Page 1

ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Kotor - feministički časopis

[broj 021. jun 2010]

• Radovi polaznica ženskih studija • Evropske politike • Seksualni identiteti • Moj izbor je feminizam • Moj izbor je pacifizam • Intervju • Stvaralaštvo




ANIMA Kotor

3 5

Uvod

Uvod / Introduction Aktivnosti Anime

Januar-maj 2010.

17 Radovi polaznica studija

- Pričajmo o mojoj generaciji (prevod) -K  aledioskop „čudnih kreatura“ u svijetu umjetnosti

29 Evropske politike

- Deklaracija o RR Savjeta Evrope - Evropska ženska politika - Savjet Evrope – preporuka (2010) 5 - Ženska povelja

49 Seksualni identiteti

89

- Heteroseksualni identitet - Homoseksualnost, lezbijstvo, queer - Queer teorije - Politika identiteta - Esencijalističjo konstruktivistički spor - Lezbejstvo i femnizam - Razumjeti sebe kao lezbjeku - Regionalni sastanak - Projekat „Crna Gora na gej mapi“ - Porodice opedjeljenja - Muške studije

Moj izbor je feminizam

- Ka ženskom sveučilištu

109 Moj izbor je pacifizam

- Recept zla - Mirovno obrazovanje

123 Interviju

- Srpska književnost i rodne studije. Glas iz Poljske

129 Stvaralaštvo – doprinos

- Ne skrivaj pogled prijavi nasilje - Prezentacija u Bijeloj

139 Današnje aktivnosti i zadaci ženskog pokreta ...

ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje KREATIVNI ODBOR Ljubomirka - Ljupa Kovačević Ervina Dabižinović Aleksandra Kovačević Leonida Plamenac KOORDINATORKA Ljubomirka -Ljupka Kovačević DIZAJN I GRAFIČKA PRIPREMA Tatjana Rajić Izdavanje ovog časopisa omogućila je Kvinna till Kvinna. Kotor, jun 2010. ISSN 1800-5632

Ovog puta mi je bilo izuzetno teško sa Uvodom. Sjednem, otvorim list - mislim, odustanem. Ponovo isti postupak, pa ponovo, pa ponovo ne ide. Razumijem vlastiti otpor ali me to ne pokreće. Razmišljanje o rezultatima mi čini pasivnom. Kod treće smo transformacije forme ovog časopisa, kod dvadeset prvog broja, nakon devet godina. Jul 2001 godine „ Bilo je planirano i očekivano da će izlazak Prvog broja proteći u mirnoj i svečanoj atmosferi, sa jasnom koncepcijom, definisanim timom, podijeljenim zadacima, navalom informacija, osiguranim tehničkim uslovima , sa uslovima koji zadovoljavaju stroge kriterijume donatora, NVO organizacija i žena“sjećam se. Tražila sam saputnice i saradnice. Sjećam se zanosa i nade (i Nade) i tuge, i bijesa i pobune i upornosti. Kako tada tako i sada. Odlazile su i dolazile žene. ANIMA se razvijala i stagnirala. Sjećam se jednog od prvih brojeva kada nam je štampar htio učiniti uslugu štampajući korice u „boji breskve“ a mi insistirale na bjelini. Sjećam se straha kod promjene uređivačkog odbora i formiranja novog. Išle smo dalje u broju strana i dizajnu. I dobre teme su dolazile : one koje stalno afirmišemo kao što su pacifizam i feminizam i one koje su aktuelne. U ovom broju su aktuelni dokumenti Evropske unije i seksualni identiteti i orjentacije. Doprinos nam u svakom broju daju polaznice Ženskih studija svojim tekstovima a u ovom broju imamo i doprinos jednog muškarca u borbi protiv naslija nad ženama.

I uobičajeno u nedostatku bolje misli uvijek završi citatom: Danas, bitka dobija drugi vid; umjesto da želi da zatvori muškarca u tamnicu, žena pokušava da pobjegne iz nje; ona se više ne trudi da ga odvuče u oblasti imanentnosti već da ona sama izbije na svjetlo transcedentnosti. Tada stav mužjaka izaziva novi sukob:muškarac nerado „daje otpusnicu“ ženi.njemu se dopada da i dalje bude vrhovni subjekt, nadmoći apsolutim, esencijalno biće; on odbija da ženu smatra sebi ravnom; ona odgovara agresivnim stavom na njegovo nepovjerenje. Nije više u pitanju rat između jedinki od kojih je svaka zatvorena u svoju sferu: kasta koja zahtijeva diže se u boj, a povlašćena kasta drži je u škripcu. Sukobljavaju se dvije transcedentnosti; umjesto da se uzajamno priznaju , svaka sloboda želi da nadvlada drugu. – Simon de Bovoar, 1949.

Ljupka Kovačević, jun 2010






Anima Kotor

Introduction

It was very difficult for me to write the introduction this time. I sat, open the paper sheet – thought and then gave up. Again the same procedure, and again, and again, and I didn`t feel like it. I understand my own resistance, but it doesn`t move me forward. Thinking about the results makes me passive. We are facing the third transformation of this magazine, twenty first number, after nine years. I recall July 2001 (quote): „It was planned and expected that issueing of the First number will be in peaceful and festive atmosphere, with clear conception, defined team, divided tasks, plenty of information, ensured technical conditions, requirements which fulfill donors` severe criteria, NGO organization and women“. I was looking for companions and colaborators. I recall enthusiasm, Hope, rage, rebellion and persistence. So it was then, so it is now. Women gone and came. ANIMA has developed itself and stagnated, too. I remember one of the first numbers when printing company wanted to do us a favour and printed the cover in „colour of peach“ and we insisted on white. I also remember the fear when we changed editing board and formed the new one. We went further in page number and design. Good topics have come: ones which we are affirming permanently, like pacifism and feminism, as well as the actual ones. Topics which are actual in this number are EU documents and sexual identities and orientations. In each number we have contribution from our

students, who write their own texts, but in this one we have a contribution from a man in fighting violence against women. And, as usually, in a lack of better thought, I will finish with a quotation: Nowadays, the battle gets other dimension; instead of wanting to close the man into dungeon, woman wants to escape from it; she is no longer trying to pull him into immanence, but to emerge herself onto the light of transcendence. Then, male attitude causes a new conflict: man „dismisses“ woman involuntarily. He prefers to be the supreme subject, absolute master, essential being, refusing to consider woman as equal as him and she responses by agressive attitude towards his inconfidence. It is no longer about the war between individuals in which each of them is closed into her/his sphere- demanding caste is uprising; and the privileged one is keeping the demanding one in corner. Two transcendences are in conflict; instead of recognizing each other, each freedom wants to overrule the other one. – Simon de Beauvoir, 1949.

Ljupka Kovačević, June, 2010 Prevela: Leonida Plamenac

Aktivnosti Anime






ANIMA Kotor

Aktivnosti NVO Anima, januar - maj 2010 priredila : Ljupka Kovačević

Konferencija za štampu u PR Centru u Podgorici podrška i solidarnost sa radnicama Lenke 04. 01. 2010. Prisutne: Ervina i Ljupka (ANIMA) i Rosanda - Lola i Stanka ( radnice Lenke u štrajku) Mediji: TV IN, TVCG, TV Vijesti, Radio CG U izvještajima u medijima, osim kod TVCG, izostavljene članice ANIME. Svi dali nepotpunu informaciju ne želeći da objave da je ANIMA organizovala konferenciju i dala podršku. Važno je da je skrenuta pažnja na probleme žena koje štrajkuju i da smo učvrstile našu saradnju. --------------------------------------Sastanak sa predstavnicama udruge DEŠA u Dubrovniku i razgovor o projektu „Žene grade mir” kojim smo konkurisale kod Ambasade SAD - a u Crnoj Gori. Nažalost, projekat je odbijen zbog „dobre konkurencije”, 19. 01. 2010. --------------------------------------Otvoreni krug i Bioskop neposlušnih Od januara 2010.

Planirane aktivnosti su : • OTVORENI KRUG - skup psiholoških radionica koje će se održavati jednom sedmično, svakog četvrtka u 18 sati, tokom cijele godine. Otvoreni krug počinje sa radom 25. februara 2010. • BIOSKOP NEPOSLUŠNIH - ciklus antiratnih i aktivističkih filmova - jednom mjesečno, svakog trećeg petka u mjesecu, počevši od 26. februara. Najava će biti na lokalnim radijima. Ako želite da vas lično obavještavamo o navedenim dešavanjima pošaljite vašu e - mail adresu na anima@ t - com.me ili SMS na broj 069 047 337. --------------------------------------Na sastanku u Kotoru potpisan je ugovor sa donatorskom organizacijom Kvinna till Kvinna za program Ženskih studija za 2010. godinu. Najavljeno nam je da od 2011. godine ova organizacija prestaje sa finansiranjem projekata u Crnoj Gori. --------------------------------------Postale smo članice LAG - a projekta TACSO Podgorica.

U najavi dešavanja stoji:

--------------------------------------Konferencija u Bijelom Polju

ANIMA - Centar za žensko i mirovno obrazovanje najavljuje voloneterske aktivnosti u Kući slobodne misli za građane/ke Kotora. Ove aktivnosti imaju za cilj da doprinesu razvoju građanske svijesti i kvaliteta života u lokalnoj zajednici.

Povodom 8. marta Anima je organizovala konferenciju „Neposlušnost je izbor” od 7. do 9. marta u Bijelom Polju. Prisustvovalo je 45 žena, predstavnica civilnog sektora i žena iz lokalne sredine koje štrajkuju.


 PROGRAM RADA: 7.3.2010. PRVI DAN Dolazak i prijavljivanje učesnica • 18.00 - 18.30 - Otvaranje Konferencije pozdravljanje učesnica - Ljupka Kovačevič, predstavnik Odbora za rodnu ravnopravnost, predstavnica donatora • 18.30 - 19.30 - Radionica: Gdje se nalazimo godinu dana kasnije u odnosu na poziciju žena, rodnih politika i javnosti? • Pauza • 19.45 - 20.45 - Predavanje: Patrijarhat i ženski pokret - Ervina Dabižinović • 21.00 - Večera • Emitovanje film Dušana Makavejeva „Misterije organizma” 8.3.2010. DRUGI DAN • 9.00 - 11.00 - Priprema platforme i performansa • 12.00 - Performans u centru grada: „Neposlušnost je izbor” • Po povratku razmjena utisaka • 14.00 - Ručak • 16.00 - 17.30 - Diskusija i usvajanje Platforme djelovanja • Pauza • 18.00 - 20.00 - Predavanje/radionica: Rod i nacija - Ljupka Kovačević •2  1.00 - Večera i zabava 9.3.2010. TREĆI DAN • 9.30 - 11.00 - Predavanje: Identiteti - Paula Petričević • Pauza • 11.30 - 13.00 - evaluacija Konferencije, usmena i pismena • Ručak



ANIMA Kotor

Rezultati Konferencije • Povećana svijest o 8. martu kao političkom prazniku Uvodno izlaganje diskusije, kao i sve što se dešavalo, naročito učešće žena u performansu, ukazuje na spremnost žena da se bore za svoja prava. Evaluacija jasno ukazuju na to da su žene izuzetno zadovoljne što se 8. martu vraća značenje političkog praznika. Izražena je ideja, sa kojom su se složile sve prisutne, da se sa ovakvim načinom obilježavanja 8. marta nastavi u Crnog Gori, svake godine u drugom gradu. Predloženo je da naredne godine to bude Plav. • Povećano znanje žena o patrijarhatu, pitanjima nacije i identiteta Način na koji su učesnice participirale u predavanjima i radionicama jasno je ukazao na dva aspekta: jedan je da se o ovim temama u javnosti ćuti i da su žene nesigurne u određivanju značaja ovih tema za njih i za društvo, i drugi, da teme imaju važnu emotivnu konotaciju i da postoji otpor da se one problematizuju. Evaluacije potvrđuju naše promišljanje da se, upravo, radi o temama kojima treba dati više važnosti i pokrenuti ih u svim sredinama • Povećana vidljivost ženskog pokreta u javnosti Sigurno je da je povećana vidljivost djelovanja žena, naročito u Bijelom Polju, zahvaljujući lokalnoj TV San. Iako je uredništvo ovog medija, u svom prilogu od 08. marta, u informativnim emisijama, dalo negativnu interepretaciju konferencije - od njenog imena („Nije valjda da trebamo učiti djevojčice da budu neposlušne učiteljima, i žene muževima ...”), do statusa NVO (strane plaćenice), ipak je utisak da većina ljudi podržava aktivnosti žena i ženskih organizacija. Protestovale su lokalne i druge NVO, kao i prisutne žene, tako da je odjek (po mišljenju žena

koje štrajkuju) više pozitivan nego negativan, i svi u gradu su znali o akcijama. Smijenjen je urednik TV San i na njegovo mjesto postavljena žena. • Uspostavljene čvršće veze i solidarnost među učesnicama Uspostavljena je dobra i prijateljska atmosfera među ženama i većina je bila optimistički raspoložena. Mnogo je jasniji pokret žene (ili žene iz NVO - a) ženama koje štrajkuju i drugim ženama koje su marginalizovane, a nisu uključene u organizacije • Usvajanje zajedničke platforme rada predstavlja nastavak pritiska na državne organe da rade na politikama ravnopravnosti i ženskim pravima. Platforma povodom 8. marta 2010. Grupa žena iz Crne Gore, na Konferenciji u Bijelom Polju, 8. marta 2010, svjesne situacije u zemlji, svjesne ekonomsko kalapsa, socijalne bijede, političke neodgovornosti, moralne konfuzije namjernog isključivanja i igrnorisanja opravdanih zahtjeva žena od strane institucija, tražimo: - poštovanje i primjenu zakona - sprovođenje politike jednakih mogućnosti na svim nivoima - sprovođenje politike afirmativne akcije za ugrožene grupe žena - odgovornost ljudi koji nisu do sada sproveli nacionalnu strategiju za žrtve rodno uslovljenog nasilja od 2005. - tražimo izradu nove nacionalne strategije za rodno uslovljeno nasilje i usvajanje zakona protiv nasilja u porodici - usvajanje i sprovođenje antidiskriminacionog zakona - od Vlade Crne Gore posebno tražimo da radi na obezbjeđivanju uslova za politike rodne ravnopravnosti

Iskazujemo nezadovoljstvo radom institucionalnih mehanizama koji ne prepoznaju probleme žena u oblasti rada i ekonomske politike u situaciji ekonomske recesije. Pozitivno je to što je, nakon tri godine kašnjenja, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava napisalo inicijalni izvještaj CEDAW koji je predat Komitetu o stanju ženskih ljudskih prava u Crnoj Gori. S obzirom da su ženske nevladine organizacije u prethodnom periodu napisale Izvještaj u sijenci, obavezuju se učesnice Konferencije da pročitaju Vladin izvještaj i daju sugestije NVO ANIMI i SOS Nikšić šta dalje raditi. Pozivamo sve žene Crne Gore da daju veću podršku svim ženama čija su ženska ljudska prava ugrožena i da pokažu veće interesovanje za teškoće žena. Grupa žena - Konferencija „Neposlušnost je izbor“, 8. mart 2010, Bijelo Polje --------------------------------------Mart - Okrugli sto o pravima žena u Crnoj Gori, u organizaciji g. Leopolda Maurera, ambasadora Evropske unije u Crnoj Gori, na kojem je došlo do incidenta, jer članica Anime, Ljupka Kovačević, nije prihvatila aroganciju i limitiranje u izlaganju koje je zahtijevala potpresjednice Vlade, Gordana Đurović. Ono što je nakon diskusija bilo jasno jeste da je država odgovorila na pitanja iz Upitnika Evropske unije bez konsultacija sa ženama iz nevladnih organizacija, te da ih je pozvala da, kao dobre učenice, po njihovoj želji “napišu šta misle”, a da im se prethodno ne postavljaju pitanja. Odgovore smo naknadno dobile (priloženi su u poglavlju - Za Evropu) i jasno nam je da oni koji su ih pisali ne stanuju ovdje, ali dobro čitaju i prepisuju različite strategije i propise. --------------------------------------U periodu 13 - 17. marta održan je u Kotoru Regionalni edukativni seminar sa temom


10 Prikupljanje sredstava za održivost organizacije. Seminar je organizovala Kvinna till Kvinna, a na njemu se učestvovale predstavnice civilnog sektora iz Crne Gore i Makedonije. --------------------------------------U martu je održan sastanak predstavnika/ca civilnog društva i Skupštine Crne Gore, sa ciljem formiranja mreže koja bi djelovala na zakonodavnu vlast. Izvještaj sastavila: Ervina Dabižinović Plan rada 1. Uvodno izlaganje - predstavljanje projekta Centra za razvoj nevladinih organizacija 2. Osnivanje neformalne mreže organizacija civilnog društva koje se bave demokratizacijom i zaštitom ljudskih i manjinskih prava /definicija pitanja od značaja za rad mreže 3. Definisanje ciljeva i oblasti djelovanja mreže 4. Utvrditi da li je neophodno usvajanje akata za rad mreže 5. Utvrditi da li će mreža biti formalna ili neformalna 6. Imenovanje predstavnika/ca mreže za rad radne grupe, koja će zajedno sa predstavnicima/cama radne grupe i predstavnicima/cama Skupštine pripremiti predlog Sporazuma o saradnji PRVO - raspravljalo se o karakteru mreže - neformalna ili formalna DRUGO - oformljena je radna grupa za izradu Statuta mreže, da bi se utvrdili osnovni zadaci i odgovornosti članica mreže, kakvog god ona bila karaktera; određeni su i volonteri koji će pripremiti Statut i mejlom ga poslati svima na razmatranje. TREĆE - bilo je puno riječi o načinu na koji bi se birali članovi/ce radnog tijela za pripremu Memoranduma

11

ANIMA Kotor

saradnje sa Skupštinom - o kriterijumima njihovog izbora, pa su se pominjali pravnici, kao eksperti, pa se stvar mijenjala. Osim ovoga, bilo je nejasno koja je priroda angažmana tih osoba. Na kraju smo dobili odgovor da će oni biti plačeni za to što rade. Ostalo je da organizacije dostave CRNVO - u ime kandidata/kinje koje predlažu, kao i obrazloženje zašto bi oni trebalo da budu članovi/ce tog radnog tjela. Broj osoba koje će činiti radno tijelo je 5. Predlozi treba da se dostave do 25. 03. 2010. U fokusu je bio projekat CRNVO - a. Rezultat je STATUT Crnogorske civilne mreže za demokratiju i ljudska prava. --------------------------------------Od 22. do 24. mart 2010. u Zagrebu održan OSMI REGIONALNI SASTANAK GTF - a /radne skupine za jednakost polova/ Učestvovala članica Anime, Ljupka Kovačević i napisala izvještaj. Rad je započo uveče, druženjem, prijemom i koktelom u Palači Dverce. Ovaj dvorac, koji je dovršavan i dograđivan godinama, poklonila je 1912. godine gradu Zagrebu baronica Klotilda Branicani Dobričević. Legenda kaže da baronica nije bila omiljena u porodici, zbog svoje slobodoumnosti i slobodnog života, i na kraju je rekla „Vi ne prihvatate mene, ni ja ne prihvatam vas, i dvorac ostavljam gradu“. U njemu se, danas, održavaju prijemi na visokom nivou. Pozdravila nas je predsjednica Odbora za ravnopravnost polova Republike Hrvatske. Uz neminovne tenzije vrijedno smo radile. Na kraju, doneseni su zaključci po grupama: PREDUZETNICE - analiza politika i zakona koji se bave biznisom - promovisanje ženskog biznisa - razmjena iskustava u preduzetništvu žena

- mapiranje postojećih mreža na regionalnom nivou, kako se one mogu ojačati i kako se može uspostaviti komunikacija između njih VLADE - Savjetodavni timovi se moraju stvarati unutar vlada - Regionalni prioriteti: 1. iskorjenjivati nasilje nad ženama; 2. ojačati institucionalne strukture, prikupiti informacije na nacionalnom i lokalnom nivou - Praćenje i sprovođenje CEDAW - a, NAP - a - Jačanje odgovornosti Vlada po ovom pitanju - Prihvatiti formalne i neformalne kanale saradnje - Davanje podsticaja da se poveća razvoj nacionalne strategije - Vlada mora da podstiče ulogu i značaj NVO - a koje rade na postizanju svjesnosti i ravnopravnosti - CEDAW mora biti važan na regionalnom nivou analize, istraživanja, monitornig - Razmjena iskustava između Vlada na regionalnom nivou - Činiti stalne napore za sprječavanje sukoba i održavanje mira! PARLAMENT - Nasilje nad ženama - Ekonomsko osnaživanje žena - obrazovanje, zakoni, finansije, tržište rada - kampanje - Jednakopravnost muškaraca i žena u procesima donošenja odluka - Povećanje političke snage žena - Koordinmacija i saradnja Parlamenata u regionu - Lisabonski sporazum, član 2 - Deklaracija o POVELJI ŽENSKIH PRAVA - Ekonomska nezavisnost - Jednaka plata za isti rad - Kvote? - Promovisanje zakona - Rodno budžetiranje - Parlamentarni forum Balkana - Zaštita okoliša i zdravlje žena - Razvoj procedura

SINDIKAT - Dostojanstven rad kroz socijalni dijalog - Podizanje svijesti žena i muškaraca - Saradnja žena na regionalnom nivou - Kolektivni ugovori - ANALIZA - kako je riješena rodna jednakost NEVLADINE ORGANIZACIJE - Povećanje saradnje - oslabile su mreže - Regionalne KAMPANJE i KOALICIJE - SOS - linija - Rad na 1325 kao SREDIŠNJOJ TAČKI - ženski pristup - Kampanja za dalje osnaživanje žena na mjestima odlučivanja - Implementacija Milenijumskih ciljeva - Resursi i procedure - Žene u ruralnim sredinama - Povećati kapacitete i tražiti od Vlada da sprovode konvencije - Monitoring rada medija - Jednodnevni sastanci NVO - vršenje pritiska na vlade ŽENE ČINE PROMJENE - mediji, mreže, odluke, istraživanja , civilno društvo, kamapnje, incidenti ... -------------------------------------MILENIJUMSKI CILJEVI - Članice Anime učestvovale su u definisanju Milenijumskih ciljeva u okviru kojih je rađena projekcija nekih parametara u sljedećim oblastima: smanjenje siromaštva, obrazovanje, rodna ravnopravnost i unapređenje položaja žena, smanjenje smrtnosti djece, unapređenje zdravlja majki i djece, smanjenje smrtnost od HIV/AIDS - a i tuberkuloze, obezbjeđenje održivosti životne sredine. Ponovo smo potvrdile iskustvo da međunarodne obaveze suštinski ozbiljno shvate samo predstavnici/ ce civilnog sektora, za ostale je to formalna stvar, nezavisno od situacije i razvoja u Crnoj Gori. -------------------------------------REGIONALNA SARADNJA - U toku je realizacija projekta (od februara 2010) „Izgradnja kapaciteta


12 ženskih NVO - a kroz razmjenu znanja i žensku solidarnost“ sa Centrom za ženske studije iz Zagreba, uz podršku švedske organizacije Kvinna till Kvinna. Nekoliko identifikovanih, međuzavisnih problema, navelo nas je da pokrenemo ovaj projekat. Prvi je nedostatak znanja raznih donatora o crnogorskom društvu i njihova nesposobnost da prepoznaju rodnu diskriminaciju i/ili zagovaraju njenu eliminaciju u skladu sa EU vrijednostima i praksama. Crnogorski kontekst, sa svojim „sljepilom za rod”od strane državnih tijela, tranzicionim turbulencijama, repatrijarhalizacijom vrijednosti i praksom, konstantno drži žene u podređenosti. To proizvodi i nejakost ženskog civilnog sektora koji rapidno gubi donatore, osipa svoje kapacitete i ulazi nespreman u procese integracije u EU. Donatori rijetko ili nikada ne daju novac za izgradnju kapaciteta, već teže ulaganju u konkretne projekte, dirigujući, pri tome, svoje prioritete. Po sopstvenoj procjeni, postignute su demokratije u državi, donatori se povlače iz Crne Gore. Posljedice toga su da organizacije kao ANIMA i druge ŽNVO, koje su značajno doprinijele demokratskim promjenama u Crnoj Gori, zastupanju ženskih prava i podizanju svijesti javnosti, moraju pronalaziti nove načine održivosti i izgradnje u vremenu koje dolazi. Ženske studije iz Zagreba imale su isti problem u svom radu i njihova znanja i iskustva dragocjena su za aktivnosti koje nas čekaju, budući da su one primjer dobre prakse kako prevazići slične probleme i nastaviti rad i pored odliva donacija za ženske programe. Konkretni ciljevi su da izgradimo kapacitete organizacije Anima sa znanjima i vještinama koja će ojačati strukturu organizacije, njenu stabilnost i finansijsu održivost. Pored toga, hoćemo da steknemo uslove za nalaženje novih finansiskih izvora i učestvujemo u novim i formalnijim procedurama dobijanja grantova. Želomo i da podijelimo naša znanja sa drugim ŽNVO u Crnoj Gori kroz zajedničke projekte. Koordinatorka projekta: Aleksandra Kovačević

13

ANIMA Kotor

-------------------------------------NASTAVAK RADA na pisanju Izvještaja u sjenci za CEDAW komitet - neformalna mreža organizacija koja je učestvovala u pisanju navedenog izvještaja održala je dva sastanka, jedan u Podgorici i drugi u Kotoru, a povod je bio taj što je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava napisalo Inicijalni izvještaj države Crne Gore za CEDAW komitet u martu 2010. Na sastanku je odlučeno da ženske ogranizacije treba da imaju svoj izvještaj i da se u narednom periodu ažurira već postojeći izvještaj. Anima se odrekla dijela sredstava iz projekta sa KtK - om i realocirala ih za podršku potreba ovih aktivnosti. -------------------------------------„KOALICIJA JUVENTAS“ - Anima je prihvatila da bude članica Nacionalne koalicije za promociju i podršku ljudskim pravima LGBT osoba u Crnoj Gori. NVO Juventas, u partnerstvu sa CEMI - jem iz Podgorice, sprovodi projekat „Crna Gora - svijetla tačka na gej mapi“ čiji je cilj promocija i podrška ljudskim pravima LGBT osoba u Crnoj Gori. Korisnici projekta su LGBT osobe u Crnoj Gori, kao i aktivisti/kinje LGBT, opšta populacija, Vladine institucije, nevladine organizacije, političke partije i mediji. Saradnici na projektu su: Institut za javno zdravlje iz Podgorice, Forum MNE, CAZAS, SOS Podgorica i UNAIDS. U toku trajanja projekta, osim formiranja koalicije, biće sprovedene i sljedeće aktivnosti: analiza situacije u kojoj se nalaže LGBT osobe, bazirana na istraživanju javnog i stručnog mnjenja, stavovima i iskustvima LGBT osoba, pravnom okviru i odnosu medija. Projekat finansira EU, posredstvom Delegacije EU u Crnoj Gori. -------------------------------------PROGRAM ŽENSKIH STUDIJA 2010. Tokom februara i marta održale smo promotivna predavanja za program Ženskih studija u Nikšiću, Kotoru, Podgorici, Ulcinju i Bijelom Polju, sa temom „Stereotipi i predrasude o ženskim studijama“.

Učestvovalo je oko 140 žena i nekoliko muškaraca. Odabrale smo 20 polaznica za Program ženskih studija.

upravljanja ljudskim i materijalnim resursima države. Zahtijevamo da se ulože svi napori da se ublaži teška ekonomska i socijalna situacija u zemlji.

* Program je započeo seminarom na temu „Osnovni pojmovi feminizma“, koji je održan od 09. do 11. aprila 2010. Predavačica je bila Adrijana Zaharijević. Definisana su očekivanja učesnica vezano za program, Animu i svoje učešće u programu, kao i obaveze i zadaci.

Izjavljujemo da je DOSTA gladnih. Proglašavamo BOJKOT GLADI koji obavezuje upravljačke i političke strukture na povećan angažman i odgovornost ili na ostavke.

* Drugi seminar održan je od 16. do 18. aprila, na temu „Jezik i rod“, a predavačice su bile: Tatjana Crepulja, Tatjana Đurkić i Aleksandra Kovačević. * Treći seminar, na temu „Nasilje i žene“, održan je od 30. aprila do 02. maja. Predavačica je bila Verica Mirović. * Četvrti seminar održan je od 21. do 23. maja, na tema „Žene i mir“. Predavačica je bila Staša Zajović. U sklopu svakog seminara, članice Anime realizovale su radionice iz nenasilne komunikacije i prikazivao se edukativni film vezan za temu seminara, o kome su učesnice kasnije diskutovale. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Na dan 23. 04. 2010. realizovan je performans BOJKOT GLADI Tim povodom izdato je saopštenje: Mi, žene koje se zalažemo za mir, nenasilje, socijalnu pravdu i blagostanje, svjedokinje smo velikog broja ljudi koji štrajkuju glađu. Iskazujemo svoje ogorčenje, jer u Crnoj Gori ima najveći broj ljudi koji štrajkuju glađu u odnosu na okruženje, koji su u kategoriji siromaštva koja ukazuje na glad. Takvo stanje je rezultat načina

Pozivamo sve ljude da iskažu svoj protest na svakom mjestu. Protest protiv arogancije i pohlepe institucija države, da uzmu ono što im pripada po ljudskim pravima, prvenstveno bjezbjedan život (lišen siromaštva i rata) i ljudsko dostojanstvo uz solidarnost sa onima kojima je pomoć potrebna. Vrijeme je da principi pravičnosti i humanosti zamijene vulgarni liberalizam bahatih izvođača. Proglašavamo BOJKOT GLADI za bezbjednost, sigurnost i nenasilje. Od danas počinjemo prikupljanje potpisa na 1000 dopisnica PROTIV SIROMAŠTVA ŽENA - koje ćemo uručiti odgovornima u državi povodom državnog praznika 13. jula. -------------------------------------Na Dan ženskih akcija za mir i razoružanje, 24. maj, koji je, ujedno, i Dan Kuće slobodne misli, Anima je na konferencviji za štampu najavila POČETAK DJELOVANJA REGIONALNE OTVORENE MIROVNE MREŽE - OMM, saopštenjem koje je pročitala Mira Asović (Liga žena glasača CG): Povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena za mir i razoružanje, 24. maja (svibnja), osnovana je regionalna mirovna mreža (uglavnom) ženskih organizacija, koju za sada čini oko 30 organizacija civilnog društva iz svih država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije.


14 Mreža počinje sa radom simboličnim obilježavanjem ovog dana, čije će članice na taj dan pokrenuti razne aktivnosti, susrete, manifestacije i odaslati mirovne poruke i inicijative. Samo formiranje mreže već je jedan važan rezultat u našim poslijeratnim uslovima, ali će većina članica mreže organizirati i svoje posebne akcije, kako bi simbolično obilježile početak rada mreže, skraćenog naziva OMM. Mrežu čine veoma agilne i iskusne organizacije, koje, udruživanjem, dobijaju na snazi i značaju, te uticaju u društvu. Osnovni ciljevi mreže jesu razvijanje kulture mira i nenasilja, na način što će vršiti stalni, vidljiv i efikasan uticaj na lokalne, nacionalne i regionalne politike, kulturu, sport, mlade …, kako bi se u tom smislu mijenjale, te gradile društva i odnose koji će doprinositi miru, suživotu i stabilnosti regije. Rad mreže je javan, volonterski, odgovoran i potpuno predan postizanju kulturno - političkih promjena radi izgradnje mira i društva bez nasilja nad slabijima. ČLANICE OMM su: HOMO Pula, CERD Split, ŽAR Rijeka, SIGURNA ŽENSKA KUĆA Podgorica, ANIMA Kotor, Akcija za ljudska prava Podgorica, EXPEDITIO Kotor, Crnogorski ženski lobi, Dom nade Crna Gora, Liga žena glasača Crne Gore, IMPULS Tutin, BEOGRADSKI ŽENSKI LOBI, HORA Valjevo, CENTAR ZA MIR I EDUKACIJU Beograd, Kulturni centar DamaD Novi Pazar, NO Mobbing Beograd, JCWE Skoplje, Udružene žene Banja Luka, Helsinški parlament građana Banja Luka, Žene ženama Sarajevo, Fonadacija Cure Sarajevo, “Forum žena” Bratunac, LARA Bijeljina, MOST Višegrad, BUDUĆNOST Modriča, Ženski centar Trebinje, Žene za bolje sjutra B.L, Udruga žena Vukovar, Centar za pravnu pomoć Zenica, CEE Network for Gender Issues Ljubljana. --------------------------------------

15

ANIMA Kotor

Radionicom „SJEĆAM SE ...“ Anima je obilježila i izricanje prvostepene krivične presude šestorici optuženih za ratne zločine prema zatvorenicima u Morinju. Morinj se nalazi u Opštini Kotor i tokom rata je bio tzv. sabirni centar. Od pozvanih predstavnika/ca institucija i partija jedino su došli predstavnici HGI. Tom prilikom prikazan je dokumentarni film „Napad na Dubrovnik“, zahvaljujuću predusretljivosti osoblja Biskupskog ordinarijata Dubrovnika. Ljupka Kovačević najavila je buduće aktivnosti po ovom pitanju i pročitala saopštenje: Članice Anime prepoznate su kao mirovne aktivistkinje koje razvijaju feminističku perspektivu, kritički odnos prema društvenoj i političkoj realnosti, patrijarhalnoj svijesti, ratničkoj i zločinačkoj prošlosti u Crnoj Gori. Zalažemo se za suočavanje sa prošlošću i za tranzicionu pravdu kao preduslov za razvoj građanske svijesti i mira. Početkom devedesetih godina na lokalnom nivou aktivno smo se suprostavljale ratnim dejsvima i nakon toga dugo godina radile edukacije iz nenasilne komunikacije i rješavanja konflikata i psiho - socijalnu podršku izbjeglim licima. Uvijek zagovaramo da se sudi ratnim zločincima, da se personalizuje neposredna i komandna odgovornost, da se usvoji zakon o lustraciji i da se kontinuirano, kroz obrazovni sistem, razvija mir. Na teritoriji kotorske opštine, u mjestu Morinj, postojao je tokom rata (1991 - 1992) logor za zarobljenike, tzv. Centar za prihvat zarobljenika. U njemu su bili smješteni zarobljenici iz Hrvatske, nad kojima je vršeno sistematsko psihičko i fizičko zlostavljanje. Godine 2008. pokrenut je sudski proces u Višem sudu u Podgorici, u kome je pokrenuta krivična odgovornost pojedinaca za njihovo ponašanje tokom rata. Dana 15. maja 2010. sud ih je proglasio krivim i osuđeni su: Ivo Gonjić, na dvije

i po godine zatvora, Mlađen Govedarica, na dvije godine, Špiro Lučić, na tri i po godine, Boro Gligić, na tri godine i Zlatko Tarle na godinu dana zatvora. Najveću kaznu, od četiri godine zatvora, dobio je Ivo Menzalin koji je u bjekstvu i kome je presuda izrečena u odsustvu. Ovi ljudi su stanovnici Opštine Kotor. Komandna odgovornost se nije propitivala.

-------------------------------------Dana 27. 05. 2010. članice Anime učestvovale su u memorijalnoj akciji povodom godišnjice deportacije Muslimana iz Crne Gore 1992. godine. U memorijalnoj akciji učestvovale su: Akcija za ljudska prava, Anima, Centar za građansko obrazovanje i Sigurna ženska kuća. Dio iz govora Tee Gorjanc Prelević:

Crna Gora se formalno, kroz simboličke akte svojih političkih lidera, izvinula Hrvatskoj, urađen je izvjestan stepen reparacije ratne štete, ali ne u potpunosti. Nije usvojen zakon o lustraciji, a o svim ratnim operacijama na ovom području se ćuti. U institucijama sistema vlada „zavjet tišine“ o tome šta se dešavalo devedesetih godina, u tzv. „ratu za mir“. Izuzetak ovakvom ponašanju je mali broj NVO - a i nedjeljnik MONITOR. Slučajem Morinj niko se posebno ne bavi. Međunarodna zajednica je indiferentna na ove procese.

... I ove godine nevladine organizacije Crne Gore, Akcija za ljudska prava, ANIMA, Centar za građansko obrazovanje i Sigurna ženska kuća podržavaju porodice žrtava u njihovom bolnom nastojanju da se stradanja njihovih najbližih ne zaborave. Vjerujemo da Crna Gora ne samo da ovaj zločin ne smije zaboraviti, već da se mora postarati da on bude pravično kažnjen, a da se za žrtve, pored obeštećenja njihovih porodica koje im je već obezbijeđeno, uspostavi i Dan sjećanja i odgovarajući spomenik.

Mi znamo da nedostatak suočavanja i sakrivanje istine na lokalnom nivou dovode do podržavanja i produbljivanja nacionalnog i vjerskog nepovjerenja između različitih grupa, a na individualnom nivou, do ravnodušnosti, razgradnje sistema vrijednosti i pasivnosti. Svi međuljudski, etnički i etički problemi se „guraju pod tepih“, pa se gubi interesovanje za društveni život i građanske inicijative, a povećava se društvena patologija (nasilje i bolesti zavisnosti). Sve je praćeno demonstracijom lažne slike o realnosti od strane političkih elita. Priča se o demokratiji i napretku, a stvara se atmosfera straha i dvostruki sistem vrijednosti, gdje se, navodno, razvija multietničnost i multikulturalnost, ali se svi drže „svojih“(partijskih ili nacionalnih) grupa. Građanska i ljudska prava se ne razumiju i ignorišu. Naravno da ovo dovodi do devastacije svih sistema, od privrednih do emocionalnih. Anima želi da napravi napor da, zajedno sa građanima/kama Kotora, učini nešto da se Morinj ne ponovi.

Sjutra ćemo predati pismo predsjednicima države, Skupštine i Vlade Crne Gore, i predsjedniku Skupštine opštine Herceg - Novi, kojim ćemo ih podsjetiti da je Crna Gora dužna, kako svom nasljeđu čojstva, tako i međunarodnim obavezama, da uspostavi Dan sjećanja na žrtve ovog zločina i oda im počast podizanjem spomen - obilježja. Djeca Crne Gore zaslužuju upozorenje da se ništa slično u Crnoj Gori nikada ne smije ponoviti. Nove generacije službenika policije moraju učiti i o ovom zločinu i naučiti da su dužni da odbiju naređenje da izvrše ratni zločin i drugo kršenje ljudskih prava. Zbog toga mislimo da se danas nalazimo na jedinom pravom i korisnom mjestu za budući spomenik žrtvama deportacije izbjeglica. Nadam se da ćemo iduće godine stajati ovdje zajedno sa ministrom unutrašnjih poslova, direktorom Uprave policije i načelnikom Centra bezbjednosti i ostalim državnim zvaničnicima, koji će ovakvo okupljanje vidjeti kao ispunjenje obaveze prema časti Crne Gore, kao i prema njenim žrtvama.


