Page 1

Godina LXXXVI, 2015/16.

Novi cvijet

List učenika Franjevačke klasične gimnazije Visoko


Franjevačka klasična gimnazija i sjemenište u Visokom- jučer, danas i sutra To smo mi – FKG Naša je Gimnazija osnovana 1882. godine u Kreševu, odakle je 1883. premještena u Guču Goru kod Travnika, a 1900. godine doselila je u Visoko, u zgradu u kojoj se danas nalazi Franjevačko sjemenište. Od početka svoga djelovanja u Visokom FKG je bila otvorena svima: uz kandidate za Franjevački red primala je i sve druge učenike koji su željeli steći dobro obrazovanje. Za njihov smještaj izgrađen je 1928. učenički dom – Konvikt. Nakon II. svjetskog rata, komunističke represije i oduzimanja Konvikta te posljednjeg rata i izbjeglištva, Konvikt nam je ponovno vraćen i obnovljen te služi svojoj prvotnoj svrsi: kao školski i stambeni prostor za sve mlade koji žele u ugodnu ambijentu stjecati plemenita znanja i vještine te se tako spremati za život. Život u Konviktu i Franjevačkom sjemeništu Ovu školsku godinu FKG je započela sa 164 učenika, od kojih 24 u Franjevačkom sjemeništu, a 99 u Konviktu (54 učenika i 45 učenica iz cijele BiH, od Orašja do Čapljine i Livna), te 41 učenik iz Visokog i okolice. Radni dan započinjemo ustajanjem u 7.00, doručak je u 7.30, nastava traje od 8.00 do 13.10 od-

nosno 14.00, kada slijedi ručak, a zatim vrijeme za odmor, igru i razonodu do 16.00, kada počinje „šutnja“, popodnevno učenje u miru i tišini. Večera je u 19.00, a noćni mir u 22.30. Tijekom dana, u terminima izvan nastave i učenja te nakon večere, učenicima su na raspolaganju instrukcije kao i razne slobodne aktivnosti i sekcije – nogomet, rukomet, odbojka, košarka, tamburice, gitara, klavir, slikanje, informatika, ekološka radionica, mikroskopiranje, pjevanje, flauta, lektira... Svi učenici besplatno dobivaju sve potrebne udžbenike, koje na kraju školske godine uredno vraćaju. Svake godine organiziraju se redovite školske ekskurzije, a učenici III. i IV. razreda svake druge godine idu na 10-dnevno studijsko putovanje u Grčku. Njegujući svoje glavno obilježje – otvorenost – naša Gimnazija pruža temeljito obrazovanje i čestit odgoj svima bez obzira na vjersku, etničku ili drugu pripadnost. Takva orijentacija prepoznata je i u inozemstvu, tako da imamo partnerske odnose s nekoliko škola u Hrvatskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj. Upornim radom i rezultatima na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima naši učenici i učenice doprinose da naša škola bude prepoznata kao žarište mira, tolerancije i suživota u različitosti, a te su vrijednosti našoj domovini itekako potrebne.


Riječ uredništva Dragi čitatelji, sretni smo što vam i ovoga proljeća možemo darovati ovaj rukovet cvjetova, u koji smo utkali svoje radosti i uspjehe, literarne i znanstvene pokušaje, putovanja, prijateljstva i mnoge druge doživljaje koji su obilato ispunili školsku godinu na izmaku. Od prošloga ljeta naša je Gimnazija nastavila rasti i razvijati se, a mi smo, svatko na svoj način, poput pčelice na naslovnoj stranici, strpljivo i radišno nastojali doprinijeti dobru zajednice i svakoga pojedinca. Neki od nas sudjelovali su na tečaju za klasičare na Hvaru, drugi na Europskome tjednu za mlade u Waldmünchenu,

treći ljetovali kod naših dobročinitelja u Kaštelima... Početak školske godine donio je studijsko putovanje u Grčku, a tijekom godine nastavili smo njegovati prijateljstvo s vršnjacima iz Koblenza, Vöcklabrucka, Bozena, Zagreba... Zahvaljujući našim donatorima, pred Božić smo otvorili našu novu sportsku dvoranu, pomoću koje se naša Gimnazija još više otvara i povezuje s drugim školama i društvom općenito. Radujemo se novim izazovima koje će vrijeme pred nas staviti i prijateljstvu sa svima koji će nam se u tome pridružiti. Uredništvo

3

Novi cvijet, 2015/16.

Novi cvijet List učenika Franjevačke klasične gimnazije u Visokom Izdavač Franjevačka klasična gimnazija Bosne Srebrene 4 71300 Visoko Tel. +387 (0)32 738 723 Faks +387 (0)32 738 753 www.fkg.edu.ba fkg.visoko@gmail.com Uredništvo Literarna sekcija II. razreda Fotografije Daniel Glavaš, II.r. Prijelom fra Želimir Gogić

Kazalo Predstavljanje........................................ 4

Lektura i korektura Ana Tomas fra Ivan Nujić

Vijesti................................................... 10

Odgovara fra Zvonko Miličić, ravnatelj

Interview............................................. 21

Tisak Štamparija „Fojnica“ Naklada 700 primjeraka

Sekcije.................................................. 19 Literarni pokušaji............................... 25 Obljetnice............................................ 31 Pomoć Keniji...................................... 33 Drugi o nama...................................... 34 Darovatelji........................................... 35


Predstavljanje

I.a 1. Ajla Ohran, Visoko 2. Ema Krivdić, Visoko 3. Franjo Džalto, Rama

4. Gabrijel Jelić, Rama 5. Ilija Nakić, Nova Bila 6. Ivica Trogrlić, Kreševo 7. Marcel Mandić, Čitluk 8. Marija Bilan, Kiseljak 9. Marin Čuljak, Bugojno 10. Martina Antunović, Vareš 11. Monika Ivanić, Brestovsko 12. Mustafa Hajrić, Visoko 13. Nedim Šukrija, Podlugovi 14. Nensi Idžaković, Vareš 15. Nikola Kolak, Ljubuški 16. Rejha Šabanović, Visoko 17. Robert Bašić, Busovača 18. Veronika Puljić, Kreševo 19. Zoran Matošević, Nova Bila

Novi cvijet, 2015/16.

4

Mustafa Hajrić

I.b Željni znanja i novih poznanstava, upisali smo se u Franjevačku klasičnu gimnaziju. Na izmaku je školska godina, a još uvijek pričamo o svom prvom tjednu, kada smo bili jedni drugima nepoznati. Polako smo prošli s puno truda i volje sve prepreke koje su nam bile na putu do uspjeha. Sigurnim koracima idemo u drugi razred. Od dvadeset dvoga, koliko nas je bilo u početku, ostalo je dvadeset učenika. Dvojica su učenika napustila našu skolu (Antonio Rašić i Matija Dodig), ali zauvijek će biti naši dragi prijatelji. U konačnici, školsku godinu završavamo s razrednicom Rinom Breko sloganom: Uvijek može bolje. 1. Muhamed Alić, Visoko 2. Ines Andrić, Fojnica 3. Ajla Bektaš, Visoko 4. Mija Bojić, Ćatići 5. Franjo Duvnjak, Kraljeva Sutjeska 6. Ilijana Hodak, Jajce 7. Iman Hodžić, Visoko  8. Filip Karaula, Livno 9. Marko Komšić, Busovača  10. Ana Krezo, Livno 11. Selma Lemeš, Visoko 12. Matea Lovrić, Vareš

13. Lucijana Marčeta, Jajce 14. Ana Marijan, Livno 15. Anita Martinović, Jajce  16. Ahmed Sinanagić, Visoko 17. Ela Šako, Fojnica 18. Dario Šipić, Kraljeva Sutjeska  19. Josip Štrkalj, Vareš 20. Emanuel Tuka, Fojnica  Ana Krezo i Lucijana Marčeta


Predstavljanje

I.c Jednom davno, dobro, ne baš tako davno, zakoračili smo na novu stepenicu svoga životnoga puta. Zbunjene i pomalo uplašene, dočekala nas je naša razrednica prof. Ivona Sokolović. Uz njezinu pomoć svladali smo početni strah i krenuli u novu avanturu, prepunu raznih izazova i uspjeha.

15. Nijaz Puška, Sarajevo 16. Dragica Raguž, Kiseljak 17. Ajla Šehić, Ilijaš 18. Bakir Trako, Visoko 19. Marko Trupina, Jajce 20. Petar Tuka, Kiseljak Dragica Raguž i Martina Jarmanović

1. Mihael Barišić, Jajce 2. Zvonimir Barišić, Livno 3. Stjepan Čečura, Vitez 4. Anđela Ćurić, Livno 5. Tomislav Divković, Vareš 6. Josipa Dujmenović, Bazik 7. Ejla Hasović, Ilijaš 8. Martina Jarmanović, Vareš 9. Filip Jurkić, Vareš 10. Sara Kapetanović, Gojevići 11. Vinko Krešo, Livno 12. Anesa Limo, Visoko 13. Ines Lukin, Busovača 14. Antonio Matić, Vareš

5

Novi cvijet, 2015/16.

II.a Avanturi drugoga razreda pristupilo je petnaestoro hrabrih akavaca. Među nama su i trojica sjemeništaraca. Razrednica nam je profesorica Vedrana Komšić. Nažalost, na polugodištu nas je napustila

Marija Dijaković, kojoj želimo sve najbolje u Njemačkoj i nadamo se ponovnome susretu. 1. Mijo Brđanović, Kraljeva Sutjeska 2. Juraj Grabovac, Vitez 3. Nejra Hindija, Visoko 4. Ivona Jukić, Stara Bila 5. Dario Laštro, Busovača 6. Imran Meco, Visoko 7. Maja Slomo, Kiseljak 8. Ajla Smolo, Visoko 9. Marija Tolo, Kreševo 10. Tomislav Vidović, Bugojno 11. Anto Zečević, Odžak 12. Stipo Žutić, Sarajevo 13. Marin Maros, Vitez 14. Mato Lukić, Jajce Anto Zečević


Predstavljanje

II.b Sua vitia fateri honestum est (Pošteno je priznati svoje mane). Ovom spoznajom bilo je lakše započeti drugi razred. Nažalost, neki to nisu smatrali točnim. Broj učenika sa 16 na 13 odlučili su svesti Filip Oroz,

Ivana Vincetić i Andrej Malbašić. Unatoč tomu, vođeni ohrabrujućim riječima naše razrednice Ane Tomas, veselo privodimo kraju i ovu školsku godinu.

Novi cvijet, 2015/16.

6

1. Anisa Avdović, Visoko 2. Dženeta Hasečić, Ilijaš 3. Luka Ilić, Odžak 4. Marija Ivanović, Orašje 5. Berina Kazija, Sarajevo 6. Nikola Marić, Kraljeva Sutjeska 7. Josip Oršolić, Domaljevac 8. Selma Rajkić, Visoko 9. Ćazim Sinanagić, Visoko 10. Elvis Šehić, Visoko 11. Katarina Tunjić, Vukanovići 12. Toni Vučić, Kiseljak 13. Emanuel Živković, Orašje Berina Kazija i Anisa Avdović

II.c Naša mala družina, s razrednicom Edinom Mimić, dio je jednoga jako dobroga odjeljenja drugoga razreda. Zajedničkim snagama savladavamo sve prepreke i nižemo uspjehe. Netko bolje, netko lošije, no vodimo se sloganom: Svi za jednoga, jedan za sve. 1. 2. 3. 4.

Nemanja Aranđelović, Usora Emina Beganović, Visoko Ivo Bilan, Kiseljak Slavko Davidović, Jajce

5. Daniel Glavaš, Usora 6. Greta Kapetanović, Fojnica 7. Marija Kasalo, Livno 8. Emina Klino, Visoko 9. Jakov Ljubos, Busovača 10. Josip Mikić, Orašje 11. Josipa Orkić, Orašje 12. Patrik Taraba, Fojnica Emina Klino


Predstavljanje

Tercijani Kao već prilično iskusni klasičari, uspjedosmo izboriti se i s trećim razredom, u koji smo zakoračili kao ne tako mala ekipa od 25 članova. Iako smo se nakon uživanja u divnoj Grčkoj, na samom početku godine, morali ponovno uhvatiti u koštac s gradivom i vremenom koje nam je na raspolaganju, bili smo opušteniji jer smo osjećali harmoniju prijateljstva i jače povezanosti. Ipak, na polugodištu napustila su nas dvojica kolega. Ostatak se i dalje hrabro bori i nastavlja svoj put ka krajnjem cilju, koji je već sada, osjećamo to, vrlo blizu.

Anastazija Živković

Oj, budi svoj – IV. a Na koncu srednjoškolskog obrazovanja otvaraju se pred nama novi životni obzori. Nas trinaest sjemeništaraca iz Bosne i Hercegovine prije četiri godine započeli smo školovanje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, a do mature stigli smo nas osmorica. Prisjećajući se prvih dana u sjemeništu, kada smo iza novih lica upoznavali prijatelje i velikih zbunjenih očiju promatrali grčka slova, shvatili smo da je i sam put dio cilja, jer ako stalno očekujemo kraj, gubimo radost sadašnjega trenutka. Za tu radost življenja sjemenišnoga života veoma smo zahvalni fratrima i profesorima, koji su nam strpljivo pomagali u odgoju i pripremali nas za život. Osim klasičnih jezika i prirodnih znanosti naučili smo živjeti u zajednici. Velika vrlina ove ustanove je duhovna potpora u dobru i čestitu životu, za koji se odlučujemo kao franjevački kandidati. Zahvaljujući potpori braće fratara učvrstili smo svoju želju za franjevaštvom i nadamo se da ćemo u tome duhu i ustrajati. Naša su imena: 1. Drago Blažević, Uskoplje 2. Ivan Crnogorac, Posušje

3. 4. 5. 6. 7. 8.

Pavle Kajić, Nova Bila Petar Krolo, Ljubunčić, Livno Nikola Livaja, Busovača Kristijan Orkić, Tolisa Robert Radić, Drinovci Pero Zečević, Gornja Dubica

7

Novi cvijet, 2015/16.

