokažu što rade. Promatrajući ih osjećala sam se još bespomoćnijom. Lucasovo mišićavo tijelo bilo je istrenirano da izvodi te obrane i udarce, da primi udarce napadača. Gledala sam ga kako ubija boga u Bucku – kojem sam se ja jedva uspjela oteti tek toliko dugo da vrisnem, a kamoli da mu nanesem kakvu ozljedu. »Naš cilj nije prebiti počinitelja.« Ralph se nasmiješi kad je Erin razočarano progunđala. »Naš je cilj dati vam vremena za bijeg. Pobjeći glavom bez obzira, to je vaš cilj.« Podijelili smo se u parove kako bismo vježbali obranu zglobovima i uzmicanje. Trojica instruktora kružila su dvoranom, pomažući i ispravljajući položaje. Osjetila sam olakšanje kad je Don prišao da prati Erin i mene dok smo se izmjenjivale u usporenim pokušajima šamaranja. »Drži pogled na 92 Marta


napadaču«, podsjetio me. Okrenuo se prema Erin. »Napadni s više snage, može ona to.« Šokiralo me kad se uspostavilo da ima pravo. Iz drugog pokušaja Erin me skoro uspjela udariti. Bila sam tako iznenađena što sam uspjela obraniti prvi napad. Don kimne. »Dobro je, dobro je.« Blesavo smo se osmjehnule jedna drugoj i zamijenile uloge napadača i žrtve. »I, kad ćemo doći do udaranja u muda?« upita Erin. Don odmahne glavom i uzdahne. »Ajme meni, na svakom tečaju bude jedna takva. Udarce ćemo vježbati sljedeći put.« Pokazao je na nju. »I potrudit ću se da tada budeš u Lucasovoj grupi.« Složila je nevin izraz lica. »Zar ne nosite ona podstavljena Michelin odijela?« »Da, ali ta podstava ne štiti baš od svih udaraca.« »He he«, reče Erin, a Don podigne jednu obrvu. Za vrijeme njihove diskusije ja sam se ogledala po dvorani promatrajući Lucasa s nekoliko hihotavih djevojaka. »Ovako?« upita jedna od njih, trepćući kao da ne zna da je nepravilno postavila ruku. »Ne...«, okrenuo joj je dlan i namjestio lakat. »Tako.« Od pljeskanja, udaraca i smijeha širom dvorane glas mu je bio gotovo nečujan. Pa ipak, od njegovih su me riječi prošli trnci, kao da me miluju po leđima. Nikako taj seksi nastup, razbarušenu kosu, tetovaže i dubok glas nisam mogla povezati s Landonom, apsolventom elektrotehnike koji mi je jednom rekao, odnosno napisao, da je moj bivši kreten i u šali tvrdio da su moji četrnaestogodišnji učenici zaljubljeni u mene. I to dok mi pomaže položiti kolegij koji bih bez njegove pomoći pala. Sve me to privlačilo, svaka od potpuno oprečnih strana njegove osobnosti bila mi je na neki način zanimljiva. Ali činjenica je da se, kad se sve zbroji i oduzme, prema meni ponio kao običan lažljivac. To što ga je naš profesor oslovljavao drugim imenom nego pomoćnik načelnika policije također je bilo zbunjujuće. Njegova mail adresa glasi na ime je LMaxfield. Nikakve pomoći od toga. Podigao je pogled i ulovio me kako gledam prema njemu. Prvi put toga jutra nijedno od nas nije pogledalo ustranu, sve dok me Erin nije upozorila. »Jackie, koncentriraj se. Daj me barem probaj udariti.« Odvratila sam pogled i okrenula 93 Marta


se prema njoj. Moja mi prijateljica okrene lice, a Lucasu leđa i zakoluta očima. »Zar ti je pojam nedostižne cure baš potpuna nepoznanica?« šapne. »Neka. Se. Potrudi.« »Više ne igram tu igru.« Erin se osvrne preko ramena pa natrag k meni. »Čini se da on ne misli tako.« Slegnula sam ramenima. Vježbale smo obrambene položaje i jednostavne udarce rukom. Iako sam se u početku osjećala pomalo glupo, ubrzo smo Erin i ja zajedno sa svojim kolegama vikale »NE!« i zabijale otvorene dlanove jedna drugoj u bradu ili (jako sporo) udarale šakom u nos. »Posljednja lekcija danas bit će obrana u ležećem položaju. Pogledat ćemo kako Don i Lucas pokazuju prvu poziciju i obranu, a onda neka svaki par uzme jednu strunjaču, a mi ćemo kružiti dvoranom dok vi vježbate.« Lucas je ležao licem nadolje. Don je klečao iznad njega, stišćući ga cjelokupnom težinom tijela. Od samog gledanja srce mi je počelo udarati, a disanje postalo nepravilno i ubrzano. Nisam se htjela opet naći u toj poziciji. Ne pred punom dvoranom. Ne pred Lucasom. Erin mi prstima obgrli ruku i reče »Jackie, možeš ti to. Ti prva budi napadač. Sve će biti u redu.« Odmahnula sam glavom. »Ne mogu. Previše me podsjeća na...« Progutala sam knedlu. »I baš zato to moraš savladati.« Prije nego sam stigla išta dodati, Erin me stisne za ruku. »Hej, pomozi meni da to naučim, može? A onda ćemo vidjeti kako se osjećaš.« Kimnula sam. »Može.« Pomogla sam Erin, ali sama sam samo jednom uspjela odglumiti žrtvu. Odradila sam pokrete i uzmaknula joj prilično lako. Erin je kao bivša cheerleaderica bila dosta snažna, no ni upola kao Buck. Nisam se zavaravala nadom da bih tim potezom mogla iz ravnoteže izbaciti muškarca njegove veličine i snage. Nisam mogla ni pogledati Lucasa. Ni za vrijeme ove posljednje vježbe, niti dok smo izlazile iz dvorane.

94 Marta


»Sigurno ne želiš ići? Dobro bi mi došla da me spriječiš da na Chazu isprobam one poteze s jutrošnjeg tečaja, ako uopće ima muda da se pojavi na ovom tulumu.« Podigla sam pogled s romana koji sam čitala, budući da mi Landon još nije poslao ispravljen projekt iz ekonomije (zanimljivo da sam o njemu i dalje razmišljala kao Lucasu i Landonu), a začudno sam držala korak sa zadaćama. Moja cimerica nikako nije shvaćala moju potrebu da čitam kad imam slobodnog vremena, pogotovo ako je na kampusu u isto vrijeme bilo društvenih događanja. »Ne, Erin, stvarno ne želim ići na taj tulum, vjerovala ti ili ne. A da ne spominjem da nikome ne bi bilo drago da se pojavim.« Erin me mrko gledala ruku oslonjenih na bokove. »Vjerojatno si u pravu. Ali zato ideš na tulum studentskog bratstva za koji tjedan, jel’ da? One glupače ne mogu prigovoriti što sam te dovela, tamo vrijede pravila bratstva, cuga i cure uvijek dobrodošli.« »Ah kako sladak i nimalo šovinistički stav.« Smijala se oblačeći potpetice. »Jel’da! Koja hrpa idiota.« A onda joj osmijeh naglo iščezne. »Ali zapravo dobro bi mi došlo da te noći ne moram gledati Chaza. Mislim ne bojim se da će me, znaš, gnjaviti. Ali znam neke cure koje su samo čekale da im se maknem s puta. Plazit će po njemu kao muhe po govnu, a tome stvarno ne želim prisustvovati.« Kimnula sam. »Kužim, i fuj koja usporedba, iako je ustvari odvratno prikladna. Zar ne možeš jednostavno preskočiti taj tulum? Uvijek možeš dobiti ptičju gripu? Ili malariju? Ja ću jamčiti za tebe.« Zamahujući kosom preko ramena, Erin uzme torbicu i u visokim potpeticama odšeta do vrata bez i najmanjeg posrtaja poput modela na modnoj pisti. »Ne, to je velika stvar. Osim toga, moram se kad-tad suočiti s njim. A već sam svima rekla da dolazimo. Dakle imam par tjedana za psihičku pripremu.« Odjezdila je do vrata. »Nakon praznika idemo u šoping! Neka se onaj idiot pojede od ljubomore, k vragu i on!« Čim je zatvorila vrata, oglasi se moj mobitel. Lucas: Još želiš vidjeti crtež? Ja: Da. Lucas: Večeras? 95 Marta


Ja: Okej. Lucas: Bit ću pred tvojom zgradom za 10'? Zaveži kosu u rep i toplo se obuci. Ja: Nećeš ga donijeti ovamo? Lucas: Mislio sam da ćeš ti doći do njega. Osim ako ne želiš. Ja: Sići ću, ali treba mi 15 minuta. Lucas: Čekam. Nema žurbe. Trčala sam po sobi kao sumanuta, skidajući pidžamu od flanela i prekapajući hrpu čiste, ali nepospremljene odjeće u potrazi za čistim grudnjakom i gaćicama. Topla odjeća? Trenirka? Ne. Traperice. Crne UGGsice. Topli tamnoplavi džemper za koji je Erin rekla da mi prekrasno naglašava oči. Nakon pranja zubi, počešljala sam kosu i svezala je na potiljku, iako mi nije bilo jasno čemu to. Putem do vrata, zgrabila sam crni vuneni kaput i izašla iz zgrade na glavni ulaz. Nisam išla stubištem otkad me ondje presreo Buck, čak ni kad bi mi to skratilo put. Lucas je stajao na rubu pločnika, naslonjen na motocikl, ruku prekriženih na prsima. Uz uobičajene čizme i traperice nosio je smeđu kožnu jaknu od koje mu se kosa činila još tamnijom. Gledao me tim svijetlim očima, njegov se pogled nije micao s mene, nisu ga omeli ni zvukovi stanara što su odlazili i dolazili. Nije pokušao prikriti da me odmjerava od glave do pete. Rastapala sam se od želje da me dodirne kao one večeri u mojoj sobi. Progutavši knedlu, podsjetila sam se da imam posla s običnim prevarantom. Bio je to tek bezuspješni pokušaj da obuzdam žudnju koja je mojim tijelom strujala poput vulkanske lave, teška, spora i vrela. Strah od motocikla pomogao mi je da se donekle priberem. Nikad se nisam vozila na motoru i ne mogu reći da sam imala ludu želju pokušati. No čim sam mu prišla, Lucas mi pruži rezervnu kacigu. »Pretpostavljam da sam zato morala složiti kosu u rep«, rekla sam uzimajući kacigu i prevrćući je s negodovanjem. »Možeš je raspustiti kad stignemo kod mene. Sumnjam da je želiš ugurati pod kacigu ili ostaviti puštenu da se sva zapetlja dok vozim.«

96 Marta


Odmahnula sam glavom, pitajući se trebam li potpuno otvoriti kopču ili je samo otpustiti. »Nikad se nisi vozila motorom?« Krajičkom oka primijetila sam da Rona i Olivia izlaze iz zgrade u pratnji grupe dečki. Obje su zastale i zurile u mene i Lucasa dok sam se ja pravila da ih ne primjećujem. »Ovaj, ne.« »Daj da ti pomognem s tim.« Nakon što sam prebacila torbicu preko glave i namjestila je poprijeko preko prsa, uzeo je kacigu i stavio mi je na glavu, pričvršćujući mi remen pod bradom. Osjećala sam se kao lutka s ogromnom glavom. Kad smo napokon oboje navukli kacige i uspeli se na motor, obgrlila sam ga rukama oka trbuha, diveći se njegovoj čvrstoći. »Drži se«, reče Lucas sklapajući nogar motocikla. Upozorenje je bilo nepotrebno. Kad se motor oglasio, već sam ga držala u smrtnom zagrljaju, priljubivši se uz njegova leđa, pognute brade i zatvorenih očiju. Pokušala sam zamisliti da sam u vlaku smrti, potpuno sigurna i pričvršćena za tračnice, umjesto da na jedva 250 kilograma metala i gume jurim niz ulicu u strahu da će kakav pijanac u terencu prošišati kroz crveno i pregaziti nas. Vožnja do njegovog stana, apartmana iznad zasebne garaže, trajala je manje od deset minuta. Ruke su mi se ukočile od čvrstog stiska i hladnog jesenjeg zraka koji je strujao preko njih. Dok sam tako stajala trljajući ruke, on je parkirao motor na popločeni potez između garaže i otvorenih stuba. Potom mi priđe i uzme moje dlanove među svoje, jedan po jedan, te ih počne masirati da ih ugrije. »Trebao sam te podsjetiti da poneseš rukavice.« Izvukla sam ruke i uprla prstom u kuću udaljenu petnaestak metara od nas. »Tamo žive tvoji roditelji?« »Ne.« Okrenuo se i pošao uza drvene stube, a ja za njim. »Unajmljujem stan.« Otključao je vrata stana koji se sastojao od ogromne prostorije bez vrata. U daljem desnom kutu zid je odjeljivao prostoriju za koju sam pretpostavila da je spavaća soba. Mala otvorena kuhinja bila je smještena odmah lijevo, a kupaonica između njih dvije. S kauča me s tipičnom mačjom apatijom promatrala ogromna narančasta mačka. Sve dok nije skočila s kauča i došetala do vrata. 97 Marta


»Ovo je Francis.« Lucas otvori vrata i mačak lijeno odšeće van, zastajući na zavoju stuba kako bi polizao šapu. Nasmijala sam se, hodajući prema sredini sobe. »Francis? Više mi izgleda kao... Max. Ili možda King.« Lucas zatvori i zaključa vrata, a na jednoj strani lica pojavi se onaj neprimjetan osmijeh. »Vjeruj mi, dovoljno je jak i bez mačo imena.« Približavao mi se skidajući jaknu. Ja sam gledala u njega i počela otkopčavati kaput. »Imena ipak nešto znače«, ustvrdila sam. Lucas kimne i spusti pogled prema mojim prstima. »Da.« Polagano sam otkopčavala prevelike gumbe, od gornjega prema donjem, kao da ispod kaputa ne nosim ništa. Uvukavši palce pod revere, svukao mi je kaput s ramena, prelazeći prstima niz rukave mog džempera. »Mekano.« »Od kašmira je.« Opet mi je nestajalo daha. Htjela sam nastaviti priču o imenima, natjerati ga da mi prizna zašto mi je lagao, ali nisam mogla naći prave riječi. Svukao mi je kaput, okrenuo se i bacio ga na svoju jaknu. »Postoji još jedan razlog zašto sam te doveo ovamo.« Trepnula sam. »A da?« Mršteći se, primi me za ruku. »Želim ti nešto pokazati, ali nemoj odmah poludjeti«, reče i uzdahne. »Jutros, ona zadnja vježba, obrana u ležećem položaju...« Pozorno me promatrao, a ja sam pokušavala gledati drugamo, bilo kamo osim njemu u oči. Lice mi se zažarilo, osjećala sam se poniženom, ali ipak nisam mogla odvojiti pogled od njegovog. »Znam da misliš da sve to skupa nema smisla. Želim ti pokazati da ima.« »Kako to misliš, pokazati mi?« Lucas me čvrsto stisne za ruke. »Želim te naučiti kako to izvesti. Ovdje. Bez publike.« Jutros me nije uznemirilo samo preživljavanje onog kobnog položaja, već i pomisao da me on gleda, ali to nije mogao znati. »Vjeruj mi, Jacqueline. Pali. Hoćeš li mi dopustiti da ti pokažem?« Kimnula sam. Poveo me prema središtu sobe, povukao na koljena uza se. »Lezi ravno. Na trbuh.« Poslušala sam, a srce mi je lupalo. »Većina ljudi nikad nije trenirala borilačke vještine, tako da neće znati pravilno uzvratiti poteze. A čak i oni koji 98 Marta


jesu neće očekivati ono što ćeš ti učiniti. Sjeti se što je Ralph rekao, poanta je u bijegu.« Kimnula sam. Obraza priljubljenih uz tepih, srce mi je udaralo o pod. »Sjećaš se pokreta?« Odmahnula sam glavom i zažmirila. »U redu je. Primijetio sam da paničariš na treningu. Tvoja prijateljica dobro je postupila kad te nije silila. Ni ja te ne želim ni na što prisiljavati. Samo ti želim pomoći da shvatiš da si ti ta koja situaciju drži pod kontrolom.« Duboko sam uzdahnula. »Okej.« »Ako se nađeš u tom položaju, poteze moraš izvesti automatski tako da ne trošiš vrijeme i energiju dok se bakćeš s njim.« Ukočila sam se čim je nehotice spomenuo riječ koja asocira na Buckovo ime. »Što je?« »Tako se zove, Buck.« Lucas duboko udahne na nos, kao da pokušava zadržati samokontrolu. »Zapamtit ću to.« Neko je vrijeme šutio. »Prvi je pokret naizgled kontraproduktivan jer pomoću njega nećeš postići učinak poluge. Ali u tome je stvar. Najprije moraš narušiti njegovu ravnotežu. Odaberi stranu na koju se želiš otkotrljati i tu ruku ispruži ravno prema van, kao da stojiš i želiš dosegnuti strop.« Ispružila sam lijevu ruku kako mi je opisao. »Dobro, sada se moraš pridići suprotnom rukom kako bi ga potpuno izbacila iz ravnoteže. Stavi dlan na pod, ispravi ruku u laktu. Svom snagom upri prema gore, oslobodi se i zbaci ga.« Slijedila sam njegove upute. Dok me nije pritiskala ničija tjelesna težina, doimale su se prilično jednostavnima. »Hoćemo probati? Pritisnut ću te za ramena i koristiti se svojom težinom da te zadržim u tom položaju. Ako ti bude neugodno, samo reci i odmah silazim, okej?« Nadvivši se nad mene tako me nježno primio za ramena da sam, kad sam se sjetila Buckove surove snage, skoro zaplakala. Ležao je na meni i na uho mi šapnuo: »Ruka ravno.« Poslušala sam. »Dlan na pod. Guraj, jače. Zakotrljaj se ustranu.« 99 Marta


Učinila sam što je rekao i zbacila ga sa sebe. »Super. Idemo još jednom.« Prošli smo pokrete nekoliko puta. Lucas bi svaki put bio za nijansu grublji i suroviji, ali ipak bih ga svaki put uspjela zbaciti. Osim kad sam se jednom pokušala pridići iz kukova. Lucas uzdahne. »To neće ići, Jacqueline. Iako je to prirodna reakcija kada sa sebe želiš zbaciti neželjeno tijelo. Jedini siguran način da u ovom položaju zbaciš muškarca jest pomoću poluge. Previše sam jak da bi me mogla dislocirati pritiskom odozdo. Morat ćeš obuzdati taj poriv.« Na kraju smo odigrali realnu situaciju. Svom me snagom pritisnuo uz pod, uspjela sam izvući ruku i ispružiti je, ali bilo mi je teško drugu ruku postaviti u položaj poluge. Na kraju sam uspjela brzo zamijeniti ruke i zbaciti ga s druge strane. »Sranje«, smijao se i iznenađeno me pogledao dok smo oboje još ležali na podu. »Zamijenila si strane. Bogme si me lijepo zeznula.« Ponosno sam se osmjehnula njegovoj pohvali, a njegov se pogled kradomice spusti prema mojim usnama. »Dakle ovo je trenutak kad bi trebala ustati i potrčati k’o luda«, reče ozbiljno. »Zar neće potrčati za mnom?« Ležali smo na tepihu na pola metra udaljenosti, ni jedno od nas nije pokazivalo namjeru da ustane. Lucas kimne. »Možda, ali većina tih tipova ne vole težak plijen. Samo će nekolicina krenuti za tobom ako počneš trčati i zvati upomoć.« »Aha.« Posegnuo je za mnom i primio me za ruku. »Još ti moram pokazati portret.« »Tako da ne ispadne da si me ovamo dovukao iz potpuno drugih razloga?« Oči mu zaiskre, a meni na sekundu zastane dah. »Htio sam ti pokazati crtež, ali, istina, to je bilo sporedno u usporedbi s ovim što sam te želio naučiti. Sada vidiš da je moguće, da može upaliti?« »Da.« Oslonio se na lakat i nagnuo prema meni. Zario mi je prste u kosu i nježno ih povlačio prema bradi. »A kad smo već kod toga, imao sam još neke skrivene namjere.« Primicao se polako, usne su nam se spojile, a žar koji je od prošlog tjedna tinjao u meni najednom se rasplamsao u plamen strasti. Rastvorila sam usta, njegov jezik prodre u njih, nekoliko se sekundi poigravao s mojim, a onda se opet povuče. Zakrenuo je glavu, prekrio mi usne svojima, sisao donju 100 Marta


usnicu, prelazio jezikom preko nje, a zatim je pustio da bi se posvetio gornjoj. ProĹĄao je jezikom preko osjetljivog mjesta iznad zubi. Uzdahnula sam. Njegove ruke poÄ?ele su putovati mojim tijelom.

101 Marta


Dvanaesto poglavlje

P

rivinuvši glavu na njegovo rame, osjetila sam kako mu se ruke spuštaju prema mojim bokovima, kako me privlače k sebi, sve dok nam tijela nisu bila sasvim priljubljena. Njegove se usne nastave poigravati mojima, njegovi poljupci, slatki i neumorni, udarili su mi u glavu tako da mi se počelo vrtjeti. Uhvatio me za bedro i položio ga među svoja tako da su nam se noge preplele poput dva para škarica. Nagnula sam se prema njemu. Zastenjao je i jednom me rukom primio za kuk dok mu je drugi dlan istraživao podnožje mojih leđa. Jedna mi je ruka ostala zarobljena između naših tijela dok sam drugu položila na njegova prsa, prolazeći prstima po površini košulje od flanela, i neprimjetno otkopčavala jedan po jedan gumb. Glatka tkanina košulje, na dodir tako različita od grublje teksture tople končane majice ispod nje, polako mu sklizne s ramena. Zavukla sam ruku pod majicu da osjetim čvrstu površinu njegovog trbuha. »Hoću vidjeti tetovaže«, rekla sam. »Ma nemoj?« reče Lucas proučavajući me strastvenim pogledom. Kimnula sam. Ruka koja se netom poigravala ispod moje veste najednom nestane. Uspravio se, podigao jednu obrvu i osmjehnuo se kad je primijetio svoju raskopčanu košulju. Lice mi oblije lagano crvenilo, a on se nasmije, skine košulju i baci je ustranu. Zahvativši majicu iza vrata, povukao ju je preko glave onako kako to dečki obično rade – ipak se ne moraju brinuti da će im se razmazati maskara, a rumenilo umrljati tkaninu. Bacio je majicu, još uvijek okrenutu naopako, preko košulje od flanela i oslonio se na lakat da ga mogu promatrati. Koža mu je bila lijepa i glatka, a torzo prošaran obrisima mišića i dvjema tetovažama koje sam vidjela još u svojoj sobi – složeni osmerokut na lijevoj i četiri stiha na desnoj strani. I još jedna koju dosad nisam primijetila, ruža na mjestu srca, s tamnocrvenim laticama i zagasito zelenom, lagano zavinutom peteljkom. Ruke su bile prekrivene vijugajućim linijama i ornamentima, tankim i crnim poput kovanog željeza. Prstom sam pratila svaku liniju, no budući da se nije okrenuo, nisam mogla pročitati stihove na lijevom boku. Činilo se da pripadaju nekoj ljubavnoj pjesmi. Odjednom sam bila ljubomorna na djevojku koja je u njemu pobudila 102 Marta


tako duboke osjećaje da ih je odlučio ovjekovječiti na vlastitom tijelu. Pitala sam se je li i ruža njen simbol, ali nisam mogla pitati. Kad su mi prsti stigli do linije dlačica u podnožju pupka, Lucas se naglo uspravi. »Mislim da je sada na tebi red.« »Ali ja nemam tetovaža«, zbunjeno sam odgovorila. Lucas se nasmije i pruži mi ruku. »To sam shvatio. Hoćeš li vidjeti crtež?« Dakle zove me u spavaću sobu. Htjela sam uzvratiti nekim ubojitim odgovorom poput Da te u krevetu zovem Lucas ili Landon?, ali nisam mogla. Pružila sam ruku, a on me bez imalo muke povuče k sebi. Ne ispustivši mi ruku, Lucas krene prema spavaćoj sobi, a ja poslušno pođem za njim. Slabo svjetlo iz susjedne sobe ocrtavalo je namještaj i zid pokraj kreveta na kojem je visjelo najmanje trideset crteža. Kad je upalio lampu, primijetila sam da je cijeli zid prekriven plutenim panoom. Pitala sam se je li ga postavio sam ili ga je pak ugledao dok je još tražio stan i zaključio da je ovo mjesto kao stvoreno za njega. Ostala dva zida bila su okrečena sivo-zemljanim tonovima. Tamni namještaj nimalo nije ličio na onaj koji se obično susreće u studentskim stanovima. Ogroman krevet, masivan stol i starinska komoda. Spustila sam se u uzak prostor između kreveta i zida s panoom pokušavajući pronaći sebe, iako su mi ostali crteži neprestano odvlačili pažnju. Poznate scene poput zalaska sunca u centru grada, lica nepoznate djece i staraca, nekoliko slika usnulog Francisa. »Prekrasni su.« Približio mi se baš kad sam među ostalim licima uspjela pronaći svoje. Odabrao je onaj crtež na kojem ležim na leđima i gledam prema njemu. Smjestio ga je prilično nisko na desnoj strani zida. Iako se isprva moglo učiniti da mu to mjesto ne pripisuje baš veliku važnost, odmah sam shvatila da položaj valja gledati u odnosu na njegov krevet. Crtež je naime bio prikačen točno nasuprot njegovog uzglavlja. »Kome bi se ujutro bilo teško probuditi kad ga dočeka ovako nešto?« Nije li to sam rekao? Sjela sam na krevet još uvijek promatrajući crtež. Lucas sjedne kraj mene. Najednom sam postala svjesna njegovih golih prsa i njegovih riječi u drugoj sobi. Mislim da si sad ti na redu. Okrenula sam se i shvatila da me gleda. 103 Marta


Ranije sam bila sigurna da će mi u ovakvim trenucima početi navirati neprikladna sjećanja na Kennedyja – na naše poljupce, na godine koje smo proveli zajedno. Ali istina je bila da mi uopće nije nedostajao. Nisam osjećala ni trunčicu boli. Pitala sam se potiskujem li osjećaje koje još uvijek gajim prema njemu – što bi bilo zabrinjavajuće – ili sam u proteklih nekoliko tjedana toliko plakala i tugovala da sam zaista uspjela preboljeti prekid. Preboljeti njega. Lucas se nagne nad mene i Kennedy mi je odjednom potpuno nestao iz misli. Na površini uha osjetila sam njegov topao dah dok je jezikom prolazio zavinutim rubom i sisao ušnu resicu ukrašenu sitnim dijamantićem. Same od sebe oči mi se sklope, a s usana se otrgne uzdah uzbuđenja. Privio mi se uz vrat i zasipao ga nježnim poljupcima odozgo prema dolje, pridržavajući mi glavu koju sam nagnula u stranu. Sišao je s kreveta, kleknuo na pod i skinuo mi čizme, a zatim se opet smjestio kraj mene i svukao svoje. Usne su nam se počele poigravati, povukao me u sredinu kreveta i polegao me na leđa. Otvorila sam oči. Povukao se na koljena i gledao u mene. »Kada želiš da stanem, samo reci. Dobro?« Kimnula sam. »Da odmah stanem?« Na Lucasovom jastuku odmahnula sam glavom. »Hvala Bogu«, reče i opet me poljubi. Jezik mu prodre u moja usta. Moji prsti zariju se u njegove čvrste ruke. Jezik mi se poigravao s njegovim, uvlačio ga dublje dok nije zastenjao i odmaknuo se taman dovoljno da me malo podigne i skine mi vestu. Prstima je iscrtavao obrise mojih grudi, potom su istim putem prošle njegove usne. Odgurnula sam ga lagano se uprvši o rame. Zastao je i pogledao me, očiju zamućenih od strasti. Polegla sam ga na leđa i zajahala ga. Čak i kroz dva para traperica, jasno sam mogla osjetiti njegovo uzbuđenje. Obavio me u struku i povukao me prema sebi, nastavili smo se ljubiti dok su nam se tijela ljuljala u ritmu. Nekoliko minuta kasnije Lucas pronađe kopču sa stražnje strane mog grudnjaka i povuče mi naramenice niz ramena. Prije nego što je grudnjak uspio skliznuti, već me povukao prema gore i stavio jednu bradavicu u usta. »Ah«, opijeno sam uzdisala u njegovom naručju.

104 Marta


Ponovo smo pali na krevet. Našla sam se ispod njega dok su njegove ruke milovale, mazile i kružile, a usne ih pratile u stopu. Kad mi je otkopčao gumb na trapericama i krenuo prema patentu, činilo mi se da će cijeli svijet nestati. Zastala sam i odmaknula se. »Čekaj.« »Da stanem?« upita me dašćući. Ugrizla sam se za usnicu i kimnula. »Da skroz prestanem ili da ne idem dalje?« »Samo... samo ne idi dalje«, šapnula sam. »Okej«, reče i nastavi me ljubiti jednom mi rukom mrseći kosu, a drugom me milujući po leđima. Srca su nam udarala usklađenim ritmom koji je glazbenica u meni osluškivala poput koncerta žudnje.

Na putu do kuće držala sam oči otvorenima. Provirujući iza Lucasovog ramena, gledala sam kako krajolik prolijeće kraj nas. Bilo je uzbudljivo, nimalo zastrašujuće. Vjerovala sam mu. Još od one prve večeri kad sam mu dopustila da me doveze kući. Kennedy nikad ne bi tako stao. Nikad me nije ni na što prisiljavao, daleko od toga. Kad bih ga zamolila da stane, legao bi na leđa i rukom prekrivši lice pokušavao doći do daha. »Ahhh, Jackie, jednom ćeš me stvarno ubiti«, govorio je. Nakon toga više nije bilo nikakve fizičke aktivnosti, ni ljubljenja ni dodirivanja, a ja bih se uvijek osjećala krivom. U početku sam mislila da će se ta krivnja smanjiti kad budemo redovito spavali zajedno, ali ako išta, moj osjećaj nedostatnosti bio je tim gori. Iako sam ga rijetko tražila da se suzdrži. Uvijek bi stao, naglo, kao da mu nanosim bol. Sve ili ništa, to je bio Kennedyjev moto. Nekoliko bi puta duboko udahnuo, a zatim upalio TV, pretraživao kanale ili otišao nešto pojesti. A ja bih se osjećala kao najgora cura na svijetu. Ali Lucas se još sat vremena ljubakao sa mnom. Pred kraj mi je preko traperica zavukao ruku između nogu. »Je li ovo okej?« upitao me, a kad sam ja, potpuno bez daha, nekako uspjela kimnuti, nastavio me milovati i strastveno ljubiti dok nisam svršila unatoč odjeći. Bila sam u šoku i pomalo posramljena, ali činilo se da mu imponiraju reakcije mog tijela i način na koji ih uvijek uspije pobuditi. Nije mi dopustio da uzvratim uslugu. 105 Marta


»Radije me ostavi u iščekivanju«, šapnuo mi je. A sad me, potpuno razbuđenu od hladnog zraka i pomalo promrzlu, iako sam za vrijeme vožnje uvukla ruke pod njegovu jaknu, ostavljao pred mojom zgradom. Odložio je rukavice i kacige i privukao me sebi, zavukavši mi ruke pod jaknu, ali ne i vestu. »Znači sviđa ti se crtež?« Kimnula sam. »Hvala što si mi pokazao slike. I na lekciji iz samoobrane.« Lucas prisloni čelo na moje i sklopi oči. »Aha.« Poljubio me u vrh nosa, zatim u usta. Ovaj posljednji poljubac bio je gotovo bolan. Pritisnuvši usne na njegove, uzdahnula sam. »Hajde brzo unutra prije nego...«, reče i još me jednom poljubi dok sam se rukama upirala o njegova čvrsta prsa. »Prije nego što?« Lucas duboko udahne i izdahne kroz nos pa stisne usne obgrlivši me oko struka. »Ma ništa, samo prije.« Poljubila sam ga u kut usana i odmaknula se. »Laku noć, Lucas.« Ostao je stajati, naslonjen na svoj Harley. »Laku noć, Jacqueline.« Uspela sam se stubama do vrata i tek tada podigla pogled i ugledala Kennedyja kako stoji na najvišoj stepenici, znatiželjno odmjeravajući čas Lucasa, čas mene. »Jackie«, rekao je čim sam se pojavila kraj njega. »Svratio sam. Mislio sam da bismo mogli razgovarati«, reče zureći u mene. »Ali Erin mi je rekla da si izašla i da nije sigurna hoćeš li se danas vratiti.« Nažvrljala sam Erin kratku poruku da zna gdje sam. Mora da je s guštom obavijestila Kennedyja o mojim noćnim pohodima. Pogledao je prema pločniku, ali ja se nisam okretala da vidim je li Lucas još tamo ili je već otišao. »Zašto me nisi nazvao, ili poslao poruku?« Kennedy slegne ramenima i jednom rukom začešlja kosu unatrag dok mu se druga i dalje skrivala u prednjem džepu. »Bio sam u zgradi.« Zakrenula sam glavu. »Bio si u zgradi i mislio si da ćeš samo tako svratiti i naći me u sobi?« Ranije sam doduše zaista mislila da ću večer provesti u sobi, ali to nije bilo važno.

106 Marta


»Naravno da nisam pretpostavio da ćeš biti u sobi«, branio se. »Samo sam se nadao da ćeš biti ondje«, reče i opet pogleda prema pločniku. »Onaj tip te čeka, ili...?« Tada sam se okrenula i ugledala Lucasa kako prekriženih ruku još uvijek stoji naslonjen na motocikl. Usprkos reflektorima oko studentskog doma, s ove mu udaljenosti nisam mogla razabrati lice. Ali govor tijela odavao je vrlo jasnu poruku. Podigla sam ruku i mahnula mu da pokažem da nisam u opasnosti. »Ne, samo me dobacio kući.« Kennedy dobaci preziran osmijeh Lucasu i prostrijeli me svojim zelenim očima. »Ako mene pitaš, čini se da taj tip baš i ne razumije pojam >dobaciti<.« »E pa nisam te ništa pitala. Što hoćeš Kennedy?« Neki tip koji je upravo ulazio veselo poviče »Kennedy Moore«. Kennedy mu kimne i ponovo se okrene prema meni. »Rekao sam ti. Želim razgovarati.« Prekrižila sam ruke. Hladnoća koju u Lucasovoj blizini nisam osjećala najednom mi je počela prodirati kroz odjeću. »A o čemu? Što mi to imaš za reći što mi već nisi rekao? Želiš me još malo ponižavati? E pa, samo da znaš, više neću baš oduševljeno pristati na to.« Uzdahnuo je kao da je prisiljen tolerirati neki moj ispad, kao svaki put kad ne bih bila dovoljno fleksibilna – tako je on to zvao – što se u posljednjih nekoliko godina događalo prilično često. Već sam potpuno zaboravila na tu riječ dok je sada nisam ponovo čula. »Molim te budi malo fleksibilnija«, reče Kennedy kao da mi je pročitao misli. »Stvarno? Ja mislim da imam prilično razloga da ne budem fleksibilna. I tvrdoglava. I ljuta. I nedokazana...« »Dobro, jasno mi je, Jackie!« Šake mi se zgrče od bijesa i još se jače ukopaju oko pojasa. »Jacqueline!« Kennedy mi priđe. Oči mu zaiskre. Na sekundu sam pomislila da je ljut, ali sjaj u njegovim očima nije odavao ljutnju, već želju. »Znam, Jacqueline. Znam da sam te povrijedio i zaslužujem sve što si mi upravo rekla i sve što osjećaš.« Podigao je ruku da me pomiluje po obrazu. Odmaknula sam se iz njegova dosega dok su mi se misli kaotično rojile u glavi. Kennedy tužno spusti ruku i reče: »Fališ mi.«

107 Marta


Trinaesto poglavlje

Z

ašutjela sam i okrenula se da provučem karticu i otvorim vrata. Kennedy pođe za mnom. Upravo sam se okrenula da mu kažem da ne želim razgovarati kad ugledam Lucasa. Zgrabio je vrata prije nego što su se zatvorila. Stajao je kraj mene ljutito promatrajući mog bivšeg. Čim se Kennedy okrenuo i opazio ga, napetost u zraku postala je još intenzivnija. »Je li sve u redu, Jacqueline?« upita Lucas ne skidajući pogled s mog bivšeg. »Lucase«, taman sam mu počela ponovno objašnjavati da Kennedy ne predstavlja fizičku prijetnju kad on najednom prezirno otpuhne i nasmije se odmjeravajući Lucasa. »Čekaj, nisi li ti onaj majstor koji je kod nas jednom popravljao struju?« Prvo pogleda mene, a onda Lucasa. »Što će uprava fakulteta reći ako čuju da petljaš sa studenticom?« Pogled na Lucasovu licu bio je ubojit, ali uspješno je ignorirao Kennedyjevo pitanje kao da ga i nije čuo. Okrenuo se prema meni i čekao moj odgovor. »Sve će biti u redu, obećajem.« Zadržala sam dah nadajući se da će mi povjerovati. Na hodniku oko nas već je počelo šaputanje i komešanje. »Sad si se spetljala još i s ovim frajerom?« upita Kennedy. »Kako to misliš još i s ovim?« upitala sam, ali odgovor mi sine prije nego što ga je Kennedy potvrdio. »Nakon Bucka.« Zacrnilo mi se pred očima. Kennedy me primi za ruku tik iznad lakta kao da me želi otpratiti, no Lucasova ruka u tili se čas stvori na njegovoj, primi ga oko zgloba i bez imalo muke ukloni njegovu ruku s moje. »Koji vrag?« zareži Kennedy i istrgne ruku iz Lucasovog stiska. Stao je ispred mene nasuprot Lucasu i svi u hodniku najednom su se ukipili i zurili u nas. Na prvi pogled Kennedy i Lucas djelovali su podjednako snažno, ali ja sam Lucasove borilačke vještine poznavala iz prve ruke. Ako išta započnu, Kennedy će izgubiti, a Lucas biti ispisan s fakulteta. Izmaknula sam se i stala kraj Kennedyja položivši dlan na njegovu nadlakticu. Bila je napeta i čvrsta kao kamen. »Kennedy, odlazi.« 108 Marta


»Neću te ostaviti s ovim...« »Kennedy, gubi se.« »S ovim majstorom, Jackie...« »Kennedy, on je student.« Odlučila sam da neću spomenuti da Lucas s nama sluša ekonomiju. Mogao bi ga prepoznati kao Hellerovog demonstratora i prijaviti ga jer izlazi sa studenticom. Kennedy pogne glavu i lice mu poprimi zamišljeno zabrinut izraz. Čelo mu se namreškalo, gledao me duboko u oči pokušavajući procijeniti moju reakciju. »Razgovarat ćemo sljedeći tjedan, kad dođemo kući.« Bilo je sasvim jasno da su njegove riječi upućene Lucasu. Nas dvoje uskoro ćemo provesti nekoliko dana u rodnom gradu. Tamo mu nitko neće priječiti da mi pristupi, tamo ga Lucas neće moći uznemiravati. Htjela se usprotiviti, upozoriti ga da si nas dvoje više nemamo što reći, ni ovdje ni bilo gdje, ali čeljust mi je bila stisnuta tako snažno da nisam mogla ništa prozboriti. Još nisam pravo znala gdje ću ni s kim provesti praznike pa sam zanemarila njegovu implikaciju da ćemo tada biti zajedno. Više me nije pokušao dotaknuti, iako je, kad se odlučio povući, Lucasa ošinuo podjednako ubojitim pogledom kao i on njega. Zadržala sam dah dok nije prošao kroz vrata. Publika je bila osjetno razočarana. Nekoliko ljudi ostalo je u nadi da će barem uslijediti svađa između Lucasa i mene. Bilo je očito da je još uvijek pun adrenalina. Kad sam mu pokušala dotaknuti ruke, tijelo mu je bilo napeto poput žica na mom violončelu, mišići kruti poput granitnog bloka ispod sloja kože i flanela. »Dobro sam, stvarno«, duboko sam uzdahnula. »Koliko se čovjek već može osjećati dobro nakon ovakve scene.« Pogledala sam ga ispod oka. »Dobro, koliko ti poslova, zapravo, imaš? Konobar, trener samoobrane, majstor, čuvar parkirališta – a kad smo već kod toga, znači li to da sam zbog tebe prošlog proljeća morala platiti kaznu zbog dvije minute nepropisnog parkiranja kad sam otrčala do knjižnice da vratim knjigu?« Od mog šaljivog tona ramena mu se polako opuste, a licem mu opet zatitra onaj tajanstveni smiješak. »Morat ću se braniti šutnjom. A i svaki dan napišem jako puno kazni za nepropisno parkiranje. Ovo s popravcima je relativno rijetko, na tečaju samoobrane volontiram.«

109 Marta


Jedan sam posao izostavila s popisa, a ni on ga se nije trudio dodati, demonstrator iz ekonomije. »Pa čini se da ti u radnu knjižicu moramo dopisati još jedan?« Promatrala sam njegovu reakciju. Savršeno pokeraško lice. Nisam uspjela ustanoviti ni tračak nervoze. »Osobni tjelohranitelj Jacqueline Wallace?« Lucas se opet osmjehne. »I tu volontiraš?«, nevino sam ga upitala, »pa kako će ti ostati vremena za učenje? Ili za zabavu?« Primio me za kukove i privukao k sebi. Razdragano me pogleda odozgo i dubokim mi glasnom šapne: »Za neke ću stvari uvijek naći vremena, Jacqueline.« Zatim se nagne i poljubi me tik ispod uha tako da mi je zastao dah. Okrenuo se i otrčao prema motoru dok sam ja i dalje stajala u prolazu. Kad je izašao iz kruga svjetla kojim je bio okupan studentski dom, više ga nisam mogla vidjeti. Okrenula sam se i omamljeno krenula prema svojoj sobi.