16 -------------------------------------Članice ANIME, Ervina i Aleksandra, učestvovale su na proslavi petnestogodišnjice rada švedske organizacije Kvinna Till Kvinna, koja je organizovala u hotelu Spendid u Bečićima, od 5. do 8. maja 2010. godine.

ANIMA Kotor

17

prostore da se dođe do drugih u regiji. Trečeg dana KTK je predložila da se, povodom Rezolucije 1325, uradi anketni list i pošalje svim organizacijama, da one kažu koliko je to što je sadržano u materijalima rezolucije sprovodljivo na terenu.

Izvještaj Ervine Dabožinović Bilo je puno organizacija iz cijelog svijeta na konferenciji. Učešće su imale i žene iz Liberije, Palestine, Izraela, Irana, našeg regiona... Konferencija je obuhvatila nekoliko formi rada. Radilo se u sesijama, sa uvodničarkama o pojedinim temama. Bilo je i rada u govorničkom kutku, kao i u bazičnim grupama za koje smo se sve prijavile prije samog početka konferencije. Prvog dana predstavljen je rad naše organizacije putem prezentacije „ANIMA - kako mijenja svije/t/s“. Kompletan jutarnji rad tog dana nosio naslov Žene se događaju i žene grade mir. Bilo je puno govora o naporima žena da izgrade mir u svojim sredinama. Čuli smo iskustva iz regiona, kao i iz Liberije u kojoj je bilo izuzetno teško postići to što su žene postigle na različite načine, od političkih akcija među ljudima, do forme uličnih pozorišta. Potom su radile odvojene grupe, od projekcije filmova i diskusija, do sesije sa dokumentovanjem materijala i medija. Drugi dan nosio je naziv Žene se mobilišu. U uvodu jutarnjeg dijela čule smo Sanan Anderlini, UN ekspertkinju, koja je govorila o tome šta za žene znači rad na kulturi mira. Imale smo i sesiju povodom izdavanja brošure o bezbjednosti braniteljica za ljudska prava, u saradnji između Fondacija CURE i KTK. Radilo se i u malim grupama. Grupa u kojoj sam ja učestvovala radila je na regonalnom mirovnom procesu iz rodne perspektive. Rad ove grupe produžen je tokom dva dana, s obzirom da je istaknuto da je to jako važno pitanje susreta žena iz regiona koje krče teške puteve da bi se srele i dogovarale, pravile

Uz jako puno sugestija ostalo je nejasno šta raditi dalje sa tim predlogom. Ostalo je da se vidi koja će biti sudbina ovog predloga, jer su ŽNVO iz regiona odlučne u stavu da ispred naših organizacija ne treba da stoji nijedna krovna mrežna organizacija... Žene su se družile i ljutile, radovale i plesale, bilo je divno vidjeti stare drugarice na jednom mjestu, sjećati se onih koje nisu sa nama i onih koje su sada negdje drugdje, koje su nas napustile bilo životno bilo nekim drugim odlukama ....

Radovi polaznica ženskih studija


19

ANIMA Kotor

Radovi polaznica ženskih studija Pričajmo o mojoj generaciji (prevod) • Kaledioskop „čudnih kreatura“ u svijetu umjetnosti

PRIČAJUĆI O MOJOJ GENERACIJI Prevod: Leonida Plamenac Tekst iz novina „Ženski pregled knjiga“ Prekinuto Sestrinstvo: od radikalnih žena do podivljalih djevojaka, Debora Sigel, 2007 Feminizam u krupnom planu: Vodič za mlade žene o onome zbog čega je feminizam važan, Džesika Valenti, 2007 Ne treba nam još jedan talas: poruke sljedeće generacije feministkinja, Melodi Berger, 2006 Pregled Patriša Džastin Tameng Ako su vas ikada pitali što vam znači feminizam, sigurna sam da je vaše objašnjenje bilo dosta drugačije od onog koje bi dala vaša majka. Hajde da se suočimo sa tim – dok je postojao pritisak da se definiše feminizam kao transgeneracijski pokret, vaš odgovor zavisi od vašeg uzrasta. Iako starije i mlađe feministkinje obično dijele zajedničko shvatanje da je seksizam neprijatelj, njihove politike su usred ozbiljne krize identiteta. Prekinuto sestrinstvo, Feminizam u krupnom planu i Ne treba nam još jedan talas ispituju korjene ove podjele i zašto su feministkinje raznih generacija na muci kako da definišu svoj pokret. Po Debori Sigel u Prekinutom sestrinstvu, feministkinje moraju da se pitaju. Što je, kad smo kod toga, feminizam? Ko odlučuje? Da li sestrinstvo ima budućnost, ili samo kratkotrajnu prošlost? Da li je feminizam danas kultura, identitet ili uzrok? Problem ili lijek?

Po Sigelovoj, sestrinstvo je mit. Mlađe i starije feministkinje treba da se pogledaju oči u oči pri postavljanju jednog pitanja: da li je to pitanje vremena ili nesporazum, „lavandina prijetnja“ ili nesumnjiva homofobija, stvarna raznolikost ili površan znak. Umjesto da se bore protiv sistema, feministkinje se bore jedna protiv druge. Lisa Džervis je sabrala generacijske stereotipe u svom predgovoru antologije Melodi Berger – Ne treba nam novi talas: Starije žene su isušile seksualnost u svom pokretu, mlađe žene su nekritično seksualizovane. Starije žene neće prepoznati važnost pop kulture, mlađe žene su opsjednute sa predstavljanjem u medijima... Teški protiv frivolnih. Neće podijeliti snage između pokvarenih i neznalica. Iako svaka knjiga prilazi feminizmu na drugačiji način – od Sigeline istorijske analize generacijskih podjela do Valentine tvrdnje da žena ne mora da se identifikuje kao feministkinja da bi to i bila, do insistiranja Bergerove da živahni pokret mladih žena u stvari postoji – sve tri su inspirisane feminističkom parolom – lično je političko. Prekinuto sestrinstvo prepričava istoriju, od trenutka kada se Glorija Stainem obukla u zečicu i napala Plejboj klub 1963, kroz bitke Beti Fridan, koju je vodila kao osnivačica Nacionalne organizacije žena, grčevite borbe magazina Ms. do osnivanja publikacija trećeg talasa kao što su Kučka i Bista. Ona kopa dublje da bi došla do izvora izbacivanja iz kolosjeka feminizma. Generacijska podjela između „jučerašnjih vatrenih radikalki i današnjih hladnokrvnih djevojaka blogerki“,


20 kaže ona,“ je puna pogrešnih koncepata: dok starija generacija prilazi penziji, mnogi su ispunjeni prezirom da je revolucija izgubila svoju oštrinu i hitnost, i karakterišu mlade žene kao žrtve amnezije, koje ponovo izmišljaju točak. Sigelova tvrdi da je „individualizam izgleda oglasio kolektivnu akciju“ i da feministkinje, mlađe i starije, više ne vide sebe kao dio pokreta sa podijeljenim političkim ciljevima. „Lično je političko“ je nekad značilo da pitanja u ličnim životima žena ne mogu biti odvojena od javnih interesa. Devedesetih, jedan dio antologija ličnih eseja, kao što su Slušaj i Budimo stvarni, je gomilao tenzije između starijih i mlađih feministkinja oko toga kako da interpretiraju popularnu feminističku parolu. Mnoge feministkinje iz drugog talasa su osjećale da lično svjedočenje nije dovoljno da se stvori politički argument, dok su feministkinje trećeg talasa tvrdile da je „njihovo lično pisanje, u stvari, podizanje njihove svijesti“, kaže Sigelova, koja tvrdi da parola znači nešto drugačije onima koje imaju dvadeset ili trideset godina, koje definišu politiku kao grass roots organizovanje i izborni aktivizam. Pritisak spoljašnjih promjena je doveo do toga da se zapažanje mladih žena o feminizmu oblikuje pošto „aktivizam mladih žena u novom milenijumu više nije lako kategorizovati. Umjesto toga, on je svugdje“. Po Sigelovoj, generacijski argumenti kreću od „dubokih tenzija između promjene kao unutrašnje i kao institucionalne.“ Kada su mlade radikalke protestovale zbog izbora Mis Amerike, feministkinje su se osjetile podijeljeno zbog pretjerane pokrivenosti medijima. Neke su se osjetile oživljenima zbog javne vidljivosti njihovog narastajućeg pokreta, dok su druge osjećale da su mediji „zagolicali naglašavajući na pregoren mesing“ stavili kraj na feminizam. Sigelina knjiga je podijeljena na dva odjeljka, spretno naslovljena „Majke“ i „Ćerke“. Obje su fokusirane na pojedinke koje su definisale javno lice feminizma . Sigelova žustro ističe ograničenosti svog pristupa: ona je posmatrala samo pokret u SAD i kao

21

ANIMA Kotor

portparolke, posebno ističe „uglavnom bjelkinje, pripadnice srednje klase“. Dok ona rječito izražava strast i politiku pionirki kao što su Beti Fridan, Gloria Stainem, Kejt Milet i Robin Morgan i pripadnice trećeg talasa, kao što su Rebeka Voker, Naomi Vulf i Kejti Roifi, i dalje želim da njeni izbori budu različitiji i da je pobliže pogledala zašto su većina medijski prepoznatih feministkinja bile tako bijele i pripadnice srednje klase. Obojene feministkinje kao što su Glorija Anzaldua i Šeri Moraga su mi približile feminizam kad sam već bila u određenim godinama, ali Sigelova samo kratko pominje njih i ostale obojene feministkinje koje su se pojavile u kasnim 70 – tim. Sigelina knjiga miješa živu debatu oko toga da li feminizam još uvijek nešto znači i zašto. Čak iako je pojam sestrinstva previše idealističan, a nije odgovor, Sigelova predlaže da mlade feministkinje prestanu da okrivljuju svoje prethodnice i da starija generacija preuzme aktivniju ulogu u mentorstvu mlađih žena da bi se suočile sa konfliktom koji ih dijeli. Nakon svega, kako kaže Sigelova, riječ feminizam „nikad nije bila smrznuta ili statična klasifikacija“ i da bi feministički pokret nastavio napredovati, „treba da slavimo generacijske i druge razlike, ali da smo na oprezu sa nagradom“. Poznata po svom popularnom blogu Džesika Valenti www.feministing.com, je oličenje hladnokrvne feministkinje blogerke za koju Sigelova tvrdi da je obilježje današnje generacije. Sa ustima punim oštrih komentara na goruće teme, kao što su emigracija, reproduktivna prava i slika ženskog tijela, Valenti je strastvena u motivisanju mladih žena da se priključe pokretu, bez obzira da li se one identifikuju kao feministkinje ili ne. Feminizam u krupnom planu, Valentino „ljubavno pismo feminizmu“ bi trebalo da bude osnovno uputstvo za mlade žene koje misle da je feminizam loša riječ – da je samo za stare bijele dame, sagorjele mrziteljke muškaraca ili „ružne“ žene. Valenti tvrdi da, uprkos lošeg odgovora među nekim mladim ženama, feminizam je sexy: „Bolja sam u krevetu od tebe. A za to mogu da zahvalim

feminizmu“, poručuje svojim čitateljkama. Kritikujući stereotipe da feministkinje mrze seks, Valenti žustro ističe da zbog toga što je prevagnulo seksualno obrazovanje o apstinenciji kao jedinoj vrsti zaštite, nije čudo da su mlade žene odrasle sa iskrivljenom idejom o tome što je to zdrava seksualnost. Sa njenom promocijom „feminizma od kojeg se osjećate dobro“, vrsta koja nije skroz „anti“ (anti – muška ili anti – seksualna, npr.), izgleda da Valenti dosta naglašava lično na teret političkog – ono što je problem, prema kritičarkama, kao što je Sigelova, koje vjeruju da su mlade žene previše individualne, a nedovoljno radikalne. Ali Valenti i dalje tvrdi da problem nije mladalačko samo – upijanje, nago prije feministička hijerarhija to što drži starije žene na vrhu: Kad nešto započnete, želite da to završite. Ali jedan od glavnih problema u feminizmu je njegova nesposobnost da skuplja mlade žene i zadrži ih zainteresovane. I ovo ne treba nikome da bude iznenađenje: ako uvedete mlade žene u feminizam, a onda im ne date moć da donose odluke, njima će postati dosadno. Vrlo brzo. Slika mladih žena kao individualistkinja, diskredituje i onesposobljava njihove doprinose feminizmu. A činjenica je da je samouvjerenost privilegija koja nije dostupna mnogim obojenim ženama i emigrantkinjama u ovoj zemlji. Kao buđenje, Valenti je je rasula mnogo zastrašujućih informacija kroz svoju knjigu: seksualno obrazovanje zasnovano na apstinenciji, finansirano od strane federacije koje uči djevojke da će biti smatrane „velikim kurvama“ ukoliko upražnjavaju seks, balove čistote gdje su bile prisiljene da obećavaju čestitost svojim očevima, činjenica da ne mogu kupiti vibrator u Misisipiju, ali mogu kupiti pištolj, državne zakone koji dozvoljavaju apotekarima koji se protive predbračnom seksu da odaberu neobezbjeđivanje hitne kontracepcije. Zakonodavci u Indijani i Virdžiniji pokušavaju da proguraju zakone koji bi spriječili nevjenčane žene – čitajte „lezbejke“ – da imaju

pristup reproduktivnoj tehnologiji. Projekat prevencija (prije poznat kao Djeca traže zajednicu koja vodi brigu ili CRACK) postavlja bilborde u Afro – američka susjedstva da bi ohrabrili crne žene da se sterilizuju. Valentina poruka je jasna i glasna. Ako mlade feministkinje žele da naprave promjenu, bolje bi im bilo da razumiju koji su problemi i ne upadaju u laž da su svi ženski problemi riješeni. Isprva sam se osjećala nesigurnom oko ovih vrsta tehnika zastrašivanja. Da li bi strah i bijes bili ono što motiviše ljude da preuzmu akcije? Pošto sam to uzela u obzir, shvatila sam da se mlade žene suočavaju sa strahom i prijetnjom nasiljem svaki dan. Bilo da su to nestvarni standardi ljepote koji im govore da nijesu dovoljno dobre, programi o apstinenciji koji im ne pružaju sigurnost da znaju prave informacije o kontracepciji, ili narastajuće stope seksualnog nasilja, često izvršenog od strane nekog koga znaju, mlade žene imaju mnogo razloga da se osjećaju uplašenim ili ljutim. Valentina knjiga, upakovana sa zdravim savjetom i solidnim istraživanjem (kao i sa korisnim odjeljkom na kraju), je ispunjena sa dovoljno duhovitosti i mudrosti da bi ubijedila mlade žene da je feminizam daleko od dosadnog, nego je u stvari potreban. Njena knjiga je dostupna za one koje možda prije nijesu pohađale predavanja Ženskih Studija, a dobar je podsjetnik za one od nas koje jesu. Po Valenti, „možete biti feministkinja bez da to pretvorite u posao vašeg života. Stvar je u tome da nađete pravi razlog i da vas čini sretnim da nešto uradite povodom toga“. Antologija Melodi Berger, Ne treba nam još jedan talas, pokazuje mlade feministkinje koje definišu budućnost feminističkog pokreta i koje rade više od recikliranja starih pitanja; one rade zajedno na tome da ponovo oblikuju i okrijepe političku agendu. Ne treba nam jos jedan talas nudi mladim ljudima osvježavajući pogled na feministički aktivizam. Sa temama kao što su: višeljublje i mit o romansi, kultura


22 uradi - sam, zanatstvo (kao aktivizam), poremećaji u jelu, skidanje, kako se nositi sa rasizmom u interrasnoj vezi, djevojke u rok kampu, planiranje vjenčanja homoseksualaca, biti homoseksualac u vojsci, lični eseji u ovoj antologiji dokazuju da nema nedostatka načina za feministkinje da se okupe i šutnu ženomrsce u dupe. Neke čitateljke mogu osjetiti da su eseji malo samo – snishodljivi, pošto se većina fokusira na svoje lične projekcije, prošlost i aktivizam. Ali zar to nije poenta? Naći inspiraciju u načinima na koje se mlade žene uključuju u feminizam u svom svakodnevnom životu? Oko nas postoji dovoljno knjiga koje se bave teorijom. Ali onih koje pokazuju primjere mladih feministkinja koje se protive sistemu u svojim rodnim gradovima i zajednicama? Po mom mišljenju, nema ih dovoljno. Bergerova je prikupila upečatljivu zbirku različitosti. Meni je bilo posebno drago da nađem mnogo eseja koje su napisale queer (homoseksualne), transseksualne osobe, obojene žene i emigranti. Različitost nije površna ili naznačena i proširuje se u pisanju. Neki eseji su poetični, drugi kritični. Tipično pisanje u feminističkoj antologiji je pogodi – ili – promaši, ali u ovom djelu je provokativna i svježa misao. Prosvjetiteljke feminizma Lisa Džervis, Aliks Olson i čak Džesika Valenti su ovdje, zajedno sa novim glasovima. Nekoliko eseja zavrjeđuju da budu istaknuti. U „Za ljubavnike i borce“, Din Speid pokazuje da je višeljublje, i njegovo širenje među queer i trans zajednicom, revolucionarna seksualna praksa koja izaziva mit o romansi kao heteroseksualnoj i u paru – što je takođe često prihvaćeno u mainstream feminizmu. Spejdov esej me takođe podsjetio kako termin queer danas opisuje nabujali LGBT pokret – daleko od dana kada je Beti Fridan upozorila SADA na „lavandinu prijetnju“, epizoda koju Sigelova prepričava u Prekinutom Sestrinstvu. U „Ćutanju koje nas okružuje; Seksualno nasilje

23

ANIMA Kotor

homoseksualnih osoba i zašto o tome ne pričamo“ Elizabet Leti kaže, „Iluzija o nekoj feminističkoj lezbijskoj utopiji u kojoj smo sve ujedinjene u ljubavi prema ženskom polnom organu i naša mržnja prema Džordžu Bušu treba da se sruši“, kada objašnjava uznemirujuće pitanje nasilja među lezbejkama. Aleksia Vernon u svom eseju, „Teškoće predstavljanja tradicionalnog narativa incesta“, prisjeća se kako je bila zlostavljana od strane starijeg brata i pita da li je to iskustvo bilo toliko traumatično koliko joj je terapist ponavljao da jeste. Ona poziva da se ponovo razmisli o narativima seksualnog zlostavljanja i kreće iza scenarija žrtva/izvršilac, da bi se ispitalo kako su djeca stavljena van snage. Moć pregovaranja i nevidljivost otpora je zajednička nit između ovih eseja. Mlade feministkinje dolaze do prijeko potrebnih feminističkih rješenja umjesto akademskih teorija, izvodeći feminizam na ulice i prilagođavajući ga svojim životima. Da li je to kreiranje rok kampa da bi se osnažile mlade djevojke ili distribuiranje grass roots (organizacionog) znanja kako mladi obojeni organizatori odgovaraju na rasizam u anti – ratnom pokretu, osobe koje su pisale eseje u Bergerinoj zbirci dokazuju da su mlade feministkinje kreativne, odlučne i dobro obaviještene. Kao masivan prigovor onima koji vjeruju da je feminizam izgubio svoju vatrenost među sljedećom generacijom, Ne treba nam još jedan talas dokazuje da feminizam ne može biti predstavljen samo jednim glasom i da mlade feministkinje nijesu tihe. To najbolje kaže Stejsien Čin u svom eseju: „Tišina je neprijatelj otpora. Zato vas pozivam na razgovor. Sa tako malo raspoloživih glasova, svako tijelo je vrijedno oruđe u neophodnoj revoluciji“. Patriša Džastin Tameng je ko – urednica antologije Zavičaji: Putevi žena kroz rasu, mjesto i vrijeme (2006). Ona je slobodna spisateljka koja živi u Ouklendu, Kalifornija i urednik magazina Hyphen, o azijskoj Americi, za politička i kulturna praktična znanja. Posjetite sajt: www.patriciatumang.com

KALEIDOSKOP „ČUDNIH KREATURA” U SVIJETU UMJETNOSTI Autorka: Maša Lečić Odbacimo stereotipe! Ali kako? Stereotipe su sjajni seksualni likovi iz perioda antike, renesanse i romantizma, od kasnog XVII vijeka do 1900 godine. `Čudne kreature` se uvijek iznova ponavljaju u istoriji slikarstva i uzimaju drugačije obličje, ali njihova funkcija je nepromjenjena. Stop! Stop! Zaustavimo, spriječimo, mijenjajmo... Pokušaću sadržajem koji slijedi da Vas uvedem u jedan kalidoskop vremena... ``Nikada ne slikam snove, slikam samo sopstvenu realnost`` Istorija umjetnosti nije mogla svrstati slikarstvo Fride Khalo u nijedan od pravaca. Da bismo razumjeli njeno slikarstvo, moramo razumjeti njene emocije i uslove pod kojima je stvarala. ``Autoportret sa trnovom ogrlicom``je jedna od njenih najinteresantnijih slika. Ogrlica upućuje na trnovu krunu koju je Isus nosio tokom svoje muke, a označava poniženje koje je pretrpjela od Dijega Rivjere. Iz ogrlice visi mrtvi kolibrić, tradicionalni meksički talisman koji nose oni sto žude za ljubavlju. Na ramenima su joj dva demona prikazani kao njeni ljubimci: smrt u obliku crne mačke i vrag u liku majmuna. Posmatrano kroz vizuru feministickog pristupa, autoportret prikazuje ženu okovanu društvenim činoiocim, lišenu šanse da pokaže svoje sposobnosti, koja je ujedno i rob ljubavi. Njena

stvarnost bila je prepuna fizičkog i psihičkog bola, što se odražavalo na njenim slikama.. Zbog toga ona predstavalja feminističku kultnu ličnost XX vijeka. Ona je prva razbila jedan sistem društvenih sprega i zabilježila svoja najdublja osjećanja na platnu. I zbog toga ovaj rad počinje sa njom. 30000.g.p.n.e. situacija je bila malo drugacija. Ali i tad u umjetnosti postoje jasni znaci... U pocetku bjese priroda. Osnova nad kojom je sve počelo. Ljudski život je počeo uzmicanjem i strahom. Religija, magija i umjetnost su nastali iz rituala kojima je trebalo umilostiviti i umiriti divlje sile. Najmočnije oružije protiv previranja prirode ipak je bila umjetnost. Umjetnost predstavlja magiju .Umjetnost predstvlja red, poredak . Umjetnost nema nikakve veze sa moralnim. Umjetnost zadržava publiku na sjedištima, zaustavlja naše korake pred slikom, zadržava knjigu u ruci . Prvi primjer umjetnost u kojoj se pojavljuje žena, je statueta, Vilendorfske Venere iz starijeg kamenog doba pronadjena u Austriji. U njoj nalazimo sve neobične zakone koji vladaju u primitivnom zemaljskom kultu. Žena je i idol i boginja i zatočenica. Sam njen naziv zvuči komično, jer se po nikakvim standardima ne može smatrati lijepom. Pećinske slike ipak nisu bile namjenjene posmatranju. A to što ih mi smatramo lijepim je čista slučajnost. U kamenom dobu umjetnost je magija, lišena ljepote kao umjetnickog kriterijuma. Vilendorfska Venera oblikovana u grubom kamenu prestavlja


24 izobilje prirode. Ova statueta je bila invokacija, prizivanje. Ona je slijepa, maskirana. Umesto glava nalaze se pletenice, koje podsjećaju na nizove kukuruza, koji su predznak stvaranja poljoprivrede. Jos uvijek ne postoje ni psihologija, ni indentitet. Ona je nepristupačna, bezlicna, naduvena, zaokrugljena, ona je majka priroda. Najupecatljiviji dio na statueti su nedostatak stopala i udova. Samim tim žena je nepokretna, opterećena svojim naduvenostima. Beskorisna je.Venera je okrenuta samoj sebi. AkoVilendorfsku Veneru prenesemo u XX vijek, shvatićemo da je žena zarobljena u svom talasastom, naduvenom tijelu. Ona je prizemna,ona je rob kolotečine. Ona je sama u svojoj priči. Kao oružije u borbi sa prirodom javlja se ljepota. Ljepota zaustavlja i paralise rasplinjeni tok prirode. Egipat je prvi, stvarajući državu stvorio ljepotu, za vrijeme vladavine Kefrena, 2565 g. p.n.e. Egipat je izmislio glamur, ljepotu i moć. On je stvorio uzvišeni stil i tradiciju koja je potrajala sve do Hrista. Za razliku od Vilendorfske Venere koja je prestavljala samo tijelo, u Egiptu nailazimo na glavu Nefertiti. Ona je jednostavna, čista, ugladjena. Ona prestavlja potpunu supronost Vilendorfke Venere. Ova bista prestavlja ženu faraona, nosi periku u obliku krune, tipično za osamnaestu dinastiju. Uši i ureaus, kraljevska zmija na čelu su slomljeni. Bista Nefertiti prestavllj jedno od najpopularnijih umjetnickih djela na svijetu. Zašto? Ona je napodnosljivo ostra, uzvisena, stroga i nezemaljska. Pravi odgovor na bistu Nefertit je strah. Ona je nova Gorgona, android, vjestalko stvoreno biće. Njena zavodljiva snaga istovremeno privlači i odbija. Međutim,

25

ANIMA Kotor

jedan detalj je izuzetno intrigantan, na njenoj bisti nedostaje lijeva zenica. Smatra se da su na statuama i slikam mrtvih oči često bile iskopane. Bio je to način uništenja omrznutog protivnika. Samo ime Nefertiti znači `dolazi ljepotica` . Njena ljepota je ratno stanje, hladna i prazna zona. Od Vilendorfske Venera do Nefertiti, umjetnost je tekla od tijela ka licu, od dodira ka vidu, od ljubavi ka mišljenju, od prirode ka društvu. Samim tim, ona je sinonim za sve društvne sprege koje se javljuju sa pojavom civilizacije. Za razliku od Egipćana, gdje su kult zemlje i kult neba usklađeni, u Grčkoj postoji rascjep. Grci, za razliku od Egipcna, nikada nisu obožavli bogove sa životinjskim likom . U grčkoj religiji Bog je stvoren prema liku čovjeka. Što se tiče stvaralaštva iz ovoga perioda izdvojiću statuu Artemide. Ona je nepristupačna i zastrašujuća, a samim tim ona ne ostavlja prostora mašti, ona je ratnica koja izbjegava svaki dodir. Ona posjeduje herojski glamur. Ona prestavlja najagresivniji ženski lik, posjedujući upornost, brzinu, odvažnost, neustrašivost. Njena amazonska priroda je njen ratnicki ego. Nju nije moguće osvojiti ni psihički, a jos manje fizički. Ona je nezenstvena, jer na nju ne utiče okolina, koju ona prevazilazi . Ona je jednostavna i hladna, a samim tim i savršena. Za razliku od nje Atena Partenos je prikazana u muškoj ratnoj opremi, posjeduje oštar pogled u vidu agresije oka. Po Frojdu ona je `simbol užasa`, ona porkosi svojim pogledom, samim tim ona je drugačija. A društvo ne prihvata različitosti koje ce kasnije

postati osnova diskriminacije. Čak i danas Atenina androginija ne ostavlja nas ravnodušnim. Putujuci kroz vrijeme stižemo do renesanse. Italijanska umjetnost donijela je proporcijonalnst. Renesansa je dovela da eksplozije seksualnih likova. Renesansa je oslobodila oko umjetnika koje je bilo potisnuto u srednjem vijeku. U tom oku došlo je do amoralnog isticanja seksualnosti i agresije. U periodu renesanse doslo je do budđenja ličnosti. Renesansna umjetnost vrvi od likova, arogantnih, zavodljivih, punih života. Ono što se u srednjem vijeku smatralo taštinom i sladostrašćem, postaje način javnog izražavanja ličnosti. Glamurozni apolonizm, veličanje ljepote muškog tijela i proporcionalnosti, počinje sa Donatelom, on oslobađa skulpturu njene srednjovjekovne potčinjenosti arhitekturi. Njegov David (1420.g) je kitnjast i tetralan. Davidov osmjeh je imao dalekosežan

uticaj na Mikelanđela, Verokija do Leonarda i na kraju do Mona Lize. David prestavlja lijepog mladića kao uništitelja koji trijumfije na svojim obožavaocima. U svojoj uzvišenosti, Donatelov David izbjegava naš pogled, njegov mač drži nas na odstojanju.

1484. godine Sandro Botičeli stvara djelo `Rađanje Venere`. Ženska tajanstvenost i zamke nestale su iz njene otvorene, dostojanstvene nagosti i njene savršene vidljivosti. Prvi put je prikazana vazdušasta ženstvenost sa zamišljenim osmijehom, koji plijeni poglede posmatrača. Botičeli je naslednik Donatela. Dontelov androgini David vidi se u svakom Botičelijevom liku. Inspirisan Donatelovim oslobođenim Davidom, on raskida sa dotadašnjim kanonom u slikarstvu, oštre ivice i statična frontalna forma. Botičelijeve slike nose jednu novinu u slikarstvu, a to je atmosfera. Njegove ličnosti karakteriše stabilnost i sanjalačka izdvojenost, izlažu se našim pogledima, ne dozvoljavajući nikakvu intimu. Na licu posjeduju božanski mir. Za razliku od Donatela i Boticelija, Leonardo je pažljivo proučvao tjelo da bi otkrio njegove ženske misterije. Njegova Mona Liza je najvažniji seksualni lik umjetnosti. Ona je renesansna Nefertiti, vječito budna, sa osmjehom superiorne intelektualnosti, koji prkosi i smeta. Njeno spokojstvo je uznemiravajuće. Čak i najljepša žena, kad uđe u stanje potpunog mira, pretvara se u Gorgonu.. Ona vlada nad pejzažima


26 sirovih stjena i vode. Zmijolika hladna rijeka, predstavlja njenu neuhvatljivost, hladnoću i ravnodusnost,. Neusaglašene linije horizonta u pozadini dezorjentišu posmatrača. One predstavljaju njenu divlju prirodu, u kojoj ne važe zakoni i pravda. Izraz lica je uprkos svemu skriven. Pitanje koje se toliko često postavlja je`` O čemu razmišlja Mona Liza?`` Njene misli su neuhvatljive i njena praznina, izaziva strah. Ona nas posmatra pasivno, ocekujuci nase divljenje, koje joj s pravom pripada. Leonrado je uspio da uhvati ženu u njenoj nadmoćnosti, što bi donekle moglo da se oprvda sa stanovista feminističkog pristupa. Ali znajući da se najvjerovatnije radi o prikrivenom autoportretu, onda je u pitanju samo ``optička varka``. Žena je tu samo, nažalost, sredstvo manipulacije. I Mikelanđelo i Leonardo su očiglidno bili zainteresovani samo za mušku ljepotu.Mikelanđelo veliča muškost, deformišući prikazivanje ženske ljepote. Poput mnogih renesansnih umjetnika, on se sluzio muskim modelima, prilikom predstavljanja ženske ljepote. Jer se u to vrijeme obnazeno poziranje smatralo skandaloznim ponašanjem. Najbolji primjer predstvljaju proročice sa svoda Sikstinske kapele. Rani crteži libijske proročice očigledno predstavljaju muški model. Ona predstavlja jedno od najinteresantnijih djela u umjetnosti. Njeno lice je sumorno, posjeduje ogromno glomazno rame i mišićavu ruku. Ona je dojilja, muškobanja, puna sirove plodnosti.. Sličan primer nalzi se u kapeli Medici. Nemirna Zora, tromo dižuci svoje ruke posjeduje muški biceps. Ona predstavlja spoj majke i amzonke, ali bez plodnosti prve i pokretljivosti druge. Ona je duhovno

27

ANIMA Kotor

sputana i žrtvovana. Ona je okrenuta sebi, baš kao i Vilendorfska Venera. Princip depersonalizovanja žena u umjetnosti vuče ka apstrakciji. Tu pojavu nailazimo na bisti Nefertiti i kod Mikelandjela. Nisu svi ženski likovi kod Mikelandjela androgini. Tu su Eva i Marija, čija ljupkost dolazi od njihovih prikrivenih tijela. Možemo zaključiti, da ženstvenost u Mikelandjelovim djelima definitivno igra sporednu ulogu.

Njena rasuta kosa i opuštena srednjovjekovna odjeća su sinonim slobode. Ona je svjesna svoje snage, ali je i dalje obavijena ćutanjem. Ona je krhka u svojoj dekadentnoj usamljenosti. Art Nuova je iznjedrila čitavu plejadu sklikara, koji su svojim djelima prouzrokovali revolucionarne promjene, kako u slikarskom, tako i društvenom miljeu. Oni raskidaju sa tradicijom, klasičnim i mitošoskim temema i daju jedan potpuno novi izraz u umjetnosti. Art nuovo izražava dekadentani pogled na svijet. Međutim, žene i dalje služe kao sredstvo provokacije, sredtvo manipulacije.

1644 g. Velaskez će uraditi jedini njegov akt, ``Venus at her mirror``. Venera se nalazi u senzualnoj pozi, gledajući svoj lik u ogledalu. Ona je svjesna svoje poželjnosti, ona manipulise svojom seksualnošću. Zavodljiva je, dopadljiva posmatračevom oku. Predstvlja jedan od rijetkih aktova u XVII vijeku i tek 1700g ce se pojavit Gojina ``Nude Maya``. Ipak Venerino lice je u izmaglici u ogledalu, njen indetitet ne postoji. Ona ne postoji. Postoji samo njena seksulanost i tijelo obuzeto požudom.Od renesanse ce žensko tijelo postati nezaobilazna tema i inspiracija umjetnicima. Zena se uglavno posmatra u jednom kanonizovanom obliku, okovona patrijarhatom, stereotipima i predrasudama. Tek krajem devetnestog vijeka, nailazimo na neke sitne pomake. Sa pojavom dekadentne umjetnosti, javlja se gomila seksualnih likova, jeresa, idolopoklonika i natprirodnih pojava. Javljaju se odredjeni pomaci u prikazivanju žene. Dante Gabrijel Roseti, će izaći iz kolotečine i prikazati ženu koja se suprostavlja odredjenim konvencijama.

Jedno od njskandaloznijih djela tog vremena je djelo Eduarda Manea ``Doručak na travi``. Ova slika je izazvala totalnu pometnju 1863. Slika je odbijena sa najvecim gnusanjem, izazvala je nezapamcen skandal, da bi se danas smatrala jednim od najvecih djela Francuske umjetnosti. Sve što je tada Manaeu

zamjerano, poput zanemarivanja akademskih pravila slikanja perspektive, spontanog i za ono vreme grubog slikarskog poteza, pa i `golotinje` koja nije u funkciji predstavljanja mitoloških i antičkih ideala. Slika je prepuna skrivenih alegorija kojima je Mane bio sklon i rado ih koristio u svim svojim djelima. Naslikati ljude iz svog najbližeg okruženja u svakodnevnoj opuštenoj atmosferi koja zrači gotovo svim što je ondašnje Francusko društvo smatralo tabuom. Viktorin Mero bila je omiljeni Maneov model, ali i poznata Pariska prostituktka ciji je pogled usmjeren direktno na posmatrača, dodatno je sablažnjavao Maneove savremenike, jer takva osoba nije mogla biti dio nečega sto se zove ozbiljna umjetnost. Klasna diskriminacija je i u ovom djelu vidna i prisutna pojava. U svakom slučaju slika je postala senzacija Salona odbačenih a kasnije i kulturna baština. Moderna priča pružia širok spektar mogućnosti, kad je slikarstvo u pitanju. Potrošačko društvo nosi svoju specifičnost i svoje probleme. Žene su napokon porušile određene barijere i počele da se bore za svoja prava. Shavtile su da ih intelektualna istorija ne može tek tako zaobici. U prilog tome idu i radovi portugalske slikarke, Paule Rego. Paule Rego slijedi dugotrajnu tradiciju stvaranja vjernih slika ljudi, kao što je gore prikazani pastel mlade žene u svilenoj vjenčanici. Dok tradicionlano slikarstvo ističe njihovu ljepotu i gracioznost, Paula Rega nije učinila ništa slicno. Prikazala je svoj model (tj. svoju ćerku) u neobičnoj pozi kako zuri u nas sa dvosmislenim izrazom, bez osmjeha. Ova poza je zasnovana na način kako se psi izvrću na leđa, kao znak potčinjenosti. To je ranjiva pozicija. Paula Rega je na ovakav način kritikovakla ulogu potčinjenosti žena.


28

Ona je svojim radovim razbila ljušturu i `usudila` se da uđe u sferu nasilja. Pokušala je u svojim radovim da prikaže poziciju žrtava nasilja i time je stvaila akcenat na fenomen, koji je sve više prisutan i vidljiv u društvu. Danas je umjetnost neobično raznovrstna, umjetnici imaju slobodu stvaranja, radeći sve i svašta, od tradicionalnih uljanih slika do video zapisa. Međutim, i dalje se zanimaju za teme koje su ostale nedorečene i prožete dozom misterije. Jer umjetnost je tu da aktivira sva čula, da imitira život, da izražava ideje i da šalje poruke...I naravno, da vrši promjene...