1. Amira Alibegović, Visoko 2. Vilim Benković, Ugljara (Orašje) 3. Magdalena Bilkić, Sivša(Usora) 4. Amila Čehajić, Visoko 5. Toni Dujmović, Zagorice (Kiseljak) 6. Benjamin Duraković, Visoko 7. Martina Dužnović, Vareš 8. Marinko Filipović, Posuški Gradac 9. Zlatko Hadžić, Visoko 10. Mirza Halilović, Visoko 11. Tea Jukić, Fojnica 12. Danijel Lukić, Busovača 13. Davor Mamuzić, Bazik (Domaljevac) 14. Patrik Mandić, Srednja Slatina 15. Doris Popić, Ilijaš 16. Martina Škoro, Kiseljak 17. Željko Tomić, Posušje 18. Marin Vujica, Fojnica 19. Ante Vukoja, Ljubotići (Široki Brijeg) 20. Dajana Zrnić, Vitez 21. Hrvoje Žabić, Vitez 22. Mario Žilić, Šuškovo Naselje (Čapljina) 23. Anastazija Živković, Kostrč (Orašje)


Predstavljanje

IV.b – maturanti

Novi cvijet, 2015/16.

8

Zatvaramo jedno poglavlje u svom obrazovanju i životnom putu. Kao da je jučer bilo kada smo došli odlučivši upisati i ovdje završiti srednju školu. Dakako da je naš put bio trnovit i naporan, ali ipak smo ga prešli! Pred nama je novi, zahtjevniji i ozbiljniji životni zadatak, koji ćemo, ako Bog da, uspješno riješiti. Svima će nam svakako trebati znanja i vještina koje smo ovdje usvojili, a iskreno se nadamo da će nam koristiti. Zahvaljujemo svima koji su nas ovih godina pratili i usmjeravali na dobro. Želimo im sve najbolje! 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Petar Ančić, Vitez Marin Anđić, Kiseljak Goran Babić, Gornji Hrgovi (Srebrenik) Mario Brđanović, Kraljeva Sutjeska Robert Čeko, Livno Monika Dusper, Vareš

7. Azra Džafić, Visoko 8. Elma Džafić, Visoko 9. Džejna Hindija, Visoko 10. Antonia Marojević, Gornji Hrgovi (Srebrenik) 11. Tina Matić, Sarajevo 12. Ana Pejčinović, Vareš 13. Elma Penjić, Visoko 14. Albin Ramić, Visoko 15. Jelena Redžić, Brčko 16. Ema Džejna Smolo, Visoko 17. Leon Šimić, Brnjaci (Kiseljak) 18. Katarina Tuka, Fojnica 19. Drago Vidić, Rujani (Livno) 20. Amna Vranić, Visoko 21. Tarik Zerdo, Visoko

Postulanti Postulatura Bosne Srebrene u Visokom školske godine 2015/16. broji 5 članova. Kandidati se pripremaju za novicijat po prilagođenom odgojno-obrazovnom programu. Meštar je postulanata fra Danijel Rajić. Postulanti su: Nikola Rajić, Vitez Marko Nujić, Kreševo Mateo Šilić, Kiseljak Mile Beljo, Rama Ivan Dominik Filipović, Tolisa Mile Beljo

Drago Vidić


Predstavljanje

9

Novi cvijet, 2015/16.

Profesori Ove godine našem Profesorskom zboru pridružilo se troje novih profesora, jedan novi prefekt i dvije odgojiteljice. Novi su članovi prof. fizike Amira Keserović i kemije Ines Javornicki, na zamjeni do povratka prof. Tatjane Miočević Tasić, te prof. engleskoga jezika Goran Grubešić. Da bi red u Franjevačkome konviktu i sjemeništu bio bolji, pridružili su nam se fra Marko Hrgota, zadužen za sjemeništarce, i dvije nove sestre, s. Anica Markelić i s. Željka Dramac, koje se brinu o učenicama i učenicima u Konviktu. Napustile su nas prof. fizike Jelica Bilić-Đukić, prof. engleskoga jezika Violeta Bilela i odgojiteljica s. Celina Vidak. Bolna točka nekih naših kolega definitivno su grčki i latinski jezik. No, na profesore fra Josipa Mrnjavca, fra Ivicu Studenovića, fra Marka Ćorića i fra Ivana Nujića ne možemo se žaliti. Da bi jezičari bili u cijelosti, tu su i profesor engleskoga jezika fra Josip Ikić, prof. njemačkoga jezika fra Pavo Vujica, Rina Breko i s. Kri-

stina Marijanović, koja je također predaje hrvatski jezik uz prof. Anu Tomas i fra Zvonka Benkovića. Svima nama drag predmet, matematiku, predaju profesorice Edina Mimić i Aminah Delić-Đulić. Sociologiju i informatiku, koliko god je moguće, objašnjava fra Franjo Radman. Svestrani fra Zvonko Miličić predaje čak četiri predmeta: likovnu umjetnost, logiku, filozofiju i psihologiju. Fra Stipo Alandžak je uz odgoj zadužen i za znanje o religijama, a prof. Melisa Zerdo brine o općoj glazbenoj naobrazbi. Naš Profesorski zbor upotpunjuju prof. Dalibor Ružička, predavač povijesti, prof. tjelesne i zdravstvene kulture Josip Dujmović te prof. Ivona Sokolović i Vedrana Komšić, koje predaju biologiju odnosno zemljopis. Osim njih o nama brinu i vanjski suradnici: voditelj Tamburaškoga zbora g. Tomo Maltar, prof. gitare Nedim Limo, prof. violine Dženisa Brković-Harbaš i prof. puhačkih instrumenata Josip Popović.


Vijesti

II. ljetna škola FKG

Znam – mogu – hoću!

II. ljetna škola FKG održana je u Visokom od 6. do 11. srpnja 2015., a sudjelovali su 31 učenik i učenica iz Visokog, Kiseljaka, Kraljeve Sutjeske, Vareša, Sarajeva, Prozora, Jajca, Usore i Odžaka. Oni su prije podne pohađali nastavu hrvatskog, njemačkog i grčkog jezika, likovne i glazbene umjetnosti, matematike, kemije, biologije i tjelesne kulture, a u slo-

Novi cvijet, 2015/16.

10 bodno vrijeme ogranizirana su sportska natjecanja, obilasci i razgledavanja samostanskih muzeja i zbirki u Visokom, Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici te šetnja po Sarajevu i kupanje na Ilidži. Škola je završena podjelom diploma i nagrada najistaknutijim učenicima i animatorima. Hvala svim sudionicima i animatorima, roditeljima i dobročiniteljima koji su nas podržali.

Iz novicijata Bosne Srebrene

Oblačenje franjevačkog habita 2015.

U nedjelju 12. srpnja pod svetom misom u župi sv. Ante Padovanskog u Busovači obavljen je obred oblačenja franjevačkog habita. Devet postulanata Franjevačke provincije Bosne Srebrene tim činom započelo je godinu novicijata ili, kako se običava reći, godinu kušnje. Novicijat je razdoblje u kojem se redovnički kandidat upoznaje s pravilom Reda i samostanskim životom. Svetu misu i obred oblačenja habita predvodio je provincijal fra Lovro Gavran uz koncelebraciju odgojitelja sjemeništaraca fra Josipa Mrnjavca, meštra postulanata fra Danijela Rajića, meštra novaka fra Marka Ešegovića i mnogih drugih. Nakon misnog slavlja svečanost se nastavila u župnom dvorištu, gdje je organiziran zajednički ručak za rodbinu novaka i ostale prisutne. Ovo slavlje svojim sviranjem uljepšali su sjemeništarci i bogoslovi Bosne Srebrene. Na koncu slavlja novaci su se s meštrom fra Markom Ešegovićem uputili u samostan na Goricu kod Livna, gdje će provesti godinu novicijata. Ovogodišnji novaci su: 1. fra Zvonimir Batista, Busovača 2. fra Darijo Bošnjak, Fojnica

3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

fra Mihael Anđelović, Boće fra Marko Cvitković, Doljani fra Marko Čuturić, Vitez fra Ivan Stanić, Kreševo fra Mijo Ljubos, Busovača fra Josip Ivić, Tolisa fra Blaž Protuđer, Uskoplje fra Marko Čuturić


Vijesti

Obitelj Berket u Visokom

Rođendan za pamćenje

Na početku nove školske godine posjetom su nas obradovali gospodin Joško Berket i njegova obitelj, dobročinitelji naše Gimnazije. Bilo nam je drago ugostiti ove naše prijatelje. Dan prije početka školske godine u večernjim satima imali smo tradicionalni roštilj, a te večeri pridružio nam se Joškov sin Fabijan. Tada nam je on rekao da će Joško, supruga mu Zdenka i mala Katarina doći sljedećega dana. Iste večeri fra Stipo nam je rekao da je Jošku zapravo sutradan, 1. rujna, rođen-

Dan kravate i kulture odijevanja

Dana 17. listopada 2015. godine obilježen je Dan kravate i kulture odijevanja. Kao i svake godine dosad, naši su učenici već tradicionalno, zajedno s našim profesorima, toga dana na nastavu došli svečano odjeveni. Te je večeri također održana i modna revija, čiji su modeli bili naši učenici, praćena prezentacijom na temu Moda 20-ih godina prošloga stoljeća. Hvla svima koji su se oko toga potrudili!

A gdje smo tu mi?

Dan planina

Dan planina obilježava se 11. prosinca, ali mi smo ga zbog gusta mjesečnog rasporeda obilježili 15. prosinca. Prezentacije o najvišim planinama svijeta održalo je šest učenica III. razreda pod vodstvom profesorica geografije i biologije Vedrane Komšić i Ivone Sokolović, a nazočili su gotovo svi učenici i profesori. Bila je to lijepa prigoda da naučimo važne podatke o najvišim planinama svijeta i shvatimo kako su ove planine prevažne kao životna staništa brojnih vrsta koje čuvaju krhku harmoniju života na Zemljil

Dva putovanja u Njemačku

Kod svojih – u Koblenzu I ove smo godine uvelike gradili nova poznanstava i prijateljstava, šireći svoje vidike i putujući daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. Tako, dvije skupine naših učenika, uzorna ponašanja i dobra poznavanja njemačkog jezika, u rujnu i listopadu putovale su s profesorima u Koblenz, grad u zapadnoj Njemačkoj, i to jedna u goste našoj partnerskoj školi Berufsbildende Schule Wirtschaft, a druga u posjet školi pjevanja Singschule Koblenz, koju vodi g. Manfred Feig. Budući da su bili smješteni u obiteljima, učenici su imali priliku upoznati njemački način i stil života, školovanja, običaje itd. Također, učenici su posjetili mnogo kulturnih i povijesnih znamenitosti te se tako obogatili brojnim novim znanjima.

11

Novi cvijet, 2015/16.

Što i kako nosimo?

dan. Joško je došao već ujutro, a mi smo odlučili prirediti mu malo iznenađenje: okupili smo se svi u holu naše škole, fra Stipo je donio tortu i svi smo zapjevali dobro poznatu pjesmu Sretan ti rođendan grupe Fantomi. Osmijeh je krasio lica svih prisutnih. Dragi naš Joško, želimo Vam ono što se nitko nije sjetio poželjeti, a što iščekujete šuteći. Neka i to neizrečeno, što samo Vi znate, bude ostvareno. Još jednom: sretan Vam rođendan i da nam ubrzo opet dođete!


Vijesti

U pohode prijateljima u Vöcklabrucku

Similis simili gaudet

Skupina od sedmero učenika II, III. i IV. razreda, zajedno sa s. Anicom i s. Kristinom, boravila je od 29. studenoga do 6. prosinca 2015. u posjetu partnerskoj školi u Vöcklabrucku, u Austriji. Tih nekoliko dana proveli su u obiteljima svojih vršnjaka iz tamošnje, nama partnerske Franjevačke gimnazije, koju vode časne sestre franjevke. Usput su posjetili i Linz,

Novi cvijet, 2015/16.

12

Salzburg i Graz te se pobliže upoznali s kulturno-povijesnim naslijeđem toga dijela Austrije. Uočeno je da tamošnja Franjevačka gimnazija funkcionira vrlo slično našoj i zato smo se u Vöcklabrucku osjećali kao kod kuće. Bilo je to još jedno lijepo iskustvo i početak jednoga, nadamo se, duga i lijepa prijateljstva.

Božićni sajam i priredba

Otvaranje nove sportske dvorane – dan za pamćenje

U našoj su školi 18. prosinca održani tradicionalni Božićni sajam i priredba. Na sajmu su prodavane umjetnine, odnosno ručni radovi naših učenika, a dobiveni prihod darovan je srednjoj školi St. Francis u Keniji. Božićna priredba je održana u našoj novoj sportskoj dvorani koja je time otvorena. Priredbi su uz osoblje i učenike Gimnazije nazočili brojni gosti, a došao nam je za tu prigodu i kardinal Vinko Puljić. Svi su nazočni uživali u mnogobrojnim točkama naših vješto uvježbanih i nadasve vrlo marljivih učenika. Priredba se sastojala od mnogo glazbenih točaka i recitala na temu zajedništva i suživota. Nakon priredbe u Konviktu je priređena zajednička zakuska za sve goste. U organizaciji ovoga događaja sudjelovali su učenici i osoblje naše škole nastojeći da sve prođe kako je i planirano. Međutim, bilo je, čini se, i bolje od planiranoga! Kako je već rečeno, božićnom priredbom otvorena je naša nova sportska dvorana, što smo dugo čekali.

Taj, za našu školu, epohalan događaj nikada nećemo zaboraviti, kao uostalom ni trud svih onih koji su sudjelovali u ostvarenju toga projekta. Gradnju dvorane vodio je fra Ivan Nujić, a ostvarenje projekta pomogli su, uz njemačke fondacije Renovabis i Kirche in Not, mnogi drugi dobročinitelji. Svima njima iskreno zahvaljujemo za velikodušne darove i napore kako bi ovaj projekt bio što brže i kvalitetnije ostvaren. Vjerujemo da ćemo svojim radom i zalaganjem opravdati povjerenje svojih dobročinitelja. Dvorana izgleda, blago rečeno, zadivljujuće i već smo u njoj imali prva natjecanja. Ona služi ne samo nama, učenicima Franjevačke klasične gimnazije, nego i svoj drugoj djeci, našim vršnjacima i sportašima, kojima je potrebna. Drago nam je da će nova dvorana biti mjesto susreta između mladih naše zemlje te da ćemo se kroz sport lakše i bolje upoznavati, ljepše se družiti i prijateljevati.


