Obnova kršćanske obitelji SANDFORD

OBNOVA KRŠĆANSKE

OBITELJI Biblijski vodič za ljubav, brak i roditeljstvo u svijetu koji se mijenja

JOHN LOREN i PAULA SANDFORD

Naslov izvornika: Restoring the Christian family Copyright © 2009 by John Loren and Paula Sandford Prevedeno i objavljeno s dopuštenjem nakladničke kuće Charisma House.

Sva prava pridržana.

Knjiga je dostupna na drugim jezicima: Strang Company, 600 Rinehart Road, Lake Mary, FL 32746 USA www.strangdirect.com Copyright © 2013. za hrvatsko izdanje, te za distribuciju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini: Figulus d.o.o., Koprivnica

Nakladnik: Figulus d.o.o., Koprivnica Urednik: Josip Lončar Prijevod: Aleksandra Marija Chwalowsky Lektura: Jelena Topčić Grafički urednik: Mihael Lončar Naslovnica: Momir Blažek (Ilustracija: Anna Guz) Tisak: Web 2 Tisak d.o.o.

Svi biblijski citati preuzeti su iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb 1996.

Knjigu možete naručiti na našoj internetskoj stranici: www.figulus.hr, e-mailom na: tajnica@figulus.hr ili telefonom na: 048/210-104, 095/206-5421 i 091/220-6542.

Ostala izdanja potražite na: www.figulus.hr

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 860904 ISBN 978-953-7929-04-6

Ovu knjigu s ljubavlju posvećujemo svojoj djeci: Lorenu, Ami, Marku, Johnu, Timothyju, Andreji i njihovim bračnim drugovima.

I svojim unucima i praunucima.

JOHN LOREN & PAULA SANDFORD

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI Biblijski vodič za ljubav, brak i roditeljstvo u svijetu koji se mijenja

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

...................................................................................................................................................

Sadržaj

Uvod ................................................................................... 8 Predgovor ............................................................................10

I. dio 1. „Zloduh“ koji se pojavljuje u nama...................................12 2. Novo srce ........................................................................ 39 3. Muškarac i žena postaju jedno tijelo............................... 59 4. Razumijevanje muškog i ženskog................................... 89 5. Očevi, sinovi i kćeri......................................................... 116 6. Majke, sinovi i kćeri.....................................................145

II. dio 7. Položaj muža..................................................................163 8. Važnost očeve ljubavi..................................................... 177 6

Sadržaj

...................................................................................................................................................

9. Položaj žene...................................................................189 10. Važnost majčine ljubavi................................................198 11. Dopiranje do korijenâ gorčine.......................................210 12. Ravnoteža koja počiva na Kristu...................................241 13. Obnova biblijskih funkcija obitelji............................... 250 14. Udovci, rastavljeni i samci........................................... 266 15. Prostor za maštu ......................................................... 279

III. dio 16. Smrt po Zakonu, ali život po Duhu .............................. 299 17. Nabukodonozorov kip ..................................................316 18. Odricanje, odnosno oslobađanje ................................ 325 19. Opraštanje .................................................................. 336 20. „Orlovski kršćani“ ...................................................... 347 21. Božja obitelj ................................................................ 352 7

UVOD Ljudi koji pomiču granice prijetnja su onima među nama koji se opiru promjeni. Poput prorokâ, i oni se nerijetko moraju sami probijati kroz divljinu, izbjegavajući pritom udarce kako prijateljâ, tako i neprijateljâ. Pa ipak, većina nas, sjedeći kod kuće u svojim teološkim „ljuljačkama“, u stanju je nešto što je zapravo najnovije otkriće proglasiti granicom.

Upravo bih ovamo svrstao Johna i Paulu Sandford – među najnovija otkrića. Možda se to može objasniti indijanskim podrijetlom,no ipak je vjerojatnije kako je posrijedi djelovanje Duha Svetoga koje ih neprestano izdiže iz rutine u uzbudljivu sferu novih otkrića i objava.

Začetnici su redovito u potrazi za novim svjetovima koje će osvojiti, novim visinama na koje će se uspeti, novim dubinama u koje će uroniti. To vrijedi i za začetnike na duhovnome području, s time da oni vjeruju kako će na navedenim mjestima pronaći novu Božju objavu. Svjesni žrtve što je sa sobom povlači otiskivanje izvan uobičajenog, oni razvijaju stijeg i odvažno kreću naprijed – odlučni pripraviti teren za one koji će jednoga dana slijediti nakon njih.

Sandfordovi su to učinili već svojom prvom knjigom The Elijah Task („Ilijina zadaća“). Neki od mojih prijatelja teologa (onih koji spadaju u spomenutu vrstu „ljuljačke“) imali su problema s prihvaćanjem navedene knjige. Nisu mogli prihvatiti činjenicu kako Bog ponovno uspostavlja službu proroka u suvremenoj Crkvi. Njihova se reakcija kretala od odmahivanja glavom, popraćena zabrinutim „c-c-c“, pa sve do otvorene srdžbe, koja je prijetila ovu knjigu svrstati među krivovjerje.

Ali, Sandfordovi su bili u pravu. Proroci se pojavljuju, dolaze nam iz „divljine“, prenoseći Božju riječ jednako jasno kao što

8

Uvod

...................................................................................................................................................

su to činili Ilija, Amos i Ivan Krstitelj. Knjiga The Elijah Task, koja je već i sama po sebi proročka, pomogla je pripraviti put tim suvremenim prorocima.

A sada se John i Paula opet pojavljuju – ovoga puta s knjigom na temu kršćanske obitelji. U njoj i opet ispunjavaju svoju proročku ulogu. I ova će knjiga, baš poput The Elijah Task, jedne razljutiti, a druge navesti na razmišljanje. Nekima će opet u domove donijeti spasenje. Ona daleko nadilazi uobičajene „ostatke“ što ih uglavnom poslužuju oni koji pišu o obitelji. Sandfordovi su se i opet našli u ulozi začetnika, istražujući nova područja, usuđujući se iznijeti pretpostavku kako je naše poimanje Boga odveć skučeno.

Kao istinski proroci daleko su ispred većine nas ostalih. No, kao što je dobro poznato, ovce ljube nizine. Štoviše, napusti li ih se, ovce će ostatak života provesti u blatnjavim zabitima.

Počinju slijediti tek kada im neki odvažni pastir ukaže na uzvisinu i zasvira u frulu.

Isto vrijedi i za Sandfordove. Oni su otišli naprijed. Sada, na ovim stranicama, dozivlju te milozvučnom glazbom Duha Svetoga pozivlju nas ostale neka im se pridružimo. pok. Jamie Buckingham

9

PREDGOVOR Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju (Mal 3,23-24).

Bog želi obnoviti obitelj, središnju jedinicu po kojoj želi podići svoje sinove. Gospodin nas neće iznevjeriti (usp. Iz 42,4).

Kada se danas poslužimo riječju obnoviti, pritom ne mislimo na „krpanje“ nečega što je nekoć bilo dobro, ali je s vremenom zakazalo. U biblijskome smislu obnova podrazumijeva ni manje ni više nego potpuno umiranje sebi, zajedno s Kristom na Križu te prihvaćanje posve nova srca, uma i načina življenja (usp. Gal 2,20). Smrt i uskrsnuće – a ne poučavanje načelâ, niti pak ispravljanje ponašanja – u suštini su obnove.