29

Anima Kotor

Evropske politike


31

ANIMA Kotor

Evropske politike Deklaracija o rodnoj ravnopravnosti Savjeta Evrope • Evropska ženska politika • Savjet Evrope – preporuka (2010) 5 • Ženska povelja

Savjet Evrope Komitet ministara

Deklaracija Učiniti da rodna ravnopravnost postane realnost (usvojena od strane Komiteta ministara 12. maja 2009, na njegovoj 119. sjednici) Komitet ministara Savjeta Evrope Podsjećajući da je ključni cilj Savjeta Evrope očuvanje i promovisanje ljudskih prava i njihovo puno uživanje, demokratija i vladavina prava, i da sve njegove aktivnosti moraju doprinijeti postizanju ovog fundamentalnog cilja; Podsjećajući da je rodna ravnopravnost sastavni dio ljudskih prava i osnovnih uslov za demokratiju; Podsjećajući da rodna ravnopravnost podrazumijeva jednaku vidljivost, osnaživanje, odgovornost i učešće kako muškaraca tako i žena u svim oblastima privatnog i javnog života. Rodna ravnopravnost je suprotna rodnoj neravnopavnosti, ne rodnoj razlici; Podsjećajući da bi politike trebalo da budu rodno senzitivne i da bi trebalo da uzmu u obzir socijalnu realnost na koju se primjenjuju, najviše činjenicu da je društvo sastavljeno od muškaraca i žena koji mogu imati različite potrebe; Prepoznajući da se pravni status žena vremenom poboljšao, ali da, 20 godina nakon usvajanja Deklaracije o ravnopravnosti žena i muškaraca, premošćavanje jaza između rodne ravnopravnosti u

stvarnosti i u pravu još uvijek predstavlja izazov za države članice; Prepoznajući da su posljednje decenije bile obilježene zanemarivanjem rodne perspektive u zakonodavstvu i politici, pri čemu je rodna ravnopravnost bila djelimično ili potpuno izolovano pitanje, sa slabim vezama sa ostalim politikama i oblastima, iako je sama ujedno i cilj i problem koji prožima sve ostale oblasti i koji bi trebalo da bude u središtu donošenja odluka; Prepoznajući značaj uključivanja muškaraca u postizanje rodne ravnopravnosti; Žaleći zbog nedovoljne zastupljenosti žena u političkom i javnom životu i zbog postojanja rodno zasnovane diskriminacije prema ženama u svim segmentima društva i u svim periodima njihovog života; Osuđujući postojanje razlike u platama između muškaraca i žena, prepreke sa kojim se žene suočavaju na tržištu rada prilikom zapošljavanja i u napredovanju, degradirajuće uslove rada i eksploataciju, preopterećenje neplaćenim radom u privatnoj i socijalnim sferama, dodatno pogoršano ekonomskim lišavanjem i nasiljem, kao i sve češće i dublje efekte siromaštva žena; Osuđujući činjenicu da su mnoge žene izložene kršenju njihovih ljudskih prava, da su žrtve psihičkog, psihološkog, seksualnog nasilja, stolkinga i trafikinga u razne svrhe, uključujući i seksualnu eksploataciju, kao i da su žrtve djelatnosti koje se mogu okvalifikovati


32 Savjet Evrope Komitet ministara

Deklaracija Učiniti da rodna ravnopravnost postane realnost (usvojena od strane Komiteta ministara 12. maja 2009, na njegovoj 119. sjednici) Komitet ministara Savjeta Evrope Podsjećajući da je ključni cilj Savjeta Evrope očuvanje i promovisanje ljudskih prava i njihovo puno uživanje, demokratija i vladavina prava, i da sve njegove aktivnosti moraju doprinijeti postizanju ovog fundamentalnog cilja; Podsjećajući da je rodna ravnopravnost sastavni dio ljudskih prava i osnovnih uslov za demokratiju; Podsjećajući da rodna ravnopravnost podrazumijeva jednaku vidljivost, osnaživanje, odgovornost i učešće kako muškaraca tako i žena u svim oblastima privatnog i javnog života. Rodna ravnopravnost je suprotna rodnoj neravnopavnosti, ne rodnoj razlici; Podsjećajući da bi politike trebalo da budu rodno senzitivne i da bi trebalo da uzmu u obzir socijalnu realnost na koju se primjenjuju, najviše činjenicu da je društvo sastavljeno od muškaraca i žena koji mogu imati različite potrebe; Prepoznajući da se pravni status žena vremenom poboljšao, ali da, 20 godina nakon usvajanja Deklaracije o ravnopravnosti žena i muškaraca, premošćavanje jaza između rodne ravnopravnosti u stvarnosti i u pravu još uvijek predstavlja izazov za države članice; Prepoznajući da su posljednje decenije bile obilježene zanemarivanjem rodne perspektive u zakonodavstvu i politici, pri čemu je rodna ravnopravnost bila djelimično ili potpuno izolovano pitanje, sa slabim vezama sa ostalim politikama i oblastima, iako je sama

33

ANIMA Kotor

ujedno i cilj i problem koji prožima sve ostale oblasti i koji bi trebalo da bude u središtu donošenja odluka; Prepoznajući značaj uključivanja muškaraca u postizanje rodne ravnopravnosti; Žaleći zbog nedovoljne zastupljenosti žena u političkom i javnom životu i zbog postojanja rodno zasnovane diskriminacije prema ženama u svim segmentima društva i u svim periodima njihovog života; Osuđujući postojanje razlike u platama između muškaraca i žena, prepreke sa kojim se žene suočavaju na tržištu rada prilikom zapošljavanja i u napredovanju, degradirajuće uslove rada i eksploataciju, preopterećenje neplaćenim radom u privatnoj i socijalnim sferama, dodatno pogoršano ekonomskim lišavanjem i nasiljem, kao i sve češće i dublje efekte siromaštva žena; Osuđujući činjenicu da su mnoge žene izložene kršenju njihovih ljudskih prava, da su žrtve psihičkog, psihološkog, seksualnog nasilja, stolkinga i trafikinga u razne svrhe, uključujući i seksualnu eksploataciju, kao i da su žrtve djelatnosti koje se mogu okvalifikovati kao mučenje ili nečovječno postupanje (između ostalog nasilje, silovanje, tradicionalni postupci koji ugrožavaju žene, genitalno i seksualno sakaćenje); Ističući da istinska demokratija mora u potpunosti iskoristiti sposobnosti, vještine i kreativnost oba pola kako bi se izgradilo društvo sa boljim kvalitetom života za sve koje će poštovati vrijednosti na kojima se zasniva rad Savjeta Evrope; Zahtijeva od država članica da se u potpunosti obavežu da će prevazići razlike između polova u praksi i u pravu i da djeluju kako bi: I. Eliminisali strukturalne uzroke neravnoteže moći između muškaraca i žena, uključujući procese

donošenja odluka na svim nivoima u političkoj, ekonomskoj i javnoj sferi; II. Osigurali ekonomsku nezavisnost i osnaživanje žena tako što će garantovati da se ravnopravnost poštuje na tržištu rada i u ekonomiji. Ovo će biti omogućeno eliminisanjem diskriminacije uopšteno govoreći, kao i one koje proizilaze iz rodnih stereotipa, i takođe garantovanjem jednake plate za jednak rad ili rad jednake vrijednosti; III. Adresirali potrebu da se eliminišu stereotipi daljim investiranjem u orodnjavanje u oblasti obrazovanja i istraživanja uključujući rodno fokusirana istraživanja, kako bi se osiguralo da i muškarci i žene postignu svoje pune ekonomske i socijalne potencijale; IV. Iskorijenili kršenja dostojanstva i ljudskih prava žena pojačanim i efikasnim akcijama usmjerenim na sprječavanje i borbu protiv rodno-zasnovanog nasilja nad ženama, obezbjeđivanjem neophodne pomoći i podrške svim žrtvama i gonjenjem krivaca; V. Integrisali perspektivu rodne ravnopravnosti u sistem upravljanja tako što će se obezbijediti otvorenost, transparentnost i učešće svih relevantnih aktera, kao i njihovu stvarnu odgovornost u procesu postizanja potpune rodne ravnopravnosti;

• Eliminisati rodne stereotipe koji su odgovorni za nepotpuno iskorišćavanje ljudskih resursa i koji predstavljaju prepreku samoostvarenju muškaraca i žena; preduzeti posebne mjere kako bi se prepoznali i prevazišli stereotipi u obrazovanju i kako bi se ohrabrili profesionalci i učesnici u oblasti medija i komunikacija da prenose sliku muškaraca i žena bez stereotipa, koja poštuje ljudska prava, uključujući i rodnu ravnopravnost; • Stvoriti uslove za siguran život u privatnoj i javnoj sferi sprječavanjem i borbom protiv nasilja nad ženama; • Podići svijest žena i muškaraca o potrebi da se iskorijeni nasilje koje predstavlja veliku prijetnju miru, bezbijednosti, ljudskim pravima i demokratiji u skladu sa odredbama Rezolucije Ujedinjenih nacija 1325(2000) i 1820 (2008); • Preduzeti neophodne mjere kako bi se garantovala ravnomjerna raspodjela odgovornosti između žena i muškaraca i stvoriti uslove naklonjene usklađivanju privatnog i porodičnog života sa profesionalnim životom kroz pravednu i balansiranu raspodjelu resursa, uzimajući u obzir različite situacije u životu muškaraca i žena; • Ohrabriti muškarce da učestvuju aktivno u diskusiji i aktivnostima usmjerenim ka postizanju rodne ravnopravnosti u svim oblastima života;

U skladu sa navedenim će: 1. Preduzeti sljedeće korake koji su od najvećeg značaja za uklanjanje prepreka postizanju rodne ravnopravnosti u praksi: • Identifikovati strukturalne uzroke nejednakosti koji pogađaju žene, uključujući i žene koje su pogođene različitim (višestrukim) oblicima diskriminacije i preuzeti potrebne socijalne i ekonomske mjere za njihovo uklanjanje;

2. Kako bi se ubrzalo postizanje ovih ciljeva, garantovala vidljiva politička obaveza uspostavljenjem neophodnih zakonskih i političkih okvira i implementirale paralelne strategije i inovativna i efikasna sredstva kako bi rodna ravnopravnost bila prepoznata kao izazov od strane čitavog društva u svim njegovim segmentima i bila postavljena u središte različitih procesa donošenja odluka i kreiranja politike potrebno je:


34 • Pridržavati se međunarodnih standarda ratifikovanjem svih relevantnih međunarodnih pravnih instrumenata i njihovom potpunom primjenom i nadzorom na nacionalnom nivou, posebno one sadržane u relevantnim konvencijama Savjeta Evrope, uključujući i preporuke; • Usvojiti, implementirati i ocjenjivati politike rodne ravnopravnosti: • Usvajanjem strategija, planova i programa na različitim nivoima u svim oblastima politike; • Prepoznavanjem i priznavanjem prepreka koje sprečavaju postizanje rodne ravnopravnosti; • Određivanjem ciljnih grupa, vremenskih okvira i polaznih tačaka za njihovu efikasnu implementaciju i korišćenjem jasnih indikatora za procjenu rezultata i postignutog napretka; • Kreiranjem ili jačanjem postojećih mehanizama nadzora; • Redovnim izvještavanjem Parlamenta o napretku i postignutim rezultatima • Usvojiti i implementirati specifične politike i akcione planove na različitim nivoima i osigurati njihovo adekvatno finansiranje; obezbijediti pozitivnu akciju ili usvajanje specijalnih mjera sa ciljem da se obezbijedi balansirano učešće, uključujući i predstavljanje žena i muškaraca u procesu donošenja odluka u svim društvenim sektorima, posebno na tržištu rada i ekonomskom životu, kao i u političkom i javnom procesu donošenja odluka; • Usvojiti i efikasno implementirati specifične politike i akcione planove radi sprečavanja i borbe protiv rodno zasnovanog nasilja nad ženama, zaštititi žrtve i goniti počinioce; • Osigurati vidljivu političku obavezu prema strategiji za orodnjavanje, uključujući usvajanje zakona ili drugih instrumenata gdje je neophodno, kao i odgovarajućih struktura koje bi vršile koordinaciju ; • Sprovoditi efikasno politiku orodnjavanja: - u  svajanjem i korišćenjem sredstava poput

35

ANIMA Kotor

rodne analize, podataka razvrstanih po polu, ocjene rodnog uticaja; - razvijanjem sposobnosti svih relevantnih aktera kako bi sproveli orodnjavanje u praksi, i; - kreiranjem indikatora koji imaju za cilj ocjenu uticaja na promociju rodne ravnopravnosti • Istraživati upotrebu orodnjavanja preko rodnog budžetiranja kako bi se garantovala pravedna raspodjela resursa između muškaraca i žena; • Ojačati nacionalne mehanizme za rodnu ravnopravnost na najvišem političkom nivou, garantovati njihovo efikasno funkcionisanje davajući im jasne mandate, dobro definisane funkcije i odgovornosti i tako što će im se obezbijediti neophodni ljudski i finansijski resursi, kako bi bili u mogućnosti da u potpunosti iskoriste svoje mandate; • Podržati sve aktivnosti koje osuđuju diskriminaciju nad ženama i bore se protiv nejednakosti muškaraca i žena, uključujući i osiguranje postojanja specijalizovanih institucionalnih mehanizama sa povjerenim im zadatkom da prikupljaju žalbe pojedinaca i grupa o navodnom kršenju odredbi rodne ravnopravnosti; • Razviti i podržati istraživanja o rodnim pitanjima, uključujući analitičke studije o poziciji žena i muškaraca vezanih za politiku, kao i o njihovoj participaciji na svim nivoima i u svim sferama; obezbijediti analize zasnovane na dokazima vladama i ostalim političkim donosiocima odluka kako bi ocijenili položaj muškaraca i žena, nadgledali i procjenjivali napredak i nastavili da integrišu rodnu perspektivu u svim političkim oblastima; 3. Obnoviti njihove obaveze u postizanju rodne ravnopravnosti u praksi i u pravu kao sastavni dio ljudskih prava i osnovni kriterijum demokratije u

saglasnosti sa vrijednostima koje zastupa Savjet Evrope, kao i obezbijediti Savjetu Evrope neophodne ljudske i finansijske resurse;

za žene. Prisutan je strah da smo izgubile osjećaj svrhe, da klizimo unatrag - gubeći i ono što mislimo da smo izborile.

4. Pozvati generalnog sekretara Savjeta Evrope da nadgleda i da svake treće godine daje svoju ocjenu o napretku implementacije politike rodne ravnopravnosti u državama članicama Savjeta Evrope.

Treba progovoriti i o frustriranosti žena i njihovom međusobnom otuđenju, što ih čini lakim metama za zagovornike regresivnih politika.

Prevod sa engleskog jezika uradilo Odjeljenje za rodnu ravnopravnost, Ministarstva za zaštitu ljudskih i manjinskih prava

EVROPSKA ŽENSKA POLITIKA Preuzeto iz časopisa “Kruh i ruže” br.2 | 1994.Zagreb Žene naše regije sa žaljenjem i nevjericom zamjećuju nedostatak zanimanja vlada za usuglašene regionalne pripreme za Pekinšku konferenciju. U globalnom kontekstu, vrlo je važno da žene »zapadnog« svijeta pridonesu tom procesu - to više što UN sve više koriste regionalne cjeline kao medij stvaranja »međunarodnog mnijenja«. Naša iskustva i problemi ne smiju se izgubiti u tome. Globalni dijalog zasnovan na pogledima i stavovima žena ove regije nužan je za dobrobit samih žena i za premošćivanje kulturnih i političkih podjela u svijetu. U tom prostoru leži i mirovni potencijal žena i ženskog pokreta. Jednako je važno doprijeti i do žena u zemljama tranzicije, pružiti im podršku i suradnju, te i njih i vlade njihovih zemalja uključiti u zajedničke napore. Suradnja među ženama ostvaruje širi cilj jačanja sveevropske i atlantske percepcije identiteta i zajedništva interesa, ohrabruje kontakte, suradnju i integraciju unutar toga područja. Ujedinjenje snaga u borbi protiv općeg posustajanja političkog zamaha ženskog pokreta životno je važno

Ogorčenost žena pojačava i ravnodušnost vlada na ženska pitanja, očigledna u pripremama za konferenciju naše regije, koja već u pripremama unaprijed osujećuje moguće učinke nevladinih organizacija, vrlo važnih činitelja mobiliziranja i podizanja svijesti o problemima žena. Bijes mladih žena Zapadne Evrope usmjeren je na fizičko nasilje muškaraca nad ženama, na fokusiranje predodžbe o ženi samo na njezino tijelo, na muška bratstva koja upravljaju društvom, na nemoć da se utječe na strukture koje određuju njihove vlastite sudbine, na činjenicu da žene i dalje nose glavni teret nezaposlenosti i neželjenih posljedica države blagostanja. Izvor frustracije su i nepostojanje sredstava za provedbu ženske politike, loše zakonodavstvo i loša primjena postojećih zakona, nedostatak statističkih i ostalih vrsta istraživanja, znanja, informacija, državnih mehanizama, novca, ali i političke volje da se to promijeni. Iz zemalja tranzicije čuje se mišljenje da je politika »jednakosti« žigosana kao ostavština bivših režima, a nova utemeljenja za nju još nisu nađena. Stavovi muškaraca, nedostatak političke volje u javnoj sferi, diskriminacija i zapostavljenost u ekonomskom sektoru, muškarci koji ne mijenjaju kućne navike žene govore o tim glavnim preprekama za poboljšanje položaja žena, a vlade o njima šute. Žene se nerijetko boje izbaciti svoj bijes jer žena koja prigovara izaziva odbojnost muškaraca, to naime ugrožava njegovu mušku ulogu, to je rukavica bačena u lice muškarcima u sferi rada. Žene nakon svega ostaju iscrpljene svojim dvostrukim i trostrukim radnim teretom.


36 Strategija Sudeći po pripremama vlada za regionalnu Platformu djelovanja koja će sadržati probleme s kojima se još uvijek suočavaju žene toga područja, uviđamo da je sve to već bilo rečeno. Žene više ne žele političke manifestacije i deklaracije. Tijekom godina, vlade su prihvatile obveze što proizlaze iz bezbrojnih rezolucija, zakonski obvezujućih konvencija i planova akcija koji pokrivaju sva zamisliva ženska pitanja. Ciljevi su već formulirani, ideali i načela istaknuti - uviđamo međutim da nedostaje politička volja da se oni ostvare. Hoće li ovaj put biti drukčije? Postoji li strategija koja može osigurati vlastitu implementaciju? Jedan mogući put za to jest stvoriti mehanizme koji će živjeti vlastitim životom i djelovati na svoj način, neovisno o pojedinoj ili trenutačnoj akciji vlade: • Zakonodavstvo s ugrađenim mehanizmom provedbe i kontrole. To temeljno pitanje ovdje ne spominjemo opširnije jer je već široko obuhvaćeno svim preporukama UN-a. • Strukture i smjernice za djelovanje međuvladinih organizacija. • Regionalni mehanizmi praćenja i nadzora. • »Politički pritisak« upućenih žena kojim će se pokrenuti i organizirati stalan pritisak, odnosno poluge utjecaja na političku volju u pojedinoj zemlji. Uklapanje ženske dimenzije u sva tijela regionalne suradnje Vrlo važan korak je uklapanje ženskih pitanja u sve aktivnosti svih tijela regionalne suradnje. Vlade bi trebale usvojiti aktivnu politiku u regionalnim organizacijama i ustanovama, i u njoj ustrajati, kako bi osigurale uklapanje ženske dimenzije u sve svoje aktivnosti. To je važno za sve, a posebno za zemlje

37

ANIMA Kotor

u tranziciji, odnosno, žensku je dimenziju potrebno uklopiti naročito u programe pomoći i suradnje s tim zemljama. Isto načelo valja primijeniti u bilateralnim odnosima između tih zemalja gdje danas postoji širok raspon projekata suradnje i pomoći u izgradnji demokracije i tržišne ekonomije. Najvažnije organizacije koje na tome rade su: UN/ ECE (Ekonomska komisija UN za Evropu), Evropski savjet, Evropska banka za obnovu i razvoj, Evropska unija, te regionalni odjeli agencija UN poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Međunarodne organizacije rada (ILO) i sličnih. Postoje i druga tijela s ograničenijim članstvom i/ili specijaliziranijim mandatima. Neki napori već su urodili plodom, naročito u organizacijama poput Evropskog savjeta i Evropske unije, dojmljivi raspon nevladinih organizacija da i ne spominjemo. Čak i ondje gdje se može činiti da je svrha organizacije neutralna s obzirom na rod/spol, svakako se mora isticati važnost regrutiranja žena i njihovog uključenja u rad tih tijela. Veliku korist za daljni razvoj evropske ženske politike moglo bi imati temeljito ispitivanje onoga što se doista radi u raznim organizacijama, njihovih uspjeha i neuspjeha, te načina kako što aktivnije uklopiti žensku politiku u njih. Uspjeh u implementiranju ženske politike ovisi o spremnosti i političkoj volji pojedine zemlje, o njezinoj pažnji i prioritetnom tretmanu potrebe da se u formuliranju politike pojedinih ustanova uzimaju u obzir i ženska pitanja, te o sustavnom praćenju provedbe takve politike. Što mora biti ostvareno: • Ugrađivanje ženske dimenzije u ukupnu aktivnost, te u pojedinačne projekte.

• Projekti i ulaganja u sektore gdje su žene glavne sudionice i korisnice. • Stvaranje specifičnih ženskih projekata. • Podrška ženskim organizacijama kao dio izgradnje i održavanja zdrave demokracije, te mobiliziranje potencijala žena u zajednici. Kako bi se to ostvarilo, valja činiti sljedeće: • Na regionalnoj razini, žensku perspektivu uklapati u mandate i ciljeve pojedinih ustanova, zajedno s osnovnim smjernicama i načinima praćenja, kako cjelovitih aktivnosti tako i pojedinih projekata. • Ženska dimenzija mora se aktivno prepoznavati i u svim tekućim temama i radu. • Sve organizacije/ustanove mogle bi postaviti koordinatora za žene. • Regionalne organizacije trebale bi se aktivnije pridržavati politike regrutiranja žena među svoje namještenike. • Na razini pojedine države, žene i ženske organizacije trebale bi sudjelovati u svim vidovima njezine regionalne suradnje. • Žene moraju biti zastupljene na vodećim položajima u državnim delegacijama. • Stručna tijela za ženska pitanja (unutar vladinih mehanizama, ministarstva, uredi za žene) morala bi analizirati sve programe, dokumente i sl. regionalnih organizacija. • Žene i njihovi interesi trebali bi biti zastupljeni na svim razinama oblikovanja državne politike, te ući u regionalne organizacije i ustanove. Regionalni mehanizmi praćenja Uspjeh regionalne Platforme djelovanja ovisi o regionalnom praćenju i nadzoru provedbe. Žalosno je da naša regija nema regionalnu organizaciju koja bi bila žarišna točka praćenja provedbe aktivnosti na ženskim pitanjima. Pokrenuto je i šire pitanje o potrebi promjene

strukture naše regije i Komisije UN koja je koordinira, ako UN i dalje namjerava međunarodnu suradnju graditi kroz regionalne module. Ovo se naročito tiče socijalne dimenzije, u tom području naime ne postoji nikakva regionalna organizacija. Ovo pitanje zaslužuje posebnu pozornost u svjetlu današnjeg ustroja Evrope. Podrška i međusobna suradnja nevladinih organizacija, te vanjska podrška Žene znaju da je organizacija samo sredstvo da njihova stvar stekne moć i da se ženski potencijal mobilizira na važnim društvenim pitanjima. Nevladine organizacije (NGO) nužne su sastavnice svake pluralističke demokracije. One su nužne i za osiguranje suradnje između žena unutar pojedine zemlje i između raznih zemalja. Ta suradnja tijekom godina sve više se širi, s razvojem elektronske pošte stvaraju se sve veće mreže organizacija, što olakšava stvaranje velikih koalicija primjerice u području zdravstva i ljudskih prava. Potrebna je hitna podrška ženskim organizacijama, naročito u zemljama tranzicije. Žene tih zemalja suočavaju se s mnogim problemima: raspadom starih organizacija, nepostojanjem veza sa Zapadnom Evropom, nepostojanjem tradicije neovisnih nevladinih organizacija, nepoznavanjem jezika, nedostatkom novca ili informacija za sudjelovanje u međunarodnim aktivnostima. Najpotrebnije je organizirati prijenos i razmjenu znanja i informacija, te osigurati pomoć u osposobljavanju za izgradnju i vođenje nevladinih organizacija: kako ih osnovati, kako ih organizirati, kakva su »pravila igre«, načela i problemi, koja su tehnička znanja i vještine potrebne. Osposobljavanje treba organizirati po sljedećim temama: • organizacija, upravljanje, vodstvo • procesi odlučivanja


38 • • • • •

lokalni propisi i procedure knjigovodstvo i financijska strategija strategije prikupljanja sredstava planiranje projekata i provedba strani jezici.

Takvim osposobljavanjem nevladine organizacije moraju spoznati u kakvom odnosu stoje spram države, moraju razumjeti važnost zakonodavstva za njihov status. Korisno bi bilo provesti usporednu analizu zakona koji reguliraju status nevladinih organizacija u različitim zemljama. Nevladine ženske organizacije moraju naučiti i kako da surađuju unutar svoje zemlje, kako da se međusobno upoznaju i informiraju, koja sredstva kontaktiranja su najprimjerenija, kako se grade koalicije i zajedničke akcije, kako se nalazi zajednička žarišna točka. Valja porazmisliti o korisnosti uspostavljanja službenog državnog mehanizma, svojevrsnog savjeta za ženska pitanja (ili jednakost žena), odnosno o kišobran-organizaciji koja bi se bavila ovim aktivnostima. Međudržavna suradnja jednako je poželjna, i to radi: • razmjene iskustava i znanja; • organiziranja zajedničkih akcija ciljanih na javno mnijenje, medije i sl., te na regionalnu i međunarodnu vladinu suradnju i ustanove; • osiguranja pomoći u organizacijskom razvoju, ali i operativnim aktivnostima, s naglaskom na korisne informacije i znanja; • uklapanja nevladinih ženskih organizacija u zemljama tranzicije u međunarodne ženske mreže Istok-Istok i Istok-Zapad; • olakšavanja njihovog, zbog nedostatka novca gotovo nemogućeg sudjelovanja u međunarodnim aktivnostima. Odakle početi? Što mogu učiniti Međunarodne ženske organizacije (International women’s

39

ANIMA Kotor

organizations - WINGO), koja je njihova uloga i odgovornost u svemu tome? Mogu li one organizirati obrasce projekata suradnje? Treba li podršku i kontakte NGO-ima omogućavati putem službenih bilateralnih i multilateralnih odnosa, neformalnih mreža (grapewine), ili pak državnih mehanizama? Kako naše vlade, regionalne vladine i nevladine organizacije i fondovi mogu pomoći u tom procesu, a ne zadirući u nezavisnost NGO-a? Trebalo bi izvidjeti postoje li ili mogu li se uspostaviti državna i regionalna tijela za moralnu i materijalnu pomoć.

Moć ženama »Moć ženama« najzad postaje zajednički zahtjev. Zastupljenost i politička težina ključne su riječi, bilo na međunarodnoj, državnoj ili lokalnoj političkoj razini, bila riječ o ustanovama najviše razine i strukturama stvarne moći ili o političkim strankama, upravljačkim tijelima, sindikatima ili nevladinim organizacijama. Žene ispadaju iz trke - neke zbog uzdržanosti, neke zbog trostrukog radnog tereta, no i prepreke na putu do položaja moći nevjerojatno su velike. Što želimo da se učini kako bi se osigurala »ženska moć« i za što je želimo upotrijebiti?

SPECIFIČNA ŽENSKA PITANJA

položaju? Bilo bi vrijedno pobliže ispitati razna društvena i ekonomska rješenja i njihove posljedice na položaj žena - kakvi su nam zakoni o braku, socijalna sigurnost, porezni sustav, mirovinska prava itd. Pozitivna akcija da se ti problemi riješe trebala bi ići za ostvarenjem pristupa ženama svim vrstama kreditiranja, specijalnim programima za strukovno obrazovanje i usavršavanje, za prekvalificiranje i povratak u rad, za učenje jezika, vodstvo, poduzetništvo, ekonomiku i upravljanje. Valja stvarati projekte ulaganja u industriju za žene, u razvijanje kućne radinosti, novac iz strukturnih fondova (Evropska unija) preusmjeravati u sektore i područja gdje i žene mogu iz njih ubirati korist.

Ekonomski život Opći problemi žena Ženama iz svih dijelova svijeta danas je zajednička diskriminiranost samo zbog toga što su žene, što je i najšire i najuniverzalnije kršenje ljudskih prava. Trideset godina poslije nastanka »novog feminizma« sve se češće pitamo kamo idemo. Gubimo li ono što smo mislile da smo izborile? Idemo li naprijed ili natrag - i kakvom se to mjerom mjeri? Kako nove spoznaje o razlikama među spolovima utječu na naše nazore? Kakve su posljedice ekonomske krize i političkog razvoja? Žene natrag u kuhinju, a muškarci da i dalje budu kućni zabušanti? Što se događa sa stavovima spram žena? Seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, nasilje prema ženama, incest, silovanje, prostitucija, pornografija sve se to može sagledati kao prepreka na putu prema cilju - zajedništvu ravnopravnih muškaraca i žena. Dok se to ne ostvari, i dalje ćemo se rvati s dvostrukim moralnim standardima. Vrlo su česte žalbe na opće zanemarivanje ženskih pitanja i žena u medijima, koji žene naprotiv portretiraju u njihovim tradicijskim spolnim ulogama i podupiru komercijalizaciju žene kao seksualnog objekta.

Jednaka ženska ljudska prava Najučestaliji problemi su diskriminacija, relativno siromaštvo, nezaposlenost, čak i žena s višim obrazovanjem, nejednake plaće na svim razinama, marginalizacija, povećani pritisak na zaposlene žene. (»Feminizacija siromaštva« izraz je koji može navesti na krivi put jer stvara dojam da žene ranije nisu bile na dnu.) Ne manje važni problemi uzrokovani su »sukobom« roditeljstva i zaposlenosti, te ekonomskim posljedicama toga sukoba po žene. Dvostruki radni teret, nesudjelovanje muškaraca u kućnom poslu, problem reintegracije u radnu snagu nakon majčinstva, pitanje roditeljskog dopusta, plaćanja za brigu o djeci, mirovinska prava, dječji vrtići, rad s djelomičnim radnim vremenom, zaštita trudnica - sve je i dalje neriješeno. Pitanje ekonomske vrijednosti neplaćenog ženskog rada na dnu je političkog interesa i u zemljama koje bi mogle podnijeti više cijene skrbi za dom i djecu. Rastuća nezaposlenost također ulazi u taj krug problema. A glavni kamen spoticanja stavovi su muškaraca koji se nikad nisu doista vratili u kuću. Mogu li se oni promijeniti? Da li smo prevarene - ili smo se same prevarile - kad je zakonodavstvo odgovorilo na naše zahtjeve za jednakost u radnoj sferi i preteklo zbilju, ostavivši žene još u gorem

Rat u Bosni i Konferencija UN o ljudskim pravima u Beču 1993. godine izoštrile su i nazor samih žena o ženskim ljudskim pravima, posebice glede integriteta tijela žene, obrazovanja o ženskim ljudskim pravima, te inzistiranja na ženskim pravima kao nedjeljivom dijelu univerzalnog režima ljudskih prava. Opći je stav da se vlade nemarno odnose prema primjeni i provedbi Konvencije o eliminiranju diskriminacije žena. Žene koje znaju zahtijevaju da se i ostalim ženama dade znanje o njihovim međunarodnim pravima, da ih se »pravno opismeni«, traže da vlade Konvenciju prihvate u cijelosti, bez zadrški, te da se njezin integralni tekst prevede i što šire distribuira. Spominjemo i područja gdje jednakost prava i položaja još uvijek zaostaje za drugim vidovima jednakosti unutar obitelji, uključujući roditeljska prava (razvod, ime, državljanstvo), jednake plaće, jednako pravo na sva zanimanja, uključujući oružane snage i policiju, prava azila za proganjane žene, izbjeglice i iseljenice, prava starih (među najstarijima većinu čine žene), trgovanje ženama i nasilje nad njima, pomoć žrtvama putem kriznih centara, pravnog savjetništva, sudskog gonjenja, pravosudnog sustava i promjene


40 odnosa policije. Pitanja zaposlenosti i jednakih prava na zdravstvenu skrb, te opća zaštita od diskriminacije također je sadržano u problemu jednakopravnosti. I ovdje su u središtu pažnje uloga i stavovi muškaraca.

međutim, nužno je prepoznati elemente koji u kulturnom obrascu uvjetuju položaj žene - razaznati one koje bi valjalo štititi, te one koje bi trebalo mijenjati. Kulturni uvjeti mogu biti preprekom za poboljšanje položaja žena jer su promjene uloge žene usko povezane s promjenama sveukupnog kulturnog obrasca pojedinog društva.

Zdravstvo i socijalni problemi Uloga žena Žene sve glasnije izriču žalbe o stanju i učinjenom glede problema zdravstvene skrbi za žene. Najčešće se ističu pitanja: • resursa za istraživanje zdravlja žena; • pažnje koja se posvećuje ženskim oboljenjima; • jednakog prava na liječenje, medicinsko i društveno; • populacijske politike, reprodukcijskih prava, pobačaja; • higijene, pušenja, droge; • zdravlja trudnica; • dojenja; • »tradicijskih praksa«.

Poseban aspekt »ženskih pitanja« mjesto je žena u kontekstu globalnih problema nacionalne i međunarodne zajednice - pitanje njihova doprinosa rješavanju tih problema, odnosno dvosmislena tvrdnja da su žene posebino dobro postavljene sudionice zbivanja i važna ciljna grupa. Upravo je za žene najvažnije da se o njima ne misli kao o »primateljicama« politike i da one to ne budu, nego da budu sposobne politiku obilježavati svojim pečatom, starati se za to da se ženska dimenzija odjelovi kako u procesu stvaranja, tako i implementacije politike. Upozorava se na pitanja:

Društveni problemi članova obitelji koji proizlaze iz ovih pitanja još uvijek ugrožavaju obiteljski život. Kultura Kulturni aspekti ženskog pitanja posebice su relevantni s obzirom na UNESCO-vu Dekadu kulturnog razvoja. Uloga žena u razvoju kulturnog života nacija mora se učiniti vidljivom, izrazima »ženske kulture« valjalo bi dati njihovu pravu vrijednost i status, treba naglašavati mogućnosti žena kao kreativnih umjetnica i »kulturnih radnica«, kulturnih komunikatorica, intelektualki i znanstvenica. Napori da se nacionalni razvoj potiče u skladu s nacionalnim kulturnim životom i kulturnim identitetom, moraju posvetiti primjerenu pažnju položaju, doprinosu i interesima žena. S tim u vezi,

41

ANIMA Kotor

• degradacije okoliša i održivog razvoja; • ekonomije, razvoja i borbe protiv siromaštva; • preobrazbe bivših totalitarnih država i izgradnje demokracije; • uloge žena u ključnim pitanjima rasizma, etničkog duha i ekstremnog nacionalizma. Jednako je važna uključenost žena u ozbiljna pitanja potaknuta u UN o »starosjedilačkim« narodima, obitelji, migracijama i problemima izbjeglica, populacijskim pitanjima, konsenzusu o socijalnoj politici itd. Mir i nacionalna sigurnost Kutovi gledanja na ulogu žena u miru i nacionalnoj sigurnosti mijenjaju se ovisno o tekućim prioritetima.

Stavovi o tom pitanju variraju u širokom rasponu: od nazora o posebnim ogdovornostima i sposobnostima žena da rade za toleranciju, mirno rješavanje sukoba i razoružanje do zalaganja za sudjelovanje žena u nacionalnim i međunarodnim procesima odlučivanja, od gledanja na žene kao žrtve do isticanja doprinosa žena pripremljenosti države za nepogode, izvanredna stanja, ratove i okupacije, od zalaganja za sudjelovanje žena u nacionalnim snagama obrane i oslobodilačkim snagama (gdje se uloga žena sustavno zaboravlja) do naglašavanja potrebe doprinosa žena djelovanju mirovnih i raznih vrsta interventnih snaga UN-a, što ovisi o stupnju njihove integriranosti u snage nacionalne obrane. SAVJET EVROPE KOMITET MINISTARA

Preporuka(2010)5 o mjerama borbe protiv diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji i rodnom identitetu, usvojena od strane Komiteta ministara i upućena državama članicama Usvojena od strane Komiteta ministara 31.marta 2010.godine na 1081. sastanku zamjenika ministara Komitet ministara, u skladu sa članom 15.b Statuta Savjeta Evrope i, Imajući u vidu da je cilj Savjeta Evrope postizanje većeg jedinstva između njegovih članica i da su zajedničke akcije u oblasti ljudskih prava posebno važan način na koji tom cilju treba stremiti; Podsjećajući da su ljudska prava univerzalna i nedjeljiva za sva ljudska bića, i naglašavajući posvećenost Savjeta Evrope u obezbjeđivanju slobode i jednakosti, u dostojanstvu i pravima, svim ljudskim bićima bez diskriminacije na osnovu pola, rase, jezika, vjeroispovjesti, političkih ili drugih uvjerenja, nacionalnog ili društvenog porjekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovinskog statusa ili rođenja,

u skladu sa Evropskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu ‘’Konvencija’’) i njenim protokolima; Priznajući da je nediskriminatorni odnos države, kao i, gdje je potrebno, pozitivne državne ii nedržavne mjere zaštite od diskriminacije, predstavljaju osnovne komponente međunarodnog sistema zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda; Priznajući da su lezbejke, homoseksualne, biseksualne i transrodne osobe, vjekovima i danas, izložene homofobiji, transfobiji kao i ostalim oblicima netolerancije i diskriminacije, čak i unutar svojih porodica - uključujući kriminalizaciju, marginalizaciju, socijalnu isključenost i nasilje – na osnovu njihove seksualne orjentacije i rodnog identiteta, i da je potrebno preduzeti posebne mjere kako bi se obezbijedilo puno uživanje ljudskih prava tih lica; Uzimajući u obzir da sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu ’’Sud’’) i ostalih međunarodnih sudova zabranjuje uzimanje seksualne orjentacije kao osnova za diskriminaciju i na taj način doprinijeli unaprijeđenju zaštite prava LGBT osoba; Podsjećajući da, u skladu sa dosadašnjom praksom Suda, svaka razlika u postupanju, kako ne bi bila diskriminatorna, mora imati objektivno i razumno opravdanje, utemeljeno na legitimnom cilju i da uključuje sredstva koja su srazmjerna ostvarenju tog cilja; Imajući u vidu princip da se ni kulturnim, ni tradicionalnim niti vjerskim vrijednostima, kao ni pravilima ’’dominantne kulture’’ ne može opravdati govor mržnje ili neki drugi oblik diskriminacije zasnovan na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu; Imajući u vidu poruku Komiteta ministara upućenu upravnim odborima i ostalim odborima koji su uključeni u međuvladinu saradnju Savjeta Evrope o jednakosti svih ljudskih bića, u dostojanstvu i pravima,


42

43

ANIMA Kotor

uključujući i lezbejke, homoseksualne, biseksualne i transrodne osobe, usvojenu 2. Jula 2008.godine, zajedno sa ostalim relevantnim preporukama; Uzimajući u obzir preporuke usvojene od 1981. godine od strane Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope u vezi sa diskriminacijom zasnovanom na seksualnoj orjentaciji ili polnom identitetu, kao i Preporuku 211(2007) Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Savjeta Evrope ’’Sloboda okupljanja i izražavanja lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba’’;

rodnom identitetu kako bi se osigurilo poštovanje ljudskih prava lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba, i promovisala tolerantnost prema njima;

određivanja sankcija za zločine koji su motivisani predrasudama vezanim za seksualnu orjentaciju ili rodni identitet, to može uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost.