Vijesti

Svjetski dan šuma

Poklade

Šume – pluća Zemlje

Ridere sanum est

Osim Svjetskog dana Downova sindroma, 21. ožujka obilježen je i Svjetski dan šuma. On se obilježava svake godine i taj dan predstavlja dobru priliku na podsjećanje važnosti šuma i njihove zaštite. Naše profesorice biologije i geografije Ivona Sokolović i Vedrana Komšić napravile su pano prepun zanimljivih podataka vezanih za šume i svjetske vode te su na taj način potakle učenike na razmišljanje o ovom ozbiljnom problemu.

I ove smo godine, kao i svake do sada, obilježili poklade. Učenici su na vrlo kreativan način iskoristili priliku da se maskiraju u različite stvari i osobe, ali i da se na neki način našale s profesorima. Na samom kraju večeri, nakon predstave u kojoj su učenici glumili profesore, priređen je izbor najljepše maske na kojem je pobjedila Josipa Orkić. Ovaj 9. veljače 2016. ostat će nam još dugo u lijepu sjećanju.

13

Svjetski dan Downova sindroma

21. ožujka u Konviktu je održana izložba u povodu Svjetskoga dana Downova sindroma. Time se pokušalo osvijestiti učenike i djelatnike naše škole o tome nerijetkome sindromu. Učenici su bili potaknuti na nošenje rasparenih čarapa, univerzalnog simbola toga dana. Također, održana je i prigodna prezentacija kako bi se učenike upoznalo s nastankom i razvojem ove poteškoće te metodama pedagoškog rada s osobama koje su njome pogođene.

Dan broja π

Srce matematike

14. ožujka naši su učenici simbolično obilježili Dan broja pi. Naime, ovaj događaj godišnja je proslava kojom se promovira matematička konstanta π (3,14). Učenici matematičke sekcije prvih i drugih razreda, uz pomoć profesorica matematike, Edine Mimić i Amine Delić-Đuljić, pripremili su prezentaciju te kolegama pobliže objasnili povijest broja π kao i njegovu važnost u matematici, fizici i drugim znanostima.

Novi cvijet, 2015/16.

Savršeni na malo drukčiji način


Vijesti

Dani kruha i plodova zemlje

Odgovorni smo za kruh svagdanji

Novi cvijet, 2015/16.

14

Jedan u nizu mnogih događaja na kojima naši učenici mogu pokazati svoje mnogobrojne talente jesu Dani kruha i plodova zemlje. Ova manifestacija održala se 12. listopada u predvorju Konvikta. Naše su sestre održale simboličan govor o poštivanju prirode i o važnosti dijeljenja, prije svega kruha. Slogan ovog događaja Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača vraća nas na samu bit i smisao ovoga čina: naučiti dijeliti sve što imamo s drugima. Naši su učenici, zajedno sa sestrom Željkom, sami pravili razne pekarske proizvode, dok su drugi donijeli kolače i peciva od kuće. Prava mala gozba počela je u 14 sati govorom sestre Kristine o ovom događaju i njegovim moralnim aspektima. Važno je znati odgo-

Živa biblioteka

vorno cijeniti hranu: ona nam ne pripada, nego nam je darovana. Treba znati da su mnogi ljudi uskraćeni za taj dar i to nas treba poticati na solidarnost s njima.

Hrabro protiv predrasuda

13. studenoga 2015. u Koviktu je održana Živa biblioteka, prva u Visokom. Ovaj relativno nov koncept, nastao u Danskoj 2000. godine, već je osvojio svijet. Vrata naše škola bila su toga poslijepodneva otvorena i svim našim sugrađanima koji su se odvažili otvoriti neku od ponuđenih živih knjiga. No, što je uopće Živa biblioteka i kako funkcionira? Živa biblioteka funkcionira po principu prave biblioteke uz razliku što je čitanje u Živoj biblioteci zapravo razgovor sa živom knjigom – osobom koja je zbog svoga društveno-ekonomskog ili kulturološkog porijekla/statusa, spola, dobi, uvjerenja, izgleda i sl. izložena predrasudama. Razgovor sa živom Knjigom možda je najbolji put u nadilaženju stereotipa i predrasuda prema drugima i drugačijima. U tom razgovoru knjige dobrovoljno otvaraju svoje stranice pričajući o izazovima i preprekama s kojima se svakodnevno suočavaju zato što ih ljudi sude

po koricama, odgovaraju na pitanja koja im postavljaju njihovi čitatelji, ali i sami mogu postaviti pitanje svojim čitateljima. Sam moto ovoga projekta, Ne sudi o knjizi po koricama!, potiče na rušenje zidova i predrasuda među ljudima jer svi su čitatelji bili pozvani, otvarajući i čitajući žive knjige, suočiti se sa svojim predrasudama koje im je o drugima nametnula njihova okolina. Biblioteka je imala veliku lepezu naslova, čak petnaest, među kojima su Novinar, Budući imam, Časna sestra, Policajka, Kompozitor, Filantrop, Uspješan poduzetnik, Likovni umjetnik i Samohrana majka, civilna žrtva rata. Titulu bestsellera, najčitanijih živih knjiga, odnijela su dva naslova: Pobijedila sam rak i Oprostio sam ubojici svoga oca.


Vijesti

S putovanja u Njemačku i Italiju

Moj iskorak u Europu znamenitosti toga grada. Najviše me zadivilo Deutsches Eck, ušće Mosela u Rajnu, kraj kojega se nalazi ogroman kip prvog njemačkog cara Wilhelma I. uz simbole njemačkih pokrajina. Sljedećeg sam se dana pridružio nastavi u partnerskoj školi. Njihov me se način školovanja nije posebno dojmio. Međutim, fascinirao me drugačiji njemački mentalitet. Oni su, uvjetno rečeno, uredniji, precizniji, čak i malo ukočeniji. No, njihova država i sustav to od njih traži. Ipak, brižni su i pažljivi, mada se nisam odmah osjećao dobrodošlo. To ih najviše razlikuje od nas. Sljedećeg smo dana otišli u KÖln, jedan od najvećih njemačkih gradova. Bože moj, kako je samo velik! Ogroman. Ondje smo posjetili drugu najvišu crkvu, tj. katedralu svijeta, Kölner Dom, s njegovim 147 metara visokim zvonicima i gotičkim ukrasima. Prelijepo. Ako bih morao birati, ta me katedrala najviše fascinirala. Nakon katedrale, otišli smo u muzej čokolada. Osjećao sam se kao dijete u svojem raju. Toliko čokolade! Malo sam degustirao i istinski uživao. Obišli smo Bonn i bili u Beethovenoj rodnoj kući, mada ja više volim Mozarta. Još sam nekoliko dana bio na nastavi i poboljšavao svoje znanje jezika. Nažalost, došao je i taj dan kada smo trebali krenuti kući. Pozdravio sam se s obitelji i krenuo slomljena srca. Priroda je i na povratku ostala lijepa i jednako oduševljavajuća. Vraćajući se kući razmišljao sam kako je ovo za mene bilo prosvjetljujuće iskustvo i kako sam upoznao druge kulture, vidio nove stvari, upoznao nove ljude, mišljenja i karaktere. Kako je divno putovati! Jedva čekam sljedeću priliku za ponovni odlazak u Njemačku, zemlju snova za nas Balkance. Prelijepo i osvježavajuće iskustvo na kojemu sam zahvalan ovoj školi, koja mi je omogućila ostvariti jedan od svojih snova. Josip Mikić, II.c

U zemlji planina i jezera Uz mnoge druge, naša gimnazija ima jednu partnersku školu i u Bolzanu. Putovanje u sjeverni dio Italije ove godine trajalo je od 3. do 10. travnja. U posjet partnerskoj školi, također Franjevačkoj gimnaziji, išli su profesori fra Stipo Alandžak i fra Marko Hrgota te učenici četvrtog i drugog razreda: Katarina Tuka, Mario Brđanović, Dario Laštro, Stipo Žutić i ja. Prethodnih godina naši su učenici bili smješteni u

obiteljima učenika koji su posjećivali našu gimnaziju, no ove je godine bilo nešto drukčije: bili smo smješteni u tamošnjem franjevačkom konviktu, u kojem borave neki učenici Franjevačke gimnazije, ali i mnogi drugi koji pohađaju druge škole. Tako smo bili u mogućnosti sklopiti mnoga prijateljstva. Naše vrijeme bilo je organizirano tako da smo bili na nastavi dva dana te se upoznali s njihovim

15

Novi cvijet, 2015/16.

Bio sam sretan kad su me odabrali u skupinu koja ide u Koblenz (Njemačka), grad u kojemu je naša partnerska škola. Osjećao sam se uzbuđeno jer nikad nisam napustio granice Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Imao sam visoka očekivanja koja su se ispunila. Zato, poslušajte moju priču. Moj doživljaj počinje, naravno, u našoj lijepoj Bosni. Ruku na srce, osjećao sam se ravnodušno kada smo prolazili kroz našu zemlju. Ništa novo, sve poznato. Dođosmo u Hrvatsku, osjećao sam se isto. No, stvari su se promijenile kada smo prešli slovensku granicu. Uzbuđenje je raslo, prvi put sam izvan poznatoga. Nisam se osjećao sigurno, ali bio sam veseo. Brzo prođosmo Sloveniju i dođosmo u Austriju. Koja ljepota od zemlje! Te šume, poljane, brda i planine, rijeke i potoci. Divno. Ondje sam prespavao u franjevačkoj kući našega čoeka, fra Kristijana Montine. Prošetatao sam gradom i iznenadio me spoj krasne prirode i uređena urbanoga središta. Krenuo sam za Njemačku i, iskreno, jedva da sam osjetio prijelaz iz države u državu. Ipak, fascinirale su me divovske poljane koje su savršeno uređene i prostiru se u beskraj. Osvježavajuće. Dolazim iz prilično malena mjesta i nisam navikao na velegrad. No, kada sam stigao u Njemačku, shvatio sam što zapravo znači grad, metropola. Prolazeći pokraj zračne luke u Frankfurtu, bio sam šokiran i zaprepašten veličinom samo nenaseljenoga dijela grada. Kao da su mi se oči otvorile. Ubrzo nakon Frankfurta stigli smo u Koblenz, koji je prilično velik za naše standarde, ali pak gradić za njih. Čudno, zar ne? Upoznao sam obitelj kod koje ću boraviti i ugodno sam se iznenadio kada sam saznao da su to zapravo naši ljudi. Ugodno su me smjestili i osjećao sam se članom njihove obitelji. Sutradan sam krenuo u obilazak Koblenza. Bio je to kratak i prilično zanimljiv obilazak kulturnih


Vijesti

Novi cvijet, 2015/16.

16

načinom rada u školi i obogatili svoje znanje njemačkog jezika. Prije polaska smo s našim profesoricama njemačkog jezika pripremili prezentaciju o našoj školi, domovini i drugim zanimljivostima koje smo našim domaćinima uspješno pokazali. Osim toga, išli smo u obilazak, grada koji nas je sve oduševio. Posjetili smo i neke muzeje te dva najpoznatija dvorca. Vozili smo se i žičarom koja nas je odvela na prelijepo mjesto prepuno zelenih površina, šuma i drugih prirodnih ljepota. Posjetili smo i grad Trento te bili na jezerima u mjestu koje se zove Riva del Garda. Pored jezera imali smo mali piknik, hranili patke i uživali u ljepoti koja nas okružuje. Domaćini su organizirali turnir u odbojci, nogometu i košarci na kojem smo i mi sudjelovali. Tu smo se noć odlično zabavili družeći se te upoznajući kulturu i tradiciju naših vršnjaka pričom, igrom i smijehom. Povratak kući došao je vrlo brzo. Bilo nama je tako lijepo da nismo htjeli natrag. Međutim, pozdravili

smo se i srdačno zahvalili domaćinima na predivnom druženju koje bismo rado ponovili. Došli smo kući bogatiji za jedno veliko i lijepo iskustvo. Nejra Hindija, II.a

Kaštel Kambelovac, 2. – 8. kolovoza 2015.