Jacqueline, Projekt je dobar. Razrađeno, utemeljeno istraživanje. Mislim da će dr. Heller biti zadovoljan. Označio sam nekoliko manjih proturječnosti i jedno mjesto na kojem si vjerojatno zaboravila citirati izvor. Ali osim toga mislim da je teza precizno određena i dobro potkrijepljena. Šaljem ti zadatke koje ćemo sutra raditi na vježbama. Vidim da si nadoknadila propušteno i da dosta dobro vladaš novim gradivom, ali ipak ću ti nastaviti slati zadatke za zadnja dva tjedna predavanja. Pretpostavljam da ideš kući za praznike? Ja putujem u srijedu. Tamo nemam interneta tako da se nažalost nećemo čuti do nedjelje. LM Landone, Čini se da ću ovaj projekt čak moći predati ranije. Kakvo olakšanje. Hvala ti na pomoći. Da, molim te, nastavi mi slati zadatke. Moji roditelji za vrijeme praznika putuju na skijanje, ali radije ću otići kući i posjetiti stare prijatelje nego da ostanem sama na kampusu. Hvala

110 Marta


Bogu, sa sobom će povesti i Coco, maminog malog živčanog psa, pa će kod kuće barem biti lijepo i mirno. Letiš kući? Znam da si rekao da nemaš auto. JW Jacqueline, Mama i tata ti idu na skijanje, a ti ne ideš s njima? Bit ćeš sama na Dan zahvalnosti? Ne letim, netko će me povesti autom. Ne stanujem daleko odavde, iako se ponekad čini da sam prije živio na drugom planetu. LM Landone, Moji roditelji su mislili da ću ove godine biti kod bivšeg. Zadnjih nekoliko godina naizmjenično bismo slavili prvo kod jedne, a onda kod druge obitelji. Ove smo godine trebali slaviti kod njega. Moja najbolja prijateljica praznike će provesti u bakinoj kući blizu Bouldera u Koloradu. Ne da mi se nikome biti na teret. Radije ću biti sama. Čudno, ha? JW Jacqueline, Meni nije čudno, ali možda sam i ja jedan od dežurnih čudaka pa nisam mjerodavan. Nedostajat će mi tvoji mailovi. LM Landone, I meni tvoji. Lijepo se odmori! JW Na predavanju u ponedjeljak nisam mogla pogledati Lucasa, a da ne pomislim na ono što se dogodilo u subotu navečer. Njegovi skriveni pogledi davali su mi do znanja da se bori s istim problemom. Kad sam primijetila kako 111 Marta


zuri u Kennedyjev potiljak kao da će ga prostrijeliti pogledom, više se nisam okretala. Predavanje je završilo, Kennedy se okrenuo i osmjehnuo mi se. Stisnula sam usne i žurno spakirala stvari. Jedva sam čekala da se ovo predavanje i semestar napokon privedu kraju, i to iz više razloga. »Sori, taj tvoj bivši je stvarno zgodan, ali izgleda kao umišljeni kreten«, reče Benji i strpa bilježnicu sa spiralnim uvezom u ruksak koji je izgledao kao da će uskoro eksplodirati od hrpe nagruvanih papira. Zatvorila sam ruksak. »Da, tako nekako.« Čekali smo da Kennedy izađe prije nego što smo se spustili u prolaz. Oprezno sam izbjegavala svaki njegov pogled, praveći se da ga ne primjećujem. Sve me više brinula ona najava razgovora kad stignemo kući. Nisam se mogla sjetiti niti jedne stvari koju bi mi mogao reći, a koja me ne bi dodatno razbjesnila. Hodali smo pri kraju rijeke studenata. Svi su veselo čavrljali o planovima za nadolazeći dugi vikend. Benji mi je rekao da leti kući u Georgiju i da će napokon obznaniti ocu da je gej. Njemu još jedinom nije rekao. »Mama zna da sam gej otkad mi je bilo trinaest godina.« »Misliš da će ga to... uzrujati?« zabrinuto sam upitala. Benji se osmjehne. »Ma ne, mislim da i onako već zna. Samo nije siguran znači li to da ću sad početi nositi haljine ili nešto.« Pomisao na Benjija u haljini bila je tako zabavan prizor da sam se morala nasmijati. »Jel’ da? A šta ćeš...« Lucas je nestao ili mi se bar tako učinilo. Sve dok Benji i ja nismo sišli u prepun hodnik. Stajao je naslonjen na zid kraj vrata koja sam ja obično koristila da šmugnem iz predavaonice. Gledao nas je kako prilazimo, ali činilo se da je i te kako svjestan ostalih ljudi. Bila sam sigurna da se pribojava dr. Hellera. »Još mu nisi rekla da znaš?« povjerljivo mi šapne Benji. Odmahnula sam glavom. »Nemoj ga toliko mučiti, izgleda nekako ranjivo.« Nasmijala sam se. »O da. Jak, mišićav tip koji trenira borilačke vještine i prebija ljude okolo, koji laže curama i ne želi odati tko je. Totalna mimoza.« Benji me primi za ruku iznad lakta i osmjehne se. »Vjeruj mi, ili je stvarno kreten svih kretena ili za te laži postoji dobar razlog.« Uzdahnula sam. »Da bar mogu čitati misli.« »Možda požališ kad saznaš.« »Ako ikad saznam.« 112 Marta


Benji slegne ramenima i sporim korakom krene dugim hodnikom prema južnom izlazu. Prije nego što je izašao, još se jednom okrene prema meni. »Lijepo se provedi, Jacqueline.« »I ti isto.« Stigla sam do Lucasa. Odmah je krenuo za mnom. Na kraju hodnika nagnuo se da otvori vrata i šapnuo mi: »Vidimo se večeras?« Pitala sam se pretvara li se naš odnos u aferu. Možda je to sve što želi od mene. Možda mi zato nije rekao da je Landon Maxfield. »Sutra imam test iz astronomije. Danas imamo zajedničko ponavljanje u mojoj sobi.« Promatrala sam ga kako hoda kraj mene, ruku nervozno zataknutih u prednje džepove hlača. Neprestano je pogledavao okolo, kao da se boji da će netko naići. »A sutra?« Prodorno me gledao dok smo prilazili mojoj zgradi. Primijetila sam da točno zna put. »Sutra imam vježbe s gudačkim ansamblom. Nedjelju ujutro obično provodim u glazbenom zavodu, ali jučer sam prespavala.« Lucasu nisam rekla da sviram violončelo. Samo Landonu. »Zaspala si?« Kimnula sam. »I ja.« Stigli smo do ulaza i zaustavili se kod vrata. »Moram i spakirati violončelo, nosim ga doma.« Htjela sam vidjeti hoće li reagirati. Njegove sivo-plave oči bile su gotovo jednake boje kao oblačno jesenje nebo iznad nas. »Tokom praznika ću barem imati vremena za vježbanje.« »Kad putuješ?« reče i ukloni pramen kose iz očiju kao da namjerno izbjegava razgovor o mojoj glazbenoj karijeri. »U srijedu ujutro. A ti?« »Isto.« Promatrao me, nervozno se premještajući s noge na nogu i grickajući donju usnicu. Onda se najednom smiri. Pogledi su nam se susreli. Nastavio me gledati ne skrećući pogled. »Pošalji mi poruku ako završiš ranije. Ili ako ti se promijene planovi. Ako ne, vidimo se nakon praznika.« Namjestio je ruksak nehajno prebačen preko jednog ramena. »Vidimo se kasnije, Jacqueline.« Lucas se okrene i stopi se s rijekom studenata. Samo je njegova crna kosa vijorila iznad većine ostalih glava. 113 Marta


»Čekaj malo, znači demonstrator iz ekonomije i onaj seksi zločesti dečko su ista osoba?« Maggi je u šoku toliko razrogačila oči da se jasno vidio puni krug njenih svijetlosmeđih šarenica. »Ono što ja ne razumijem je zašto ga odmah ne pozoveš na red«, nadovezala se Erin kao da sudjeluje u kakvom talk showu. Još malo pa će mi se početi obraćati sa »curo« i prepričavati kako bi ga ona sredila da je na mom mjestu. Otkad je prekinula s Chazom, Erin se mnogo kritičnije odnosila prema dečkima koji bi na neki način prevršili mjeru. Ili koji su ostavljali takav dojam. Uzdahnula sam poželjevši da im nikad nisam rekla. »A gdje je nestala Operacija »zločesti dečko«, dobar je dok šuti, pomoći će ti preboljeti prekid i tako to? Sjedile smo na dekici na podu Erinine i moje sobe, grickale kekse i pile kavu, a oko nas bile su rasprostrte knjige i bilješke iz astronomije. Zadnjih pola sata ih doduše nismo ni taknule. Bile smo suviše zaokupljene misterijem Lucas/Landon da bismo razmišljale o plinovitim divovima i putovanjima u svemir. »On bi trebao biti tvoja igračka, a ne obrnuto«, autoritativnim tonom odbrusi Erin. »Da«, veselo se oglasi Maggie, »a zašto mu ne pošalješ poruku da se nađete?« Preokrenula sam očima. »Jer imam ispit za koji bih upravo trebala učiti. I jer mislim da bi mi dobro došla mala pauza.« Erin spusti kapke i optužujuće me pogleda. »O ne, nemoj mi reći da si se vezala!« Od jada sam gotovo pala na leđa. Prekrivši lice rukama nervozno sam zastenjala. »Ahhhhhh.« »A kad smo već kod afera i dečkiju za jednu noć, što to čujem o tebi i Bucku? Mislim on je definitivno dobar materijal za to. Jesi li ga dodala na listu potencijalnih zločestih dečkiju, a da nam nisi rekla?« Dobacila sam Erin molećiv pogled kroz prste. »Ma to su izmišljotine, znaš kakav je Buck«, prezirno otpuhne moja cimerica. Maggie kimne. »Da, to je istina. A i sjećam se da sam nešto mutila s njim na prvoj godini. Ali nije bio dobar. Slinavac«, reče Maggie i strese se. »Što je s 114 Marta


tim dečkima koji sline dok se ljube? Kao da nas žele utopiti u pljuvački. Mislim, Isuse, daj progutaj tu i tamo.« Erin me stisne za rame i nasmije se. Prepoznala sam njen usiljen smijeh, ali Maggie nije. Znala sam o čemu razmišlja. Nisam joj pričala o detaljima, nije me ni ispitivala. Bilo je dovoljno teško općenito prepričati onu noć. Važno je što se dogodilo, ili što se umalo dogodilo, ne pojedinosti. »Znači ništa ne mutiš s njim?« navaljivala je Maggie. Bila je samo znatiželjna, ali ja bih pobjesnila svaki put kad bi se moje ime našlo u istoj rečenici s Buckovim. »Kao što je već rekla Erin, tip izmišlja.« Odjednom i mene obuzme neka morbidna znatiželja. »Zašto? Što je rekao o meni?« Maggie slegne ramenima. »Trisha mi je rekla da je dečko njene mlađe sestre čuo Bucka kako to Kennedyju nabija na nos. Njih dvojica su kao dva jarca na brvnu, oni što se bodu rogovima zbog ženke. Mislim da je Buck još uvijek ljut jer je njegov tata bio u bratstvu, a Kennedy je ipak postao predsjednik.« To je dakle bilo ono čega se nisam mogla sjetiti. Začetak njihovog neprijateljstva. Polazna točka nadmetanja u studentskom svijetu. Namrštila sam se. »Ali i Kennedyjev tata je bio u bratstvu.« »Da, ali Buckov je svojedobno bio predsjednik. Pa je mislio da će zato izabrati njega«, reče Maggie oblizujući mrvice keksa s prstiju. Uspravila sam se, bijesna što sam napokon uspjela dokučiti Buckove motive. Maltretirao me samo da se osveti mom bivšem. »I to mu je opravdanje da širi glasine da se ševim s njim?« Da ne spominjemo činjenicu da je to zaista pokušao izvesti. »Pa nikad nisam rekla da je u pravu.« Erin uzme bilješke i odlučno ih stavi u krilo. »Okej, moje dame, što mislite koje ćemo konstelacije morati crtati na karti neba?« Zahvalno sam pogledala Erin svjesna da je namjerno promijenila temu i pokušala odagnati Bucka što dalje iz misli.

115 Marta


Četrnaesto poglavlje

N

akon tri mjeseca izbivanja moja vlastita kuća mirisala mi je pomalo neobično. Po psu... i po Chanelovoj toaletnoj vodi koju je mama uvijek koristila. Plus neki neodređen miris koji je moj mozak prepoznao kao miris doma. Unatoč tome osjećala sam se pomalo kao stranac. Više nisam pripadala ovamo. Moje tijelo je to instinktivno osjetilo. Dovukla sam violončelo unutra. Još uvijek je bilo ugodno smješteno u putnoj torbi na kotačiće. Dok roditelji i Coco nisu kod kuće, nema razloga da ga ne ostavim u dnevnoj sobi. Parkirala sam ga uza zid, stajalo je ondje poput komada namještaja. Svjetla u kući palila bi se u točno određeno vrijeme. Mora da su ih mama i tata tako namjestili. Odlučila sam sve ostaviti onako kako je, osim svjetla u mojoj sobi i u kupaoni, koja se inače vjerojatno ne bi ni upalila. U smočnici i zamrzivaču bilo je nešto hrane, ali u hladnjaku gotovo ništa. Moji su roditelji uredno počistili sve što bi se moglo pokvariti budući da im uopće nisam rekla da ću doći. Mama mi je prije uzlijetanja poslala poruku: Zabavi se s Erin. Vidimo se za mjesec dana. Budući da me ništa nije pitala, mora da je nekako zaključila da ću blagdane provesti s cimericom. Podgrijala sam pakiranje vegetarijanskih lazanja za večeru i iz zamrzivača u hladnjak prebacila pureće pljeskavice za sutrašnji blagdanski ručak. U zamrzivaču sam našla i pola pakunga kroketa od krumpira, a u smočnici neotvorenu bocu soka od brusnice. Eto, to je to! Blagdanski ručak za jednu osobu. Pogledala sam nekoliko humorističnih serija, istih onih koje se u ovo doba vrte svake godine, i ugasila televiziju. Pomaknula sam stolić za kavu sa savršeno centriranog položaja na ručno rađenom tibetanskom sagu u središtu sobe i raspakirala violončelo. Nisam mogla naći stalak za instrument pa sam odlučila improvizirati sa stalkom za sobno bilje. Odsvirala sam početak preludija koji sam počela skladati za završnu solo točku. Sjedila sam i črčkala note na komadu papira. Posljednja stvar koju sam očekivala bilo je zvono na vratima. Nikad me nije bilo strah biti sama kod kuće, ali zapravo nikad prije nisam bila potpuno sama. Uvijek se mogu pretvarati da nikog nema, ali tkogod je pozvonio sigurno je čuo glazbu koja je naglo prestala čim se oglasilo zvono. Odložila sam violončelo i odšuljala se do teških, drvenih 116 Marta


vrata i propela se na prste da pogledam kroz ključanicu. Pred vratima je stajao nasmiješeni Kennedy osvijetljen dvostrukim snopom svjetla s terase. Naravno, nije me mogao vidjeti, ali toliko je puta sam otvorio ova vrata da mu je pogled iznutra vjerojatno bio jednako dobro poznat kao i meni. Otvorila sam vrata, ne mičući se s ulaza da ga propustim. »Kennedy? Što radiš ovdje?« Kennedy mi potajice baci pogled iza leđa, začuđen potpunom tišinom u kući. »Starci su ti vani?« Uzdahnula sam. »Nisu kod kuće.« Namrštio se. »Misliš nema ih danas ili nema ih cijele praznike?« Zaboravila sam kako Kennedy uvijek uspije nanjušiti prešućeno. Tako je vjerojatno uvijek pobjeđivao na debatama. »Otputovali su. Ali još mi uvijek nisi rekao zašto si ti došao?« Naslonio se na vrata. »Poslao sam ti poruku, ali nisi odgovorila.« Nisam čula poruku. Kad bih jednom počela svirati, rijetko sam čula išta osim svog violončela. »Mama me je podsjetila da si sutra u jedan pozvana k nama na ručak. Da, još im uvijek nisam rekao da smo prekinuli. Planirao sam im reći večeras, ali mislio sam da će ti dobro doći da malo pobjegneš od Evelyn i Trenta. A gdje su oni uopće?« Zanemarila sam njegovo pitanje. Primijetila sam da o našem prekidu govori kao da je to bila zajednička odluka. Kao da ja nisam bila zaslijepljeni idiot, zakinuti dio jednadžbe. »Dakle želiš da na Dan zahvalnosti dođem na ručak kod tvojih i pretvaram se da se ništa nije dogodilo tako da ne moraš reći starcima da smo prekinuli?« Kennedy se nasmije. Kao i obično, kraj usta mu se pojavi sitna jamica. »Nisam baš takva kukavica. Mogu im reći ako želiš. Možeš doći kao moja prijateljica. Ali, ako se slažeš, zasad im još ne moramo ništa govoriti. Vjeruj mi, neće primijetiti. Previše su zaboravni. Moj mlađi brat već godinu dana svakodnevno puši travu, toliko tulumari da je osramotio pola bratstva, a oni nemaju pojma.« »Nisi zabrinut za njega?« Kennedy slegne ramenima. »Ocjene su mu još uvijek solidne. Samo mu je dosadno. Osim toga, nisam mu ni mama ni tata.« »Samo stariji brat.« Budući da sam jedinica, o bratsko-sestrinskim odnosima imala sam samo teorijsko znanje, ali po samoj logici stvari, spona između 117 Marta


dvojice braće morala bi uključivati neku vrstu odgovornosti. No činilo se da je Kennedyju taj dio logike potpuno promakao. »Ionako me ne bi poslušao.« »Kako znaš da ne bi?« inzistirala sam. Kennedy uzdahne. »Kako znam? Možda tako što dosad nikad nije poslušao ni jedan od mojih savjeta. Hajde, dođi sutra. Doći ću po tebe malo prije jedan. Sigurno će biti bolje od... brze hrane iz mikrovalne.« Zakolutala sam očima. »Još uvijek ne mogu shvatiti zašto im nisi rekao. Prošlo je više od mjesec dana.« Kennedy opet slegne ramenima. »Ne znam. Možda zato što znam koliko te moja obitelj voli.« To je pak bila totalna glupost. Podigla sam jednu obrvu. Morao se nasmijati. »Okej, okej, ali s vremenom su se ipak navikli na tebe, na nas. Ti si očito već rekla svojima?« Počela sam nelagodno tapkati po hladnim pločicama. Ledeni zrak izvana prodirao je u hodnik. »Rekla sam mami. Pretpostavljam da je ona rekla tati. Nije im baš bilo drago, iako ne znam jesu li više krivili tebe jer si mi dao nogu ili mene jer te nisam uspjela zadržati.« Odmah nakon ovog priznanja poželjela sam samu sebe udariti u čelo. Nisam htjela izgovoriti ništa što bi mu dalo do znanja da još uvijek patim za njim. Ustvari, moj je prekid mami poslužio kao izlika da ponovo pokrene svađu o mom izboru fakulteta. Kad sam joj rekla da ćemo Kennedy i ja upisati isti fakultet, nije odobravala moju odluku. Tvrdila je da pametne djevojke same kroje svoj životni put umjesto da slijepo slijede srednjoškolske ljubavi. »Ali radi što hoćeš. Mene i onako nikad nisi slušala«, rekla je i zalupivši vratima odmarširala iz sobe. Više nismo razgovarale o tome, sve dok me Kennedy nije ostavio. »Pretpostavljam da ti sad ne smijem reći da sam bila u pravu«, uzdahnula je u telefonsku slušalicu. »I da je bilo glupo trčati za njim i upisati taj faks.« Kad god bi se u nekoj raspravi pokazalo da sam bila u pravu, mama bi uvijek rekla nešto tipa »I ćorava koka jednom pogodi zrno«. Sada sam istu narodnu mudrost iskoristila protiv nje, a ona je, kao i nakon rasprave o upisima, samo duboko uzdahnula. Uzdah koji je imao značiti da nemam pojma o životu i da sa mnom nema smisla razgovarati. Nije znala da se, možda prvi put, u potpunosti

118 Marta


slažem s njom. Upisati faks zbog Kennedyja vjerojatno je bila najgluplja odluka u mom životu. A sada je taj isti dečko stajao preda mnom pokorno pognute glave i ruku zataknutih u džepove. »Pretpostavljam da nećeš slaviti s Dalijom ili Jillian, inače bi me o tome već obavijestila.« Već sam ranije odlučila da ću pričekati da prođu blagdanske svečanosti i tek se onda javiti srednjoškolskim prijateljicama. Jillian je pala prvu godinu na sveučilištu Lousiana State, odselila se kući gdje se nastavila obrazovati za voditelja prodaje u lancu modnih dućana Forever 21, u šoping centru upoznala nekog vlasnika zlatare i ubrzo se zaručila za njega. Dalija je bila na drugoj godini predškolskog odgoja u Oklahomi. Nakon srednje škole postupno smo se razišle. Čudno je to. U tom trenu nisam osjećala nikakvu povezanost s ljudima s kojima sam prije manje od dvije godine bila kao prst i nokat. Dalija je na preddiplomskom studiju u drugoj državi našla nove prijatelje, a Jillian je imala stalni posao, zaručnika i plavi pramen u kosi. Kad smo Kennedy i ja prekinuli, obje su bile u šoku. Bile su među prvim prijateljicama koje su mi poslale poruku i pokušale mi pružiti podršku. Ili su, s obzirom na to da već više od godinu dana nismo bile bliske, barem pokušale zvučati tako. Nadala sam se da ćemo se uspjeti naći na kavi i popričati, a da baš cijelo vrijeme ne razgovaramo o Kennedyju. »Ne, nemam nikakvih planova. Mislila sam da će biti lijepo da malo budem doma sama.« Namjerno sam naglasila posljednju riječ, zureći u njega. »Ne možeš biti sama na Dan zahvalnosti.« Prezirala sam sažaljenje u njegovom glasu. Prostrijelila sam ga pogledom. »Vidiš da mogu.« Promatrao me svojim tamnozelenim očima. »Okej, možeš«, složi se. »Ali nema razloga da budeš. Valjda možemo biti prijatelji? Uvijek ćeš mi biti važna. Pa znaš to?« Nisam znala. Ali ako se i dalje budem tvrdoglavila, ako na Dan zahvalnosti ostanem sama u roditeljskoj kući s purećim pljeskavicama iz mikrovalne za ručak, pomislit će da to činim jer ga još uvijek ne mogu preboljeti. Da mi je još uvijek teško u njegovoj blizini. »Okej«, pristala sam i zažalila.

119 Marta


»Znači ti i moj glupi brat ste opet zajedno?« šapne Carter. Da nije bio tako jak, Carter bi bio savršena kopija starijeg brata – iste tamnozelene oči, ista gusta kosa boje meda. No za razliku od Kennedyjevog visokog i vitkog stasa, njegov je brat izrastao na jednaku visinu, ali je zato bio nabijen i mišićav poput igrača ragbija. Poznavala sam ga otkad mu je bilo četrnaest godina, kada je Kennedy u usporedbi s njim još uvijek izgledao kao div. Carterova transformacija bila je zaista zapanjujuća. U sjećanju mi je ostao kao tih, povučen dječak koji živi u sjeni starijeg brata. Očito je odavno prerastao tu fazu. Osvrnula sam se dok smo postavljali stol i s olakšanjem ustanovila da nas nitko ne može čuti. »Nismo.« Hodao je iza mene postavljajući vilice na ubruse koje sam složila. »Njegov gubitak.« Zatečena izravnim odgovorom razrogačila sam oči, a on mi se osmjehne. »Što je? Pa svima je jasno da si predobra za njega. Kako to da si ovdje?« »Moji su otputovali u Breckenridge.« Carter začuđeno ustukne. »Jebo te, a ja sam mislio da su moji starci najgori idioti na svijetu.« Morala sam se osmjehnuti, iako sam pokušala djelovati ravnodušno. Carter je u usporedbi s ostatkom svoje hladne, racionalne obitelji oduvijek odskakao kao osjećajno, naglo, ponekad i agresivno dijete. Nikad mi dosad nije palo napamet kako se isključeno mora osjećati među njima – impulzivni mlađi brat između Kennedyja i njegove mlađe sestre Regan koja se od rođenja ponašala poput tridesetogodišnjeg računovođe. »Prestani psovati, Carter«, reče Kennedy koji se upravo pojavio iza ugla. »Odjebi, Kennedy«, odbrusi Carter bez pardona. Nisam mogla potpuno suzbiti reakciju. Stisnula sam zube, ali sam se unatoč tome zagrcnula od smijeha, na što se Carter naceri od uha do uha. Zatim krene u kuhinju da pomogne mami i potajno mi namigne. Promatrala sam ga zamišljajući cure u njegovoj srednjoj školi koje sigurno padaju u nesvijest svaki put kad prođe kraj njih. Kennedy se durio. »Nisi li rekao da mu nisi ni mama ni tata?« prigovorila sam postavljajući posljednju žlicu na stol. Okrenula sam se prema njemu. »Prigovaraš mu za svaku psovku, ali ne želiš mu pomoći da se ostavi droge o kojoj je navodno 120 Marta


ovisan?« Sad sam pretjerala. Upuštati se u raspravu s Kennedyjem oduvijek je bio beznadan slučaj. Ali moj bivši samo ponizno pogne glavu. »Možda si u pravu.« Iznenađeno sam ga pogledala pitajući se koliko će mi još iznenađenja prirediti braća Moore prije nego što napustim grad. Grant i Bev Moore zaista nisu ništa primjećivali. U toku četiri sata koje sam provela kod njih nisu zamijetili nikakvu napetost u zraku niti im se ponašanje njihovog sina i njegove djevojke učinilo imalo neobičnim. Izostanak uobičajenih gesta i sitnih iskaza ljubavi u njima nije pobudilo nikakvu sumnju. Za vrijeme ručka Kennedy više ne bi nehajno prebacio ruku preko naslona mog stolca. Iako mi je iz uljudnosti pomogao da sjednem, nije iskoristio priliku da me primi za ruku ili poljubi u obraz. No nepogrešivi tinejdžerski instinkt trinaestogodišnje Regan odmah joj je odao da nešto nije u redu pa sam cijelu večer morala izbjegavati njene sumnjičave poglede. Carter je cijelo vrijeme besramno flertovao sa mnom i pokušavao me nasmijati, sve da naljuti starijeg brata. Uspjelo mu je i jedno i drugo, a njegovi roditelji i dalje nisu ništa primjećivali. Ne dodirujući se osim kad bi njegova noga slučajno okrznula moju, Kennedy i ja nakon ručka sjedili smo jedno pored drugog i na velikom ekranu gledali utakmicu koja je Cartera toliko razljutila da je nekoliko puta ustao i počeo psovati, na što su ga svi ukućani– četvero njih – jednoglasno prekorili. Sljedeći je put istrčao iz sobe i na nekoliko minuta nestao. Iz načina na koji je pri povratku trljao i rastezao šaku zaključila sam da je otišao u sobu nešto udariti. Čim je Kennedy zaustavio auto na prilazu kraj moje kuće, iskočila sam iz auta i zahvalila mu na pozivu, jasno mu dajući do znanja da ga ne namjeravam pozvati unutra. On se usiljeno osmjehne. »Mogli bismo se malo družiti u subotu. Nazvat ću te.« Hvala Bogu, bio je dovoljno nenametljiv da ne pokušava izaći iz auta. Prečuvši njegov prijedlog, još sam mu jednom zahvalila i oprostila se od njega. Ušla sam i neko ga vrijeme promatrala iza zastora. Nekoliko je trenutaka zamišljeno zurio u zatvorena vrata. Zatim je izvadio mobitel i razgovarajući napustio moj kućni prilaz.

121 Marta


Nakon što sam s Dalijom i Jillian ugovorila sastanak u petak navečer, vježbala sam violončelo u dnevnoj sobi sve dok se svjetla automatski nisu ugasila nešto prije 11 sati. Osmjehnula sam se u mraku, napipala zid da na njega naslonim violončelo i odložila gudalo na obližnju policu za knjige. Na stalku za biljke moj mobitel zasvijetli da me obavijesti da sam dobila poruku. Stajala sam u mračnoj sobi, pročitala je i odgovorila. Lucas: Kad se vraćaš na kampus? Ja: Vjerojatno u nedjelju. Ti? Lucas: U subotu. Ja: Obiteljska drama? Lucas: Ne. Moj prijevoz putuje u subotu. Davi ako dođeš ranije. Htio bih te vidjeti. I opet crtati. Ja: Jel'? Lucas: Napravio sam par crteža po sjećanju, ali nisu tako dobri. Ne mogu točno uhvatiti oblik tvoje čeljusti, obris vrata. Ni usne, mislim da ću ih morati više gledati, a manje ljubiti. Ja: Nisam sigurna da se slažem s ovim posljednjim. Lucas: Onda i jedno i drugo. Pošalji poruku kad se vratiš. Okej, dakle ništa od spavanja. Ponovo sam pročitala poruku, a sjećanja na njegove usne pritisnute na moje počela su kradomice navirati i pobudila tinjajući plamen žudnje, sve dok se nije razbuktao, a detalji subotnje večeri što su mi se rojili u mislima postali gotovo opipljivo prisutni. Stajala sam u mraku i sklopila oči. U pogledu Lucasa/Landona trebala bih biti bijesna, ili u najmanju ruku sumnjičava, ali kad god bih se pokušala ražestiti zbog njegova prešućivanja dvostrukog identiteta, jednostavno mi ne bi uspjelo. Pomislila sam da je to možda zato što sam sav prezir i mržnju usmjerila prema Bucku i Kennedyju. U usporedbi s tom dvojicom, Lucas se više doimao kao zagonetka nego kao

122 Marta


prijetnja. A moj je plan u početku ionako bio da ga iskoristim kako bih preboljela prekid. Nije kao da sam u cijeloj priči ja bila baš sasvim iskrena. Pokušavajući srediti svoje zbrkane misli, zgrabila sam bocu vode iz hladnjaka i stubama krenula prema spavaćoj sobi, jedinoj osvijetljenoj prostoriji u kući. Kad sam provjerila mail, vidjela sam da među ponudama za studentske kredite i novostima s mailing lista imam i jednu poruku od LMaxfielda. Srce mi je poskočilo od sreće. Poslao ju je danas popodne, samo nekoliko sati prije naše prepiske na mobitelu. Čim sam se odmaknula od fakulteta, počela sam svog demonstratora povezivati s Lucasom – Lucasom koji mi se potajno obraća iza Landonova imena. Kopkalo me da saznam zašto, ali nisam ga željela pitati. Željela sam da mi sam kaže. Jacqueline, Otkrio sam da je Bait & Tackle u repertoar dodao kavu i internet. Kako bi promovirali ove inovativne dodatke, odlučili su čak promijeniti ime. Vlasnik Joe nije se potrudio izraditi novi natpis – samo je na prvotnu drvenu ploču zakačio još jednu bijelu obojenu dasku. Sada na novim natpisima stoji Bait & Tackle & Kava, a ispod »kave« dodan je mali znakić za internet, »& wifi«. Imaju tri mala stolića i nekoliko grbavih stolica s pretrpanim jastucima na cvjetni uzorak – kao Starbucks, samo s namještajem koji bi nečija baka pripremila za odvoz glomaznog otpada. Ali to je ipak jedino mjesto u gradu koje danas radi, tako da sam u društvu gomile ljudi. Kava nije tako strašna, ali bojim se da je to jedini kompliment koji im mogu uputiti. A i cijeli prostor smrdi po ribi, što malo narušava ambijent bistroa koji su vjerojatno željeli postići. Je li tvoj dan prošao po planu? Nadam se da nisi zaboravila zaključati kuću i aktivirati alarm. Ne želim te uvrijediti, ali rekla si da ćeš biti sama. LM Landone,

123 Marta


Da, vrlo sam vješta u zaključavanju, a moj prvoklasni protuprovalni sustav već je aktiviran. (Nisam se uvrijedila. Drago mi je da se brineš.) Dan sam na kraju provela kod svog bivšeg. Njegovi roditelji nemaju pojma da smo prekinuli – iz nekog im razloga nikad nije rekao. Bilo je čudno. Zapravo ne znam kako me uopće nagovorio da odem. Želi da se nađemo u subotu da bismo mogli »razgovarati«. Možda se ranije vratim na kampus. Još nisam odlučila. Sutra se nalazim sa starim prijateljima. To bi trebalo biti zabavnije. A što je s tvojom obitelji? Kako ti provodiš praznike? JW Nisam bila sigurna hoće li dobiti moju poštu. Morao bi se ponovo dokopati interneta u bistro-restoranu Bait & Tackle & Kava. Nakon neprospavane noći – probudila sam se još umornija nego što sam legla u krevet – skuhala sam kavu i provjerila školski mail. U dolaznoj pošti, kao što je bilo za očekivati, još uvijek nije bilo ničeg od LMaxfielda. Poželjela sam poslati poruku Lucasu, ali što da mu kažem? Da sam se cijelu noć u krevetu vrtjela i okretala zamišljajući njegove ruke na mom tijelu?

124 Marta


Petnaesto poglavlje

K

ada sam se na pola puta do kampusa zaustavila na benzinskoj crpki da natočim gorivo, poslala sam Kennedyju poruku da sam se odlučila vratiti ranije. Još prije nego što sam se uspjela uključiti na autocestu, zazvoni mi telefon. Kennedy. Duboko sam udahnula, isključila radio i javila se. »Već si otišla? Mislio sam da ideš sutra. Mislio sam da ćemo večeras razgovarati.« Uzdahnula sam i poželjela lupiti glavom o volan što pri vožnji od 120 km/h možda i ne bi bila najpametnija ideja. »Ne razumijem o čemu bismo trebali razgovarati.« Pitala sam se sjeća li se svih prilika u kojima sam ja bila voljna za razgovor, a koje je on nehajno odbacio. »Mislim da sam pogriješio, Jackie.« Krivo je protumačio moju zapanjenu šutnju i brzo nadodao: »Oprosti, Jacqueline, mislim da će mi trebati malo da se naviknem.« »Kako to misliš pogriješio si?« »Pa to, s nama, s prekidom.« Ponovo sam zašutjela pokušavajući progutati što je upravo rekao. Iako sam se svojski trudila izbjegavati tračeve na kampusu, čula sam dovoljno da bih zaključila da Kennedy u onih nekoliko tjedana nakon prekida nije bio nikakav svetac. Bilo je sasvim dovoljno cura koje su samo čekale da mu skoče u naručje. Ali cure koje će ti se rado pridružiti u krevetu nisu cure koje će trpjeti tvoje nagle promjene raspoloženja, slušati tvoje pravne i političke rasprave, podržavati te u životnim ciljevima. Ne, to je bila moja uloga. Uloga koja mi više nije pripadala. »Zašto?« Uzdahnuo je. Točno sam znala što radi. Podiže glavu, zuri u strop, prolazi rukom kroz kosu i pušta ju da padne, lagano savinuta u laktu. Od mene ne može sakriti te uobičajene geste, čak ni preko telefona. »Zašto sam pogriješio ili zašto mislim da je to bila pogreška?« Također sam znala da je postavljanje dodatnih pitanja Kennedyjeva tipična metoda da dobije na vremenu i izvuče se iz škakljive situacije. »Stvarno bi mi bilo lakše razgovarati uživo.« 125 Marta


»Kennedy, bili smo skupa tri godine, a ti si prekinuo sa mnom a da mi nisi ni... nisi rekao...« Počela sam zamuckivati. Zastala sam i duboko udahnula. »A možda uopće nisi pogriješio.« »Kako to možeš reći?« Još je imao obraza da zvuči povrijeđeno. »Pa eto«, odbrusila sam, »onako kako si ti rekao kad si olako prekinuo sa mnom prije mjesec dana.« »Jackie...« Zaškripala sam zubima. »Nemoj. Me. Tako. Zvati.« Neko je vrijeme šutio. Sve što sam mogla čuti bilo je brujanje motora dok je moj kamionet gutao kilometre prazne ceste između prethodnog i sljedećeg gradića. S obje strane ceste većina polja bila je pusta, nije ni čudo u ovo doba godine. Samo je veliki zeleni kombajn polako klizio po jednobojnoj površini pamuka. Zurila sam u njega. Bez obzira na to što se dogodilo svakom od nas, život teče dalje. Kad me Kennedy prvi put poljubio, vjerojatno su negdje drugdje neke druge veze pucale. A one večeri kad mi je slomio srce, drugi su ljudi – možda u istom studenskom domu nekoliko soba dalje od moje – ponovo pronašli ljubav. »Jacqueline, ne znam što želiš da kažem.« U nekoliko sekundi projurila sam gradićem koji se sastojao od šoping centra osrednje veličine i gotovo ničeg drugog. Svakim sam kilometrom odmicala dalje od Kennedyja. Bliže Lucasu. Isprva me začudilo što o Lucasu razmišljam kao nekome kome mogu pobjeći, ali on je zapravo od dana kad smo se upoznali bio moje sigurno utočište. »Ništa«, odgovorila sam. »Ne moraš reći ništa.« Moj je bivši dobro znao kad se valja povući. Zahvalio mi je što sam ga posjetila u četvrtak i najavio da ćemo se vidjeti kad se vrati na kampus, na što mu nisam odgovorila. Jacqueline, Čini se da te tvoj bivši želi natrag. Ili da želi nešto više od prijateljstva. Pitanje je samo što ti želiš? Moja obitelj smo ustvari samo tata i ja. Na Dan zahvalnosti pozvali smo nekoliko prijatelja na večeru pa je tata bio pričljiviji nego obično. Kad smo u kući samo nas dvojica, znaju proći sati, a da ne progovorimo ni 126 Marta


riječ. Ako ne računaš »oprosti« i »dodaj mi sol« ponekad cijele dane provedemo u tišini. Moj tata iznajmljuje brodić za pecanje. U ovo doba godine u zaljevu se baš ne događa mnogo, ali ponekad organizira ribičke izlete, pecanje na pučini ili promatranje domaćih vrsta ptica. Danas je baš ugovorio jedan takav izlet. Oprostili smo se u pet ujutro i evo me natrag na kampusu, a tek je prošlo podne. LM Lucas je sada bio na 10 min udaljenosti od mene. Borila sam se s porivom da mu pošaljem poruku i kažem da sam se vratila. No znala sam da neću dugo odolijevati. Raspakirala sam se i oprala rublje. Perilice na našem katu danas su bile slobodne, no znala sam da to neće biti slučaj sutra kad se svi vrate. U posljednje sam vrijeme za pranje rublja namjerno birala ona razdoblja kad sam znala da će perilice biti slobodne pa se neću morati penjati ili spuštati na druge katove. Stubište je postalo jedan od mojih strahova. Izbjegavala sam ga čak i kad bih se nalazila u većoj grupi. Moji izgovori upalili bi kod svih osim kod Erin. Kad sam njoj drugi put pokušala reći da sam »nešto zaboravila u sobi« te da se »vidimo dolje«, sumnjičavo me pogledala. Jedne me noći izravno pitala: »Bojiš se ući u stubište, je li?« Upravo sam počela lakirati nokte na nogama u žarko crveno. Zastala sam, neko vrijeme zurila u četkicu i pokušavala smiriti ruke. Počni od korijena nokta, pa prema gore. Počni od korijena nokta pa prema gore. »A ti se ne bi bojala?« »Bih«, priznala je. Kad smo sljedeći put trebale ući u stubište, Erin se pobunila. »Ah, k vragu, ostavila sam torbicu u sobi. Jay, kod tebe su ključevi, dođi mi otvoriti vrata.« Potom se okrene prema ostalima i reče: »Vidimo se dolje za pet minuta.« Ja: Vratila sam se. Lucas: Mislio sam da se vraćaš tek sutra Ja: Predomislila sam se.