3. Osiguraju da su žrtve diskriminacije upoznate sa pravom na efikasan pravni lijek kao i da imaju pristup pred državnim organima, i da mjere borbe protiv diskriminacije uključuju, gdje je potrebno, sankcije za povredu prava i adekvatnu nadoknadu žrtvama diskriminacije;

Uvažavajući ulogu Komesara za ljudska prava u praćenju stanja prava lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba u državama članicama, sa akcentom na diskriminaciju zasnovanu na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu; Uzimajući u obzir zajedničku izjavu 66 zemalja na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, od 18. decembra 2008. godine koja je osudila kršenja ljudskih prava zasnovano na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu, kao što su ubistva, mučenja, arbitrarna pritvaranja, kao i lišavanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, uključujući pravo na zdravlje; Ističući da se diskriminacija i socijalna isključenost zasnovana na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetetu na najbolji način može prevazići uključivanjem zajedničkih mjera koje će biti usmjerene kako na one koji su iskusili takvu diskriminaciju ili isključenost, kao i na širu javnost;

4. Države članice treba da se u svojim zakonodavstvima, politikama i praksama rukovode principima i mjerama sadržanim u Dodatku ove Preporuke;

3. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće mjere kako bi ohrabrili žrtve i svjedoke u ‘’zločinima iz mržnje’’ i ostalim incidentima zasnovanim na mržnji, da prijave takve zločine i incidente; u tu svrhu, države članice treba da preduzmu sve potrebne korake da obezbijede organe za sprovođenje zakona, uključujući i sudstvo, znanjima i vještinama koja su im potrebna za prepoznavanje takvih zločina i incidenata, kao i da obezbijede adekvatnu pomoć i podršku žrtvama i svjedocima.

Preporučuje se vladama zemalja članica da: 1. Ispitaju postojeće zakonske i ostale mjere, drže ih pod revizijom, i prikupljaju i analiziraju relevantne podatke u cilju praćenja i obeštećenja bilo koje direktne ili indirektne diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu; 2. Obezbijede usvajanje i efikasnu primjenu svih zakonodavnih i drugih mjera u borbi protiv diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji ili

5. Obezbjede odgovarajuća sredstva i akcije da se ova Preporuka, uključujući i Dodatak, prevedu i distribuiraju što je šire moguće. Dodatak Preporuci br (2010)5 I. Pravo na život, sigurnost i zaštitu od nasilja A. ‘’Zločini iz mržnje’’ i drugi incidenti podstaknuti mržnjom 1. Države članice treba da obezbijede efikasnu, brzu i nepristrasnu istragu u slučajevima navodnih zločina i drugih incidenata, u kojima postoji osnovana sumnja da je počinilac motivisan seksualnom orjentacijom ili rodnim identitetom žrtve; one treba dalje da obezbijede da se posebna pažnja obraća na istragu takvih zločina i incidenata kada su ona navodno počinjena od strane službenika koji se bave sprovođenjem zakona ili drugih lica koja su postupala u službenom svojstvu, kao i da se oni koji su odgovorni za takva djela, efikasno privedu pravdi, i po potrebi kazne kako bi se izbjeglo nekažnjavanje. 2. Države članice treba da obezbijede da se prilikom

4. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće mjere da osiguraju bezbijednost i dostojansvo svih lica u pritvoru, ili na neki drugi način lišena slobode, uključujući i lezbejke, homoseksualce, biseksualce i transrodne osobe, a posebno da preduzmu zaštitne mjere protiv fizičkih napada, silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja tih lica, bez obzira da li su počinjena od strane drugih zatvorenika ili osoblja; mjere treba preduzeti tako da se na adekvatan način poštuje i štiti rodni identitet transrodnih osoba. 5. Države članice treba da osiguraju prikupljanje i analizu podataka relevantnih za diskriminaciju zasnovanu na seksualnoj orjentaciji i rodnom identitetu, a posebno o ‘’zločinima iz mržnje’’ i drugim incidentima podstaknutim mržnjom zasnovanom na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu.

transrodnim osobama. Takvi ‘’govori mržnje’’ treba da budu zabranjeni i javno osuđeni kad god se dogode. Sve preduzete mjere treba da poštuju osnovno pravo na slobodu izražavanja u skladu sa članom 10. Konvencije i dosadašnjom sudskom praksom Suda. 7. Države članice treba da podignu svijest među javnim organima i javnim institucijama na svim nivoima o njihovoj odgovornosti da se suzdrže od svih izjava, pogotovo u medijima, koje mogu biti shvaćene na način da daju legitimitet mržnji ili diskriminaciji. 8. Javne funkcionere i ostale predstavnike države treba podsticati da promovišu toleranciju i poštovanje ljudskih prava lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca i trensrodnih osoba kad god učestvuju u dijalogu sa ključnim predstavnicima civilnog društva, uključujući medije i sportske organizacije, političke organizacije i vjerske zajednice. II. Slobodno udruživanje 9. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće mjere da obezbijede, u skladu sa članom 11. Konvencije, puno uživanje prava na slobodno udruživanje bez diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu; naročito je potrebno spriječiti i ukinuti diskriminatorne administrativne procedure uključujuči i pretjerane formalnosti za registraciju i ostvarenje rada udruženja, istovremeno treba preduzeti mjere da se spriječi zloupotreba pravnih i administrativnih odredbi, poput onih koje se odnose na ograničenja u cilju zaštite javnog zdravlja, javnog morala i javnog reda.

B. ‘’Govor mržnje’’ 6. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće mjere u borbi protiv svih oblika izražavanja, uključujući medije i Internet, za koje se sa razlogom vjeruje da mogu proizvesti efekat podsticanja, promovisanja i širenja mržnje ili druge oblike diskriminacije prema lezbejkama, homoseksualcima, biseksualcima i

10. Pristup javnim sredstvima za finansiranje nevladinih organizacija treba da bude obezbijeđen bez diskriminacije zasnovane na seksualnom opredjeljenju ili rodnom identitetu. 11. Države članice treba da obezbijede odgovarajuće mjere da efikasno zaštite branioce ljudskih prava


44 lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba od napada i nasilja kojem mogu biti izloženi, uključujući i kada je ono navodno počinjeno od strane državnih službenika, kako bi im se omogućilo da slobodno obavljaju svoje aktivnosti u skladu sa Deklaracijom Komiteta ministara Savjeta Evrope o unaprijeđenju zaštite branioca ljudskih prava i promociji njihovih aktivnosti. 12. Države članice treba da obezbijede da se nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba na odgovarajući način konsultuju prilikom usvajanja i primjene mjera koje mogu da imaju uticaj na ljudska prava tih lica. III. Sloboda izražavanja i mirnog okupljanja 13. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće mjere da obezbijede, u skladu sa članom 10. Konvencije, puno uživanje prava na slobodu izražavanja bez diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu, uključujuči i slobodu primanja i širenja informacija o predmetima koji se odnose na seksualnu orjentaciju i rodni identitet. 14. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće mjere na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou kako bi se obezbijedilo puno uživanje prava na mirno okupljanje, u skladu sa članom 11. Konvencije, bez diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu. 15. Države članice treba da obezbijede da organi zaduženi za sprovođenje zakona preduzmu odgovarajujuće mjere da zaštite učesnike u mirnim demonstracijama u korist ljudskih prava lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba, od bilo kog pokušaja ometanja ili spriječavanja uživanja prava na slobodno izražavanje i mirno okupljanje. 16. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće

45

ANIMA Kotor

mjere da spriječe ograničavanje punog uživanja prava na slobodno izražavanje i mirno okupljanje, koje proizilazi iz zloupotrebe tumačenja pravnih ili administrativnih odredbi, kao što su zaštita javnog zdravlja, javnog morala ili javnog reda. 17. Javne vlasti na svim nivoima treba ohrabriti da javno osude, posebno u medijima, bilo koje nezakonito ometanje uživanja prava pojedinaca ili grupa na slobodno izražavanje i mirno okupljanje, naročito kada se ona odnose na ljudska prava lezbejki, homoseksualaca, bisesksualaca i transrodnih osoba. IV. Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života 18. Države članice treba da ukinu sve diskriminatorne zakone koji inkriminišu seksualne odnose između odraslih osoba istog pola, uključujući i sve razlike u pogledu dozvoljene starosti za stupanje u seksualne odnose između osoba istog i različitog pola; one takođe treba da preduzmu odgovarajuće mjere da se odredbe krivičnih zakona, koje zbog svoje formulacije mogu dovesti do diskriminatorne primjene, ponište, izmijene ili primjenjuju isključivo na način koji je u skladu sa principom nediskriminacije. 19. Države članice treba da obezbijede da se lični podaci koji se odnose na seksualnu orjentaciju ili rodni identitet osobe ne prikupljaju, čuvaju ili na neki drugi način koriste od strane javnih institucija, uključujući organe za sprovođenje zakona, osim kada je to neophodno za postizanje određenih, zakonitih i legitimnih ciljeva; dok postojeće zapise koji nisu u skladu sa tim principima treba uništiti. 20. Zahtjeve koji se odnose na pravno priznanje promjene pola, uključujući promjene fizičkog izgleda, treba redovno preispitivati u cilju otklanjanja uvrijedljivih preduslova. 21. Države članice treba da obezbijede odgovarajuće mjere koje garantuju puno pravno priznanje promjene

pola osobe na svim životnim poljima, naročito tako što će omogućiti promjenu imena i pola u ličnim ispravama na brz, transparentan i jednostavan način; države članice takođe treba da obezbijede, gdje je to potrebno, odgovarajuće priznavanje i promjenu ostalih dokumenata kao što su obrazovne ili radne diplome i sertifikati. 22. Države članice treba da preduzmu sve neophodne mjere da osiguraju da, jednom kada je promjena pola ustanovljena i pravno priznata su skladu sa paragrafima 20. i 21. u gore navedenom tekstu, pravo transrodne osobe da stupi u brak sa osobom suprotnog pola je u potpunosti zagarantovano. 23. Gdje nacionalno zakonodavstvo daje prava i obaveze nevjenčanim parovima, države članice treba da osiguraju važenje istih odredbi, bez diskriminacije, za parove istog i različitog pola, uključujući i pravo na nasljeđivanje penzije i imovine. 24. Tamo gdje nacionalna zakonodavstva priznaju veze između partnera istog pola, države članice treba da nastoje da osiguraju da se njihov pravni status, prava i obaveze koje proističu iz tog odnosa, odgovaraju onima koja se priznaju parovima suprotnog pola u sličnim situacijama.

rodnog identiteta. 27. Vodeći se principom najboljeg interesa za dijete prilikom donošenja odluke o usvajanju, države članice čije zakonodavstvo dozvoljava usvajanje djeteta pojedincu, treba da obezbijede da se zakon primjenjuje bez diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji i rodnom identitetu. 28. Tamo gdje nacionalni zakon dozvoljava reproduktivni tretman samohranim majkama, države članice treba da nastoje da obezbijede pristup takvom tretmanu bez diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji. V. Zaposlenje 29. Države članice treba da obezbijede uspostavljanje i primjenu odgovarajućih mjera koje obezbijeđuju efikasnu zaštitu od diskriminacije na osnovu seksualne orjentacije ili rodnog identiteta u pogledu zapošljavanja i zanimanja kako u javnim tako i u privatnim institucijama. Te mjere treba da obuhvate uslove za pristup zapošljavanju i unaprijeđenju, otpuštanje, plate i ostale radne uslove, uključujući i prevenciju, suzbijanje i sankcionisanje uznemiravanja i drugih oblika viktimizacije.

25. Tamo gdje nacionalna zakonodavstva ne priznaju niti daju prava i obaveze registrovanim partnerstvima i nevjenčanim parovima istog pola, zemlje članice se pozivaju da razmotre mogućnost pružanja pravne ili neke druge pomoći za rješavanje praktičnih socijalnih problema parovima istog pola, bez diskriminacije bilo koje vrste, uključujući i diskriminaciju prema parovima različitog pola.

30. Posebnu pažnju treba posvetiti pružanju efikasne zaštite prava na privatnost transrodnih osoba u kontekstu zapošljavanja, posebno prilikom ispunjavanja prijave za posao, kako bi se izbjeglo otkrivanje prethodnog roda ili imena pred poslodavcem i ostalim zaposlenima.

26. Vodeći se principom najboljeg interesa za dijete prilikom donošenja odluke o roditeljskoj odgovornosti za, ili starateljstvom nad djetetom, države članice treba da obezbijede da se takve odluke donose bez diskriminacije na osnovu seksualne orjentacije ili

31. Rukovodeći se prevashodno interesom djeteta, države članice treba da preduzmu odgovarajuće zakonske i druge mjere, sa fokusom na obrazovanje osoblja i učenika, da osiguraju puno uživanje prava na obrazovanje bez diskriminacije na osnovu

VI. Obrazovanje


46 seksualne orjentacije ili rodnog identiteta; ovo se naročito odnosi na očuvanje prava djece i mladih na obrazovanje u bezbjednom okruženju, izuzetom od nasilja, šikaniranja, socijalne isključenosti i drugih oblika diskriminacije i ponižavajućeg postupanja zasnovanog na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu. 32. Rukovodeći se prevashodno interesom djeteta, potrebno je preduzeti odgovarajuće mjere na svim nivoima u obrazovnim institucijama u cilju širenja uzajamnog poštovanja i tolerancije, bez obzira na seksualnu orjentaciju ili rodni identitet. Te mjere treba da obuhvate pružanje objektivnih informacija o seksualnoj orjentaciji i rodnom identitetu, na primjer u školskim programima i edukativnim materijalima, kao i pružanje potrebnih informacija, zaštite i podrške učenicima i studentima kako bi im se omogućilo da žive slobodno u skladu sa svojom seksualnom orjentacijom i rodnim identitetom. Osim toga, države članice mogu izraditi i implementirati politike i akcione planove o jednakosti i bezbjednosti u školama i mogu obezbijediti pristup adekvatnoj obuci protiv diskriminacije, podršci i nastavnim sredstvima. VII. Zdravlje 33. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće zakonodavne i ostale mjere kako bi obezbijedile puno uživanje prava na najveći mogući standard zdravlja bez diskriminacije na osnovu seksualne orjentacije ili rodnog identiteta; naročito, države članice treba da uzmu u obzir specifične potrebe lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba prilikom razvoja nacionalnih zdravstvenih planova, uključujući zdravstvene ankete, mjere za prevenciju samoubistava, zdravstvene programe, kurseva i materijala, kao i prilikom vršenja monitoringa i evaluacije kvaliteta zdravstvenih usluga.

47

ANIMA Kotor

34. Odgovarajuće mjere treba preuzeti kako bi se izbjeglo klasifikovanje homoseksualnosti kao bolesti, u skladu sa standardima Svjetske zdravstvene organizacije. 35. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće mjere da osiguraju slobodan pristup transrodnih osoba odgovarajućim zdravstvenim službama za promjenu pola, uključujući psihološke, endokrinološke i hiruške stručne službe u pogledu zaštite zdravlja transrodnih osoba, bez podvrgavanja tih osoba nerazumnim zahtjevima; nijedna osoba ne smije biti podvrgnuta promjeni pola bez njenog/njegovog pristanka. 36. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće zakonodavne i druge mjere, kako bi osigurale da sve odluke o ograničavanju troškova koje pokriva zdravstveno osiguranje prilikom promjene pola budu zakonite, objektivne i proporcionalne.

IX. Sport 39. Homofobija, transfobija i diskriminacija zasnovana na seksualnoj orjentaciji i rodnom identitetu u sportu, su poput rasizma i svih ostalih oblika diskriminacije, neprihvatljive i protiv njih se treba boriti. 40. Sportske aktivnosti i sportski objekti treba da budu otvoreni za sve, bez diskriminacije na osnovu seksualne orjentacije i rodnog identiteta; posebno je potrebno preduzeti efektivne mjere kako bi se spriječile, zaustavile i sankcionisale uvrede zasnovane na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu, u toku ili u okviru sportskih događaja. 41. Države članice treba da podstaknu i podrže dijalog sa sportskim udruženjima i klubovima obozavaoca u razvoju kampanja za podizanje nivoa svijesti protiv diskriminacije prema lezbejkama, homoseksualcima, biseksualcima i transrodnim osobama u sportu i u osuđivanju ispoljavanja netrpeljivosti prema njima.

kako bi se spriječio rizik od fizičkog nasilja, uključujući seksualno zlostavljanje, verbalnu agresiju i ostale oblike uznemiravanja lica koja traže azil i koja su lišena slobode, i obezbijediti im slobodan pristup svim informacijama koje su relevantne za njihovu specifičnu situaciju. XI. Nacionalne strukture za ljudska prava 45. Države članice treba da obezbijede da njihove nacionalne strukture za ljudska prava imaju jasne mandate da se bave slučajevima diskriminacije zasnovanim na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu; naročito bi trebalo da budu u stanju da daju preporuke na postojeće zakonodavstvo i javne politike, podižu nivo svijesti javnosti, kao i da – onoliko koliko domaće zakonodavstvo to dopušta – ispituju pojedinačne pritužbe na javni i privatni sektor i da pokreću ili učestvuju u sudskim postupcima. XII. Višestruka diskriminacija

VIII. Stanovanje X. Pravo na azil 37. Potrebno je preduzeti sve potrebne mjere kako bi se obezbijedilo jednako uživanje prava na adekvatno stanovanje, bez diskriminacije zasnovane na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu; takve mjere treba posebno da nastoje da obezbijede zaštitu od diskriminatornog izbacivanja, i da garantuju jednaka prava na sticanje i posjedovanje zemlje i ostale imovine. 38. Dužnu pažnju treba posvetiti rizicima beskušništva sa kojima se suočavaju lezbejke, homoseksualci, biseksualci i transrodne osobe, uključujući mlade i djecu koji mogu biti posebno ranjivi na socijalnu isključenost, uključujući i isključenost iz vlastitih porodica; i u tom konteksu je potrebno obezbijediti adekvatnu socijalnu pomoć na osnovu objektivne procjene svakog pojedinačnog slučaja, bez diskriminacije.

42. U slučajevima kada zemlje članice imaju međunarodnu obavezu u tom pogledu, one bi trebalo da prihvate osnovani strah od progona zbog seksualne orjentacije ili rodnog identiteta kao valjan osnov za davanje izbjegličkog statusa ili azila toj osobi, prema domaćem zakonodavstvu. 43. Države članice treba posebno da obezbijede da osobe koje traže azil, neće biti poslate u zemlju u kojoj bi njihov život ili sloboda bili ugroženi, ili u kojoj bi se suočili sa rizikom od od torture, progona, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. 44. Osobe koje traže azil moraju biti zaštićene od bilo kakvih diskriminatornih politika ili praksi zasnovanim na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu; odgovarajuće mjere je posebno potrebno preduzeti

46. Države članice se ohrabruju da preduzmu mjere kako bi se obezbijedilo da zakonske odredbe u nacionalnim zakonodavstvima koje zabranjuju ili spriječavaju diskriminaciju istovremeno pružaju zaštitu od višestruke diskriminacije, uključujući i onu koja je zasnovana na seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu; nacionalne strukture za ljudska prava bi trebalo da imaju širok mandat kako bi im se omogućilo rješavanje tih pitanja.

Ženska povelja EVROPSKE KOMISIJE


48

49

ANIMA Kotor

U povodu Međunardnog dana žena Europska komisija predstavila je Žensku povelju čiji je cilj borba protiv rodne nejednakosti u privatnom životu i na poslu u Europi i šire. Povelja postavlja pet ključnih akcijskih područja: ravnopravnost na tržištu rada i jednaka ekonomska neovisnost za žene i muškarce, jednake plaće za jednaki rad, ravnopravnost u donošenju odluka, iskorjenjivanje rodno specifičnog nasilja te ravnopravnost izvan granica EU-a. I predsjednik EK Jose Manuel Barroso uvrstio je ženska prava među prioritete svoje politike. U Komisiji je trenutno između 27 povjerenika devet žena. Novo istraživanje Eurobarometra pokazuje da 62 posto Europljana vjeruje da rodna nejednakost i dalje postoji u mnogim društvenim područjima. Europska komisija najavila je i mjere kojima će smanjiti razlike među plaćama između muškaraca i žena u sljedećih pet godina. Prosječna razlika danas je oko visokih 18 posto, s velikim razlikama između država i sektora.  EK planira u drugoj polovici godine objaviti novu evropsku strategiju rodne ravnopravnosti za razdoblje od 2010. do 2015., prenosi Hina.

Seksualni identiteti


51

ANIMA Kotor

Seksualni identiteti Razvoj heteroseksualnog identiteta • Homoseksualnost, lezbijstvo, queer • Queer teorije • Politika identiteta • Esencijalističjo konstruktivistički spor • Lezbejstvo i femnizam • Razumjeti sebe kao lezbjeku • Regionalni sastanak • Projekat „Crna Gora na gej mapi“ • Porodice opedjeljenja • Muške studije

RAZVOJ HETEROSEKSUALNOG IDENTITETA Preuzeto iz šireg teksta autora Amira Hodžića „Preporučeno za razmatranje : heteroseksualnost „ brošure „Kako se orjentišemo?“, DEVE, Beograd 2004 Teorijsko i konceptualno razlikovanje termina (hetero)seksualne orjentacije i (hetero)seksualnog identiteta omogućava razmatranje heteroseksualnih identiteta iz teorijskih perspektiva društvene konstrukcije, ali bez prešutnog podrazumijevanja da je seksualna orjentacija stvar osobnog izbora ili nešto što se može lagano promijeniti.(ovdje je važno napomenuti da konstruktivistička shvaćanja seksualne orjentacije kao izbora mogu biti iskorištena od strane anti-homoseksualnih interesnih grupa i zagovarača tzv konverzne teorije) Slijedeći recentne konceptualizacije razumijevanja dinamike seksualne orjentacije (Mohr, 2002; Wothingron i Mohr, 2002;) ovaj tekst uvodi pojam identiteta seksualne orjentacije koji upućuje na individualne načine prihvaćanja, razumijevanja i interpretacije osobne seksualne orjentacije, a koji čini samo jedan dio šireg razvojnog koncepta seksualnog identiteta.(Teorijski koncepti koji su usredotočeni na seksualnu orjentaciju kao jedinu komponentu seksualnog identiteta, skloni su nastaviti dihotomizaciju seksualnih identiteta u skladu sa hetero-homo modelom razliokovanja) Seksualni identitet tako podrazumijeva sveobuhvatan proces seksualnog samo-određivanja koji uključuje dimenzije seksualnih vrijednosti,seksualnih potreba, način seksualnog izražavanja, vrsta seksualnih

aktivnosti, značajki seksualnih partnera/ica, kao i prihvaćanje i razumijevanje seksualne orjentacije tj. identitet seksualne orjentacije. S druge strane, termin seksualna orjentacija upućuje na individualno seksualno i emotivno srodne sklonosti (naročito privlačnost, fantazije i uzbuđenje) prema osobama određenih rodnih značajki, bez obzira da li su te osobine naklonosti genetski, biološki, društveno, kulturno određene ili oblikovane. Drugim riječima, ovakav način konceptualizacije dopušta pretpostavke o relativnoj postojanosti modela seksualne privlačnosti i uzbuđenja (seksualne orjentacije), bez ugrožavanja mogućnosti da se obrasci seksualnih identiteta i ponašanja mogu mijenjati kroz kraća ili duža vremenska razdoblja.(Usporedi Kleinov multidimenzionalni model opisivanja seksualne orjentacije kao trajnog dinamičkog procesa, koji uključuje mrežu 7 varijabli (seksualna privlačnost, seksualno ponašanje, seksualne fantazije,emotivne sklonosti, društvene sklonosti, samoidentifikacija, heter/homo životni stil, koja se procjenjuju za tri različita momenta (sadašnjost,prošlost, idealno). No, i u ovom modelu kategorija spola/roda centralni je kriterij za određivanje seksualne ojentacije) Razvoj heteroseksualnog identiteta uključuje individualne i društvene procese kroz koje heteroseksualno identificirane osobe prepoznaju, određuju i izražavaju brojne aspekte svoje seksualnosti. Na osobnom planu to se odnosi na individualna unutrašnja iskustva i razumijevanja heteroseksualnosti, dok javne aspekte heteroseksualnog identiteta čine načini na koje osoba izražava i predstavlja svoja iskustva heteroseksualnosti u međuljudskim odnosima. Također, društveni aspekt


52 heteroseksualnog identiteta uključuju vrijednosti, uvjerenja i stavove prema seksualnim manjinama, te samo-prepoznavanje kao člana/nice grupe koja u suvremenom društvu uživa određene sociopolitičke povlastice i prednosti. Dok su načini na koji heteroseksualne osobe razumijevaju i reagiraju na članstvo u većinskoj, privilegiranoj grupi važan dio modela heteroseksualnog identiteta, za mnoge društveno-političke dimenzije heteroseksualnog identificiranja u najvećoj mjeri ostaju neprimijećene ili potisnute. Relativno malo istraživačke i teorijske pažnje usmjereno je prema tome da i heteroseksualne osobe prolaze kroz proces razvoja seksualnog identiteta. (Ovdje izdvajamo Bemov (2000) teorijski model seksualne orjentacije Egzotično postaje Erotično koji pokušava integrirati biološke, iskustvene i kulturalne varijable. Premo ovoj teoriji, biološki utjecaj ostvaruje se u karakterima (temperamentima) djece, koji određuju dječje sklonosti za spolne specifične aktivnosti i igre unutar istopolnih vršnjačkih grupa. Djecu sklonu spolno tipičnom ponašanju i aktivnostima s istopolnim vršnjacima Bem naziva rodno prilagođenima. Fizička odvojenost rodno prilagođenih vršnjačkih grupa dječaka i djevojčica uzrokuje njihov obostran opažaj i osjećaj međusobne različitosti, egzotičnosti. Osjećaji različitosti stvaraju pak pojačano fiziološko uzbuđenje, koje se kasnije pretvara u erotsku privlačnost tj. egzotično postaje erotično. Bemov model odražava rodno-polarizirajuću kulturu, koja kroz naglašavanje spolnih razlika oblikuje naše percepcije, kao i samu društvenu stvarnost, na temelju muško-ženske dihotomije. U društvu koje odgaja dječake i djevojčice kao dvije različite i odvojene klase ljudi, a uzimajući u obzir model erotizirajuće egzotičnosti , heteroseksualnost će nesumnjivo biti najčešća uvjetovana seksualna sklonost, a spol/rod najuobičajeniji kriterij za odabir seksualnih patrnera/ica).Neka od nedovoljno istraženih pitanja uključuju načine na koje heteroseksualne osobe zauzimaju i artikuliraju

53

ANIMA Kotor

svoj seksualni identitet, pitanja postojanosti i istovrsnosti ovakvih identiteta, kao i pitanje da li većina heteroseksualnih osoba smatra da uopće posjeduje i ostvaruje svoj seksualni identitet? Wothington i sur (2002) predlažu teorijski model razvoja heteroseksualnog identiteta utemeljen na konceptualizaciji individualnog seksualnog identiteta koji uključuje, ali nije ograničen na identitet seksualne orjentacije. U svojem radu autori/ice razmatraju multidimenzionalni model razvoja heteroseksualnog identiteta unutar biopsihosocijalnog kontenksta koji uključuje biološke aspekte razvoja i odrastanje, mikrodruštvene kontekste ( interakcije s obitelji, vršnjacima, kolegama , susjedima...). rodne norme i socijalizaciju, kulturu, religijsku orjentaciju, te sustavnu homonegativnost, seksualne predrasude i privilegije. Svi ovi aspekti utiču na dinamiku razvoja individulanih i društvenih dimenzija heteroseksualnog identieta. Nadalje, autori/ice opisuju pet razvojnih stanja kroz koje hetroseksualne osobe ostvaruju svoje individualne i društvene identitetske dimenzije. Osobe koje prihvaćaju i usvajaju prisilnu heteroseksualnost prema zahtjevima Zapadne kulture i rodne socijalizacije, karakteristične su za identitetsko stanje neistražene privrženosti. Ovo stanje predstavlja početnu tačku razvoja seksualnog identiteta, i najčešće se vezuje za dječake i djevojčice u predpubertetu. No, snažne društvene norme heteroseksualnog razvoja uveliko utječu na neosviještenost prisilnih značajki i procesa institucije heteroseksualnosti. Osobe na ovoj identitetskoj razini sklone su pretpostaviti da u njihovim mikrodruštvenim kontekstima ne postoje ne-heteroseksualne osobe, te vjeruju da ne poznaju nuikoga iz lezbijsko/gej/ društvene grupe, čije članove/ice često razumijevaju samo kroz apstraktne i stereotipne predodžbe. Za stanje aktivnog istraživanja karakteristično je svrhovito i usmjereno, kognitivno i/ili bihejvioralno istraživanje, eksperimentisanje i/ili procjenjivanje individualnih heteroseksualnih identitetskih

dimenzija. Razine, vrste i trajanje istraživanja ovise o društvenim kontekstualnim utjecajima. No, dominantni heteroseksualni normativi usmjeravaju procese aktivnog propitivanja uglavnom prema dimenzijama seksualnih potreba, vrijednosti, aktivnosti i načina seksualnog izražavanja, ograničavajući eksperimentiranje sa rodnim značajkama seksualnih partnera/ica, kao i sa samom identitetskom komponentom seksualne orjentacije. Makar se pojedine osobe koje se identificiraju kao heteroseksualne ponekad odlučuju za istraživanje seksualnih aktivnosti sa istopolnim partnerima/icama, vrlo često zadržavaju svoju privilegiranu identitetsku odrednicu.(Kao što je slučaj kod tzv.mediteranske ili latino muške biseksualnosti u kojoj aktivnu ulogu prilikom analne penetracije ne narušava seksualni identitet heteroseksualnog partnera, kao ni njegovu muškost. Usporedi studiju seksualnih životnih stilova biseksualno- aktivnih latino muškaraca u New York City-u (Muooz-Laboy,2004).Također, usporedi studije inicijaciskih rituala naroda Baruya i sambia- papua Nova Gvineja, u kojima se oralni seks koji dječaci pružaju starijim muškim članovima zajednice shvaćaju kao normalan dio procesa postajanja odraslim heteroseksualcem(Godelier,2003) Procesi grupne pripadnosti na ovom nivou identitetskog razvoja mogu rezultirati propitivanjem pravednosti privilegiranog društvenog položaja heteroseksualnosti. Također, za pretpostaviti je da će heteroseksualne osobe na ovom identitetskom stupnju iskazivati pozitivnije stavove prema seksualnim manjinama, koji mogu biti izraženi kao prihvaćanje i bolje razumijevanje manjinskog statusa i/ili kroz ostvarivanje prijateljskih veza sa LGB osobama, ne isključujući niti mogućnost seksualnog eksperimentisanja za neke osobe. Stanje difuzije autori/ice određuju kao odsutstvo istraživanja ili privrženosti, koje je često posljedica kriznih stanja u drugim životnim aspektima koji se proširuju i na područje razvoja seksualnog identiteta. Difuzne osobe sklone su neprihvaćanju društvenih i kulturnih normi, a često ih karakterizira

i nedostatak samo-razumijevanja. Ograničavajuće definicije heteroseksualnog identiteta mnogim heteroseksualnim osobama ne dopuštaju procese aktivnog istraživanja, već se razvoj njihovog seksualnog identieta nastavlja direktno iz stanja neistražene privrženosti u stanje produbljene privrženosti. Ovaj prijelaz posljedica je procesa odrastanja i sazrijevanja koji se odvijaju u okvirima normativne heteroseksualnosti. Produbljenu privrženost karakterizira učvršćivanje individualnih identitetskih aspekata, kao i razvijanje svjesnije perspektive u odnosu na vlastitu grupnu pripadnost, kao i prema seksualnim manjinama. Na najrazvijenijem identitetskom položaju, sintezi, sve dimenzije seksualnog identiteta međusobno su usklađene i čine jedinstveni, samosvjestan, suvisao, i dosljedan koncept heteroseksualnosti koji u potpunosti zadovoljava individualna samoodređenja. Također, pretpostavlja se da na ovom stupnju identitetskog razvoja heteroseksualne osobe razumijevaju ljudsku saksualnost kao kontinuum, prihvaćaju seksualne različitosti, te su afirmativne prema LGB osobama. Prema Mohru (2002), za razvoj heteroseksualnog identiteta naročito su značajna iskstva iz perioda djetinjstva i adolescencije. Jedan dio ovog osobnog povijesnog materjala uključuje iskustvo emotivne i seksualne privlačnosti,fantazija i ponašanja, dok se drugi dio odnosi na izloženost društvenim informacijama o seksualnoj orjentaciji, tj. Na posvudašnju promociju modela heteroseksualne seksualnosti i heteroseksualnih veza (mediji, obitelji, škola, vršnjačke grupe, crkva), te stigmatizaciju i ignorisanje ne-heteroseksualnih alternativa. Nadalje, Mohr izdvaja dvije grupe čimbenika na osnovu kojih heteroseksualne osobe razumijevaju i izražavaju svoju seksualnu orjentaciju. Prvu skupinu determinanti čine tzv.radni modeli seksualne orjentacije koji organizuju i poopćavaju osobna iskustva seksualne orjentacije i služe kao osnova za razumijevanje vlastite, ali i seksualne orjentacije drugih osoba. Mohr


54 tako razlikuje četiri prototipa radnih modela koji odgovaraju hipotetičkim oblicima heteroseksualnih identieta. Osobe koje koriste model demokratske heteroseksualnosti smatraju ljude jednakim bez obzira na njihovu seksualnu orjentaciju, koju razumijevaju kao kategoriju prirodnog izražavanja individualnih razlika koja nije od velikog značaja. Nedostatak društveno-političke svijesti, te motivacije za samo-istraživanje vlastite heteroseksualnosti, može rezultirati u pretpostavkama da su i sve druge osobe heteroseksualne, te da ne postoje značajne razlike u životnim iskustvima s obzirom na seksualnu orjentaciju. Prema drugom modelu, za koju Mohr posuđuje termin prisilna heteroseksualnost (Rich,2002) heterposeksualnost je jedina moralno i/ili društveno prihvatljiva seksualna orjentacija, dok se svi drugi oblici neheteroseksualnosti shvaćaju kao prijetnja osnovnom sustavu vrijednosti i potrebno ih je potisnuti ili ukloniti u korist tradicionalnih heteroseksualnih odnosa i rodnih uloga. Prisilna heteroseksualnost društveno je podržana patrijarhalnim vrijednostima i institucijama te promovirana kao moralni imperativ u određenim religijskim tradicijama ( fundamentalističko kršćanstvo, ortodoksno židovstvo, islam). Model politizirane heteroseksualnosti usredotočen je na društveno-politička razgraničenja identiteta seksualne orjentacije. Heteroseksualne osobe koje koriste ovaj radni model razumijevaju svoju seksualnu orjentaciju prvenstveno kroz privilegije koje su vezane uz heteroseksualnost, dok LGB osobe shvaćaju kao potlačene i stradatelje u neprijateljskoj heterokulturi. Motivacija za upotrebu ovog modela često je ograničenost na društvene pritiske, i/ili samokritičnost i osjećaj krivnje za sudjelovanje u heteroseksualnim praksama. Takve osobe često dijele sve ostale ljude u samo dvije kategorije : ili su

55

ANIMA Kotor

LGB afirmativni, ili su homofobični.

Dvostruka rodna mjerila

Model upotpunjavajuće heteroseksualnosti shvaća seksualnu orjentaciju kao kompleksan, multidimenzionalan koncept kontinuuma, ali i kao skup odvojenih kategorija. Upotpunjavajući heteroseksualni identiteti smatraju da ne postoje temeljne razlike između njihove seksualnosti i LGB osoba, ali su svjesni postojanja kvalitativnih razlika usljed društveno privilegiranog položaja heteroseksualnbosti. Također, takve osobe, razumijevajući kompleksnost seksualnosti i seksualnih identiteta, ne stvaraju pretpostavke o seksualnoj orjentaciji drugih.

Kategorija roda temeljni je činilac u razvoju heteroseksualnog identiteta, a rodne teorije i procesi omogućavaju kritičko sagledavanje heteroseksualnih identiteta, odnosa moći i heteroseksualnih praksi. U Zapadnom kulturnom kontekstu razvoj heteroseksualnog identiteta propratan je i podređen proces razvoju rodnih identiteta. Kulturalni diskurs i prakse podupiru usvajanje društvenih konstrukcija spolnih i rodnih razlika i određuju identitetski razvoj unutar rodno utemeljenih očekivanja heteroseksualnosti. Patrijarhalni odnosi moći zasnivaju se na društvenim značenjima propisanim biološkim spolnim razlikama, te na njihovom preslikavanju i primjenjivanju na društvena pravila izgleda i ponašanja za muške i ženske rodne identitete, kao i na često nejednake i neravnopravne društvene uloge, položaje, djelovanja, prava i obaveze za žene i muškarce. Takvi rodni odnosi moći pojavljuju se u mnogim oblicima i direktno utiču na heteroseksulani identitet, počevši od rituala udvaranja (osvajanje žena), načina seksualnog izražavanja i izbora sekusalnog partnera/ice (tradicionalno stariji muški partner), do usvojenih normi tjelesnog izgleda i seksualne privlačnosti, kao i s obzirom na društvenu organizaciju reprodukcije.

Za Mohra, heteroseksualni identitet rezultat je uticaja osobnih želja ( radnih modela) seksualne orjentacije i temeljnih motivacija, kako naziva drugu grupu identitetskih determinanti. Te motivacije odnose se na načine na koje osobe razvijaju, održavaju i izražavaju svoje identitete heteroseksualne orjentacije, a kako bi zadovoljili potrebe za društvenom prihvaćenošću unutar normii vrijendosti svoje referentne grupe.(npr. Homofobični stavovi muških adolescenata mogu biti motivirani željom za statusom i uklapanjem u čvrsta pravila muškostii heteroseksulne vršnjačke grupe) Temelje motivacije takođe upućuju na psihološke potrebe za suvislim i dosljednim poimanjem vlastitog heteroseksualnog identiteta, te usklađivanjem osobnih i društvenih identitetskih aspekata. Predstavljena teorijska istraživanja razvoja heteroseksualnog identiteta doprinose propitivanju tradicija koje heteroseksualnost prikazuju kao prirodan i normalan smjer seksualnog razvoja. Međutim, makar autor/ice donekle obraćaju pažnju na pitanja roda, rodnih normi i socijalizacije (jedna od šest komponenti biopsihosocijalnih utjecaja u radu Wortiungton,2002) njihovi modeli ne uključuju u potpunosti posvudašnji i postojani utjecaj rodnog hjerarhijskog sustava, posebice s obzirom na neravnopravne odnose (seksualne ) moći.