Ljetovanje iz snova I ove nas je godine gospodin Joško Berket pozvao na sedmodnevno ljetovanje i time uljepšao naše ljetne praznike. Na kraju je školske godine fra Stipo izabrao one koji su se dobro vladali i imali uspješnu školsku godinu. Ti sretnici bili su Martina Škoro, Tea Jukić, Amila Čehajić, Doris Popić, Mirza Halilović, Amira Alibego­ vić, Dajana Zrnjić, Drago Vidić, Magdalena Bilić, Martina Dužnović, Anastazija Živković, Marin Vujica, Miroslav Šteko i nas dvije, Amna i Elma. U jutarnjim satima 2. kolovoza okupili smo se ispred Konvikta i napokon krenuli. Vožnja je brzo prošla uz smijeh i razgovor tako da smo već poslije podne stigli u Kaštel Kambelovac. Prvo smo otišli na ručak u restoran Buža, a zatim u apartmane i začas se

raspremili kako bismo otišli na plažu te uživali u ostataku dana. Navečer smo šetali i družili se. Sljedeći dan proveli smo u kupanju i upoznavanju samoga mjesta. Treći dan nas je gospodin Joško pozvao na jahtu. Nakon ručka po nas je došao vozač Željko. Otišli smo do obližnje marine gdje smo se ukrcali na jahtu i zaplovili. Na jahti su nas dočekala i Joškova djeca, naši prijatelji Fabijan i Katarina. S nama su bili i naši dragi prijatelji iz Rame, koji su također došli na odmor kod Joška. Otplovili smo do otoka Čiova i usidrili se. Cijelo poslijepodne proveli smo na jahti družeći se. Gospodin Joško nas je počastio i prefinim kolačima, koji su nam zaista bili potrebni nakon iscrpljujućeg plivanja i skakanja u more. Četvrti dan proveli smo u Kaštel Kambelovcu, a poslije večere išli smo u Trogir. Ondje smo imali slobodno vrijeme za razgled grada, poneko piće i suvenirčić. Sutradan navečer trebali smo ići u Split, ali nam je nevrijeme pokvarilo planove tako da smo odgodili izlet za sljedeći dan. U Splitu smo imali i više slobodnog vremena nego u Trogiru tako da smo se još bolje proveli. Sedmi smo se dan nakon doručaka brže bolje spremili i otišli na plažu još koji put okupati se prije polaska. Poslije ručka smo se spakirali i već je bilo vrijeme za povratak. Iako se sedam dana čini kao mnogo vremena, nama je to prebrzo prošlo. Uz dobro društvo, smijeh i pjesmu vremena nikada dovoljno. Zato smo


Vijesti bili pomalo tužni što odlazimo, a složili smo se da nam je ovo bilo najbolje ljetovanje do sada. Zahvaljujemo prvenstveno gospodinu Jošku što nas je pozvao te Katarini i Fabijanu, koji su bili ljubazni i

uvijek spremni pomoći. Hvala i fra Stipi što je baš nas izabrao te s. Kristini i gđi Harisi, koje su sve vrijeme bile uz nas i brinule se da nam ništa ne nedostaje. Elma Džafić i Amna Vranić, IV.b

Prvi posjet partnerskoj školi u VÖcklabrucku

U Austriji kao kod kuće Posjetili smo i Mozartove kuće, onu u kojoj se rodio i onu u kojoj je živio, te kušali čuvene Mozartove slatkiše. Budući da je bilo vrijeme Adventa, posjetili smo i Božićne sajmove i Katedralu.“(Marija) Posljednji radni dan toga tjedna proveli smo u školi. Bili smo na nastavi sa svojim vršnjacima i slušali predavanja prva dva sata. Nakon toga smo održali prezentaciju o našoj zemlji, osobito o našem gradu Visokom i o našoj Gimnaziji, i to triput za tri skupine učenika. Moglo se uočiti da su mnogi bili oduševljeni našim radom i načinom života u Visokom te su pozorno slušali naše referate. Ono što nam je ostavilo posebno sjećanje na Vöcklabruck jesu ljudi koji su se potrudili da nam boravak učine što ljepšim. To su najprije naše obitelji koje su nas udomile. Martina je za njih rekla sljedeće: „Dane smo također provodili i u porodicama u kojima smo bili smješteni. Naime, svatko od nas imao je obitelj koja se u to vrijeme brinula za nas. Boravak s njima je posebno iskustvo, jer smo time spoznali razlike između Austrijanaca i nas iz Bosne i Hercegovine te bliže upoznali njihovu kulturu i običaje. To je bio poseban osjećaj koji je pomogao upotpuniti cio doživljaj.“ Ovo je samo nekoliko dojmova. Bilo ih je puno više. Osim spomenutih mjesta posjetili smo i Salzkammergut, područje u Austriji puno malih gradova i velikih planina. Uživali smo stoga i u prirodi, ali i u austrijskim specijalitetima. Zahvalni smo organizatorima u našoj školi, ali i u Austriji, kao i sestrama franjevkama u Vöcklabrucku. Nadamo se i radujemo skorom uzvratnom posjetu. „Po povratku iz Austrije svratili smo najprije u Graz, a zatim i u Ivanić Grad. Tu nas je ugostila sestra Celina zajedno s drugim sestrama. Iako umorni od puta, bili smo spremni pokazati da smo se izrazito veselili susretu s njom i pohrlili smo joj u susret. Taj jedan pomalo kratak dan proveli smo u ugodnom druženju sa sestrama i razgovoru s budućim sestrama. Nedjelju smo popunili i odlaskom na misu gdje smo zajedno prisustvovali krštenju. Naše putovanje završilo je u nedjelju poslije podne, kada smo stigli u Visoko.“ (Jelena) Elma Penjić, IV.b

17

Novi cvijet, 2015/16.

Odnedavno naša škola surađuje s Franjevačkom gimnazijom u Vöcklabrucku (Austrija). Ove školske godine prvi smo puta kao skupina učenika posjetili tu školu. Uz voditeljice puta, s. Kristinu Marijanović i s. Anicu Markelić, išli su sljedeći učenici: Marija Tolo (II. r.), Martina Dužnović, Davor Mamuzić, Anastazija Živković i Hrvoje Žabić (III. r.) te iz četvrtog razreda Jelena Redžić i ja. Krenuli smo u nedjelju ujutro 29. studenoga. Vrijeme provedeno u vožnji, sve do Zagreba, brzo je prošlo. U Velikoj Gorici smo upoznali obitelj s. Anice i s njima proveli malo vremena. Poslije toga smo nastavili put, koji je prošao bez problema. Kada smo stigli u Vöcklabruck, dočekale su nas sestre, kod kojih smo tu noć prespavali. Već ujutro sljedećega dana ravnatelj gosp. Gebetsberger nas je dočekao, odpratio do škole i pokazao nam prostor te nas upoznao s učenicima kod kojih smo bili udomljeni tih nekoliko dana. Nakon tog uvoda obišli smo Vöcklabruck. Vidjeli smo razne znamenitosti vezane uz taj grad. Predvečer smo otišli u svoje obitelji i upoznali se s njima.Iako umorni ipak smo tu večer svi proveli u druženju sa svojim obiteljima. Sljedeće dane smo obilazili obližnje veće gradove, Salzburg i Linz. Meni se posebno svidio grad Linz, koji smo obilazili veći dio dana, i opet je mnogo toga ostalo da se vidi. Mariji se na primjer svidio Salzburg: „Nakon Linza išli smo u Salzburg. S nama su išli i naši prijatelji iz obitelji u kojima smo provodili vrijeme taj tjedan. S njima smo se družili i razgledali znamenitosti Salzburga. Vidjeli smo mnogo toga. Išli smo na utvrdu na vrhu grada, s koje se vidi cio grad.


Vijesti

Studijsko putovanje u Grčku

U kolijevci moderne Europe

Novi cvijet, 2015/16.

18

Krenuli smo dvadeset i petoga dana mjeseca rujna, godine petnaeste trećeg milenija, mi, tercijani i kvartani, u pratnji nekoliko profesora i prijatelja naše gimnazije, na studijsko putovanje u Grčku. Cilj nam je bio na nalazištima ostataka stare Grčke obnoviti i primijeniti znanje stečeno prethodnih godina, ali ga i proširiti. U tome su nam, kasnije će se ispostaviti, pomogla fra Ivičina iscrpna predavanja, dobra i sadržajna kao i naši referati. Put nas je poveo preko istočne Bosne, gdje se kratko zadržasmo na višegradskoj ćupriji, pa nadalje kroz Srbiju i Makedoniju. Naposljetku smo prispjeli na našu prvu stanicu Solun ili, kako ga Grci nazivaju, Thessaloniki. Taj drugi po veličini i broju stanovnika grad u Grčkoj plijeni svojom spokojnom tišinom. Obiđosmo Arheološki muzej, a potom vidjesmo i ogroman kip Aleksandra Makedonskog na obali, tik uz more. Prvu noć prespavasmo u gradiću Paraliji, gdje more zapljuskuje dugu pješčanu plažu. Sutradan, spuštajući se Tesalijom, dođosmo na ogromnu uzvišicu gdje posjetismo monahe u čuvenim meteorskim samostanima. Putujući prema Ateni prođosmo kroz Termopilski klanac i slikasmo se ondje sa slavnim Leonidom, koji je godine 480. pr. Kr. na tom mjestu sa svojih tristo odabranih junaka hrabro zapriječio put nebrojenim Perzijancima s namjerom da ih ondje zaustavi i tako osigura miran život ostalim Grcima. Nažalost, u svom naumu nije uspio. Prošavši brzo Beotiju stupismo i na atički poluotok, odakle smo nestrpljivo gledali prema Ateni, ali toga je dana, nažalost, ne vidjesmo. Rano ujutro, probivši se kroz atensku šumu automobila, ukrcasmo se na trajekt i polako otplovismo na otok Eginu. Ondje smo po prvi puta imali priliku vidjeti jedan grčki hram. Naime, na najvišoj točki

ovog uistinu prekrasnog otoka mjesto je našao dobro očuvani hram zaštitnice moreplovaca Afaje. Ondje se počastismo neodoljivim pistacijama uživajući u moru. Po povratku u prenoćište na rtu Sunion ugledasmo i Posejdonov hram. Četvrti dan svog boravka u Grčkoj posvetismo obilaženju same prijestolnice, Atene. Uz posjet Akropoli i Agori kao središnjim točkama ne samo ovoga dana nego i cijeloga putovanja, imadosmo vremena prošetati po središtu Atene, što naravno iskoristismo kako bismo sjedeći na Sintagmi, inače središnjem gradskom trgu, promatrali lijepo izgrađenu zgradu parlamenta. Na koncu posjetismo i Arheološki muzej, u kojem se čuva sva ,,krema“ grčke povijesti. Sljedećega dana, prešavši Korintski kanal, stupismo na Peloponez. Na tom nekad poluotoku, a danas otoku, prvo posjetismo stari Korint. Potom uđosmo u, u odnosu na ostale gradove, ništa manje važan Nafplion, prvu modernu grčku prijestolnicu. Prenoćismo u mjestu Tolo. Sutradan, otkrivajući čari Peloponeza, svratismo u Mikenu, gdje, osim što prođosmo ispod Lavljih vrata, uđosmo i u Atrejevu riznicu. Sjajnu akustiku doživjesmo potom u epidaurskom kazalištu. Naposljetku, brzinu svojih nogu provjerismo na olimpijskom stadionu u Olimpiji, gdje smo uz stadion vidjeli i ostatke Zeusova hrama. U tom gradiću provedosmo noć. U čuvenom proročištu Delfima ne zatekosmo mudru Pitiju, ali vidjesmo Apolonov hram, lijepo kazalište i na samom vrhu padine veleban stadion. Nakon ovoga poprilično iscrpna dana odmorismo se u našem ,,starom“ hotelu u Paraliji. Posljednjega dana, na putu kući, obiđosmo podzemni muzej u Vergini, gdje se nalazi grobnica Filipa Makedonskoga.


Vijesti Na koncu zahvaljujemo svima koji su nam na bilo koji način pomogli u ostvarenju ovoga putovanja, ponajviše našim nesebičnim donatorima i uvijek veselom fra Ivici, koji je, osim što nas je cijeloga puta podučavao o grčkoj ne samo povijesti nego i kulturi, kao i trenutnom političkom i gospodarskom stanju,

Natjecanja

uvijek uspijevao nasmijati svojim dosjetkama i šalama. A nama učenicima veliko je zadovoljstvo reći da je ovo putovanje bilo vrlo uspješno: naime, upoznali smo duh stare Grčke koja je po svemu kolijevka moderne Europe. Hrvoje Žabić, III.r.

Citius, altius, fortius! 19

Novi cvijet, 2015/16.

U subotu 16. travnja ugostili smo 21. kantonalno natjecanje iz informatike za učenike srednjih škola. Hvala svima koje su se potrudili da nam bude lijepo. Pobjednicima čestitamo! Naši učenici sudjelovali su na natjecanjima širom Bosne i Hercegovine iz matematike, fizike, informatike, likovne umjetnosti, latinskog i grčkog te engleskog i njemačkog jezika, a na općinskom natjecanju iz ekologije osvojili su ukupno 1. mjesto. Boje naše škole branili su Lucijana Marčetić, I. r. (2. mjesto), Danijel Glavaš (3. mjesto) i Marija Ivanović (4. mjesto), II. r. Na Županijskom natjecanju iz njemačkoga jezika u Zenici Doris Popić, III. r., osvojila je 4. mjesto na razini B2, a Elma Penjić, IV., 3. mjesto na razini C1. Također, naš učenik Mustafa Hajrić, I. r., postigao je značajne rezultate na županijskom i federalnom natjecanju iz matematike. U suradnji s osnovnom glazbenom školom te osnovnim i srednjim školama s područja općine Viso-

ko naša je Gimnazija 21. travnja organizirala kulturno-glazbenu večer Zvuci i slike Balkana. Manifestaciji je prethodio natječaj za najbolji likovni rad na temu Slike Balkana, na kojem je naš učenik I. razreda Franjo Džalto osvojio prvo mjesto.


Izvannastavne sekcije

Novi cvijet, 2015/16.

20

Likovnjaci

Dramska družina

Učenici pod vodstvom fra Perice Vidića i fra Zvonka Miličića izdvajaju svoje slobodno vrijeme kako bi svojim umjetničkim radovima doprinijeli razvoju likovne umjetnosti naše škole. Likovna sekcija pruža im mogućnost iskazivanja svojih osjećaje i viđenja drugima preko crteža, slika i drugih likovnih ostvarenja.

Kako i prethodnih tako i ove godine učenici su se vrijedno pripremali za brojne kulturno-umjetničke događaje kao što su Dan škole, Poklade, Božićna priredba te brojne nastupe izvan naše županije i šire. Naravno, ovakao veliki uspjeh naših kolega ne bi bio moguć bez vodstva profesora Ane Tomas, s. Kristine te fra Zvonka Benkovića.

Ars scribendi Svakome marljivu učeniku knjiga je najbolji prijatelj, a članovi naše literarne sekcije nastoje u slobodno vrijeme dodatno produbiti i proširiti svoje prijateljstvo s knjigom. Cilj nam je ne samo upoznati se s velikim i važnim književnim pravcima i ostvarenjima, s velikim likovima, djelima i njihovim autorima, nego i drugima pomoći da se našim znanjem okoriste. U literarnoj sekciji učimo se i vještini pisanja. Hvala prof. Ani Tomas, koja je zaslužna za naš napredak.

Naš glazbeni život Sve je veći interes i za sviranje violine. Osim toga vrlo je brojan i tamburaški sastav, koji redovito nastupa na školskim priredbama, a ponekad i izvan škole. Zahvaljujemo našim profesorima Melisi Zerdo, Nedimu Limi, Tomi Maltaru, Josipu Popoviću i Dženisi Brković-Harbaš za njihov trud i strpljenje koje kao vrhunski pedagozi ulažu kako bismo otkrili i razvili svoje glazbene talente.