127 Marta


Lucas: Vidim. Slobodna večeras? Ja: Da. Lucas: Večera? Ja: Da. Lucas: Pokupim te u 7. »Nikad mi prije ni jedan dečko nije kuhao.« Lucas se osmjehne s druge strane pulta za rezanje. Nasjeckao je sirovo povrće, pomiješao ga i posipao nekim začinom. »Dobro, onda sigurno nemaš velika očekivanja.« Premjestio je sastojke na komad staniola, zamotao ga i stavio u pećnicu s ostatkom večere. Sobom se počeo širiti ugodan miris. »Mmmm, fino miriše, a izgleda i kao da znaš što radiš. Bojim se da su moja očekivanja prilično velika.« Lucas namjesti sat na pećnici, opere i osuši ruke, izađe iza pulta, primi me za ruku i povede me prema kauču. »Imamo petnaest minuta.« Sjedili smo jedno kraj drugog, proučavao je moje ruke. Hladni vrhovi prstiju nježno su prelazili preko mojih noktiju, dovoljno kratkih da me ne ometaju u sviranju violončela. Palac je milovao poleđinu mog dlana, a onda ga nježno zakrenuo i kažiprstom počeo prelaziti preko nježnih udubina između prstiju. Iscrtavao mi je krugove po dlanu polako kružeći prema središtu. Bila sam omamljena njegovim nježnim pogledima i dodirima. Provukao je prste kroz moje, tako da su nam sada ruke bile priljubljene, dlan uz dlan, povukao me u krilo i počeo mi nježno ljubiti podnožje vrata. Kad se nekoliko minuta kasnije oglasio alarm, umalo ga nismo čuli. Večera koju je pripremio bila je umotana u nekoliko paketića staniola – povrće, pečeni krumpir i crvena kečiga koju je ulovio prije nekoliko dana. Francis je mijaukao poput protupožarnog alarma, sve dok nije dobio svoju porciju ribe. »Čini se da si navikao kuhati za jednu osobu?« upitala sam kad smo se smjestili za malim stolićem postavljenim kraj jedinog praznog zida. Lucas kimne. »Barem u posljednje tri godine. Prije toga sam kuhao za dvoje.« »Ti si kuhao? Mama i tata nisu?«

128 Marta


Lucas pročisti grlo, vilicom prtljajući po komadiću krumpira. »Mama mi je umrla kad sam imao trinaest godina. Prije je ona kuhala. A poslije sam mogao birati želim li naučiti kuhati ili ću zauvijek živjeti na kruhu i ribi – mislim da se tata još uvijek tako hrani, iako ga ponekad uspijem natjerati da kupi nešto zeleno ili koji komad voća.« Joj. Njegova priča savršeno je odgovarala Landonovoj – on također živi s tatom, bez braće i sestara. Mora da je toga i sam bio svjestan. Ali bio je i dječak koji je u ranoj dobi izgubio majku pa me obzir spriječio u tome da ga pozovem na red zbog licemjerja. »Žao mi je.« Lucas kimne, ali više ništa nije rekao. Kad smo završili s jelom, pustio je mačka van i vratio se do stola ponovo me primivši za ruku. Odveo me u spavaću sobu. Ležali smo na boku po sredini njegova kreveta, neko se vrijeme gledali i šutjeli. Njegov dodir bio je gotovo nepodnošljivo nježan dok su mu prsti klizili niz moju čeljust, moj vrat i polako otkapčali dugmad na bijeloj košulji koju sam odabrala za ovu priliku. Jedno po jedno. Košulja mi sklizne s ramena, Lucas prisloni usne na moju golu kožu, a ja sklopim oči i duboko uzdahnem. Zavukla sam mu ruke pod košulju i iscrtavala linije po leđima sve dok se ne uspravi, strgne košulju preko glave, baci je ustranu, nagne se nad mene i počne me ljubiti. Usne mu se strastveno pritisnu na moje, koje se odmah rastvore, a njegov mi jezik prodre u usta. Učinilo mi se da osjećam kako podrhtava kad sam dotaknula mjesto na lijevom boku gdje su bili ispisani stihovi. Povukao me na sebe i strgnuo mi košulju sa suprotnog ramena tako da mi je ostala visjeti oko laktova. Usredotočio se na područje iznad grudnjaka čija je krem nijansa podsjećala na boju kože. Njegovo me tijelo privlačilo poput magneta. Bez ikakvog pitanja i objašnjenja, poštivao je granicu koju sam postavila prošlog tjedna. Razgovor se sveo na uzdahe poput tu, ah i oh. Nakon toga preostalo je samo stenjanje i neki nerazumljivi zvukovi koji su se mogli protumačiti samo kao da, da, da. »Trebali bismo krenuti«, reče Lucas promuklim glasom. U posljednjih sat vremena nismo progovorili ni riječ. Sat na njegovom noćnom ormariću upozoravao je da se bliži ponoć. Dodao mi je grudnjak koji je završio negdje na podu i navukao majicu preko glave. Ustala sam. Pridržao mi je košulju. Provukla sam ruke kroz rukave i

129 Marta


okrenula se da mi polako zakopča dugmad. Kad je završio, Lucas se nagne, poljubi me i objema mi dlanovima obgrli lice. Stajali smo kraj njegovog motora, a ja sam taman navlačila rukavice, kad se vrata kuće preko puta najednom otvore i propuste sredovječnog čovjeka s vrećicom punom kuhinjskog otpada. Otvorio je kantu za smeće i ubacio vrećicu u nju. Kad se okrenuo i pošao natrag u kuću, primijetila sam da se Lucas ukočio i da ga prestravljeno promatra. Kao da je osjetio da ga netko gleda, čovjek se najednom okrene. Na jakom svjetlu iznad stražnjeg izlaza jasno sam ugledala njegovo lice. Bio je to dr. Heller. »Landone?« reče. Ni jedno od nas nije odgovorilo. »Jacqueline?« nadoda, zbunjeno se okrenuvši prema meni. Najednom se učinilo da je zbrojio dva i dva, shvatio koliko je sati i tko je upravo napustio stan njegova podstanara. U ove sitne sate nikakva nam privatna poduka ne bi mogla poslužiti kao izgovor, da ne govorimo o tome da ni u jedno doba dana ne bi bilo prikladno da se privatna poduka odvija u njegovom stanu. Nekoliko trenutaka nitko nije prozborio ni riječ. Dr. Heller se pogne, uzdahne, a zatim odlučno pogleda Lucasa. »Potraži me u kuhinji kad se vratiš. Nemoj da traje dulje od pola sata.« Lucasove ruke još uvijek su grčevito stiskale kacigu. Odrješito kimne dr. Helleru. Zatim je stavi na glavu. Kad se okrenuo da pogleda jesam li dobro zakopčala kacigu, pogledi nam se susretnu, ali nitko se nije usudio progovoriti. Tokom desetominutne vožnje nije se potrudio da mi rasvijetli tajnu. Nije bilo čarobnih riječi, nikakve isprike za dosadašnje laži. Ja se pak nisam mogla odlučiti što reći. Mogla sam samo čekati da mi otkrije čemu sva ta pretvaranja. Stigli smo do studentskog doma. Sišla sam s motora, nespretno pokušavajući ukloniti kacigu i rukavicama izvući kosu iz nje. Lucas je još uvijek sjedio. Skinuo je kacigu, uzeo moju i spremio je zajedno sa svojom kao da je ne namjerava ponovo staviti na glavu. Kad sam ga pogledala, zurio je u šake, nelagodno pritišćući široki upravljač. »Znala si, zar ne?« upita me tiho. Iz njegova glasa nisam mogla dokučiti što u tom trenutku misli i osjeća. »Da.« Lucas me namršteno pogleda u oči. »Zašto nisi ništa rekla?« »A zašto ti nisi ništa rekao?« odgovorila sam. Nisam se osjećala obaveznom odgovarati na pitanja. Htjela sam da mi napokon odgovori na moja. Bila sam dovoljno bijesna što ih uopće moram postavljati. »Znači zoveš se Landon? Ali

130 Marta


Ralph te zove Lucas, i ona cura... drugi ljudi te zovu Lucas. Koje je pravo ime?« Neko je vrijeme opet zurio u ruke, a moja se ljutnja pod rebrima širila poput balona i prijetila da će uskoro eksplodirati. Izgledao je kao da važe što mi smije otkriti, a što ne. Harley je polako brujao, spreman da poleti i nestane u sekundi. »Oboje. Landon mi je pravo ime, Lucas srednje. Ali sada me svi zovu Lucas. Charles – dr. Heller – poznaje me već jako dugo. On me još uvijek zove Landon«, reče i prodorno me pogleda. »Mislim da i sama znaš koliko je teško natjerati ljude da se naviknu na novo ime i prestanu te zvati kako su te oduvijek zvali.« Sve je bilo vrlo logično. Osim te sitnice da se preda mnom pretvarao da su Lucas i Landon dvije različite osobe. »Trebao si mi reći. Ali nisi. Lagao si mi.« Lucas isključi motor, prebaci nogu preko njega, stane nasuprot mene i zgrabi me za ramena. »Nisam ti lagao. Ti si sama donijela zaključke na temelju toga kako me oslovljavao Ch... dr. Heller. Pogledaj našu prepisku. Nikad ti nisam rekao da se zovem Landon.« Istrgla sam mu se iz ruku. »Ali ti nije smetalo da te ja tako zovem.« Ruke su mu bezvoljno pale, zurio je u mene tako da se nisam mogla pomaknuti. »Imaš pravo. Ja sam kriv za sve. Žao mi je. Želio sam da budeš moja, a kao Landon nisam smio ništa pokušati. Sve što se dogodilo među nama je protiv pravila. Ja sam ih prekršio.« Progutala sam knedlu pokušavajući suzbiti jecaj. Već sam čula i ono što još nije izgovorio. Da je gotovo, samo tako. Onaj strašan osjećaj napuštenosti koji je u meni prije nekoliko tjedana prvi put pobudio Kennedy počeo je navirati poput nabujale rijeke, probio branu i, prije nego što sam uspjela shvatiti što mi se događa, već sam se utapala u njemu. Roditelji su me napustili, Kennedy me napustio, prijatelji su me napustili, svi osim Erin i Maggie. A sada još Lucas. I Landon. Dva odnosa koja su mi, svaki na svoj način, mnogo značila. »Znači gotovo je.« Zurio je u mene. Osjećala sam njegov pogled kao da mi prstima prelazi preko lica. »Tvoja ocjena ovisi o tome. Ja ću preuzeti svu odgovornost i objasniti dr. Helleru kad se vratim. Pa će znati da ti nisi kriva.« »Znači gotovo je«, ponovila sam. »Da«, odgovori.

131 Marta


Okrenula sam se i ušla u zgradu. Sve dok se nisam spustila stepenicama, nisam čula živo brujanje Lucasova motora.

132 Marta


Šesnaesto poglavlje Wallace, molim vas dođite u moj kabinet nakon nastave.« Gospođice Na kraju predavanja u ponedjeljak podigla sam pogled prema dr. Helleru i kimnula. »Joj, joj«, reče Benji, »zločestoćo mala.« No čim mi je ugledao izraz lica, odmah se prestao smijati. »Što je bilo? Nisi valja stvarno u gabuli?« Okrenuo se i pogledao prema stražnjem dijelu učionice fokusirajući jedini razlog zbog kojeg bih mogla imati problema s profesorom. »Nije valjda saznao za... znaš već«, reče zamahnuvši glavom u Lucasovom smjeru. »Da.« Benjiju se rašire zjenice. »Šta stvarno? Sranje. Pa kako je saznao?« šapne mi. Odmahnula sam glavom. »Nije bitno. Saznao je i sad je sve gotovo.« Benji stisne usne, ugura bilježnicu u ruksak i uzdahne. »Ajme, baš mi je žao.« Njegove svijetlosmeđe oči bile su pune iskrenog razumijevanja. »Ako nekako mogu pomoći...« Ponovo sam odmahnula glavom. Željela sam samo promijeniti temu pa sam brzo upitala: »Kako je prošlo tvoje priznanje?« Benji slegne ramenima i raširi ruke. »Kao što vidiš još uvijek sam u jednom komadu. I svi su važniji dijelovi na svom mjestu«, reče, zatitra obrvama i prebaci ruksak preko ramena. Odgurnula sam ga u šali. »Bilo je dobro. Mislim da je i meni i njemu bilo olakšanje što smo napokon uspjeli otvoreno popričati.« »Onda dobro.« Bilo mi je drago zbog njega, iako sam na trenutak poželjela da su moja javna priznanja prošla podjednako bezbolno. Nisam željela zirkati prema Lucasu. Kad sam ušla, zurio je u svoj crtež, očito je odlučio da me cijeli sat neće niti pogledati. »Bok, Jacqueline«, nasmiješio se Kennedy prolazeći hodnikom, kao da je ponosan što mi se napokon sjetio imena. »Bok«, promrmljala sam i, provukavši se kraj njega, krenula prema dnu predavaonice. Zastala sam na posljednjoj stepenici. Dr. Heller proviri iza glava 133 Marta


studenata okupljenih oko njega i obavijesti me da mogu doći na konzultacije da preuzmem seminar. Njegov strogi izraz lica jasno mi je dao do znanja da se prije radi o naredbi nego o molbi. Crvena kao rak, obećala sam da ću doći.

»Nisi učinila ništa loše, dakle nemaš se zbog čega brinuti. Vjerojatno samo želi biti siguran da te taj Lucas-Landon-Sideshow Bob-ili-kako-se-već-zove nije iskoristio.« Cijenila sam Erinin pokušaj da me utješi, no nisam joj vjerovala. Ležala sam na krevetu prebacivši noge u čizmama preko jednog kraja i zurila u komadić olovno sivog neba s jedinog prozorčića u našoj sobi. Čak i kad bi soba bila relativno topla, uvijek sam podrhtavala od hladnoće. Još prošle zime Erin i ja otkrile smo da starinsko centralno grijanje obično sobu najprije pretvori u saunu, a zatim bi temperatura počela polako opadati dok se obje ne bismo smrznule pa bi se opet naglo vratila na tropske vrućine. Pravo je čudo što do kraja veljače ni jedna od nas nije dobila upalu pluća. »Landon je bio savršen demonstrator. Koga briga što se dogodilo između Lucasa i mene?« »Mene«, važno me podsjeti Erin. Okrenula sam se prema njoj i osmjehnula se. »Osim tebe.« Dodala je završne ukrase na svjetlucavi, šljokičasti poster udruge studentica. »Kada moraš biti kod njega?« »Između pola četiri i pola pet.« »Onda moraš juriti. Ja idem na posao čim završim ovu glupost. Pošalji mi poruku i javi ako nekoga moram prebiti. Nemoj zaboraviti da sutra kupujemo haljine, a ovaj vikend tulumarimo.« Moja je cimerica uvijek znala kad treba promijeniti temu. »Znam, znam.«

Drugi put u ovom semestru dr. Heller promatrao me sa suprotne strane svog radnog stola. Trudila sam se ne meškoljiti u stolcu. Nikad nisam bila problematičan učenik pa mi se činilo nevjerojatnim da se u ovoj situaciji nalazim već drugi put u proteklih nekoliko tjedana. 134 Marta


Nije me ni pogledao otkako me pozvao da sjednem. Prekapajući po hrpi fascikala i papira, dr. Heller izvuče moj seminar. »A-ha.« Dok ga je prelistavao i pogledom prelijetao preko zaklamanih stranica od nervoze sam stiskala šake u krilu. Pitala sam se je li ga već ocijenio ili će ono što ću reći u nekoliko nadolazećih minuta odlučiti o njegovoj sudbini. Dr. Heller pročisti grlo, a ja trznem. »Razgovarao sam s gospodinom Maxfieldom, ali pretpostavljam da to već znate.« Nervozno sam udahnula. »Ne, profesore, nismo razgovarali.« Dr. Heller podigne obrve i sumnjičavo razrogači oči. »Tako dakle.« Zatim se pomalo zbunjeno namršti. »No dobro, pitat ću vas što sam pitao i njega. Molim vas da budete potpuno iskreni. Je li vam on pomogao napisati ovaj rad?« Sad sam se i ja namrštila. Nisam bila sigurna što me zapravo želi pitati. »Uputio me u neke izvore. Pročitao je završen rad i ukazao mi na nekoliko manjih grešaka koje moram ispraviti prije nego što ga predam. Ali rad sam napisala sama.« Dr. Heller kimne i uzdahne. »U redu. A pisali smo i jednu provjeru u koju ste mogli... dobiti uvid... prije drugih studenata.« Progutala sam knedlu. »Rekao mi je da riješim zadatke koje mi je poslao.« Dr. Heller me pogleda podigavši jednu debelu obrvu. Brzo sam se ispravila. »Zapravo izričito mi je naglasio da ih moram riješiti. Ali nije mi rekao da će takvi zadaci biti u provjeri. Čak to nisam ni shvatila kao naputak. Mislila sam da se samo pravi važan.« Sranje. »Gospodin Maxfield preuzeo je potpunu odgovornost za svoje neispravne postupke.« Misli su mi se rojile u glavi. Nisam mogla disati. Od prvog trenutka kad sam ga ugledala, kad se na onom parkiralištu suprotstavio Bucku nakon što ga je – mogu samo pretpostaviti – odvukao s mene, Lucas me uvijek štitio. Hoće li sada zbog našeg odnosa, kakav god da on bio, ostati bez posla? Primaknula sam se bliže i oslonila se na stol. »Lucas se nije... ni na koji način okoristio svojim položajem. Bio je vrlo uslužan demonstrator. Za vrijeme njegovih vježbi imam drugo predavanje pa ih nisam mogla pohađati, ali uvijek mi je zadatke slao mailom.« Zastala sam da uhvatim dah i da ne bih dodatno pogoršala situaciju. Budem li djelovala kao zatelebana studentica, moje riječi više neće imati nikakvu težinu. »Ne bih htjela da zbog mene upadne u probleme.« 135 Marta


Profesor Heller zurio je u moj rad koji je i dalje držao u rukama. Ako mu se izraz lica imalo promijenio, djelovao je još ozbiljnije nego prije nekoliko minuta. Namrštio se, podigao pogled i nekoliko me sekundi promatrao. »Također mi je rekao da niste bili svjesni činjenice da je dečko s kojim se... viđate... demonstrator. Da se vaša službena komunikacija odvijala isključivo elektroničkim putem.« Kimnula sam bojeći se poreći bilo što što je Lucas rekao. Dr. Heller opet uzdahne, zamišljeno se zavali u naslonjač i jednom rukom prekrije usta. Napokon mi preko stola doda moj rad. »Vaše istraživanje i zaključci koje ste izveli iznimno su zreli za nekoga na preddiplomskom studiju. Dobar posao, gospođice Wallace. Ako dobro napišete završni ispit, vaša ocjena ne bi trebala patiti zbog vaših, hm, emotivnih turbulencija sredinom semestra. Unatoč tome želio bih vam dati jedan savjet. Ovo nije posljednji put da vam život donosi nešto što će vas nakratko izbaciti iz tračnica. Na budućim predavanjima, a i kasnije u stvarnom životu, takvom kakav jest, profesori i poslodavci neće uvijek biti puni razumijevanja. Svi mi u životi ponekad popušimo, kako to kaže moja kći, ali moramo stisnuti zube i krenuti dalje.« Suzdržavala sam se od poriva da okrenem zadnju stranicu i pogledam ocjenu. »Da, profesore.« Znala sam da bih sada trebala ustati, zahvaliti mu se i nestati iz ureda dok je još uvijek na mojoj strani, ali nisam mogla. »A Lucas? Što će biti s njim? Hoće li izgubiti posao?« Profesor Heller odmahne glavom. »Ne, čini se da zapravo nije bilo nikakve štete, iako sam Landona, ovaj Lucasa, morao upozoriti na to da je ponekad važnije kako stvari djeluju izvana nego kako zaista stoje. Iz toga sam ga razloga zamolio da do kraja semestra vašu interakciju ograniči na onu koja bi bila sukladna odnosu studenta i demonstratora.« Ali prema Lucasu naš odnos nije imao nikakvu budućnost. Njegov odgovor na moje pitanje bio je čvrst i odlučan. Gotovo je. Jednom i zauvijek. Nije mi poslao nikakav mail ili poruku kojom bi to pokušao poreći, a, koliko je meni bilo poznato, tokom današnjeg predavanja nije me ni pogledao. »Hvala vam, profesore.« Čekala sam da izađem iz kabineta i tek onda pogledala ocjenu. 94%. Mnogo više nego što bih, da sam ga ipak pisala, dobila na prvom kolokviju.

136 Marta


Ignorirala sam Lucasa kad sam prije predavanja u srijedu i u petak krenula prema svom mjestu. Ignorirala sam ga kad bih odlazila, osobito s obzirom na to da se Kennedy oba puta nacrtao u prolazu, spreman da me otprati dio puta. U srijedu me moj bivši upitao kako idu privatni satovi. »Što?« spotaknula sam se na sljedeću stepenicu, a Kennedy me uhvati za lakat. »Koliko si godina rekla da imaju ona dvojica koja su zaljubljena u tebe? Četrnaest, petnaest?« Kennedy se nasmije, a dvije studentice okrenu se za njime dok smo prolazili kraj njih. Kao u dobre stare dane, činilo se da ih uopće ne primjećuje. »Ili su sada svi zaljubljeni u tebe?« Ah, misli na poduku iz violončela, ne iz ekonomije. Kad smo skrenuli za ugao jedne od zgrada, dočeka nas nalet ledenog vjetra. Zavukla sam bradu u meki, pahuljasti šal i zakopčala kaput do grla. Kennedy podigne visoku kragnu svog kaputa i zavuče ruke u džepove. »Većinom uopće nemam pojma o čemu razmišljaju. Nekako su namrgođeni.« Kennedy me pogleda i nasmiješi se. Jamica kraj njegovih usana zaokupi mi pažnju kao i svaki put otkad sam je prvi put ugledala. I te lijepe zelene oči. U šali me lagano gurne laktom. »To ti je siguran znak da su svi zaljubljeni u tebe.« Pomalo ljutito, okrenula sam se prema naprijed i ubrzala korak. Nije mi bilo jasno što želi postići takvim pošalicama, nisam ga pratila. »Maggie je rekla da ćeš u subotu doći na tulum?« Kimnula sam. Erin i ja u subotu smo provele četiri sata isprobavajući haljine i cipele. Htjela je izaći i natjerati Chaza da se pokaje i baci joj se pred noge. »A što je bilo s >volim lov, nova iskustva< i sličnim pričama?« upitala sam je nakon što je odbacila desetu ili jedanaestu ne baš savršenu haljinu i uvukla se u komad svjetlucave srebrne tkanine s prorezom do sredine bedara. S osmjehom grabežljivice čekala je da je zakopčam i promatrala svoje tijelo u sjajnoj haljini u kojoj je jarko crvena kosa blistala poput šumskog požara. »O, ovaj put ja lovim, draga«, zavodljivo promrmlja moja prijateljica. Okrenula sam se od Kennedyja i pošla svojim putem. Nisam ga ni pogledala. Iza leđa mi odjekne pozdrav. »Vidimo se kasnije, Jacqueline.« Razmišljala sam, ali na kraju ipak odbacila svaki izgovor koji sam mogla smisliti da odustanem od subotnjeg tuluma. Požalila sam što sam pristala da 137 Marta


Erin otpratim na obljetnicu kluba. Moja inače prilično razumna cimerica najednom je odlučila da svom bivšem dečku barem jednu noć maksimalno zagorča život. U petak navečer svečano je objavila: »Moram ovo izvesti. Za kraj u velikom stilu.« Preko puta stola Maggie podigne obrvu. Uz dramu između Erin i Chaza, Kennedyjeve pokušaje da me opet osvoji i Buckovu prisutnost, bit ću sretna ako iz te noći izađem u jednom komadu. Izbjegavati Lucasov pogled na tečaju samoobrane bilo je mnogo teže nego na satovima ekonomije, ali morala sam priznati da nam je u prvih sat vremena išlo prilično dobro. Najneobičnija epizoda prošlog tjedna bili su zadaci koje mi je još uvijek slao, ali bez ikakve poruke. Cijeli se mail sastojao od rečenice: Novi zadaci u prilogu, LM. »Dok kod udaraca šakom postoji veća mogućnost da ih žrtva krivo procijeni ili da se napadač izmakne, udarac koljenom izvodi se izbliza i lakše ga je svladati pa ćemo se najprije posvetiti toj tehnici.« Ralfov glas trgnuo me iz razmišljanja i podsjetio me da obratim pažnju na tečaj. »Pretpostavljam da nam je svima jasno koji dio tijela ciljate koljenom.« Kao i prošlog tjedna, podijelile smo se u dvije grupe. Ja sam se odmah priključila Donovoj, a Erin krene za mnom. Na mišićavu podlakticu privezao je debeli štitnik, pričvršćen jakim trakama kako bi unatoč udarcima ostao na mjestu, objasnio osnove udarca koljenom i upitao ima li dobrovoljaca da mu pomognu pri demonstraciji. Erin se spremno javi. Bila sam ponosna na njen glasni »Ne!« kad je Dona primila za ramena i koljenom snažno udarila štitnik. Prepoznala sam pokret koji je Lucas iskoristio na Bucku, iako ga je udario u bradu, a ne u međunožje. Buck se istog časa srušio na zemlju. A tamo je i ostao. Kada je došao red na mene, moje početno oklijevanje i nesigurnost ubrzo su nestali uslijed glasnog bodrenja ostatka grupe i Donovih glasnih uzvika. »Idemo još jednom!« povikao bi između svakog udarca. Podrhtavajući od sreće i uzbuđenja krenula sam prema Erin širom otvorenih očiju, s osmjehom od uha do uha. Erin se nasmije i reče: »Da, znam. Super, jel’ da?« Prešli smo na udarce. Svaki put kad bih izvela uspješan potez i čula Donovo zadovoljno mrmljanje, strah da se u stvarnom životu ipak neću moći obraniti od napada postajao je sve manji i manji. Vickie – starica koja mi je prije dva tjedna ni ne znajući to ulila dovoljno hrabrosti da ostanem na satu – upitala je Dona kako ćemo, čak i ako dovoljno jako udarimo u pravo mjesto, same uspjeti nadvladati muškarca njegove veličine.

138 Marta


Don ju je ponovno podsjetio da se ovdje ne radi o boksačkom meču. Samo si trebamo stvoriti dobru priliku za bijeg. »Kada pokušavate pobjeći od napadača, svaka sekunda je važna.« Kada je Ralph najavio kratku stanku, zirnula sam prema Lucasu. Preko glava dviju djevojaka, od kojih je jedna razgovarala s njim, gledao je ravno prema meni. Njegove svijetle sivo-plave oči s druge strane dvorane djelovale su gotovo bezbojno. Nakon jutarnje tjelovježbe ovaj me prizor gotovo oborio s nogu. Počela sam plitko i ubrzano disati. Ni jedno od nas nije odvratilo pogled, sve dok Erin nije provukla ruku kroz moju i odvukla me. »Dosta je bilo očijukanja!« promrmlja tako da je nije mogao čuti nitko osim mene. U obraze mi navre krv. Pustila sam Erin da me odvuče u hodnik do svlačionica. Sagnula sam se nad lavabo, ispljuskala lice vodom i neko vrijeme zurila u svoj odraz u ogledalu. Pitala sam se što vidi Lucas kada me ugleda, što Kennedy, a što Buck. »Gadno, ha?« reče Erin, doda mi papirnati ručnik i napući usne dok je i ona promatrala moj odraz. Pogledi nam se susretnu. »Trebala sam znati da aferaterapija kod tebe neće upaliti. Ako te tješi, čini mi se da je i on na iglama.« Preokrenula sam očima brišući vodu s obraza. »Vjerovala ili ne, to mi nimalo ne pomaže.« Podigla je jednu obrvu i gledala me sve dok joj pažnju nije privuklo vlastito lice. Otklonila je neku zamišljenu nepravilnost kraj usana i popravila divlju kosu svezanu u rep. »Ahaaaaa.« »Posljednjih sat vremena posvetit ćemo zadnjim potezima koje morate svladati. Radi se o obrani od stiska i gušenja. Sljedeći tjedan ćemo sve što ste naučile uklopiti u moguće scenarije.« Ralph pljesne rukama i reče: »Okej, podijelite se pa možemo početi.« Nakon što se nas dvanaest djevojaka automatski rasporedilo u prijašnje grupe, Ralph se obrati muškarcima koji su djelomice bili opremljeni štitnicima, uključujući i one za glavu: »Don, Lucas, dajte se sada malo zamijenite da isprobamo različite taktike napada.« O Bože, toliko o uspješnom izbjegavanju. Iako sam znala da se iz ovoga neću izvući tako lako, moj mozak je bjesomučno tražio način da izbjegne situaciju u kojoj bih se za nekoliko minuta mogla naći u Lucasovom naručju. Pred svima. Najprije smo vježbali obranu od 139 Marta


zahvata oko tijela koju je sijeda ali neustrašiva Vickie odlučila u usporenoj izvedbi pokazati ostatku grupe. Promatrala sam Erin i druge cure u mojoj skupini. Disanje mi je postalo neujednačeno, a srce lupalo kao da će mi iskočiti iz prsa. A još me nije ni dotaknuo. Ubrzo je postalo jasno čemu služe štitnici za glavu. Ralph nam je objasnio obranu pomoću udarca glavom – tako da žrtva stražnjim dijelom glave napadača udari u usnu šupljinu ili nos. Bilo je tu i nagaznih tehnika (svi su se nasmijali kad nas je Lucas zamolio da se suzdržimo od stvarnog gaženja njegovog nezaštićenog stopala, rado će odglumiti da jesmo), udarac laktom u trbušnu šupljinu i jedan potez koji je Ralph nazvao »kosilica«. Vratio se da vidi kako napredujemo. Stao je ispred Lucasa i počeo objašnjavati. »Ovo je još jedan potez koji nećemo isprobavati na našim hrabrim instruktorima«, reče i potapša Lucasa po ramenu. »Ne želimo da nam dečki ostanu neplodni.« Djevojke se počnu hihotati. Lucas se lagano zacrveni, pogleda u pod, a usne mu se rastegnu u nelagodan smiješak. »Ali u stvarnom životu, ako vam je ruka slobodna i nisko postavljena, posegnut ćete unatrag, zgrabiti ga između nogu, zavrnuti ustranu i žustro povući naprijed, kao da palite kosilicu.« Demonstrirao je potez poprativši ga zvučnim efektima paljenja kosilice, tako da je i Donova grupa nakratko zastala i smijala se. Lucas se ugrize za usnicu i odmahne glavom. Jedna po jedna, šest djevojaka u našoj grupi izredalo se ispred njega. Trebale smo se postaviti prema ostatku skupine i čekati da nas zgrabi kako bismo mogle uvježbati tehnike u nizu. »Kosilica« je bila omiljena tehnika starijih polaznica, sve su je iskoristile, zajedno sa popratnim zvučnim objašnjenjem. Erin je spretno izvela sve poteze koje je upravo naučila. Oči su joj iskrile dok je vješto nizala udarce – udarac glavom, gaženje, udarac u potkoljenicu i na kraju udarac laktom u trbušnu šupljinu jednom, a »kosilica« drugom rukom. Cure u našoj grupi veselo zaplješću, a Lucas je pohvali: »Lijepo, lijepo, sad bi napadač vjerojatno već bio na podu i molio te da se nosiš odavde.« »A da ga još jednom udarim?« upita Erin potpuno ozbiljno. »Uf... ako te i dalje ne pokušava napasti, onda radije bježi. Ne želiš da te zgrabi za nogu i povuče te prema sebi.« Erin kimne, krene prema meni i stisne mi ruku čim se vratila na svoje mjesto.

140 Marta


Gledao me u oči dok sam prilazila. Uzvratila sam pogled i okrenula mu leđa pokušavajući se usredotočiti na pokrete koje bih trebala pokazati. Odjednom me njegove ruke šapnu poput okova, ali ipak nježnije nego što bi to ijedan napadač učinio. Lucasove mišićave ruke bile su čvrste i neumoljive. Potpuno izbezumljena zaboravila sam sve poteze koje sam naučila i bezuspješno se pokušavala izvući iz njegovog zagrljaja. »Jacqueline, udari me«, šapne mi na uho. »Lakat.« Zarila sam lakat u njegov obložen trbuh. Lucas zastenje. »Dobro. Gazi.« Oprezno sam mu nagazila stopalo. »Glava.« Vrh moje glave jedva je sezao do njegove zaštićene brade pa sam udarila nju. »Kosilica.« Glas mu je bio nježan, isprekidan. Makar upregnula svu svoju maštu, nisam mogla zamisliti da za tim mjestom posegnem s namjerom da mu naudim. Ali ipak sam odglumila pokret, bez zvučnih efekata, i pritom se na očigled zarumenjela. Kad sam se dovukla do Erin, osjećala bih se glupo da svaka žena u prostoriji nije upravo izvela isto što i ja. Samo ne s muškarcem od kojeg im se rastapa utroba. Ne tako da se svakog časa požele okrenuti i pasti mu u naručje. Cure u mojoj skupini smiješile su mi se i tapšale me po ramenu kao da se u početku nisam potpuno zbunila. Prednji zahvat oko tijela pao mi je još teže. Lucasove zjenice lagano su se raširile kad sam podigla pogled prema njemu dok smo stajali u klinču, a njegova prsa bila pritisnuta na moje grudi. Kao što je rekla Erin, činilo se da ni on nije ravnodušan, ali nisam znala bi li mi trebalo biti drago ili ne. Obrana od gušenja bila je lakša. Te sam poteze uspjela izvesti i bez njegovih uputa. I tako je završio sat. Za kraj, Ralph nas je potaknuo da sljedećih tjedan dana iskoristimo za – opreznu – vježbu poteza koje smo upravo svladale. »Sljedeći tjedan momci će doći u punoj opremi pa ćete ih moći mlatiti do mile volje.« Erin i Vickie čestitale su si pljesnuvši dlanom o dlan, a Ralph ih je s užitkom promatrao trljajući ruke. »Divlje i nemilosrdne. To se traži.« 141 Marta


Sedamnaesto poglavlje

O

d one zabave na Noć vještica, nisam bila ni na jednom tulumu koji je organiziralo bratstvo studenata, a Bucka sam nakon incidenta u stubištu viđala samo u prolazu, uvijek u javnosti i uvijek u društvu. Kad god bih pomislila da mi se želi primaknuti, automatski bih uzmicala, kao da mi se sama njegova pojava gadi, što je zapravo i bila istina. Od same pomisli na njega želudac bi mi se zgrčio, a usta sasušila. U našoj sobi Erin baci posljednji zadovoljni pogled u ogledalo. »Bolje mu je da ti se ne približava inače ću isprobati kosilicu na njegovom dupetu«, reče. »Kosilica nije baš potez za dupe«, odgovorila sam u šali. Prezirala sam jezu koja mi je prošla tijelom na samu pomisao Buckovih ruku stisnutih oko mene. Nadala sam se da je Erin spremna da joj budem sjena jer se cijelo večer nisam planirala micati od nje. Erin mi prebaci ruku preko ramena i okrene nas prema velikom ogledalu. »Baš smo seksi«, reče i pogledi nam se susretnu na površini zrcala. »Hvala što ideš sa mnom. Cure iz kluba bile su jako drage, ali nisu kao ti. Osjećat ću se sigurnije.« Osmjehnula sam se i zagrlila je. Stvarno smo bile seksi. U srebrnoj svjetlucavoj haljini i sandalama s visokim potpeticama na vezice, Erin je izgledala poput manje disko kugle. Moja plava haljina jednostavnog kroja savršeno je odgovarala mojoj boji očiju, ali u usporedbi s Erininom djelovala je prilično neupadljivo. Sve dok se nisam okrenula. Od kombinacije joge i dugogodišnjeg sviranja violončela mišići na leđima bili su mi zaista lijepo oblikovani, a duboki V-izrez otkrivao ih je gotovo do struka. Crne salonke s vrtoglavo visokim petama dodatno su narušavale neupadljivost prednje strane haljine. Erin zapleše po sobi. »Chaz neće znati što ga je spopalo.« Preokrenula sam očima i nasmijala se. »Ah, Erin, tako mi je drago da si sa mnom.« »I bolje ti je«, reče, pljesne me po stražnjici i posegne za našim kaputima. Po prešutnom dogovoru zaobišle smo stubište i širokim glavnim stepenicama spustile se do ulaza gdje nas je čekao prijevoz. Svi studenti kraj kojih smo 142 Marta


prošle zabezeknuto su zurili u nas. Jedan kržljavi brucoš tako je prodorno buljio čas u Erin čas u mene da se spotaknuo i pao. Hvala Bogu, hodao je uz stepenice pa se dočekao na ruke i tako mojoj prijateljici doslovno pao pred noge. »Vau«, uzdahne kad se provukla kraj njega. Erin ga pogladi po glavi i pijevnim glasom razdragano primijeti: »Aaaa, kako slatko!« kao da se radi o nekom psiću. Njegovo zadivljeno lice davalo je naslutiti da bi je ovaj dečko rado postavio na tron i obožavao poput božice. No činilo se da Erin, iako je uporno tvrdila da je upravo to ono što želi, zapravo nimalo ne privlače ponizni muškarci.