Normativni mehanizmi rodnog sistema u okviru institucije heteroseksualnosti grade i određuju seksualne skripte privilegirajući socijalnu poziciju muškaraca i pretpostavljajući mušku seksualnu agendu, Razvoj ženskih (i muških) heteroseksualnih identiteta odvija se tako unutar konteksta muške seksualne želje (Holland,1998). Još dan-danas žene se često procjenjuju prvenstveno kao seksual(izira)na bića, kao objekti koji se biraju na osnovu njihove seksualne poželjnosti(King,2003).Također, biologizacija i naturalizacija seksualnosti daje primat legitimitetu ne samo heteroseksualnosti, već i neravnoravnoj distribuciji (seksualne) moći između žena i muškaraca unutar heteroseksualnih odnosa.

(Potrebno je napomenuti da je društvena neravnoteža moći omogućena i postojanjem samog dvojnog spolno-rodnog sistema. Dominantan model koji žene i muškarce suprostavlja kao dvije potpuno odvojene klase ljudi predstavlja neravnopravnost samom svojojom strukturom, isto kao i svaki drugi hjerarhijski binarni sistem. U vrijednosnom sistemu utemeljenom na samo dvije mogućnosti koje su predstavljene kao međusobno isključive alternative, jedna strana ima uvijek više moći od druge; jedno je gore a drugo je dolje). Patrijarhalna dominacija izražena je kroz heteroseksualnu matricu aktivne muške i pasivne ženske seksualnosti. Dominantne koordinate ženske heteroseksualne pozicije određuju se uglavnom kroz slijedeće zaključke: pasivnost/prepuštanje, ranjivost/zabrinutost/strah, ljubav/osjećajnost/ emotivni aspekti veze, idelizacija/narativnost/ romantične fantazije. Skup karakteristika skoro komplementarnih onima koje definiraju žensku heteroseksualnost upotrebljava se za opisivanje normi heteroseksualne muškosti: aktivnost/kontrola/ inicijativa/asertivnost, uspješnost izvedbe/tehnika, potiskivanje/neizražavanje osjećaja, utjelovljenost/ spremnost/fizičko seksualno zadovoljstvo. Tako na primjer, u kontekstu adolescentske seksualnosti, za neke djevojke može biti kontradiktorno i teško artikulirati vlastitu (hetero)seksualnu aktivnost, jer normativna heteroseksualnost zahtijeva da one, kao čuvarice muške seksualnosti, kontroliraju seksualne susrete (pristajući ili odbijajući prijedloge mladića) ali iz pozicije relativne pasivnosti (Allen,2003;Hodžić i Bijelić,2003; Holland i sur.2000). Heteroseksualnost je rodno neravnopravna kategorija i s obzirom da su muške heteroseksualne aktivnosti manje podređene društvenim kritikama nego žensko heteroseksualno ponašanje. Postojeći dvostruki rodni standardi adolescentskih vršnjačkih grupa (a često i roditeljskog svjeonadzora), za razliku od seksualnih sloboda poticanih i dopuštenih maladićima, aktivno


56 izražavanje seksualnih želja, interesa i iskustava od strane djevojaka često označuje kao moralno neispravno te reguliraju u skladu s pravilima ispravne ženskosti ( pitanja neželjene trudnoće adolescentkinja vrlo često se razmatraju uglavnom u odnosu na (problematično) ponašanje djevojaka) (ibid). Isto tako, velika većina seksualnog radništva su žene koje prodaju svoja tijela i seksualne usluge normalnim muškarcima, dok su one stigmatizirane kao devijantne. Rodne asimetrije heteroseksualnih želja, djelovanja i kontrole ostvaruju se dominantnošću muške perspektive i u okvirima samih seksualnih aktivnosti. U kontekstu prvog heteroseksualnog seksualnog iskustva takvi odnosi moći prikriveni su pojavom prirodne dvojnosti: mladićev dobitak muškosti i djevojčin gubitak nevinosti (i ne-dobitak ženstvenosti). Za mladiće, prvi heteroseksualni seksualni odnos uspostavlja se kao ključni momenat ostvarivanja uspješne heteroseksualne muškosti. Nadalje, muška heteroseksualnost ostvaruje se i kroz priče muških vršnjačkih grupa o uspješnoj izvedbi utjelovljenog u postizanju i održavanju erekcije, te doživljavanjem orgazma penilno-vaginalnom penetracijom. Pitanje isprepletanosti i međusobnog uticaja koncepta muškosti i heteroseksualnosti vidljiva su u teorijskim raspravama o centralnosti kategorije muškosti za određivanje parametara heteroseksualnosti ( Hawkes,1996), ali i u promišljanjima o povijesno-konceptualnoj podršci kojom institucije heteroseksualnosti osigurava koherentnost pojmova muški spol, muškost, i muškarac. Na jednom planu, muškost se stvara i održava kao središnja referentna pozicija unutar heteroseksualnog diskursa, ali i u odnosu na sve ostale ideologije i prakse. Također, društveno dominantni rodni i seksualni identitet heteroseksualnih mladića (i muškaraca) u velikoj mjeri izgrađuju se kroz negiranje i odvajanje od

57

ANIMA Kotor

ženskih i ne-heteroseksualnih identiteta. Stupanj slaganja i pristajanja uz tradicionalne muške rodne uloge, kod heteroseksualnih muškaraca proporcionalan je stupnju negativnosti koju izražavaju u stavovima prema homoseksualnosti uopće, te prema gej muškarcima posebice (Jellison, McConnell, i gabriel,2004). Ekstremne posljedice muške rodne socijalizacije u dominantan, normativni model heteroseksualnog identiteta mogu uključivati zločine iz mržnje (hate crimes) rodno uvjetovano nasilje i druge oblike homofobije i (hetero)seksizma. S druge strane, mlade djevojke čestpo prihvataju heteroseksualnost kao prirodni i jedini mogući razvojni put svoje seksualnosti, što dotatno pojačava pritisak za prihvaćanje muške dominacije (prilikom prvog seksualnog odnosa) kao isto tako prirodno (Holland 2000). Može se reći da za žene sama heteroseksualnost predstavlja oblik rizičnog seksa: tijekom djetinjstva postoji rizik zlostavljanja od strane heteroseksualnih muškarca; u adolescenciji opasnost dolazi od mladića i muškaraca koji ih prisiljavaju na seks, ili koji s njima imaju seksualne odnose bez zaštite od moguće trudnoće i/ili spolno prenosivih inferkcija; kao djevojke i kao žene izložene su mogućnosti seksualnog nasilja od strane heteroseksualnih muškaraca; također, žene su seksualno uznemiravane na rdanom mjestu i često ostavljene sa djecom dok njihovi partneri odlaze sa mladim ženama. Tradicionalna asimetrija moći heteroseksualnih veza donekle se promijenila u nekoliko zadnjih generacija, ali se i dalje održava društvena regulacija primjerene ženske seksualne pristojnosti, i dalje postoji manjak mogućnosti za izražavanje autonomne ženske heteroseksualne želje, te još uvijek djevojke i žene doživljavaju iskustva prisilnog seksa. Također, unatoč primjetnim transfoirmacijama obiteljskih modela, ekonomska i politička institucionaliziranost heteroseksualnosti unutar reproduktivnog okvira monogamnog braka, kao sastavnog dijela patrijarhalne konstrukcije seksualnosti, i dalje predstavlja uporište muške domincije.

HOMOSEKSUALNO, LEZBIJSKO ILI GEJ, QUEER Autorka Anamari Džaugoz (Annamarie Jagose) Tekst prenesen iz brošure „Queer teorije uvod“ Centra za ženske studije, Beograd,2007

Iako je šira upotreba reči „queer“ kao termina samoopisivanja relativno nova pojava, to je samo jedna od najnovijih u nizu reči koje su konstituisale semantičko polje delovanja homoseksualnosti od devetnaestog veka. Reč „homoseksualnost“- koju je 1869. godine skovao švajcarski lekar Karol Marija Bankert (Karoly Marie Bankert)- nije bila u širokoj upotrebi u Engleskoj sve do 1890-ih godina, kada je usvojio seksolog Havelok Elis (Havelosk Ellis). Ona i dalje ima određenu vrednost, ali se zbog svoje čvrste veze sa patologizujućim diskursima medicine danas retko upotrebljava kao termin samoidentifikacije. „Opisati nekog kao „homoseksualca“, piše Sajmon Vetni (Simon Watney,1992), „znači odmah prebivati u pseudo-naučnoj teoriji o seksualnosti koja mnogo više odgovara eri parne mašine nego kasnom dvadesetom veku“.

Nešto skorije, tokom 1960-ih godina, liberacionisti su napravili strateški proboj reči „homoseksualnost“ prisvajanjem reči „gej“, i na taj način ponovo primenili sleng izraz iz devetnaestog veka koji je ranije opisivao ženu sumnjivog morala. Reč „gej“ je mobilisana kao specifično politička suprotnost binarizovanoj i hijerarhizovanoj seksualnoj kategorizaciji koja je homoseksualnost klasifikovala kao devijaciju u odnosu na privilegovanu i naturalizovanu heteroseksualnost. Na veoma konzervativan način – da ne pominjemo lingvističku naivnost – kritika se ustremila na ovo prisvajanje na osnovu toga da je „nevina“ reč „pervertirana“ u odnosu na svoju odgovarajuću upotrebu. Kada je objavljena knjiga Džona Bosvela ( John Boswell) Hrišćanstvo, društvena tolerancija i homoseksualnost; gej ličnosti u zapadnoj Evropi od početka hrišćanstva do četrnaestog veka, Kit Tomas (keith Thomas) je prekorio izdavača zato što je dopustio takav nemar u Bosvelovoj upotrebi reči „gej“; „ Istorija upućuje na to da su pokušaji odupiranja semantičkoj promeni skoro bez izuzetaka neuspešni“, napisao je. „Ali, čini se, da je šteta što je University of Chicago Press u ovom slučaju tako lako kapitulirao“. Tomas je potom naveo šta je pogrešno u vezi sa ovom upotrebom: Prvi prigovor je politički. Nema sumnje da manjina ima pravo da se ponovo krsti terminom koji nosi umesniju konotaciju i na taj način da vrednost vlastitom ponašanju i oslobodi se skandala. Ali teško da ima pravo da očekuje od onih koji joj ne pripadaju da se te nove upotrebe pridržavaju, tim pre što je izabrana etiketa na bizaran način neumesna, i čini se, na implicitan način uključuje blaćenje svih drugih... Drugi prigovor izrazu „gej“ je lingvistički. Vekovima je ta reč (približno) označavala nešto „radosno“, „dobrodošlo“ili „zanosno veselo“. Opskrbiti je potpuno drugim značenjem znači lišiti nas do sada neprocenjivog dela rečnika i usput učiniti besmislenim dobar deo nasleđene književnosti. Samo petnaest godina kasnije, Tomasovi prigovori


58 izgledaju smešno. Njegov ispad da ono „gej“ ne samo da pogrešno opisuje homoseksualce nego im i oduzima pravo na tako kategoričnu sreću nije ništa ubedljiviji od njegove strepnje da će hominim „gej“ naneti štetu jeziku i književnosti. Zaista, popularnost izraza „gej“ svedoči o svom potencijalu za neklinički opis, neopterećen patologizujućom istorijom seksologije. Biti na tragu etimološkom razvoju češće je opšti nego precizan zadatak. Iako su termini „homoseksualno“,“gej“, ili „lezbejski“ i „queer“ u znatnoj meri uspešno na tragu istorijskih obrata u konceptualizaciji istopolnog seksa, njihova aktualna primena nije sasvim predvidiva, često prethodi ili kasni za periodima koje karakteriše. Na primer, Džordž Čonsi ( George Chauncey,1994) smatra da je u različitim subkulturama koje su konstituisale vidljiv i složen gej svet pre Drugog svetskog rata u Njujorku , izraz „queer“ postojao pre izraza „gej“. On beleži da su „do 1910-ih i 1920-tih.godina, muškarci koji su se identifikovali kao različiti od drugih muškaraca, pre svega na osnovu svog homoseksualnog interesa, a ne po svom statusu koji je nalikovao ženskom rodu, obično sebe nazivali „queer“. Nasuprot tome izrez „gej“je najpre „naišao na odobravnje tokom 1930ih godina, a njegov primat se učvrstio tokom rata“. Vrlo skoro, tokom 1990-ih godina, u Enciklopediji homoseksualnosti“ daje se tumačenje reči „queer“ kao skoro arhaičkog izraza, uz, kako se ispostavilo, preurenjen zaključak da „ opadanje popularnosti te reči možda odražava današnju vidljivost i prihvaćenost gej muškaraca i lezbejki kao i sve veće znanje o tome da su većina njih potpuno bezopasni, obični ljudi. Iako se priznaje da je u Americi dvadesetog veka reč „queer“ „verovatno najpopularniji populistički termin zloupotrebe u odnosu na homoseksualce, u Enciklopediji se s nevericom izveštava o tome da čak i danas „neki stariji engleski homoseksuslci više vole taj termin, ponekad čak dirljivo verujući da on nema nikakvu vrednost“. Primeri koje su dali Čonsi i Din podsećaju na oprez jer se hirovi istorijske evolucije

59

ANIMA Kotor

retko poklapaju sa u potpunosti jasnim paradigmama čiji je smisao da ih opišu. Pa ipak, staza koju su utrle reči „homoseksualno“, „gej“ ili „lezbijski“ i „queer“ na tačan način opisuje izraze i kategorije identifikacije uobičajeno korišćene kao okvir za istopolnu želju u dvadesetom veku. Iako su ovi izrazi u očiglednoj relaciji, konstruktivistički argumenti čiji smo pregled dali u drugom poglavlju, ukazuju na to da oni nisu samo različiti načini da se kaže ista stvar, pa ih stoga ne treba pogrešno shvatiti kao sinonime. Kao što je tvrdio Sajmon Vetni (Simon Wney), „daleko od toga da su to trivijalna pitanja, takva pitanja o promenama i izazovima na nivou intimnog ličnog identiteta fundamentalna su za naše razumijevanje rada moći u okviru šireg okvira modernosti“. „Queer“nije samo poslednji primer u nizu reči koje opisuju i konstituišu istopolnu želju kroz istoriju, već je pre posledica problematizovanja svakog navodno univerzalnog termina u konstruktivizmu. Zapazivši u nedavnoj diskurzivnoj proliferaciji lezbejskih i gej studija izvesno oklevanje ili samosvest u pogledu toga koje termine treba koristiti i u kojim okolnostima, Džejms Dejvidson piše: „Queer je zapravo u najvećoj meri zajedničko rešenje ove moderne krize izražavanja, reč koja tako dobro putuje, koja je jednako kod kuće u dnevnim sobama devetnaestog veka, udobno smeštena u šaputanja i insinuacije, kao i na ulicama devedesetih gdje svoj profil uzdiže u moćni slogan“. Dejvidson tvrdi da „gueer“ svojim lutanjem i traženjem u različitim istorijskim periodima „ ne proizvodi ništa drugo osim zbrke“. Kritički termin „gueer“ dokazao je da ima veoma elastičan smisao za istoriju. Ali najčešće se ne mobiliše kao retroaktivan i vanistorijski opis, već kao izraz koji tačno i precizno pokazuje kulturne formacije kasnih 1980-ih i 1990.ih godina. Opisujući obrat od „homoseksualnog“ do „gej“, Viks tvrdi da ovi termini „nisu samo nove etikete za stare realnosti. Naprotiv, oni ukazuju na menjanje realnosti, s jedne strane, u smislu načina na koji je neprijateljsko društvo etiketiralo homoseksualnost, a s druge u načinu na

koji su oni koji su bili stigmatizovani sami sebe videli“. Slično tome, razlikujući se od izraza koji formiraju njegovu semantičku istoriju, „gueer“ u prvi plan takođe stavlja „promenljivu stvarnost“, čiju dimenziju ćemo dalje ispitivati.

bilo potpuno uverljivo genealogija queer kategorije,njegovo parodijsko pozivanje na istrorijske uzroke i posledice sasvim sigurno dramatizuje ambivalentne kontinuitete i diskontinuitete karakteristične za razvoj onog queer.

Poststrukturalistički kontekst koncepta queer

Iako mobilisanje izraza queer u njegovom najnovijem smislu ne može tačno da se datira, opšte je mišljenje da je postao popularan i da je usvojen tokom 1990ih godina. Queer je proizvod specifičnih kulturnih i teorijskih pritisaka koji su postepeno strukturisali rasprave (i unutar i izvan akademskog okvira) o pitanjima lezbejskog i gej identiteta. Možda je u tom smislu najznačajnije problematizovanje gej liberacionističkih i lezbejsko feminističkih shvatanja identiteta i operacija moći koje je preduzeo poststrukturalizam. To je nagnalo Dejvida Herkta (david Herkt,1995) da tvrdi da je „gej identitet upadljivo filozofska konzervativna konstrukcija, utemeljena na premisama koje više nemaju nikakav uverljiv akademski odnos sa savremenim teorijama identiteta i roda.“ Oduzimanje legitimiteta liberalnim, liberacionističkim, etničkim, čak i separatističkim pojmovima identiteta, proizvelo je neophodan kulturni prostor za pojavu termina „ queer“, njegova nespecifičnost je njegova garancija protiv novijeg kritikovanja težnje da se „lezbejsko“ i „gej“ kao kategorije identiteta isključe. Iako ne postoji slaganje u pogledu tačke definicije termina queer,međusobno zavisne sfere aktivizma i teorije koje konstituišu njegov nužan kontekst podvrgnute su različitim obratima.

Queer obeležava kako kontinuitet, tako i raskid sa prethodnim liberacionističkim i lezbejsko feminističkim modelima. Lezbjesko feministički modeli organizacije bili su korektivi maskulinističkih sklonosti pokreta za gej osobođenje izniklih iz nezadovoljstva ranijim organizacijama homofila. Slično tome, queer prouzrokuje raskid koji ne samo da nije apsolutan, nego je značajan samo u kontekstu njegovog istorijskog razvoja. Dajući šaljiv istorijski pogled gej evolucije Suzan Hejs (Susan Hayes,1944) određuje queer kao poslednji u nizu sličnih događaja: Prvo je bila Sapfo(stari dobri dani). Onda prihvatljiv homoerotizam klasične Grčke, pa preterivanja Rima. Zatim opušteno preskačemo dva milenijuma, i tu je Oskar Vajld, sodomija, ucena i zatvaranje, Forster(engleski pisac, kritčar i esejista), SekvilVest (engleska pesnikinja), Retklif Hol (engleska spisateljica), inverzija, cenzura, potom homoseksualci, buč i fam, homići, pederi, još cenzura i ucena i Orton (dramski pisac i satiričar).Zatim je bio Stounvol (1969)i postali smo gej. Bio je tu i feminizam, takođe, a neke od nas postale su lezbejke feministkinje, pa čak i lezbejske separatistkinje. Tu su bile dreg-kraljice i politike i Gej Svet šop. A onda se pojavio AIDS, što je kroz intenzivnu raspravu o seksualnim praksama (nasuprot seksualnim identitetima) izrodilo Queer pokret u Americi. Potom ta vrhunska manifestacija tačerovske paranoje, Paragraf 28, što je isprovociralo prisilan i kratkotrajan brak lezbejskih i gej politika u Velikoj Britaniji. Dete je queer, i sasvim sigurno je problematično. Iako je ovo objašnjenje suviše šaljivo da bi

Pre nego što razmotrimo specifične rasprave o efikasnosti termina queer, važno je da razumemo da su se ti modeli identiteta, roda i seksualnosti, koji u velikoj meri potkrepljuju queer program promenili, kao i da prepoznamo sve implikacije koje takve promene imaju na promišljanje moći i otpora. Da bi napravili razliku između Fronta za gej oslobođenje i Queer nacije, Džozef Bristou i Endželija R Vilson (1993) smatraju da je u smislu definisanja značajno


60 da su „nekadašnje politike identiteta uglavnom prevaziđene politikama razlike“. Slično tome, Liza Dugan (1992) zapaža da u queer modelima „retorika razlike zamenjuje asimilacionističko isticanje sličnosti sa drugim grupama“. Prepoznavši razliku kao termin koji je od presudnog značaja za queer znanja i način organizovanja, ovi teoretičari mapiraju promenu koja nije specifična samo za ono queer već je karakteristična za postrukturalizam uopšte. Kao što piše Donald Morton (1995): Povratak onog queer ne treba razumeti kao lokalni učinak, već kao rezultat unutar područja seksualnosti, (post)modernog susreta sa prosvetiteljskim stavovima koje se tiču uloge konceptualnog, racionalnog, sist ematskog,strukturnog, normativnog, progresivnog, oslobodilačkog, revolucionarnog, itd. u društvenoj promeni, kao i rezultat odbijanja ovih stavova. U stvari, queer kao intelektualni model nisu proizvele samo lezbejske i gej politike i teorije, pre je reč o tome da se oblikovao kroz specifična istorijska znanja koja konstruišu zapadno mišljenje u kasnom dvadesetom veku. Slični obrati se mogu videti kako u feminističkoj tako i u post-kolonijalnoj teoriji i praksi kada, na primer, Seniz Rajli(1988) problematizuje insistiranje feminizma na „ženama“ kao unifikovanoj, stabilnoj i koherentnoj kategoriji, a Henri Luis Gejts (1985) denaturalizuje „rasu“. Takvi konceptualni obrati imali su veliki uticaj u okviru gej i lezbejskog obrazovanja i aktivizma i sada su istorijski kontekst za bilo kakvu analizu koncepta queer. I lezbejski i gej pokreti su u načelu bili opredeljeni za pojam politika identiteta, pretpostavljajući identitet kao preduslov za efikasnu političku intervenciju. Queer je , s druge strane, primer mnogo posrednijeg odnosa prema kategorijama identifikacije. Pristup post-strukturalističkom promišljanju identiteta kao provizornog i kontigentnog, uz porast svesti o ograničenjima kategorija identiteta u smislu političke reprezentacije, omogućili su pojavu

61

ANIMA Kotor

onog queer kao nove forme lične identifikacije i političke organizacije. Identitet je verovatno jedna od najnaturalizovanijih kulturnih kategorija u kojoj prebiva svako od nas: svako za sebe misli da postoji izvan svih okvira reprezentacije, i kao da na neki način obeležava tačku neporecive stvarnosti. U drugoj polovini dvadesetog veka, međutim, takve naizgled samoočigledne ili logično potvrde identiteta radikalno su problematizovali na brojnim frontovima teoretičari poput Luja Altisera, Sigmunda Frojda, Ferdinanda Sosira, Žaka Lakana, i Mišela Fukoa. Njihov rad je omogućio izvestan napredak društvene teorije i humanistike što je, po rečima Stjuarta Pola za posledicu imalo „konačno decentriranje kartezijanskog subjekta“. Prema tome, identitet je ponovno konceptualizovan kao održiva i postojana kulturna fantazija ili mit. Misliti o identitetu kao o mitološkoj konstrukciji ne znači kazati da kategorije identiteta nemaju materjalni učinak. Pre je reč o tome da se shvati – kao što čini Rolan Bart u svojoj knjizi Mitologije (1978)- da je naše razumevanje samih sebe kao koherentnih, unifikovanih i samodeterminisanih subjekata učinak tih kodova reprezentacije obično korišćenih da bi se opisalo sopstvo, preko kojeg se, shodno tome, razumeva identitet. U Bartonovom razumevanju subjektivnosti preispituje se naizgled prirodna ili samoočigledna „istina“identiteta koja istorijski potiče od dekartovog pojma sopstva kao nečeg što je samo-determinišuće, racionalno i koherentno. Ponovo razmatrajući Marksovo isticanje okvira prisila ili istorijskih uslova koji determinišu individualno djelovanje, Altiser je tvrdio da mi ne postojimo kao već slobodni subjekt: naprotiv, kao takvi smo konstituisani ideologijom. Njegova glavna teza je da su individue kao subjekti „interpelirane“ ili „prozvane“ ideologijom, a da se ta interpelacija postiže kroz prisilnu mešavinu priznanja i identifikacije. Ovaj pojam je važan za svako temeljno preispitivanje politika identiteta, jer pokazuje na koji način ideologija ne samo da pozicionira individue u društvu,

već, takođe, na njih prenosi osjećaj identiteta. Drugim rečima, on pokazuje da je identitet već konstituisan samom ideologijom pre nego kroz otpor prema njoj. Kao i marksističko- strukturalistički pristup subjektivnosti, psihoanaliza čini dostupnim narativ koji usložnjava pretpostavku da je identitet prirodno svojstvo svake individue. Frojdova teorija o nesvesnom zatim osporava shvatanje da je subjektivnost stabilna i koherentna. U uspostavljanju formativnog uticaja na važne mentalne i psihičke procese kojih individua nije svesna, teorija o nesvesnom ima radikalne implikacije na zdravorazumsku pretpostavku da je subjekt kako cjelovit tako i samorazumljiv. Štaviše, interperetacije Frojdovog rada – posebno one francuskog psihoanalitičara Žaka Lakana- uspostavile su subjektivnost kao nešto što mora da se uči, radije nego kao nešto što je uvek već tu. Subjektivnost nije suštinsko svojstvo sopstva već nešto čije je poreklo izvan tog sopstva. Identitet je, prema tome, učinak identifikacije sa drugima nasuprot njima: događati se, biti uvek nedovršen, to je više proces nego svojstvo. U nekim od uticajnih predavanja o strukturnoj lingvistici koja je Ferdinand Sosir održao od 1906 – 1911. godine, tvrdi se da jezik ne odražava toliko društvenu realnost koliko je konstruiše. Po Sosiru, jezik nije nekakav sistem drugog poretka čija je funkcija samo da opiše ono što je tu . Pre je reč o tome da jezik konstituiše i čini značajnim ono što se naizgled samo opisuje. Štaviše, Sosir jezik definiše kao sistem označavanja koji prethodi svakom individualnom govorniku. Jezik se obično pogrešno razumeva kao medij pomoću kojeg izražavamo naša „autentična“ sopstva i naše privatne misli i emocije. Sosir, međutim, traži od nas da uzmemo u obzir da su naši pojmovi privatnog, ličnog i unutrašnjeg sopstva nešto što je konstituisano preko jezika. Teorije Altisera, Frojda, Lakana i Sosira obezbedile su poststrukturalistički kontekst za pojavu koncepta queer.Francuski istoričar Mišel Fuko bio je mnogo eksplicitnije povezan s denaturalizacijom dominantnih shvatanja seksualnog identiteta. Uz naglasak na tome

da seksualnost nije suštinski lični atribut već dostupna kulturna kategorija – kao i da je učinak moći pre nego njen puki objekt- Fukoovi spisi imaju presudan značaj za razvoj lezbejskog i gej, a prema tome, i queer aktivizma i obrazovanja. Kada to kažemo, ne znači da tvrdimo da doslovno postoji uzročna veza između Fukoovog rada i queer teorije i prakse. Pa ipak, kako smatra Dajana Fas (1989) Fukoov rad o seksualnosti odjekuje „savremenim raspravama među gej teoretičarima i aktivistima u vezi sa značenjem i primjenjivošću kategorija kakve su „gej“, „lezbejke“, „homoseksualac“ u postrstrukturalističkoj klimi koja sve takve potvrde identiteta smatra problematičnim. Fukoov argument da je seksualnost diskurzivna proizvodnja pre nego prirodno stanje, deo je njegove šire rasprave o tome da je moderna subjektivnost učinak mreža moći. Ne samo da je moć negativna i represivna, već je i produktivna i omogućavajuća, „primjenjuje se iz bezbroj tačaka“ bez predodređenog efekta. Nasuprot popularnom konceptu da seks postoji kako s one strane odnosa moći tako i da moć nad njim vrši represiju, Fuko tvrdi da moć nije primarno represivna sila: Definisati učinak moći represijom, znači prihvatiti čisto pravnu koncepciju moći;moć se identifikuje sa zakonom koji kaže ne;on iznad svega ima silu zabrane. Sad, ja verujem da je to potpuno negativna, preuska i štura koncepcija moći, koja je začudo rasprostranjena. Ako moć nikada nije ništa drugo do represija, ukoliko nikada ništa drugo ne čini osim što kaže ne, da li zaista verujete da bismo bili kadri da uvek budemo poslušni?Ono što moći daje uporište, što je čini prihvatljivom, jeste upravo jednostavna činjenica da ona naprosto nema težinu sile koja kaže ne, već prolazi kroz stvari, proizvodi stvari, indukuje zadovoljstvo, oblikuje znanje, ona proizvodi diskurs;ona se mora smatrati produktivnom mrežom koja prožima čitavo društveno telo, mnogo više nego negativnom instancom čija je funkcija represija. U Fukoovim analizama, marginalizovani seksualni


62 identiteti nisu naprosto žrtve operacija moći. Naprotiv, oni su proizvedeni tim istim operacijama: „već dva veka unazad, diskurs o seksu je umnožavan pre nego da je proređivan; a ako je izneo svoje tabue i zabrane, takođe je, u načelnom smislu, potkrepio i usadio njegove raznovrsne oblike“ (Fuko,1981). Ovo isticanje produktivnosti i omogućavajućih aspekata moći na dubinski način menja modele pomoću kojih je sama moć tradicionalno bila shvatana. Prema tome, Fukoova ponovna procena moći je u značajnoj meri aficirala lezbejske i gej analize. S obzirom na to da Fuko ne misli da je moć u načelu represivna sila, on ne podržava liberacionalističke strategije poput ukidanja zabrana i otvorenog govora. Fuko, u stvari, spekuliše da „zbog toga što je ideja o modernoj seksualnoj represiji široko prihvaćena, diskurzivna kritika represije, ni iz daleka tačno ne identifikuje mehanizme moći, „da je... zapravo deo iste istorijske mreže kao i stvar koju denuncira (a nesumnjivo i pogrešno predstavlja) nazivajući je „represijom“ Fuko preispituje liberacionističko uverenje da se objavljivanjem prethodno poreknutih i prigušenih lezbejskih i gej identiteta i seksualnosti pruža otpor moći, i otuda, indukuje transformišući efekat. Iako Fuko odlučno zauzima antiliberacionističku poziciju po tom pitanju, ponekad je tumačen- što možda i ne iznenađuje, s obzirom na opšte kruženje onoga što on kritikuje kao „represivnu hipotezu“- kao neko ko zastupa politički defetizam. Međutim, Fuko isto tako tvrdi da „ tamo gdje postoji moć, postoji i otpor“, otpor koji koegzistira sa moći i njen je apsolutni savremenik“(1988). Kao i moć, i otpor je mnoštven i nestabilan; on se zgušnjava na izvesnim tačkama, i rasipa na drugim, i kruži kroz diskurs.“Diskurs“ je heterogeni skup iskaza koji se odnose na određeni koncept čime se konstituiše ili osporava njegovo značenje – „niz diskontinuiranih segmenata čija taktička funkcija nije ni uniformna ni stabilna „, Upravo kao što je oprezan u vezi s mišljenjem da moć obelježava samo hijerarhijske odnose, Fuko takođe insistira na tome da diskurs

63

ANIMA Kotor

nije jednostavno za ili protiv nečega, nego da je beskonačno proliferativan i multivalentan; ne smemo zamišljati svet diskursa podeljen između prihvaćenih i isključenih diskursa, ili između dominantnih i potčinjenih diskursa; već kao mnoštvo diskurzivnih elemenata koji ulaze u igru kroz raznovrsne strategije„. Kada Fuko opisuje odnos između diskursa i strategija i pokazuje kako se pojedinačni diskurs strateški može upotrebiti u suprostavljene svrhe, on specifično kao primer navodi na koji način se kategorija homoseksualnosti formirala u odnosu na strukture moći i otpora. Pojava homoseksualaca kao „vrste“ jeste primer polivalentnih sposobnosti diskursa: Neupitno je da je u devetnaestom veku pojava psihijatrije, pravne nauke, literature čitavog niza diskursa o vrstama i podvrstama homosekusalnosti, inverzije, pederastije i „psihičkog hermafroditizma“ omogućila snažan napredak društvene kontrole nad ovom oblašću „perverzije“; ali je isto tako omogućila formiranje „obrnutog“ diskursa: homosekusalnost je počela da govori u svoje ime, da zahteva da se njen legitimitet ili „prirodnost“ potvrdi, često istim rečnikom, koristeći iste one kategorije kojima je medicinski diskvalifikovana. Diskurs je, dakle u potpunosti unutar (ipak, ne nužno i u službi) mehanizama moći. Fukoova analiza usredsređuje se na diskurs kao način otpora, ne da bi osporio njegov sadržaj, već da bi partikularizovao njegova strateška dejstva. Utoliko što je jedan od njegovih ključnih primera upravo homoseksualnost, Fuko smatra da su seksualni identiteti takođe diskurzivni efekti dostupnih kulturnih kategorija. Osporavanjem opšte prihvaćenog razumevanja moći i otpora, njegov rad je očito privlačan za lezbejke i gej, prema tome i queer- teoriju i praksu. Iako Fuko (1988) „autora“ razmatra kao tekstualni efekat radije nego kao stvarno prisustvo, njegov javni identitet gej muškarca može na prikladan način da pomogne gej

studijama inspirisanim njegovim radom. Mnogo eksplicitnije od Alistera, Sosira, Frojda i Lakana, Fuko je radikalno ponovo konceptualizovao identitet na načine koji su suštinski preoblikovali lezbejske i gej studije. Novija kritika politika identitetakako unutar tako i izvan lezbejskih i gej krugova - nije se pojavila samo zbog toga što se konkretizovanje bilo kojeg pojedinačnog identiteta osećalo kao isključivost. To se dogodilo zbog toga što se u okviru poststrukturalizma sam pojam identiteta kao koherentnog i trajnog osećanja sopstva, percipirao više kao kulturna fantazija nego kao vidljiva činjenica. Prigovori na to što se u lezbejskim i gej politikama ističe identitet počivali su pre svega na činjenici da temeljna kategorija svake politike identiteta neizbežno isključuje potencijalne subjekte u ime reprezentacije. Očigledno je da lezbejke i gej politike identiteta koje samo ponavljaju rasnu i klasnu represiju nisu adekvatne. A ipak, politike identieta ne mogu da se obnove samo kroz obazrivo usmeravanje pažnje na problem razlike. Jer, kao što postrukturalizam takođe pokazuje, politikama identiteta sadržaj nisu oduzele samo razlike između subjekata, nego i nesvodive razlike unutar svakog subjekta. Kao što tvrdi Dajana Fas ( 1989) „ teorije o „mnoštvenim identitetima“ ne uspevaju delotvorno da ospore tradicionalna metafizička shvatanja identiteta kao jedinstva“: Performativnost identiteta Džudit Batler (Judith Butler) je teoretičarka koja je u okviru lezbejskih i gej studija učinila najviše na razotkrivanju razlika i ograničenja identiteta. U svojoj veoma citiranoj knjizi Nevolje s rodom: femminizam i subverzija identiteta (1990), Dž. Batler razvija Fukoov argument o dejstvovanju moći i otpora

da bi pokazala način na koji marginalizovani identiteti saučestvuju u režimima identifikacije kojima hoće da se suprostave. Ako je Fukoova Istorija sekusalnosti (tom 1) za Dejvida Helperina (1995)“jedinstven, najvažniji intelektualni izbor političke inspiracije za savremene AIDS aktiviste“, onda je za I.K. Sedžvik (1993) knjiga Džudit Batler Nevolje s rodom na sličan način uticala na queer teorije: „svi koji su 1991. godine bili na konferenciji o gej i lezbejskim studijama na univerzitetu Ratgers, i čuli poziv upućen kroz delove knjige Neovolje s rodom, morali su da osete strahopoštovanje pred produktivnim učinkom koji je ovaj gust, pa čak i nametljiv rad imao na razvoj queer teorije i čitanja u poslednje vreme“. Rouzmari Henesi(1994) na sličan način izveštava o tome da je „Džudit Batler citirana upornije i češće od bilo kog drugog queer teoretičara“. Iako knjiga Nevolje s rodom pre svega ima važno mesto u feminizmu, jedno od njenih najuticajnijih dostignuća je što se u njoj navodi na koji način rod dejstvuje kao regulacioni konstrukt koji privileguje homoseksualnost i, povrh svega, na koji način dekonstrukcija normativnih modela roda daje legitimitet lezbejskim i gej pozicijama subjekta. Dž. Batler kontraverzno tvrdi da feminizam radi protiv svojih eksplicitnih ciljeva ukoliko „žene“ uzima kao svoju utemeljujuću kategoriju. Razlog za to je što termin „žena“ ne označava prirodno jedinstvo već, umjesto toga, označava regulišuću funkciju čija primena nehotice reprodukuje one normativne odnose između pola, roda i želje, koji naturalizuje heterosekusalnost.“ Kulturna matrica preko koje je rodni identitet postao spoznatljiv“, piše Dž. Batler (1990), „zahteva da određene vrste „identiteta“ ne mogu „postojati“- to jest, one u kojima rod ne proističe iz pola, i one u kojima prakse želje ne „proističu“ ni iz pola ni iz roda. Umesto da naturalizuje istopolnu seksualnu želju homoseksualnosti- što je uobičajena strategija gej i lezbejskih pokreta- Dž. Batler spori istinu samog roda, tvrdeći da svako opredeljenje za rodni identitet naposletku radi protiv legitimnosti homoseksualnih subjekata.