Kršćanska je obnova u tom smislu uvijek u potpunosti evanđeoska te redovito vodi k još potpunijem obraćenju. Ona je trajan postupak svakodnevna umiranja vlastitim težnjama primanjem Njegova dara.

Iako možemo postaviti norme ponašanja, opisati uloge pojedinih članova obitelji te druge potaknuti na poslušnost, svjesni smo kako sve to vodi k priznavanju nemoći na razini tjelesnosti, što je isključiv i neophodan uvjet da u nama zaživi Duh Sveti. Nismo mi ti koji izgrađujemo dušu, a nije to niti obitelj, iako stoji kako se duša unutar obitelji formira, oblikuje. Jedino je Krist Kamen Zaglavni te se i mi s Njime ugrađujemo u živi dom, prepuštajući se Njegovoj vlasti (usp.

1 Pt 2,5). Ovdje nam nije namjera pružiti smjernice na temelju kojih je obitelj moguće obnoviti, već iznijeti shvaćanja zahvaljujući kojima naše pokajanje može biti potpunije, trajnije

10

Predgovor

...................................................................................................................................................

i radosnije, kako bi onda i naše otkupljenje bilo cjelovitije. Ni na koji drugi način naime ne možemo biti obnovljeni.

Iako je naučavao, Gospodin nije došao kako bi bio Učitelj.

Iako je bio uzor, ni to nije bila svrha Njegova dolaska. Liječio je, ali ni radi toga nije došao na ovaj svijet. Došao je umrijeti i uskrsnuti. I mi trebamo učiniti to isto: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24). U tom je smislu namjera ove knjige ukazati na potrebu smrti i uskrsnuća svakoga pojedinca, nakon čega će uslijediti oslobađanje Duha Svetoga, koji će onda obnoviti kršćansku obitelj.

11

I. DIO 1. „ZLODUH“ KOJI SE POJAVLJUJE U NAMA Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega (Izr 22,6).

Najvažnija je stvar u kršćanstvu danas obnova obitelji. Kršćanin posvuda može čuti riječi: „Ako ne uspijemo s obiteljima, nećemo uspjeti nigdje. Ako u obitelji ne živimo kršćansku ljubav, naše će kršćanstvo biti besmisleno.“ Uistinu smatramo da je tako. Zato smo i napisali ovu knjigu.

Zapadnjačke je umove obuzeo razoran način razmišljanja.

Uglavnom se naziva materijalizam. Ljudi obično smatraju kako se materijalizam odnosi isključivo na stvari. U propovijedima tako slušamo o prekomjernom broju automobila, kuća i TV-prijemnika. No, imovina malo znači, u svakom pogledu. Negativan utjecaj materijalizma daleko nadmašuje domenu stvari.

Materijalizam je pogled na svijet – Weltanschaung. Ovaj pojam podrazumijeva više od filozofije: posrijedi je način gledanja koji snažno nadzire i određuje naše razmišljanje.

Posrijedi je postupak koji utvrđuje što ćemo vidjeti, iskusiti i vrednovati u „stvarnosti“koja nas okružuje. Materijalizam kao pogled na svijet predstavlja shvaćanje života koje stvarnost pripisuje samo onome što naših pet osjetila može doži-

12

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

vjeti, ili istraživanja dokazati. Samo ono što možemo vidjeti, dotaknuti, čuti, namirisati ili pak okusiti, stvarno je, odnosno – praktično. Kada za nešto kažemo „nije se materijaliziralo“, želimo reći kako to za nas nije stvarno; nije postalo nešto što prepoznajemo i vrednujemo – „tvar“.1 Takav način razmišljanja izostavlja gotovo sve što kršćani drže vrijednim. Stvari poput ljubavi time su svedene na manju razinu stvarnosti, budući da je ljubav nemoguće čuti ili pak vidjeti, odnosno doživjeti u materijalnome smislu. Jednako je tako ne možemo namirisati, niti okusiti. Pa ipak, kršćani dobro znaju kako, bez ljubavi, baš ništa nije (s)tvarno. Zbog materijalističkoga načina gledanja ljudi mogu lijepo govoriti o nadi, želji, odanosti, iskrenosti, istini, filozofiji, načelima, idealima, i vjeri – dok se zapravo pouzdaju isključivo u stvari koje se mogu vidjeti i kojima se dade upravljati; stvarima dakle koje vode k uspjehu u svjetovnome smislu. U tom se smislu kršćanska vjera svijetu čini kao otklon od osjećaja za stvarnost, a ne istinsko poimanje stvarnosti, što ona zapravo jest. Konačna je posljedica materijalizma uništenje načina na koji naše društvo poima što to znači posjedovati duh i dušu.

Duhovni je razvoj naime isključivi razlog zašto je Bog stvorio obitelj. Prvi i najveći neprijatelj obitelji, kao i prvotno Sotonino oruđe za razaranje obitelji, jest upravo materijalizam, kao pomno razvijen i zavodljiv način razmišljanja koji podmuklo upućuje obitelji kako valja gledati na život. Onaj tko je nanovo rođen treba sve svoje razmišljanje uskladiti s Riječju Božjom. Kroz cijelu ćemo ovu knjigu nastaviti otresati gnjili plod materijalizma sa stabla obiteljskoga života.

1 U engleskome je jeziku ova analogija daleko jasnija budući da je riječ za tvar „matter“, kao takva srodna izrazu „materijalizam“. U hrvatskome bismo u tom smislu mogli reći kako se nešto nije ostvarilo, odnosno postalo tvarno (op. prev.)

13

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

...................................................................................................................................................

Mogli bismo se zapitati: „Zašto je Bog uopće stvorio obitelj? Zašto je stvorio zemlju? Zašto je stvorio ljude?“ Već je bio stvorio anđele, ali je u Isusu Bog planirao u život uvesti prvoga među posve novim redom sinova, koji će biti u potpunosti duhovan te ujedno i u potpunosti čovječan, ljudski. Mogao je stvoriti i neku posve drugačiju vrstu bića koja bi bila programirana uzvratiti Mu ljubav i dostojno Ga častiti – sve što je On dakle želio – ali upravo u tome i jest stvar: ona bi bila tako programirana.

Da bi mogao imati sinove, Bog je morao stvoriti okruženje unutar kojega će oni imati prilike koristiti se slobodnom voljom. Drugačije naime nikako neće moći sazreti. Budući da je On Bog Otac koji želi da mu sinovi budu poput Njega, morao je stvoriti i očeve, koji će onda imati sinove.

Boga zanimaju duh i duša svakoga pojedinog člana obitelji.

Upravo unutar obiteljskih odnosa On izgrađuje značaj (karakter) i osobnost. Razvoj značaja koji se odvija u duši predmetom je njegova prvenstvenog zanimanja i nauma.

Ljudi se pitaju zašto postoji zlo. Nije moguće pružiti potpun odgovor na ovo pitanje, ali uviđamo kako je postavljanjem djece u grešne obitelji, među slomljene ljude, Bog u prilici podizati sinove koji će se morati suočavati s problemima. Preko svojih borbi sinovi će Božji postati budni (trezveni) i snažni. Naša će grešnost u najmanju ruku zadati udarac oholosti kojoj smo skloni, a ta je lekcija vrijedna svega u ljudskome iskustvu. Zato se ovo poglavlje i zove „‘Zloduh’ koji se pojavljuje u nama“.

Prve i osnovne riječi Biblije koje se odnose na podizanje djece glase: „Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega“ (Izr 22,6). U Novome zavjetu pak čitamo: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer to je pravedno.

Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji. A vi, očevi, ne srdite

14

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!“ (Ef 6,1-4).

Tijelo, međutim, sa sobom nosi sebi svojstveno, neovisno zlo.

Ponekad se u to možemo uvjeriti promatrajući svoju djecu. U drugim pak prigodama, promatrajući usnulo dijete, možemo pomisliti: „Bože, kakva li anđela. Kako sam ikada mogao (mogla) pomisliti da u sebi nosi kakvo iskonsko zlo?“ Pa ipak, Sveto pismo u tom je smislu posve jasno i nedvosmisleno: „Nisi o tome čuo ni znao, niti se uho tvoje prije otvorilo, jer znadoh da ćeš se iznevjeriti i da te od utrobe majčine zovu otpadnikom“ (Iz 48,8). Svi su sagriješili. Dijete, od samoga začeća, nasljeđuje našu sklonost zlu – na razini genetike, okruženja, ponašanja, kao i biblijskome smislu. U svakome pogledu, od samoga početka, naša grešnost utječe na živote naše djece!

Da bismo shvatili na koji se način razvijamo u obitelji, pomnije ćemo razmotriti riječi Mudrih izreka 22,6. Hebrejski tekst glasi doslovce ovako: „Odgajaj dijete na primjeren mu način pa se, kada ostari, neće njemu iznevjeriti.“ Mnogi smatraju kako se riječ „njemu“ pritom odnosi na Boga. Razumije se kako djecu valja učiti neka nasljeduju Boga, ali to nije značenje ove izreke. Izreke su se odnosile na uvriježeno mišljenje koje je vladalo među Židovima. Svaka se od njih pritom pojavljuje zasebno, izvan okružja. Stoga se riječ njemu mora odnositi na nešto unutar same izreke. U ovome konkretnom slučaju to može biti jedino riječ „dijete“. Drugim riječima, izreka glasi ovako: „Odgajaj dijete na način primjeren djetetu (drugim riječima, u skladu s njegovim naravnim sklonostima)...“ Pogledaj u njegovo srce. Otkrij tko je. Nauči ga biti ono što jest.

Svaka osoba raste duboko iz svoje nutrine na temelju plana i redoslijeda što ga je naše unutarnje biće „programirano“ slijediti. Zanimljivo je kako – čak i za one koji ne poznaju Krista,

15

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... niti pak slijede nauk Biblije – svjetovni nazori ne uspijevaju uvijek dokraja zastrti svjetlost vječnih istina Božjih.

NAJRANIJE DJETINJSTVO U ranome djetinjstvu dijete – osim svih svojih naročitih postignuća – uči i jednu temeljnu, sveobuhvatnu lekciju: sposobnost otvoriti se drugima, primati i pružati ljubav. Ovu lekciju neki ujedno nazivaju „temeljnim pouzdanjem“. Kao što se bezuvjetna ljubav ne obazire na ponašanje drugoga, tako je i temeljno pouzdanje sposobnost otvoriti srce upravo onima koji bi te mogli povrijediti. Sposobnost je to riskirati uvijek novo otvaranje srca nesavršenim ljudima, svejednako vjerujući kako će te ljubav Božja i po njima dotaknuti, upravo kao što je to naučio kralj David: „Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke“ (Ps 22,10). Kada bi ljudi bili vrijedni pouzdanja, ne bi bilo nimalo teško držati srce otvorenim. Temeljno je pouzdanje unutarnja snaga i otpornost nužna za međuljudske odnose. Budući da moramo ostati ranjivi i stupati u odnose s drugima koji nas mogu, i neizbježno prije ili poslije i hoće iznevjeriti ili pak povrijediti, temeljno je pouzdanje osnovni materijal za izgradnju značaja, bez kojega nije moguće išta čvrsto utemeljiti. U prvih šest godina života dijete uči više no što će naučiti u svima preostalima, čak i pod uvjetom da stekne nekoliko diploma. To je učenje najintenzivnije u prvoj godini života. „Upućuj dijete prema njegovu putu“ ne znači kako djetetov um valja stati upućivati kada mu je već šest godina. Upućivanje počinje kada dijete uđe u utrobu, nastavlja se njegovim rođenjem te se ubrzava i intenzivira njegovim prvim iskustvima u svijetu.

Upravo se u tim prvim godinama oblikuju njegov značaj i

16

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

osobnost. Sam je život – a ne učionica – mjesto na kojemu se odvija učenje. Da bismo shvatili kršćansku obitelj i njezinu jedinstvenost, trebamo jasno uvidjeti kako se ta dva prvenstvena dijela duše – značaj i osobnost – oblikuju u prvih šest godina života. Sve je učenje nakon toga tek stavljanje okvira na taj temelj, kao i njegovo uljepšavanje. Razumijevanje ove činjenice može promijeniti cijeli naš pristup odgajanju djece.

Skloni smo misliti kako je ono što se već dogodilo isključivo stvar prošlosti. „Zaboravimo to. Više nije važno. Nema više nikakva učinka na nas.“ Ali, to nije istina. Ono što nam se dogodilo u prvoj godini može utjecati na ostatak našega života.

Kao kršćane, ne zanima nas toliko što se dogodilo u prvim trenutcima našega postojanja, već kako je naš duh na to reagirao te kakve smo automatske obrasce reagiranja ugradili u svoj značaj.

Ako dvogodišnje dijete padne i slomi nogu, a ona ne zacijeli kako treba, to bi dijete moglo šepati do kraja života. To nam je lako razumjeti, jer je iskrivljenje kosti vidljivo na rendgenskoj snimci. No, nekako nam je teško o duši razmišljati na jednako konkretan način. Nedostatak ljubavi, gubitak oca ili majke, izostanak njege ili pak prestajanja nošenja pelena i učenja kako ići na toalet ipak su povrede jednako stvarne kao i lomljenje noge. Povrede su to duše. Reakcije na emocionalne rane jednako su stvarne i bjelodane kao i reakcije na lom nogu, koji je nerijetko samo privremen, dok ljudi, naprotiv, nerijetko nastave u emocionalnome smislu „šepati“ do kraja života, poradi grešnih reakcija na događaje iz prvih trenutaka njihova boravka na ovome svijetu! Štoviše, kada se dogodi, i više puta ponovi, nešto osobito štetno, značaj se može strukturirati tako da se redovito reagira na obramben ili pak (povredom izazvan) agresivan način.

17

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

...................................................................................................................................................

Maleno dijete živi na temelju iskonskih doživljaja svoga duha. Osjeća prisutnost, jednako kao i odsutnost ljudi. Na nj utječu sva emocionalna i psihološka iskustva njegovih roditelja koja su se dogodila dok je još bilo u utrobi, baš kao i šok izlaska iz tople utrobe na buku i svjetlost te u nepoznate ruke. Čak i dijete koje spava ponekad jeca, jer je ranjeno, te ga treba uzeti u naručje i pružiti ljubav i utjehu. To je prvo što kršćanska obitelj treba shvatiti: kako puno u tjelesnom smislu iskazane ljubavi djetetu donosi nadasve potrebno ozdravljenje. Ono u emocionalnome smislu ne može preživjeti bez tjelesnih zagrljaja. Živi od tih blagih dodira koji njegov duh potiču na otvaranje k primanju i uzvraćanju ljubavi i naklonosti.

U prvim tjednima i mjesecima života u velikoj se mjeri oblikuje djetetova sposobnost pouzdavanja. Duša, kao živa struktura značaja po kojoj duh očituje svoj život, od toga trenutka nadalje duhu ili omogućuje ili priječi, u tjelesnome smislu, da nekoga prigrli.