Članovi Chazova bratstva dobrano su se potrudili. U plesnu dvoranu objesili su pravu disko kuglu i unajmili bend. Opremljeni odijelima, kravatama i zadivljujućom dozom samopouzdanja, bili su zaista zamaman prizor, a toga su bili i predobro svjesni. Pred ulazom su nas dočekala dva dečka iz bratstva. Jedan je preuzeo naše kapute, a drugi uzeo Erininu pozivnicu za dvije osobe, dao nam nekoliko kupona za šank u kuhinji i po jednu za tombolu koju je čuvao drugi član bratstva. Nagrade su se većinom sastojale od elektroničkih uređaja, od iPodova i video igrica do plazma TV-a. »Dakle dečki«, prezirno otpuhne Erin, »a gdje je vikend u toplicama? Ili kupon za šoping u dućanu s donjim rubljem?« Čuvar nagrada na posljednji prijedlog razrogači oči. Činilo se da odobrava. »Zdravo Erin«, reče duboki glas iza nas. Kad smo se okrenule pred nama je stajao Chaz kome je sivo odijelo stajalo kao saliveno, a crvena kravata na neki neobičan način oponašala boju Erinine kose. U ovom izdanju izgledao je zaista privlačno. Kratko pogleda prema meni i uputi mi topao i prijateljski osmjeh. »Bok, Jacqueline.« Očito mi ne zamjera što se njihova veza raspala zbog mene. »Bok, Chaz, super tulum«, odgovorila sam za obje dok se Erin njihala uz glazbu i mahala prijateljima kao da uopće na zamjećuje svog bivšeg. Tema ovogodišnjeg tuluma bila je Groznica subotnje večeri. Bend je naizmjenično svirao Keitha Urbana i neku pjesmu Bee Geesa koja je vjerojatno bila popularna kad su još moji roditelji bili u srednjoj školi. Chaz nehajno pogleda naokolo, okrene se prema meni i zahvali mi. Nakon toga više nije gledao nikog osim Erin. Promatrajući ljude kako plešu, Erin zgrabi punu čašu od nekog tipa koji ih je nosio pregršt. Htio se pobuniti, ali

143 Marta


nakon Chazova prijetećeg pogleda nije se usudio ni pisnuti pa je pokunjeno otišao svojim putem. Erin je pijuckala svoje piće i dalje se praveći da ga ne primjećuje dok je Chaz netremice zurio u nju. Bilo je očito što želi, a iz Erinine reakcije i očitog izbjegavanja bivšeg dečka zaključila sam da nipošto nije ravnodušna. Cijelu noć nisu jedno drugo ispuštali iz vida. Ali više joj se nije pokušao obratiti. Znala sam da je Chaz, iako pomalo naivan i povodljiv, zapravo dobar dečko. Povjerovao je u Buckovu priču, vjerojatno je pred Erin rekao da sam možda previše popila pa se ne sjećam svega što se dogodilo. Sigurno je jedan od onih dečki koji misle da su silovatelji nakaze što iskaču iz grmlja i napadaju slučajne prolaznice. Silovatelj ne može biti prijatelj s posla, kolega iz bratstva ili najbolji prijatelj. Možda mu nikad nije palo napamet da bi njegov najbolji prijatelj nekoj djevojci u samo nekoliko minuta mogao nepovratno oduzeti samopouzdanje. Da bi mogao povrijediti potpuno nevinu osobu, samo da naudi protivniku. Da bi u nekoj djevojci mogao probuditi neizbrisiv osjećaj straha, a da ga za to uopće ne bude briga. Jedini trenuci kada sam se osjećala zaista sigurnom bili su oni s Lucasom. K vragu. Deset minuta kasnije gledala sam Bucka kako pleše s nekom apsolventicom iz Erinina kluba. Ozarena lica, povremeno bi se osmjehnuo, a ponekad bi oboje prasnuli u smijeh. Izgledao je tako... normalno. Prvi put u ovih nekoliko tjedana zapitala sam se jesam li ja jedina djevojka koju je ikad napastovao i, ako jesam, zašto baš ja. Kennedyjav glas trgnuo me iz razmišljanja. Poskočila sam. »Super izgledaš, Jacqueline.« Piće koje sam držala poskočilo je zajedno sa mnom i prolilo mi se po ruci. Sva sreća da nije zahvatilo haljinu. Kennedy spremno primi čašu. »A joj, oprosti, nisam te htio prestrašiti. Dođi, idemo naći neki ručnik.« Još se nisam ni snašla, a Kennedy i ja već smo klizili kroz masu ljudi. Na golim leđima osjećala sam dodir njegova dlana. Bila sam tako preneražena da nisam ni primijetila da sam se odvojila od Erin, sve dok se najednom nismo našli u kuhinji, a moja ruka visjela nad sudoperom kao da ispirem tešku ozljedu, a ne nekoliko kapi piva. Isprao mi je ruku i obrisao je. Kad sam primijetila da je i dalje ne ispušta, naglo sam je povukla. Pravio se da ne primjećuje i nastavio se smješkati. »Lijepo izgledaš, kao što sam ti već ranije pokušao reći. Drago mi je da si došla.« 144 Marta


Glazba je bila tako glasna da smo morali stajati bliže nego što mi je bilo drago. »Došla sam zbog Erin, Kennedy.« »Znam, ali ipak mi je drago da si tu.« Nosio je svoj uobičajeni Lacoste parfem, ali ovaj se put nisam poželjela nasloniti na njega i upijati taj miris. Sjetila sam se Lucasa, Lucasa čija se osobnost nije sastojala samo od parfema, već od kožne jakne, tračka kolonjske vode, večere koju mi je upravo skuhao, decentnog, ali prepoznatljivog mirisa grafita koji bi mu zaostao na prstima nakon crtanja, motora i šampona od mente po kojem su mu uvijek mirisali jastuci. Podigavši jednu obrvu, Kennedy me promatrao. Shvatila sam da me vjerojatno nešto pitao dok sam ja bila izgubljena u maštarijama. »Oprosti, što si rekao?« Nagnula sam se prema njemu kako bih dobila još koju sekundu da odagnam Lucasa iz misli. »Pleši sa mnom.« Nisam bila u stanju pohvatati svoje podivljale misli pa sam linijom manjeg otpora pristala i dopustila bivšem dečku da me odvede do plesnog podija, odmah ispred benda. Neposredno ispod ugrađene disko kugle, koja je visjela tako nisko da je vjerojatno ugrožavala živote viših dečki u dvorani, prostor je bio oslobođen od namještaja. Kugla se vrtjela polako, a njena svjetlucava površina bacala je valove svjetla po zatamnjenoj sobi i hvatala se svake reflektirajuće površine, od nakita i kvake na vratima do Erinine srebrne haljine. Pala je oko vrata nekom apsolventu iz bratstva Pi Kapa Alfa. Plesali su naslonjeni jedno na drugo, a Erin je u rukama još uvijek pridržavala praznu čašu. Njen plesni partner čini se nije bio svjestan ubojitih pogleda koje mu je cijelo vrijeme upućivao Chaz. No primijetila ih je Erin koja se na to privila još bliže svom plesaču zureći u njegove oči s izrazom lažne omamljenosti. Jadan Chaz, trebala bih biti ljuta na njega, ali bilo je očito da pati. »Čujem da su Chaz i Erin prekinuli. Što se dogodilo?« upita me Kennedy koji je primijetio kamo mi je odlutao pogled. »Radije pitaj njega.« Pitala sam se što bi Kennedy rekao na Buckovo ponašanje. Iako se njihovo ophođenje uvijek držalo u granicama pristojnosti, natjecateljski poriv bio je jasno vidljiv od prvog dana.

145 Marta


»Pa i jesam. Ali nije htio razgovarati. Rekao je da su se posvađali, da je nerazumna, bla, bla, znaš one gluposti koje dečki uvijek kažu kad nešto propisno zabrljaju i onda se žele opravdati.« Najednom je počela svirati živa glazba pa sam se napokon mogla odmaknuti od Kennedyja i ponovo zauzeti svoj osobni prostor. Bilo mi je takvo olakšanje što je razgovor skrenuo s teme prekida i pogrešaka da sam zaboravila pratiti gdje je Erin. I Buck. Prišao mi je u pauzi između pjesama. »Bok, Jacqueline«, reče. Po drugi puta te večeri poskočila sam od straha. »Prestani plesati s tim luzerom. Dođi, pleši sa mnom.« Naježila sam se. Svaki živac u tijelu bio mi je napet poput strune, nesvjesno sam uzmaknula prema Kennedyju koji me jednom rukom zagrli oko ramena. Nisam mu htjela dopustiti da me zagrli, ali u ovoj situaciji nije bilo izbora. Buck se nasmiješi i pruži mi ruku. Zurila sam u nju u nevjerici i priljubila se uz Kennedyja čije je tijelo, opazivši moju nervozu, također postalo napeto. »Ne.« Buck me promatrao s uobičajenim prkosnim smiješkom, kao da moj bivši uopće nije tamo. Kao da smo sami. »Okej, onda možda kasnije.« Odmahnula sam glavom i ponovila riječi koje sam toga jutra nebrojeno puta izgovorila na tečaju samoobrane. Riječi koje su prethodile svakom udarcu. »Ne. Rekla sam ne, Buck. Što ti još nije jasno?« Krajičkom oka primijetila sam da me Kennedy začuđeno pogledao. Buck skupi kapke. Na nekoliko sekundi uspjela sam probiti masku hinjene ležernosti. No sljedećeg je trenutka opet bila na mjestu. Znala sam da ne odustaje, samo pokušava dobiti na vremenu. »Sve jasno, Jacqueline«, reče i pogleda Kennedyja čiji je nečitljiv izraz lica proturječio napetosti tijela. »Kennedy«, reče Buck, kimne i povuče se. Kennedy uzvrati pozdrav. Nestao je. Osjetila sam takvo olakšanje da sam klonula i oslonila se na svog bivšeg, a onda se brzo istrgla iz njegova naručja. Oči su mi bjesomučno vrludale po gomili ljudi nagruvanih u maloj kućici pokušavajući naći Erininu srebrnu haljinu. »Jacqueline, što se dogodilo između tebe i Bucka?« Ignorirala sam njegovo pitanje. »Erin, moram pronaći Erin «, panično sam ponavljala pogledom izbjegavajući smjer u kojem je netom nestao Buck. 146 Marta


Kennedy me primi za nadlakticu i povuče me natrag. Naglo sam istrgla ruku, a onda shvatila da nas ljudi promatraju. Približio mi se. Više me nije dotaknuo. »Jacqueline, što se događa? Ne brini, pomoći ću ti naći Erin.« Govorio je tiho, tako da ga samo ja mogu čuti. »Ali prvo mi reci zašto si tako ljuta na Bucka?« Prostrijelila sam ga pogledom. »Ne ovdje.« Kennedy stisne usne. »Onda dođi gore, u moju sobu.« Kad je vidio da oklijevam, nadoda: »Jacqueline, uznemirena si. Neću ti ništa. Samo želim razgovarati.« Kimnula sam, a on me povede uz stepenice. Zatvorio je vrata. Sjeli smo na njegov krevet. Kao i obično, Kennedyjeva soba bila je uredna i pospremljena, iako krevet nije bio napravljen, a preko naslona stolice bilo je prebačeno nekoliko košulja i traperice. Prepoznala sam plahte i posteljinu koju smo kupili prije nego što smo se ove jeseni vratili na faks. Htio je nabaviti nešto novo za sobu. Prepoznala sam policu s knjigama, njegove omiljene romane, udžbenike iz prava, biografije američkih predsjednika. Sadržaj njegove sobe bio mi je blizak. On mi je bio blizak. »Što se događa?« upita. Činilo se da je iskreno zabrinut. Pročistila sam grlo i ispričala mu što se dogodilo na tulumu za Noć vještica, izostavivši dio s Lucasom. Slušao je u tišini, ustao, hodao gore-dolje po sobi stišćući šake. Kad sam završila, Kennedy naglo stane i sjedne na krevet. »Rekla si da si uspjela pobjeći? Znači nije te...?« »Ne.« Kennedy bijesno izdahne. »Jebemu«, reče, jednim potezom razveže kravatu i otkopča gornji gumb na bijeloj košulji. Tako je snažno stisnuo zube da su mu žile na vratu iskočile poput užadi. »Jebeno đubre!« Kennedy inače nije mnogo psovao. Niti jedna od ovih riječi nije bila dio njegovog svakodnevnog izričaja. Odlučno me pogleda. »Sredit ću ja to.« »Kennedy, ne moraš. Sve je... već sređeno. Samo... samo želim da me ostavi na miru.« Začudo, ni u jednom trenutku nisam zaplakala. Sada kada sam mu sve ispričala, osjećala sam se nekako snažnije, baš kao i kad sam svoje iskustvo prvi put podijelila s Erin. Kennedy opet stisne zube. »Hoće«, reče i primi mi lice među dlanove. »Hoće, ostavit će te na miru. Ja ću se pobrinuti za to«, reče i poljubi me.

147 Marta


Dodir njegovih usana bio mi je jednako poznat kao i stvari koje sam nabrojala kad sam ušla u sobu. Knjige na policama. Pokrivač pod mojim dlanom. Oprema za penjanje u kutu sobe. Majica s kapuljačom koju sam često znala posuditi. Miris njegova parfema. Nehotice, pomislila sam da su mi njegovi poljupci postali pregrubi. Mogla sam ga opravdati i tvrditi da je zbog ljutnje na Bucka grublji nego obično. Ali ipak sam ga predobro poznavala da bih samoj sebi mogla prodati tu priču. Uvijek me tako ljubio. Poput zmije, njegov bi jezik izmigoljio i pronašao put do mojih usana, žustro i posesivno. Sve mi je to bilo prisno i poznato. Ali Kennedy nije bio Lucas. Odmaknula sam se. Kennedy potišteno spusti ruke. »Joj, Jackie, žao mi je, ovo je bilo tako neprikladno.« Opet mu se omaklo moje staro ime, ali ovaj sam ga put odlučila zanemariti. »Ma ne, sve ok. Samo... ne želim da...« Pokušavala sam sabrati misli, saznati što zapravo želim, a što ne. Prekinuli smo prije sedam tjedana i sad se odjednom činilo da je ta veza za mene zaista stvar prošlosti. Pognute glave zurila sam u vlastite dlanove, bezvoljno položene u krilo. Ova iznenadna spoznaja i samu me pomalo iznenadila. »Shvaćam, još ti treba vremena.« Kennedy ustane. Ustala sam i ja. Stajali smo u toj poznatoj sobi, a ja sam samo htjela pobjeći što dalje od nje i od ovog razgovora. Znala sam da vrijeme neće promijeniti ono što osjećam – ili ne osjećam. Imala sam vremena. Iako bol zbog Kennedyjevog odlaska nije potpuno nestala, splasnula je. Moja je budućnost još uvijek bila neizvjesna, ali vrlo sam lako mogla zamisliti život u kojem mi on neće nimalo nedostajati. »Idemo pronaći Erin. Ja moram razgovarati s Buckom.« Zastala sam na pola puta do vrata. »Kennedy, ne očekujem da ćeš...« »Znam, nema veze. Sredit ću to. Sredit ću njega.« Duboko sam udahnula i izašla iz sobe u nadi da njegova odluka potječe od želje za pravdom, a ne od uvjerenja da ću mu se vratiti. Erin i ja s prozora smo promatrale obračun Bucka i Kennedyja na parkiralištu iza zgrade. Vani je bilo hladno i svi uzvanici još su bili unutra. Bili su sami. Iako nismo mogle razabrati riječi, govor tijela odavao je i više nego dovoljno. Buck je bio veći i jači, ali Kennedyjevo držanje oduvijek je zračilo 148 Marta


nekim neobičnim autoritetom. U sukobima se postavljao kao da stvari ima pod kontrolom koju mu nitko neće oduzeti bez njegove volje. Buckovo lice odavalo je dozu nelagode iza koje se skrivao životinjski bijes dok mu je Kennedy držao bukvicu i upirao prstom u njega. Jednom, dvaput, treći put. Iako ga niti jednom nije dotaknuo, bilo je jasno da njegova suzdržanost nema nikakve veze sa strahom. Zavidjela sam mu na toj staloženoj samouvjerenosti. I prije i sada. Okrenule smo se zajedno s Kennedyjem koji se odlučnim korakom vraćao prema kući. Ali ne prije nego što je Buck podigao glavu prema prozoru i ošinuo me pogledom punim mržnje. »Isuse Bože«, promrmlja Erin i primi me za ruku. »Vrijeme je da nešto strusimo.« Našle smo Maggie u grupi drugih studenata koji su okupljeni oko stola igrali potapanje brodova. »Erriiin«, nejasno promrmlja Maggie, »dođi igrati s nama.« Erin podigne obrvu. »Igramo u parovima?« »Da«, reče, zgrabi Erin za ruku i povuče je u krilo. »Jay, ti možeš igrati s Mindi. A Erin i ja ćemo vas sve sprašiti.« Mindi je bila mala, slatka plavuša. Gledala me velikim zelenim očima, ali bila je suviše pijana da me doživi. »Zoveš se Jay?« reče južnjačkim naglaskom. Učinak alkohola dodatno je potencirao tipično zatezanje u govoru. Treptala je dugim trepavicama poput nekog lika iz crtića i za osamnaestogodišnjakinju djelovala začuđujuće mlado i naivno. »Zar Jay nije muško ime?« Dečki s druge strane stola prasnu u smijeh, a Maggie ljutito preokrene očima. Sad mi je bilo jasno zašto se želi riješiti svoje partnerice. »Ovaj, ne. Jay je skraćeno za Jacqueline.« Jedan dečko zgrabi dvije stolice na rasklapanje što su stajale pokraj zida i smjesti ih kraj Maggie i Mindi. Ja sam se smjestila kraj Mindi, a Erin kraj Maggie. »Aha«, reče Mindi, zatrepće i blesavo se nasmiješi. »Onda te mogu zvati Jacqueline?« Teški naglasak i pijano frfljanje moje su ime iskrivili do neprepoznatljivosti. Maggie je opet počela gunđati sebi u bradu pa sam se brzo složila. »Da, da, naravno.« Tek sam sada uhvatila priliku da proučim društvo za stolom. »Znači vodimo?« upitala sam. Dečki na drugom kraju stola zlobno se nacere. Ovu partiju nećemo pobijediti. 149 Marta


Osamnaesto poglavlje

K

ad nas je naš prijevoz odbacio do studentskog doma, Erin i ja potopile smo nekoliko brodova i još više piva, što je u najboljem slučaju rezultiralo vrtoglavicom, a u najgorem grljenjem WC-školjke. U nedjelju se, najmanje do tri popodne, niti jedna od nas nije usudila govoriti glasnije od šapata. Za četiri sata započinjao je redovni sastanak Erinina kluba studentica. Proklinjala je osobu koja je sastanak tako mudro zakazala za dan nakon najvećeg tuluma u godini. »Sigurno nećemo doći ni do kakvog pametnog zaključka, a polovica će nas poželjeti ubiti prvu osobu koja udari onim batom.« I dalje smo šaputale. Promatrala sam je kako oko vrata omotava ljubičasti šal i na ruke navlači rukavice jednake boje dok sam čekala da mi se pokrene laptop. »Barem nećeš patiti u samoći.« »Juhu«, reče Erin, navuče ljubičastu kapu preko jarko crvene kose i zavuče se u kaput. »Vidimo se nakon nekoliko sati mučenja.« Lucas mi je već poslao zadatke za ponedjeljak. Još uvijek nije bilo nikakve osobne poruke. Shvaćala sam zašto se ne želi viđati sa mnom, možda i zašto je naš odnos, kakav god bio, morao naglo završiti. Ali nije mi bilo jasno zašto se moramo prestati dopisivati. Nedostajali su mi njegovi mailovi. Pitala sam se što bi učinio kad bih odgovorila. Htjela sam mu prepričati jučerašnji incident s Buckom, kako sam mu rekla »ne« i kako sam se istodobno osjećala ranjivom i snažnom. Do kraja predavanja ostalo je samo još tjedan dana, pa onda još tjedan završnih ispita. Nisam znala hoće li mu to predstavljati ikakvu razliku. Počela sam rješavati najmanje zahtjevnu zadaću, ispunjavati kartu neba koju smo sutra morali predati na satu astronomije i objesila čistu odjeću koja mi je u košari kraj kreveta stajala već tri dana... ili četiri... možda pet. Cijeli vikend nisam išla na vježbe iz violončela, propustila sam i probu ansambla. Morat ću zapeti da sljedeći tjedan nadoknadim propušteno.

150 Marta


Kad se Erin vratila, ozbiljno sam razmišljala o tome da se vratim u krevet i tako se napokon riješim ostatka mamurluka. Zijevajući okrenula sam se prema vratima: »Mislim da ću danas rano u krpe...« Ali Erin nije bila sama. Za ruku je vodila Mindi, curu s kojom smo jučer igrale potapanje brodova. Najprije sam pomislila da ju samo muči mnogo gori mamurluk od mene. Onda sam primijetila Erinin smrtno ozbiljan izraz lica i Mindine crvene, natečene oči. To ne može biti posljedica viška alkohola. Plakala je. I to puno. Uspravila sam se i spustila noge na pod. »Erin?« »Jay, mislim da imamo problem.« Vrata se zatvore za njima. Erin povuče Mindi za sobom i posjedne je na krevet. »Jučer, kad smo ja i ti već otišle, Mindi je plesala s Buckom.« Mindi trzne, sklopi oči, a niz obraze joj poteku suze. Srce mi je počelo lupati kao ludo. Pokušala sam predvidjeti što će Erin reći. Jedna je verzija bila gora od druge. Dugo se nisam molila, ali sada sam odjednom u sebi nesvjesno počela ponavljati: Dragi Bože, ne daj da joj se dogodilo nešto gore nego meni. Molim te, molim te, molim te. »Nagovorio ju je da odu u njegovu sobu.« Čim je to izgovorila, Mindi počne jecati, prekrije lice dlanovima i privije se uz Erinino rame poput djeteta. »Šššš, šššš«, tješila ju je Erin grleći je objema rukama. Preko Mindine glave izmijenile smo nekoliko prestravljenih pogleda. Znala sam da Mindi nije imala Lucasa da je spasi. »Jay, ovaj put ga moramo prijaviti.« »Nitko mi neće vjerovati«, jecala je Mindi. Glas joj je bio promukao. Zamišljala sam je kako ga moli da stane, kao ja one kobne večeri. Zamišljala sam kako je proplakala cijelu noć i pola sljedećeg dana. Bila sam bijesna kao nikad u životu, a istodobno sam podrhtavala od straha. »Nisam«, šapne Mindi, »nisam bila djevica.« »To nema nikakve veze«, odlučno će Erin. Teškom mukom progutala sam knedlu. »Vjerovat će ti. Pokušao je... pokušao je i sa mnom prije mjesec dana.« Mindi začuđeno okrene svoje velike oči i uplakano lice prema meni. »I tebe je silovao?«

151 Marta


Odmahnula sam glavom. Osjetila sam kako mi tijelom prolazi jeza, od vrata do nožnih prstiju. »Netko ga je zaustavio. Imala sam sreće.« Do tog trenutka ni sama nisam znala koliko. Mislila sam da znam. Ali nisam. »Aha«, glas joj je i dalje podrhtavao. Nije mogla prestati plakati. »Hoće li se to priznati?« Erin je nagovori da legne i pokrije je dekom. »Naravno da hoće.« Sjedila je kraj Mindi držeći je za ruku. »Lucas će svjedočiti, zar ne, Jay? Iz onoga što znamo o njemu rekla bih da hoće.« Lucas je bio ljut kao ris kad sam mu one večeri rekla da ne zove policiju. Nije mi palo na pamet da će se Buck, ako ga ne prijavim, osjećati nedodirljivo. Mislila sam da mu je Lucasovo upozorenje bila dovoljna prijetnja. Iako ga nije spriječilo da me ponovo napadne u stubištu niti da mi pred Kennedyjem prijeti na subotnjem tulumu. Kimnula sam. »Hoće.« Erin duboko uzdahne i pogleda Mindi. »Morat ćemo pozvati policiju ili ići u bolnicu, jel’ da? Nemam pojma što bismo trebale učiniti prvo.« »U bolnicu?« Mindi je bilo strah. Nisam je mogla kriviti. »Vjerojatno će te morati... pregledati«, objašnjavala joj je Erin nježnim glasom, ali Mindine se oči napune suzama čim je spomenula riječ »pregled«. Tako je grčevito stiskala pokrivač da su joj zglobovi na šakama pobijelili. »Ne želim nikakav pregled. Neću ići u bolnicu.« Tko bi je mogao okriviti kad prijava silovanja sa sobom povlači čitav niz dodatnih poniženja? »Mi idemo s tobom. Možeš ti to«, reče Erin i okrene se prema meni. »Što ćemo prvo?« Odmahnula sam glavom razmišljajući o policiji na kampusu. Neki, poput Dona, vjerojatno bi se dobro ponijeli u ovakvoj situaciji. Drugi možda i ne. Bolje da najprije odemo u bolnicu, ali nisam bila sigurna koje korake moramo poduzeti. Zgrabila sam mobitel i utipkala Lucasov broj. »Halo?« oprezno se javi Lucas. Tek sam tada shvatila da ga još nikad nisam nazvala. »Trebam te.« Već više od tjedan dana nismo razmijenili ni riječ, ako izuzmemo zadatke koje mi je slao i upute na jučerašnjem tečaju samoobrane. »Gdje si?« 152 Marta


»U sobi.« Očekivala sam da će pitati što trebam. Ali nije. »Tamo sam za deset minuta.« Zahvalno sam sklopila oči. »Hvala ti.« Prekinuo je poziv. Prekinula sam i ja. Čekale smo.

Lucas je čučao na petama taman ispod razine Mindinih očiju. »Ako ga ne prijaviš, ponovit će to. S nekom drugom žrtvom.« Njegove nježne riječi, jedva raspoznatljive s drugog kraja sobe, strujale su mojim tijelom. »Tvoji će prijatelji biti uz tebe.« Erin je i dalje sjedila na krevetu držeći Mindi za ruku. Jedva sam poznavala tu djevojku, ali zahvaljujući Bucku postale smo saveznice. Bile smo povezane na način na koji nitko ne želi biti povezan. »I ti ćeš biti tamo?« šapne Mindi. »Ako želiš«, odgovori Lucas. Mindi kimne, a ja sam morala progutati tračak ljubomore. U ovoj situaciji stvarno joj nitko ne bi trebao zavidjeti.

U čekaonici bolnice televizija je treštala tako glasno da mi je parala uši, a nimalo nije pomagala ni glavobolji koja se u međuvremenu pogoršala. Htjela sam je ugasiti ili barem stišati, ali neki stariji čovjek smjestio se ispred nje i, ruku prekriženih na prsima, zurio u reprizu neke humoristične serije. Ako ga ta buka odvraća od razloga zbog kojeg je ovdje, tko sam ja da mu oduzmem tu razonodu? Lucas je sjedio kraj mene. Njegova noga, svinuta u koljenu i usmjerena prema meni, ponekad bi mi okrznula bedro. Ruka mu je bila tako blizu da bi bilo dovoljno da ispružim mali prst da je mogu pogladiti. Ali nisam. »Ne sviđa ti se emisija?« Njegovo glupo pitanje trgnulo me iz misli. »Ne, samo mi se čini da bih je mogla čuti i s druge strane ulice.« Na licu mu se opet pojavi onaj tajanstveni osmijeh. Poželjela sam se rastopiti od razdraganosti.

153 Marta


»Hmm«, reče zureći u čizmu prebačenu preko koljena, »i ti si malo mamurna?« Kad su ga Erin i Mindi izvijestile o detaljima sinoćnje večeri, shvatio je da sam Erin pratila na tulum dečki iz bratstva. »Možda malo.« Pitala sam se misli li da sam se bespotrebno izložila opasnosti čim sam se odlučila doći na tulum, iako sam znala da će Buck biti ondje. Njegova primjedba one kobne večeri – jako odgovorno – još uvijek me progonila. Prije svega zato što je bila istinita. »I, je li pokušao razgovarati? Jučer?« upita Lucas još uvijek zureći u čizmu. »Da. Pitao me hoću li plesati s njim.« Mišići oko čeljusti mu se napnu. Kad me pogledao, oči su mu bile hladne. »Rekla sam da neću.« Čula sam osornost u vlastitom glasu, kao da se želim opravdati. Lucas duboko uzdahne, okrene se prema meni i tihim, ali prijetećim glasom reče: »Jacqueline, ne znaš koliko se moram suzdržavati da sada sjedim ovdje i čekam da ovaj slučaj riješe više pravne instance umjesto da sam pronađem tog kretena i prebijem ga na mrtvo ime. Ne krivim ni tebe ni nju. Niti jedna od vas nije tražila ono što joj se dogodilo. To ne postoji. To >sama je tražila< je jebena laž koju su izmislili idioti i psihopati.« Kimnula sam, njegov me ispad ostavio bez riječi. Lucas stisne kapke i pogleda me. »Je li prihvatio ne?« Čula sam neizrečeni kraj pitanja: ovaj put. Ponovo sam kimnula. »Kennedy je bio sa mnom. Primijetio je da se čudno ponašam u Buckovu društvu pa sam mu ispričala što se dogodilo. Nisam spominjala tebe niti tučnjavu. Samo sam rekla da sam uspjela pobjeći.« Lucas se namršti. Mala bora pojavi mu se između obrva. »I, kako je to primio?« Sjetila sam se Kennedyjevog neuobičajenog psovanja. »Bio je ljući nego što sam ga ikad vidjela. Izvukao je Bucka van i pozvao ga na red, rekao mu da me se kloni... i zato se vjerojatno kasnije osjećao kao slabić i zato je...« Zato je silovao Mindi. »A što sam ja maloprije rekao? Nisi ti kriva.« Kimnula sam zureći u krilo, u očima su me pekle suze. Željela sam povjerovati da ja ne snosim dio odgovornosti za ono što se dogodilo, ali Mindi je ozlijeđena nakon što je Buck kod Kennedyja obrao bostan. Zbog mene. 154 Marta


Nisam mogla odagnati osjećaj krivice. Znala sam da ne smijem razmišljati na taj način, ali bilo je tako lako zbrojiti dva i dva. Lucasovi prsti najednom mi se nađu pod bradom i okrenu mi lice prema njemu. »Nisi. Ti. Kriva.« Ponovo sam kimnula, uzdajući se u njegove riječi kao u iskupljenje.

Parkirala sam ispred susjedne kuće, trudila se što tiše zalupiti vratima kamioneta i na prstima se slabo osvijetljenim prilazom odšuljala do vrata garaže. Bilo je kasno, nadajmo se dovoljno kasno da više ne bude znatiželjnika koji vire kroz prozor i pitaju se koja se to cura pokušava ušuljati dečku u stan. Lucasov motor bio je parkiran pred otvorenim stepeništem. Stajala sam u podnožju, položivši dlan na rukohvat, srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Pogledala sam prema kući dr. Hellera. Činilo se da je unutra sve utihnulo, iako su svjetla još uvijek bila upaljena. Duboko sam udahnula, uspela se uz stepenice i tiho pokucala na vrata. Na vratima je bila špijunka. Sudeći po zapanjenom izrazu lica kad je otvorio vrata, zaključila sam da me vidio kako stojim u osvijetljenom prostoru pred ulazom. Prije sat vremena ostavio me u studentskom domu s Erin i Mindi. Čim je otišao, shvatila sam da mu nisam rekla ono što sam cijelo vrijeme željela reći. I da većina mog prešućenog govora zahtijeva njegovu prisutnost. »Jacqueline? Zašto si...?« Zaustavio se čim mi je ugledao izraz lica, povukao me unutra i zatvorio vrata. »Što se dogodilo? « Primio me za laktove dok sam stajala pred njim i netremice zurila u njega. Nosio je donji dio prugaste pidžame i tamnu majicu kratkih rukava, zamamne linije njegove tetovaže izvirale su ispod rukava i vijugale sve do ručnog zgloba. Naočale tankih crnih okvira lijepo su naglašavale plave oči i guste tamne trepavice. Duboko sam udahnula i bez razmišljanja izgovorila sve prije nego što mi ponestane hrabrosti. »Htjela sam ti reći da... da mi fališ. Možda zvuči glupo, mislim zapravo se uopće ne poznajemo, ali nakon svih mailova i poruka i... svega ostalog, mislim da smo se nekako upoznali. Mislim da te poznajem. I ti mene. I sada mi... ne znam kako da to drugačije kažem... falite mi obojica.« Lucas proguta knedlu, duboko udahne i polako izdahne. Znala sam da će pokušati biti razuman, očitati mi bukvicu o kršenju pravila i na kraju me opet odbiti, ali odlučila sam mu pružiti još jednu priliku. No Lucas me pogleda, oči 155 Marta


mu se zaiskre i reče: »K vragu.« Pritisnuo me uz vrata prislonivši mi ruke s obje strane glave, ljubio me strastveno kao nikad prije, osjetila sam kako se ring u kutu njegovih usana tare o moju usnicu. Njegovo čvrsto tijelo privilo se uz moje. Grčevito sam ga grabila za majicu dok je njegov jezik istraživao unutrašnjost mojih usana. Kad se pokušao odmaknuti, zastenjala sam i privukla ga k sebi. Nasmijao se i na trenutak me posramio, sve dok nisam shvatila da mi samo želi skinuti kaput i odvući me do kauča. Lucas sjedne i povuče me u krilo. Jednom mi je rukom pridržavao glavu, a drugom me pritisnuo uz sebe. Odvojili smo se tek kad smo oboje ostali bez daha. Strgnuo je majicu preko glave, bacio naočale na stolić kraj kauča i nešto nježnije skinuo moju. Njegove tople ruke kretale su se mojim tijelom u ritmu naših usana, jezik mu je polako i senzualno milovao moj. Bacila sam mu ruke oko vrata, rastvorila usta da ga primim u sebe. Kad me poljubio u kut usana i dotaknuo podnožje vrata, zabacila sam glavu. Nisam mogla suzbiti prigušene uzdisaje koje bi njegovi meki, nježni poljupci svaki put pobudili u meni. »Ovdje imaš madež«, rekao je prelazeći jezikom preko mjesta tik ispod moje brade. »Izluđuje me svaki put kad si na meni. Onda uvijek želim...« Od nježnog pritiska njegovih usana potpuno sam izgubila kontrolu. Priljubila sam mu koljena na bokove i počela se ljuljati u ritmu. Očiju zamagljenih od strasti, polako mi je uklonio grudnjak. Vrhovima prstiju nježno je kružio oko bradavica. Njegovi su dodiri bili tako meki i topli da mi se od želje zamutio vid. Potom mi dlanovima prekrije grudi dok su mu palci plesali u njihovom podnožju. Nagnula sam se nad njega, žedno upijajući njegove poljupce. Ruka mi je polako klizila preko čvrstog trbuha, sve dok nije stigla do meke površine bokserica od flanela. Povukla sam jednu uzicu. »Ajme, Jacqueline!«, uzdisao je dok mu se tijelo ritmički uzdizalo prema mojoj ruci. Omotao se oko mene kao zmija oko plijena, prstima mi mrsio kosu na potiljku, ljubio me kao da će me proždrijeti. Ali onda naglo uzmakne, pritisne usijano čelo na moje rame i stisnutih zubi zastenje: »Reci mi da stanem.« Zbunjeno i još pomalo omamljeno odmahnula sam glavom. Nisam imala pojma je li moj odgovor djelovao energično ili gotovo neprimjetno. Na grudima sam osjetila njegov dah, sagnula sam se i nježno mu šapnula na uho: »Ne želim da staneš.«

156 Marta


Bez riječi pali smo na krevet i prevalili se na bok. Otkopčao mi je traperice i provukao ruku između tankih gaćica i moje kože. Pronašao je mjesto koje je tražio i poljubio me. Između poljubaca uzdisala sam njegovo ime, zarila mu nokte u bedra. No Lucas opet tiho zastenje: »Jacqueline, reci mi da stanem.« Odmahnula sam glavom i rukom potražila dokaz da i njegovo tijelo misli suprotno. »Nemoj stati«, uzdahnula sam. Željela sam mu se bezuvjetno predati, dati mu do znanja da ja želim isto što i on. Poljubila sam ga, sigurna da će moji pokreti i moje riječi odagnati zadnji tračak sumnje i nesigurnosti. Bila sam u krivu. »Molim te, reci da stanem.« Njegov posljednji uzdah imao je prizvuk očajničke molbe, iako mi nije bilo jasno zašto. »Stani«, rekla sam. Nisam to mislila, nisam to željela. Lucas se strese i ukloni ruku. Provukavši ruke između naših tijela, nisam se pomaknula. Nisam rekla ni riječ. Nekoliko sam minuta ležala u njegovom naručju dok se nije smirio, a disanje mu postalo duboko i ujednačeno. Lucas Landon Maxfield zaspao je na svom kauču. Sa mnom.