64 Dž. Batler osmišljava rod ne više kao prirodnu osnovu solidarnosti, već kao kulturnu funkciju, perfomativni efekat stalno ponavljanih činova: „Rod je ponavljana stilizacija tela, niz ponovljenih činova u okviru veoma krutog regulatornog okvira koji se vremenom ukrućuje da bi proizveo privid supstancije, prirodnog bića“. Prema tome, ne postoji ništa autentično u vezi sa rodom, nema „jezgra“ koje proizvodi uvjerljive znake roda. Razlog što nema rodnog identiteta iza ispoljavanja roda leži u tome da „taj identitet performativno konstruišu sama „ispoljavanja „koja se smatraju njegovim učincima“. Heteroseksualnost koja se izdaje za prirodnu i stoga nema potrebu da sebe objasni, Dž. Batler stavlja u drugi okvir kao diskutrzivni proizvod i efekat sistema pol/rod čiji je smisao jedino da je opiše. Kao i Fuko, koji u prvi plan ističe važnost diskurzivnih strategija i njihovih potencijala za reviziju, Dž. Batler rod identifikuje kao „diskurzivnu praksu koja se odvija ... i otvorena je za intervencije i ponovno označavanje“. Ona strateški ponovo označava normativne rodne modele i heteroseksualnost, što postiže postavkom roda koja ističe manir „kojim je „jedinstvo“ roda učinak regulatornih praksi u nastojanju da zadrže uniformnost rodnog identiteta prinudnom heteroseksualnošću“. „Kakvo bi subverzivno ponašanje moglo dovesti u pitanje regulatornu praksu samog identiteta?“, pita se Džudit Batler. Ona tvrdi da se u promašajima ili zbrkama u vezi sa rodom – onim performativnim ponavljanjima ili zbrkama u vezi sa rodom- onim performativnim ponavljanjima koja ne učvršćuju zakon, ali koje je (pozivajući se Fukoovo isticanje produktivnih aspekata moći) taj zakon ipak proizveou prvi plan iznose diskurzivan, a ne suštinski karakter roda. Heteroseksualnost je naturalizovana performativnim ponavljanjem normativnih rodnih identiteta. Dž. Batler se zalaže za osporavanje takvih naturalizacija u smislu izmeštenog ponavljanja rodne performativnosti, što bi usmerilo pažnju na one procese koji učvršćuju seksualni identitet. Jedna od strategija koje ona preporučuje je parodijsko

65

ANIMA Kotor

ponavljanje rodnih normi. Umesto obeležavanja distance između sopstva i parodiranog originala, vrsta parodije koju Dž. Batler ima na umu „jeste ona samog pojma originala? Prema tome, heteroseksualnost se više ne pretpostavlja kao original čija je inferiornija kopija homoseksualnosti. Zalaganjem za parodiju kao strategiju otpora, Džudit Batler nastoji da pokaže da područja roda i seksualnosti nisu organizovana u smislu originala i imitacije.Naprotiv, oni manifestuju beskrajne – iako čvrsto regulisane – mogućnosti performativnosti. Upornim denaturalizovanjem roda i seksualnosti, Batlee problematizuje mnoge od uvreženih pretpostavki gej oslobađanja i lezbejskog feminizma, uključujući njihove pozive na zajedničkost i kolektivnost. Majkl Vorner (1992) ukazuje na diskontinuitet u njihovim teorijskim okvirima poredeći manifest Radikalnih lezbejki sa radom Dž Batler: Radikalne lezbejke su svoj manifest započele pitanjem „Šta je ono lezbejsko?, mogla bi da odgovori „da je ono lezbejsko nekoherentnost rodnog binarizma i heteroseksualnosti kondenzovanih do tačke parodije“ Iako Džudit Batler zanima svaka performatisvnost koja ponavlja zakon uz razliku, ona se usredsređuje na transvestiju kao praksu koja ponovo modulira heteroseksualne norme unutar gej konteksta : Isto toliko koliko stvara jedinstvenu sliku „žene“ ... transvestija takođe otkriva različitost onih aspekata rodnog iskustva koji su lažno naturalizovani kao jedinstvo preko regulišuće fikcije heteroseksualne koherencije. Imitirajući rod, transvestija implicitno otkriva imitatorsku strukturu samog roda- kao i njegovcu kontigenciju.Ustvari, on je deo zadovoljstva, vrtoglavosti izvedbe, u priznanju radikalne kontigencije u odnosu između pola i roda uprkos kulturnim konfiguracijama uzročnih jedinstava za koje se obično misli da su prirodne i nužne. (Batler, 1990). Džudit Batler ne smatra da je transvestija suštinski subverzivna parodija. Pre je reč o tome da transvestija preko doslovne sceničnosti nudi efikasan kulturni model za dekonstruisanje uobičajeno

podržanih pretpostavki koje privileguju određene rodove i seksualnosti pripisujući im „prirodnost“ i „originalnost“. Ona se naglašeno zalaže – iako se to u kasnijem korišćenju njenog rada pokazalo na način koji nije baš za pamćenje - za efikasnost svih tih problematičnih rodnih izvođenja koja „ponavljaju i izmeštaju - hiperbolom, neskladom, unutrašnjom zbrkom i proliferacijom – same konstrukte koji ih mobilišu“. Njen pojam performativnosti podvrgnut je nekoj vrsti „hiper-cirkulacije“. Negde samo ovlaš pomenut, negde uguran u službi nečeg mnogo strožeg, pojam je bio veoma produktivan za lezbejske i gej studije tokom 1990-ih godina. Međutim, kritičari koji su usvojili pojam performativnosti, tumačili su ga najčešće doslovno kao performans i koncentrisali su se na one teatrizovane postavke roda koje samosvesno preispituju odnose između pola, roda i želje. Peformativnost figuriše, na primer u radu Džudit Helberstrem (Judith Halberstam, 1994), o ženskom maskulinitetu, u radu Keti Švihtenberg (Cathy Shwichtdenberg,1993) o Madoni, i Pola Grema (Paul Graham,1995) o muškim lezbejkama i kempu. Iako koncept performativnosti obuhvata ove i druge samorefleksivne instance, on jednako – premda manje očigledno – objašnjava svakodnevnu proizvodnju roda i seksualnog identiteta koja, čini se, uglavnom izbjegava objašnjenje. Jer, rod je performativan, ne zbog toga što ga subjekt namerno i razignirano prihvata, već zato što kroz neprestano ponavljanje učvršćuje subjekt. U tom smislu, performativnost je preduslov subjekta. U kasnije objavljenoj knjizi Tela koja nešto znače (1993), Dž. Batler razmišlja o svođenju u korišćenju njenog rada, posebno o težnji da se performativnost razmatra doslovno i teatarski u smislu transvestije. Nakon što je Dž. Batler predstavila transvestiju kao primer performativnosti, mnogi njeni čitaoci su taj primer peruzeli kao „egzemplarnu performativnost“;takva shvaćanja , zadovoljila su

„političke potrebe queer pokreta u začetku, pri čemu je javnost teatarskog delovanja postala potpuno centralno mesto“. Distancirajući se od onih koji su rod shvatili kao svojevoljnu izvedbu Dž. Batler ističe da „performativnost nije ni slobodna igra ni teatarsko pfredstavljanje sebe; niti se može prosto poistovetiti sa onim što se čini“. Da bi se suprostavila ovom uglavnom pogrešnom tumačenju njenog rada- kao i da bi obeshrabrila promišljanje performativnosti u smislu voluntarizma ili namere- Dž. Batler uvodi pojmove „konstituisanosti“ i „prisile“. Performativnost se ne može razumeti izvan procesa iterabilnosti, uređenog i ograničenog ponavljanja normi. A to ponavljanje ne izvodi subjekt; ono, zapravo, omogućuje subjekt i čini njegov vremenski uslov. Iterabilnost podrazumeva da „izvedba nije jedinstven „čin“ ili događaj, već ritualizovana proizvodnja, obred koji se ponavlja pod prisilom i kroz nju, kroz silu zabrane i tabua, uz pretnju ostrakizmom, pa i smrću, pretnju koja upravlja proizvodnjom i nameće joj oblik, ali je – na tome insistiram. Ne predodređuje u potpunosti. Dž. Batler ponavlja činjenicu da budući da je rod performativan, on nije poput odjeće i stoga se ne može po volji svući ili obući. Pre je reč o tome da je on prisilan- ne samo u tom smislu da je strukturisan ograničenjima, nego zbog toga što je (s obzirom na regulatorni okvir u kojem performativnost ima značenje) prisila preduslov performativnosti. Iako Dž. Batler oprezno navodi svoju antivoluntarističku poziciju- i ističe da performativnost nije nešto što subjekt čini, već proces kroz koji se subjekt konstituiše- njen pojam performativnosti je kritikovan kao naivno određenje mnogo složenijih materjalnih uslova. Doslovno tumačeći pojam performativnosti, Šejla Džefris (1994) ga pogrešno predstavlja kao neku vrstu kvazi- teatričnosti, a ne kao pokazatelj svakodnevno rodno određenog života. „Da li je teško zapaziti“, pita se ona retorički, iako nelogično, „ da se problem pojavljuje kada hoćemo da


66 uključimo lezbejke u pojmove kemp i queer što zavisi od „performativnosti“ ženskog? Njen problem se pojavljuje, međutim samo kada se performativnost (u smislu koji je dala Džudit Batler ) pogrešno shvati kao privid, i stoga manje stvaran od neke unutrašnje istine roda. Ipak, teorijski značaj pojma performativnost Dž. Batler je u tome da je svaki rod – a ne samo onaj koji samosvesno dramatizuje svoju teatralnostperformativan. S obzirom na to da lezbejke – ni više ni manje od bilo koje druge grupe konstituisane u subjekta kroz ponavljanje rodnih normi- „izvode“ rod, ne postoji problem u promišljanju lezbejstva unutar modela koji zavise od pojma performativnosti koji daje Džudit Batler. Š. Džefris uporno pogrešno tumači rad Dž. Batler, uprkos činjenici da njen dokaz dolazi iz samog teksta u kojem Dž. Batler eksplicitno daje korekciju tih pogrešnih čitanja. Iako Dž. Batler precizno opisuje rod kao „performativan u meri u kojoj je efekat regulatornih režima rodnih razlika u kojima su rodovi podeljeni i hjerarhizovani pod prisilom“, Š.Džefris smatra da je razumevanje roda Dž.Batler „istrgnuto iz konteksta odnosa moći“. Š. Džefris takođe trivijalizuje naglasak koji Dž: Batler stavlja na subverzivni potencijal performativnog razumevanja roda: Kada ženu pretuče brutalan muškarac s kojim živi, da li je to zato što je ona svojom pojavom usvojila ženski rod? Da li bi za nju bilo rešenje da jedan dan usvoji muški rod i počne da se šepuri u radničkoj košulji ili kožnim pantalonama? Očigledno je – i za Dž.Batler i za Š.Džefrisa- da je odgovor ne. Važno je napomenuti – upravo zato što Š. Džefris to ne čini – da Dž. Batler precizno tvrdi da „rodna performativnost nije stvar izbora roda na nivou svakodnevnice“. Š. Džefris zanemaruje isticanje antivoluntarizma u argumentu Dž.Batler. Shodno tome, kritikujući njen pojam performativnosti Š. Džefris ne samo da pojednostavljuje teorijsku poziciju Dž.Batler, već svoje pojednostavljenje pogrešno tumači kao

67

ANIMA Kotor

manjkavost pozicije koju nastoji da diskredituje. U svom tekstu u kojem je mnogo obazrivija prema tekstu Džudit Batler, a prema tome, i mnogo uverljivija, Ket Veston (Kath Weston) takođe kritikuje to što Dž. Batler ističe performativnost. Iako K. Veston ( 1993) smatra da su neki aspekti teorije o performativnosti produktivni, ona smatra da je „ovaj okvir neadekvatan da bi se razumele sve složenosti rodnog određivanja lezbejskih odnosa“. Kritika koju upućuje K.Veston, međutim, opet se oslanja na pogrešno tumačenje performativnosti kao voljne teatričnosti. Zaključivši da je performativnost prekratka u tom smislu što „obećava da će doneti lično/političko jačanje „- kao da je to moguće, budući da performativnost to ne obećava- K. Veston u prvi plan iznosi ono što smatra neadekvatnim u vezi s performativnim razumevanjem roda i uvodi trop odeće. „Kada lezbejka otvori orman da bi uklopila odeću za večernji izlazak“, piše ona „ visina iznosa na čeku njene plate ograničava izbor onoga što joj je dostupno“ Nesporno je da je ovo zapažanje tačno. Pa ipak, svesti performativnost, kako je shvata Dž.Batler, na orman- na odeću i na izgled beskonačne mogućnosti prihvatanja i odbacivanja rodnih identiteta- u ozbiljnom smislu je pogrešno tumačenje. U naslovu koji daje K.Veston – „ Da li odeća čini ženu?“ – ona sugeriše da u teoriji performativnosti, odeća to čini. A ipak, Džudit Batler- u odlomku slučajno izraženim istim rečnikom- izričito navodi da odeća to ne čini: „ Objavljivanje knjige Nevolje s rodom koincidiralo je s brojnim publikacijama koje su potvrdile da „odeća čini ženu“, ali ja nikada nisam mislila da je rod poput odeće, ili da odeća čini ženu“.(1993). Iako Elizabet Gros (1994) shvata da performativnost nije delotvoran izraz ljudske volje u jeziku“, ona osporava središnju poziciju roda u performativnosti na osnovu toga da „ rod mora da se razume kao neka vrsta gornjeg sloja koji prekriva već uspostavljen temelj pola- kulturne varijacije manje- više čvrstog ili univerzalnog supstrata“. U skladu sa ovakvim

karakteristikama roda, Elizabet Gros tvrdi da bi objašnjenje performativnosti koje daje Dž. Batler trebalo na odgovarajući način da se usredsredi na pol: „Verujem da bi već moćni argumenti (Dž.Batler) bili osnaženi ukoliko bi igru izazvanu terminom koji je na neki način s one strane dimenzije samog pola- u poretku roda- usredsredila na nestabilnost samog pola, samih tela“. Takvom promenom bi se pol denaturalizovao, a pažnja bi se usmerila na činjenicu da „postoji nestabilnost u samoj suštini pola i tela, da je telo ono što je sposobno da čini, kao i da je ono što su svi sposobni da čine u velikoj meri s one strane tolerancije bilo koje date kulture“. Preporuka da se pol- kategorija koja se istorijski promišljala kao „prirodnija“ od roda – denaturalizuje, vredna je pažnje. Pa ipak, projekat Džudit Batler mnogo je bliži projektu Elizabet Gros nego što ona to dopušta. Jer, iako Dž. Batler bespogovorno daje prioritet rodu, ona ga ne mobiliše, kao što ukazuje Elizabet Gros, u opoziciji spram nekog mnogo fundamentalnijeg smisla pola. Naprotiv, ona eksplicitno preispituje takvu materjalizaciju pola: Ukoliko se nepromjenjiv karakter pola ne ospori, možda je taj konstrukt nazvan „pol“ isto toliko kulturno konstruisan kao rod; uistinu, možda je uvek već bio rod, pa se pokazuje da razlikovanje između pola i roda uopšte nije nikakvo razlikovanje. Ukoliko je sam pol proizvedena katergorija, onda ne bi imalo smisla da se rod definiše kao kulturna interpretacija pola. Rod ne bi trebalo shvatiti samo kao kulturno upisivanje značenja na prethodno dati pol...(zato što on) takođe mora da označi sam aparat proizvodnje kojim se polovi uspostavljaju.(Batler,1990) Osporavajući navodno nepromjenjiv karakter pola, Džudit Batler postavlja sledeća pitanja: I šta je uostalom pol?Da li je prirodan, anatomski, hromozomski ili hormonski, i tako da feministička kritika proceni naučne diskurse koji nam navodno utvrđuju takve „činjenice“?Da li „pol“ ima istoriju? Da li svaki pol ima drugačiju istoriju, ili istorije?Da

li postoji istorija o dvojnosti pola, genealogija koja bi binarne opcije mogla pokazati kao promjenljivu konstrukciju?Da li su tobože prirodne činjenice pola diskurzivno proizveli različiti naučni diskursi u službi drugih političkih i društvenih interesa? Odbivši opšte prihvaćenu razliku između pola i roda, ogolivši navodno kauzalne odnose koji strukturišu njihovu razliku, i Džudit Batler i Elizabet Gros u prvi plan ističu „nestabilnost u samoj suštini pola“: Rasprave o performativnosti prouzrokovale su pritisak denaturalizacije na pol, rod, seksualnost, tela i identitete. Profilacija performativnosti kao modela objašnjavanja . podvrgnutom osporavanju i negiranju – proizvela je obnavljanje učešća u ovim procesima preko kojih kategorije identiteta u kojima prebivamo determinišu naše znanje i svakodnevne načine postojanja u svetu. Stroga dekonstrukcija identiteta, čemu pribegava Dž.Batler, najviše se odražava u podozrivosti koju su negovale gej i lezbejske studije u pogledu delotvornosti identiteta, njegove „krize u vezi sa sa „gej“ identitetom“ (Koen,1991). S pojavom kritike koju je uputila Džudit Batler, homoseksualnost i heteroseksualnost počinju da se shvataju kao učinci označiteljskih praksi, „efekti identiteta“ koji se usresređuju na određena tela:“homoseksualac, kao i „žena“ , nije ime koje se odnosi na „prirodnu vrstu“ stvari, objašnjava Dejvid Helperin (1995). „To je diskurzivna i homofobična konstrukcija koja je pogrešno prepoznata kao objekat u epistemološkom režimu poznatom kao realizam“. Rezultat ove duboke sumnje u klasifikaciju, je mišljenje da kategorije identiteta saučestvuju u samim strukturama koje je potvrđivanjem ovih kategorija trebalo odbaciti. Za Dž. Batler (1991) „kategorije identiteta mogu postati instrumenti regulatornih režima, pa bilo da se javljaju kao normailzujuće kategorije opresivnih struktura, ili kao tačke otpora toj opresiji.“ Potvrđivanje kolektivnih identiteta, ranije shvaćenih kao preduslova političke intervencije, sada se rutinski razumeva kao kruženje učinaka u većoj meri nego što se očekivalo.


68

69

ANIMA Kotor

Lezbejske i gej studije 1990-ih, u snažnoj suprotnosti u odnosu na liberacionističke ili etničke gej i lezbejske modele koji potvrđuju identitet, promovišu „razotkrivanje“, i proklamuju homoseksualnost pod organizujućim uticajem „ponosa“, počele su da preispituju kategorije identiteta i pružaju im otpor, a takođe su preispitivale njihovo obećano jedinstvo i političku delotvornost. To „priznavanje nesigurnog položaja identiteta, s punom svešću o složenim procesima njegovog formiranja, kako u psihičkom, tako i društvenom smislu“, na šta je pozivala Dajana Fas (1989) u vezi sa gej i lezbejskim politikama identiteta, dans je uobičajena potka queer teorije i prakse. Kategorije „lezbejskog“ i „gej“ često su preispitivane i denaturalizovane čak i kada su bile mobilisane u kritičkom diskursu i političkoj praksi. Ed Koen (1991) piše o svojoj teškoći da se identifikuje sa kategorijom „gej muškarac“ zato što smatra da je termin koji implicitno potvrđuje kolektivnost neuverljiv: „Ističući „naše“ opredeljenje za potvrđivanjem zajedničke seksualnosti, prećutno smo saglasni da napustimo neke „unutrašnje“ protivrečnosti koje podrivaju koherentnost koju želimo od zamišljene izvesnosti nepobitnog zajedništva ili nesporne seksualnosti“, Slično tome, Dž. Batler (1991) diskutuje o svom podvojenom odnosu u vezi sa pisanjem eseja za antologiju pod naslovom Gej i lezbejska hrestomatija koja se izgleda identifikuje upravo sa terminima koje ona nastoji da ospori: „Sumnjičava sam prema određenju ovoga „ja“ delatnog pod znakom lezbejstva, a ništa mi više ne prijaju ni homofobično određenja ni normativne definicije koje nude drugi članovi „gej i lezbejske zajednice“.

strategiju dosledno je primenila Valeri Traub (1995), koja reč „lezbejsko“ uvek stavlja pod navodnike.

Istrajnost ovih nastojanja da se denaturalizuju naizgled samo-očigledne kategorije poput „identieta“ i „seksualnosti“ ovde se može uočiti u „dijakritičnom radu“ koji se sastoji u tome što i Dž.Batler i E. Koen pod navodnicima prenose: „naš“, „seksualnost“, „ja“, „gej i lezbejska zajednica“. Istu

Implikacije takve krituke na lezbejsku i gej politiku preuzela je Dajana Fas kada se pita:

Široko rasprostranjeno nezadovoljstvo verzijom politika identiteta zastupljenom kako u liberacionalističkom tako i u etničkim modelima homoseksualnosti, proizvedeno je ne samo zbog osećaja otpora prema novoj nomenklaturi već i zbog mnogo sofisticiranijeg razumevanja međusobnog rada identiteta i moći, što je očigledno u radu Dejvida Helperina (1995) Razočarenju oslobođenjem (ne)prethodi samo porast svesti o tome da je gej život proizveo vlastite režime disciplinovanja, vlastite tehnike normalizacije u vidu obavezujućih frizura, majica , dijetetskih praksi, tetoviranja tela, kožne odeće i fizičkog vežbanja... Naposletku, ja mislim da se ono što odražava skretanje od liberacionističkog modela gej politike produbljuje razumevanjem diskurzivnih struktura i sistema reprezentacije koji determinišu proizvodnju seksualnih značenja i na mikro-planu upravljaju individualnom percepcijom na takav način da održavaju i reprodukuju podrivanje heteroseksualnih privilegija“ „Produbljeno razumevanje“ načina na koji organizovanje lezbejskih i gej identiteta može nehotice ponovo da osnaži heteroseksualnu harmoniju koja im je programski suprostavljena, proizvelo je imperativ – čak i spremnost da se usvoje analitički modeli koji preispituju autentičnost identiteta, a posebno one koji kritikuju navodno kauzalan odnos između osiguranog identiteta i delotvorne politike.

Da li se politika temelji na identitetu ili je identitet utemeljen na politici? Da li je identitet prirodna, politička, istorijska, psihička ili lingvistička kontrukcija?

Kakve implikacije ima dekonstrukcija identiteta na one koji se zalažu za politike identiteta? Mogu li feministički, gej i lezbejski subjekti sebi da priušte da se reše pojma unifikovanih, stabilnih identiteta ili moramo početi da zasnivamo politiku na nečemu što nije identitet? Drugim rečima , što je politika „politike identiteta“? Iako termin queer nije bio popularan termin samoidentifikacije u vreme kada je Dajana Fas artikulisala ova pitanja, njegova novija upotreba često je oblikovana pitanjima o identitetu , zajednici i politici koja ona ovde postavlja. Slično ispitivanje lezbejskih i gej identiteta može se vidjeti i u upotrebi termina queer u post-strukturalističkoj kritici subjektiviteta i individualnih ili kolektivnih identieta, u njegovoj kristalizaciji, u preraspodeli nedavno preformulisanih pozicija subjekta, kao i u pažnji usmerenoj na diskurzivne formacije različitih termina kojima se kategorizuje homoseksualnost u praksi i seksualnosti uopšte.

Queer teorija Queer teorija se pojavila u poslednjoj deceniji XX veka pod jakim uticajem poststrukturalizma i podrazumeva zbir strategija čitanja i tumačenja tekstova (bilo da su književni ili socijalni). Nasuprot kriticizmu, koji objašnjava činjenice u vezi sa tekstovima i upućuje čitaoce u to šta tekst znači, teorija pokušava da objasni kako tekst čini smisao. Ruski književni kritičar Mihail Bahtin uticao je na evoluciju teorije svojom koncepcijom heteroglosije. U svakom datom vremenu, kako Bahtin iznosi, mnoštvo kulturnih odredjenja (determinants) dopušta tekstu, frazi, reči ili dogadjaju da ima značenje. Ova dejstva mogu biti socijalna, istorijska, psihološka, politička ili čak lična. Ali, da bi imao smisao, tekst mora biti relevantan u odnosu na ove uslove; teorija zauzvrat, preuzima zadatak razgraničavanja (delimitation) ili iznošenja ovih uslova.

Queer teorija ispituje ulogu želje (libida) u heteroglosiji teksta, izlažući načine na koji homoerotizam i heteroerotizam funkcionišu, preplitajući i uzajamno mešajući načine izražavanja unutar teksta. Queer teorija se razvila kao eklektičan i difuzni zbir postupaka na koje su izvršile uticaj medjusobno suprostavljene oblasti psihoanalize, marksizma, kulturnog materijalizma, semiotike, socialnog konstruktivizma, strukturalizma i feminizma. Delo Eve Kosofsky Sedgwick: Medju muškarcima: engleska književnosti i muška homosocijalna želja, često se navodi kao tekst gde se začela queer teorija. Sedgwickova istražuje načine na koji homoseksualnost i homosocijalnost moduliraju tekstove engleske književnosti. Homosocijalnost predstavlja povezivanje (bonds) sublimirane želje medju muškarcima koja je nužna za održa(va)nje kulture, naročito onih koje predstavljaju pravce prenosa moći kroz žene-brak, rodjenje itd. Homosocijalna povezivanja putem žena su postavljena u zapadnoj kulturi kao da su antitetična homoseksualnom povezivanju u kojim se muškarci vezuju direktno bez posredovanja (lika) žena. Sedgwickova, medjutim, pokazuje kako se ti uslovi kontinuirano urušavaju jedni u druge u praksi i u književnosti. Otuda ona nalazi poreklo i odraze homoseksualnosti unutar samih heteroerotskih praksi. Queer teorija je mnogobrojan i rasplinut skup stavova, [misaonih] delovanja, ona nije unificirano polje. Letimičan pogled na dva važna teksta može ukazati na višebličnost (polymorphousness) problematike. Delo Judith Butler Nevolje sa rodom (Gender Trouble, 1990) ) počinje čitanjem brojnih savremenih teoretičara, uključujući Jacquea Lacana, Michela Foucaulta, Monique Wittig, Julije Kristevei Luce Irigiray da bi pokazala kako pol funkcioniše bilo kao učvrščujuća bilo kao nenamerno destabilizirajuća pretpostavka u okviru njihovih tvrdnji (arguments). Ona potom iznosi u svojoj teoriji da se mnoštvo subverzivnih performativnih strategija, uključuju parodiju ili drag, može koristiti da nadigra (overplay)


70 kodove roda i time prednji identitet u njegovoj najsubverzivnoj i denaturalizovanih formi. Jonathan Dollimoreovo Seksualno disidentsvo (Sexual Dissidence, 1991) sučeljava homoseksualne spise Andréa Gidea i Oscara Wildea. Gide simboliše za Dollimorea vrstu prihvatanja identiteta koji je uznemiren ili izmenjen zbog seksualne razlike, dok Wilde simboliše potpuno prihvatanje te razlike što to u kranjoj liniji , dovodi u pitanje samu mogućnost (jedinstvenog) identiteta. Ove dve pozicije postaju teoretske polarnosti koje Dollimore prati kroz renesansnu i savremenu kulturu. Ono što treba da je očigledno iz ova dva sažeta izvoda jeste jak postmoderni skepticizam prema [mogućnosti] utvdjenih identitete što je možda jedino objedinjujuće svojstvo queer teorije. Mada se o queer teoriji obično misli kao o izdanku savremene akademske sredine, ona ima svoju istoriju unutar odvojenih pravaca gay i lezbejskog kriticisma i teorije. Lezbejska teoretičarka i antropolog Gayle Rubin uvela je na velika vrata neke od osnovnih premisa queer teorije 1975. god. u dva plodotvorna eseja: The Traffic in Women: Notes on the ‘Political Economy’ of Sex i Thinking Sex : Notes for Radical Theory of Politics of the Sexuality. U ovim esejima Rubin razradjuje radikalnu i danas ključnu teoriju: rodne razlike (gender difference) i polne razlike (sexual difference) su povezane ali nisu jedno isto. Rodne razlike odnose se na one gde vladaju binarne muškarac/žena podele, dok se polne razlike odnose na one gde vladaju - homoseksualac/heteroseksualac podele. Seksualna razlika je tako izražena kroz rodnu razliku. Otuda uobičajeni stereotipi o feminiziranom gay muškarcu i muževnoj lezbejki, gde se odstupanje u odnosu na seksualnu orijentaciju doživljava kroz odstupanje po rodnoj identifikaciji. Mada su u zapadnoj kulturi rodna i polna razlika skoro nerazmrsive jedna od druge, teoretski treba da je moguće ih razdvojiti i istražiti interakciju izmedju i unutar njih. Šta više, kako rodna i polna razlika medjusobno deluju u nekom datom tekstu može

71

ANIMA Kotor

ponuditi putokaz o načinima na koji deluju u kulturi, istovremeno je stvarajući. Ova formulacija, pripremila je očigledno put za dobar deo queer teorije koja je usledila, naročito one Sedgwickove. Čak ranije nego Rubin, Guy Hocquenghemovo delo Homoseksualna želja (Le désir homosexuel, 1972) predskazuje i popločava put za ključni čvor queer teorije. Pod jakim uticajem francuske levičarske pobune iz ‘68 god. i teorije šizoanalize Gillesa Deleuzea i Félix Guattaria u Anti-Edipu, Hocquenghemova marksistička revizija freudijanske analize ispituje istorijsku i psihološku konstrukciju ‘homoseksualca’ kao potiskivanje (displacement) i represiju sopstvene homoseksualne želje društva. Dokazujući da je želja neprekinuti i polivokalni fenomen, Homoseksualna želja tvrdi da je uspostavljanje ekskluzivne homoseksualnosti način izolovanja i izbacivanja onih segmenata želje koji ne oponašaju produktivne i reproduktivne ciljeve kapitalizma. Seksualnost stoga, nije prirodni fenomen nego je rezultat (effect) ekonomskih odnosa date kulture - zaključak koji, ponovo, jasno vodi ka domenu o kome se danas raspravlja medju queer teoretičarima. Mada se ovde navedeni reprezentativni autori mogu smatrati primerima zastupnika izvesnih ključnih ideja u formiranju queer teorije, istina je da bi i mnoštvo drugih teoretičara mogli lako biti ovde pomenuti. Jedan od najsretnijih aspekata queer teorije je taj da njena izuzetno razuzdana forma i raskošna volumioznost nagoveštavaju da će ona ostaviti širokog i dubokog traga u vremenu koje dolazi. Gregory W. Bredbeck Literatura: Sedgwick, Eve Kosofsky. Between Men: English Literature and Male Homosocial Desire. New York: Columbia University Press, 1985. Abelove, Henry, Michele Aina Barale, and David M. Halperin. The Gay and Lesbian Studies Reader.

New York: Routledge, 1993. de Lauretis, Teresa. “Sexual Indifferente and Lesbian Representation.” In Performing Feminisms: Feminist Critical Theory and Theatre. Sue-Ellen Case, ed. Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1990, 17-39. Deleuze, Gilles, and Felix Guattari. Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia. Robert Hurley, Mark Seem, and Helen R. Lane, frans. Minneapolis: University of Minnesota Press, 1983. Dollimore, Jonathan. Sexual Dissidence: Augustine to Wilde, Freud to Foucault. Oxford: Clarendon Press, 1991. Foucault, Michel. The History of Sexuality: An Introduction, Vol. I. Robert Hurley, frans. New York: Random House, 1978. Fuss, Diana. Inside/Out: Lesbian Theories, Gay Theories. New York: Routledge, 1991. Hocquenghem, Guy. Homosexual Desire. Daniella Dangoor, prev.. London: Allison and Busby, 1968. Irigiray, Luce. This Sex Which Is Not One. Catherine Porter with Carolyn Burke, frans. Ithaca, N.Y: Cornell University Press, 1985. Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, 1990. Hrvatski prevod: Judith Butler, Nevolje sa rodom: Feminizam i subverzija identiteta- Zagreb 2000. Izvor: Gay Histories and Cultures: An Encyclopedia, izd. George E. Haggerty, New York & London, 2000, str. 728-729.

POLITIKA IDENTITETA Autor John Champagne Bilo da se neko slaže sa Foucaultom ili ne u tome da moderne institucije kao medicina i zakonodavstvo ne “zabranjuju” samo, nego i “proizvode” homoseksualnost kao nužnog (makar i zlog) brata blizanca normativne heteroseksualnosti, činjenica je da su ljudi homoseksualne orijentacije još uvek predmeti (ponekad i smrtonosnih) napada. Ono što je manje izvesno jeste kako promeniti ovako stanje i na koji način. Neki homoseksualci i lezbejke smatraju da odgovor treba da se potraži u onome što se od ’70-tih

nazvalo politikom identiteta (identity politics). Politika identiteta odnosi se na isticanje identiteta - polnog, rodnog, religioznog, etničkog, rasnog kao sredstva zalaganja za političku moć, priznanje i legitimnost, obično u formi za sticanje većih prava. Ako je politika borba za izmenu postojećih relacija moći u nečiju korist, politika identiteta ističe identitet kako kao razlog za promenu takvih odnosa tako kao i orudje kojim to čini. Pozajmljujući svoju logiku iz diskursa gradjanskih prava i reprezentacione politike, politika identiteta tvrdi da homoseksualci i lezbejke predstavljaju grupaciju koju okuplja niz zajedničkih interesa. Ponekad se ovi interesi shvataju kao rezultat nečega što je u dubini homoseksualnosti - jedinstvene homoseksualne esencije ili nekog biološkog faktora za koji se misli da povezuje sve gay muškarce i lezbejke. Nekad su se, pak shvatali kao produkti specifičnih istorijskih činilaca, budući da su kulturno specifične zabrane homoseksualnosti proizvele zajedničke interese medju ljudima homoseksualne orijentacije. Oba ova gledišta, medjutim, zastupaju da homoseksualci, kao legitimni birači, zaslužuju političko predstavnštvo i ista prava. Kritičari politike identiteta često pokušavaju da pokažu kako je identitet uvek fikcija, ili u krajnjem slučaju, promenjiva istorijska konstrukcija, ne nešto suštinsko, transistorijsko ili nad-kulturno. Feministička psihoanaliza je, na primer, isticala da su identiteti nepouzdani i provizorni; polni i rodni identiteti nametnuti su ljudskim bićima kulturom i oni nikad nisu u potpunosti ostvareni, te uvek podležu remećujućoj snazi nesvesnog. Zbog toga je teško govoriti kako o homoseksualnosti tako i o heteroseksualnosti sem kao o provizornim dispozicijama želje. Poststrukturalistički kritičari su otišli dalje u dekonstrukciji seksualnog identiteta. Ukazujući da je linija koja deli „homoseksualnost” od „heteroseksualnosti” nužno uslovljena raznim


72 kulturnim, društvenim i istorijskim činiocima, pokušavaju da ukažu na nemogućnost davanja odgovara na pitanje šta to tačno konstituiše homoseksualca. Brojni politički teoretičari su primetili da su homoseksualci kao grupacija onoliko medjusobno podeljeni koliko ujedinjeni, ukršteni suprostavljenim identitetima uključujući one klasne, rasne i rodne. Stoga nema nužnog razloga za homoseksualce da formiraju birački korpus u odnosu na njihovu homoseksualnost; oni koju mogu sebi dozvoliti formiranje biračkog korpusa, obično su relativno privilegovani - beli, muškarci, srednja klasa. Neki queer politički aktivisti su iznosili da zbog svoje relativne malobrojnosti, gay muškarci i lezbejke će biti tretirani kao beznačajni birači. Queer marksistički kritičari smatrali su da je gay oslobodjenje, onako kako se ono konstituiše oko pitanja identiteta, zapravo unutarburžoaska borba a ne pokušaj da se izmene postojeći proizvodni odnosi. Politika identita često ne uspeva, na primer, da ukaže na vezu homofobije sistema i kapitalističke eksploatacije. Konačno, neki kritičari su istupali protiv politike identiteta uopštenijom kritikom politike koja se temelji na ličnim pravima. Prema tim kritičarima, politika identiteta je isuviše zavisna od liberalnog individualizma. To otuda ne obećava radikalnu promenu postojećih odnosa snaga nego prosto zamenjivanje, što ostavlja postojeće političke strukture uglavnom netaknute. Branioci politike identiteta ponekad ističu da, iako je identitet fikcija, politika identiteta se pokazala istorijski nužnom i politički delotvornom. Pružanjem (slike) „fiktivnog” kolektiviteta u ime kojeg se treba odupirati cenzuri homoerotizma, gay identitet je mit koji je značajno poboljšao živote mnogih. Identiteti su neophodni za produkovanje političkih saveza. Kritika politike identiteta, smatraju njeni zagovornici, teži odbacivanju mogućnosti za političku delatnost. Neki teoretičari su, medjutim, uzvratili da je upravo obrnuto istinito - činovi savezništva produkuju identifikacije i mit o identitetu teži da osujeti mogućnost političkog

73

ANIMA Kotor

delovanja opasno izjednačavajući „biće” ili „stil” sa racionalnom političkom akcijom. Drugi pisci su, zauzvrat, upozoravali da neke kritike politike identiteta isuviše spremno prihvataju pretpostavku da politički subjekti koji deluju kroz identitet nužno podležu njegovoj draži. Kada ne misli da se obraća već postojećoj biračkoj grupaciji, gay politika identiteta smatra da će upotreba termina gay proizvesti ili fabrikovati biračku grupaciju, i sa njom, izvesnu moralnu obavezu za delovanje. Politika identiteta, tada, razvija fiktivni identitet kao sredstvo produkovanja političkih savezništva i pratećih etičkih imperativa. Na ono što ostaje da se ukaže, medjutim, jesu istorijske posledice tog razvijanja - posledice (effects) čija su sredstva iznad delovanja svakog pojedinca koja/koji se zove gay. Interesantno je to što čini se da ima malo komunikacije izmedju popularne, šire podrške politike identiteta i njene kritike. Za mnoge gay ljude, izgledi za gay oslobodjenje koje ne traži nužno da oslobodi gay ljude, izgleda nezamislivo. Neki su pak istoričari tvrdili da je gay oslobodjenje počelo upravo kao pokušaj postavljanja pitanja Mažinovljeve linije (linija odbrane na koju se neko slepo oslanja. Prema franc. ministru rata A. Maginotu, prim. prev. ) koja deli hetero- od homoseksualne želje. Sve dok se (barem) dve definicije homoseksualnosti natiču - homoseksualnost kao potencijalno u svim ljudskim bićima i homoseksualnost kao diskretna kategorija ličnosti - politika identiteta, činiće se da je kako razdvajajuća, tako i delotvorna. Uprkos dugotrajnim zabranama homoerotizma, takodje je istina da neki gay ljudi danas žive bolje nego što bi to bilo u prošlosti. Da li je, medjutim, homoseksualcima kao celini bolje? Izvesna verzija politike identiteta prihvata frazu homoseksualci kao celina (gays as a whole) kao razumljivu. Kritičari politike identiteta ističu da ovakva fraza jeste fikcija o čijoj se nužnosti i efikasnost mora diskutovati pre

nego što se ona jednostavno prihvati. Literatura: Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, 1990. Hrvatski prevod: Judith Butler, Nevolje sa rodom: Feminizam i subverzija identiteta- Zagreb 2000. Champagne John, The Ethics of Marginality: A New Approach to Gay Studies. Minneapolis (University of Minnesota Press),1995. Field Nicola, Over the Rainbow: Money, Class and Homophobia, London (Pluto Press), 1995. Foucault Michel, The History of Sexuality, tom I, An Introduction, prev. Robert Hurley, New York (Vintage), 1980. Fuss Diana, Essentiality Speaking, New York (Routledge), 1989. Phelan Shane, Identity Politics, Lesbian Feminism and the Limits of Community, Philadelphia (Temple University Press), 1989. Sedgwick, Eve Kosofsky, Epistemology of Closet, Berkley (University of California Press), 1985. Warner Michael, izd. Fear of a Queer Planet, Mineapolis (University of Minnesota Press), 1993. Weeks Jeffrey, Sexuality and Its Discontents, London (Routledge and Kegan Paul), 1985. Izvor: Gay Histories and Cultures: An Encyclopedia, izd. George E. Haggerty, New York & London, 2000, str. 463-465.