Medicina je utvrdila kako – rodi li se dijete carskim rezom – liječnici i sestre trebaju masirati mišiće njegovih ruku i nogu.

Znaju kako je djetetu potrebno osjetiti pokretanje majčinih mišića na svome tijelu, jer se u protivnome njegovi mišići neće dokraja pokrenuti.2 Jednako se tako rađamo sa sposobnošću duha tijelom se otvoriti prema zagrljaju drugih, primiti zagrljaj – pružati i uzimati. No, ta sposobnost neće u nama biti dokraja probuđena, ako kao djeca, u prvoj godini života, nismo primili toplinu doticaja i držanja u naručju. Ta se sposobnost naziva „temeljnim pouzdanjem“, jer predstavlja mogućnost otvaranja srca i uma k primanju i pružanju. Upravo 2 Thomas Verny, s Johnom Kellyjem, The Secret Life of the Unborn Child (New York: Dell Publishing, 1982.).

18

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

je to temeljna ljudska sposobnost. Neznanje nas kao roditelja, razvodi i razorene obitelji zbog toga su podigli naraštaj koji je nesposoban te nije dokraja razvio vlastitu čovječnost.

Kako nam duh ulazi u odnose s duhovima drugih osoba, oblikuju se naš značaj i osobnost. Ako netko stalno prima toplinu i ljubav, u duši se stvaraju putovi koji duhu omogućuju nastavljanje takvih radosnih zagrljaja. No, zanemarivanje i zlostavljanje zato bilo onemogućavaju stvaranje strukture koja bi omogućila takvu međusobnu razmjenu, bilo djecu dovode u napast izgrađivati narušene strukture reakcije.

Bez njege mala djeca ne stječu sposobnosti reagiranja na istinski ljudski način. Te sposobnosti trebaju biti ugrađivane u nas kroz dugo razdoblje. Ljudska djeca ostaju bespomoćna dulje od mladunčadi životinja. Nažalost, roditelji prečesto svoju djecu smatraju „divljim sjemenjem“ – kao da će, uskrate li im se dodiri ljubavi i skrbi, svejedno rasti poput šumskoga drveća. Teletu nije potrebna krava da bi naučilo mukati, mačiću nije potrebna mačka da bi naučilo mjaukati, niti je psiću potreban odrastao pas da bi naučio lajati. Međutim, dijete ne može naučiti govoriti ako mu se netko ne obraća ljudskim jezikom. Slično tome, ono ne može razviti ni brojne druge osjećaje i sposobnosti ljudske interakcije bez ljudske naravi. Kakvoća njege uvelike određuje kakav će se značaj i osobnost oblikovati. Ljudskome je biću potrebno da netko s njime hoda, razgovara i iskazuje mu ljubav, da bi i samo naučilo činiti isto.

U prvih smo šest godina života pozvani naučiti hodati, govoriti, hraniti se, izlaziti nakraj s vlastitim osjećajima, držati mjehur pod nadzorom, paziti što govorimo – zajedno sa svim temeljnim motoričkim i ljudskim sposobnostima, a sve to učimo isključivo od drugih ljudi. Nije li to neizmjerno značaj-

19

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... no!? „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas“ (1 Iv 4,10). To vrijedi ujedno i u psihološkome smislu, jer nismo u stanju pružati ljubav ako je nismo primili.

Mi smo kršćani odveć dugo podržavali mišljenje kako majka može roditi dijete, a onda žurno stati tražiti posao. Gotovo u potpunosti nesvjesna kako je njezina tjelesna prisutnost posve ključna, unajmljuje dadilju ili odvodi dijete u jaslice. Smatra kako dijete još nema um, pa stoga takve stvari nisu bitne.

Odgojena u materijalističkoj kulturi, prečesto je nesvjesna činjenice kako njezina beba ima duh koji itekako dobro „prepoznaje“ njezinu prisutnost, odnosno odsutnost. Stoga ono ne uživa njezinu prisutnost u prvih šest mjeseci, kada je njezina blizina upravo neizmjerno važna. Time se stvaraju budući roditelji koji nisu sposobni pružiti istinsku ljudsku toplinu te kao takvi podižu još manje sposobne buduće roditelje, i tako se to nastavlja, zbog čega ljudski rod toliko i nazaduje.

Jedino milosrđe Božje sprečava propast čovječanstva.

Poradi utjecaja naše materijalističke kulture većina je očeva nesvjesna uloge koju su stvoreni vršiti u životima svoje djece. Posve nesvjesni života duha i oblikovanja duše, ne znaju kako svi njihovi postupci i stavovi utječu na oblikovanje značaja njihove djece. Dječak uči kako biti muškarac promatrajući svoga oca. Djevojčice uče kako prihvaćati muškarca ili se zatvarati prema njemu. Nebrojene uvriježene nesvjesne prakse (v. Poslanicu Kološanima 3,9) koje se tiču odnosa ugrađuju se u djecu na temelju njihova života s očevima.

Kada bi očevi bili svjesni svoje važnosti, ne bi li bili skloniji dovesti sami sebe u stegu, kako bi, za dobrobit svoje djece, nasljedovali život Kristov?

Primjerice, mi smo se veoma veselili činjenici što su sva naša djeca, dok su bila vrlo mala, većinu noći prespavala na Joh-

20

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

novim grudima. To ih je iskustvo poučilo utjesi i sigurnosti zagrljaja očeve snage; kako je tata tu kad ga trebaju te kako se ne trebaju plašiti u toj se mjeri približiti nekome čija bi ih veličina i snaga mogla nadvladati. Očevi moraju znati kako njihovo nestrpljenje ili razumijevanje, kada su prisiljeni na rukama amo-tamo nositi šestomjesečnu bebu koja trpi od kolika, utječe na osjećaj sigurnosti njihova djeteta. Neki od ljudi kojima smo pomagali kao dušebrižnici otkrili su kako su isprva oklijevali pristupiti nam zbog straha od vlastitih očeva što su ga vrlo rano razvili.

RANO DJETINJSTVO Neka djeca sazrijevaju daleko brže od ostale. Brzina razvoja pritom nije nešto čime bismo se trebali ponositi ili čega bismo se trebali sramiti. Geniji nerijetko u emocionalnome i društvenome smislu sazrijevaju sporije od ostalih (to je, primjerice, upravo bio slučaj s Albertom Einsteinom). Važno je znati kako od djeteta ne treba očekivati svladavanje neke vještine – na primjer, samostalna odlaska na toalet – prije no što je ono na to spremno.

Koliko god se to našim materijalistički usmjerenim umovima moglo činiti začuđujućim, kada poučavamo takve temeljne ljudske djelatnosti kao što je odlazak na toalet, zapravo govorimo o oblikovanju duše i duha. Vjera i religija nisu odijeljeni od života. Duhovnost se ne očituje samo kroz pobožnost, već i kroz sitne i uobičajene svakodnevne životne činove. Vrijeme i način na koji se nešto čini odgajaju dušu i utječu na značaj koji se oblikuje u njoj.

Nekim je majkama rečeno kako dijete mora naučiti samostalno

21

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... odlaziti na toalet u prvoj godini života. Uslijed napetosti uzrokovane nastojanjem da budu dobre majke, one svoju djecu tjeraju na to, bila ona spremna ili ne. No, to je posve bešćutno.