Probudilo me Francisovo prigušeno mjaukanje. Oprezno se oslobodivši iz Lucasovog zagrljaja, skliznula sam s kauča da ga pustim unutra, zgrabila grudnjak i majicu dugih rukava i brzo ih navukla na sebe. Zajedno s Lucasovim mačkom stanom je prostrujao dašak hladnog zraka. Zatvorila sam vrata čim se, polako i dostojanstveno, provukao kroz njih. Nakon što me nekoliko sekundi golicao repom po nogama, krenuo je ravno prema dnevnoj sobi. Pretpostavila sam da je to jedini iskaz zahvalnosti koji je navikao pružati. Vratila sam se do kauča, ali umjesto da probudim Lucasa ili da mu se ponovo zavučem u naručje, sjela sam na pod i promatrala ga. Dijelovi lica bili su potpuno skriveni iza tamne kose, usne lagano rastvorene, crne trepavice, spojene u snu, izgledale su još gušće i duže. Ovako izbliza mnogo sam jasnije mogla prepoznati dječaka iza lica odraslog muškarca. Nisam razumjela što se maloprije dogodilo, zašto me natjerao da stanem i zašto se pred svima, pa i preda mnom, uvijek povlačio u sebe. Željela sam shvatiti. Budući da mu je bila smještena iznad srca, zaključila sam da bi istetovirana ruža mogla ukazati na put do njegove tajne. Tetovaže na rukama većinom su se sastojale od simbola i složenih uzoraka. Pitala sam se je li ih sam crtao. Baš u tom trenu okrenuo se na leđa pa sam napokon uspjela pročitati stihove na boku: 157 Marta


Ljubavi i logika nisu nespojive, Ljubav je logika, sračunata i provjerena, Zavarena i iskovana, Da bi joj obris točno pristajao Kalupu srca. Više mi nije bio potreban dokaz da je, možda u ne tako dalekoj prošlosti, Lucas nekoga silno volio. Nekoga koga je izgubio. Činilo se da ta osoba više nije prisutna u njegovom životu. Malo sam bolje promotrila tetovažu na izloženom zglobu zabačenom iza glave. Deblje crne linije prikrivale su tanke, ali duboke i oštre ožiljke, koji su pod majstorski izvedenim crtežom hinili neoštećenu kožu. Sezali su od jedne strane ručnog zgloba do druge, skriveni pod tetovažom poput tajnog koda. Desni zglob bio je prekriven istim uzorkom. Pazeći da ga ne probudim, oprezno sam mu podigla ruku s prsa i okrenula je da provjerim. I ova je ruka nosila tragove ožiljaka koje su tetovaže spretno uklonile iz vida. Zapanjena, sjedila sam na podu i promatrala ga kako spava. Nisam znala hoću li ikad s njim moći o tome razgovarati, hoće li mi ikad svojevoljno odati svoju mračnu tajnu. Iako sam nakon prekida s Kennedyjem proplakala nekoliko dana i noći, nikad nisam bila tako očajna da pomislim na samoubojstvo. Zapravo nisam imala pojma kakav je to osjećaj. Bilo je kasno. Morala sam se vratiti u dom. Moje je predavanje – naše predavanje – trebalo početi za samo osam sati. Na kuhinjskom stolu pronašla sam praznu kovertu na koju sam mu nažvrljala poruku da sam otišla u dom i da se vidimo sutra. »Čekaj.« Lucasov glas zaustavio me taman kad sam posegnula za kvakom. Gledao me zvjerajući okolo, pomalo izgubljen nakon prvog sna. »Nisam te htjela buditi pa sam ti ostavila poruku.« Podigla sam poruku s ruba stola, presavinula je i spremila u džep. Bilo je toliko toga što sam htjela reći, pitanja koja sam željela postaviti, ali nisam smjela. Lucas protrlja oči, zakrene vratom u stranu i zatvorenih očiju protegne ruke iza leđa. Pokušavala sam ne zuriti u njegove zategnute prsne i trbušne mišiće, ali nisam si mogla pomoći. Sve dok nije otvorio oči. »Otpratit ću te do kamioneta.«

158 Marta


Okrenuo se da potraži majicu pa sam opet mogla besramno buljiti. Na leđima i širokim ramenima primijetila sam još uzoraka i ispisanih riječi, ali majica ih je pokrila prebrzo da bih ih mogla razabrati. Zatim nakratko nestane u spavaćoj sobi i izađe odjeven u majicu s kapuljačom i stare, izlizane Sperry čizme koje još nisam vidjela. Čini se da su mu čizme omiljena obuća. »Francis je na krevetu? Osim ako mu nisu narasle ruke, pretpostavit ću da si ga ti pustila unutra.« Lucas u nekoliko koraka prijeđe sobu i nasmiješi se. Osmjehnula sam se. Dok mi se približavao, osmijeh mu postupno splasne. Znala sam da razmišlja o onome što se dogodilo prije nego što smo oboje sklupčani na kauču utonuli u san. Vjerojatno se pita što mislim o tome da me nagovorio da mu naredim da stane, iako sam mu jasno dala do znanja da to ne želim. Da je samo znao. Njegov neobičan uzmak bio je bezazlen u usporedbi s pitanjima što su mi se vrzmala po glavi zbog ožiljaka na njegovim zglobovima.

159 Marta


Devetnaesto poglavlje

N

akon što me Lucas za vrijeme nastave tjedan dana potpuno ignorirao nisam znala što da očekujem u ponedjeljak ujutro. Promjena je bila mala, ali jasno vidljiva. Kada sam ušla u predavaonicu, susreli su nam se pogledi. Na usnama mu zatitra onaj blagi smiješak. Kao da sam ga oduvijek poznavala. One večeri kad smo plesali lice mu je zračilo od sreće. Dečko na kojeg bi svaka cura pala. Četvrtasta čeljust i jaka brada, nos s blagom naznakom nekog prijašnjeg loma. Na gornjem dijelu jagodice imao je ožiljak u obliku polumjeseca, a bezbojne oči katkad su poprimale jezivi odsjaj. Kosa koja je uvijek izgledala kao da je netom ustao iz kreveta bila je taman dovoljno duga da ublaži oštre crte lica. Ako je ikada odluči odrezati, izgledat će kao drugi čovjek. Iznova se okrenuo crtaćem bloku koji je uvijek nosio sa sobom. Gledala sam ravno pred sebe trudeći se othrvati potrebi da se sjurim niz stepenice. Tek nekoliko sati prije rukama mi je obuhvatio lice, stisnuo me uz vrata kamioneta i poljubio kao da smo već učinili ono što sam željela. Odvezla sam se natrag u dom podrhtavajući od uzbuđenja. Smjestivši se na stolicu pokraj Benjija oduprla sam se kušnji da pogledam preko ramena. Da me nije gledao, bila bih razočarana. Da jest, bilo bi mi neugodno. Djevojka s moje desne strane, kao inače ponedjeljkom ujutro, izvještavala je svoju susjedu o tome što je radila preko vikenda... susjedu i dvije ili tri grupice drugih ljudi koji su je mogli čuti. Benji je savršeno imitirao njezine kretnje, premda malo dramatično, a ja sam odglumila da me uhvatio kašalj da prikrijem smijeh. Nažalost kašljanje je privuklo njezinu pažnju. »Umireš ili što?« upita afektirajući savršen podsmijeh dok sam ja klimala glavom. »Samo da znaš, iskašljati pluća u javnosti nije baš privlačno.« Zacrvenila sam se, ali Benji ustane i reče: »Hm, svakog ponedjeljka ujutro podnositi polovici studenata iscrpan izvještaj – u najgnjusnije detalje – o tome kolika si točno pijana drolja? Ni to ti nije baš privlačno. Samo da znaš.« Uzdahnula je dok su se ljudi okolo hihotali, a ja sam zagrizla donju usnicu pokušavajući gledati ravno pred sebe. Na svu sreću tada je ušao dr. Heller i počela je nastava. Tih dugih pedeset minuta neprestano sam pokušavala zaboraviti da Lucas sjedi tri reda iza i pet stolaca dalje. 160 Marta


»I tako... devet dana do završnog.« Benji strpa stvari u svoj ruksak i kiselo se nasmiješi dok sam ja spremala svoj. »Aha.« »Još devet dana i dobit ćeš... zeleno svjetlo.« Preokrenula sam očima, a on zatitra obrvama. »Haha?« Nisam si mogla pomoći da ne provjerim je li Lucas još uvijek u prostoriji. Razgovarao je s onom curom iz kluba Zeta s kojom sam ga vidjela i ranije, ali je preko njezine glave gledao u mom smjeru. Benji me gurne na putu do prolaza između klupa i naceri se. »Ja biram polje Zgodni demosi za 200 dolara, Alex«, reče neprirodno ženskastim glasom i počne pjevušiti pjesmu iz Jeopardyja2. Još uvijek ju je pjevušio kada je Lucasu dobacio osmijeh prije nego što je izišao. Nadam se da se nisam zacrvenila kada je Lucas iskrsnuo preda mnom, ali nismo progovorili dok nismo izašli iz predavaonice. Pročistivši grlo ramenom je pokazao na Benjija koji je polako odmicao. »On, ovaj, zna za...?« Zabrinuto je stisnuo usne s malim srebrnim ringom u kutu i lagano se namrštio. »Preko njega sam zapravo saznala... tko si ti.« »Ma daj?« Kao i jednom ranije, otpratio me do prostorije gdje sam imala španjolski. »Primijetio nas je... kako se gledamo«, slegnula sam ramenima, »i pitao me idem li kod tebe na vježbe.« Lucas sklopi oči i duboko udahne. »Bože. Stvarno mi je žao.« Čekala sam nadajući se da će mi napokon objasniti čemu ta Landon/Lucas šarada. Minutu ili dvije hodali smo po brežuljkastom kampusu u tišini. Svakim korakom bili smo sve bliže mojoj učionici. Na nebu bez oblačka sunce je grijalo obasjavajući nas zrakama svjetlosti, a onda bismo se opet smrzavali u sjeni koju je bacalo drveće i zgrade. »Primijetio sam te prvi tjedan«, reče Lucas nježno. »Ne samo zato što si tako zgodna, iako je naravno i to igralo ulogu.« Nasmiješila sam se promatrajući kako nam noge usklađeno koračaju. »Zbog načina na koji se nalaktiš kad na 2

Jeopardy je popularan američki kviz u kojem natjecatelji biraju kategoriju (primjerice »poznate žene«, »Europa«, »ugrožene vrste«) i iznos koji osvajaju ukoliko točno odgovore na pitanje. Alex Trebek je voditelj emisije i jedno od najpoznatijih američkih televizijskih lica uopće. (Op. prev.) 161 Marta


nastavi čuješ nešto zanimljivo. I kako se uvijek smiješ iskreno, nikad da bi privukla pažnju. I kako svaki put zatakneš kosu iza lijevog uha, ali pustiš da ti s desne strane pada poput zavjese. Kada ti je dosadno, nečujno tapkaš nogom i pomičeš prste po stolu kao da sviraš neki instrument. Htio sam te crtati.« Zastali smo i stajali na suncu poprilično udaljeni od sjenovitog ulaza u zgradu za jezikoslovlje. »Svaki put kad sam te vidio bila si s njim. Ali jednoga dana došla si sama. Držao sam vrata nekim curama ispred tebe i pričekao da i ti stigneš. Kada si došla do mene, izgledala si kao da ti je drago i pomalo iznenađeno. Za razliku od ostalih, nisi očekivala da će ti neki nepoznati tip držati vrata. Nasmiješila si se i rekla >Hvala<. To je bila kap koja je prelila čašu. Molio sam Boga da nikada ne dođeš na vježbe, da ne dođeš s njim. Nisam htio da saznaš da sam ja demos.« »Mislio je da si njegovo vlasništvo, čak kad bi stajala pokraj njega i držala ga za ruku. Kao da si neki ukras.« Namrštio se, a ja sam se prisjetila da sam se točno tako osjećala s Kennedyjem. Mnogo puta. »Nikada te nisam htio povrijediti, ali htio sam te preoteti. Morao sam se stalno podsjećati da nije važno jesi li njegova ili ne. Bila si s druge strane granice koju nisam smio prijeći. I onda se nisi pojavila na kolokviju – niti idućeg dana, niti onog poslije. Zabrinuo sam se da ti se nešto dogodilo. On je prvih nekoliko dana bio nekako suzdržan. Ali već krajem tjedna cure su flertovale s njim prije predavanja i po načinu na koji je reagirao zaključio sam što se dogodilo.« »Bio sam siguran da si odustala od predavanja i to me beskrajno unesrećilo. Bio sam sebičan. Ni ne znajući da to činim počeo sam te tražiti po kampusu.« Zurio mi je u oči i još se više stišao. »I onda tulum za Noć vještica.« Nisam mogla disati. »Bio si tamo? Na tom tulumu?« Kimnuo je. »Kako? Pa ti nisi iz bratstva, zar ne?« Odmahnuo je glavom. »Popravljao sam električne vodove u klubu noć prije. Hitne intervencije ne rade takve stvari navečer ni vikendima, ali ja sam na ugovoru pa sam im pristao pomoći. Kad sam odbio uzeti napojnicu, neki su me dečki pozvali na tulum. Pristao sam samo zato što sam se nadao da ćeš možda i ti doći. Prošlo je već dva tjedna, a ovaj kampus je tako golem da sam počeo misliti da te nikad neću sresti.« Blago se nasmiješio i počešao po potiljku. »Vau, zvučim k’o pravi stalker.« Ili pravi komad. Bože. »Pa zašto mi onda nisi prišao? Prije...«

162 Marta


Odmahnuo je glavom. »Bila si tako povučena i tužna. Gotovo svakog tipa koji ti je prišao odbila si bez pardona. Nisam ni pod razno htio postati jedan od njih. Plesala si s nekoliko ljudi koje si već poznavala – i on je bio jedan od njih.« »Buck.« »Da. Kada si otišla, on je pošao za tobom, i mislio sam da ste možda... možda odlučili otići ranije zajedno. Da ne saznaju svi. Naći se vani ili tako nešto.« Vidjela sam kako u zgradu ulazi troje mojih kolega. »On je najbolji prijatelj moje cimerice. Zapravo najbolji prijatelj njezinog bivšeg. Bio je samo dečko kojeg sam poznavala. Mislila sam da je prijatelj. Isuse, kako sam bila u krivu.« Kimnuo je mršteći se. »Taman sam htio krenuti – motor sam parkirao ispred doma. Imao sam osjećaj da nešto nije u redu, ali borio sam se s istim porivom koji sam pola semestra osjećao prema tvom dečku. Htio sam da se taj Buck izgubi, da nestane. Zato sam još neko vrijeme preispitivao vlastite motive. Izgubio sam minutu raspravljajući sam sa sobom. Sad mi je žao. Na kraju sam odlučio da ću se, ako ćete se vas dvoje spetljati, pokupiti, dati gas Harleyju i završiti s time. S tobom.« »Ali to se nije dogodilo.« »Nije.« Odjednom svjesna da oko nas više nema komešanja izvukla sam mobitel. Dvije minute poslije deset. »Sranje. Kasnim.« »A joj. Nije li to onaj profesor koji ne dopušta kašnjenje?« Impresivno. »Sjetio si se.« Uzdahnula sam i gurnula mobitel u torbu. »Nekako mi se markira.« Lucas podigne kutak usne. »Kakav bih to bio zaposlenik sveučilišta da te nagovaram da markiraš zadnji tjedan u semestru?« »Samo ćemo ponavljati. Ja imam 5. Ne treba mi ponavljanje.« Zurili smo jedno u drugo. Nakosila sam glavu i pogledala mu u bistre oči. »Ti nemaš nastavu?« »Nemam do jedanaest.« Osjetila sam njegov pogled kako struji preko mog lica, poput laganog povjetarca ili najnježnijeg mogućeg dodira. Zaustavio se na mojim ustima.

163 Marta


Razdvojila sam usne. Disanje mi se usporilo, a srce počelo lupati brže. »Nikad me više nisi crtao.« Prostrijelio me pogledom, ali nije odgovorio, pa sam pomislila da se možda ne sjeća što me zamolio u poruci. »Rekao si da ti je teško crtati po sjećanju. Moju čeljust, vrat...« Lucas kimne. Dragi Bože, čega se on ne sjeća? »Da, i nastavak je bio prilično glup.« Opet mi je zurio u usta. Od njegovog fokusiranog mjerkanja zagolicale su me usne. Htjela sam ih protrljati prstima. Ili ih ugristi da me prestanu škakljati. Kad sam ih navlažila jezikom, udahnuo je. »Kava. Idemo na kavu.« Kimnula sam pa smo bez riječi prošetali do studentskog centra, mjesto gdje je u ovo doba dana najveća vreva na cijelom kampusu. »I tako ti nosiš naočale, ha?« Sjedili smo za malim stolom srčući kave i trpeći izrazito neugodnu šutnju, tako da sam blebnula prvu suvislu stvar koja mi je pala na pamet. »Aha. Da.« Odlično. Upravo sam pokrenula temu one noći. Ali zar ne bih trebala pokrenuti tu temu? Ne bismo li trebali razgovarati? Ne bih li ga trebala pitati da li me na distanci drži jer je demos ili zbog tih ožiljaka na zapešćima? »Nosim leće. Ali potkraj dana mi se umore oči.« U glavi mi se stvorila slika Lucasa kako otvara vrata, ustrašena lica, s naočalama koje su ga pretvorile u nekog službenika dok je pidžama postizala suprotan učinak. Pročistila sam grlo. »Dobro ti stoje. Naočale. Mislim, mogao bi ih nositi cijelo vrijeme.« »Malo su nepraktične pod kacigom. I na taekwondou.« »Ah. Da, mogu misliti.« Opet smo šutjeli, imali smo još četrdeset minuta do njegove nastave i moje nadoknade iz violončela. »Mogao bih te sada nacrtati«, reče. Bez ikakvog razloga užarilo mi se lice. Srećom posegnuo je u svoj ruksak, izvadio crtaći blok i okrenuo na praznu stranu. Izvadio je olovku iza uha i pogledao me preko stola. Ako i jest primijetio da sam se zacrvenjela, nije ništa spomenuo. Samo se bez riječi nasloni, položi blok na koljena i počne crtati. Njegova je olovka lakim 164 Marta


zamasima pravila lukove kao da točno zna što radi. Oči su mu gledale čas u blok čas u mene, stalno iznova, a ja sam sjedila u tišini srčući kavu, promatrajući mu lice. I ruke. Poziranje u sebi nosi nešto intimno. Jednom sam za dodatne bodove volontirala kao model na prvoj godini umjetnosti. Budući da nisam imala nimalo talenta za crtanje, skočila sam da se prijavim za dva dodatna boda ne razmislivši o tome da ću za vrijeme cijeloga kolegija morati sjediti na stolu. Priuštiti punoj prostoriji tinejdžera priliku da sat vremena zure u mene bilo je novo i mučno iskustvo. Pogotovo kada je Jillianin dečko, Zeke, započeo svoj portret mojim grudima. Zurio je bez imalo srama i hvalio se svojim umjetničkim vještinama prijateljima koji su sjedili pokraj njega dok sam se ja crvenjela i hinila da ne čujem duhovite komentare o bradavicama i dekolteu i o tome da bi najradije htio da skinem košulju – ili je barem otkopčam. »Većina umjetnika započinje glavom«, rekla je gđa. Wachowski pogledavši mu preko ramena. Zeke i drugi dečki za stolom prasnuli su u smijeh dok sam ja gorjela od poniženja, a cijela predavaonica gledala. »O čemu razmišljaš?« Neću mu valjda ispričati tu priču. »O srednjoj školi.« Kosa koja mu je padala preko čela prekrila je bore, ali ja sam ipak znala da su tamo. Usne su mu bile stisnute. »Što?« upitala sam čudeći se promjeni koju su izazvale te tri riječi. U okružju tihog žamora, lagane glazbe i šuštanja grafita na papiru u kafiću je bilo sasvim mirno. Promatrala sam kako mu olovka pleše u ruci pitajući se koji dio mene crta, a koje bi dijelove možda htio crtati. Kakav je bio kao šesnaestogodišnjak? Je li tada crtao? Družio se s drugim mladićima njegovih godina? Je li se zaljubio? Je li mu neka bezosjećajna cura slomila srce? Je li si već tada nanio te ožiljke na zapešćima ili je to bilo tek poslije? »Rekla si da si bila s njim tri godine.« Govorio je taman dovoljno glasno da ga čujem, zureći u blok dok se olovka pomicala gore-dolje. Nije zvučalo kao da postavlja pitanje. Pretpostavio je da razmišljam o Kennedyju. »Nisam razmišljala o njemu.« Pomaknuo je čeljust ustranu i ponovno stisnuo usne. Ljubomora? Osjećala sam se krivom kad sam shvatila da bih htjela da bude ljubomoran. »Kako je tebi bilo u srednjoj školi?« upitala sam i odmah poželjela povući pitanje. Prostrijelio me pogledom. Ruka mu zastane. 165 Marta


»Pretpostavljam puno drugačije nego tebi.« Oči su mu još uvijek mjerkale moje lice, ali više nije crtao. Izgledao je napeto. »Je li? Kako to?« nasmiješila sam se nadajući se da ću nas ili odvratiti od te škakljive teme ili uvući u razgovor. Podigao je pogled i zurio u mene. »Kao prvo ja nikad nisam imao curu.« Pomislila sam na ružu kraj srca i na pjesmu istetoviranu s lijeve strane. Nisam htjela da se uspostavi da mu se ta ljubav nedavno dogodila. »Stvarno? Niti jednu?« Odmahnuo je glavom. »Nisam bio... sređen, moglo bi se reći. Znao sam se spetljati s curama. Ali nisam imao vezu. Markirao sam onoliko koliko mi se nije dalo dolaziti. Tulumario s lokalcima i turistima na plaži. Cesto upadao u tučnjave u školi i izvan nje. Suspendirali su me i izbacivali toliko često da, kad bih se probudio, nikad nisam bio siguran trebam li ići u školu ili ne.« »Što se dogodilo?« Lice mu je postalo bezizražajno. »Što?« »Mislim kako si se upisao na faks i postao ovako...«, pokazala sam rukom na njega i slegnula ramenima, »...ozbiljan student?« Zurio je u olovku koju je držao u ruci noktom grebući po grafitnom vrhu, šiljeći ga. »Imao sam sedamnaest godina, trebao sam izletjeti iz škole, bio sam spreman s tatom raditi na brodu do kraja života. Jedne večeri tulumario sam s nekim prijateljima. Napravili smo vatromet na plaži, što je uvijek privuklo klince turista, a oni su redovito htjeli da im se nešto sredi. Jedan od mojih prijatelja bio je diler. Ništa opasno, samo droge za partije. Prodavao ih je po visokoj cijeni tako da smo uvijek mogli uzeti malo sa strane, a da nismo morali platiti njegovom raspačavaču.« »Te se noći s nama smucala njegova sestra. Sviđao sam joj se, ali imala je četrnaest godina. Potpuno nevina. Nikako moj tip. Nije dobro podnijela što sam je odbio i počela je flertati s tipovima koji su nam takoreći financirali noć. Njen glupi brat bio je toliko nadrogiran da je uopće nije pazio. Ja nisam bio u puno boljem stanju, ali kad ju je tip s kojim je plesala odvukao dolje na plažu, izgledala je kao da ga se pokušava otarasiti.« »Sjećam se da sam krenuo za njima, ali poslije toga mi je sve mutno. Rekli su mi da sam tipu slomio čeljust. Uhapsili su me, digli tužbu. Vjerojatno bih završio u zatvoru, ali su taj tjedan u posjeti bili Hellerovi i Charles je nekako sve to zaustavio.« 166 Marta


»Razgovarao je s mojim tatom. Sljedeće što znam je da su me upisali na tečaj borilačkih vještina. Bio sam dovoljno glup da mislim da ću nakon toga moći još bolje prebiti ljude pa se nisam protivio. Ono što nisam predvidio jest da će mi to prvi put nakon dugo vremena u život unijeti ravnotežu. Prije nego što je otišao, Charles mi je održao prodiku kakvu nikada nisam čuo od tate. Nisam ga želio razočarati.« Pomno me pogleda. »Još uvijek ne želim.« Popili smo kavu i ja sam čekala, držeći jezik za zubima, znajući da mi ima još toga za reći. »Rekao mi je da tratim svoju budućnost, da mogu bolje od droga i tučnjava. Rekao je da me majka gleda i pitao želim li da bude ponosna na mene ili da me se srami. Onda je obećao da će mi pomoći da se upišem na fakultet, da će povući sve veze koje ima ako sam ja samo voljan pokušati. Znao je da tražim izlaz i dao mi je drugu priliku.« Na njegove riječi leđima su mi prošli ledeni trnci. »Dobar je u pružanju drugih prilika.« Nasmiješio se, lagano. »Da. Je. Prihvatio sam je. Moja zadnja godina izgledala je dobro, ali prije toga sam umalo uništio prosjek. Ne znam kako mu je uspjelo da me prime, čak ni uvjetno. Tata mi ne može plaćati faks, zato svi ti poslovi sa strane. Plaćam najamninu za stan, ali ne bih mogao dobiti ni prenoćište u nečijoj garaži za ono što mi on naplaćuje.« »On ti je kao anđeo čuvar.« Podigavši svoje svijetle obeshrabrene oči Lucas me pogleda i reče: »Nemaš pojma koliko.«

167 Marta


Dvadeseto poglavlje

ZMoja cimerica baci telefon na stol. Izvadi bocu vode i zalupi vratima našeg bunjeno sam škiljila u Erin. »Kako to misliš da vjerojatno neće svjedočiti?«

malog hladnjaka. Skine cipele i šutne jednu preko cijele sobe gdje se odbila o zid iznad njezina kreveta i pala točno po sredini poda. »Nagovorili su je. Kennedy, D.J. i Dean. Uvjerili je – ili skoro uvjerili – da će oni sve riješiti s Buckom. Da će, ako svjedoči, uništiti bratstvo studenata, a možda i studentica.« »Što?« »Nabijaju joj osjećaj krivnje. Njoj! Zato što je silovana!« Nikad nisam vidjela Erin tako ljutitu. »Ovo je potpuno jebeno sranje. Idem nazvati Katie.« Ustala sam i prešla sobu, primila je za podlakticu da je spriječim da utipka broj. »Erin, ne možeš znati želi li Mindi da išta kažeš.« Pozorno me pogledala. »Jay, znaš kako funkcioniraju bratstva. Svi već znaju.« »Aha, okej.« Birala je broj i slušala sam kako predsjednici bratstva govori što misli o zataškavanju. »Okej, doći ću za sat vremena, s Mindi.« Sklopila je slušalicu. Izraz lica sad joj je bio nešto mirniji, kalkulirala je. Sjedne na moj krevet i primi me za ruku. »Moraš ići s nama, Jay. Moraš im reći što je tebi učinio.« Nekako mi se svjedočenje pred hrpom cura iz kluba činilo još više zastrašujućim nego da Bucka prijavim policiji ili dam izjavu okružnom tužitelju. »Z...zašto?« zamucnula sam. »Ja nisam jedna od vas, Erin. Nije ih briga...« »To bi dokazalo da postoji presedan.« Koliko sam puta čula Kennedyja da koristi taj pravni žargon – jedan od njemu najdražih. »Jesi li sigurna da neuspjeli pokušaj sa mnom dokazuje opasnost? To su samo dva puta...« Oči su joj zabljesnule. »Jacqueline...« »U pravu si, u pravu si... Bože, o čemu ja pričam?« Ruke su mi zadrhtale i uhvatila sam se za glavu. Erin mi ih nježno spusti.

168 Marta


»Moramo se osigurati da se to više neće ponoviti.« Kimnula sam znajući da je u pravu i poslala je poruku Mindi. Erin je taman otključala Volvo kada sam začula svoje ime. Okrenula sam se i ugledala Kennedyja koji je trčao po parceli studentskog doma. »Hej, Jacqueline. Erin.« Kad joj se kiselo nasmiješio, ona se namršti. Okrenuo se prema meni. »Moramo razgovarati.« Ošinula sam ga pogledom. »O čemu? O tome da im pomažeš da Mindi odgovore od toga da podigne tužbu, a znaš što je meni učinio?« Kennedy ispusti umoran i pomalo ljutit uzdah. »Nije tako...« »Ma je li? A kako je?« »Možemo li razgovarati na samo? Molim te?« Pogledala sam Erin koja je nabrala usne i dobacila mom bivšem cinični vidjet-ćeš-ti pa se pozorno okrenula meni. »Idem pokupiti Mindi pa se vidimo tamo?« Bojala sam da će me Kennedy odgovoriti s obzirom da mi je cijela stvar ionako bila mučna. Promotrila sam Kennedyja. Znala da mu je plan da me uvjeri da odustanem od tužbe protiv Bucka. »Hoćeš me odvesti? Sada? Jedino ću tako pristati na razgovor.« Očajan i možda pomalo zbunjen mojim protivljenjem pristao je. »Naravno, odbacit ću te ako ćeš putem razgovarati sa mnom.« Pogledala sam Erin. »Vidimo se tamo.« Kimnula je, oči su joj bile pune nepokolebljive nade, a ja sam pošla za Kennedyjem do auta. Stišavši radio vozio je polako s jednim zapešćem položenim na vrh kožnog volana. »Hvala što si pristala na razgovor.« Brzo je pogledao prema meni pa vratio pogled na cestu. »Želim da znaš da ti sto posto vjerujem sve što si mi ispričala u subotu navečer. Znam da je Buck govno – samo nisam znao do koje mjere. Započeli smo postupak da ga izbacimo.« »Izbacite – iz bratstva? To je kao neka kazna?« Sklopivši oči odmahnula sam glavom da saberem misli. »Buck je na ovaj kampus došao misleći da će položiti prisegu i postati predsjednik, da će se biti u najvišem rangu, na čelu bratstva, možda i vijeća do zadnje godine. A sada će dobiti nogom u dupe, s taticom ili bez njega. To je itekako kazna.« 169 Marta


Uzdahnula sam. »Kennedy, on je silovao tu curu.« Bio je dovoljno otmjen da ustukne. »Razumijem to, ali...« »Nema ali\ Nema jebenog ali!« Prsa su mi se nadimala od bijesa dok sam pokušavala zadržati ruke u krilu da ga ne odalamim šakom u to samodopadno lice. »Zaslužuje zatvor i ja ću učiniti sve što mogu da se pobrinem da tamo i završi.« Nisam mogla prestati razmišljati o tome da ako su Kennedyja poslali da me odgovori od svjedočenja. Ova je rasprava postigla suprotan učinak. Zaustavio se ispred kuće i parkirao auto. Objema rukama zgrabio je volan. »Jacqueline, moraš shvatiti jednu stvar. Buck već tjednima okolo priča gluposti o tome kako će se spetljati s tobom. Drugi su potvrdili njegove priče. Svi to znaju. Nitko drugi neće popušiti tvoju i-mene-je-pokušao-silovati priču. Za to je malo prekasno.« Ostala sam bez daha, grlo mi se stisnulo i osjetila sam kako mi bol struji niz ruke do vršaka prstiju. Sklopila sam oči. Borila sam se s vrtoglavicom i suzama i tolikim bijesom da sam doslovce pod zatvorenim kapcima vidjela crveno. »Moju... priču?« Njegove zelene oči pogledale su u moje. »Rekao sam ti, ja ti vjerujem.« Zurila sam mu u oči. Oči te osobe s kojom sam tri godine bila tako prisna. Vidjela sam da mi doista vjeruje, ali to povjerenje nije se dalo uskladiti s potrebom da ne okalja obraz. Neće učiniti pravu stvar. »Vjeruješ mi, a ipak sjediš ovdje pokušavajući me odgovoriti od toga da bilo koga drugog uvjerim u istinu.« »Jacqueline, situacija je puno složenija...« »Vraga je.« Širom sam otvorila vrata i iskočila van. Zalupivši vratima da više ne čujem nikakav izgovor okrenula sam se i čvrstim se koracima po pločniku uputila do Erininog i Mindinog kluba. Tresla sam se od bijesa, straha i još nečega. Od odlučnosti. Manje od dvadeset djevojaka došlo je na sastanak: Erin, Mindi, članice kluba i ja. Kao predsjednica Katie je sjedila na čelu dugog poliranog stola. Oko nje sjedile su starije članice. Prepoznala sam jednu od njih. Olivijinu stariju sestru. Ona i Olivija mogle su biti blizanke, toliko su bile nalik jedna drugoj, sve do otresitog podsmijeha.

170 Marta


»Mindi, draga, nitko ovdje ne krivi tebe«, reče dok joj je glas prštao prijetvornošću koja je pobijala njezine riječi. »Ali stvar je u tome da si ti ipak pristala otići u njegovu sobu. Mislim tu si ipak mogla nešto očekivati, znaš?« Kad sam bijesno udahnula, Erin mi položi ruku na bedro – upozorenje da još ne odgovaram. Izdahnula sam kroz nos i kipjela u tišini. Bila sam autsajder. Mogli su me lako eliminirati, a to ne bi bilo dobro za Mindi. Trebala je svaku podršku koju je mogla dobiti. »I nisi ni bila djevica, je li tako?« reče neka druga djevojka. »Bože, Taylor, to sad nije bitno«, reče treća. Taylor slegne ramenima. »Meni bi bilo bitno.« Mindi je bila blijeda i izgledala kao da će povraćati ili pasti u nesvijest. Erin se nagne prema njoj i šapne »Diši, draga.« Nekoliko je ljudi izvalilo još gluposti, drugi su govorili razumnije i na kraju se činilo kao da su svi rekli svoje mišljenje osim Katie, Erin i dvoje ljudi koji su zapravo odlučivali o Buckovoj sudbini, Mindi i mene. Naposljetku je Katie lagano lupnula batom i zaustavila raspravu. Sve su se glave uperile u njezinom smjeru. Držala se poput kraljice s raskošnom krunom na glavi. Netremice je gledala u mene. »Jackie, koliko sam shvatila ti si izjavila da te Buck pokušao silovati one noći kada je bio tulum za Noć vještica?« Nekoliko je djevojaka počelo mrmljati i jedna se čak smijuljila. Stisnula sam šake u krilu, ignorirala ih, progutala i kimnula. »Da.« »Okej, oprostite, ne vidim zašto je ona uopće ovdje«, reče jedna predstavnica brucoša. »Ako zapravo nju nije...« »Ali bi definitivno silovao i nju«, promrsi Erin kroz stisnute zube. »Samo ga je netko zaustavio prije nego što je uspio.« Druga djevojka prebacila je kosu preko ramena. »Ali nije to prijavila iste noći. Zašto nije? I zašto odjednom sada? Mislim kako da znamo da ovo nije samo privlačenje pažnje? Ili neka vrsta osvete Bucku?« Erin zastenje pokraj mene. »Zaustavio ga je tip koji je sve vidio i voljan je dati službenu izjavu zajedno sa mnom.« Glas mi se tresao, a ispod stola Erin me čvrsto primila za desnu ruku. »Što se tiče onoga zašto sada umjesto tada... to je bila moja loša procjena. Nije mi palo na pamet da će to učiniti nekom drugom.« Pogledala sam Mindi s isprikom u očima, a potom i Katie. »Mislila sam da se radi samo o meni.«

171 Marta


»Koji tip? Netko iz bratstva? Jer, čovječe, oni sigurno neće svjedočiti protiv Bucka«, reče Taylor i nekoliko djevojaka je podrži. »Ne. Lucas Maxfield.« »Ah, znam njega«, reče Olivijina sestra. »Seksi...« »Je l’ to onaj tip koji nije u bratstvu pa je na tulum za noć vještica došao bez kostima? U kaubojkama? Tamna kosa? Prekrasne oči? Hodajući seks?« pitala je djevojka pokraj nje. »Da, to je taj.« »Mindi«, prekine Katie, »Dakle Dean i D.J. su jučer razgovarali s tobom?« Mindi kimne. Oko širom otvorenih očiju još je uvijek imala crvene kolutove. »Žele da odustanem od tužbe. Rekli su da će to riješiti unutar kluba.« Glave su se okretale amo-tamo između predsjednice kluba i brucošice dok su si dobacivale pitanja i odgovore. »Kakvi su ti sada planovi?« »Ne znam. Stvarno sam zbunjena.« Katie je prikovala pogled na nju. »Je li Buck učinio ono što si rekla da je?« Mindine se oči napune suzama. Kada je kimnula, slile su joj se niz obraze. »Oko čega si onda dovraga zbunjena?« Svi su na tren sjedili u zapanjenoj tišini. Djevojka koja je proglasila Lucasa hodajućim seksom uzvikne: »Dakle misliš da bi trebala podići tužbu?« »Apsolutno.« Oko stola se začuju uzdasi, a ja sam bila toliko zaprepaštena da se nisam mogla pomaknuti. »Ali to će baciti tako lošu sliku na...« »Znaš što baca lošu sliku?« prekine Katie svoju zamjenicu. »Hrpa žena koje se međusobno ne podržavaju kad neki tip napravi ovakvo sranje. Zlo mi je od toga. Prije manje od sat vremena rekla sam D.J.-u nek’ si svoj prokleti ugled gurne u dupe.« Ustala je i nagnula se naprijed položivši ruke na stol. »Dopustite, djevojke, da vam ispričam jednu priču, kratku i slatku. U srednjoj školi kad sam bila u prvom razredu i sveučilišna cheerleaderica izlazila sam s tipom koji je bio u četvrtom razredu i prijavljivao se za nogometne stipendije. Nekoliko sam puta spavala s njim jer sam to htjela. Jedne noći nisam bila raspoložena, ali on jest. Tako da me čvrsto zgrabio i prisilio. Nekoliko ljudi kojima sam to ispričala – uključujući moju najbolju prijateljicu – objasnilo mi 172 Marta


je što će se sve dogoditi njemu ako kažem. Naglasili su činjenicu da ja nisam bila djevica, da smo izlazili, da smo se već prije seksali. Tako da sam šutjela. Nisam rekla čak ni svojoj majci. Taj je dečko na mom tijelu ostavio masnice. Ja sam plakala i molila ga da prestane i nije prestao. To se zove silovanje, cure.« Uspravila se i prekrižila ruke na grudima. »Tako da Buck što se mene tiče može uživati sjedeći u ćeliji i razmišljajući o tome kako si je sjebao život. Taj kuronja je povrijedio dvoje ljudi za ovim stolom. A tebe muči nečiji ugled? Zajebi to. I Dean i D.J. i Kennedy i svaki student s ovog kampusa, neka se svi oni fino jebu. Jesmo li mi sestre ili ne?«

Jacqueline, u prilogu ti šaljem materijale za četvrtak. Vjerojatno te tehnički povlađujem budući da ti ih šaljem nekoliko dana ranije, ali već sam ti rekao da si mi miljenica. LM (iliti Lucas, iliti Landon, iliti gospodin Maxfield) Gospodine Landon Lucas Maxfield, Malo mi je čudno od tebe primati email iz ekonomije. Kao da zapravo nisi ista osoba. (Upravo sam se sjetila da sam te pitala trebaš li pomoć iz ekonomije. Bila sam potpuno spremna da te preporučim kao demosa tebi samome. Mora da si mislio da ništa ne kužim.) Hvala na listiću s materijalima. Neću ga ni pogledati do četvrtka. Tako se nećeš morati osjećati krivim što si mi ga dao ranije. Mindi i ja smo maloprije podnijele prijave u policijskoj postaji. Erin nas je vozila. To je bilo prvi put da sam nekome doista u detalje prepričala cijelu stvar. Tresla sam se i plakala kad sam došla do kraja i osjećala se slabo i glupo. Mindi je bila u još gorem stanju. Policajka koja radi na slučaju rekla je da će možda morati ići na terapiju za PTSP Objema nam je rekla da odemo u fakultetsko savjetovalište ili na privatnu terapiju. Kada smo se vraćale do kampusa, Mindi je nazvala roditelje. Doći će prvim jutarnjim letom. Nije mi palo napamet da kažem svojima. Mislim da nisam u stanju slušati još jednu maminu lijepo-sam-ti-rekla govoranciju. Ne na ovu temu. 173 Marta


Dala sam inspektorici tvoje podatke i rekla je da će te nazvati kada ćeš trebati doći na razgovor. Nisam sigurna što sada slijedi. JW (iliti Jacqueline, iliti Jay, iliti gospođica Wallace, iliti Jackie – koja će međutim, ako je netko tako nazove, početi primjenjivati borilačke zahvate) Gospođice Jacqueline (nikako Jackie) Wallace, nisam ni na tren pomislio da ništa ne kužiš. Nasamarila me vlastita prijevara i u vezi toga osjećao sam se sve gore i gore. Drago mi je što si saznala i žao mi je što ti nisam sam rekao. Ako je netko ispao glup, onda sam to ja. Osjećam se kao idiot što sam ikada rekao išta na osnovu čega si mogla pomisliti da je bilo koji dio te večeri bila tvoja greška. Bio sam tako nabrijan i ljut – na njega. Da nisi vrisnula u kamionetu, mislim da bih ga možda ubio. Jeste li obje tražile zabranu pristupa? Lucas Ja: Možemo se prebaciti na poruke? Lucas: Naravno, np Ja: Dobile smo papire koje moramo ispuniti da zatražimo zabranu pristupa sutra popodne. Lucas: Dobro. Ako se osjećaš ugroženo, želim da me nazoveš. Ok? Ja: Ok. Lucas: Sutra mi je zadnji dan nastave iz ekonomije. Dr. H će u petak držati ponavljanje. Ja: Tebi to očito ne treba. Mislila sam da si loš student i lijenčina. Da sjediš u zadnjem redu, crtaš i ne slušaš predavanje. Lucas: Vjerojatno jesam tako izgledao. Ovo mi je treći semestar da demonstriram i četvrti da sjedim na tim predavanjima. Poprilično dobro vladam gradivom.