U našoj Gimnaziji redovito se održava škola klavira, koju polaze svi sjemeništarci te konviktorci koji žele posvetiti više pažnje ovome glazbalu. Osim klavira, vrlo važnu ulogu ima i gitara. Broj gitarista povećava se iz godine u godinu. Također, sve veća važnost pridaje se puhačkim instrumentima, osobito flauti, instrumentu za koji su naši đaci vrlo zainteresirani. Nadalje, neki učenici sviraju tubu, trubu, saksofon i trombon: to su novi instrumenti u našoj školi, a donirao nam ih je fra Franjo Trogrlić.


Izvannastavne sekcije

Homines ludentes

Kraljica znanosti

Veliku važnost u našoj školi imaju nogomet, košarka i odbojka te rukomet, koji je trenutno najzastupljeniji. Naši su rukometaši, zahvaljujući požrtvovnu radu i trudu na svakom treningu, dokazali snagu svoje momčadi te zaslužili otići na međunarodni rukometni turnir u Granollersu kod Barcelone. Za uspjeh ovih momčadi zaslužni su fra Josip Mrnjavac, fra Stipo Alandžak, prof. Josip Dujmović te treneri Zdenko Antović i Avdo Aždajić.

Matematička sekcija broji svega nekoliko učenika koji marljivo rješavaju zadatke i gradivo koji se ne obrađuju na redovitoj nastavi. Ove godine sudjelovali su na federalnom natjecanju Udruge matematičara Ruđera Boškovića u Stocu i na županijskom natjecanju u Zenici, a Mustafa Hajrić plasirao se i na federalno natjecanje u Sarajevu. Sekciju vode profesorice Edina Mimić i Aminah Delić-Đuljić.

21

Radionice u Konviktu

Novi cvijet, 2015/16.

U našoj se školi, u nizu raznih aktivnosti, organiziraju i kreativne radionice. Kao i na svim drugim sekcijama, učenici imaju priliku pokazati svoju kreativnost te dati svojoj mašti oduška. Radionice vode i organiziraju sestre, od ove školske godine s. Anica Markelić. Pored kreativnosti i otkrivanja talenata one su i humanitarnoga karaktera jer ono što radimo na radionicama prodajemo na božićnom i uskrsnom sajmu, a prikupljeni novac šaljemo za školovanje siromašne djece u Africi. Izrađujemo i ukrase i plakate za Božić i Uskrs. Atmosfera je vrlo opuštena, popraćena pjesmom, radošću i šalom. Naše znanje i kreativnost dodatno su obogatile gospođe Kata i Lidija, koje su nas poučile tehnici découpage. Nadamo se da će i dogodine naši radovi ukrašavati i uljepšavati školu te nam pružati kvalitetno vrijeme za druženje i kreativnost. Emanuel Živković, II.b

Biološka sekcija Budući da naša biološka sekcija prati školsko gradivo i da smo u vrijeme pisanja ovoga teksta u drugom polugodištu, u kojemu smo započeli priču o carstvu životinja, dobili smo zadatak od naše profesorice Ivone Sokolović disecirati kišnu glistu. Proces je veoma jednostavan, a za neke bijaše i tužan: glistu staviti u čašu s čistim alkoholom ili je staviti na sigurnu podlogu i politi je njime, pričvrstiti glistin prednji i zadnji kraj iglama za podlogu i napraviti rez po cijeloj dužini pazeći pritom da ne razrežemo unutarnje organe, jer nam treba pogled na njih u što je moguće boljem stanju. Pri rezanju treba pričvršćavati kožu gliste za podlogu kako bismo imali čist pogled

na organe. Nakon toga na red je došlo promatranje i, naravno, vidjeli smo mnogo toga. Iako smo mogli primijetiti kolutiće od kojih je glista sastavljena prije njezina otvaranja, sada možemo vidjeti i prozirne, tanke pregrade između njih. Na gornjem dijelu, iznad pet pari srdaca, nalazi se jedan par ganglija, koje su, uvjetno nazvano, glistin mozak, a u blizini tih srdaca spolni su organi i želudac, na koji se nastavlja ravno crijevo. Još su se veoma lako mogle uočiti i dvije, žarko crvene, glavne krvne žile, leđna i trbušna, koje su međusobno povezane, jedna vodi krv od srca, a druga k srcima. Daniel Glavaš, II.c


Interview

fra Pavo Vujica profesor njemačkog jezika i književnosti

Vom Herzen

22

Ove godine Profesorski zbor FKG-a napušta fra Pavo Vujica. Odlazi u mirovinu, a mi mu želimo miran i ugodan boravak u samostanu u Fojnici, gdje će provoditi svoje zaslužene umirovljeničke dane. Zahvaljujemo mu u ime svih učenika i profesora koji su prošli kroz našu školu za njegov predani rad i djelovanje u Sjemeništu i Gimnaziji.

Novi cvijet, 2015/16.

Molim Vas da se ukratko predstavite. Rođen sam u Brestovskom 1950. godine, a u visočko sjemenište došao sam 1965. Nakon završene klasične gimnazije u Visokom i filozofsko-teološkog fakulteta u Sarajevu bio sam kapelan na Petrićevcu 1976., a zatim u Uskoplju do 1977., kada sam otišao u Beograd na studij njemačkog jezika i književnosti. Ondje sam studirao do 1981. godine, kada sam diplomirao i ujesen došao u Visoko te započeo predavati. Od tada pa sve do ove godine bio sam profesor, izuzev ratnoga perioda. Bio sam i odgojitelj sjemeništaraca od 1982. do 1991. Za vrijeme rata škola se izmjestila prvo u Italiju, a zatim u Bašku Vodu, a kada se 1996. vratila u Visoko, izabran sam za ravnatelja škole i tu dužnost obavljao sam do 2006. Kako biste usporedili nekadašnji sustav školstva s današnjim? Velika je razlika. Jedan oblik školstva održao se do 1991. godine, a zatim, preseljenjem Gimnazije u Italiju odnosno u Bašku Vodu, mnogo toga se promijenilo. Kako bi se prilagodila uvjetima novijeg doba, morala se promijeniti i paradigma školstva. Zbog velika broja zainteresiranih uvjet za upis u gimnaziju nekada je odličan ili vrlo dobar uspjeh. Tada nije bilo potrebe za dodatnim instrukcijama ili dodatnom podukom. To bih istaknuo kao glavnu razliku. Kakva je vaša metodika predavanja? Njemački su mi u FKG-u predavala dva profesora: prve dvije godine profesor moga drugoga profesora, tj. fra Mladen Brčić, a druge dvije godine fra Ladislav Fišić. Obojica su se koristili starom, klasičnom metodom. Razlog tomu je što je u klasičnoj gimnaziji bilo potrebno poznavanje gramatike materinskog jezika. Taj se način predavanja primjenjivao i na nastavu ostalih jezika. Na fakultetu sam se

sporio s profesorom metodike oko načina predavanja jezika. Naime, tvrdio sam da se jezik ne može učiti bez gramatike. Danas se stavlja naglasak na konverzaciju, a gramatika je negdje na drugom mjestu. Zadržao sam klasični stil predavanja, a koliko je to bilo produktivno, možete upitati predstavnike prve generacije mojih učenika, fra Josipa Ikića i fra Franju Radmana. Iza Vas je 35 godina iskustva predavanja, kako biste saželi svoja iskustva s učenicima? Negativnih iskustava s učenicima nemam. Premda sam obarao i na popravnom, uvijek bih davao šansu. Ukoliko učenik nije želio da mu se pomogne, moje su ruke bile svezane. Zato su neki padali i na popravnom, ali ne mojom krivicom. U svom dugogodišnjem iskustvu nisam zapamtio nikakav veći problem. Učenici su u najvećem broju dobro surađivali i pozorno pratili nastavu. Koliko je rad u prosvjeti utjecao na Vas? Otkad sam došao u Visoko, pastoralni rad s vjernicima uvijek mi je bio na drugom mjestu, a rad u školi na prvom. Uvijek sam osluškivao bilo đaka i pratio didaktičke časopise i na tom se području usavršavao. Zanimanje profesora zahtijevalo je mnogo ulaganja i svega što je vezano uz nastavu. Spoj fratra i profesora. Budući da ste bili i odgojitelj i profesor u školi, je li bilo subjektivnog pristupa u školi? Trudio sam se da se kao odgojitelj, i kasnije kao ravnatelj, ne miješam život izvan nastave sa školom te da ne budem subjektivan na predavanjima. Stoga sam izmislio metodu vom Herzen: stavim ruku na srce, pogledam u stranu i, čije ime pogodim olovkom, toga ispitujem. Ukoliko je neki učenik bio ne-


Interview miran i ako bih ga sutradan ispitivao usmeno, odmah bi rekao da mu se „osvećujem“. Smatram da ne treba miješati učenikovo vladanje u školi i izvan nje. Razlikuje li se sjemenište danas i nekad?

Učenici bi sami trebali uvidjeti što im je činiti da bi napredovali, a profesori bi to trebali osluškivati i ne prisiljavati ih na bilo što. Njihova je zadaća poticati i ohrabrivati učenike da zavole njihov predmet. Ovdje donosimo nekoliko fraza koje je fra Pavo često koristio: Ne okreći se, sine! Ne jedu vuci meso po poruci. Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zeko ostavi trag. Vom Herzen. Quod scripsi, scripsi. Atmet nicht! Švercerska nacijo! Stavi se!

g. Roland Klein profesor sporta, politike i glazbe

Teško se oduprijeti Bosni Prvo naše partnerstvo ostvareno je sa školom iz Koblenza (Njemačka). Voditelj toga projekta, uz našeg fra Ivicu, bio je profesor Roland Klein. Uvijek vedar i nasmijan, spreman za šalu, entuzijastično se od početka borio za izgradnju mostova prijateljstva, ne samo između dviju škola, nego i dviju država, povezanih neraskidivim povijesnim i kulturološkim vezama. Ove godine gospodin Klein odlazi u zasluženu mirovinu, ali naše će prijateljstvo, vjerujemo, trajati još mnogo godina. Am Anfang würde ich Sie bitten, sich vorzustellen und uns etwas über ihre Schule zu sagen?

Za početak bih Vas zamolio da se predstavite i kažete nam nešto o svojoj školi?

Mein Name ist Roland Klein. Ich bin seit mehr als 30 Jahren Lehrer an der Berufsbildenden Schule Wirtschaft in Koblenz. Ich unterrichte Sport, Politik, Geschichte und Musik. Unsere Schule ist eine der größten Schulen im Bundesland Rheinland-Pfalz; wir haben 3600 Schüler und ca. 150 Lehrer, die bei uns beschäftigt sind. Unser Schwerpunkt ist der Bereich Wirtschaft (Ökonomie) im Bereich der beruflichen Bildung.

Zovem se Roland Klein. Više sam od 30 godina nastavnik gospodarstva u strukovnoj školi u Koblenzu. Predajem sport, politiku, povijest i glazbu. Naša škola je jedna od najvećih škola u pokrajini Rheinland-Pfalz; imamo 3600 učenika i oko 150 nastavnika koji su kod nas zaposleni. Težište je na poslovnoj ekonomiji u području strukovnog obrazovanja.

Wie haben Sie über unsere Schule erfahren? Vor 8 Jahren war ich mit einer Schülergruppe in Plehan. Dort haben wir im Kloster gearbeitet und

Kako ste saznali za našu školu? Prije 8 godina bio sam s grupom učenika na Plehanu. Tamo smo radili u samostanu i stanovali blizu samostana, kod fra Marija. Na putu za Sarajevo, na fra Marijev prijedlog, posjetili smo Visoko. Tu smo

23

Novi cvijet, 2015/16.

Odgojitelj sjemeništaraca bio sam devet godina, od 1982. do 1991. Tada sam bio puno mlađi i bliži đacima. Bilo je ponekad naporno jer učenik uvijek u odgojitelju vidi osobu s autoritetom i uvijek je tu postojala napetost „mačke i miša“. Prolazilo je ipak bez nekih većih trzavica. Zatražio sam sam da me se oslobodi odgojiteljske službe, ne zato što bi mi bilo teško dežurati i paziti na đake, nego jer su dolazila nova vremena, a ja nisam mogao pratiti potrebe novih generacija. Razlike su velike, ali ne bih vrednovao što je bolje, a što lošije, jer paradigma je bila sasvim drugačija. Prije se tražio red, rad i stroga disciplina, a danas se nastoji da svatko sam sebe odgaja. To je ta glavna razlika.

Za kraj, što biste poželjeli našim učenicima i profesorima?


Interview auch in der Nähe, bei Pater Mario, gewohnt. Bei einer Fahrt nach Sarajewo sind wir auf Anraten von Pater Mario auch nach Visoko gefahren. Dort haben wir Pater Ivan getroffen, der uns nach Sarajewo begleitet hat, und Pater Ivica, der uns als Schulleiter herzlich aufgenommen und uns die Schule vorgestellt hat. Wie und wann hat die Mitarbeit unserer Schulen begonnen?

Novi cvijet, 2015/16.