Dijete, učeći kako nadzirati vlastiti mjehur, prima nešto još daleko važnije. Uči se bojati nesmiljene ruke koja ga nečemu uči i pritom se u njemu stvara tjeskoba. Stvara strah od nepostizanja željenih rezultata, neurednu želju udovoljiti nekome, prisilnu usmjerenost ka postizanju ciljeva, osjećaje nevrijednosti, kao i vrlo krutu definiciju onoga što predstavlja kao osoba.

Poslije može umom naučiti kako milost predstavlja dar, ali će se zato njegov duh još godinama boriti kako bi nadvladao sljedeću poruku što ga je njegova duša primila u ranim godinama odgoja: „Ako ne budem postupao (postupala) ispravno, Bog me neće ljubiti.“ Takva osoba vrlo vjerojatno neće biti u stanju s Bogom uspostaviti odnos drugačiji od ranih razvijenih reakcija na majčin autoritet. Mnogi kršćani koji su rođeni nanovo i uistinu su dobri vjernici i dalje se prema Bogu odnose kao da moraju „dokazati postignuto“, nesvjesni kako su takav pristup u potpunosti usvojili već do druge godine života.

Najbolji se odgoj postiže pokazivanjem osjećajnosti prema djetetu i uvažavanjem njegova rasporeda. Kada je dijete spremno, majka mu može pomoći sjetiti se da mora poći na kahlicu, ali bez ikakve prisile. Ako se dijete prerano prisili samostalno odlaziti na toalet, ono u većini slučajeva postaje sklono osuđivanju, te kruto, škrto, živčano i napeto (što se obično naziva „analnom osobnošću“). Nažalost, većina majki uopće nije upućena u te stvari.

Cijela ta priča o samostalnome odlasku na toalet tek je jedan od brojnih primjera kojima želimo pokazati način na koji se djeca razvijaju prema vlastitu ritmu. Nebrojene su lekcije što ih možemo naučiti o maloj djeci kojoj je potrebna ljubavlju

22

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

popraćena osjećajnost njihovih roditelja. Ta osjećajnost nije ništa drugo doli neprestano umiranje sebi po snazi onoga što je Isus za nas postigao na Križu, kako bismo uz Kristovu ljubav u svakome trenutku ispravno odgovorili na potrebu svoga djeteta. Bez toga umiranja sebi namećemo vlastite neprimjerene zahtjeve, čime narušavamo razvoj djetetove duše.

Temeljna lekcija što je dvogodišnje dijete treba naučiti jest samostalnost. Za dijete je bitno da može reći ne. Kada to čini, ono utvrđuje vlastitu osobu, govoreći: „Ti se zaustavljaš ondje, a ja ovdje.“ Za individualnost je neophodno potrebno naučiti reći ne – kako drugima, tako i sebi. Mnogi očevi i majke to ne razumiju. Takvi se roditelji, kada dijete počinje govoriti ne, osjećaju ugroženi te pošto-poto žele spriječiti takvu „negativnu usmjerenost“, smatrajući kako s pravom ispravljaju takvo ponašanje. Time se, međutim, samo sije sjeme pobune te se pojavljuje spomenuti „zloduh“.

Postoji vrlo delikatna granica slobode što je roditelji trebaju upoznati. Dijete mora biti slobodno reći ne, ali svejedno biti suočeno s posljedicama takva svoga odgovora. Stega je nužna, ali treba biti jednostavnom i prirodnom posljedicom njegovih postupaka, a ne pokušaj prisiljavanja djeteta na „ukalupljivanje“ putem kojega će mu biti onemogućeno reći „ne“. Naš je sin Loren običavao stajati i promatrati neki određeni „ne-ne!“ što ga je želio učiniti. Mogli smo vidjeti kako u sebi odvaguje zabavnost „prijestupa“ i „kaznu“ za koju je znao kako će uslijediti. No, bio je svjestan kako ima izbor te kako taj slobodni izbor ima i svoje posljedice.

Neovisnost koja omogućuje reći ne ovisna je o temeljnome pouzdanju. Zamislite dvogodišnjaka. Koliko može biti visok?

Možda kakvih 60 centimetara? Zacijelo ne puno više. Podiže pogled, i što vidi? Nosove, ruke, koljena i stražnjice. Tim

23

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... „divovima“, od kojih prima sve što mu je potrebno: ljubav, naklonost, hranu, odjeću, zaštitu – on treba reći ne. Zato je zaista potrebno pouzdanje! Puno pouzdanja! Stoga, vidite – ako dijete ne nauči tu prvu lekciju, nije u stanju naučiti onu koja slijedi, a ta je ključna.

Postoji cijeli naraštaj djece odgojene za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kada su oba roditelja izbivala iz kuće. Majke su radile u tvornicama, a očevi bili na bojištu. Ta djeca nisu dobivala primjerene roditeljske iskaze ljubavi i naklonosti.

Mnoga se među njima nisu naučila temeljnome pouzdanju.

Zbog toga se nisu naučili ni neovisnosti. I tako smo prvi put u Americi dobili naraštaj tinejdžera koji su jednostavno morali pripadati nekoj škvadri. Ako je škvadra odlučila opiti se pivom, oni su ih jednostavno morali slijediti. Ako su rekli da se nosi ta i ta odjeća, nije im padalo na pamet oblačiti se ikako drugačije. Razlog u pozadini takva prisilnog ponašanja bio je taj što se velik broj pripadnika toga naraštaja u ranome djetinjstvu nije naučio neovisnosti. Nisu bili u stanju biti drugačiji, niti pak postići individuaciju. Nikada nisu naučili uspostaviti razliku između sebe i drugih. Nisu bili u stanju samostalno postupati, jer se nisu naučili temeljnome pouzdanju.

Primijenimo li to na kršćansku obitelj, uviđamo koliko je važno da majka i otac razumiju svoga dvogodišnjaka, pruže mu obilje ljubavi i dopuste mu reći ne kada je to potrebno.

To i opet traži trenutačni samoprijegor i život u Kristu. Ako roditelj nije prepustio dovoljno nadzora Duhu Svetome, bit će beskrajno i beznadno frustriran, uporno nastojeći svoje dijete pretvoriti u ono kakvim ga želi vidjeti.

Napomenimo ovdje kako ono što smo rekli za tinejdžere ne vrijedi za sve. Neki se od njih mogu priklanjati trenutačnoj

24

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

modi bez ikakve prisile. Neki mogu pripadati škvadri a da pritom ne izgube osobnu slobodu. Razlika je, čini se, u naravi same obitelji. U Prvome svjetskome ratu djedovi i bake još su uvijek bili dijelom obitelji. U Drugome svjetskome ratu to je bio slučaj u nešto manjoj mjeri, a sve otad postoji tendencija daljnjega pogoršanja u tom smjeru. Nesposobnost postizanja individuacije povećava se razmjerno gubitku bliske međusobne povezanosti osnovne obitelji s ostalim bliskim rođacima. Mobilnost je roditelje lišila prisutnosti i potpore rođaka i bliskih prijatelja, tako da nije bilo nikakve zamjene za roditelje koji su iz bilo kojeg razloga postali nesposobni vršiti svoju roditeljsku dužnost.