174 Marta


Ja: Dakle nakon srijede više nemamo zajedno predavanja? A poslije završnog sljedeće srijede, što će onda biti? Prošlo je nekoliko minuta. Znala sam da sam postavila pitanje na koje ili ne zna ili ne želi odgovoriti. Lucas: Zimski praznici. Postoje stvari koje ne znaš o meni. Rekao sam si da ti više neću lagati, ali još nisam spreman sve reći. Ne znam mogu li. Žao mi je. Zimski praznici počinjali su tjedan dana nakon petka – zadnjeg dana jesenskih završnih ispita. Za vrijeme praznika morala sam napustiti studentski dom, a ljetni semestar neće početi još sedam tjedana. U tom bi se razdoblju štošta moglo promijeniti. U šestom razredu jednom sam pala s drveta i slomila ruku. Sedam tjedana nisam mogla svirati violončelo niti češljati kosu. Kad sam imala petnaest godina, moja najbolja prijateljica Dalija otišla je u ljetni kamp na sedam tjedana. Kad se vratila, bila je najbolja prijateljica s Jillian. Nastavila sam se družiti s obje, ali odnos između Dalije i mene više se nikad nije vratio na staro. Sedam tjedana nakon što je počeo zimski semestar, Kennedy je prekinuo sa mnom, a sedam tjedana kasnije shvatila sam da sam ga preboljela. U sedam tjedana sve se može promijeniti. Erin se vratila s posla prije nego što sam stigla odgovoriti Lucasu. Ako je uopće bilo pravog odgovora. Neuobičajeno tiha i odsutnog izraza lica pažljivo je svukla odjeću za posao, spustila je u prljavo rublje ne razbacujući se njome na sve strane kao inače. »Erin? Je li sve u redu?« Zavalila se na krevet i zurila u strop. »Kad sam danas navečer izašla, Chaz je stajao pokraj mog auta. S cvijećem u rukama.« Nisam vidjela cvijeće pa sam mogla zamisliti gdje je završilo. Vjerojatno u smeću. »Što je htio?« Znala sam točno što je htio. Znala sam što je htio prošle subote. Što je htio cijelo vrijeme otkad je bio dovoljno glup da stane na stranu svog kretenskog najboljeg prijatelja umjesto svoje cure.

175 Marta


»Ispričao se. Bio je manji od makovog zrna. Rekao je da će se ispričati i pokajati pred tobom ako hoću. Zakleo se da nikad nije mislio da će Buck pribjeći – tome – da se dočepa cure jer mu se cure stalno nabacuju. Ja sam mu prije tri tjedna rekla da se ne radi o seksu. Radi se o dominaciji.« Podigla se na laktove da me pogleda. »Nije me slušao. A sada kad će Buck biti uhićen i optužen za silovanje – sada sluša.« Slegnula sam ramenima. »Pretpostavljam da je dečkima koji takvo što nikada ne bi učinili teško povjerovati da neki drugi bi«, rekla sam, ali shvatila sam što je htjela reći. Isprike i grižnja savjesti svakako su pozitivan pomak, ali katkad dođu prekasno.

176 Marta


Dvadeset i prvo poglavlje

K

ennedy je u srijedu ujutro čekao ispred učionice. Izbjegavala sam njegov pogled, namjeravala proći kraj njega i ući u predavaonicu, ali me u prolazu uhvatio za ruku. »Jacqueline, dođi da porazgovaramo.« Dopustila sam mu da me povuče nekoliko koraka ulijevo pokraj vrata. Tako sam imala pogled na učionicu da mogu vidjeti kada dolazi Lucas. Govorio je tiho. Jedno rame naslonio je na glatki popločeni zid. »Chaz kaže da ste ti i Mindi jučer podnijele policijske prijave.« Očekivala sam ljutnju ili iritaciju, ali nisam ništa opazila. »Jesmo.« Kennedy protrlja prstima svoju besprijekornu trodnevnu bradicu – navika koja me prije znala ponukati da učinim isto. »Moraš znati da Buck tvrdi da je Mindi u cijeloj stvari bila suglasna, a da se stvar s tobom uopće nije dogodila one noći koje si ti rekla da je.« Zapanjeno sam razjapila usta i brzo ih zatvorila. »>Stvar< s Mindi? >Stvar< sa mnom?« Ignorirajući moj bijes dodao je: »Valjda je zaboravio da je Chazu i nekolicini drugih dečki rekao da ste se ljubakali u kamionetu nakon tuluma prije nego što su ga napali.« Znala sam da je Buck proširio glasine, ali nisam čula detalje. »Kennedy, ti znaš da to ne bih učinila.« Slegnuo je ramenima. »Mislio sam da ne bi, ali nisam bio siguran kako reagiraš na naš prekid. Ja sam poslije napravio nekoliko, hm, nesmotrenih poteza... zaključio sam da i ti imaš pravo na svoje.« Pomislila sam na Operaciju »zločesti dečko« – Erinino i Maggieno rješenje za moju postprekidnu depresiju – i priznala – sebi – da nije bio potpuno u krivu. Unatoč tome pitala sam se je li me uopće ikada poznavao. »Dakle mislio si da sam možda bila toliko uzrujana što sam te izgubila da ću se početi ševiti s nepoznatim tipovima na parkiralištima?« Kennedy se uštipne za korijen nosa. »Naravno da ne. Mislim pretpostavio sam da većim dijelom pretjeruje. Nisam imao pojma da je...« Stisnuo je čeljust i oči su mu zabljesnule. »Nije mi bilo na kraj pameti da bi učinio tako nešto.« 177 Marta


Bilo mi je zlo od tog stava. Vidjela sam Lucasa kako se približava u istom trenutku kad je on ugledao mene. Bez zastajkivanja odmah je došetao i stao pokraj mene. »Jesi dobro?« Postala sam ovisna o toj rečenici i načinu na koji je izgovara, glasom koji je zvučao poput čelika prekrivenog baršunom. Kimnula sam. »Sve okej.« Lucas kimne i dobaci Kennedyju pogled koji je po potrebi obećavao smrtonosnu ozljedu. Kennedy zaškilji i pogleda preko ramena promatrajući Lucasa kako ulazi u učionicu. »Taj tip je s nama na predavanju? I čemu, dovraga, taj pogled?« Okrenuo se prema meni da mi podrobnije prouči lice. Gledala sam kako Lucas nestaje kroz vrata. »Chaz kaže da je te noći neki tip bio na parkiralištu. Da je on prebio Bucka, a ne par beskućnika.« Pokazao je palcem na Lucasa. »Je li to taj?« Kimnula sam. »Zašto si mi rekla da si pobjegla?« »Ne želim razgovarati o toj noći, Kennedy.« S tobom, tiho sam dodala. Ionako ću morati podnositi iscrpan izvještaj kad ću davati izjavu za obranu i ponovno kad će cijela stvar doći pred sud. »Pošteno. Ali nisi baš bila iskrena prema meni one večeri.« »Bila sam iskrena, samo mi se nije razgovaralo o tome. Ne znam zašto sam ti uopće rekla, osobito nakon što si me zamolio da odustanem od tužbe tako da se ne okalja obraz bratstva...« »To je bila greška. Greška koja je sada ispravljena...« »Da, ispravilo ju je nekoliko cura koje su puno hrabrije od tebe. Mindi je bila na rubu da podlegne vašem pritisku, a da je odustala od slučaja, ja ga uopće ne bih imala. Ti bi to barem trebao znati. Hvala na podršci, Kennedy.« Uzdahnula sam. »Gle, cijenim to što si razgovarao s Buckom i, ako ti to išta znači, znam da nisi htio da me povrijedi. Ali on zaslužuje zatvor, a ne samo da ga odbace prijatelji i izbace iz bratstva.« Okrenula sam se da uđem u učionicu i zaustavila se kad me dozvao. »Jacqueline – žao mi je.« Erin je bila u pravu. Isprike mogu zakasniti. Kimnula sam prihvativši njegovu u ime onoga što smo imali. Ali to je bilo sve.

178 Marta


Dr. Heller je počeo predavati pa sam se spustila na klupu. Prihvatila sam Benjijev osmijeh dobrodošlice i bila ponosna što sam preživjela. Preživjela sam Kennedyjevu odluku da prekine našu vezu. Preživjela sam ono što mi je Buck pokušao učiniti. Dvaput. I preživjet ću ako mi Lucas neće htjeti – ili moći – povjeriti svoje mračne tajne.

Drveće je izgubilo lišće, a da nisam ni opazila. Ta je promjena ovdje uvijek brza – nikada duga metamorfoza u više nijansi kao na sjeveru. Ionako sam imala previše svojih briga da bih opazila promjenu dok je bila u tijeku. Činilo se kao da je jedan dan drveće bilo debelo i zeleno, a drugi je sve lišće nestalo izuzev malih mrtvih naslaga koje su se nakupile u uglovima terasa ili ispod živica. Povremeni topli dani također su nestali. Lucas i ja od hladnoće smo se grbili u kaputima, a šal mi je bio dvaput omotan oko vrata i prekrivao dio lica. Izdisala sam u njega i mirisala toplinu koja se zadržavala oko dvije sekunde. Lucas je povukao kapu preko ušiju. »Hoćeš da idem s tobom popodne? Mogu zamoliti nekoga da me zamijeni u Starbucksu.« Okrenula sam glavu da ga pogledam, ali šal se nije okrenuo za mnom. »Ne. Došli su Mindini roditelji. Oni će se pobrinuti da se sve sredi. Čak su ponudili da mi uzmu hotelsku sobu – tamo će biti s Mindi sljedećih tjedan dana i onda je poslije završnih ispita vode direktno kući. Tata joj danas navečer seli stvari iz doma. Erin kaže da će je možda povući za stalno.« Namrštio se. »Vjerojatno ne bi baš pomoglo da im kaže da se ovo moglo dogoditi bilo gdje.« Odmahnula sam glavom. »Možda jednom kada prebrode šok. Ali Mindi se vjerojatno neće htjeti vratiti ovamo, sve i da bude tako.« »Razumljivo,« promrmlja zureći ravno pred sebe dok smo hodali. Šutjeli smo dok nismo stigli do male zgrade gdje sam imala španjolski. »Da bar i danas mogu markirati, ali imamo usmene prezentacije koje se računaju kao dio završnog.« Nasmiješio se posegnuvši da oslobodi svojeglavi pramen kose koji mi se zalijepio za usnicu. Ja ga rukavicom nisam mogla uhvatiti. Kažiprst mu je opet bio sivkast pa sam pretpostavila da je crtao za vrijeme predavanja. »Volio bih te vidjeti prije nego što odeš kući. Osim na subotnjem predavanju.« Jedan mu 179 Marta


prst prođe po mojoj čeljusti, utone u toplinu šala i savine se pod mojom bradom. Umalo su mi se noge odsjekle. U posljednje sam se vrijeme navikla na oproštaje bez riječi, a iz njegovih je očiju zračilo zbogom. Nisam bila spremna na to. »Večeras imam solo svirku za ocjenu iz završnog, u petak moram na obavezni koncert, a moj ansambl svira u subotu. Ali mogu navratiti kod tebe sutra navečer ako hoćeš.« Kimnuo je zureći mi u oči. Izgledao je kao da će me poljubiti. »Hoću.« Studenti su još uvijek posvuda oko nas žurili na predavanja. Ovaj put još nisam kasnila. Navukao mi je šal preko brade i nasmiješio se. »Izgledaš kao polovična mumija. Kao da te netko zamotao skoro do kraja i onda ga je netko prekinuo.« Osmijeh od uha do uha kod Lucasa je bio tako rijedak. Navikla na njegov neprimjetni smiješak, mračni pogled i prodorno zurenje, toliko sam se zapanjila da me izdao dah. Odvratila sam mu smiješkom i premda mi baš nije mogao vidjeti usta, znala sam da bore oko mojih očiju odražavaju njegove, a moja tamnoplava nijansa stopila se s njegovom sivoplavom. »Možda sam ga udarila šakom i raskrvarila mu nos prije nego što mi je počeo raditi te grozote koje izvode s mumijama.« Nježno se nasmijao. Zadržao je taj topli osmijeh, a ja sam se nagnula prema njemu kao cvijet prema sunčevoj svjetlosti. »Voliš ti te udarce šakom?« »Možda ne toliko koliko Erin udarce u prepone.« Opet se nasmijao i nagnuo se da me poljubi u čelo. Kad me pustio, zvjerao je naokolo. Nestao mu je osmijeh i pomislila sam da bih vjerojatno bila spremna učiniti bilo što da ga vratim. »Pošalji mi poruku kad budeš gotova popodne?« Kimnula sam. »Budem.«

Nisam bila sigurna što ću naći kad sam u srijedu navečer guglala Lucasovo ime. Nadala sam se nekoj osmrtnici koja bi mi mogla biti polazna točka. Našla sam je. Kao mnoge druge, osmrtnica Rosemary Lucas Maxfield nije navodila kako je umrla. Nije bilo nikakvog »umjesto cvijeća pošaljite donaciju na« s imenom neke grozne bolesti koja ubija mlade majke. Bez ikakvih očekivanja u tražilicu sam upisala njeno ime. Iskočilo je nekoliko članaka, svi od prije osam godina. Naslovi su me ostavili bez daha. Odabrala sam jedan i kliknula – srce 180 Marta


mi je tako lupalo da sam mogla osjetiti pojedine otkucaje – dok sam istovremeno priželjkivala da se ti tekstovi odnose na neku drugu majku. Majku nekoga koga ne poznam. DVOJE MRTVIH - UBOJSTVO I SUICID Vlasti su potvrdile stravične detalje ubojstva i samoubojstva koje se, čini se, dogodilo tijekom provale u ranim jutarnjim satima prošlog utorka. Policija kaže da je Darren W. Smith, lokalni majstor, provalio u kuću Raymonda i Rosemary Maxfield ušavši kroz stražnji prozor u utorak oko 4 ujutro. Dr. Maxfield je bio na službenom putovanju. Obuzdavši njezina sina u njegovoj sobi, Smith je opetovano silovao Rosemary Maxfield prije nego što joj je prerezao grkljan. Uzrok smrti bio je masovni gubitak krvi kroz višestruke ubodne rane. Smith je potom pucao u sebe. Oružje nađeno na mjestu zločina uključivalo je lovački nož duljine 21 cm i pištolj promjera 9 mm. Smith je bio jedan od zakupnika koji su ranije te godine radili na imanju Maxfieldovih. Po svemu sudeći nije bilo nikakve druge poveznice između Smitha i obitelji Maxfield unatoč nadzornim fotografijama obitelji koje su jučer istražitelji našli u Smithovu domu. Policija smatra da je Smith znao da Dr. Maxfielda nema kod kuće. S obzirom da nije uspijevao kontaktirati suprugu i sina do utorka navečer, Raymond Maxfield zamolio je obiteljske prijatelje Charlesa i Cindy Heller da provjere situaciju. Oko otprilike 7 navečer par je u spavaćoj sobi pronašao Rosemary Maxfield prekrivenu krvlju i Smitha koji je ležao pokraj nje sa samozadanom ranom na glavi od pucnja iz pištolja. Maloljetno dijete odvedeno je u Okružnu bolnicu gdje je primilo tretman protiv dehidracije, šoka i sitnih rana od vezova, ali je izuzev toga neozlijeđeno. Charles Heller ranije ove večeri dao je kratku izjavu tražeći da mediji i zajednica Maxfieldu i njegovu sinu osiguraju potrebnu privatnost da mogu prebroditi šokantan način na koji su izgubili 38-godišnju majku i suprugu. »Bio sam u vojsci. Specijalnim postrojbama. Vidio sam svakakve grozote. Ali ovo je nešto najgore s čime sam se ikada imao prilike susresti. Nikada neću prežaliti što sam te večeri poveo svoju ženu sa sobom«, rekao je Heller. Hellerovi i Maxfieldovi šesnaest su godina bliski prijatelji. »Rose je bila predana supruga i majka, divna prijateljica puna Ijubavi. Strašno će nam nedostajati.« 181 Marta


»Hvala što ste me primili van konzultacija.« Duboko sam udahnula i sjela, položila ruke u krilo i ispreplela prste. »Trebam s vama razgovarati o Lucasu. Moram znati jednu stvar u vezi njega.« Dr. Heller skupi obrve. »Nisam siguran što smijem odati. Ako se radi o nečemu osobnom, vjerojatno biste trebali pitati njega.« Bojala sam se da će to reći, ali morala sam saznati više prije nego što ponovno vidim Lucasa. Morala sam saznati je li ta noć bila katalizator za ožiljke na njegovim zapešćima ili je tu postojalo još nešto. »Ne mogu ga pitati. Riječ je o... onome što se dogodilo njegovoj majci. I njemu.« Dr. Heller je izgledao kao da sam ga iznenada udarila šakom u glavu. »Pričao vam je o tome?« Odmahnula sam glavom. »Nije. Guglala sam njegovo ime tražeći njezinu osmrtnicu. Kad na njoj nije pisalo kako je umrla, guglala sam njezino ime. Vaše je bilo u članku koji sam pronašla.« Dr. Heller se namršti. »Gospođice Wallace, ne želim razgovarati o tome što se dogodilo Rose Maxfield samo da zadovoljim nečiju morbidnu znatiželju.« Još sam jednom nesigurno udahnula. »To nije znatiželja.« Povukla sam se na rub stolca. »Ima ožiljke na oba zapešća. Nikada nisam upoznala nikoga tko se pokušao... tko je to pokušao i bojim se da ću reći nešto krivo. Poznate ga cijeli život. Ja ga poznam samo nekoliko tjedana, ali stalo mi je do njega. Jako.« Profesor Heller na trenutak se zamisli. Znala sam da odmjerava što da mi kaže. Zurio je u mene ispod gustih obrva. Nije lako zamisliti da je taj blagi, nježni čovjek nekoć bio član Specijalnih postrojbi. Još teže da je baš on pronašao tijelo jedne od svojih najboljih prijateljica koja je divljački ubijena. Pročistio je grlo, a ja se nisam pomakla. »Raymond Maxfield i ja postali smo dobri prijatelji na postdiplomskom studiju. Oboje smo bili na doktoratu, ali dok sam ja planirao krenuti tipičnim podučavalačkim i istraživačkim putem, Raya je zanimala probitačnija, neakademska karijera.« »Bili smo na nekom malom okupljanju u kući jednog od naših profesora čija je kći upisala faks i još živjela kod kuće. Bila je prekrasna, tamne kose i očiju. Kad je na putu do kuhinje prošla kroz sobu, Ray je ustao ispričavši se da ide po led, a ja sam pošao za njim. Bio mi je

182 Marta


najbolji prijatelj, ali nisam htio dopustiti da samo tako prisvoji curu. Bilo je tko prvi njegova djevojka.« Blago se smijuljio. »Pet minuta kasnije bio sam itekako siguran da imam šanse. Pitao je što studira i kad je odgovorila >umjetnost<, Ray je blebnuo. >Otac ti je dr. Lucas, jedan od najvećih umova moderne ekonomije, a ti studiraš umjetnost? Što ćeš, dovraga, raditi s diplomom iz umjetnosti? <« Nasmiješio se, odsutna pogleda. Prisjećao se. »Uspravila se na punu visinu, prostrijelila ga pogledom i rekla >Učinit ću svijet ljepšim. A što ćeš ti raditi? Zarađivati novac? Stvarno sam impresionirana.< Okrenula se i izašla iz kuhinje. Ray je danima bio ogorčen jer joj nije uspio odgovoriti.« »Tjedan dana kasnije sreo sam je u kafiću. Pitala me jesam li i ja tako protuumjetnički nastrojen kao moj prijatelj. Nisam bio glup pa sam brže-bolje uzviknuo: >Nikako, nikako znam koliko je umjetnost važna za izražavanje ljudske sudbine!< Tako me pozvala na neku svoju izložbu i rekla mi da mogu povesti Raya. Odmah sam požalio što sam mu uopće rekao jer je bio odlučan da se iskupi pametnim komentarima koje je sricao od noći kad su se upoznali.« »Galerija je bila smještena između dućana s alkoholnim pićima i salona za unajmljivanje namještaja. Dok smo hodali do vrata, Ray je opet mljeo o >ljepšem svijetu < koji ona ne može stvoriti, a ja sam se grizao što sam ga poveo.« »Rose je došla u tanašnoj haljini, kose podignute u punđu – veoma nalik studentici umjetnosti. S njom je bila ozbiljno odjevena plavuša – inače Rayev tip – koju je predstavila kao svoju najbolju prijateljicu i koja je također studirala financije. Ray gotovo nije ni opazio drugu djevojku. >Gdje su tvoje stvari ?< upitao je Rose. Njegovo pitanje kao da ju je pogodilo. Bila je nervozna kad nas je vodila do zida na kojem su visjele njezine slike – akvareli. Svi smo napeto čekali da Ray donese sud.« »Šutke je proučio svaku sliku, pogledao je i rekao >Lijepe su. Mislim da nikada ne bi trebala raditi ništa drugo.< Diplomirala je tri mjeseca kasnije i te joj je noći stavio prsten na ruku. Kad je dovršio doktorat vjenčali su se i on je punom parom započeo svoju karijeru, baš kao što je oduvijek planirao.« »Potpuno neočekivano ja sam završio sa zgodnom studenticom financija. Vjenčali smo se nedugo nakon njih. Ostali smo bliski prijatelji. Landon je kao stariji bratić našoj trojici sinova.« Dr. Heller zastane i duboko, tužno udahne. Moja nelagoda najednom se vratila. 183 Marta


»Ray je radio u Federalnoj agenciji za osiguranje depozita. Puno je putovao. Ja sam predavao u Georgetownu. Živjeli smo na kojih dvadeset minuta udaljenosti. Kada ih te noći nije mogao dobiti, Cindy i ja otišli smo autom do njih da provjerimo je li sve u redu. Našli smo Rose u spavaćoj sobi zajedno sa Smithovim tijelom, a Landona u njegovoj sobi.« Dr. Heller proguta knedlu, a ja nisam mogla disati. »Bio je tako promukao od vrištanja da nije mogao govoriti, a zapešća su mu bila žicom vezana za postolje kreveta. Vukao je krevet sve dok nije udario o drugi namještaj i više se nije mogao pomaknuti. Rastrgao si je zapešća pokušavajući se osloboditi da dospije do svoje majke. Na njegovim rukama i na uglu kreveta bilo je osušene krvi. Odatle ožiljci. Ostao je tako nekih petnaest, šesnaest sati.« Nadigao mi se želudac, niz lice su mi potekle suze, ali glas dr. Hellera bio je smiren. Osjetila sam da se od tog sjećanja ogradio koliko je mogao. Tek tada sam shvatila koliko je od mene bilo okrutno što sam ga natjerala da ponovno proživi tu stravičnu noć. »Rose je bila emotivni centar obitelji. Ray ju je obožavao i izgubivši je na taj način dok nije bio tamo da je zaštiti... zatvorio se. Napravio je goleme korake u karijeri, ali sve je odbacio. Sa sinom se preselio kod oca na obalu, vratio se na barku, iako se, kad je s osamnaest godina napustio roditeljski dom, zakleo da s njom više neće imati posla. Otac mu je umro nekoliko godina kasnije i ostavio mu svu svoju imovinu.« »Landon se na drugi način povukao u sebe. Cindy i ja pokušavali smo reći Rayu da ga ne bi trebao odvući od svega što je poznavao, da sigurno treba terapiju, ali Ray je bio van sebe od tuge. Nije mogao podnijeti da ostane u toj kući, u tom gradu.« Pogledao me i, kad mi je vidio lice, izvukao kutiju s maramicama iz ladice na stolu. »Mislim da ostatak trebate čuti od Landona – mislim Lucasa. Svoje drugo ime – majčino djevojačko prezime – promijenio je u prvo kada je došao ovamo na faks. Vjerojatno je htio krenuti iz početka. Teško se odreći osamnaestogodišnje navike, iako me u ove posljednje tri godine dovoljno puta upozorio.« Promatrao me i izdahnuo. »Volio bih da vas nikad nisam vidio kako izlazite iz njegova stana. Što se mene tiče, bilo kakve restrikcije u odnosima između studenata i demonstratora sada više ne vrijede. Samo... da znate.« Maramicom sam obrisala oči i zahvalila mu. Sveučilišne restrikcije bile su najmanji problem. 184 Marta


Dvadeset i drugo poglavlje

D

obro kuhaš.« Zgrabila sam prazne čaše i krenula za Lucasom do sudopera. Isprao je zdjele od ostatka pesto umaka i okrenuo se da preuzme čaše. »Tjestenina je jednostavna, to ti je provjerena metoda kada curu na prvom spoju želiš zadiviti ludim kulinarskim sposobnostima.« »Znači ovo jest spoj?« Prije nego što se počeo izmotavati dodala sam »I radio si pesto sasvim sam, gledala sam. To je već za svaku pohvalu. Uostalom, nikad nisi živio u studentskom domu gdje se pod tjesteninom obično podrazumijeva Chef Boyardee iz konzerve ili Ramen rezanci na akciji. Povremeno gotova smrznuta hrana. Vjeruj mi, tvoje vještine su definitivno naprednije od toga.« Nasmijao se priuštivši mi onaj osmijeh od uha do uha za kojim sam toliko žudila. »Je li? Stvarno?« Odvratila sam mu smiješkom, ali osjećala sam da nije iskren, kao da mi je netko drugi razvukao usta u sretniju grimasu od one koja bi bila u skladu s mojim osjećajima. »Stvarno.« Svake minute sam se borila s rastućim strahom od onoga što sam prošle noći saznala na internetu i prije nekoliko sati od dr. Hellera. Lucas je prošao kroz pakao i, koliko znam, ni sa kim to nije podijelio. Rekao je da postoje stvari koje ne znam o njemu, koje možda nikada neće biti u stanju razotkriti i umjesto da sam te tajne poštovala, ja sam ih iskopala. Htjela sam biti ta kojoj će se otvoriti, ali moje njuškanje jako mu lako može poslužiti kao razlog da me iz svega isključi. »Pretpostavljam da ću si uništiti ugled glavnog kuhara ako kažem da su za desert kupovni brownieji.« Imao je umjetno strog izraz lica. »Šališ se!« Zakolutala sam očima. »Obožavam brownieje. Kako si znao?« Neuspješno je pokušao ostati ozbiljan. »Veoma ste prevrtljivi, gospođice Wallace.« Pogledala sam ga i podigla obrvu. »Ja sam žena. To mi je u opisu posla, gospodine Maxfield.«

185 Marta


Osušio je ruke na krpi za posuđe i bacio je na pult. Privukao me bliže k sebi. »Bez brige, nije mi promaklo da jesi.« Prsti su nam se isprepleli. Nježno mi je zarobio obje ruke iza leđa pritišćući ih na moju kralježnicu. Ubrzano sam disala. Srce mi je počelo brže kucati dok smo zurili jedno u drugo. »Kako bi se oslobodila ovog zahvata, Jacqueline?« Obuhvatio me rukama i tijelo mi se savilo pod njegovim. »Ne bih se htjela osloboditi«, šapnula sam. »Ne želim.« »Ali da želiš. Kako bi to učinila?« Zatvorila sam oči i zamišljala. »Gurnula bih koljeno u tvoje prepone. Nagazila bih ti svod stopala.« Otvorila sam oči da proračunam naše visine. »Mislim da si previsok da te udarim glavom. Osim ako ne skočim onako kako su nas učili u nogometnom kampu.« Jedan mu se ugao usta zakrivi u blagi smiješak. »Dobro.« Nagnuo se naprijed, usne su nam bile udaljene tek nekoliko centimetara. »A da te poljubim protiv tvoje volje?« Toliko sam htjela da me poljubi da mi se zavrtjelo u glavi. »U – ugrizla bih te.« »O Bože «, udahne sklopivši oči. »Zašto to zvuči tako dobro?« Savila sam leđa i nagnula se prema njemu najbliže što sam mogla, ali još uvijek mu nisam mogla dosegnuti usne, a ruke – zarobljene iza leđa – nisam mogla ispružiti da ga privučem k sebi. »Poljubi me pa ćeš vidjeti.« Usne su mu bile tople. Poljubio me pažljivo, grickajući i sišući moju donju usnu. Povlačivši vrh jezika duž nutarnjeg ruba njegovih usana lagano sam prešla preko tankog ringa. Uzdahnuo je i privukao me tako čvrsto da sam jedva mogla disati. Ruke su mi odjednom bile slobodne. Uhvatio me za bokove i pridigao na pult tako da sam sada ja bila viša. Zarila sam prste u njegovu kosu i prodrla mu jezikom u usta ispipavajući tvrdo nepce iza zubiju. Grlila sam ga rukama i nogama. Usnama mi je uhvatio jezik i uvlačio ga u usta. Dahtala sam. Nikada nikoga nisam tako ljubila. Nikada nitko nije mene. Usmjeravao me rukom kojom me primio za potiljak, a drugom me balansirao na rubu pulta. Kada me pridobio da sve to ponovim, osjetila sam kako mi jezik miluje svojim, kako mu tu i tamo zubima okrzne površinu. Kada sam se povukla, nježno me gricnuo.

186 Marta


»Ajme meni«, uzdahnula sam. Kada me napokon opet poljubio, još sam ga čvršće obuhvatila cijelim tijelom. Umalo sam vrisnula koliko je to bio dobar osjećaj. Povukao me s pulta i odnio u svoju sobu gdje smo pali na njegov krevet. Noge su mi još uvijek bile obavijene oko njega. Nagnut nada mnom strastveno me ljubio milujući unutrašnjost mojih usta sve dok se nisam počela vrpoljiti pod njim. Uspravio me i skinuo mi pulover, a ja sam mu otkopčala košulju. Pustio je da raskopčana tako visi i počeo mi otkapčati traperice. Zaustavio se da mi pogleda lice. »Da.« U glasu mi nije bilo oklijevanja. Polagano je otkopčao patent. Promatrao me. Osjećala sam taj pritisak dok sam mirno ležala i teško disala zureći u njega. Držeći jednu ruku na mom bedru, a drugu na dnu patenta promrmlja »Nisam ovo probao ni sa kim... važnim već jako dugo. Nikada prije nije upalilo.« Pokušala sam zatomiti nevjericu u glasu. Bez uspjeha. »Nikada se prije nisi seksao?« Zatvorio je oči i uzdahnuo pomaknuvši ruke da mi zgrabi golo zapešće. »Jesam. Ali ne s nekim do koga mi je bilo stalo ili... koga sam poznavao. Jednonoćni izleti. Samo to.« Pogledao me u oči. »Samo to? Nikad ništa više?« Tužno se nasmiješio. Prošao je prstima obodom mojih otkopčanih hlača. »Pa nije kao da ih je bilo puno. Više ih je bilo prije, u srednjoj školi, nego u zadnje tri godine.« Nisam znala kako da odgovorim na to. Nisam se mogla usredotočiti ni na što osim njegovih kažiprsta kojima se poigravao po udubinama na mom ramenu. »Lucase? Rekla sam da i mislila sam to. Želim te, ako imaš zaštitu mislim. Želim to s tobom. Sve je u redu.« Govorila sam gluposti, bojala sam se da će ovo završiti kao ono prije šest dana. Izdahnula sam i malo glasnije šapnula. »Molim te nemoj od mene tražiti da te zaustavim.« Pogledao me i povukao prema sebi. Podigla sam bokove. Traperice mi skliznu niz noge. Bacio ih je ustranu, skinuo mi košulju i hlače. »Hoću da bude super. Ti zaslužuješ i više od toga.« Izvadio je kondom iz kutije na noćnom ormariću i bacio ga na krevet. Smjestio se između mojih nogu. Tresla sam se kao da nemam nikakvog iskustva. »Treseš se, Jacqueline. Hoćeš da...«

187 Marta


»Ne.« Položila sam drhtave prste na njegova usta. »Samo mi je malo hladno.« I užasno sam nervozna. Izvukao je pokrivač ispod mene i prekrio nas. Osjetila sam kako me pritišće punom težinom. Izljubio me, pogledao me u oči i milovao prstima po licu. »Bolje?« Duboko sam udahnula. Kad me dotaknuo, moji su se strahovi rasplinuli. Iščekivanje je raslo još brže nego prije nekoliko minuta u kuhinji. »Da.« Dok mi je palcem milovao sljepoočicu vrhovima prstiju poigravao se mojom kosom. Ovako izbliza, oči su mu bile tako svijetle da sam mogla vidjeti svaku pojedinu šaru. »Znaš da možeš reći.« Glas mu je postao dublji i nježniji. »Ali ovaj put te neću tražiti.« »Dobro«, odgovorila sam i podignula glavu da mu dosegnem usta. Rukama sam gnječila tvrde mišiće njegovih leđa, noktima prošla između lopatica prema bokovima. Nestalo je njegovo prvotno oklijevanje. Uklonio je posljednje krpice koje smo nosili. Namjestio je kondom, strastveno me poljubio i prodro u mene. Da je to bio Kennedy, sve bi bilo gotovo za nekoliko minuta. Moja posljednja suvisla misao dok je Lucas nježno ljubio i dirao svaki djelić mog tijela koji je uspio dosegnuti i dok se moje tijelo izvijalo pod njegovim bila je Sada napokon znam zašto svi oko toga rade toliku strku.

Ležali smo gledajući se, privijeni jedno uz drugo pod pokrivačem, samo su nam ramena provirivala izvan njega. Promatrala sam kako me pogledom miluje po licu. Zaustavio bi se na svakoj crti kao da ih pokušava upamtiti: uho, čeljust, usta... brada, vrat, obline ramena. Potom se vratio na oči, podigao ruku ispipavajući pojedine dijelove mog tijela i promatrajući reakciju. Kad bi prstima prolazio preko mojih usana, prešli bi preko ruba pa protrljali donju, a ja bih teško gutala i koncentrirala se na disanje. Tu je zaustavio pogled i dugo zurio. Uhvatio me za potiljak, primaknuo se i poljubio me tako nježno da sam jedva osjetila. Onda su nam se tijela povezala. Prošli su me trnci, sve do nožnih prstiju, poput struje. Uzdahnula sam. Izmiješao nam se dah. Odgurnuvši pokrivač do struka pozvao me da se okrenem na leđa. Podupro je lice rukom i nastavio me 188 Marta


proučavati. Moja nepokrivena koža trebala je biti hladna, ali grijao me njegov istraživački pogled. »Želim te tako nacrtati.« Glas mu je bio jednako nježan kao i dodir, prelazio je preko moje ključne kosti, gore-dolje, pa polagano niže. »Mogu li biti sigurna da neće završiti na zidu?« Kiselo se nasmiješio. »Hm, ne, ova neće ići na zid, koliko god me ta ideja mamila. Već sam te nekoliko puta crtao i ništa od toga nije na zidu.« »Jesi?« »Aha.« »Mogu vidjeti?« Grizao je donju usnu prstima prolazeći po oblinama mojih grudi, ispipavajući izbočine svakog pojedinog rebra. »Sada?« Toplom me rukom obuhvatio oko struka i privukao k sebi. Pogledala sam ga u oči dok je ležao na meni. »Možda malo poslije...« Pomaknuo se niže. »Dobro. Jer ima nekoliko stvari koje bih htio učiniti prije toga.«

Navukao je tamne bokserice i odgegao se u kuhinju. Trenutak kasnije čula sam kako se otvaraju i zatvaraju ulazna vrata. Njegovo tiho mrmljanje izmiješalo se s Francisovim mijaukanjem. Vratio se s velikom čašom mlijeka i pladnjem punim kolača. Pružao mi je pladanj, uzeo gutljaj mlijeka pa odložio čašu na stolić pokraj kreveta. Ja sam sjedila, plahtom prekrila grudi i promatrala ga kako se kreće po sve mračnijoj sobi. Upalio je svjetlo na stolu i uzeo crtaću mapu. U kutu stola bilo je naslagano još nekoliko takvih. U sredini gornjeg dijela leđa imao je gotički križ, smješten taman tako da ga skriva majica. Ostale tetovaže bile su sitni natpisi oko križa koji su bili čitljivi samo izbliza kao i pjesma s lijeve strane. Od lopatica nadolje nije imao tetovaža. Kad se okrenuo, opazio je da ga proučavam. Nisam mogla pogledati ustranu da sakrijem odmjeravanje. Uvukao se u krevet, namjestio jastuke u naslonjač i sjeo iza mene. Nogama mi je obuhvatio bokove pod pokrivačem. Kad sam mu se naslonila na prsa i stala grickati brownieje, otvorio je crtaću mapu i počeo listati. Na nekima su bili tek obrisi, linije i apstraktni oblici, na drugima detaljni portreti ljudi, 189 Marta


predmeta ili prizora. Nekoliko ih je bilo dovršeno s datumom, ali uglavnom su bili nedovršeni. Napokon je otvorio na prvi crtež mene. Mora da ga je nacrtao za vrijeme nastave kad sam sjedila pored Kennedyja. Oslonila sam bradu na dlan, lakat položila na stol. Uzela sam mapu i listala stranicu po stranicu, zapanjena njegovom vještinom. Nacrtao je dvije najstarije zgrade na kampusu, dečka koji se na skateboardu spušta po poligonu i prodavača posuda na periferiji kampusa kako razgovara s par studenata. Razbacane među tim crtežima bile su ilustracije mehaničkih predmeta. Okrenula sam stranicu na drugi crtež mene, ovaj put portret – crte lica i naznake kose, samo to. U donjem kutu bio je načvrljan datum, dva ili tri tjedna prije nego što me ostavio Kennedy. »Smeta ti to, što sam te promatrao prije nego što si me uopće upoznala?« upita sa zadrškom. Činilo se nemogućim da mi išta zasmeta dok sam mu ovako sjedila u naručju. Odmahnula sam glavom. »Ti si samo perceptivan i iz nekog razloga sam ti bila zanimljiva za promatranje. Osim toga pretpostavljam da si crtao mnogo ljudi koji nisu znali da ih tako detaljno proučavaš.« Nasmiješio se i uzdahnuo. »Ne znam bi li se sada trebao osjećati bolje ili gore.« Nagnula sam se na stranu, naslonila glavu na njegov istetovirani biceps i pogledala ga. Još sam uvijek držala plahtu na prsima. Kao da pokušavam ispasti sramežljiva i nesigurna, ali za to je bilo prekasno. Opazila sam kako mu se požudan pogled prvo zadržava tamo pa tek onda usmjerava na lice. »Više nisam ljuta jer mi nisi rekao da si Landon. Bila sam ljuta samo zato što sam mislila da se igraš sa mnom, ali zapravo je bilo suprotno.« Ispustila sam plahtu, a njegov vatreni pogled spustio se s njom. Podigla sam prste i prošla njima preko glatke kože duž njegove čeljusti. Mora da se obrijao taman prije nego što sam došla. »Nikad te se ne bih mogla bojati.« Bez riječi uzme mi tanjur s krila i crtaću mapu iz ruke. Okrene me i pridigne u krilo. Zagrli me. Ustima mi je milovao grudi dok sam mu ja rukama mrsila kosu. Zanemarila sam sve što sam si u sebi spočitavala – da sam sada ja ta koja nije potpuno iskrena. Premda se nisam bojala Lucasa, bojala sam se da će me ostaviti ako mu kažem što znam i kako sam saznala.