24

Bei dem ersten Aufenthalt im Franziskanergymnasium in Visoko führte ich ein Gespräch mit Pater Ivica. Wir haben schnell gemerkt, dass wir uns verstehen und sympathisch finden und haben innerhalb sehr kurzer Zeit entschieden, dass wir eine Schulpartnerschaft begründen wollten. Wie lange dauert die Zusammenarbeit? Die Zusammenarbeit dauert nun mehr als 8 Jahre. Wie hat sich das nützlich gezeigt und was ist euer Ziel? Wir haben zunächst an einem Filmprojekt gearbeitet: „Zwischen zwei Ufern“, bei dem die Heimatsuche bosnischer Kriegsflüchtlinge in Deutschland thematisiert wurde. Dieses Projekt und auch die sich entwickelnde Partnerschaft wurde vom Auswärtigen Amt der Bundesrepublik Deutschland finanziell unterstützt. Seit dieser Zeit besucht jedes Jahr im Frühling eine Gruppe von Schülern und Lehrern aus Koblenz das Franziskanergymnasium in Visoko und unsere Freunde aus Visoko kommen dann immer im Herbst zu einem Gegenbesuch nach Koblenz. Unser Ziel ist, dass Menschen aus verschiedenen Ländern und Kulturkreisen zusammen kommen und sich gegenseitig kennenlernen. Dadurch entstehen Beziehungen und Freundschaften, die eine Grundlage für das friedliche Zusammenleben der Völker sind. Wie sind die Eindrücke der Lehrer und der Schüler, die uns besuchten? Unsere Schüler und Lehrer sind immer beeindruckt und fasziniert, wenn sie in Visoko und Bosnien sind. Zunächst einmal erstaunt uns das hohe Niveau der schulischen Leistungen im Franziskanergymnasium, besonders in den Fremdsprachen. Und dann sind wir immer wieder von der besonderen Gastfreundschaft bei euch angetan. Und schließlich genießen wir das Essen und auch die herrliche Landschaft in Bosnien. Der Reichtum eines Landes und von Menschen sollte nicht in erster Linie in Geld gemessen werden. Ihr seid reich und macht uns reich durch eure Gastfreundschaft und durch eure Lebensart.

upoznali fra Ivana, koji je s nama išao u Sarajevo, i fra Ivicu, koji nas je kao ravnatelj srdačno primio i predstavio nam školu. Kako i kada je započela suradnja naših škola? Kada smo prvi put posjetili Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, razgovarao sam s fra Ivicom. Brzo smo shvatili da se razumijemo i simpatiziramo, tako da smo u veoma kratkom periodu shvatili da želimo sklopiti partnerstvo između naših škola. Koliko dugo traje suradnja? Suradnja traje više od 8 godina. Kako se to pokazalo korisnim i koji je vaš cilj? U početku smo radili na filmskom projektu: „Između dviju obala“ u kojoj je tematizirana nostalgija za domovinom bosanskih izbjeglica u Njemačkoj. Ovaj projekt i razvoj partnerstva financiralo je Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke. Od tada, svakoga proljeća grupa učenika i nastavnika iz Koblenza posjećuje Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a naši nam prijatelji svake jeseni uzvraćaju posjet. Naš je cilj da se ljudi iz različitih zemalja i kultura zbliže i upoznaju jedni druge. To stvara odnose i prijateljstva koji su temelj za miran suživot naroda. Kakvi su dojmovi nastavnika i učenika koji su nas posjetili? Naši učenici i nastavnici uvijek su impresionirani i fascinirani kada su u Visokom i u BiH. Prije svega nas je iznenadila visoka razina znanja učenika vaše gimnazije, osobito iz stranih jezika. Uvijek smo oduševljeni vašim iskrenim gostoprimstvom. Zatim, uživamo u hrani i prekrasnu krajoliku u BiH. Bogatstvo zemlje i naroda ne mjeri se novcem. Vi


Interview Was ist Ihnen besonders in Erinnerung geblieben? Vieles. Mir fällt es jetzt schwer, etwas einzelnes hervorzuheben. Die Gastfreundschaft habe ich schon erwähnt. Vielleicht ist es der franziskanische Geist der Offenheit, Natürlichkeit und Unaufdringlichkeit, der mich immer wieder gerne nach Visoko kommen lässt. Haben Sie geplant, die Mitarbeit in der Zukunft fortzusetzen?

Što vam je ostalo posebno u sjećanju? Mnogo toga. Teško mi je sada istaknuti neke pojedinosti. Gostoprimstvo sam već spomenuo. Možda je franjevački duh otvorenosti, iskrenosti i suptilnosti to što me uvijek vraća u Visoko. Planirate li nastaviti saradnju? Da, ali budući da ću za godinu dana u mirovinu, u našoj se školi već traži profesor ili profesorica koji će nastaviti partnerstvo između naših škola. Vjerujem da to neće biti problem, jer su neki profesori i profesorice iz Koblenza već upoznali školu u Visokom i vašu zemlju. Nakon što jednom udahnete bosanski zrak, osjetite nostalgiju kojoj se samo rijetki uspiju oduprijeti. Mato Lukić, II.a

Mak Dizdar

Zapis o zemlji Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto je ta Da prostiš Gdje li je ta Odakle je Kuda je Ta Bosna Rekti A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosna Da prostiš Jedna zemlja imade I posna, i bosa Da prostiš I hladna, i gladna I k tomu još Da prostiš Prkosna od sna

25

Novi cvijet, 2015/16.

Ja, aber da ich in einem Jahr aus dem Schuldienst aussteige, wird ein Nachfolger oder eine Nachfolgerin für die Betreuung der Partnerschaft in unserer Schule gesucht. Ich glaube, das wird kein Problem sein, weil auch schon einige Lehrerinnen und Lehrer aus Koblenz die Schule in Visoko und das Land kennen lernen durften. Wenn man einmal bosnische Luft geschnuppert hat, gibt es so eine Art Heimweh, dem sich nur wenige entziehen können.

ste bogati i obogaćujete nas svojim gostoprimstvom i načinom života.


Literarni pokušaji

Moja borba s vjetrenjačama

Novi cvijet, 2015/16.

26

Gledajući napisane teme, pogled mi je slučajno odlutao na datum. Ostala sam sva u čudu i potpuno izgubljena shvativši da je već prosinac. „Kad prije?“ reći će mnogi. Zaista, i ja se pitam. Ne volim prosinac jer to je rastanak, kraj koji najavljuje početak, a ja krajeve ne volim i početaka se bojim. Kraj tekuće godine i početak sljedeće za mene predstavljaju vrijeme preispitivanja, vrijeme donošenja odluka, vrijeme nastajanja obećanja koja se rađaju da bi neispunjena umrla i ubrzo bila zaboravljena, vrijeme lažnih osmijeha i sreće za koju se nije marilo proteklih jedanaest mjeseci, ali se sada itekako mari. Ovoga je pun prosinac, ovoga i još mnogočega. Pun je on i ukrasa, lampica, svjetla, okićenih jelki, dvorišta i kuća, raznobojnih figurica, kolača, gozbi i obiteljsko-prijateljskih druženja. No, problem nastaje kada ni sve te lampice ne mogu sakriti našu bijedu, pa ni sve svijeće rasvijetliti naše tmine. Tko nam onda ili što može pomoći?Budući da je vrijeme došašća, mnogi će spomenuti već dovoljno istrošene fraze poput toga da je prosinac vrijeme dobrih djela, ljubavi, praštanja, prijateljstva. Toliko smo puta čuli te riječi da su one već potpuno izgubile smisao i važnost. Ponekad mi dođe da se nasmijem kada shvatim tko si sve daje za pravo govoriti o ljubavi, pravdi, istini, poštenju i sličnim idealima koje prosinac obnavlja u ljudima. Žalosno je to koliko smo prevrtljivi i proračunati, a jednako toliko potonuli u vlastitoj gluposti. Pa zar netko stvarno misli da se jedanaest mjeseci može odmarati od života, a onda u prosincu živjeti punim plućima, bez brige i pameti? Zar netko zaista misli da je moguće sve stići u zadnji tren? A i ta dobra djela... i ona su mi dosadila u shvaćanju današnjega čovjeka koji ih vidi kao neku godišnju normu koju je nužno ispuniti da bi se spokojno proslavio Božić, a zatim i sretno dočekala Nova godina. Nažalost, sve me češće uvjeravaju da je tako, a kad shvate u kakvo su duševno blato zapali, pokušavaju se izvući tražeći ruke spasa za koje će se uhvatiti, i upravo kad misle da su nadomak cilja, to se blato pretvara u živi pijesak pa se proces nastavlja i tako do u nedogled. A Božić nije to, prosinac nije to, ljudi nisu to... Čini mi se da se ovo moje nazovipisanje pretvara u borbu s vjetrenjačama, da svaki moj korak vodi istim pogreškama i da je sasvim uzaludno govoriti ikome išta o prosincu i blagdanima, a kamoli o njihovim manama, jer sugovornik se najčešće nađe uvrijeđenim, a svakom drugom prilikom odbija vam ponovno postati sugovornikom. I je li moje nastojanje da

vratimo životu ono esencijalno, čega smo ga bezdušno lišili, uzaludno? Je li to zaista borba s vjetrenjačama i jesam li u njoj sama? Vrijedi li ovaj trud čemu ili je sve to Pirova pobjeda u najavi? Postoji li uopće kompromisno rješenje potpuno u skladu s demokracijom, za što nam se društvo navodno izborilo? Sva mi ova pitanja naviru kao bujica na spomen prosinca i čini mi se kao da ih ima na tisuće, a odgovara niotkud. I ja onda tako, izgubljena, nastavljam svoju borbu i trudim se dokazati da sve ove tvrdnje imaju smisao i težinu. Naposljetku, što mi drugo preostaje? Sigurno ne prikloniti se tuđem mišljenju i zadovoljiti se dvojakim odgovorima, tumačenjima i rješenjima. Uvijek se treba boriti, posebice kada je riječ o ovako važnim stvarima, kada je riječ o esencijalnim stvarima koje grade naše živote. Neke od njih su istina, ljubav, dobrota koja se ne mjeri na grame, prijateljstvo koje se ne zasniva na tra-

ču, obitelj koja se ne viđa samo od blagdana do blagdana, osmijeh itekako različit od grča... da ne nabrajam više jer postaje sve mučnije i teže. Za ovo se isplati boriti. Koliko god to ponekad bilo teško, koliko god puta bili ismijani i neshvaćeni, kakav je često i don Quijote bio, ne posustajte, ne dajte se zavarati i navesti na laž. Vaša borba, budite sigurni, neće biti laka ni jednostavna, ali će biti smislena i pobjedonosna, a Vaša će pobjeda nadahnuti sve one koji smatraju svoje vjetrenjače suviše velikima i snažnima za njih, da ih u vlastitim umovima smanje i shvate da ne mora svaka borba s vjetrenjačama takvom zauvijek ostati. Neka Vam, dakle, ovaj prosinac bude borba za istinsku sreću, praštanje, mir i ljubav, za obiteljski suživot i blagostanje, za ono vrlo često „bolje sutra“ i za miran kraj i novi početak jedne ljepše, sretnije i duševno bogatije nove godine. Nadahnuta ovim lijepim mislima, još Vam samo želim zaželjeti sretnu Novu godinu i svih njenih 365 dana, a ponajviše Vam želim sreću u Vašoj vlastitoj borbi s vjetrenjačama! Marija Ivanović, II.b


Literarni pokušaji

Proces Branim se govoreći da sam to ja i da me takva mogu prihvatiti ili odbaciti. Čujem masu kako me osuđuje. Galama i deračina paraju mi uši. „Kriv si“, rečeno je. Kroz viku nepoznatih lica pokušavam silnim glasom upitati zašto. Tada rekoše u jednome glasu: „Čovjek si. Trudiš se raditi dobro, ali poklekneš i to nije u redu jer ostali ne griješimo“. Krenuli su na mene s okovima, no u taj čas se probudih i prođe me jeza. Opet noćna mora. U jutarnjem bunilu razmišljam kakav je to proces bio. Bit će da mi se java splela u san. Moj neobičan proces traje četiri godine i bliži se kraju. Zastanem i zapitam se koja je njegova svrha sada. Je li on i danas i hoće li biti i sutra noćna mora upisana čađavim slovima. Ponestaje slova i mjesta u knjizi. Hoću li završiti kao Faeton – padam iz zvjezdanih, nebeskih visina zaboravivši na svoju malenost? Ne znam stvarno, ali zaista znam da se bliži čas kada se knjiga zatvoriti mora. Kristijan Orkić, IV.a

Sizife, ti i tvoj posao Još par trenutaka i nastupit će brončano praskozorje. Okretno sunce dere padine još ne zadugo pla-

vičastih marokanskih brda. Gorske vrleti već dodiruje milovanje blagog ranojutarnjega daška. Ovo jutro zapuhuje s mora pa mi nerazbuđene nozdrve udišu posoljeni zrak. Otvorim maleni manastirski prozor i ugledam ako se sunčeve zrake valjaju po gorama. Zeleni cedrovi, puni žuta meda koji kaplje, stoje čvrsto u podnožju kao stražari kula i zidina. Najednom začuh u jutarnjoj idili zveket limenih posudica. Poznat zvuk. To stari Sizif vuče svoga magarca do dalekih, isušenih poljana, koje čuvaju drevna sjećanja o tome kako su nekada bile kao slavne rodilje, a sada jalove, mrtve pustinje. Ne znam starčevo pravo ime. Dao sam mu nadimak Sizif jer činilo se prikladnim, kao što je za nebeske letače što se vinu visoko iznad golih gorskih vrhunaca da sagrade gnijezdo na vrhu stabala. Oba Sizifa, i pravi i prolaznik, čine uludi posao. Jedan uvijek iznova gura pakleni, mučni kamen, a drugi baca sjeme po skoro kamenitoj pustinji. To sam vidio jednoga svježeg jutra prateći ga u stopu. Bacao je sjeme, koje je zveckalo pri dodiru sa suhom zemljom. Ona je žedna i negostoljubiva. I ono malo rose, što se spusti s visina, pustinja upije do svitanja. Dugo sam promišljao što li ga nagoni da na ovom nezahvalnom mjestu sije sjeme na propast osuđeno.

27

Novi cvijet, 2015/16.

Ista knjiga. Stara slova, pokoje novo. Zar prođoše četiri ljeta otkad se nova knjiga otvorila? Često se prije zore probudim i u mislima prebirem sjećanja u slova pretvorena. Nekada su imala dušu, boju, uzbuđenje, čežnju. Tako su bila svježa. Crvena poput svijetlog mlaza krvi, snježna poput svježa mlijeka, ljeskala su se poput jantara. Neka su bila mistična, modra i uzvišena, kao da se Jadran u njima ogledao. Kako su samo isijavala radost ta baršunasta, čarobna slova. Danas ih i ne prepoznajem. Suviše su izblijedjela i turobna. Pojavila se silna četa mrkih, kao čađ, slova od želja izgubljenih. Čujem rečenice kako zuje: „Moraš ovo, ali prije toga učini ovo! Kako možeš to učiniti? Zašto sudiš? Pripazi malo! Nisi li već dovoljno zreo da ti moja pomoć više ne treba?“ Sve umuknu. Odjednom se nađem u sudbenoj dvorani. Ona je zapravo svijet. Sude mi nešto, ali ne razumijem što. Čujem da govore da volim nešto svoje, a njihovu se ne pokoravam.


Literarni pokušaji

Novi cvijet, 2015/16.