Djeca odgojena bez ljubavi čvrsto se drže svojih vršnjaka i strah ih je razlikovati se od njih. Preziremo stravično gledište što je jednom bilo popularno među nekim sociolozima, a prema kojemu bismo trebali imati zajedničke vrtiće u koje bi svi roditelji trebali dovoditi svoju djecu. Njihova je poruka u suštini bila ova: budući da su neki bolje osposobljeni skrbiti o djeci, ostalima valja omogućiti neka rade, povjeravajući svoju djecu ovima prvima na brigu. Eto još jednoga pokazatelja činjenice kako materijalističko gledište u potpunosti gubi iz vida to da su za dijete njegovi roditelji jedinstveni. Takvi bi slijepi savjetnici u konačnici u potpunosti dokinuli obitelj.

U UTROBI U vrijeme kada je pisana Biblija obiteljska je struktura bila daleko kohezivnija te još nije bio izgubljen osjećaj za duhovno u svakodnevici. Stoga se u Bibliji vrlo malo izravno govori o duhovnome životu u obitelji, budući da se to smatralo

25

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... gotovom činjenicom. No, puno se toga zato podrazumijeva.

Sjećate li se u tom smislu Marijina pohoda Elizabeti?

Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.

Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1,39-45; podvukao autor) Kako je Ivan Krstitelj, koji se nalazio u Elizabetinoj utrobi, mogao znati da se vani išta događa? Da je Marija ušla u sobu? I da je trudna? Marijina je trudnoća u to vrijeme bila jedva vidljiva i odraslim osobama. Kako je onda Ivan Krstitelj znao sve to? Kako je znao da je u njezinoj utrobi upravo Isus? Duh Sveti objavio mu je sve to. Možemo posvjedočiti nebrojene slučajeve u kojima smo se susreli s ljudima koji su više mjeseci prije svoga rođenja osjetili stanovite vanjske utjecaje.

Ono što ovdje iznosimo temelji se na 50 godina iskustva dušebrižništva. Tih smo godina, objavom Duha Svetoga, bili potaknuti moliti za ljude koji su proživjeli razne traume in utero, postavljajući se prema njima kao prema neupitnoj činjenici. Upravo dramatično vidljive posljedice koje su se očitovale kroz duševno, emocionalno, i tjelesno ozdravljenje, kao i promjenu ponašanja, potvrđuju stvarnost navedenih trauma proživljenih još u utrobi. Na početku svoje službe bili

26

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

smo spremni tek dopustiti mogućnost kako naš duh posjeduje um putem kojega je kadar shvaćati. Danas bi neuvažavanje navedene subjektivne objave podrazumijevalo nijekanje brojnih jasno zamjetljivih rezultata. Ne vidimo da su navedeni rezultati mogli biti postignuti ikako drugačije doli jednostavno pozivanjem Gospodina Isusa neka dotakne i ozdravi na taj način opisane rane i lomove.

Posljednjih je desetljeća pravo obilje medicinskih otkrića potvrdilo ono što nam je Duh Sveti već bio pokazao. Primjerice, danas je poznato kako roditelji koji se za vrijeme trudnoće svađaju rađaju strašljivu, nemirnu, sramežljivu djecu koja su pritom još i ispodprosječne težine te su obilježena nezdravom emocionalnom ovisnošću.3 Majke koje puše nerijetko rađaju kronično nesigurnu i tjeskobnu djecu. Takvo dijete, dok je još u utrobi, reagira čak i na samu majčinu pomisao na pušenje!4 Poznato je i kako dijete u utrobi nauči prepoznavati očev glas, koji ga tješi i umiruje. Unutar sat vremena od rođenja u stanju je razabrati očev glas i emocionalno reagirati na nj.5 Djeca koja su u utrobi bila izložena dobroj glazbi brže se razvijaju i usvajaju vještine vezane za čitanje i glazbu.6 Mogli bismo nastaviti unedogled. (Za pojedinosti vas upućujemo na prvo i drugo poglavlje naše knjige Growing Pains /„Boli odrastanja“/).

Uvriježena očitovanja trauma proživljenih u utrobi uključuju, primjerice: (1) neobjašnjivi strah od smrti vezan za prijetnju od pobačaja ili poistovjećivanje s majčinim strahovima da bi mogla spontano pobaciti dijete zbog prethodnih takvih Ibidem, 49-50.

Michael Lieberman, „Smoking and the Fetus“, American Journal of Obstetrics (5. kolovoza 1970.).

5 Verny, The Secret Life of the Unborn Child.

6 Denise Rigg, „Early Childhood Music“, navod u Growing Up Magazine, veljača 2006., http://www.prenatalmusic.net/article3.htm (pristupljeno 2. rujna 2008.).

3 4

27

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... iskustava te (2) duboko ukorijenjene osjećaje odbačenosti i nevrijednosti vezane za nezakonito (izvanbračno) začeće, neželjenu trudnoću, snažnu želju za muškim djetetom kad je začeta djevojčica, i obratno.

Neke sklonosti mržnji i nasilju ostaju nepobjedive u osobi koja je proživjela traume u utrobi čak i onda kada se poslije u životu riješe svi njihovi poznati uzroci. No, kada nam je Duh Sveti objavio slučajeve nasilja do kojega je došlo između roditelja u vrijeme dok je dijete još bilo u utrobi te su izmoljene odgovarajuće molitve ozdravljenja, navedene su teškoće smjesta nadvladane. Na jednak su način sklonosti požudi, kao i strah od spolnosti ostali ukorijenjeni u nekim osobama poradi pomutnje i trauma njihovih roditelja na području spolnosti. Nakon njihova otkrivanja u molitvi smo ih priveli na Kristov Križ. Način na koji se takve stvari liječe nije predmetom ove knjige (za detaljan nauk o tome upućujemo vas na svoju knjigu Growing Pains /„Boli odrastanja“/). No, ova smo shvaćanja s vama ovdje podijelili kako bi kršćanski roditelji postali svjesni da njihovi životi uvelike utječu na život njihove djece, kako u utrobi, tako i poslije.

Budući da su nam često postavljana slična pitanja, ne želimo napustiti ovu temu a da ne spomenemo kako upravo iz tog razloga usvojena djeca trebaju molitvu ozdravljenja. Usvojena su djeca naime u duhu svjesna gubitka vlastita oca i majke, bez obzira na to zna li to ujedno i njihov um ili ne. Molitva utječe na ozdravljenje, ali posve mala i nešto veća djeca nisu spremna izravno govoriti o tim stvarima te stoga nije nužno moliti naglas u njihovoj prisutnosti. No, ako nas Duh Sveti ipak potakne na to, iako njihov um možda neće shvatiti, duh će im osjetiti našu ljubavlju obilježenu nakanu i pomazanje Duha Svetoga, po kojemu će onda primiti blagoslov. Način na

28

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

koji razgovaramo sa starijom djecom i molimo za njih ovisi pak o njihovoj zrelosti i otvorenosti, kao i mudroj procjeni danog trenutka.

Mnogi su nam se očevi obratili riječima: „Siguran sam da bi moja supruga, da živimo odvojeno, pronašla nekoga s kime bi bila sretnija, a naša bi djeca imala daleko kvalitetniji obiteljski život. Mislim da bi za našu djecu bilo najbolje da se razvedemo.“ No, ipak je bolja i obitelj koja se bori negoli ona u kojoj nema vas. Nema vam zamjene. Bog je vašu djecu povjerio vama. Da umrete, tomu ne bi bilo pomoći, ali nikako ne bi smjelo doći do ikakva odijeljena života ako se to može izbjeći. Imamo živoga Gospodina koji je kadar svađu pretvoriti u blagoslov.