190 Marta


Udišući njegov ugodan miris koji mi je sada već bio dobro poznat, prošla sam prstima po riječima i crtežima na njegovoj koži. Ljubio me i odagnao strašnu grižnju savjesti koja se pretvorila u daleku jeku.

191 Marta


Dvadeset i treće poglavlje

A

gdje je...« Čim sam ga pogledala, Benjijev glas naglo zamre. Dovršio je rečenicu i brzim pokretom glave pokazao na Lucasovo mjesto koje je zjapilo prazno. Na karakterističan način zatitra obrvama. »Zadnji sat je ponavljanje pa ne mora biti ovdje.« »A tako.« Nasmiješi se, nagne se preko stola i šapne: »Dakle... s obzirom da si upućena u takve detalje i da već nekoliko dana zajedno odlazite s nastave... mogu li pretpostaviti da netko ovdje dobiva... privatnu poduku?« Kad sam čvrsto stisnula usne, prasnuo je u smijeh, dignuo šaku u zrak i uzviknuo »Jesi ga!« Zakolutala sam očima i lagano udarila šakom o njegovu znajući da će je držati u zraku dok mu ne uzvratim. »Bože, Benji. Koja si ti komedija.« Benji se naceri i širom otvori oči. »Ženo, da sam ja strejt, tako bih te preoteo da nemaš pojma.« Smijali smo se i posljednji put pripremili na vođenje bilježaka iz makroekonomije. »Hej, Jacqueline.« Kennedy se smjestio na prazan stolac pokraj mene. Benji mu uputi opak pogled koji se uopće nije udostojio opaziti. »Htio sam ti javiti dobre vijesti.« Sjedio je za stolom okrenut ustranu, gledao me u oči i tiho govorio. »Disciplinarni sud mu je odlučio dopustiti da ostane na kampusu još tjedan dana ukoliko će se držati zabrane pristupa jer nije priznao krivnju i jer ima još samo tjedan dana do kraja semestra. Ali mora otići čim budu gotovi završni ispiti.« Već sam znala da je Buck oslobođen uz jamstvo i da je u četvrtak poslijepodne dobio privremenu zabranu pristupa. Chaz je nazvao Erin da joj javi, a ona je prenijela vijest meni, Mindi i njezinim roditeljima. »Genijalno. Znači ostaje ovdje?« Svi smo se nadali da će ga izbaciti s kampusa, ali administracija je zauzela stav nevin-dok-se-ne-dokaže-suprotno. »Da, još tjedan dana, ali onda ide. Bratstvo ne mora biti tako nepristrano kao sveučilišno osoblje.« Nasmiješio se. »Navodno je D.J. progledao nakon što ga je Katie ostavila. Dean se napokon složio. To što su dopustili Bucku da ostane dok traju završni ispiti bio je jedini kompromis koji su napravili. Smije ići 192 Marta


samo na ugovorene ispite i nazad.« Položio je svoju toplu ruku na moju. Pogledao me u oči. »Mogu li... mogu li nešto učiniti?« Poznavala sam svog bivšeg dovoljno dobro da znam što je zapravo pitao, ali u mom srcu za njega nije bilo druge prilike. To je mjesto bilo popunjeno, ali čak i da nije, bila sam sigurna da bih radije bila sama nego s nekim tko bi me mogao napustiti onako kako je on to učinio. Dvaput. Povukla sam ruku u krilo. »Ne, Kennedy. Ne možeš. Dobro sam.« Uzdahnuo je i zurio u koljena. Kimnuo je i pogledao me posljednji put. Bilo je istodobno tužno i ugodno u njegovim zelenim očima, koje sam tako dobro poznavala, vidjeti da je konačno u potpunosti shvatio što smo izgubili. Ustao je da ode na svoje mjesto, ispričao se i prošao kraj moje susjede koja je kasnila i koja prvi put nije imala ništa za reći o planovima za nadolazeći vikend.

Prva je godina iskorijenila glazbenike koji su svojim srednjoškolskim orkestrima, bendom ili zborom ravnali bez puno vježbe, one koji su na faks došli misleći da su prerasli obične tehničke vještine poput ljestvica i intervala, a kamoli glazbene teorije. Većina glazbenih studija bila je posvećena usavršavanju vještina, tako da smo satima vježbali, često i po nekoliko sati dnevno. Nikada ništa nije bilo dovoljno savršeno da bismo mogli riskirati i malo se opustiti. Došla sam na kampus pomalo razmažena. Kod kuće sam vježbala kad god sam htjela, mama i tata me nikada nisu ograničavali, premda moram priznati da sam bila razumna što se tiče vremena kada bih vježbala. S obzirom da violončelo veličine ormara nisam mogla držati u studentskoj sobi, morala sam za njega naći spremište u zgradi akademije i ugovarati prostor i vrijeme kad mogu svirati. Ubrzo sam naučila da su večernji sati prvi bukirani. Iako je zgrada bila otvorena 24 sata dnevno, nisam se preko cijelog kampusa htjela vući u 2 ujutro samo da bih vježbala. Još je teže bilo ugovoriti probe za jazz ansambl. Kad smo bili brucoši, nalazili smo se dva ili tri puta tjedno. Nedavno je postalo jasno zašto je tako lako dobiti razervaciju za studio nedjeljom ujutro. Nedjelja je za većinu studenata bio dan mamurluka, a studenti akademije nisu bili iznimka. Nakon pola zimskog semestra većina nas je jednom ili dvaput markirala nedjeljne jutarnje probe. Ono što je funkcioniralo kad smo bili brucoši, više nije bilo izvedivo kad smo postali malo stariji. 193 Marta


Prije nego što je u petak navečer počeo naš godišnji koncert, ponovila sam jednom od svirača roga zašto, premda te večeri nastupamo, ne mogu okupiti ljude za probu u subotu ujutro. »Sutra imam nastavu...« »Da, da, znam. Samoobranu. U redu. Ako sutra navečer zabrljamo, ti si kriva.« Henry je definitivno bio talentiran, kao da se rodio sa saksofonom u rukama. S tim napuhanim stavom, koji je doduše djelomično opravdavala vještina, obično bi nam uspio utjerati strah u kosti. No u tom mi je trenutku stvarno prisjelo. »Ne seri, Henry.« Ošinula sam ga bijesnim pogledom dok se samodopadno grbio pokraj Kelly, naše pijanistice koja je odlučila ne upuštati se u raspravu. »Izostala sam samo s jedne probe u cijelom semestru.« Slegnuo je ramenima. »Ali uskoro će biti s dvije, zar ne?« Prije nego što sam stigla odgovoriti počeo je koncert. Naslonila sam se i škrgutala zubima. Bila sam jednako ozbiljna glazbenica kao i svi ostali u skupini, ali u subotu je bio posljednji sat samoobrane, vrhunac svega što smo naučili. Bilo je važno. Erin je bila nabrijana na individualne okršaje s Donom i Lucasom. »Pokušat ću dobiti Dona«, obećala je dok se odijevala za posao, a ja sam se pripremala za posljednji obavezni koncert u semestru. Škiljeći jednim okom u ogledalo, nanosila je maskaru na drugo i zafrkavala me. »Ne želim oštetiti ključne dijelove tvoje igračkice prije nego što ti dosadi!« Lucas mi se nije javio cijeli dan premda smo oboje bili tako zauzeti da skoro nisam imala vremena razmišljati o tome zašto mi se ne javlja i što bi to moglo značiti. Skoro. Prije godinu dana nisam mislila da ću ikad spavati s ikim osim s Kennedyjem. On je prije mene bio i s drugim djevojkama. Ako ništa drugo, to sam shvatila kada je meni bilo prvi put. Nije mi jako smetalo, iako zapravo nikad nismo razgovarali o tome. Lucas je također imao iskustva, premda mi je rekao da mu nijedna od tih bivših djevojaka nije bila važna. Takvo priznanje kod Kennedyja bi mi mnogo lakše palo, možda bi me čak zabavilo. No zbog Lucasove burne prošlosti to što mi je otkrio činilo se sastavnim dijelom njegovog bolnog iskustva. Nisam bila sigurna što to znači za njega, za mene i za nas. Na početku sata ponovili smo sve pokrete koje smo dotad naučili dok je Ralph prolazio sobom, dijelio savjete i bodrio nas. Don i Lucas nisu bili prisutni. Ralph je htio da se malo odvojimo od njih tako da nam u posljednjih 194 Marta


sat vremena ne bude čudno boriti se s njima. No pitala sam se koliko je nas dragocjene sekunde potratilo na razmišljanje. Sitni vrijedni otkucaji kazaljke koje smo potrošile ne boreći se nego misleći, ali ja tog tipa znam. S knedlom u grlu gledala sam kako svi redom iz moje grupe isprobavaju obrambene tehnike na Donu ili Lucasu koji su bili obloženi jastucima. Dok smo se izmjenjivale na strunjačama, svaka od nas dobila je ohrabrenje jedanaesteročlanog krvožednog navijačkog zbora dok su se dečki izmjenjivali da se odmore od šaketanja, udaraca nogom i verbalnih provokacija. Budući da su jastuci ublaživali naše udarce morali su malo glumiti – prilagoditi reakcije kao da je svaki ispravan udarac šakom ili nogom učinio svoje. Tako je Erin ugledala priliku i savršeno zamahnula nogom da pogodi Dona u prepone, a on se srušio na tlo kao da je nokautiran. Jedanaest glasova povikalo je »Bježi! Bježi!« Ali Donovo veliko podstavljeno tijelo zapriječilo je prolaz do naznačene sigurnosne zone kod vrata kamo je trebala pobjeći. Erin je na sekundu oklijevala. Dokotrljao se do nje i mi smo urlale još glasnije. Trgnula se i skočila mu na prsa kao da su odskočna daska, odrazila se, okrenula još jednom, dvaput ga udarila nogom pa pobjegla. Kad je stigla do vrata, stisnula je obje šake u zraku i spremno skakutala dok su svi klicali. Kad nam se ponovo pridružila, Ralph ju je potapšao po ramenu, a ja sam pogledala Lucasa. Promatrao ju je s onim svojim neprimjetnim smiješkom. Još jedna emancipirana žena. Još jedna koja se naučila braniti protiv napada. Još jedna kojoj se možda neće dogoditi ono što je zadesilo njegovu majku. Pronašao me pogledom, a ja sam se pitala hoće li ti trenuci puni nade ikada biti dovoljni da olakšaju bol što ga progoni. Bol za koju nisam smjela znati. Odvrativši pogled od mene otišao je čekati sljedeću potencijalnu žrtvu koja će se odvažiti na strunjače. Preostale smo još samo dvije – ljubazna sekretarica Gail iz studentskog zdravstvenog zavoda i ja. Ralph nas je obje pogledao. »Koja je sljedeća?« Gail je izašla. Vidljivo se tresla. Dok ju je Ralph obasipao suptilnim savjetima – što nije učinio ni za koga drugog – Lucas je bio nježan prema njoj. U našoj je knjižici pisalo da je samouvjerenost koja je potrebna za obranu ključan dio treninga samoobrane i znala sam da joj to pokušavaju pružiti. Što više uspješnih udaraca šakama i nogama, to smo je više bodrili i to se žešće borila. Kad se vratila među nas i primila naše pohvale, lice joj je bilo u suzama. Još uvijek je bila nesigurna, ali imala je osmijeh od uha do uha.

195 Marta


Ja sam bila posljednja, protiv Dona. U trenutku kad sam stala na strunjaču, skočio mi je adrenalin. Pitala sam se vide li svi te sitne navale uzbuđenja koje su mi prolazile tijelom, kao što smo svi vidjeli Gailine labave ruke dok je njezino sitno tijelo zauzimalo obrambeni stav. Znala sam da me Lucas i Erin pomno promatraju. Oni su bili jedini koji su znali što me nagnalo da upišem tečaj. Cijela je predstava bila gotova za minutu. Možda dvije. Don me jednom obišao mrmljajući komentare poput hej, mala – to je bio dio scenarija. Nisam ga ispuštala iz vida, cijelo mi je tijelo bilo napeto, čekala sam. Odjednom je nasrnuo na mene i pokušao me zgrabiti za ruku. Blokirala sam udarac zapešćima, zeznula udarac nogom i završila u zagrljaju sprijeda. Nisam bila sigurna da li mi to odzvanja u glavi ili sam zaista razabrala nečiji glas – sve se činilo usporeno, a zvukovi su bili izobličeni, kao pod vodom – ali mogla bih se kladiti da sam čula Erin kako urla: »U JAJA!« Podigla sam koljeno istrgnuvši se iz Donovog stiska. Progunđao je i pustio me. Dok sam trčala do vrata čula sam Erinino navijanje koje je nadglasalo sve ostale. Kad sam stigla do sigurnosne zone, dojurila je na drugi kraj prostorije da me zagrli. Preko njezina ramena promatrala sam Lucasov izraz. Uklonio je zaštitnu kacigu i začešljao znojnu kosu unazad pa sam mu jasno vidjela lice i onaj dobro poznati treperavi smiješak.

Lucas: Bila si dobra danas ujutro. Ja: Jel? Lucas: Da Ja: Hvala Lucas: Kava u nedjelju? Pokupim te oko 8? Ja: Može 

Subotnji je nastup zahtijevao potpunu posvećenost. Nisam mislila ni na što drugo dok nisam došla u svoju sobu. Erin se još nije vratila s jednog u nizu 196 Marta


sastanaka kluba, ali trebala je doći svaki čas. Cijeli je dom bio na nogama, ljudi su učili za – ili dramili oko – završnih ispita, uživali u posljednjem vikendu prije praznika ili se spremali na polazak kući. Teme razgovora na hodniku sezale su od predispitne groznice do predprazničnog uzbuđenja. Kroz zid nasuprot mom krevetu začulo se duboko violončelo i moji su se prsti stali pomicati kao da sviram. Povremeno bi se činjenica da sviram violončelo znala pojaviti na tapeti među strancima koji bi obično zamišljali električni instrument i neki garažni bend. Za tu se ulogu Lucas činio pogodnijim od mene. Tamna kosa što mu pada preko očiju, mali srebrni ring koji prati liniju njegove pune donje usne, a da ne spominjem tetovaže i tanke, lijepo oblikovane mišiće koji bi na pozornici, ispod neke tanke majice, izgledali tako seksi. Ili bez majice. O Bože. Nikada. Se. Neću. Naspavati. U tom trenu oglasi mi se mobitel. Dobila sam poruku od Erin. Erin: Razgovaram s Chazom. Možda ću kasno. Ti si okej? Ja: Dobro sam. TI? Erin:Zbunjeno. Možda bih se osjećala bolje da ga jednostavno udarim. Ja: U JAJA!!!!!!!! Erin: Baš.

»Ti ljudi nisu normalni.« Privukavši koljena na prsa sklupčala sam se uz Lucasa dok je crtao nekoliko kajaka na jezeru. »Pa tamo vani na vodi mora da je još hladnije nego tu gdje mi sjedimo.« Nasmiješio se i posegnuo za kapuljačom mog kaputa da je navuče preko šala od vune i kašmira koji sam nosila. »Misliš da je ovo hladno?« Pogledao me i podignuo obrvu. Namrštila sam se i prstima u rukavicama dotaknula nos koji je potpuno izgubio osjet, kao od injekcije kod zubara u trenutku prije nego što počne bušiti zub. »Nos mi je zaleđen! Kako se usuđuješ rugati mojoj osjetljivosti na tempreature iz ledenog doba. A mislila sam da si ti s obale. Nije li tamo toplije?« 197 Marta


Smijuljeći se Lucas zatakne olovku iza uha pod kapom, zatvori crtaću mapu i odloži je na klupu. »Da, na obali je definitivno toplije, ali ja nisam tamo odrastao. Nisam siguran da bi preživjela zimu u Alexandriji ako si takva mimoza.« Uzdahnula sam pretvarajući se da sam bijesna, lupila ga šakom po ramenu, a on je glumio da se ne može obraniti. »Au, povlačim što sam rekao! Jaka si k’o bik.« Okrenuo se i prebacio ruku oko mene. Nagradio me onim osmijehom od uha do uha. »Prava faca.« Od njegove fizičke blizine i osjećajnog zagrljaja sretno sam pjevušila i privinula se bliže. Zatvorila sam oči. »Opako udaram korijenom dlana«, promrmljala sam u pulover s kapuljačom. Njegova kožna jakna bila je složena na klupi pokraj crtaće mape. Tvrdio je da mu još nije dovoljno hladno, osim na motoru. Ponovio je moju pjesmicu poput jeke, nagnuo mi glavu golim prstom koji začudo nije bio smrznut. »Da. Zapravo te se malo bojim.« Lica su nam bila udaljena tek nekoliko centimetara, izmiješao nam se dah i između nas se stvorio oblačić koji se odmah rasplinuo. »Ne želim da me se bojiš.« Po glavi su mi se vrtjele riječi koje nisam imala snage izgovoriti: Razgovaraj sa mnom, razgovaraj sa mnom. Suzbila sam ih i željela da me poljubi i odagna osjećaj krivnje koji je bio na rubu da mi se prelije preko usana u obliku neopozive ispovijesti. Kao da sam sve to izrekla naglas, Lucas nježno nagne glavu i poljubi me.

198 Marta


Dvadeset i četvrto poglavlje

V

ećina bi ljudi otišla čim su položili posljednji ispit. Erin je trebala ići u subotu, ali ja sam ostala jer me moj omiljeni srednjoškolac u ponedjeljak navečer pozvao na koncert. Postao je solist pa se htio pohvaliti. Sobe u domu morali smo isprazniti do utorka, tako da sam taj dan morala planirati povratak, htjela ili ne htjela. Maggie, Erin i ja našle smo se u knjižnici da učimo za test iz astronomije, posljednji u semestru. Oko 2 ujutro Maggie je uz dramatični uzdah pala glava na otvoreni udžbenik. »Aaaaaah... Ako ne napravimo pauzu i odmorimo se od ovog sranja, moj će se mozak pretvoriti u crnu rupu.« Erin nije ništa rekla. Kad sam je pogledala provjeravala je mobitel, pročitala poruku i počela odgovarati. Pritisnula je »pošalji« i opazila da je gledam. »Ha?« Širom je otvorila smeđe oči. »Hm, Chaz mi je samo javio da dečki naizmjence paze na Bucka. Da ne izađe iz kuće.« »Mislila sam da ne razgovaramo s Chazom«, pospano promrmlja Maggie – sklopljenih očiju s licem na stranici koju smo ponavljale. Erin je izbjegavala moj pogled i znala sam da je odustala od tog plana. Odlučila sam je pustiti da se još malo koprca prije nego što se izvuče. Chaz mi je oduvijek bio drag i nisam ga mogla kriviti. No nisam htjela ni povjerovati da mi je najbolja prijateljica čudovište. Provjerila sam svoj mobitel. Ponovno pročitala poruke koje sam ranije slala Lucasu i njegove odgovore. Ja: Završni iz ekonomije. Rasturila! Lucas: Sve zbog mene, je l' tako? Ja: Ne, zbog onog Landona. Lucas:  Ja: Boli me mozak. Imam još tri ispita. Lucas: Da imam još jedan, u petak. Onda posao. Vidimo se u subotu. 199 Marta


»Mindi sutra ima zadnji ispit.« Erin je crtkala neki uzorak oko jednadžbe u bilježnici. »Čula sam da joj tata za vrijeme svih ispita sjedi u hodniku«, reče Maggie. Ja sam čula istu glasinu. »Ako je to istina, uopće ga ne krivim.« Promatrale smo Erin koja je uvijek znala odvojiti činjenice od tračeva s kampusa. Kimnula je. »Sjedi. Ona se neće vratiti, osim na svjedočenje. Prebacili su je na neki mali lokalni faks kod kuće.« Oči su joj bile beskrajno tužne. »Njena mama kaže da još uvijek svake večeri ima noćne more. Ne mogu vjerovati da sam je ostavila tamo.« Maggie ustane. »Hej. Puno smo ljudi ostavile tamo. Nismo mi krive, Erin.« »Znam, ali...« »U pravu je.« Prisilila sam Erin da me pogleda. »Okrivi onoga tko je to zaslužio. Njega.« Napokon sam roditeljima rekla za Bucka. Nisam razgovarala s njima od prije Dana zahvalnosti. Zbog nečega što je nedostajalo u smočnici, mama je shvatila da sam tada bila kod kuće pa me nazvala. Pretpostavljam da se htjela osigurati da neki stranac nije provalio u kuću i pobrkao abecedni red njezinih žitarica i začina. Morala sam priznati nedjelo. »Ali... rekla si mi da ideš kod Erin?« Umjesto da joj kažem da je to sama zaključila, da sam samo jednom spomenula Erin, da se nikada nije potrudila provjeriti što stvarno radim preko praznika za Dan zahvalnosti, lagala sam. Tako je bilo lakše za obje. »Samo sam u zadnji čas odlučila doći kući. Ništa posebno.« Počela je blebetati o stvarima koje trebamo napraviti preko praznika. Ja imam ugovoren termin kod zubara i registracija kamioneta ističe u siječnju. »Trebam li ti ugovoriti sastanak s Kevinom ili si tamo našla frizera?« upita. Umjesto da joj odgovorim sve sam izlanula – kako me Buck napao na parkiralištu, kako me Lucas spasio, kako je Buck silovao drugu djevojku, da smo ga tužile, da je postupak u tijeku. Kad sam jednom počela, nisam se mogla zaustaviti. Prvo sam pomislila da me nije čula. Čvrsto sam zgrabila slušalicu misleći Neću sve to ponavljati ako je pre-jebeno-zaposle-na uređivanjem za tulum da bi me deset sekundi poslušala. I onda se zagrcnula. »Zašto mi nisi rekla?« 200 Marta


Mislim da je znala zašto. Nisam im trebala reći. Nisu baš bili najbolji roditelji na svijetu, ali nisu bili ni najgori. Uzdahnula sam. »Sad ti kažem.« Prošao je još jedan trenutak neugodne tišine, ali čula sam je kako hoda po kući. U subotu su priređivali godišnji tulum za početak praznika. Znala sam da mama za tu prigodu sve u kući mora imati pod kontrolom. Bila je takva cjepidlaka. Kad sam odrasla, naučila sam cijeli tjedan prije tog tuluma izbjegavati boravak u kući. »Sad ću nazvati Martyja da mu kažem da sutra ne dolazim.« Marty je bio mamin šef u firmi za dizajn softvera. »Mogu biti kod tebe u jedanaest.« Prepoznala sam zvuk kotačića na kovčegu dok ga je izvlačila iz ormara ispod stepenica. Na trenutak sam ostala bez riječi, a onda sam došla k sebi. »Ne, ne, mama, dobro sam. Doći ću kući za manje od tjedan dana.« Glas joj je podrhtavao dok je odgovarala. Još me više iznenadila. »Tako mi je žao, Jacqueline.« Izgovorila mi je ime kao da me na neki neobičan način pokušava zagrliti preko telefona. »Tako mi je žao što ti se to dogodilo.« Bože dragi, pomislila sam, zar plače? Moja mama nije cvilidreta. »I žao mi je što nisam bila tu kad si došla doma. Trebala si me, a ja nisam bila tu.« Sjedila sam na krevetu, sama u sobi, omamljena. »U redu je, mama. Pa nisi znala.« Znala je za prekid s Kennedyjem... ali bila sam spremna i to zaboraviti. »Odgojila si me da budem jaka, zar ne? Dobro sam.« Kad sam to izgovorila, shvatila sam da je zaista tako. »Mogu li... mogu li ti ugovoriti sastanak sa svojom psihijatricom? Ili ako ti je draže s nekom od njenih kolegica?« Zaboravila sam na mamine povremene odlaske psihijatru. Kad sam bila još jako mala, dijagnosticirali su joj poremećaj u prehrani. Nisam ni znala o čemu je riječ... o bulimiji, anoreksiji? Zapravo nikad nismo o tome razgovarale. »Može. To bi bilo dobro.« Uzdahnula je i učinilo mi se da čujem olakšanje. Dala sam joj zadatak. Nakon što smo dovršili nekoliko porcija kineske hrane i razgovor o tome kako smo odabrali svoje studije, Lucas je iz prednjeg džepa izvukao iPod i dao mi slušalice. »Želim da poslušaš ovaj bend. Nedavno sam ih otkrio. Mogli bi ti se svidjeti.« Sjedili smo na podu leđima naslonjeni na moj krevet. Kad sam stavila slušalice, stisnuo je PLAY i promatrao me dok sam slušala. 201 Marta


Gledali smo se u oči, a glazba mi je odzvanjala u ušima. Nisam čula ništa osim glazbe, nisam vidjela ništa osim njegovih očiju. Nagnuo se bliže. Udahnula sam njegov umirujući miris. Primio mi je lice među dlanove i primaknuo usta mojima. Polagano me ljubio. Ritam njegovih poljubaca kao da je pratio ritam pjesme. Imao je okus po Tie Tac bombonima od peperminta koje je maloprije cuclao. Dao mi je iPod, podignuo me i položio na krevet. Legao je pokraj mene. Obgrlio me rukama i ljubio dok se prva pjesma nije pretočila u sljedeću, pa sljedeću. Kad se povukao da mi prstom prođe po rubu uha, maknula sam jednu slušalicu i dala je njemu. Ležali smo jedno pokraj drugog na mom uskom studentskom krevetu – koji je bio taman dovoljno dug da se on može ugodno ispružiti – zajedno smo slušali, potpuno udubljeni u glazbu. Otvorio je novu playlistu i znala sam da je pjesma koju je odabrao namijenjena meni, da nije samo bend koji mi je htio pokazati ili stvar o kojoj bismo raspravljali. Moje je srce žudjelo za njime dok smo slušali, dok smo se gledali. Osjetila sam dubinsku povezanost između nas, nešto poput krhkih niti koje lako pucaju. Poput pjesme koja mu je bila istetovirana na boku, oboje smo se nadopunjavali, izvijali, prilagođavali jedno drugome i to preoblikovanje ostavljalo je prostora za nešto još dublje, još intimnije. Pitala sam se osjeća li se i on tako. Kada sam poslušala riječi pjesme koju je odabrao, pomislila sam da mi možda pokušava reći baš to. Nemoj se smijati, možda sam baš ja... nježna oblina na tvom krutom licu. U hodniku ispred mojih vrata napokon je vladala tišina. Prije toga ljudi su se od ranog jutra cijeli dan pakirali i iseljavali. Razgovarali smo – samo o nedavnoj prošlosti – i Lucas mi je ispričao priču o tome kako mu je Francis postao cimer. »Jedne se večeri pojavio pred vratima i tražio da ga pustim unutra. Drijemao je na kauču sat vremena i onda tražio da ga pustim van. To je postao ritual svake večeri, ostajao bi sve dulje dok u jednom trenutku nisam shvatio da je zapravo uselio. Zapravo je najbesramniji skvoter ikada.« Nasmijala sam se. Poljubio me. I on se smijao. Smiješeći se tako ponovno me poljubio prošavši rukama po mom struku i bokovima. Kad smo se počeli maziti, dahćući sam upozorila da Erin s kampusa odlazi tek sutra, tako da može svaki čas uletjeti u sobu. »Mislio sam da si rekla da ide danas.«

202 Marta


Kimnula sam. »Trebala je. Ali njezin je bivši započeo neumornu misiju da je vrati i htio ju je večeras vidjeti.« Ruka mu se našla pod mojom košuljom. Istraživala je. »A što im se dogodilo? Zašto su prekinuli?« Otvorila sam usta kad me rukom primio za grudi koje su bile kao stvorene za njegov dlan. »Zbog mene.« Iznenađeno je otvorio oči pa sam se nasmiješila. »Ne, nije to što misliš. Chaz je bio... Buckov najbolji prijatelj.« Mrzila sam način na koji mi se tijelo zgrči kad pomislim na Bucka. Kako mi se zubi stisnu dok mu izgovaram ime. Čak i kad nije bio tu, samo njegovo ime izazvalo bi tjelesne reakcije koje nisam mogla suzbiti. To me užasno ljutilo. »Sad ga više nema, zar ne?« upita Lucas. »Otišao je s kampusa?« Premjestio mi je ruku na leđa i privinuo me uza se. Držao mi je ruku na potiljku. Zatvorila sam oči i kimnuvši ukopala glavu pod njegovu bradu. »Sumnjam da će mu dopustiti da se vrati idući semestar, čak i prije suđenja«, reče. Duboko sam udahnula. Zatvorila sam usta i udahnula kroz nos miris njegova tijela. S njim sam se osjećala zaštićeno. Sigurno. »Uvijek sam na oprezu. On je kao jedan od onih klaunova iz kutije... nisam ti nikada pričala o incidentu na stubištu, je l’ da?« Nisam bila jedina koja ne zna suzbiti fizičke reakcije. Tijelo mu se zgrčilo i ruka kojom me grlio najednom je postala manje nježna, napetija. »Ne.« Ispričala sam mu priču mrmljajući je u njegova prsa. Pokušavala sam se držati činjenica kako bih mogla ublažiti osjećaje. Završila sam s »On je sve skupa predstavio kao da smo se poseksali na stubištu. I sudeći po tome kako su me svi gledali na hodniku... po pričama koje su poslije kružile... svi su mu vjerovali.« Zadržala sam suze. Nisam više htjela plakati zbog Bucka. »Ali barem nije došao u moju sobu.« Toliko je dugo šutio da sam mislila da ništa neće reći. Ali onda me gurne na leđa, uglavi koljeno između mojih i počne me strastveno ljubiti. Njegova me kosa škakljala po licu. Izvukla sam ruke – koje su bile zarobljene između nas – oslobodila ih i zarila u njegovu kosu da ga mogu privući bliže. Ljubio me kao da me želi obilježiti. Tetovirati sebe pod moju kožu. 203 Marta


Znao je sve moje tajne i ja sam znala njegovu. Ali ta tobožnja uzajamnost bila je lažna. Zato što on meni nije povjerio svoju. Ja sam je iskopala i, što je najgore, on to nije znao. Osjećaj krivnje rastao je među nama poput gljiva nakon kiše. Kao i moja čežnja da taj dio sebe sam odluči podijeliti sa mnom. Da mi ga povjeri. Trebala sam ići kući za tri dana. Nisam mogla započeti tu temu kad budemo miljama i satima udaljeni, a nisam je mogla niti tjednima zadržati za sebe. Kad smo se malo smirili, zagrljeni, i našim srcima i libidima dali vremena da uspore, ugledala sam priliku. »Dakle ti živiš s Hellerovima i oni su vam obiteljski prijatelji?« Promatrao me i kimnuo. »Kako su se tvoji roditelji upoznali s njima?« Okrenuo se na leđa. Zubima je prešao preko ringa na usni i uvukao ga u usta. Shvatila sam da je ta gesta znak stresa, kao Kennedyjevo trljanje vrata. »Išli su zajedno na faks.« Slušalice su se tijekom zadnjih pola sata nekako pomaknule. Ugasio je iPod i čvrsto omotao žice oko njega. »Dakle poznaješ ih cijeli svoj život.« Spremio je iPod u prednji džep. »Da.« Pred očima su mi se vrtjeli prizori o kojima sam čitala i o kojima mi je pričao dr. Heller. Lucas treba utjehu – nikad nisam upoznala nekoga kome bi bila potrebnija – ali nisam ga mogla tješiti zbog nečega što uopće nije podijelio sa mnom. »Kakva je bila tvoja majka?« Zurio je u strop, zatvorio oči. Nije se pomaknuo. »Jacqueline...« Grebanje ključa u vratima oboje nas je prenulo. U sobi je bio mrak, svijetlila je samo niskovatna stolna lampa. Kad su se vrata otvorila, snop svjetlosti s Erininim obrisom pao je na pod nasred sobe. »Jay, već spavaš?« šapne dok su joj se oči prilagođavale na mrak. Ili je možda vidjela da nisam sama na krevetu. »Hm, ne...« Lucas sjedne i stavi noge na pod. A ja za njim. Sve je u procjeni vremena, pomislila sam. 204 Marta


Erin baci torbicu na krevet i šutne cipele, a onda se okrene prema nama. »Oho! Hej... hm. Mislim da možda imam još rublja za pranje...« Zbacila je kaput sa sebe i zgrabila svoju gotovo praznu košaru za rublje. »Taman sam bio na odlasku.« Lucas se sagne da obuče i zažnira svoje crne čizme. Složila je grimasu i slovkala preko njegove glave Joj, baš mi je žao! Nisam znala! Bila je skrušena kao svetica. Slegnula sam ramenima i slovkala joj Sve okej. Otpratila sam Lucasa u hodnik. Prekrižila sam ruke koje su se ohladile nakon topline koju je pružalo njegovo tijelo dok smo ležali jedno pokraj drugog. »Sutra?« Zakopčao je kožnu jaknu, okrenuo se prema meni. Usne su mu bile stisnute. Odvratio je pogled. Tek sam tada osjetila zid između nas. Prekasno. Kad su nam se pogledi susreli, uzdahnuo je. »Službeno su počeli zimski praznici. Možda bismo ih trebali iskoristiti da se odmorimo jedno od drugog.« Pokušala sam se na neki razumljiv način usprotiviti, ali nisam znala što bih rekla. Sama sam ga natjerala na to. »Zašto?« oštro mi je izletjelo. »Odlaziš iz grada. I ja idem kući barem na tjedan dana. Moraš se spakirati, a ja ću kroz idućih dan-dva pomagati Charlesu da pošalje završne ocjene.« Opravdanje mu je bilo tako logično. Nije pokazivao ni trunku emocija ili slabosti za koju bih se mogla uhvatiti. »Javi se kad se vratiš u grad.« Nagnuo se da me poljubi. Brzinski. »Bok, Jacqueline.«

205 Marta


Dvadeset i peto poglavlje

U

nedjelju navečer tijekom vožnje do Lucasovog stana ponavljala sam si brojne razloge zbog kojih bi iznenadni nenajavljeni dolazak mogao biti loša ideja: možda nije kod kuće, možda ima posla, misli da me otjerao, misli da smo se oprostili. S druge strane, bit ću u gradu samo do utorka ujutro i nisam mogla dopustiti da me ostavi bez svađe. Nakon što sam pokucala, kroz vrata sam čula kako se brava okreće i odmah zatim Lucasov grub glas. »Tko je, Carlie? Nemoj samo tako otvoriti vrata...« »Neka cura.« Vrata se otvore. Preda mnom je stajala zgodna tamnooka plavuša. Sumnjičavo me pogledala očekujući objašnjenje tko sam i što želim. Nisam mogla zucnuti. Bila sam uvjerena da mi je srce skočilo u jednjak i prestalo kucati. Lucas se ubrzo nacrta pokraj nje, sav namrgođen. Kad me ugledao, obrve mu od čuda nestanu pod rubom kose koja mu je padala preko čela. »Jacqueline? Što ti radiš ovdje?« Srce mi je oživjelo i počelo ubrzano lupati. Okrenula sam se da sjurim niz stepenice. Odjednom sam se našla u zraku. Lucas me zgrabi za biceps, povuče me s prve stepenice, spusti i pristisne sebi na prsa. Nedostajalo mi je jako, jako malo da mu nagazim svod stopala. »To je Carlie Heller«, šapne mi na uho. Smirila sam se. »Unutra je i njen brat Caleb. Igramo video igrice.« Srce mi je još uvijek lupalo, dvoumeći se između izbora bježi ili ostani. Upila sam njegove riječi i pala na njega. Osjećala sam se kao ljubomorna glupača. Spustila sam čelo na njegova prsa. Srce mu je lupalo brzo kao moje. »Oprosti«, promrmljala sam mu u mekanu majicu. »Nisam trebala doći.« »Možda nisi trebala doći nenajavljeno, ali ne može mi biti žao što te vidim.« Pogledala sam ga. »Ali rekao si...?« Pod svjetlom na trijemu oči su mu poprimile srebrnkastu boju. »Želim te zaštititi. Od sebe. Nisam ja za...« zamahnuo je prstom amo-tamo između nas »... to.«

206 Marta


Zubi su mi zacvokotali kad sam progovorila. »To nema smisla. Samo zato što nikad prije nisi bio u vezi ne znači da nisi sposoban za to.« Prekasno sam shvatila drugi, vjerojatniji razlog iza njegovih riječi. »Osim... ako ne želiš.« Uzdahnuo je i olabavio stisak na mojoj ruci. Prošao objema rukama kroz kosu. »Nije stvar u tome...« »Brrr! Hoćete li ući ili ne? Jer ja zatvaram vrata.« Provirila sam unutra pokraj Lucasa. Carlie Heller izgledala je mlado, ali ne toliko mlado. Ali nije djelovala uvrijeđeno. Činilo se da je samo znatiželjna. »Pa sama si to tražila.« Ispreplevši prste s mojima Lucas se okrene prema vratima i širom ih otvori. »Ulazimo.« Carlie se sjuri u kut kauča gdje je Francis ležao na dekici. Podigla ga je i prebacila preko ramena kao da je neživi predmet. Uvukla se pod dekicu, namjestila si mačka u krilo i zgrabila kontroler. Pokraj nje sjedio je namrgođeni dječak s istim tamnim očima, malo mlađi od mojih srednjoškolaca, ali podjednako natmuren. »Samo ti daj«, promrmlja dječak u Lucasovu smjeru. »Glupan.« Carlie ga podbode laktom i preokrene očima. Lucas podigne kontroler s jastuka na kauču i pokaže mi da sjednem u kut preko puta Carlie. »Ljudi, ovo je moja prijateljica, Jacqueline. Jacqueline, ova derišta su Caleb i Carlie Heller.« Carlie i ja smo se pozdravile, a Caleb promrmlja nešto u mom smjeru. Uvukla sam noge pod sebe i preko Lucasove glave pratila igru. Kad je Carlie petnaest minuta kasnije Caleba potjerala van, nije se prestao duriti. Pogledao me. »Ja u svoju sobu ne smijem dovoditi cure bez nadzora.« Carlie ga lupne po glavi. »Začepi. Lucas je odrastao, a ti si samo napaljeni pubertetlija.« Pokušala sam kašljem prikriti smijeh, a Caleb se zacrvenio, šmugnuo kroz vrata i sjurio se niz stepenice. Carlie se okrene da zagrli Lucasa i nasmiješi mi se. »Laku noć,« zacvrkuće i nestane. Promatrao je kako preko dvorišta odlazi kući, rekao laku noć, zatvorio i zaključao vrata. Okrenuo se, naslonio na vrata i zurio u mene. »Dakle tako. Mislio sam da smo se dogovorili da ćemo se odmoriti jedno od drugoga?« Nije se doimao ljutito, ali ni sretno.