28

Od tada je prošlo već desetak godina. Sizif i dalje baca sjeme pjevajući marokanske popijevke svome marljivome tovaru. Uvijek me zadivi taj sizifovski, apsurdni napor. Kamo sreće da jede kruh muke svoje. Seljani ga smatraju luđakom. Sretni su što oni nisu kao on jer čine mudro i korisno svoje poslove i ne gaze uludo po mjestima gdje su domovi samo trnja i pustinjskih ruža. I k tome ne čine svaki dan ludost – sijati sjeme u pustinji?! No, jednoga jutra, dok sam stajao pred prozorskim oknom i iščekivao Sizifa, ne dočekah ga. Svaki će tren jer on me zapravo prvi probudi svojim limenim lončićima. I razdani se, a moga prolaznika nema. Prošle su već i mnoge godine od minulih promatranja Sizifa i naslućujem tren kada ću zaklopiti kapke. Jednoga jutra odlučio sam upiti jutarnji krajolik u sjećanje i prošetati do suhe doline. Cvrkut nestašnih ptica me umirivao. Čuo sam lepet pera s golubovih krila. Uz put su stajale djevojke praznih vedara pokraj presušena zdenca. Jedna od njih je klekla i pokrila lice dugom kosom. Maknuvši ih, vidio sam očajne, teške

suze kako padaju po garavoj kosi. Nije nikakvo čudo da nema nade jer odavno zemlja ne okusi kišnice. Kada sam dospio do poljane sve je bilo sivo i mrtvo, samo gdjekoje sjeme pokojnoga starca. Zalud mu je sve, sav život nizašto. Povikao sam: „Zašto Sizife?“ Razljutih se i vratih u manastir. Pade noć. Udari pljusak. Čudo Božje. Tri dana je natapao nemilu zemlju. Nakon trećega dana dođe mi Sizifova, odnosno Khalilova unuka Sara priopćiti da pođem s njom do mjesta gdje je starac protratio život. Došavši tamo, stadoh u čudu i zaprepaštenju: sva poljana bijaše zelena i crvena, plava i žuta, bijela i ljubičasta. Koliko sam samo bio u zabludi. Moj Sizif je posjedovao nedokučivu mudrost. Od toga dana seljani su vodili svoje snježne ovce na ispašu po Dolini blagostanja, kako je sada zovu. Mislim da ga više neću zvati Sizif jer sam besmislen bio ja, a on je bio Khalil koji je vidio budućnost. Kristijan Orkić, IV.a

Bez pozdrava Svanulo je. Probudio me prohladan zrak zimskoga jutra. Snježne pahuljice su prekrile zemlju svojom bjelinom. Ustao sam, bacio još jedan pogled na spakirane kofere. Sve je tu, a uskoro neće biti ničega. Navukao sam na sebe crni kaput, uzeo kofere, izašao iz sobe i zaključao je posljednji put. Stanica nije bila daleko pa sam pješačio. Glava mi je bila puna raznih misli. Nisam ih mogao obuzdati. Slike iz djetinjstva, školovanje, uspomene na grad, sve je bilo u mojoj glavi. Misao na nju bila je neizbježna, vezao sam je uz svako sjećanje. Kako nam je samo bilo lijepo ovdje. Bili smo sretni. Sjećam se one večeri kada smo klizali po ledu, bili smo tako usklađeni, kao jedno. Nažalost, toga više neće biti. Ondje kamo idem, nema leda, a i što će mi ako nema nje. Misli mi zastaše na zvuk automobila, nisam ni primijetio da sam sišao na cestu i zapriječio mu put. Maknuo sam se s isprikom i vratio u kolosijek što su ga ostavljali tragovi moga kofera. Gledao sam kako u daljini nestaje trag, kako ga vjetar i snijeg brišu. Vjerojatno će tako biti i sa mnom, vrijeme će učiniti svoje. Opet sam zaronio u svoje beskrajne misli. Nisam osjećao hladnoću koja je nemilosrdno tlačila ovaj grad. Nisam osjećao ni tugu ni bol, samo neku čeznutljivost. Kada sam podigao pogled, već sam bio pred stanicom. Kupio sam jednosmjernu kartu i izašao na peron broj četiri čekajući vlak.

Morile su me misli. Hoće li doći? Rekao sam da idem. Ne zna kada vlak polazi. Što ću joj reći ako ipak dođe?! Bilo me je strah. Možda bi bilo bolje da ne dođe. Ne volim ovu svoju neodlučnost, možda je ona kriva za sve ovo. Odbijao sam ući u vlak. Čekao sam njezin pogled. No, vrijeme je prolazilo. Na posljednji poziv za ulazak čuo sam njezin glas. Dozivala me, ali putnici su me ugurali u vlak. Službenik je zatvorio vrata, a ja sam pokušao progovoriti. Ona je nijemo stajala. Samoća. Dugo jednolično putovanje. Misli su me morile: što bi bilo da smo uspjeli razgovarati? Nikada neću saznati što bi bilo od nas da smo samo progovorili. Gledao sam kroz prozor u beskrajnu bjelinu nadajući se da ću joj jednoga dana priznati istinu. Petar Krolo, IV.a


Literarni pokušaji

Knjiga koju ću tek iščitavati teže je kao fratar umrijeti. Živi i budi što jesi. Misli na svjetlost i svjetlost će te obasuti.“ Bio sam zapanjen njegovim govorom. Bojao sam se da ne bih šuštanjem papira narušio svetost njegova govora. Sam sebi sam prigovarao što nisam prije razgovarao s njim. Što sam sve mogao naučiti? Posao je bio pri kraju, ali ja nisam želio da završi. U znak zahvalnosti darovao mi je nekoliko knjiga. Među njima bila je jedna s naslovom Život. Otvorio sam je i ostao začuđen. Nije bilo teksta. Svi listovi su bili prazni. Upitao sam ga da mi protumači značenje toga, a on je hrapavim glasom odvratio: „Bojim se da ćeš to ipak morati sam shvatiti, dječače.“ Rastao sam se od njega, radujući se novome susretu. Promišljao sam kako ću ga sutradan pitati da mi protumači značenje one knjige. Te noći fra Leon je preminuo. U rukama je držao knjigu sličnu onoj koju je meni dao. Njegova je bila ispisana do zadnjega lista, a na mojoj su se počela ukazivati slova. Petar Krolo, IV.a

Djetinjstvo s djedom Najveći dio svoga djetinjstva proveo sam kod bake i djeda na selu. Roditelji su radili u gradu. Posjećivali su me jednom tjedno, a vikende sam provodio s njima. Bilo je to vrlo lijepo razdoblje moga života. Svemu onome što sam danas i što ću postati mogu zahvaliti svome djedu. S njime sam naučio hodati i govoriti, s njime sam spoznao svijet i njegovu šarolikost. Svaki dan na selu bio je avantura za sebe. Petkom smo odlazili pecati na jezerce. Prolazili smo kroz šumu, a ja sam se plašio šumova koji su dolazili iz dubine. Djed bi me čvrsto primio za ruku i tješio me najljepšim riječima. Pecanje mi nikada nije išlo od ruke, ali sam ga volio zbog djedovih priča.

Djed je imao teško djetinjstvo. Premda sam mogao osjetiti sjetu u njegovu glasu, uvijek je govorio s osmjehom na licu. Govorio je da nikada nije odustajao od svojih ideja čak i kad su svi mislili da neće moći dalje. On je uvijek vjerovao i nije se predavao. Subotom smo radili na polju. Djed je imao velik posjed i mnogo životinja. Sve je bilo uredno i čisto. Mislim da je to bio rezultat dobre suradnje s ljudima i djedove ljubavi prema poslu. Navečer, kada bismo se vratili kući, nakon naporna rada, baka bi nas čekala s toplom večerom. To su bile najljepše večeri provedene na selu. Ugodno bismo razgovarali, a onda bih išao na spavanje.

29

Novi cvijet, 2015/16.

Bio je to dan kako i svaki drugi. Obavljao sam dnevne poslove koji su mi bili zadani. Jedva sam čekao odmor. Ipak, nešto je moralo poći po zlu. Na ulazu u sobu susreo sam meštra. Reče mi da trebam nešto pomoći fra Leonu. Mrak mi je pao na oči kada sam čuo svoj novi zadatak. Fra Leon je bio osamdesetogodišnji fratar. Nikada nisam s njime razgovarao. Bit će to jedan neugodan posao, pomislih u sebi. Nevoljko sam pokucao na njegova vrata, a on je rekao: „Naprijed!“ Za stolom je sjedio sijedi starac. Čitao je novine. Soba je bila u veliku neredu, a ja sam odmah pomislio da je trebam počistiti. „Još mi je samo to trebalo“, gunđao sam u sebi. U početku sam nevoljko radio, a onda je fra Leon počeo govoriti: „Znaš, i ja sam bio nekada kao ti. Bilo je to davno, prije šezdesetak godina. Mlad, impluzivan. Želio sam osvojiti svijet. Mislio sam da mi nema granica i da mogu činiti sve što poželim. Iskusio sam surovost života. Ona nije slomila moj duh, nego mi je otvorila drugačiji pogled na svijet. Novi put se otvorio, a ja sam spremno pošao njime. Život nije bio lagan, ali na tebi je hoćeš li ga učiniti sretnim.“ Najednom je prestao govoriti. Radili smo u tišini. Meni su se tek tada počele razne misli motati po glavi. Bila mi je draga moja prvotna pokora. U mislima me prekinu fra Leon: „Proživio sam život kako sam mislio da je najbolje, a sada je kraj već na vratima“. – Opet je zastao. Stare, smežurane oči napuniše se suzama. Pomislih kako sam samo bio u krivu. – „Sretan sam zbog života koji sam proživio. Lijepo je i teško biti fratar, a još


Literarni pokušaji

Novi cvijet, 2015/16.

30

Nedjeljom ujutro oblačio sam bijelu čistu misnu košulju i išao s djedom na misu. On je često govorio da je vjera jako važna. Možda je njegova vodilja kroz život bila ljubav prema Bogu. Djed je imao posebno lice. Njegove bore su govorile puno toga, a oči su odavale njegovo drugo ja. Iz bora i očiju čovjek bi mogao dosta toga iščitati, samo kada bi dovoljno želio. Njegove ruke su bile tako nježne i umorne. Bio je vedra duha i neprestano je naglašavao da ni u jednome trenutku ne smijem posustati i da je svaki trenutak života važan. Katkad se spotakneš, padneš da te može zaboljeti, ali najvažnije je da ponovno ustaneš i kreneš dalje. Rane će ti zacijeliti. Svaki ožiljak bit će ti opomena što si sve preživio i da sve prolazi, kao i prvotna bol. Još mi je rekao da u ovome vremenu ludila moram sagraditi svoje malo sklonište s puno truda, ljubavi i vjere. Za njegovu

gradnju potrebna je neizmjerna hrabrost i upornost jer odustajanjem od svojih ideala odustajemo od sebe i iznutra polako počinjemo umirati. E, moj djede, imao si pravo! Amila Čehajić, III. razred

Svaka u svome svijetu Ja sam već sijed starac kojemu su glavna zanimacija dnevnik, karte i rakija. Nemam snage za rad, osim da silazim u podrum i donesem drva. Živim u kući sa svojom ženom Anom, mojom babom, sinom, nevistom i unukom. Često se zavalim u svoj stari naslonjač i rado promatram moje bližnje. Moja unuka mlada je cura, skoro pa punoljetna. Kada je gledam, sjetim se moje babe. Danas su valjda takva vremena da se stalno u rukama drži nekakav mobitel. Ona u to gleda, smije se i plače. Dira je u dušu sve što tamo piše. Onda dođu u našu kuću i njezine prijateljice pa sve zajedno nešto tipkaju i smješkaju se. Onda ti nastane pusta priča o tome kako je neka vidjela prekrasnu vjenčanicu koju ona sanja nositi na svome vjenčanju. E, onda ti počne raspredanje kako će to vjenčanje biti velik događaj s puno ljudi. Mladoženja će biti prekrasan mladić. Nakon vjenčanja odvest će se u nekom brzom autu u svoju vilu, druga pak sa svojim momkom slavi dvije godine otkako su zajedno. On joj stalno govori da je voli. Moja pak kaže da će putovati svijetom i udati se za bogataša. Imat će veliku kuću u kojoj će moći praviti velike zabave do jutra. Sva-

šta one u tome vremenu nadrobe. Ja samo šutim, zaklopim oči i pustim ih da i dalje sanjaju. Iz moje tišine probudi me moja baba. Taman mi je palo na pamet kako su i nju leptirići nekada gonjali dok je u mladosti čuvala koze. Ona sjedi do kamina i prebire očenaše. Jadnica se boji smrti, dok unuka sanja o životu i slavi. Svašta mi se nešto posloži u glavi i gledam dva svijeta, dvije žene, jednu na početku, a drugu na kraju života. Svaka u svome svijetu, strahu i snovima. Ante Vukoja, III. r.