ESENCIJALISTIČKOKONSTRUKTIVISTIČKI SPOR Autor : Edward Stein Prema jednoj uticajnoj i nekada veoma raširenoj metafizičkoj tezi (sholastičkoj, prim. prev.), neke klase entiteta (u svetu) čine prirodne vrste. Prirodne vrste postoje nezavisno od ljudskog misljenja i njihova grupisanja igraju objašnjavajuću ulogu u naučnom tumačenju. Hemijski elementi su prirodne vrste; oni igraju ulogu u hemijskim objašnjenjima (npr. zašto dolazi do eksplozije) i postojali su pre ljudi. Spor izmedju esencijalista i sociokonstruktivista u vezi sa seksualnom

orijentacijom (što je zauzimalo centralno mesto u formiranju gay i lezbejskih studija i koji ima svoje korene u istoriji, sociologiji i dugotrajnim filozofskim raspravama) jeste zapravo spor o tome da li se kategorije seksualne orijentacije odnose na prirodne vrste, odnosno, da li su one prosto tvorevina ljudske kulture. Esencijalisti, s druge strane, tvrde da postojeće istorijske i kulturne promene ne dovode u pitanje postojanje osnovnih ljudskih tipova - heteroseksualni, homoseksualni i (možda) biseksualni. To što neke kulture, može biti, ne prepoznaju ove tipove, ne dokazuje da ti tipovi nisu iskonske prirodne vrste. Kao što su ljudi imali krvne grupe pre nego što su kvrne grupe otkrivene, esencijalisti tvrde da činjenica da ljudi u nekim drugim kulturama možda nisu znali, razlikovali seksualne orijentacije ne znači da se kategorije seksualne orijentacije ne mogu odnositi i na njih. Spor izmedju esencijalista i konstruktivista se često razume kao svodjenje na pitanje da li je seksualna orijentacija rezultat ljudskog genetskog sastava ili okruženja. Kao što je primećeno, pitanje prirode ili vaspitanja (nature versus nurture) se temelji na pogrešnoj dihotomiji. Nijedna ljudska osobina nije strogo rezultat gena ili faktora okruženja. Sve ljudske osobine su rezultat oba ova činioca. Postoje genetski faktori koji deluju na ono što izgleda prevashodno kao rezultat okruženja (na primer, kakvu muziku neko voli). S druge strane, razvojni i faktori okruženja doprinose razvijanju onoga što se ponajviše čini genetskim osobinama (npr. boja očiju). Mada je svaka ljudska osobina pod uticajem genetskih i faktora okruženja, čini se da postoji nepodudarnost u stepenu: to što su moje oči braon boje je strožije odredjeno genetskim faktorima nego što je to što volim klasičnu muziku više nego savremenu. U ovom kontekstu, spor priroda-okruženje se tiče toga gde se seksualna orijentacija nalazi na kontinuumu izmedju boje očiju i muzičkog ukusa.


74 Imajuću ovo u vidu, opšte uzeto gledište da esencijalizam podrazumeva da je seksualna orijentacija odredjena genetskim faktorima a da konstrukcionizam pak, da je seksualna orijentacija prevashodno oblikovana socijalnim okruženjem, pokazuje se pogrešnim. Medjutim, moguće je da se kategorija odnosi na prirodnu ljudsku vrstu, a da to nije slučaj da se ličnost smešta u tu kategoriju osobinom koja proističe iz njenih gena. Recimo, biti osoba koja je imuna na poliomielitis predstavlja prirodnu vrstu, ali da li je neko pripadnik ove grupe ili ne, podrazumeva prisustvo izvesnih antitela u krvotoku, što nije genetski. Što se seksualne orijentacije tiče, kada bi simplicistička verzija freudijanske teorije o poreklu muške seksualne orijentacije bila istinita - da muškarac stiče svoju naročitu seksualnu orijentaciju uspešnošću odnosa sa njegovim roditeljima, naime, da li je on ili ne razrešio Edipov kompleks - onda bi esencijalizam bio istinit. Kad se dečak postavi u odredjenu edipovsku poziciju, on ima prirodno odredjenu seksualnu orijentaciju, tj. ima psihološki sastav ili heteroseksualca ili homoseksualca. Ako bi ova teorija ( ili strukturalno slična psihološka teorija) bila istinita, tada bi seksualne orijentacije bile prirodne vrste, ali ne bi bile primarno genetske. Ovo pokazuje da esencijalizam ne povlači za sobom nativizam (filozofska doktrina o urodjenim idejama, prim. prev.). Isti primer je dovoljan da pokaže da ako je seksualna orijentacija primarno pitanje sredine, konstrukcionizam ne treba da usledjuje. Dok esencijalizam ne podrazumeva nativizam a pitanje okruženja (environmentalism) ne podrazumeva konstrukcionizam, nativizam podrazumeva esencijalizam. Ako je seksualna orijentacija primarno odredjena genetskim faktorima, tada onda postoje prirodne vrste združene sa seksualnom orijentacijom osobinama gena odgovornih za seksualnu orijentaciju. Kada bi ovo bio slučaj, konstrukcionizam bi bio pogrešan. Ovim se ne želi se reći da je konstrukcionizam u stvari pogrešan, nego pre da su i konstrukcionizam i esencijalizam empirijske teze.

75

ANIMA Kotor

Literatura: Halperin David, One Hundred Years of Homosexuality and Other Essays in Greek Love, New York (Routledge), 1990. Stein Edward, izd. Forms of Desire: Sexual Orientation and the Social Constructionist Controversy, New York (Routledge), 1992. Izvor: Gay Histories and Cultures: An Encyclopedia, izd. George E. Haggerty, New York & London, 2000, str. 294-295.

LEZBEJSTVO I FEMINIZAM Autorka : Andrea Špehar Peruzeto iz časopisa „Kruh i ruže“ br. 2 ljeto/jesen 1994, Zagreb U svakom društvu, bilo u patrijarhalnome kakvo je primjerice naše, bilo u onima s visoko razvijenom i tradicionalnom demokracijom, lezbijstvo se sagledava u negativnom svjetlu. Isto tako, neovisno o stupnju razvijenosti demokracije i shvaćanja individualnih sloboda u pojedinim društvima, po nekom automatizmu poistovjećuju se feminizam i lezbijstvo, naravno i opet s negativnim prizvukom. Dakle, zajedničko jest da svi odrastamo u društvima gdje stereotipi o lezbijkama barataju istim kodovima i sličnim rječnikom. Patrijarhalno društvo i formalno negira lezbijsku egzistenciju, naime npr. u Krivičnom zakonu republike Hrvatske, homoseksualna veza može biti samo između muških osoba (sic!). U svakodnevnom životu lezbijkama se a priori pripisuju negativnosti kao narkomanija, prostitucija, kriminal. Prema istim predrasudama lezbijka je zapravo (heteroseksualna) žena koja naime mrzi muškarce, a lezbijstvo je samo pervertirana faza u životu jedne heteroseksualne, »normalne« žene. Slijedeći iste predrasude, lezbijka je žena koja ne može imati seksualni odnos s muškarcem, odnosno ona je zapravo muškarac u heteroseksualnom, ženskom tijelu! Iz te posljednje teze proizlazi nadalje stav o spolnim ulogama, tj. njihovoj podjeli, pa se govori

o »muškim« odnosno »ženskim« svojstvima kod lezbijki. Sama jednostavna ideja da žena voli ženu bez ikakve uloge muškarca (fizičke, psihološke, pa čak ni u imitativnom smislu) dominantno muškom društvu je toliko neprihvatljiva da je ujedno i neshvatljiva. Stoga osim gornjih stereotipa i predrasuda postoje i takvi stavovi koji »uzroke« lezbijstvu vide u medicinskim poteškoćama (poremećeni hormoni, mentalna bolest itsl.), odnosno u lošim socijalno-psihološkim uvjetima (dominantna majka, dominantan otac, asocijalna obitelj itd.). Dugačka lista predrasuda o lezbijkama, kao npr. da one mrze djecu, da su agresivne, osobito prema heteroseksualnim ženama, da imaju nestabilne odnose budući da ih zanima samo seks itsl., ima zajedničku rezultantu. Zbog tih jako rasprostranjenih i duboko ukorijenjenih, te i dalje njegovanih predrasuda, velika većina lezbijki zapravo se osjeća loše zbog svoje ljubavi prema ženi. Zbog istih razloga lezbijstvo je i danas i kroz čitavu povijest nevidljivi dio društva. Pokušajmo ovdje vrlo kratko analizirati neke od tih uvriježenih predrasuda. Što znači stav da »sve lezbijke mrze muškarce«? Činjenica je da će mnoge lezbijke potvrditi da osjećaju nelagodu u muškom društvu, ali će se vrlo brzo pokazati da se radi o mnogo općenitijem impulsu naspram muškog ugnjetavanja. Neke radikalne lezbijske grupe smatraju čak da je mržnja naspram muškaraca važna kao moguća terapija u otklanjanju muške opresije. Međutim, ovako isključiv stav moguće je lako naći ne samo kod radikalnih grupa već i u stavovima tzv. normalnih heteroseksualnih žena u njihovom dnevnom izražavanju, umjetnosti itsl. Jednostavno rečeno, lezbijke, dakle žene koje vole žene, unose permanentnu zabunu i nered u muški sistem razmišljanja, stavova, postupaka, osobito u domeni seksualnosti. Sa muškog aspekta preciznije rečeno, nedopustivo je pa tako i neshvatljivo da se išta u životu žene može odvijati bez njihovog duhovnog i/ili

fizičkog prisustva, odnosno kontrole. Druga, široko rasprostranjena predrasuda odnosi se na vrlo često poistovjećivanje lezbijki i transseksualaca. Zabuna pak postaje kompletna kada se uzme u obzir da transseksualci sebe doživljavaju kao heteroseksualne. Statistike pokazuju da su ogromna većina onih koji žele promijeniti spol muškarci. Žene se po svim pokazateljima osjećaju ugodno u svome spolu, i rijetke koje to ipak žele učiniti (promijeniti spol) čine to stoga što u društvima u kojima žive nemaju nikakvih informacija, a još manje potpore za vlastitu seksualnu orijentaciju. Čini im se da bi promjenom spola mogle dovesti svoj emocionalni odnos prema ženama u sklad sa općeprihvaćenim normama muški dominantnog heteroseksualnog društva. Društveni razvoj posljednjih dvadesetak godina, osobito se to odnosi na zemlje Zapadne Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, donio je značajne promijene u shvaćanju i tretmanu homoseksualnosti uopće. Svojevrsni društveni »coming out« omogućio je otvaranje diskusije o homoseksualnosti, a istovremeno je započela borba za ljudska prava i poštivanje dostojanstva homoseksualaca u heteroseksualnom društvu. Kao poslijedica toga, nešto kasnije pojavili su se zahtjevi za autentično, osviješteno lezbijstvo, koji su se unekoliko razlikovali od stavova radikalnih feministkinja, lezbijki separatistkinja i lezbijki koje su bile povezane s »gay« pokretom. No prije no što se upustimo u dublje razmatranje lezbijskog aktivizma treba se zapitati elementarno: kako se lezbijke osjećaju te kako razumiju svoju dvostruku pripadnost dvjema skupinama: homoseksualnoj skupini i skupini žena. U svakoj od tih skupina postoje specifična područja koja lezbijke ne dijele s ostalim pripadnicima skupine. U prvom slučaju vidimo da, iako pripadaju homoseksualnoj skupini, u odnosu na Gay ekonomiju i AIDS, lezbijke su ženski


76 homoseksualci. U ovom slučaju njihov rod je važniji od njihove seksualnosti. U drugom slučaju, lezbijke, naravno, pripadaju skupini žena ali istovremeno nisu npr. involvirane u problem seksualnog zlostavljanja u braku ili u probleme prava na abortus. S druge strane tu isključivost podupire i stav mnogih ženskih feminističkih organizacija koje ne uključuju u svoj rad i specifične probleme lezbijki, vrlo često podrazumijevajući da je lezbijkama važnija njihova seksualnost nego široki spektar problema ženskog roda. Međutim, jasno je da su te dvije skupine jedine uz koje je moguće razvijati specifičnu lezbijsku strategiju budući da su, uz mnoge druge zajedničke interese, njihov zajednički neprijatelj - homofobični, heteroseksualni muškarci. Dok se u zemljama s manjom tradicijom u borbi za ženska prava i znatno nižom razinom osvještenja unutar feminističkog i lezbijskog pokreta odnos feminizma i lezbijstva uzima zdravo za gotovo, broj pitanja i stanovita skepsa u zemljama zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država raste iz dana u dan. Da li lezbijski pokret treba biti čvrsto vezan uz feminizam i da li ta veza narušava neke značajne segmente lezbijske grupacije? Zbog čega i da li uopće lezbijstvo treba biti dio feminističkog pokreta? Da li veza s feminizmom može pomoći lezbijskoj grupi u njenoj boljoj organiziranosti i jačanju? Istina je da je feminizam otvorio mnoga pitanja i ostvario mnoge rezultate u nastajanju i osvještavanju lezbijskih zajednica na prostoru zapadne Europe i Amerike, no ništa manje nije činjenica i to da je feministički diskurs bio u znatnoj mjeri autoritaran i moralistički s obzirom na lezbijsku politiku, u odnosu na ponašanje lezbijki u određenim situacijama, te da je pokazivao jaku intenciju sprečavanja odnosno zanemarivanja govorenja o lezbijskoj seksualnosti u korist šire kategorije roda i problema vezanih uz

77

ANIMA Kotor

nju. Nema nikakve sumnje da, bile mi lezbijke ili heteroseksualno orijentirane žene, sve živimo u društvima gdje je većina ženskih privatnih, socijalnih, političkih i kulturnih odnosa određena muškom ideologijom u kojoj je jedan od temeljnih stavova da žena pripada muškarcu. U tom smislu i lezbijke i heteroseksualno orijentirane žene dijele isti kontekst i pripadajuće mu probleme i razloge za otpor i promjene. No i pored tog zajedničkog okvira, postoje specifičnosti lezbijske egzistencije za koje feminističke grupe još nisu pokazale previše razumijevanja. Feministička nastojanja, kroz čitav razvoj feminizma, često su usmjeravala žene da svoju kritičku pažnju fokusiraju na muškarce, na njihovu percepciju žene, na muške reakcije, mass-medijske stereotipe o ženama itsl. Isto tako trebalo je muškarce uvjeriti da je njihov strah od feminizma neopravdan i da žene, ili bolje »prave« žene, nisu lezbijke, ne mrze muškarce i nisu separatistkinje heteroseksualnog društva. Kada je 1978. godine, na godišnjoj konferenciji zajednice modernih lingvista u New Yorku, Monique Wittig završila svoju prezentaciju eseja »Straight Mind« tezom da lezbijke nisu žene, toplom prijemu publike prethodio je trenutak ledene tišine. Tvrdnja Monique Wittig dovela je u pitanje, za nju fundamentalnu, točku koju feminizam nikada nije osporavao - heteroseksualnost. Naravno, Monique Wittig nije dovela u pitanje heteroseksualnost kao seksualnost već kao - politički režim. Do tada je feminizam shvaćao i objašnjavao patrijarhalni sistem kao ideološki sistem baziran na dominaciji klase muškaraca nad klasom žena, dok se analiza samih kategorija muškarac i žena nikada nije dovodila u pitanje, o tome se nije raspravljalo. Upravo ovdje lezbijska egzistencija izlazi izvan okvira zadanih kategorija muškarac-žena, budući da su u drugačijem odnosu, kao žena-žena. Kategorija muškarac jednostavno ovdje gubi smisao, nestaje. Stoga je izjava da lezbijke nisu žene istovremeno i teoretski i politički izazov i uzburkala je teoretski i politički cijeli pokret. Naime, od samog početka feminističke borbe i uopće borbe žena, počev od raznih grupa za obranu

ženskih prava pa sve do feminističke analize tlačenja žena, sve su one u temelju imale tzv. žensko mišljenje, tj. heteroseksualnost kao jedinu kategoriju. Odbiti heteroseksualnost kao način života, znači odbiti podvesti se pod kategorije muškarac odnosno žena. To naime ne znači odustajenje od vlastitog spola već odbijanje uloge koju je heteroseksualno društvo namijenilo ženama odnosno muškarcima. To znači odbijanje ekonomske, ideološke i političke dominacije i moći muškaraca. Heteroseksualni način života naime sankcionira dominaciju jednog spola nad drugime i to ne samo u seksualnom smislu, već dapače u cjelokupnom načinu života koji je određen, nametnut i promoviran od strane svake, pa i najsitnije institucije muškog društva: od religije, politike, kulture, medicine, pornografije, ekonomije itd. itsl. Lezbijstvo tako zapravo predstavlja jedini koncept društva koji je izvan kategorija spolova žena i muškaraca. Adrienne Rich govori o heteroseksualnom sistemu kao o političkoj instituciji koja osigurava muškarcima neupitno pravo na psihološki, ekonomski i emocionalni pristup ženi i faktičku dominaciju nad njom. Rich isto tako vidi postojanje lezbijstva kao svojevrstan otpor institucijama patrijarhalnog društva, ali samo ukoliko se sadržaji lezbijske egzistencije realiziraju u slobodnoj formi, gdje erotski izbor treba ovisiti o svijesti žena i njihovoj seksualnoj identifikaciji i širiti se putem njihovog razvijanja. Radikalnije struje među feministkinjama i lezbijkama idu i dalje te tvrde da je lezbijstvo politički stav i neophodno kao politički pokret bez obzira na to da li je pojedina žena koja se bori za oslobođenje žena homoseksualna ili heteroseksualna. No zadržimo se ipak na razmatranju u vezi sa statusom lezbijki u ovom trenutku. Velik broj njih na primjer smatra da će ulaskom u određenu feminističku grupu ili organizaciju lakše zaštititi svoju osobnost tj. seksualnu opredijeljenost od osude javnosti

i istovremeno lakše dobiti podršku, a u krajnjoj instanci smatraju da je veća vjerojatnost susreta sa istomišljenicama. Sama pomisao na mogućnost da se opredijele za rad u nekoj lezbijskoj grupi izaziva strah (pa onda i odbojnost) da će biti dovedene u vezu i etiketirane kao lezbijke, što se razumije kao »najgori mogući oblik ženske egzistencije«. Ti strahovi i frustracije lezbijki najčešće se racionaliziraju u stavu mnogih lezbijki da zbog raznoraznih razloga upravo treba biti povezan s feminističkim, a ne isključivo lezbijskim grupama. S jedne strane, feminističke grupe se prikazuju kao širi okvir i jača baza borbe za ženska prava, a s druge se ide tako daleko da se tvrdi kako lezbijke koje nisu povezane s feminističkim pokretom i nisu »prave lezbijke«, jer »bez feminizma nemaju političku bazu«. Upravo taj stav razotkriva bitnu zabunu jer tvrditi da lezbijstvo bez feminizma nema političke baze znači upravo da se sámo lezbijstvo ne razumije kao političko već isključivo kao seksualno i time se odguruje s javne scene u nevidljivu privatnost. Lezbijstvo je naime i seksualno i političko, a lezbijke su diskriminirane i kao lezbijke i kao žene. Ulaskom u feministički pokret lezbijka često nailazi na različita »pravila« ponašanja, u smislu što je dobro odnosno loše za ženski pokret i kako treba djelovati. Paradoks je da takvi zahtjevi najčešće dolaze od strane aktivistkinja koje sebe (iz ideoloških razloga, jer ih to dovodi na točku najudaljeniju od patrijarhalnog sistema) nazivaju lezbijkama iako ih većina nikad i nije imala nikakav seksualni odnos s drugom ženom. S druge strane, stvarne lezbijke osjećaju se donekle obavezne da prikrivaju svoju seksualnost, pa i samo korištenje pojma lezbijka, s kojim se podosta manipulira unutar feminističkog pokreta. Ako je, naime, lezbijka i ona koja spava i sa muškarcem i sa ženom, ako je isto tako lezbijka i žena koja je samo spiritualno tijesno povezana s drugom ženom, ako je napokon transeksualni muškarac isto tako lezbijka, pitanje je napokon što je zapravo lezbijka?! Ti si ja, ona je on, mi smo svi zajedno. Transseksualni muškarci nazivaju lezbijke fašistkinjama i


78 esencijalistkinjama stoga što ne pokazuju sklonost da lezbijsku ili žensku organizaciju otvore za njih, za njihov aktivizam. Ako odbijemo koristiti određene nazive za određene životne stilove i opredjeljenja ili preuzeti odgovornost za ono što jesmo, dokazujemo da niti jedna kategorija ne egzistira. Stvara se još jedna forma negacije naše egzistencije, ali ovoga puta ta negacija dolazi s naše vlastite strane i očigledno je rezultat naših strahova i frustracija. Ako jedna lezbijka, primjerice, izbjegava vlastito imenovanje kao lezbijke i označava se kao feministkinja ili gay-homoseksualka (gay je u engleskom jeziku izraz za homoseksualni način života), onda ona očigledno pokazuje strah i distancu naspram (vlastitog) lezbijstva. Gotovo da bismo mogli govoriti o svojevrsnoj lezbofobiji. Pojam lezbijka ne smije izgubiti svoje značenje i potencijal, budući da svaki put kad govorimo otvoreno o svojem seksualnom opredjeljenju i koristiomo izravno izraz lezbijka, osnažujemo i potvrđujemo lezbijsku kulturu. Kada nam većina muškaraca i heteroseksualnih žena pokušava nametnuti osjećaj krivice što, eto, ne dijelimo nešto s njima, tada je vrlo važno upravo insistirati na vlastitom određenju jer je to napokon bitno za našu egzistenciju. Danas, kada je zahvaljujući ipak zamjetno liberalnijoj atmosferi, gotovo postalo moda biti biseksualan »jer je to prorodno i to su napokon svi ljudi u biti«, biti lezbijka ponovo dobiva status nečeg neprikladnoga, ako ne i nadalje neprirodnoga. Ženama koje su aktivne unutar feminističkog pokreta poznato je da su lezbijke prisutne u gotovo svakoj grupi i organizaciji te da su mnoge vrlo značajne i utjecajne feminističke grupe i organizacije osnivale upravo lezbijke. No bez obzira na to, lezbijska problematika i sam doprinos lezbijskih aktivistkinja i teoretičarki najčešće se zanemaruju ili postavljaju u drugi plan. Lezbijke su tokom cijele, doduše kratke, povijesti feminizma bile dosta potcjenjivane a često čak i izbacivane iz članstva feminističkih grupa, te

79

ANIMA Kotor

pogotovo iz ženskih organizacija koje su imale brojnije članstvo i veći značaj i utjecaj u borbi za ženska prava u pojedinim zemljama. Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva dogodio se 1969. godine kada je Američka nacionalna ženska organizacija (NOW) prisilila sve lezbijke članice organizacije da dadu ostavku na članstvo. Destruktivnost i negativna energija unutar ženskih grupa često je proizvodila mnoge žrtve, žene koje su zbog toga dovele u sumnju značaj ženskog zajedništva i povezanosti. Da bi se danas bolje razumjela uloga koju su lezbijke imale i još uvijek imaju u radu feminističkih grupa, valja se vratiti tridesetak godina unazad i ponovo razmotriti specifične lezbijske diskusije o rodu i seksualnosti. Jedna od spornih točaka lezbijstva oko kojih su se vodile široke diskusije (i još se uvijek vode) je značenje podjele uloga na »butch« i »femm« (masculine i feminine) u lezbijskom životu. Zagovornice takve podjele smatraju da politiku odnosa »butch« i »femm« treba razmatrati kroz povijesni koncept lezbijskog samoizražavanja, u kojem takav način ponašanja predstavlja izazov muškoj dominaciji, i prije nego što se feminizan osvijestio i oformio kao pokret. One smatraju da se tu radi o kopiranju heteroseksualnih modela, ali u kontekstu autentične lezbijske interakcije. »Butch« lezbijke nisu niti imale nikakve namjere postati muškarci, već su htjele samo odlike koje su »pripadale« muškarcima: moć, slobodu, samostalnost i pravo na svoje tijelo, dakle i opet socijalne kategorije. U tako formiranoj subkulturi unutar lezbijskog pokreta oblikovala su se radikalna seksualna politička mišljenja. Većina lezbijki-feministkinja smatra da je igranje uloga »butch« i »femm« nekritičko »presnimavanje«

heteroseksualne patrijarhalne prakse, erotizacija moći i ugnjetavanja koja sprečava razvoj autentične lezbijske erotike. Valja također istaći da, s druge strane, težnja ka idealizaciji lezbijskog odnosa od strane lezbijkifeministkinja često previđa određene realnosti. Tako one imaju znatnih problema u sagledavanju i prihvaćanju činjenice da lezbijska zajednica nije harmonična. Izrazita polarizacija stavova spram uloga (»butch« i »femm«) dovela je do svojevrsne cenzure. Neki feministički časopisi ne objavljuju »ideološki nepodobne« tekstove, koji imaju pozitivan odnos spram podjele uloga što se nesvjesno podudara sa heteroseksualnim primjerima i nasilnim gay seksom. Takva stajališta primjerice zastupa i američki lezbijsko feministički časopis »Off our Backs«. Kao njegova suprotnost u Kaliforniji izlazi »On our Backs«, koji objavljuje erotske lezbijske fotografije i sve ono što ne bi smjelo biti povezano s »osviještenim ženama«. Od 1982. godine feministkinje u Americi su počele raspravljati pitanje da li žena koja se identificira kao feministkinja može istinski raditi za žene, ako isto tako radi na reprezentaciji ženske seksualnosti za koju mnoge lezbijke-feministkinje smatraju da je odraz muške forme opresije. Danas sve više lezbijki, nasuprot lezbijkama-feministkinjama i feministkinjama, smatra da je moguće ostvariti ženski heroinični subjekt koji ne predstavlja žrtvu, te da je lezbijska erotika vrlo uspješna u prikazivanju ženskog užitka koji pak heteroseksualna pornografija potire. Naime, izražavanje zanimanja za spolnost, seksualnost i spolni užitak za žene je uvijek bilo tabu. Danas se oko tih tema unutar feminističkih i lezbijskih krugova vode veliki sporovi, koji su doveli do prilično oštrih podjela na tzv. pro-sex odnosno anti-sex lobby-e, tj. na grupacije koje se odnose pozitivno odnosno negativno prema seksualnosti. Taj raskol na »dobre« i »loše« djevojke primorava lezbijke da se identificiraju s jednom ili drugom grupacijom.

U posljednje vrijeme razvila se također žustra diskusija oko pitanja kako to da se danas ponegdje npr. u nekim razvijenim društvima, usprkos ženskoj ekonomskoj nezavisnosti od muškaraca te jednakoj raspodjeli poslova među spolovima nije uspjelo odstraniti mušku dominaciju nad ženama. Mogući odgovor treba potražiti vjerojatno na razini postojećih seksualnih potreba, koje su materijalistički i društveno formirane i nisu ekonomske. Patrijarhalno je društvo, naime, prije bilo sklono dopustiti ženi pristup radnom mjestu u javnom sektoru nego li joj ostaviti slobodu u njezinoj seksualnosti. O tome se nije mnogo vodila diskusija, ali ostaje moguća teza da je ekonomska jednakost muškaraca i žena manja prijetnja za patrijarhalni sistem negoli je to seksualna ravnopravnost. Nije daleko od pomisli da bi, kada se problematizira sadašnja muška dominacija u heteroseksualnom sistemu i artikulacija seksističke moći u modernim društvima, možda prije trebalo raspraviti problematiku seksualnosti i ljubavi, sa svim postojećim stereotipima i njegovanim predrasudama, nego ekonomiju i rad. Seksualnost bi ubuduće trebalo promatrati kao polje socijalnih i političkih odnosa moći i bazični problem feminizma. Veliki dio feminističke kritike danas usredotočuje se na strukturu muškog svjetonazora unutar kojega je muškarac subjekt a seksualizirano žensko tijelo objekt. To se naravno odražava i prepoznaje kao nerazmjer moći među spolovima. Jednako tako, takva vrsta kritike (feministička) negira mogućnost drugačijeg, ženskog pristupa erotici i pornografiji. U nekim primjerima to je dovelo do reakcionarne feminističke ideologije koja je deseksualizirala žensko tijelo i, ustvari, odrekla mu užitke. Nasuprot tome, većina lezbijki sve više postavlja mnoga pitanja o seksualnosti, vrijednostima i oblicima seksa, seksualnom zdravlju itsl., tim više što je lezbijska seksualnost oduvjek bila potlačena, nevidljiva u društvu i smatrana čak impotentnom. Govoreći još uvjek o pornografiji valja se osvrnuti na njezin ambiguitet. Postoji, naime, heteroseksualna i


80 gay - muška pornografija koja ne vidi nikakvu razliku između te pornografije i one lezbijske. Lezbijke naravno znaju da ta pornografija nema baš nikakve veze s iskustvima lezbijske ljubavi. Heteroseksualna pornografija implicira da se zadovoljenje može doseći samo penetracijom, a nepenetracijski prizori tj. masturbacija služe samo kao uvod u »pravi« spolni kontakt, pri čemu ključno mjesto ima penis. Autentična lezbijska erotika ili pornografija pak ima za cilj prikazati žensko tijelo kao subjekt, njoj nije cilj nastaviti represivnu identifikaciju s heteroseksualnom pornografijom, već joj je namjera zadovoljiti želju za užitkom. Ovisno o ciljevima i oblicima nastajanja, pornografija može biti oslobađajuća odnosno ponižavajuća i ugnjetavajuća. No diskusije su se vrtile uglavnom oko njezina ugnjetavajućeg odnosno ponižavajućeg aspekta i mnoge radikalne feministkinje nas pokušavaju zastrašiti njezinom koruptivnom snagom. Katastrofalna posljedica jedne od najvećih feminističkih antipornografskih kampanja bila je zabrana distribucije časopisa i literature koje su žene proizvodile za žene. Upravo borba koja se vodi oko toga pitanja dovela je do velikih razmimoilaženja unutar feminističkog i lezbijskog pokreta u Americi i Engleskoj. Primjerice, Andrea Dworkin, jedna je od najpoznatijih predstavnica onih koje se zalažu za zabranu svih oblika pornografije. Nasuprot njoj i sličnima, postoje grupe kao što su npr. Feminist Anti-Censorship Task Force iz Amerike te u Engleskoj Feminist against Censorship. Osnovni stavovi tih potonjih su, nepodržavanje svih vrsta pornografije te stav da ne postoji dokazana veza između pornografije i nasilja nad ženama. U Sjedinjenim Američkim Državama je oko stopedeset poznatih američkih feministkinja, uključujući Adrienne Rich, Betty Friedan, te među ostalima i poznatu dječiju autoricu, Judy Blumm, osnovalo Ad Hoc komitet feministkinja za slobodno izražavanje tj. za slobodu govora, s ciljem da se suprotstave postupcima koji su im to osporavali a dolazili su od strane grupe oko Dworkin i McKinnon. Nažalost, nastojanja ovih potonjih da se ukine svaka vrsta pornografije već su dala rezultate. Vrhovni sud

81

ANIMA Kotor

Kanade odredio je da se erotski lezbijski materijal smatra štetnim za društvo, a posebno za žene (sic!). Nakon toga je policija također ukinula najpoznatiji lezbijski erotski magazin Bad Attitude. Kao što se iz svega ovoga dade razabrati, do najvećih razmimoilaženja između lezbijskog i feminističkog promišljanja došlo je upravo na području rasprava o ženskoj seksualnosti. Međutim, rastom i širenjem i feminističkog i lezbijskog pokreta u svijetu ne samo da su se množili problemi pa i konflikti unutar i između različitih grupa, već je, s druge strane, izvršen i snažan utjecaj na društvene tokove, državne institucije i političke strukture vlasti u mnogim (zasad uglavnom razvijenim) zemljama. Aktivan politički rad i lobiranja npr. unutar raznih internacionalnih institucija (EU, UN) omogućili su poboljšanje mnogih zakona u sferi ženskih i lezbijskih prava. Afirmacija feminističkog i lezbijskog pokreta dovela je do enormnog rasta različitih vrsta grupa, organizacija, stilova, političkih ideja itsl. Ova kultura prestaje biti nevidljiva zahvaljujući stotinama novina, izdavačkih kuća, filmskih kompanija, velikih organizacija, škola, arhiva, klubova itd., ali prije svega osviještenosti mnogih lezbijki da je slobodno i ravnopravno učešće u javnosti njihovo prirodno pravo.

uroniti u kulturu ljubavi žena spram žena, i zajednice što bujaju u Yorkshireu, gdje se može naći lezbijke umjetnice, graditeljice, te žene svih profesija.

seksualnost. Imam pravo na svoju lezbijsku osjećajnost. Imam pravo na svoju lezbijsku duhovnost.«

Kakve sam knjige našla u Infoteci? Pa, izgledalo je da ima mnogo knjiga s pričama o »coming out«. Uh! Ja sam »came out« pred deset godina. Sada sam mislila da mi te pripovijesti nemaju što reći. Bila sam u krivu.

Gledajući unatrag shvaćam da mi je moj nevidljivi kaput sramote stvorio mnogo nevolje. Kraj moje prve veze sa ženom uzdrmao je moje samopoštovanje. Nisam mogla zamisliti svoju seksualnost bez nje. Nije mi se čak činila važnom. Nakon pokušaja samoubojstva slijedilo je žrtvovanje vlastitih htijenja u vezi s muškarcem, a zatim sve veća ovisnost o alkoholu. Na neki tajanstven način, na raznim poslovima i u raznim prijateljstvima s »ispravnim« ženama upadala sam u sukobe, nalazeći izgovore da se borim i prepirem s njima. Onda sam se bunila da one ne mogu prihvatiti moju seksualnost. Krivo. Ja nisam u njoj mogla biti ponosna. To je bio taj kaput sramote. Nije ni čudo da su mi ramena bila tako pognuta.

»Coming out« je jednostavno jedna od najvažnijih stvari u životu svake lezbijke. »Come out« ne znači onaj prvi put kad si ikada nekome drugome naglas rekla: »Ja sam lezbijka.« To je ono dublje prihvaćanje u samoj sebi da si lezbijka, i razumijevanje što znači reći to.

Zato što živimo u heteroseksualnom svijetu koji guši, stalno se konfrontiramo s razlikom između naše i njegove zbilje. To nije lako. Moraš »come out« uvijek iznova. U paranoji i nepovjerenju koje sam izgradila da bih se zaštitila od njihovog nerazumijevanja izgubila sam mnoga prijateljstva. Nisam ih mnogo izgubila kad sam bila u stanju biti iskrena s prijateljima.

RAZUMJETI SEBE KAO LEZBIJKU Autorka : Rachel Wareham Preuzeto iz Kruh i ruže br. 2 ljeto/jesen 1994 Uzmi taj pozlaćen kavez bola i oslobodi me, Uzmi taj kaput sramote, nije mi nikada pripadao« Annie Lenox, Diva U Žensku infoteku sam prvo došla očajnički tražeći kakav lezbijski roman. Pošto sam se istrgnula iz Engleske, zamorena od svađa u lezbijskoj zajednici, u mojem životu su nedostajale čvrste točke lezbijskog svjetla, mnoga mjesta u Londonu na kojima se može

Odrasla sam u kršćanskoj obitelji. U svojem neznanju, mislila sam da sam istupila zbog toga što je moja obitelj znala da volim žene i što sam pred njihovom nelagodom mogla misliti »Jebite se i vi i ta religija. Ja sam ono što jesam. A jesam lezbijka.« Ali u sebi sam nosila njihovo neodobravanje i osjećaj stida, brigu da u izvjesnim situacijama i sa stanovitim ljudima nemam pravo da ih izložim svojoj seksualnosti. Krivo. Da bi se potpuno izrazila, treba da budeš u stanju reći, naglas: »Imam pravo na svoju lezbijsku

Kad jednom shvatiš i prihvatiš svoju seksualnost, onda možeš početi priznavati vlastite potrebe i potrebe drugih lezbijki i početi graditi zajednicu koja ih može zadovoljiti. Upravo zahvaljujući mnogim lezbijkama koje su godinama »vani, s ponosom«, postoji u mnogim zemljama svijet knjižara, klubova, barova, izdavačkih kuća, ženskih centara i ostaloga što mi je u početku nedostajalo kad sam stigla u Hrvatsku. Ako si okružena takvim stvarima, još uvijek se lako može desiti da ne prepoznaš da još uvijek nosiš kaput sramote. Hrvatske su žene, kako »ispravne« tako i lezbijke, zapazile da nosim ružno, nepristalo, nepotrebno ruho. Ali na meni je bilo da ga skinem.


82 REGIONALNI SASTANAK PREDSTAVNICA/KA LGBT, podgorica Izvještaj Dragane Vučković i Marije Savić, preneseno sa mreže ”ženska posla” Projekat ILGA Europe - Step Up! Stronger LGBT Movements for the Equality in the Western Balkans* Uvodni sastanak u okviru trogodišnjeg projekta ILGA Europe ”Step Up! Stronger LGBT Movements for the Equality in the Western Balkans” podržan od strane Open Society Institute, održan je u Podgorici 12. i 13. marta 2010. Opšti cilj ovog projekta je poboljšanje zakonskog i društvenog položaja LGBT osoba u Zapadnom Balkanu, i to kroz dva podcilja: 1. Podizanjem kapaciteta lokalnih LGBT organizacija na polju organizacionog menadžmenta , dokumentovanja slučajeva kršenja LGBT prava i zagovaranja 2. Zagovaranje na lokalnom i evropskom nivou (koristeći dokumentovane slučajeve diskriminacije) za poboljšanje zakonske zaštite i društvenog prihvatanja LGBT osoba u zemljama u kojima se projekat realizuje. Uvodnom sastanku prisustvovale/i su regionalne/i koordinatorke/i ovog projekta iz LGBT organizacija iz Albanije (Aleanca), Bosne i Hercegovine (Equilibrium), Crne Gore (Juventas), Hrvatske (Kontra) i Srbije (Labris), kao i koordinatorka ILGA Europe za zemlje Zapadnog Balkana i Tursku, Lilit Poghosyan. Lezbejska grupa Kontra iz Zagreba i Labris - organizacija za lezbejska ljudska prava iz Beograda glavne su partnerske organizacije na projektu čiji je nosilac međunarodna organizacija ILGA Europe, dok su iz ostalih nabrojanih zemalja partnerke na projektu novoformirane LGBT organizacije: Aleanca (Tirana), Equailibrium (Banja Luka) i Juventas (Podgorica).