PREDŠKOLSKE I RANE ŠKOLSKE GODINE U dobi između 2 i 6 godina dijete se uči inicijativi te stječe sposobnost živjeti među vršnjacima. Ono se isprva igra uz druge. Da bi se stalo igrati zajedno s drugom djecom, mora biti neovisno, kao i imati temeljno pouzdanje. Mora biti u stanju skupini svojih vršnjaka reći da i ne. Djeca ponekad poklanjaju igračke. Mi ih za to pohvaljujemo, jer smatramo kako to čine nesebično. I to je moguće, ali u brojnim slučajevima to može značiti kako dijete nije steklo neovisnost. Roditelji su bili zauzeti zarađujući. Nisu baš ništa znali o kršćanskoj funkciji tjelesnog izražavanja ljubavi, razgovora, zajedništva.

Rijetko su dijete ljuljali na krilu, igrali se s njime, ili uopće s njime provodili vrijeme. Pružali su mu samo stvari. Dijete je na taj način razvilo nešto što nazivamo „tržišno-usmjerenom“ osobnošću. U svome srcu, ono razmišlja ovako: „Moji su me roditelji kupili, pa i ja moram kupovati druge.“ Po-

29

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... klanja igračke kako bi steklo prijatelje. Možda nikada neće shvatiti kako ono samo po sebi već jest prijatelj, samim time što postoji.

S druge pak strane, znademo susresti dijete te dobi koje ne želi baš ništa dijeliti s drugima. Skloni smo misliti kako je sebično. Možemo ga čak i ukoriti te pokušati prisiliti na to.

Ugrožena je naša slika kao roditelja, pa dijete pošto-poto moramo učiniti nesebičnim. No, možda je posrijedi samo to da se naše dijete uči neovisnosti. Vježba kako biti svoja osoba i nije još spremno za inicijativu. Ako ga podržimo i potaknemo na dijeljenje bez prisile, ono će se vrlo vjerojatno ubrzo naučiti inicijativi i početi dijeliti. Smjernica za roditelje i ovdje je samoprijegor i život u Kristu. Jedino nam Isus može dati snagu da podnesemo sramotu koju nam uzrokuje „sebično dijete“, kao i da ne hvalimo odveć njegovo naizgled nesebično ponašanje. „Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju(...)“ (Iz 11,3). To mora vrijediti i za roditelje.

U svemu što smo dosad iznijeli željeli smo pokazati koliko je prvih šest godina važno, no to bi u nekima od nas moglo izazvati popriličan osjećaj krivnje. Nerijetko vidimo posljedice onoga kako smo sa svojom djecom postupali tih prvih šest godina te se kajemo i molimo. Ako se sjetimo kako su naši roditelji postupali s nama, njihovi s njima i tako dalje, uviđamo kako se grijeh prenosi s naraštaja na naraštaj. Možemo shvatiti kako se u nama javlja nesposobnost djelovanja – kako se u nama uistinu pojavljuje „zloduh“. Govorimo o istočnome grijehu u nadasve realnome smislu. Nismo u stanju svojemu djetetu podariti savršen značaj jer nismo savršeni roditelji, a to nismo zato što naši roditelji nisu bili savršeni, kao što to nisu bili ni njihovi, i tako unatrag sve do Adama i Eve. Jedino

30

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

Križ može zaustaviti taj obrazac, i to isključivo svjesnom svakodnevnom molitvom. Sve dok naša djeca nisu dovoljno velika da sama upravljaju svojim životom, mi kao roditelji dužni smo moliti za tu milost. To zahtijeva obilje samoprijegora. „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24).

Pretpostavimo da smo svi bili savršeni roditelji. „Zloduh“ bi se svejedno pokušao pojaviti. Dijete je u postelji, gladno. Ono je na početku posve iskreno. Plače, jer je gladno. Čujemo ga i pohitamo k njemu. Dojimo ga ili hranimo na bočicu, tješimo i držimo u naručju. Njemu to uistinu godi! Sljedeći put kada osjeti glad, zaplače, i mi ga opet nahranimo. Sada ono već razmišlja ovako: „Ako zaplačem, mama dođe i tješi me.“ Nije gladno. Pelene su mu suhe. Ništa ne treba, ali je naučilo: „Ako zaplačem, mama je tu!“ I već pred sobom imamo sićušna lašca. To nam se možda može učiniti zabavnim, ali je zapravo krajnje ozbiljno. Djeca do šest mjeseci starosti već nauče kako biti manipulatori i izrabljivači. Rađamo se s grešnim sklonostima. „Na krivu su putu bezbošci od krila majčina, na krivu su putu lašci od utrobe“ (Ps 58,4). Jedino je Isus bio savršen čovjek.

Zbog toga ne možemo kriviti roditelje za vlastitu grešnost.

Kada bismo to učinili, zanijekali bismo snagu Križa, jer bismo otpisali osobnu odgovornost. Svatko je odgovoran pokajati se za pogrešne poteze u životu, bez obzira na to koliko je rano do njih došlo.

S druge strane, ima nekih koji ustraju kako se nitko ne može smatrati grešnikom dok ne dosegne dob u kojoj je u stanju odgovarati za vlastite postupke. No, to ne znači kako djeca do određene dobi nisu u stanju griješiti, već samo kako ih se ne može smatrati odgovornima za svoje postupke dok ne

31

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... sazrije njihov svjesni um. No, reci iz Biblije što smo ih netom naveli jasno kažu kako djeca griješe od najranije životne dobi. Nemamo biblijske podloge za točno utvrđivanje dobi u kojoj nastupa sposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke, ali je uvriježeno smatrati kako se to događa negdje oko jedanaeste ili dvanaeste godine.

Smatramo kako cijela Crkva treba jasno prepoznati činjenicu da naš duh griješi od najranije životne dobi. Jer, iako djetetov um možda i nije u stanju svjesno se odlučiti za grijeh, ono ima u potpunosti razvijen osobni duh. Sveto pismo neprestano opetuje grešnost i grešna djela našega osobnog duha: „Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnju, u čijem duhu nema prijevare“ (Ps 32,2; kurziv autorov). „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan“ (Ps 51,12; kurziv autorov).

Ne bi nam trebalo stvarati duh postojan kada bi već i onaj prvi bio takav. U Ezekijelu 36,26 pak čitamo: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas“. I opet, ne bi bilo potrebe za novim duhom kada bi onaj stari bio u redu. Sveti Pavao upućuje sljedeće riječi nanovo rođenim kršćanima: „(...) očistimo se, ljubljeni, od svake ljage tijela i duha (...)“ (2 Kor 7,1; kurziv autorov). Sveto pismo posve jasno kaže kako smo kadri griješiti u svome duhu te to, štoviše, i činimo.

Neki, nadalje, ustraju kako mala djeca nisu kadra griješiti, jer to nisu u stanju činiti svjesno. No, grijeh ostaje grijeh, sve ako je učinjen i nesvjesno. Primjerice, u Knjizi Brojeva 35,22-25 čitamo kako za nehotičan grijeh tako težak kao što je ubojstvo nema civilne kazne. No, Levitski zakonik 4,27-28 jasno kaže kako se i za takav grijeh svejedno potrebno pokajati: „Ako tko od običnoga puka nehotice pogriješi učinivši štogod što je Gospodin zabranio i tako sagriješi, onda, kad ga obznane o prijestupu koji je počinio [mora dati prinos].“ Sve dok nisu

32

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

dovoljno odrasla da mogu upravljati svojim životima, mi smo, kao roditelji, odgovorni za svoju djecu. Stoga se u njihovo ime trebamo moliti da im grešne sklonosti budu razapete na Križu.