207 Marta


»Ti si rekao da ćemo se odmoriti.« Lucas stisne usne. »Ne moraš na nekoliko tjedana napustiti studentski dom?« Ostala sam na svom mjestu na kauču, sklupčana u kutu. »Moram. Tu sam još samo dva dana.« Zurio je u pod, položio ruke iza leđa i oslonio ih na vrata. Pokušala sam progutati, ali nisam mogla. Glas mi je podrhtavao. »Nešto ti moram re...« »Nije da te ne želim.« Glas mu je bio nježan, ali nije me gledao dok je govorio. »Lagao sam prije kad sam rekao da te štitim.« Podigao je bradu. Preko cijele sobe zurili smo jedno u drugo. »Štitim sebe.« Lucas duboko udahne, prsa mu se podignu pa opet spuste. »Ne želim biti tvoj utješni trofej da lakše preboliš prošlu vezu.« Iznenada sam se prisjetila Operacije »zločesti dečko«. Erin i Maggie iskovale su plan da iskoristim Lucasa kako bih preboljela Kennedyja. Kao da on nema osjećaja. A ja sam pristala. Tada nisam imala pojma da me već cijeli semestar promatra. Da će se možda još više zainteresirati ako zapodjenemo razgovor. Da će na kraju osjetiti poriv da me otjera upravo zbog dubine svojih osjećaja, a ne zato što ih nema. »Zašto onda igraš tu igru?« Uspravila sam se iz tog klupka u koje sam se pretvorila u kutu kauča i polagano prešla sobu. »Ni ja to ne želim.« Stajao je nepomično dok sam se približavala. Uvlačio je ring na donjoj usni i grickao ga. Uspravio se i pogledao me kao da je pomislio da bih mogla nestati njemu pred očima. Položio mi je ruke na lice. »Što ću ja s tobom?« Glupavo sam se nasmiješila. »Ja imam par ideja.«

»Mama se zvala Rosemary. Zvali su je Rose.« Počeo se otvarati i to me spustilo na zemlju. Ležala sam stisnuta uz njega i odsutno prstom prelazila preko tamnocrvenih latica što su mu pokrivale srce pitajući se kako da mu kažem što sam saznala. Ili da mu ipak ne kažem? »Ta tetovaža ti je uspomena na nju?« Knedla mi se stvorila u grlu dok mi se prst spuštao po stabljici. »Da.« Govorio je tiho i u mračnoj sobi zvučao sumorno i ozbiljno. Bio je toliko pun tajni da uopće nisam mogla zamisliti kako je iz dana u dan 208 Marta


preživljavao, a da nikada ni sa kim ne podijeli to breme. »I pjesmu na lijevom boku. Ona ju je napisala. Mom tati.« Probola sam ga očima. Nije čudo da se njegov otac zatvorio. Po onome što mi je rekao dr. Heller, Ray Maxfield je logična, analitična osoba. Jedina iznimka je, čini se, bila njegova žena. »Pisala je pjesme?« »Ponekad.« Glave oslonjene na njegovu ruku, vidjela sam kako je u profilu zatitrao onaj neprimjetni smiješak. Iz ove perspektive izgledao je drugačije. Lice mu je bilo neuredno, neobrijano. Na nekoliko mjesta na mom je tijelu ostavilo trag, pomalo nadraženu kožu. »Ali uglavnom je slikala.« Borila sam se sa savješću koja mi je neprekidno govorila da mu kažem što znam. Da mu dugujem istinu. »Dakle ona je odgovorna za te umjetničke gene koji su se izmiješali s inženjerskim mozgom, ha?« Okrenuo se na bok i šaljivo upitao: »Inženjerski mozak? Ma gdje?« Vragolasto se nasmiješio. Podigla sam obrvu i poljubio me. »Još imaš njene slike?« Prstima sam pratila obrise ruže. Tvrd mišić ispod nje napeo se kad sam ga dotakla. Položila sam ruku na njegovu kožu, upijala odmjerene otkucaje njegova srca. »Imam... ali one su ili u skladištu ili izložene u kući Hellerovih. Bili su bliski prijatelji mojih roditelja.« »Tvoj tata više nije dobar s njima?« Kimnuo je promatrajući mi lice. »Je. Oni su me vozili kući na Dan zahvalnosti. Ne mogu ga nagovoriti da dođe ovamo, pa svake druge godine svi zajedno odu k njemu.« Pomislila sam na svoje roditelje, prijatelje i susjede s kojima se druže. »Moji roditelji nemaju dovoljno bliske prijatelje da bi s njima provodili praznike.« Zurio je u strop. »Oni su bili stvarno bliski... prije.« Njegova je tuga bila gotovo opipljiva. U tom sam trenutku shvatila da nije radio na tome, nimalo u tih osam godina. Njegov obrambeni zid pretvorio se u tvrđavu koja ga je držala kao taoca umjesto da mu pruža utočište. Možda se nikada neće potpuno oporaviti od

209 Marta


strahote koja se dogodila te noći, ali negdje je morala postojati prekretnica poslije koje ga prošlost više neće toliko izjedati. »Lucase, moram ti nešto reći.« Srce mu je tutnjalo pod mojom rukom, polagano i ravnomjerno. Nije se pomaknuo, samo je uperio pogled u mene. Osjetila sam kako se povlači dok je čekao. Uvjerila sam se da si samo umišljam da se udaljio, da je to samo moja grižnja savjesti. »Htjela sam znati kako si izgubio majku. Opazila sam da te uzrujava razgovor o tome. Zato sam... potražila njezinu osmrtnicu na internetu.« Ubrzano sam disala dok su sekunde prolazile. Nije rekao ništa. Na kraju je progovorio. Glas mu je bio posve ravnodušan i hladan. »Jesi li našla što si tražila?« Progutala sam. Glas mi se pretvorio u šapat. »Da.« Nisam čula samu sebe od ubrzanog lupanja srca. Skrenuo je pogled i naslonio se. Nervozno je grickao usnicu. »Ima još nešto.« Udahnuo je i izdahnuo. Zurio je u strop i čekao moju sljedeću ispovijest. Zatvorila sam oči i sve izlanula. »Razgovarala sam o tome s dr. Hellerom...« » Što?« Tijelo kraj mojega zgrčilo se kao da se pretvorilo u kamen. »Lucase, oprosti ako sam zabadala nos u tvoje privatne stvari...« »Ako?« Uspravio se poput strijele, nije me ni pogledao. Sjela sam i prekrila se pokrivačem. »Što ti je bilo da ideš s njim razgovarati? Krvavi detalji iz vijesti i članaka nisu ti bili dovoljno mučni? Ili dovoljno osobni?« Navukao je bokserice i traperice. Pokreti su mu bili grubi. »Zanimalo te kako je izgledala kad su je našli? Kako je iskrvarila? Kako je, čak i kad je moj tata golim rukama iščupao tepih«, oštro je izdahnuo, »na podu ostala tolika lokva krvi da se nije dala prekriti ni oprati?« Lomio mu se glas. Utihnuo je. Bila sam pod šokom i ostala bez riječi. Jedva sam disala. Sjedio je na rubu kreveta i šutio. Rukama se uhvatio za glavu. Bio mi je tako blizu da sam mogla ispružiti ruku i pomilovati križ na kralježnici, ali nisam se usudila. Oprezno sam pobjegla s kreveta i odjenula se. Navukla sam svoje UGGsice i došla do ruba kreveta. Laktove je naslonio na bedra i rukama prekrio lice. Zurila sam u tamnu kosu koja mu je padala na ramena, u napete mišiće njegovih ruku i tetovažu koja je 210 Marta


pratila biceps sve do podlaktice. Njegov lijep, vitak torzo i riječi istetovirane sa strane poput žiga. »Želiš da odem?« iznenadila sam samu sebe kad sam smireno izgovorila te riječi. Ne znam zašto sam mislila da će možda reći ne. Ili da neće reći ništa. U svakom slučaju sam bila u krivu. »Da.« Tada su mi potekle suze, ali nije ih mogao vidjeti. Nije se pomaknuo s kreveta. Nisam se čak mogla ni ljutiti jer sam prešla granicu i to sam znala. To što sam imala dobre namjere nije bilo važno. Zgrabila sam torbu i ključeve s kuhinjskog stola i kaput s kauča. Naćulila sam uši u nadi da ću čuti kako dolazi za mnom da mi kaže da ostanem. Nisam čula ništa, samo tišinu u njegovoj sobi. Kad sam otvorila vrata, Francis je jurnuo unutra zajedno s naletom hladnog zraka. Zalupila sam vratima i tad mi se omaknuo jecaj. Gutala sam ledeni zrak pitajući se kako sam sve uspjela tako temeljito uprskati. Čvrsto sam odlučila da neću plakati dok ne uđem u kamionet. Povlačila sam ruku po ogradi dok sam nespretno jurila niz stepenice. Ništa nisam vidjela, dijelom od mrklog mraka, dijelom od suza. Na predzadnjoj stepenici našpranjila sam ruku. »Au! Jebemu.« Fizička bol pružala je idealnu izliku da se napokon rasplačem. Trčala sam niz dugačak vijugav prilaz. Nisam uspjela dovoljno dugo zadržati suze da uđem u kamionet. »Jebemu. Jebemu. Jebemu.« Po osjećaju sam gurnula ključ u bravu. Deja vu. To sam prvo pomislila kad me nešto bacilo preko sjedala. No tu je sva sličnost prestala. Buck je za sobom zatvorio vrata i pritisnuo automatsko zaključavanje. Težina njegova tijela imobilizirala je moje potkoljenice. Zgrabio me za lijevo zapešće prije nego što sam uopće shvatila tko je to, premda sam zapravo znala. »Svi su dovoljno dobri da raširiš noge za njih osim mene, ha Jackie?«

211 Marta


Dvadeset i šesto poglavlje

L

ežala sam na leđima, glava mi je pod čudnim kutom bila naslonjena na suvozačka vrata. Trznula sam rukom i bezuspješno se koprcala pokušavajući pomaknuti noge. »Miči se s mene!« Izurlala sam te riječi znajući da njemu ionako ne znače ništa. Parkirala sam na ulici, predaleko da bi me itko mogao čuti. »Gubi se iz mog kamioneta!« Kad me gurnuo u kamionet, ključevi su mi pali na pod vozila. Desnom rukom ispipavala sam pod, mislila sam ih upotrijebiti kao oružje. »Neće ići.« Zgrabio me za desno zapešće i odmahnuo glavom kao da mi čita misli. »Ne ideš ti nikamo dok ne porazgovaramo. Ti i tvoja lažljiva kurva od prijateljice uništile ste mi cijeli jebeni život.« I tad sam u glavi odjednom čula Ralphov glas. Tvoje tijelo već je samo po sebi oružje. Samo se trebaš znati njime koristiti. Prestala sam se koprcati i procijenila sam situaciju. Nisam ga mogla udariti nogom. Mogla sam možda osloboditi zapešća, ali što onda? Samo bi me ponovno uhvatio i pribio uz sjedalo. Trebala sam postići da mi se približi, a to je bilo posljednje što bih spontano poželjela. Skrenula sam pogled. »Slušaj me kad razgovaram s tobom, jebemu!« Grubo me primio za bradu. Zabio mi je prste u kožu, nagnuo se nad mene da me prisili da ga pogledam u lice. Desna ruka slobodna. Gurnula sam ruku između nas, zgrabila ga za međunožje, zavrnula i povukla najjače što sam mogla. Uspravila sam trup i svom ga snagom nabila čelom u nos. One noći na parkiralištu sve se dogodilo tako brzo da se uopće nisam mogla sabrati dok nije bilo gotovo. Ovaj put sve se odvijalo kao usporena slika, do te mjere da sam nevjerojatno dugo bila uvjerena da ništa od toga što sam pokušala nije upalilo. Buck vrisne, iz nosa mu počne šikljati krv. Nikad nisam izbliza vidjela toliko krvi. Navirala je iz njega kao da sam otvorila ventil pod pritiskom. Lijeva ruka slobodna. 212 Marta


Nagnuo se ustranu. Dok sam ga još uvijek držala za međunožje, podigla sam lijevo koljeno i nabila ga u trbuh. Gurnula mu rame lijevom rukom. Pao je postrance u skučeni slobodni prostor ispred velikog sjedala kamioneta. Počela sam ponovno osjećati noge, cijelo tijelo mi se treslo. Bacila sam se na vrata i toliko ih nasilno otvorila da su se umalo opet zalupila. Taman prije nego što sam izašla kroz vrata Buck podigne desnu ruku i zgrabi me za zapešće, kao oni nikad-sasvim-mrtvi psihopati iz hororaca. Udarila sam ga šakom u osjetljivo mjesto na podlaktici, nekoliko centimetara od lakta. Pustio me bijesno urlajući i pokušavajući se uspraviti. Nisam čekala da vidim je li mu uspjelo. Iskočila sam iz kamioneta i potrčala. To bi bio idealan trenutak za vrištanje, ali jedva sam hvatala zrak. Čula sam njegove nepravilne korake iza sebe i fokusirala se na Lucasova vrata na vrhu stepenica. Bila sam na pola puta kad se Buck straga zaletio na mene i zgrabio me za kosu. Bolno me povukao da me zaustavi. Zacvilila sam kad smo se srušili na do i odmah se okrenula na bok da ga otjeram sa sebe, onako kako me Lucas učio. Odjednom je Lucas bio tu. Poput tamnog anđela osvetnika povukao je Bucka s mene i bacio ga. Stao je između nas. Otpuzala sam natraške poput raka. Uputio mi je kratak pogled. Oči su mu iskrile pod slabim svjetlom koje su bacali reflektori na bočnoj strani kuće. Potom se okrene Bucku koji se skotrljao na pod. Mjesto između nosa i usta bilo mu je prekriveno krvlju koja je ostavila i nekoliko mrlja na bradi. Osim toga nije mu bilo ništa. Upalio se još jedan reflektor na uglu kuće i osvijetlio cijeli prizor. Dahćući pogledala sam svoja prsa i poskočila. Moja ružićastobijela pletena majica, od ovratnika do gornjeg dijela trbuha, bila je puna tamnih mrlja. Zbog položaja u kojem smo bili kad sam mu razbila nos većina krvi koja mu je šiknula s lica završila je na mojoj majici. Borila sam se s porivom da u dvorištu Hellerovih strgnem majicu sa sebe. U čučnju je pokušavao kružiti oko Lucasa. Umjesto da se okreće s njim, Lucas se kretao ustranu leđima okrenutim prema meni tako da spriječi Bucka da mi se približi. Buckov glas bio je grubo brundanje. »Razbit ću ti zube, tetkice. Ovaj put nisam sjeban. Sada sam trijezan. Razbit ću te prije nego što izjebem tvoju malu dok ne svisne, još jednom.« Lažljivo đubre. 213 Marta


Lucas ga nije požurivao i isprva nije odgovarao. Onda sam čula njegov odmjereni glas. »Varaš se, Buck.« Nije odvajao pogled od njega. Otkopčao je kožnu jaknu, skinuo je i bacio ustranu. Rukave tamne majice dugih rukava zasukao je do iznad laktova. Opazila sam pohabane traperice koje je navukao i mekane kaubojke koje bi uvijek oblačio kad se žuri jer ne zahtijevaju toliko vremena kao one bakandže na vezanje. Buck zamahne šakom. Lucas obrani udarac. Pokušao je ponovno – isu rezultat. Potom se sjuri naprijed da uhvati Lucasa u stisak. Poslije jednog udarca u bubrege i šamara preko uha Buck otetura ustranu uperivši prst u mene. »Gaduro. Misliš da si predobra za mene, ali ti si obična kurva.« Lucas ga je pratio držeći se između nas. Kad Buck opet zamahne, Lucas ga uhvati za podlakticu i okrene se. Izvinuo je Buckovu ruku u neprirodnom smjeru, okrenuo ga i zviznuo šakom u čeljust. Buckova se glava tako zarotirala da je skoro pogledao unatrag preko ramena. Okrenuo se i Lucas ga još jednom udari ravno u usnicu. U obrambenom stavu pomaknuo je glavu u jednu pa u drugu stranu. Njegov neprimjetni smiješak poprimio je prijeteći izgled koji nije imao kad bi ga uputio meni. Buck zaurla i pojuri naprijed. Pali su na pod. Po visini su bili jednaki. Po težini je Buck očito bio u prednosti i to za dvadesetak kilograma. To je iskoristio da uhvati i stisne Lucasa i da ga dvaput udari u glavu. Lucas se izmigoljio i bacio Bucka tako da je pao ravno na tjeme. Buck se prevrne na leđa i protrese glavom kao da pokušava srediti misli. Lucas ga uhvati, pritisne ga o pod i brzo udari četiri puta za redom. Zvuk me podsjetio na tatu kad bi tukao odreske. Nadignuo mi se želudac. Buckovo lice ubrzo je postalo neprepoznatljivo. Premda mi ga nije bilo žao, bojala sam se da Lucas ne prijeđe granicu i postane ono što bi se moglo nazvati smrtonosnim oružjem. »Landone! Prestani!« Po prilazu se spuštao dr. Heller. Skinuo je Lucasa s Bucka koji se nije micao. Na dijelić sekunde Lucas se otimao i bojala sam se da će dr. Heller nadrapali, ali podcijenila sam svog profesora i njegovu prošlost u Specijalnim postrojbama. Dr. Heller rukama obavije Lucasa oko prsa i ruku i drekne »Prestani. Na sigurnom je. Na sigurnom je, sine.« Kad je Lucas popustio, dr. Heller olabavi stisak. Lucas me odmah pronašao pogledom i doteturao do mene. U daljini se nakratko začuju sirene. Čula sam kako se stišavaju na kraju ulice u istom 214 Marta


trenutku kad se Lucas bacio na travu pokraj mene. Tresao se, pun adrenalina za koji nije više imao ispušni ventil. Ubrzano je disao i zurio u mene. Pažljivo je podigao ruku kao da se boji da ću se povući. Čeljust mi je bridila. Po njegovu izrazu lica zaključila sam da loše izgleda. Prstima je prešao preko nje. Trznula sam. Povukao je ruku, a ja sam se podigla na koljena. »Molim te, zagrli me. Želim da me zagrliš.« Nisam morala dvaput pitati. Obgrlio me rukama, povukao k sebi u krilo i privio uz prsa. »Njegova krv? Iz njegovog nosa?« Povukao me za majicu, ali zalijepila mi se za grudnjak i kožu jer se krv već osušila. Kimnula sam s gađenjem. »Moja cura«, reče i ponovo me zagrli. »Bože, ti si tako jebeno divna.« Opet mi je pala napamet Buckova krv na mojoj koži. Povukla sam majicu. Ponovno mi se nadignuo želudac. »Želim je skinuti. Želim je skinuti.« Progutao je knedlu. »Budeš. Brzo.« Prstima mi nježno prijeđe preko lica. »Tako mi je žao, Jacqueline. Isuse, ne mogu vjerovati da sam te tako izbacio van.« Zagrcnuo se, prsa su mu se pomicala gore-dolje. »Molim te, oprosti.« Dok me milovao, uvukla sam glavu pod njegovu bradu i sklupčala se uz njega najbliže što mogu biti. »Oprosti što sam išla čačkati po internetu. Nisam znala...« »Pssst, Ijubavi... ne sada. Samo pusti da te grlim.« Zgrabio je svoju jaknu s trave i ogrnuo je preko mene. Zagrlio me još čvršće. Ušutjeli smo. Došla su kola hitne pomoći. Liječnici su podigli Bucka koji barem nije bio mrtav. Ravnodušno prekriženih ruku jedan ga je službenik nadzirao dok su ga podizali na nosila, a njegov kolega razgovarao s dr. Hellerom o tome što se dogodilo. »Lan – Lucas«, uzvikne. »Ti i Jacqueline sada morate dati izjave, sine.« Lucas oprezno ustane i povuče me za sobom dok sam pokušavala ustati. Dr. Heller ga primi za rame. »Ovaj mladić je sin mog najboljeg prijatelja. Unajmljuje stan iznad garaže.« Čudno nas pogleda pa nastavi. »Kao što sam rekao, ovaj dečko«, pokazao je na Bucka kojeg su ukrcavali u kola hitne pomoći, »zbog ove mlade dame ima zabranu pristupa koju je prekršio došavši do kuće njezina dečka.« Aha, zato nas je tako pogledao. Policajci su razrogačili oči kad su opazili moju krvavu majicu. »To je njegova krv,« rekla sam pokazavši na kola. 215 Marta


Jedan od njih se nasmiješio i za Lucasom ponovio: »Dobra cura.« Naslonila sam se na Lucasa, a on me još čvršće zagrli. Policajci koje je dr. Heller već smekšao nisu mogli biti ljubazniji. Nakon dvadeset minuta i svih naših izjava otišli su zajedno s Buckom, a Lucas i ja skupljali smo moje stvari iz kamioneta i sa ceste. Obećali smo dr. Helleru i njegovoj obitelji da ćemo se sami pobrinuti za ozljede. Bez riječi Lucas me uz stepenice povede u stan i ravno u kupaonicu. Otvorio je tuš i podigao me na ormarić da mi skine čizme i čarape. Nije zastajkivao. Skinuo mi je majicu i grudnjak i bacio ih u smeće. Pa svoju majicu poprskanu krvlju – njegovom i Buckovom. Stajao mi je između koljena, okrenuo mi lice na svjetlo i proučio čeljust. »Imat ćeš masnice. Kad se otuširaš, stavit ćemo led na oteklinu da splasne.« Stisnuo je zube. »Je li te... udario?« Odmahnula sam glavom, što me opet malo zaboljelo. »Samo me jako zgrabio. Boli, ali zapravo me više boli čelo kojim sam ga udarila u nos.« »Je 1’?« Začešljao mi je kosu s lica i poljubio me u čelo tako nježno da nisam ništa osjetila. »Tako sam ponosan na tebe. Hoću da mi sve ispričaš kad ćeš moći... i kad ću ja biti u stanju to slušati. Sad sam još uvijek bijesan.« Kimnula sam. »Okej.« Prošao mi je prstima po potiljku. »Znao sam da sam pogriješio. Sjedao sam na motor da pođem za tobom, a onda sam te ugledao kako trčiš po prilazu.« Stisnuo je zube i trznuo. »Kad te srušio... htio sam ga ubiti. Mislim da bih ga ubio da me Charles nije zaustavio.« Nisam se pomakla s ormarića dok se nije svukao. Povukao me dolje, skinuo mi traperice i donje rublje i odveo me u tuš. Oprao je i proučio svaki pojedini dio mog tijela. Oboje smo imali masnice i ogrebotine na najčudnijim mjestima. Jedva sam mogla podići ruke. »To je normalno«, reče zamotavši ručnik oko struka i omotavši me drugim. »Za vrijeme borbe ne primijetiš sva mjesta gdje dobiješ udarac, ne primijetiš kada krivo padneš ili udariš o nešto. Adrenalin to umrtvi, ali samo na neko vrijeme.« Tamna mu je kosa doticala ramena. Kapljice vode curile su mu niz leđa i prsa. Posjeo me da mi osuši kosu, a ja sam promatrala kako se tanki potočići slijevaju preko njegove tetovirane kože, preko ruže, utirući si put kroz ispisane riječi i dopirući do pruge dlačica na trbuhu sve dok ih ne upije ručnik. 216 Marta


Zatvorila sam oči. »Zadnji put kad mi je netko drugi sušio kosu išla sam u šesti razred. Kad sam slomila ruku.« Nježno je podizao pramen po pramen, umotao ga u ručnik da upije vodu, a da se ne zamrsi. »Kako si je slomila?« Nasmiješila sam se. »Pala sam s drveta.« Nasmijao se i taj je zvuk ublažio bol svakog ozljeđenog mjesta na mom tijelu. »Pala si s drveta?« Poprijeko sam ga pogledala. »Mislim da me neki dečko izazvao.« Imao je vatren pogled. »Aha.« Čučnuo je preda mnom. »Ostani ovdje večeras, Jacqueline. Moram te zadržati ovdje, barem večeras. Molim te.« Primio me za jednu ruku. Drugu sam položila na njegovo lice. Pitala sam se kako te oči mogu izgledati poput ledenih krhotina, a ipak me grijati do srži. Pokraj jednog oka nastala je masnica, a na vrhu jagodice koža je bila ogrebana i porezana. Osim toga lice mu je bilo neozljeđeno. Šaptao je. »Zadnje što mi je tata rekao prije nego što je otišao bilo je >Dok mene nema, ti si muškarac u kući. Čuvaj mamu.<« Oči su mi se napunile suzama. Kao i njegove. Teško je gutao. »Nisam je zaštitio. Nisam je mogao spasiti.« Povukla sam mu glavu, položila je na svoje grudi i prekrila ga rukama. Bio je na koljenima. Zagrlio me i plakao. Dok sam ga milovala po kosi i čvrsto grlila znala sam da ga je ova noć ganula do srži. Ono što je mučilo Lucasa bilo je dublje od strahote koja se zbila prije osam godina. Proganjao ga je osjećaj krivnje, koliko god neprimjeren bio. Kad se primirio, rekla sam: »Ostat ću večeras. Hoćeš li i ti učiniti nešto za mene?« Suzbio je instinktivni oprez. Već sam prije vidjela kako to čini, ali ne tako izbliza. Drhtavo je udahnuo i skupio hrabrosti. »Da. Što god želiš.« Glas mu je bio odlučan i promukao. Kad je jezikom prešao preko ringa na usni, poželjela sam ga tako jako da mi je bilo teško gubiti vrijeme na razgovor. »Ideš sa mnom na Harrisonov koncert sutra navečer? On mi je omiljeni učenik. Obećala sam mu da ću doći.« Podignuo je obrvu i trepnuo. »Hm. Okej. To je sve?« Kimnula sam. 217 Marta


Odmahnuo je glavom i ustao. Uputio mi svoj tajanstveni smiješak. »Idem po paket leda u zamrzivač. Zašto ne odeš u krevet?« Ustala sam, položila ruku na njegova prsa i pogledala ga. »Je li to izazov?« Položio je ruku preko moje i drugom me privukao bliže. Nagnuo se i nježno me poljubio. »Apsolutno. Ali ne smiješ pasti s kreveta.«

218 Marta


Dvadeset i sedmo poglavlje dvorana bila je krcata roditeljima s fotoaparatima, braćom S rednjoškolska koja su se dosađivali i tu i tamo kojom bakom ili djedom. Krećući se kroz gomilu ljudi koja je stajala u prolazu između sjedala Lucas i ja zauzeli smo mjesta na pola puta između pozornice i stražnjih izlaznih vrata. Pogledala sam fotokopirani program. Harrison je bio u najvišem razredu za orkestar što je značilo da će još potrajati dok izađe na pozornicu. No podučavala sam i dvojicu dječaka u nižim razredima, a nikad ih nisam imala priliku vidjeti kako nastupaju. Bila sam nervozna. Tko zna kako će svirati.

Nagnula sam se prema Lucasu tako da ne čuje nitko od roditelja. »Vjerojatno bih te trebala upozoriti da mnoga ova djeca sviraju tek nekoliko mjeseci – osobito u prvom orkestru – tako da će možda zvučati malo... neprofesionalno.« Podigao je kut usana. Htjela sam se nagnuti da ga poljubim, ali ipak nisam. »Je li to pristojan način da mi kažeš da se pripremim na svirku koja zvuči kao grebanje noktima po ploči?« upita. Potom sam začula Harrisonov glas koji je dopirao iz odvojenog dijela s desne strane auditorija. »Profesorice Wallace!« Tražila sam ga u moru dječaka u crnim sakoima od poliestera i djevojčica u školsko ljubičastim haljinama do gležnja. Ugledala sam njegovu plavu glavu otprilike u istom trenutku kad je on opazio da pokraj mene sjedi Lucas. Prestao je mahati i razrogačio oči. Kad sam se nasmiješila i digla ruku, još je jednom tužno domahnuo. »Pretpostavljam da je to jedan od onih što su zatelebani u tebe.« Lucas je zurio u čizmu prebačenu preko koljena, čupkao pohabani šav i pokušavao se ne smijati. »Što? Svi padaju na mene. Ja sam seksi studentica, nisi valjda zaboravio?« osmjehnula sam se. Prostrijelio me vatrenim pogledom. Nagnuo se bliže i šapnuo mi na uho. »Tako seksi. Sad si me podsjetila kako si izgledala jutros kad sam se probudio s tobom u naručju, u svom krevetu. Bi li bilo prepohlepno da te zamolim da ostaneš i večeras?« Kad smo se pogledali, lice mi se zažarilo. »Bojala sam se da nikad nećeš pitati.«

219 Marta


Primio me za ruku i držao je na mom bedru. Ravnatelj orkestra kročio je na pozornicu. Sat i pol kasnije Harrison me pronašao u stražnjem dijelu publike. Držao je buket crvenih ruža, čija je boja bila nalik onoj na njegovu posramljenu licu. »Ovo je za vas«, zamuca gurnuvši mi cvijeće u ruke. Njegovi su roditelji stajali petnaestak koraka dalje. Dopustili su mu da sam preda dar. Uzela sam ruže i pomirisala ih, a on je uputio neprijateljski pogled Lucasu. »Hvala, Harrisone. Prekrasne su. Bila sam tako ponosna na tebe večeras, vibrato ti je bio super.« Nacerio se od uha do uha, premda se pokušao suzdržati. Izgledao je pomalo histerično. »Ali to je sve zbog vas.« Odmahnula sam glavom. »Ti si lijepo svirao i marljivo vježbao.« Premjestio se s noge na nogu. »Bio si odličan, čovječe. Kad bih barem ja znao svirati neki instrument«, reče Lucas. Harrison ga je proučavao. »Hvala«, promrmlja namrgođeno. Premda je moj učenik bio viši od mene, kraj Lucasovog oblikovanog tijela doimao se pomalo štrkljavo. »Je li to boljelo? To na usni?« Lucas slegne ramenima. »Ne previše. Ali malo sam opsovao.« Harrison se nasmiješi. »Kul.«

Nekoliko sati kasnije ležali smo u polumraku i gledali se. Dijelili smo njegov jastuk. Duboko sam udahnula i u sebi molila da opet ne otjeram Lucasa. Nikad se ni sa kim nisam osjećala tako povezano. »Kako ti se čini Harrison?« Pomno me promatrao. »Čini se kao dobar dečko.« Kimnula sam. »I je.« Prešla sam prstima preko njegova lica. Privukao me bliže. »Zašto pitaš?« Složio je kiselu grimasu. »Ostavit ćeš me zbog Harrisona, Jacqueline?«

220 Marta


Gledala sam ga u oči i upitala: »Da je Harrison one noći bio na parkiralištu umjesto tebe, misliš da bi mi htio pomoći?« Netremice me gledao. Nije odgovorio. »Da mu je netko rekao da me čuva, misliš da bi ga ikad mogao okriviti jer nije uspio zaustaviti ono što se dogodilo te noći?« Grubo je izdahnuo. »Znam što pokušavaš reći...« »Ne, Lucase. Čuješ, ali ne znaš. Nema šanse da je tvoj tata to doista očekivao od tebe. Nema šanse da se uopće sjeća da je to rekao. On krivi sebe, ti kriviš sebe, ali nitko od vas nije kriv.« Oči su mu se napunile suzama. Progutao je knedlu. Čvrsto me grlio. »Nikad neću zaboraviti njen glas.« Grcao je od suza. »Kako da se ne krivim?« Moje suze kapale su na jastuk između nas. »Lucase, razmisli o Harrisonu. Shvati, ti si bio dječak. Prestani tog dječaka kriviti jer nije uspio zaustaviti nešto što možda ni odrastao muškarac ne bi mogao zaustaviti. Što si mi uvijek govorio? Nisi ti kriva. Moraš razgovarati s nekim i osloboditi se odgovornosti koju tvoja majka nikad ne bi htjela da preuzmeš. Hoćeš li pokušati? Molim te?« Obrisao mi je suze s lica. »Kako sam te samo našao?« Odmahnula sam glavom. »Možda sam na kraju ipak baš tamo gdje bih trebala biti.«

221 Marta


Epilog

T

ako ćeš mi nedostajati. Ne mogu vjerovati da me napuštaš.« Erin se zavalila kraj mene na kauč kod Hellerovih. Za proslavu Lucasove diplome priredili su roštilj u dvorištu. Na nekoliko dragocjenih minuta pobjegle smo u klimatizirani prostor i sklonile se od vrućine i vlage. Naslonila sam glavu na njezino opaljeno rame. »Zašto ne ideš sa mnom?« Nasmijala se i naslonila glavu na moju. »To je jednako glupa ideja kao da ti ostaneš ovdje. Ti trebaš ići ostvariti svoje velike planove, a ja ostati ovdje i poraditi na svojima. Ali to ne znači da situacija nije glupa.« Prijavila sam se na tri glazbena konzervatorija. Ništa od toga nije se doimalo stvarnim sve do audicije u Oberlinu – mom prvom izboru – na kojoj sam briljirala i maila koji sam dobila prije nekoliko tjedana. Pisalo je da su me primili. »Da, vjerojatno trebaš ostati ovdje da držiš Chaza na oku.« Erinino protivljenje Chazovim pokušajima da poništi prekid završilo je na Valentinovo. Pojavio se s rezervacijama za »njihov« polupansion nakon što joj je dva tjedna svaki dan slao cvijeće i pretvorio našu studentsku sobu u staklenik. Uz Erininu pomoć Chaz je prebrodio suđenje koje je čekalo njegovog bivšeg najboljeg prijatelja, kao i popratne glasine i govorkanja. Buckovo priznanje lakšeg napada prije suđenja svima je bilo olakšanje, premda vjerojatno neće odslužiti niti pola svoje dvogodišnje kazne. Kroz otvorena francuska vrata promatrale smo svoje dečke kako razgovaraju u stražnjem dvorištu. Nikad nisu bili najbolji prijatelji, ali dobro su se slagali. Koliko god bili suprotnih naravi. Kad me ohrabrivao da se prijavim na konzervatorij, Lucas je bio tako siguran da će s nama sve biti u redu. Još je uvijek bio siguran. Vjerovala sam mu, ali to nipošto nije značilo da želim dvogodišnju vezu na daljinu. Brinuo se da se ne prenaglim i ne donesem odluku na temelju njegovih planova. Nije htio da ostanem. Nije mi govorio kamo ide na razgovore za posao. »Neću tražiti od tebe da zbog mene odustaneš od onoga što želiš, Jacqueline.«

222 Marta


»Ali ja želim tebe«, promrmljala sam znajući da je u pravu. Nisam se znala logički obraniti. Na neki je način bio sličan ocu. Ray Maxfield postao mi je jedan od najbliskijih ljudi. Lucas me preko proljetnih praznika odveo svojoj kući. Nikad ga nisam vidjela tako nervoznog. No iz nekog smo si razloga njegov otac i ja sjeli. U njemu sam vidjela Lucasovu demonstratorsku osobnost, njegovu inteligenciju, odmjereni smisao za humor. Noć prije našeg odlaska Ray je pretražio tavan kuće na plaži i donio tri uokvirena akvarela koji su prikazivali malenog dječaka kako se igra na morskoj obali. Potpis Lucasove majke bio je u kutu svake slike njezinog jedinog djeteta – Rosemary Lucas Maxfield. Objesili smo ih iznad stola u Lucasovoj spavaćoj sobi. Još je čudnije bilo što je Ray sjedio vani s Charlesom i Cindy. Uzeo si je vremena da zbog proslave sinove diplome malo odmori od ribarenja. Bio mu je to prvi odmor otkad je napustio Alexandriju.

»Prihvatio sam onaj posao u petak.« To je bilo to. Nakon što se tijekom zadnjeg semestra prijavio na desetak poslova, Lucas je išao na jedan razgovor za drugim. Prije tjedan dana načula sam Charlesa kako govori Cindy da je dobio solidnu ponudu od jedne inženjerske tvrtke u gradu. Čekala sam da mi sam kaže. To je značilo da ćemo, kada u kolovozu odem u Oberlin, biti udaljeni dvije tisuće kilometara. »Je li?« Nisam ga htjela pogledati da ne briznem u plač. Trpala sam u hladnjak ostatke hrane koje nam je poslala Cindy i više nisam ništa rekla. Naslonio se na kuhinjski pult i promatrao me. Kad je napokon sve bilo pospremljeno, više nisam mogla odgađati neizbježno. Čim mi ugleda lice, Lucas me primi za ruku. »Dođi.« Dok me vodio do kauča, treptala sam da suzbijem suze i održala si strogo predavanje koje se uglavnom sastojalo od Prestani plakati prestani plakati prestani plakati. Naslonio se na ugao i povukao me k sebi u naručje. Na pola uha slušala sam kako mi prepričava pojedinosti posla. Govorio je o veličini kompanije, dobroj plaći i spomenuo datum kad bi trebao početi, drugi tjedan u srpnju. Većinu 223 Marta


vremena pitala sam se koliko ću često imati vremena da letim kući. Slobodni vikendi za studente glazbe bili su praktički nepoznanica. Obavezni koncerti i nastupi održavali su se neprekidno. »Dakle imam samo jedno pitanje. Želim li živjeti u Oberlinu i putovati u Cleveland ili živjeti blizu Clevelanda i putovati do tebe?« Oslonio je glavu na jednu ruku i znatiželjno me promatrao. Netremice sam zurila u njega. »Što?« Nevino se nasmiješio. »Ah, nisam ti rekao taj dio priče? Firma se nalazi u Clevelandu.« »Cleveland u Ohiju? Prihvatio si posao u Clevelandu u Ohiju? « Cleveland je bio pola sata udaljen od mog faksa. »Jesam.« Oči su mi se napunile suzama. »Ali zašto?« Podignuo je obrvu, spustio slobodnu ruku i zataknuo mi kosu za uho. »Pa čula si kolika je plaća, ne? I zato da ti budem blizu.« Obrisao mi je suzu s obraza i dodao: »No da, uglavnom da ti budem blizu.« Razmišljala sam o svemu što sam naučila prateći Kennedyja, o svemu što Lucas od mene nikad ne bi tražio. »Ali sve što si mi pričao o tome da ne smijem odustati od onoga što želim biti ili raditi da bih bila s tobom, to se ne odnosi i na tebe?« Primio me za lice i prodorno me pogledao. Uzdahnuo je. »Kao prvo, ovo je odličan posao i uzbuđen sam zbog toga.« Kad me privukao bliže i poljubio, naslonila sam se na njegova prsa i zavukla mu ruku pod majicu. »Kao drugo, ja jesam ambiciozan, ali mogu uspjeti gotovo bilo gdje.« Ustao je. Nastavio me ljubiti i odnio me u svoju sobu. Nježno me spustio na pod. Strgnula sam top i bacila se na krevet promatrajući ga kako skida majicu preko glave. Mogla bih ga natjerati da tu radnju ponavlja cijeli dan... samo da ne znam što slijedi. Dopuzao je s kraja kreveta i legao na mene. Povukao mi je obje ruke iznad glave. Nježno kao kad me prvi put crtao. Jednom mi je rukom zarobio zapešća. Naučio me sve moguće načine kako da se oslobodim tog zahvata, ali nisam htjela. Bio je raspoložen za sporu predigru. To mi je bilo jedno od njegovih omiljenih raspoloženja, iako je značilo da će me izluditi prije nego što me prestane izazivati. Grickala sam usnicu. Čekala sam. Pogledao me, a ja sam izbliza proučavala njegove lijepe oči. Obožavala sam to. »Ono što ne mogu učiniti bilo gdje jest biti s tobom.« Nagnuo se bliže i 224 Marta


jezikom mi prošao preko usana. Milovao me vršcima prstiju sve dok se nisam uspravila i uzvratila mu poljubac. Oslobodio mi je zapešća. Bacila sam mu se oko vrata i osjetila kako nam usklađeno kucaju srca dok me nježno ljubio po vratu ispod uha. »Odabrati da budem s tobom nije teška odluka, Jacqueline.« Udahnuo je odmaknuvši se da me još jednom pogleda u oči. »To je lako. Nevjerojatno lako.«

KRAJ

Marta

225 Marta

Profile for Milli

Tako je lako voljeti - Tammara Webber  

Djevojka koja je svoje povjerenje poklonila pogrešnoj osobi, koja vjeruje da će svako obećanje biti pogaženo i da je vjernost obična prijeva...

Tako je lako voljeti - Tammara Webber  

Djevojka koja je svoje povjerenje poklonila pogrešnoj osobi, koja vjeruje da će svako obećanje biti pogaženo i da je vjernost obična prijeva...

Profile for flower73
Advertisement