Literarni pokušaji

Likovi egzistencijalističke proze mučnini i majčinu sprovodu. Oni nisu ni junaci ni antijunaci. Oni jednostavno postoje, a postojanje im nije unaprijed određeno društvenim konvencijama, političkim prilikama... Ili kao da na izvjestan način oni i postoje baš usprkos svemu tome, svim tim „tricama i kučinama“ koje nazivamo trulom politikom i još trulijim načinom življenja. Među njima samima postoje varijacije, dakako. Sartreovu liku sve izaziva mučninu, Roquentin se ne uspijeva otresti gađenja nad vlastitim šakama kao simbolom svega onoga što čini, pa prema tomu svega onoga što i jest, i što rade i jesu svi oko njega. Camusov lik, pak, ne osjeća ništa ni prema rođenoj majci, ali ih opet veže izrazit pobunjenički nagon protiv apsurda koji ih okružuje odnosno pisaca koji ih stvaraju. Dok se Harry Haller bori sam sa sobom, a Josef K. s apsurdom kao gotovo neznatnim nagovještajem pojave upravo ovih, egzistencijalističkih likova, Mersault taj apsurd ni ne uviđa, odnosno tako nam se čini. Taj Stranac bez grama emocije, bez trunke sažaljenja ili društvenih pravila obitava okružen ljudima kojima je stalo upravo do toga, tih „nametnutih“ pravila postojanja, da nam mora biti teško, žao ili da moramo biti presretni baš zato što bi to bilo „normalno“. I upravo u tom odsustvu norme je ljepota Camusova lika kao tihoga protesta tolikoj „normalnosti“. A zašto je ta normiranost i normalnost ovdje „pogrešna“? Pa, naprosto zato jer je gotovo smiješno kako ljudi uzimaju sebi za pravo govoriti kako su veliki, moralni i pravični, a dozvoljavaju da se ubija nedužno čovječanstvo dok oni samo promatraju ili se pak bave životima jedni drugih jer šute, a narod je veći od vlasti koja mu je nametnuta. Međutim, ovakvi likovi nerijetko su preplitko promatrani i ne pridaje im se dovoljno pažnje i vrijednosti. Problematika u shvaćanju ovakvih likova je zapravo u tome što tumačenje zahtijeva poznavanje i povijesti, filozofije, ali i prijašnjih tipova „junaka“, i čak ni onda ne možemo biti sigurni što pokreće takve egzistencijalističke likove. Zapravo, mi uvijek kod ovih likova moramo nastojati shvatiti filozofa samog. Možemo uvidjeti tek autorove obrise kroz poznavanje navedenih oblasti. Pa ipak, likove egzistencijalizma možemo relativno subjektivno doživjeti, ali njihova svrha uvijek ostaje ista. Oni su tiha, stilski obilježena pobuna u svijetu i vremenu kada sloboda znači samo izbor između zaraćenih strana.

Ema-Džejna Smolo, IV.b

31

Novi cvijet, 2015/16.

Kroz povijest književnosti događale su se mnogobrojne promjene, od forme do samog sadržaja. Stariji književni stilovi sadržavali su obično polarizirane likove te glavnog lika kao nositelja dobrih osobina i personifikaciju vrline. Međutim, u jednoj od tih mnogobrojnih promjena u životu književnosti dogodila se i metamorfoza uloge glavnog lika. Ta pojava nije bila ništa novo u 20. st. jer su različiti kontroverzni likovi već postojali, poput Ane Karenjine, Emme Bovary, Raskolnjikova... Pa, po čemu su onda različite i netipične karakterizacije egzistencijalističkih „junaka“? Prije svega, rekla bih da ti likovi uopće nisu likovi nego sredstvo izražavanja i prenošenja jedne nove, okolinom inducirane filozofije. To su likovi kod kojih je naglasak direktno postavljen na samo njihovo postojanje – kao takvo. Izolirani, okruženi upravo prethodno spomenutim polariziranim likovima ili, pak, onima koji ni ne shvaćaju dovoljno svoje okruženje i postojanje da bi bili čak i polarizirani, likovi egzistencijalistike proze su u cijeloj toj neopredijeljenosti i „manjkavoj“ karakterizaciji glas razuma koji bi svaki čitatelj trebao barem čuti. Upravo to je naglašeno samim načinom njihova stvaranja, tehnikom redukcije. Oni uopće nisu karakterizirani, barem ne na tradicionalan način, nego svedeni na jedan motiv, kao što su ruke Antoinea Roquentina ili Sizifov posao. Kao tehnika je, pak, najnaglašenija kod Camusova „posrednika filozofije“, Mersaulta, stranca u poznatu svijetu čija je pobuna, umjetnički i filozofski, sadržana u njezinu odsustvu. Kontroverznost ovih likova jednaka je kao i kod ostalih: naprosto, ne uklapaju se u kalup datog vremena; po tome je Antoine posve jednak Stepskom vuku pa čak i Wertheru. Njihovo postojanje je nešto što izaziva reakciju mase jer govori ono što masa najmanje želi čuti: istinu o vlastitoj apsurdnosti, o vlastitim nedostatcima. Od drugih likova razlikuje ih, doduše, njihova svrha, odnosno filozofija koja kroz njih dospijeva u ruke mase te postaje više distribuirana nego filozofski pravci prije egzistencijalizma. Jesam li (čitaj: Postojim li?) i što određuje moje postojanje, napose koji je smisao moga postojanja u vremenu poput ovog, kada ratovi divljaju i bjesne i kada je sve, ali baš sve, rat i zaraćenost, stranka i partija? Upravo ta pitanja stvorila su prvi lik egzistencijalizma iz pera JeanPaulea Sartrea. On je počeo upućivati ljude na njihovu osnovu, samu činjenicu da postoje. Svrha ovih likova veća je od samog romana u koji su smješteni. Njihova priča je veća od priče o rukama,


Obljetnice

Miguel de Cervantes, 1547. – 1616. William Shakespeare, 1564. – 1616.

Književni velikani Rikarda III. – heroja-zločinca, Hamlet, Ottelo, Kralj Lear. Pretpostavlja se  da je napisao 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama.  Uz dramski opus, Shakespeare je i autor spjevova te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih kazališta, a imala su i snažan odjek u drugim umjetnostima, od glazbe do slikarstva i filma.

32

Novi cvijet, 2015/16.

Miguel de Cervantes

William Shakespeare Najtalentiraniji i najbolji je književnik i dramatičar Engleske. Malo je koji književnik svojim stvaralaštvom i umjetnošću toliko utjecao na suvremenu književnost. Njegov rad služio je kao oblik zabave za bogate i siromašne. Drame su privukle masu i njegova su djela izdržala test vremena. Bio je majstor u upotrebi prave riječi ili fraze za ono što je pokušavao reći te je svojim unikatnim i zamršenim stilom pisanja zavrijedio titulu najboljeg svjetskog dramatičara. Rodio se u gradiću Stratford na Avonu 1564. godine, u grofoviji Warwickshire, kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Rano je počeo pokazivati zanimanje za književnost, pohađajući školu u svom rodnom gradu, oduševljavao se djelima Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija. Danas malo znamo o čovjeku čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu, njegov je život još uvijek zagonetka. Karakteristike ranoga Shakespeareova stvaralaštva renesansni su humor, bujan jezik u kojem se miješa visoka retorika i vulgarni izričaj; usredotočenost na problematiku vlasti i  političkih  makinacija (u povijesnim dramama) ili ljubavnih zapleta i raspleta (u komedijama). Shakespeare je ostvario neke od publici najomiljenijih drama: Romea i Juliju – priču koja prerasta u tragediju nesretne mladenačke ljubavi,

Najveći je španjolski pripovjedač i jedan od najvećih pisaca svjetske književnosti. Rođen je 29. rujna 1547. u malom mjestu kraj  Madrida  u velikoj obitelji nižeg društvenog položaja. Svoju popularnost stekao je ponajviše djelom Don Quijote.  Djelo je snažno utjecalo na razvoj  romana, a na polju novele sličan će učinak imati zbirka Uzorite novele. Godine 1605., kada se pojavio prvi dio Bistrog viteza Don Quijotea od Manche, doživio je golemu i nezapamćenu slavu. Iste godine tiskano je šest izdanja, a tijekom piščeva života još devet te prijevodi na engleski, francuski i talijanski. I danas se posvuda u Španjolskoj susreću ovjekovječeni njegovi junaci. Potkraj je života objavio knjigu kazališnih tekstova Osam komedija i osam međuigri. Selma Rajkić, II.b


Pomoć Keniji

33

Novi cvijet, 2015/16.


Drugi o nama

Franjevačka klasična gimnazija i konvikt na putu stvaranja novog lica Bosne

Novi cvijet, 2015/16.

34

Kizito Menanga član je Družbe Isusove iz Konga (Afrika). Upoznala sam ga u vrijeme svoga studijskog boravka u Münchenu (Njemačka), gdje upravo završava doktorski studij iz filozofije. Boravio je u Bosni i Hercegovini od 31. ožujka do 7. travnja 2016. Tjedan dana nakon povratka u München u zahvalnom pismu sestrama u Visokom i Varešu te braći franjevcima u Visokom također je opisao svoje dojmove o onome što je doživio kod nas.

Prispijeće autobusa na visočku autobusnu stanicu u jutarnjim satima 31. ožujka 2016. doživio sam, nakon duge vožnje, kao olakšanje. Prijepodnevni odmor dobro mi je došao. Popodne smo započeli s posjetima, najprije sestrama u Varešu, gdje sam vidio i doista se divio radu sestara franjevki s djecom u Maloj školi, ustanovi za prihvat i odgoj djece. Prolazeći pored napuštenih tvornica prije Vareša osjetio sam kako taj grad živi od nostalgičnih sjećanja na dobra prošla vremena i čezne za boljom budućnošću. Cesta koja vodi prema Varešu krivudava je i uska. Vozači moraju biti vrlo oprezni. Slika je to napora koji su potrebni da pokušaji gospodarskog razvoja u Varešu unesu novu dinamiku. No, dječja radost, strast za glazbom i igrom, u Maloj školi i na igralištu ispred samostana posvjedočili su mi da u tom gradu ima nade. Sutradan sam se divio Sarajevu u njegovoj skromnosti. S jedne strane vidimo džamiju, s druge su katolička i pravoslavna crkva. Iza ugla opet islamski centar, a do nje zgrade iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Na ulici se prodaju iranski proizvodi, a okolo su kafići sa obješenim američkim, britanskim, irskim i simbolima drugih zemalja. Grad na izvan pokazuje različite slojeve svoje povijesti. Sarajevo je fascinantan spoj kultura u kojima nasljednici zapadne i

orijentalne civilizacije komuniciraju i dan danas. Ipak, ne želim spekulirati što donosi ovaj susret kultura u konkretnoj svakodnevici različitih narodnosti u Bosni i Hercegovini. No, lako se dade naslutiti zašto je pitanje identiteta na ovom prostoru iznimno važno. Vikend sam proveo u Međugorju. To mjesto nudi mir za dušu. Primijetio sam kako se cesta blago penje u odnosu na razinu mora i okolno područje. To penjanje nije samo geografski određeno, nego i duhovno jer u Međugorju mnogi nalaze upravo duhovno osvježenje. Impresivan je broj hodočasnika koji su sudjeluju na misama, ispovijedi, križnom putu i krunici. Susreo sam ljude iz mnogih zemalja. Iznenađujuće da sam susreo i hodočasnike iz svoje daleke domovine, Kongo-Kinshasa. Promatrajući sve te ljude u molitvi rekao sam sebi kako će Bosna i Hercegovina uskoro imati novo lice. Novo lice Bosne i Hercegovine dade se nazrijeti u mnogim djelima, od kojih je jedno i Franjevačka klasična gimnazija i konvikt u Visokom. Veličanstvene zgrade, uređene nakon povrata imovine, oduzete u komunističko vrijeme, nude danas razne odgojne i obrazovne sadržaje za sve učenike. Simbol je to želje za novom i boljom budućnošću. Isto sam osjetio promatrajući vanjštinu i unutrašnjost obnovljene Gradske vijećnice u Sarajevu. Međutim, uvjeren sam da, kao što su ceste do Vareša i Međugorja zavojite, tako će i put obnove i ponovnog suživota biti težak. Potrebno je prije svega poštenje i strpljivost, ali i predanost radu, koju sam između ostalog osjetio među učenicima Franjevačke klasične gimnazije. Priredila i prevela: s. Kristina Marijanović


Zahvale

Hvala našim darovateljima Darovatelji za đačku tombolu 2015/16.

Franjevačka klasična gimnazija Classicum gymnasium franciscanum Visoko objavljuje NATJEČAJ za upis u I. razred u šk. god. 2016/17. Franjevačka klasična gimnazija je otvorena za sve učenike bez obzira na spol i vjeroispovijest. Stoga pozivamo da nam se jave učenici 8. odnosno 9. razreda koji žele stupiti u Franjevačko sjemenište, kao i svi ostali koji se žele školovati na našoj Gimnaziji. Učenicima i učenicama iz udaljenih mjesta osiguravamo vrlo udoban smještaj u đačkom Konviktu. Za upis u Gimnaziju dostaviti sljedeće dokumente: • Originalne svjedodžbe o uspjehu od 5. do 8/9. razreda OŠ • Vlastoručno napisanu molbu za upis u FKG • Rodni list

Darovatelji za đačke stipendije „Mlinpek-Žitar“ d.o.o.. Jajce Joško Berket, Kaštela Associazione Regina della Pace, Italija Giorgio Fornara, Borgomanero Ivica Anđić, Jajce dr. Marija Prskalo, Zagreb Mirko Duspara, Švicarska Marija i Marinko Tolić, Švicarska dr. Enver Bektaš, Visoko fra Marko Lovrić, Šikara Lucija Ramljak, Švicarska Zoran Tokić, Švicarska Mato Lukić-Kovačić, Odžak

Bosne Srebrene 4 BiH-71300 Visoko Tel. 032 738 723 www.fkg.edu.ba fkg.visoko@gmail.com

• Liječničko uvjerenje Za prijavu u Konvikt: • Molbu za prijem u Konvikt Kandidati za Sjemenište dostavit će još: • Molbu za prijem u Sjemenište • Preporuku župnika o prikladnosti kandidata • Krsni list • Izjavu roditelja o suglasnosti Upisni rok • Za sjemeništarce: u subotu 25. lipnja 2016. u 11 sati • Za vanjske đake: čim dobiju svjedodžbe OŠ, a najkasnije do 25. lipnja 2016. fra Zvonko Miličić, ravnatelj – 061 282 086 fra Stipo Alandžak, pedagog – 063 448 117 fra Josip Mrnjavac, odgojitelj – 063 290 499

35

Novi cvijet, 2015/16.

fra Juro Tokalić, Rotterdam fra Josip Ikić Župni ured Uskoplje Franjevački samostan Visoko Ivo Laštro, Beč fra Pavo Vujica Franjevački samostan Dubrave fra Ivica Jurišić, Njemačka Župni ured Međugorje fra Marko Kovačić, Ivanjska fra Stjepan Pavić, Dubrave fra Pavo Dominković, Klagenfurt fra Luka Mamić, Njemačka Udruga đaka FKG, Njemačka fra Ilija Jerković, Plehan Župni ured Ljubunčić Martin Hrgovčić, Houston Novaci, Livno


Nemanja Aranđelović, II.r., U prirodi

Novi cvijet 2016  

List učenika Franjevačke klasične gimnazije Visoko

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you