Odveć smo dugo postupak odlučivanja pripisivali svjesnome umu. Moramo shvatiti kako je naše odlučivanje pod utjecajem – štoviše, katkad i pod nadzorom – dubljih skrivenih područja našega bića. Kada to ne bi bilo tako, Isus ne bi rekao: „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7,21-23). Primijetite kako prvi utjecaj dolazi od „namisli“. Sam nas Gospodin proglašava odgovornima za ono što dolazi iznutra. Stoga, recimo, i ustvrdimo jednom zauvijek kako – iako na vrlo snažan i dojmljiv način opisujemo grijehe roditelja pri odgoju djece, nikada ne smijemo s uma smetnuti osobnu odgovornost. Nismo nikakve tabulae rasae (prazne ploče) na kojima biva ispisan život, kao što je to tvrdio Descartes. Individualni smo slobodni duhovi u Božjemu kraljevstvu, odgovorni za vlastite reakcije na sve s čime se ovdje susrećemo, koliko god okolnosti pritom mogle biti teške. Želimo li biti vjerni Gospodinu, nikada ne možemo reći: „Roditelji su me na to natjerali“ ili „Prisilile su me okolnosti.“ Laž prema kojoj smo odgovorni samo za ono u što je upućen naš svjesni um uvukla se čak i u naše sudnice. Ako se za nekoga dokaže kako je lud, naše ga društvo više ne smatra odgovornim. Možda to i jest izraz milosrđa među ljudima. Ali, kada je posrijedi odnos s Gospodinom, Isus je jednostavno rekao: „I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca“ (Lk 12,47-48). Primijetite kako

33

OBNOVA KRŠĆANSKE OBITELJI

................................................................................................................................................... se, prema Gospodinovoj pravednosti, s onima koji nisu znali ne postupa tako strogo kao s onima koji jesu, ali svejedno i oni primaju udarce. Isus je vrlo oštro prekorio farizeje: „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi!

Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista“ (Mt 23,25-26). Naša se molba upućena kršćanskim roditeljima u tom smislu sastoji od sljedećega: prvenstveno svakodnevno čistite nutrinu čaše vlastita srca. Veliku bojišnicu predstavlja nutrina, a ne vanjština. Kršćanski su roditelji pozvani gledati onkraj površine onoga što čine njihova djeca, kako bi ih mogli blagoslivljati, ali i dovoditi u stegu, u svrhu odgajanja i opominjanja srca. Zato je Ilija poslan „obratiti srce otaca k sinovima“ (Mal 3,24; kurziv autorov).

Moj je otac običavao govoriti: „Ne, Jack, nisi to zapravo mislio. Evo što si mislio. Evo što si zapravo svojim postupkom izrekao(...)“ I gotovo je uvijek bio u pravu. Tada sam se ljutio na njega, ali sam se poslije morao složiti s njime i biti mu zahvalan. Otac me smatrao odgovornim za ono kamo mi je srce smjeralo i u tom me smislu dovodio pod stegu, a isto je to činila i majka. Paula je imala jednaku takvu sreću. Naši roditelji nisu bili spremni dopustiti da srce koje je nešto skrivilo izbjegne opomenu. „Ludost prianja uza srce djetinje: šiba pouke otklanja je od njega“(Izr 22,15; kurziv autorov).

S druge strane, mi kršćanski roditelji trebamo naučiti sebe i svoju djecu promatrati trezvenim sudom Gospodnjim. Kršćanski roditelji, koji razumiju podrijetlo grijeha, ne bi smjeli osuđivati. Ne trebamo se bojati vlastite nesavršenosti. Bog nas ljubi ovakve kakvi jesmo. Njegovo Gospodstvo podrazumijeva kako će nas u svoje vrijeme usavršiti. Okrivljavanje je s pravom usmjereno isključivo prema onima koji se, nakon što su

34

„Zloduh“ koji se pojavljuje u nama

...................................................................................................................................................

već primili oslobođenje, ponovno odlučuju na ropstvo te svojim postupcima još jednom razapinju Sina (usp. Heb 6,4-6).

Prečesto u stegu uključujemo osuđivanje kojemu tu nema nikakva mjesta. Običaj povezivanja osuđivanja i krivnje, ispravna postupanja i pohvale, s osjećajem vlastite pripadnosti, razorna je navika koju baštinimo od ranoga djetinjstva te smo joj i daje skloni. Nije stega ta koja treba prestati: „Tko štedi šibu, mrzi na sina svog, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje“ (Izr 13,24). Ono što iz sebe trebamo pročistiti pogrešni su motivi zbog kojih se za stegu odlučujemo. Stegu nikada ne bismo smjeli provoditi razmišljajući ovako: „Kuda je otišlo moje dijete? To nije moj maleni/moja malena (ime).“ Jednako je tako pogrešno sljedeće: „Ne mogu te voljeti kada se tako ponašaš.“ Djeca moraju imati osjećaj pripadnosti i znati da su voljena bez obzira na to što čine. Stega se uvijek mora temeljiti na ljubavi. „Nadalje, tjelesni su nam oci bili odgojitelji i poštovali smo ih; zar se nećemo kudikamo više podlagati Ocu duhova te živjeti? Oni su nas doista kratko stegom odgajali kako se njima činilo, a On – nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti“ (Heb 12,9-10; kurziv autorov).

Jednojajčani blizanci odgojeni u istome okružju razvijaju različit značaj i osobnost. Budući da svako dijete samo za sebe odlučuje kako će reagirati, i stegu valja prilagoditi svakome pojedincu zasebno. Ako boravimo u Gospodinu Isusu Kristu, Njegova će ljubav učiniti da prirodno svako dijete stegom odgajamo njemu na korist.

Od samoga je početka Bog znao točno kako, kada i gdje ćemo vi i ja pasti. U svojoj je mudrosti znao kako – umiješa li se da bi spriječio naš pad – nitko od nas neće postati dijete Božje. Isto je tako znao na koji ćemo način svojoj djeci biti blagoslov, a u čemu ćemo ih zakinuti, ali nam ih je svejedno poslao. Iako neki roditelji griješe ne trudeći se dovoljno skrbiti o svojoj djeci,

35

GRADNJA SIGURNIH, SRETNIH I ZDRAVIH OBITELJSKIH ODNOSA U DANAŠNJEM SVIJETU Neupitno je kako su današnje obitelji u krizi. Možda to vrijedi i za vašu obitelj – više ne razgovarate s bračnim drugom kao nekoć, čini se da su vam djeca odsutna ili puna gorčine, ili ste jednostavno izgubili povezanost koju ste nekad imali.

U knjizi Obnova kršćanske obitelji John Loren i Paula Sandford vode vas do same srži problemâ, nudeći konkretne savjete kako bi vam pomogli iskusiti obiteljske odnose koji donose ispunjenje. Na temelju više od trideset godina dušebrižničkog iskustva, donoseći iskrene i dirljive primjere iz vlastita obiteljskog života, Sandfordi se bave problemima koji razaraju današnje obitelji, donoseći nadu i ozdravljenje svima koji se bore kako bi obitelj održali na okupu, radosnu i zdravu.

JOHN LOREN I PAULA SANDFORD utemeljitelji su Ilijine kuće te u svijetu poznati po svojim knjigama o obiteljskom životu, unutarnjem ozdravljenju, proroštvu, društvenim pitanjima i ljudskom ponašanju.

www.figulus.hr 100,00 kn

Predgovor: CINDY JACOBS