83

ANIMA Kotor

Prvog dana detaljno je predstavljen trogodišnji projekat, nakon čega su lokalne/i koordinatorke/ i projekta radile/i na izradi i prezentaciji plana aktivnosti na lokalnim nivoima, kao i uspostavljanju principa međusobne komunikacije i saradnje. Postoje dve osnovne komponente ovog projekta u okviru kojih će se aktivnosti realizovati u naredne tri godine: 1. Jačanje kapaciteta - upravljanje organizacijom i liderski potencijal, kao i veštine dokumentovanja, izveštavanja i zagovaranja 2. Zagovaranje - dokumentovanje, monitoring i zagovaranje zasnovano na evidenciji na nacionalnom nivou, kao i monitoring i zagovaranje na evropskom nivou uz studijske posete evropskih institucija. Drugi dan sastanka bio je posvećen utvrđivanju trenutnih kapaciteta partnerskih organizacija kroz procenu kapaciteta u upravljanju, praćenju promena u okruženju i zagovaranju zasnovanom na evidentiranim slučajevima kršenja LGBT prava. Sledeća aktivnost u okviru ovog projekta je trening o dokumentovanju slučajeva diskriminacije i nasilja nad LGBT osobama i javnom zagovaranju održaće se u Beogradu od 8. - 10. aprila. Na ovom treningu predviđeno je da učestvuju po dve osobe iz svake od navedenih organizacija, kao i predstavnice/i ILGA Europe kao organizatirke/i i treneri/ce. Dragana Vučković je programska koordinatorka za pravnu pomoć/Program Coordinator for Legal, Labris - organizacija za lezbejska ljudska prava /Labris Lesbian Human Rights Organization

PROJEKAT “CRNA GORA – SVIJETLA TAČKA NA GEJ MAPI”

Vladinih institucija, nevladinih organizacija, političkih partija i medija založiti za promociju i podršku ljudskim pravima seksualnih manjina u Crnoj Gori.

Projekat finansira EU posredstvom delegacije EU u Crnoj Gori.

U toku trajanja projekta, osim formiranja koalicije, biće sprovedene i sljedeće aktivnosti:

“Projekat treba da rezultira donošenjem akcionog plana protiv homofobije na nacionalnom nivou, a biće predstavljen institucijama sistema i lobiraće se za njegovu primjenu. Homoseksualnost nije bolest, jer medicina tvrdi suprotno. Već 20 godina se ne smatra da je homoseksualnost bolest. Neka naša manja istraživanja pokazala su da postoji veliki stepen homofobije, te da se ljudi osjećaju ugroženim ako pored sebe imaju nekog ko je različite seksualne orijentacije” - izjava Jelene Vujović, ćlanice Juventasa dnevnom listiu Dan..

1. Analiza situacije u kojoj se nalaze LGBT osobe, bazirana na istraživanju javnog i stručnog mnjenja, stavovima i iskustvima LGBT osoba, pravnom okviru i odnosu medija.

U decembru 2009. godine NVO Juventas, u partnerstvu sa Centrom za monitoring iz Podgorice, započeo je realizaciju projekta „Crna Gora – svijetla tačka na gej mapi” čiji glavni cilj je promocija i podrška ljudskim pravima LGBT osoba u Crnoj Gori. Njegovi podcilj je promocija i podrška aktivnostima protiv diskriminacije LGBT osoba u Crnoj Gori kao i omogućavanje nadoknade za učinjeno kršenje ljudskih prava. Korisnici projekta su LGBT osobe u Crnoj Gori, dok u ciljne grupe spadaju LGBT aktivisti/aktivistkinje, opšta populacija, Vladine institucije (uključujući profesionalce i pružaoce usluga) kao i nevladine organizacije, političke partije i mediji. Pored gore pomenutih organizacija, saradnici na projektu su Institut za javno zdravlje iz Podgorice, nevladine organizacije Forum MNE, CAZAS, SOS, Podgorica, kao i UNAIDS. Po prvi put u Crnoj Gori biće formirana široka koalicija na Nacionalnom nivou sa ciljem promocije ostvarivanja prava seksualnih manjina. Predstavnici LGBT populacije će se zajedno sa prestavnicima

U nedostatku osnovnih indikatora vezanih za planiranje i monitoring projektnih aktivnosti, Juventas će zajedno sa partnerskom organizacijom Centrom za monitoring-CEMI-jem uraditi studiju vezanu za LGBT pitanja. Ova studija će dati uvid u sadašnju situaciju i predstavljati osnov za buduća istraživanja. Studija će biti sveobuhvatna i podrazumijevaće: • Ispitivanje percepcije homoseksualnosti i prava seksualnih manjina u opštoj populaciji širom Crne Gore • Ispitivanje percepcije situacije u kojoj se nalaze seksualne manjine kroz dubinske intervjue sa LGBT osobama • Ispitivanje percepcije homoseksualnosti i prava seksualnih manjina među profesionalcima kroz dubinske intervjue • Sprovođenje analize crnogorskog pravnog okvira vezanog za ljudska prava LGBT osoba • Monitoring medija 2. Kreiranje Nacionalnog akcionog plana, kao podrške LGBT pravima u Crnoj Gori Sprovođenje aktivnosti zastupanja i promjene politika vezane za LGBT prava biće prvi konkretan korak preduzet u Crnoj Gori sa krajnjim ciljem poboljšanja situacije LGBT osoba na duže staze. Nacionalni akcioni plan podrazumijevaće konkretne aktivnosti koje bi dovele do smanjenja homofobije u državi. Ovaj plan


84 je predviđen da bude jedan od glavnih proizvoda Koalicije za LGBT prava. Pod aktivnosti koje će u ovom dijelu biti sprovedene su: • Trening o pisanju efektivnih javnih politika predviđen za tim koji će raditi na javnoj politici koja se tiče LGBT prava, a koji će biti sastavljen od članova koalicije, stručnjaka i LGBT aktivista • Priprema, štampa i distribucija Nacionalnog akcionog plana za smanjenje homofobije u Crnoj Gori • Priprema, štampa i distribucija sažetka Nacionalnog akcionog plana u kojem će biti akcenat na rješenjima prepoznatih problema • Okrugli stolovi čiji će cilj biti diskusije i lobiranje na temu pripremljenih dokumenata • Sastanci sa relevantnim stejkholderima na kojima će se zastupati ideja usvajanja pripremljenih dokumenata • Nacionalna konferencija o situaciji LGBT osoba u Crnoj Gori 3. Sprovođenje kampanje o pravima LGBT osoba u Crnoj Gori među profesionalcima i pružaocima usluga Svrha kampanje među profesionalcima koji rade kao pružaoci usluga je poboljšanje njihove sposobnosti da učine servis u kojem rade dostupnijim i prijemčivijim. Pod aktivnosti koje će u ovom dijelu biti sprovedene su: • Treninzi za profesionalce (zdravstvene radnike, pravnike, policajce, novinare..) • Priprema, štampa i distribucija lifleta za profesionalce koji će imati za cilj poboljšanje znanja o pravima LGBT osoba 4. Poboljšanje tehničkih i menadžerskih kapaciteta LGBT aktivista Ova aktivnost će doprinijeti unaprjeđenju znanja i vještina LGBT osoba koje će učestvovati u radu

85

ANIMA Kotor

Koalicije. Cilj poboljšanja kapaciteta je stvaranje kvalitetne osnove za uspostavljanje organizacije koja će se isključivo baviti pitanjima LGBT zajednice. Pod aktivnosti koje će u ovom dijelu biti sprovedene su: • Treninzi za LGBT aktiviste u oblasti menadžmenta nevladinih organizacija, upravljanja projektima i zastupanja • Konsultacija sa LGBT aktivistima u oblastima pokrivenim treninzima 5. Sprovođenje medijske kampanje u cilju promocije LGBT prava Cilj ove kampanje je promocija antidiskriminacionog zakona, kao i zakona koji sadrže antidsikriminacione mjere u svojim odredbama. Posljedično, pored povećane informisanosti, promocija zakona može uticati i na smanjenje diskriminacije sa kojom se suočavaju LGBT osobe u svakodnevnom životu što je, takođe, jedan od očekivanih rezultata ove aktivnosti. O Koaliciji “Zajedno za LGBT prava” Koalicija sa nazivom “Zajedno za LGBT prava” će se sastojati od predstavnika civilnog sektora i vladinih institucija koje su aktivne ili važne u polju unapređenja poštovanja ljudskih prava. Članovi Koalicije se obavezuju na doprinos poboljšanju prava LGBT osoba, unošenje tog stremljenja u svoja zvanična dokumenta: opšta ili posebna na nivou organizacija, po mogućnosti u Statut, prisustvo na mjesečnim sastancima Koalicije i doprinos u pisanju radnih dokumenata iste. Koalicija se sastoji iz 5 jedinica: • Monitoring i evaluacija • Pravni sistem • Praktične politike • Kampanja javnog zastupanja • Prikupljanje sredstava

Članovi Koalicije biraju kojoj jedinici žele da pripadaju, a svaka jedinica će dati smjernice u kom pravcu se treba kretati kako bi se segmenti projekta i ostalih uvezanih aktivnosti realizovali na što bolji način. Članovi Koalicije se ohrabruju da doprinos daju i u drugim segmentima rada Koalicije u okviru kojih nisu imenovali svoje predstavnike. Rezultati rada koalicije će se javno objavljivati putem glasila www.montenegro-gay.me. Članovi/ce Koalicije će se ohrabrivati da daju doprinos radu www.montenegro-gay.me portala kroz iskazivanje podrške LGBT populaciji javnim tekstom podrške na portalu.

PORODICE OPREDJELJENJA Iza (strejt i gej) braka: ocjenjivanje svih porodica u očima zakona Nensi Polikof Pregled: Ruten Robson Iz časopisa: Ženski pregled knjiga Prevod: Leonida Plamenac Debata na temu istopolnog braka u stvari predstavlja dvije debate. Poznatija verzija je nadmetanje između onih koji traže da „brane“ heteroseksualnu instituciju braka i onih koji tvrde da istopolni parovi treba da imaju jednak pristup zakonskom statusu braka. Manje publicirana je polemika među samim LGBT zajednicama, između onih koji vjeruju da je brak građansko pravo neophodno za postizanje jednakosti i onih koji insistiraju da je to beznadežno heteroseksualna i patrijarhalna institucija, koja bi prije trebala biti ukinuta, nego da se njoj prilagode. Nensi Polikof, profesorka prava na Američkom Univerzitetskom Koledžu Prava i dugogodišnja zakonska aktivistkinja u ime majki – lezbejki, ulazi

u ovaj sukob, pokušavajući da riješi i uokviri obje debate. Ona počinje konkretno: „Karen Tompson je imala problem“. Za mnoge u LGBT zajednici, situacija Tompsonove i njene ljubavnice Šeron Kovalski, predstavlja najjači argument za istopolni brak. Kada je Kovalski bila ozbiljno povrijeđena u automobilskoj nesreći, njen otac je proglašen za staratelja, a Tompsonovoj je branjeno da se vidi sa ljubavnicom. Osamdesetih, „oslobodite Šeron Kovalski“ je postalo masovni krik, koji je bio glasniji kako je rasla pandemija side i kružile priče o neprijateljskom okruženju u porodicama iz kojih ovi ljudi potiču. Ona brzo ističe nekoliko manje poznatih situacija: majci lezbejki je pripisano nepoštovanje suda, jer je dozvolila da njena partnerka provede noć kod nje dok su djeca bila u posjeti, uprkos činjenici da su žene bile u građanskoj zajednici; homoseksualac je ubijen u napadu na SvjetskiTrgovinski Centar i osiguranje je radije bilo dodijeljeno ocu koga nije vidio dvadeset godina, nego njegovom partneru, sa kojim je bio četrnaest godina; majci – lezbejki je dijagnostikovan rak dojke, a njena partnerka ne može da dobije osiguranje ili da postane zakoniti roditelj njihovom djetetu. Polikof priznaje da je dostupnost istopolnog braka jedno rješenje za ove zakonske tragedije. Ali, kako kaže, ona „ove priče vidi drugačije“. Pametno koristeći konzervativnu retoriku protiv LGBT prava, ona pita „da li porodice sa bračnim parovima trebaju da imaju „posebna prava“ , koja nijesu dostupna drugim oblicima porodice“. Kao što je ubrzo i razjasnila, njen argument nije ograničen na istopolne parove. Druge neprijatnosti koje opisuje uključuju heteroseksualne nevjenčane parove koji trpe diskriminaciju: žena je proglašena moralno nepodobnom da prakticira pravo, jer je živjela sa muškarcem; ženi nije bilo dozvoljeno da tuži za odštetu nakon što je vidjela kako joj ubijaju vjerenika; paru nije bilo dozvoljeno da usele u kuću koju su kupili. Ponovo, ona priznaje da bi ovi parovi mogli riješiti svoj problem sklapanjem braka, ali


86 tvrdi da njihova zakonska prava ne bi trebalo da zavise od bračnog stanja. A nijesu ni svi porodični problemi bračne prirode. Sljedeći primjeri koje navodi Polikof, takođe izvučeni iz stvarnih slučajeva, uključuju poricanje zakonskih prava u odnosima među djecom, roditeljima i srodnicima, kao što je slučaj žene u javnom smještaju kojoj nije dozvoljeno da dijeli dom sa svojim ostarjelim ocem, kojemu je trebala njega. Takvi problemi se, Polikof tačno primjećuje, ne rješavaju dostupnošću braka. Umjesto toga, ona tvrdi, potrebno je da se „razmotri porodični zakon i politika bez braka koji bi bili rigidna linija podjele između toga ko je u tome, a ko ispada.“ Ona naziva svoj novi pristup „procjena svih porodica“. Njen odgovor je više vrsta porodice, a ne istopolni brak. Cilj Polikofove je da decentralizuje brak, uključujuči istopolni brak. Njen metod postizanja ovog cilja je dvostran. Prvo, ona analizira skorašnju istoriju i obezbjeđuje narativ pokreta istopolnog braka i razne reakcije protiv. Ona počinje sa „radikalnim i reformskim pokretima 60 – tih i 70 – ih“, uključujući feminizam, koji je teoretizirao brak kao „dio problema, a ne dio rješenja“. Dok se Polikof očigledno divi ovom pristupu, on izbjegava nostalgiju u korist detaljnog ispitivanja zapleta i preokreta u zakonskim i političkim razvojima. Jedno od njenih otkrića koje je izazvalo najviše iznenađenja je draft Porodičnog Računa Prava Evana Volfsona, koga Polikof pažljivo opisuje kao „jednog od najprepoznatljivijih nacionalnih advokata za istopolni brak“. U njegovom Porodičnom Računu Prava, Volfson ipak naglašava različitost porodica, tvrdeći da zakonske koristi ne treba da zavise od „bračnih odnosa, genetske prošlosti ili drugih proizvoljnih razlika“. Erozija ove vrste posvećenosti različitosti u korist borbe za „jenaka bračna prava“ je propraćena drugim kulturnim smjenama, uključujući reakciju koja nije bila isključivo konzervativna. Kako Polikof

87

ANIMA Kotor

primjećuje, do 1994, fraza „porodične vrijednosti“ je bila glavna podrška svim političkim retorikama, koje su bile potkrijepljene izvorima iz religije i društvenih nauka. Ovo je bio kontekst za parničenja oko istopolnog braka u državama kao što su Havaji, Vermont i Masačusets (2003, prva država koja je dozvolila istopolni brak), kao i razvoje reakcija kao što je federalni Akt Odbrane Braka (potpisan od strane predsjednika Klintona, 1996), razni državni zakoni i referendumi sa sličnim ciljem. Polikof raspravlja o zakonskom i političkom terenu na dostupan i autoritativan način. Njena druga metoda je poređenje. Tvrdi da je među zapadnim narodima SAD jedina u stvaranju politike nefleksibilne linije između vjenčanih i nevjenčanih parova. Ona se fokusirala na tri naroda koja imaju zajednički zakon, kao SAD, i baziraju svoje zakonske prakse na onima iz Velike Britanije: Kanada, Australija i Novi Zeland/Otaro. Kao dodatak, razmatra Brazil, Izrael, Južnu Afriku i predvidljivije, skandinavske i ostale zemlje Zapadne Evrope. Svaki od ovih naroda, ona tvrdi, može da ukaže SAD na neki pravac, ne samo u oblasti LGBT prava, nego i prepoznavanju heteroseksualaca u raznim porodicama. Polikof navodi svoja poređenja da bi izrazila sumnju u trenutno poštovanje braka u američkoj zakonskoj i političkoj kulturi. Što je najvažnije, pokazuje da sadašnja situacija može biti drugačija. Sa ove tačke, Polikof ulazi u dubine uslova za promjene. Ona predstavlja tri principa procjene svih porodica: staviti potrebe djece i onih koji o njima vode računa iznad prava sposobnih odraslih supružnika/partnera, podržati potrebe djece u svim oblicima porodica i prepoznati međuzavisnost odraslih. Primjenjujući ove principe u kontekstima kao što su poreski sistem, nasilje u porodici, bolest, raskid odnosa i osiguranje u slučaju smrti (kao socijalno osiguranje), Polikof pokazuje kako je kratkovidi fokus na brak zaobišao osnovnu vrijednost poštenja. Ona predlaže rješenja:

građansko partnerstvo radije nego brak; „naznačeni porodični odnosi“ pri donošenju odluka o zdravstvenoj zaštiti; univerzalna zdravstvena zaštita; porast broja usvajanja i roditeljske odgovornosti; osiguranje poslije smrti se dodjeljuje na osnovu toga sa kim se dijeli domaćinstvo. Ponekad, Polikofini opisi problema i rješenja su prekratki. U balansiranju analize problema protiv mainstream pristupa, ona favorizuje ovo drugo. To je razumljiv izbor da bi se došlo do najšire publike. Njeno korišćenje ilustracija iz stvarnih sudskih slučajeva (a ne televizijskih programa i filmova, kako izgleda da rade u mnogim akademskih knjiga o teoriji zakona skorašnjeg datuma) je odlično. Ali jedan primjer nije ništa više od toga, posebno u sferi jedinstvenih odnosa između jedinstvenih ljudi. Iako ima skoro dvadeset pet stranica zabilješki, knjiga je mogla biti obogaćena sa još više izvora i rasprava. Teorija je mogla biti produbljena, sa više pažnje na ekonomske nejednakosti koje oslabljuju LGBT zajednice, žene i SAD. Sigurno je da Polikof obraća više pažnje na ekonomsku pravdu nego mnogi teoretičari/ke braka, ali potrebno je još više. Dok ona piše „grupe sa gej pravima treba da insistiraju na“ usvajanju plana zdravstvene zaštite zasnovanog na pojedincu (radije nego na zaposlenju), ako ga „iko od političara/ki predloži“, trebalo bi da ovo podrži sa više rasprave na temu užasnih posljedica zdravstvene zaštite zasnovane na zaposlenju za one koji su nezaposleni ili rade pola radnog vremena. Takođe rizikuje zamjenjujući prenaznačenu kategoriju „braka“ sa prenaznačenom kategorijom „porodice“, iako je njena definicija porodice elastičnija i funkcionalnija nego formalna konzervativna definicija. I pored svega, Iza (strejt i gej) braka je knjiga koju su mnogi čekali. Obezbjeđuje alternativnu viziju promovisanja braka, bilo heteroseksualnog ili istopolnog. Predlaže promjene na način na koji mi mislimo o braku, društvenim strukturama i zakonu. Za one koji su postavili pitanje „Ako ne brak, onda što?“,

Nensi Polikof obezbjeđuje odgovore koji su vrijedni pažnje i primjene. Ruten Robson je profesorka prava i uvažena profesorka na gradskom univerzitetu u Njujorku. Ona je autorka Safo ide u pravnu školu (1997) i Lezbejke (van) zakona (1992), kao i lezbejske fikcije, kreativne književnosti i poezije.


88 MUŠKE STUDIJE: Nova akademska disciplina Njujork, država Njujork, SAD Sajt: www.malestudies.org Kontakt osoba: Majls Grot, doktor filozofije Panel diskusija studenata i učesnika tele – konferencije (putem telefona i video veza) iz oblasti antropologije, obrazovanja, prava, medicine, psihologije i sociologije, koji će diskutovati o misiji i strukturi prvog univerzitetskog programa Muških Studija u SAD. Okupljanje akademika iz raznih disciplina će se održati 7. aprila 2010., na Vagner koledžu, Stejtn Ajland, Njujork, da bi ispitali stanje muškog roda, koji trpi posljedice kataklizmičkih promjena u današnjoj kulturi, životnoj sredini i globalnoj ekonomiji. Kolokvijumom na tele-konferenciji će ko – predsjedavati Džudit Klajnfeld, doktorka filozofije i direktorka Projekta Momaka na univerzitetu Aljaska i Lajonel Tajger, doctor filozofije, professor antropologije na Rudžers univerzitetu Čarls Darvin. Obuhvatiće širok opseg tema važnih za studije momaka i muškaraca u savremenom društvu od njihove uloge u porodici i kao radne snage, kao i njihovo fizičko i emotivno zdravlje, do rastućeg problema mizandrije – mržnje prema muškarcima, nepriznatog ali osnovnog durštveno – kulturalnog, ekonomskog, političkog i zakonskog fenomena koji ugrožava dobrobit oba roda. Cilj kolokvijuma u aprilu je da se uzme u obzir priroda i struktura programa Muških Studija, kreirana za institucije visokog obrazovanja. Oslanja se na trenutna iskustva On Step Instituta (OSI), koji podržava stipendije diplomaca na njujorškom univerzitetu, u Steinhardovoj školi obrazovanja, kulture i ljudskog razvoja. Pokušaće da stvori više – disciplinarnu zajednicu studenata Muških Studija i uspostavi niz mreža koje omogućuju studentima da se upoznaju

89

Anima Kotor

s radom onih drugih. Predsjednik OSI – ja, Edvard Stivens, ljekar, koji je organizovao konzorcijum, otkriva da, dok dosta škola sada sporadično nudi kurseve koji se bave muškarcima u tradicionalno nepovezanim oblastima – na primjer, književnost, istorija, antropologija, psihologija i sociologija – kursevi su nejednaki u obezbjeđivanju efektivnog pogleda u ogromne probleme sa kojima se muškarci suočavaju u dvadeset prvom vijeku, što zahtjeva integrisani pristup, koji uključuje mnogo akademskih disciplina. Panel će uključiti vodeća imena koja se bave muškarcima i muževnošću, uključujući: Denisa Gousa, doktora filozofije, profesora saradnika na Springfild koledžu, odsjek engleski jezik, Roka Kaprara, doktora filozofije, dekana saradnika i direktora programa muških studija na Hobart Vilijem Smit koledžu, Ketrin Jang i Pola Netejsona (doktore filozofije), oboje sa univerziteta Mekgil, ko – autore knjiga: Širenje mizandrije, Učenje nepoštovanja muškaraca u popularnoj kulturi, Legalizovanje mizandrije, Od javne sramote do sistemske diskriminacije muškaraca, Posvećenje mizandrije, Ideologija boginje i pad muškarca i predstojeće: Nadmašenje mizandrije: Od feminističke ideologije do dijaloga među polovima.

Moj izbor je feminizam


91

ANIMA Kotor

Moj izbor je feminizam Ka ženski orjentiranom sveučilištu

KA ŽENSKI ORJENTIRANOM SVEUČILIŠTU (1973-74) Autorka: Adrienne Rich Preuzeto iz časopisa Kruh i ruže br. 21, 2003, Zagreb Početnom razmišljanju o ovom eseju imala sam dva naslova. Prvi se nalazi u zaglavlju ove stranice. Drugi je došao iz ulomka knjige Mary Beard, Žena kao snaga u povijesti (Woman as Force in History), u kojoj prije rasprave o ulozi koju su žene imale u intelektualnom životu, ona opisuje uvjete za mišljenje i obrazovanje u Renesansi. Za promicanje novih znanja bile su potrebne dvije zadaće. Prva se odnosila na otkrivanje dodatnih klasičnih djela, pripremu kritičkih izdanja, reizdanja onih najboljih … i kritičko izučavanje novih tekstova. Druga je bila diseminacija spoznaja koje su stečene takvim kritičkim studiranjem. U diseminaciji novih znanja … uvelike i vrlo intenzivno korišteno je pet metoda: nadgledanje i samostalno učenje u obitelji, obrazovanje u školi, humanistička predavanja, razgovori u manjim privatnim skupinama i većim koterijama, i prepiska. [1] Netom sam pročitala sažeti pregled ženskih studija i tečajeva iz cijele zemlje, pa mi je bilo posve prirodno opis Bearde prevesti u terminima tog novog nastavnog programa, kao i feminističkih studijskih grupa, konferencija, periodika i “razgovora u manjim privatnim skupinama i većim koterijama” koje su se za proteklih nekoliko godina pretvorile u prave legije.

Stoga je privremeno radni naslov ovog eseja glasio „Napomene o feminističkoj renesansi”. Do sada je postalo jasno kako je feministička renesansa na djelu, kako u nastojanju da otkriju žene i našu zakopanu odnosno pogrešno shvaćenu prošlost, feministice čine dvije stvari: propitivanje i novo istraživanje prošlosti, i zahtijevanje humanizacije intelektualnih interesa i javnih mjera sadašnjosti. Tijekom tog rada, mi otkrivamo izgubljene izvore znanja i duhovne vitalnosti, poznati tekstovi zadobivaju novu kritičku procjenu, a cjelokupni proces je osnažen promjenom perspektive koja je daleko više iznimna i utjecajna od zamjene teologije humanizmom u europskoj Renesansi. Dobar se dio tih istraživanja, rasprava i analiza već zbiva na sveučilištu, a u još većoj mjeri izvan njega, upravo u onakvim neslužbenim, samonastalim skupinama koje je opisala Mary Beard. Može se reći kao u Americi već postoji žensko-sveučilištebez-zidova, u obliku čitanja i pisanja žena s novom svrhom, te sve većim brojem feminističkih knjižara, izdavača, bibliografskih službi, ženskih centara, zdravstvenih klinika, knjižnica, umjetničkih galerija i radionica, a svima je zajednička istinska edukacijska misija; a članice tog sveučilišta rade i studiraju poradi izrazite zabrinutosti za kvalitetu ljudskog života kao bitno različitog od egom sputanih individualnih postignuća. Pomoći strojeva za umnožavanje, dokumenta, eseji, pjesme, statističke tabele kolaju od ruke do ruke, putuju poštom; „ diseminacija spoznaja koje su stečene takvim studiranjem” nije mjerljiva u smislu prodavanosti nekog izdanja, čak nije isključivo ovisna o komercijalnim izdanjima.


92 Vratila sam se izvornom naslovu – manje elegantnom, izravnijem, neki bi rekli provokativnijem – jer se goleme sile na sveučilištu, kao i patrijarhalnog društva u cjelini, iznutra protive bilo čemu što podsjeća na stvarnu feminističku renesansu svagdje gdje se takav proces ozbiljno odvija i nije tek dio dekorativne reforme. Ako fraza „ženski centrirano sveučilište” zvuči odbojno, pristrano ili neprikladno, onda samo treba osluhnuti kako zvuči njemu nasuprotno, „muški centrirano sveučilište” – ne zaboravimo da gramatika otkriva istinu i da je „čovjek”, središnja figura te rane renesanse ustvari bio muškarac, a tako je i danas. Odnosno, kako to stoji u katalogu jedne „suobrazovne” institucije: Sveučilište Brandies želi razviti cjelovitog čovjeka, senzitivnog, kulturnog, slobodoumnog građana koji razmišlja na temelju činjenica, intelektualno i duhovno osviještenog, koji vjeruje u vrijednost života i koji se brine za društvo i ulogu koja mu je u njemu namijenjena. [2] To nije nikakva semantička igra odnosno beznačajni jezični lapsus. Ono što sad imamo jest muški orijentirano sveučilište, koje nije rasadište humanizma nego muških povlastica. Kako su žene postupno i nevoljko pripuštene u glavni tok visokog obrazovanja postale su učesnice i sustavu koji priprema muškarce da preuzmu uloge moći u muški orijentiranom društvu koje postavlja pitanja i prenosi “činjenice” koje generira muška intelektualna tradicija, i koje suptilno ali i otvoreno afirmira muškarce kao lidere i oblikovatelje ljudske sudbine unutar i izvan akademije. Iznimne žene koje su izašle iz takvog sustava i koje su zauzele istaknute položaje upravo su spomenuto: tražene iznimke koje svaki sustav koristi da bi se opravdao i održao. A da je sve to na neki način “prirodno” i razumno i dalje je nesvjesnom pretpostavkom čak i onih koji drže da se uloga žena u društvu mijenja i da se mora promijeniti. Pošto takvo stanje odražava neizgovorene – i glasno izgovorene – pretpostavke o muški orijentiranom

93

ANIMA Kotor

sveučilištu, bilo bi naivno zamisliti da sveučilište kao takvo može predvoditi promjenu. Vjerojatno će se ono nepriznato, neslužbeno sveučilište-bez-zidova koje sam opisala dokazati kao daleko značajnijim agentom u preoblikovanju temelja na kojima se sada organizira ljudski život. Ortodoksno sveučilište i dalje je vitalna točka, upravo po tome što je to mjesto gdje se ljudi sastaju i slušaju jedni druge. (To je također i izvor određenih vrsta moći. [3] ) Stoga se žene na sveučilištu moraju obratiti jedna drugoj – protiv oporbenjaštva i opstrukcije koje vrše i na koju nailaze – da u što je većoj mogućoj mjeri izmijene središte gravitacije; da djeluju u smjeru ženski orijentiranog sveučilišta jer samo ako se to središte gravitacije može izmjestiti žene će doista biti slobodne da uče, predaju, jačaju se, istražuju, kritiziraju i moć ispune znanjem. Neki će zamijetiti kako se radi tek o “obrnutom šovinizmu”. Ali uz intenzivnu obuku koju sve žene prolaze u svakom društvu da naše dugoročne i kolektivne interese učine drugorazrednima odnosno beznačajnima, i da altruizam vrednuju nauštrb samostalnosti i cjelovitosti – uz to ide i stupanj u kojem sveučilišta nameću takvu obuku u svakom njezinom aspektu – danas je važnije od svega da žene, nakon stoljetne intelektualne i duhovne blokade, shvate i djeluju u skladu s prioritetom preoblikovanja sebe samih i jedna drugih. Nusproizvod takve preorijentacije prioriteta na kraju će svakako biti otvoreni intelektualni izazov upućen onim muškarcima koji su emotivno zreli i intuitivno dovoljno smjeli da uvide razmjere u kojima je i njih muški orijentirana kultura ograničavala i zasljepljivala. Nekoliko je znanstvenika istraživalo akademsku tradiciju polazeći od spolne pristranosti. Walter J. Ong, S. J., smatra kako su sami izvori akademskog načina čudnovato muževni.Retorika … je nastala u prošlosti kao osnovni izraz racionalizacije ceremonijalnog sukoba koji izbija između muškaraca, a tipičan je na psihološkoj razini samo za mužjake u čitavom životinjskom carstvu … Retorika se napose vezuje za

učeni latinski kojemu se, nakon što je latinski prestao biti “materinji” jezik (to će reći da više njime nije kod kuće govorila nečija majka), muška psiha prilagođava kao stranom jeziku. Latinski, koji uz neznatne iznimke govore i na kojem 1500 godine pišu isključivo muškarci, postaje ceremonijalni jezik koji posebnom snagom institucionalizira ceremonijalnu polemiku kojom se do romantizma određivao način svakog obrazovanja. Sve do razdoblja romantizma akademsko je obrazovanje bilo isključivo fokusirano na obranu položaja (teze) odnosno na napad položaja druge osobe – na taj je način predavana čak i medicina. [4] Ong zamjećuje kako „antičko umijeće retorike nije bilo u stanju preživjeti suobrazovanje” – stajalište koje je nažalost točno samo u posve doslovnom smislu. Suvremeno stajalište daje Leonard Kriegel: … moji nastavnici na Columbiji … znali su kolika je važnost reputacije, pa su se štitili sa neustrašivim ponosom Wall St. odvjetnika. … Proces stjecanja reputacije ulazio je u postdiplomsko obrazovanje na Columbiji i tome smo bili izloženi već na početku nastave. Tu je bila potrebna suzdržanost, stil i odmak; inteligencija nije bila dovoljna.… Sama je profesorska “titula”, one sposobnosti na čijim je ramenima počivala reputacija nekog odsjeka, posjedovala taj odmak i doličnost. Posjedovali su i druge kvalitete. Neki su tako prezirali studente. … Dva profesora moderne drame borila su se za studente, insistirajući na izjavi o savezništvu, privrženosti ne određenoj kritičkoj perspektivi nego njima samima.… Ubrzo sam shvatio da se značaj ne određuje spram znanosti nego spram moći unutar određenog odsjeka. Većina studenata … bila je toliko uhvaćena u tu igru, toliko obmanuta žudnjom za karijerom, tolika voljna da po svaku cijenu sačuva mjesto uz nekog akademskog uglednika, da su im životi postali pukim protegama dehumanizacije sveučilišta … Razglabali smo naše modele, pripremali se za dan kada ćemo i mi moći za sebe zatražiti profesorski status … vjernici u

hramu gdje se on stvarao.… Za većinu nas akademski je svijet obećavao način na koji smo mogli zanemariti zavodljivost materijalizma. Nažalost, pretvorili smo se u voljne žrtve onoga što smo željeli zanemariti. Ako je neki student htio kupiti akademski svijet, onda je s njime morao kupiti i ostatak Amerike. [5] Neki izrazi u gornjem citatu zvuče poznato: obrana, napad, borba, status, zaštita, sukob, stvaranje. Njima se sugerira veza – aktualna i metaforična – između stila sveučilišta i stila društva koje investira u vojnu i ekonomsku agresivnost. U tim prikazima u prvi plan ne izbija strast za „znanjem zbog njega samoga” ili osjećaj određene intelektualne zajednice, nego prevlast muškog ideala, jedne rase muškaraca protiv neke druge, zamjena cilja sredstvima. Ako sveučilište tako može postati otuđenim okolišem čak i za muškarce koji unutar njega imaju primarna prava, za žene to je onda podmuklo eksploatatorsko okruženje. Brojni su pisci počeli uviđati spolne korijene neuspjeha muške kulture, te muškog poretka obilježenog depersonalizacijom, fragmentacijom, gubitkom, umjetno nastalom oskudicom i emotivnom površnošću, da ne spominjemo njegovu suicidalnu opsesiju moći i tehnologijom kao ciljevima a ne sredstvima. Neki predviđaju novo pojavljivanje “ženskog načela” kao spasa ljudske vrste. Za skorašnje izjave takve vrste, od sociologa i pjesnika, vidi Philipa Slatera The Pursuit of Loneliness: „Žene su u boljoj poziciji da emotivno oslobode naše društvo”, [6] ili esej Roberta Blya, „Iz majke sam izašao nag”: „… u psihi se opet kreće Velika majka. Svakog je dana njezino lice sve jasnije.” [7] Međutim, kada takvi pisci priznaju spolnu ukorijenjenost problema, oni kao da očekuju neku čudotvornu transformaciju vrijednosti koju neće donijeti stvarne žene koje rade na stvarnoj promjeni životnih uvjeta i obnašanja stvarne vlasti, nego neko nedodirljivo „žensko načelo” odnosno „majčinska svijest”. Ni Bly ni Slater ne priznaju postojanje ženskog pokreta niti govore o tome kako to može utjecati na muškarce; Slater je ustvari još 1970. ignorantski i samozadovoljno prorekao da se


94 „takvo što vrlo teško može dogoditi”. Herbert Marcuse ženski oslobodilački pokret vidi kao „radikalnu snagu”, a „slobodno društvo” kao „žensko društvo”; tomu odmah dodaje kako to „nema nikakve veze sa bilo kakvim matrijarhatom”, nego se odnosi na „feminizaciju muškaraca” (kako se to točno postiže ne kaže nam ništa). On ne uzima u obzir činjenicu kako su ustvari muškarci stvorili patrijarhat i profitirali od njega, osim u slučaju kada kaže kako je „patrijarhalno društvo stvorilo sliku žene, žensku protu snagu koja još uvijek može postati jednim od grobara patrijarhalnog društva”. (Onda se čini da su i ženski pokret na neki način stvorili muškarci.) „I u tom smislu žene nose obećanje oslobođenja.” [8] Očigledno, od muškaraca više ne možemo očekivati konkretnije i manje proizvoljno razmišljanje o središtima promjene ili novim konstrukcijama za širenje promjene kroz društvo. Ovaj je esej pokušaj sugeriranja nekih načina na koje određena institucija – sveučilište – može postati žarištem i magnetom za “žensku protu snagu”. Moj će opis biti približan i parcijalan; preuranjeno je i apsurdno pretpostaviti kako točno znamo koje će forme biti najprikladnije promjenama koje želimo, odnosno da se same forme neće mijenjati i razvijati. Moj opis, naravno, računa na simultane promjene u svakoj drugoj ćeliji društvenog tijela.

II Rane feministice, intelektualke iz prošlosti, s nekim obrazovanim muškarcima, držale su kako je održiva intelektualna struktura kao i sadržaj obrazovanja koji su dostupni muškarcima: dakle, trajno, univerzalno, disciplinirano civiliziranje uma i senzibiliziranje duha. Njegov humanizam i objektivnost nisu dovođeni u pitanje. Jedna od rijetkih koja je to dovela u pitanje bila je Virginia Woolf, u svom slabo poznatom, a iznimnom tekstu Tri gvineje, eseju u kojem je izravno povezala rat i fašizam s patrijarhalnim sustavom, te s isključivanjem žena iz obrazovanja i vlasti.

95

ANIMA Kotor

Daleko radikalnija u viziji nego što je bila i poznatijoj Vlastitoj sobi, ona tu ne staje kod protesta poradi takvog isključivanja, već dovodi u pitanje samu narav profesija kako ih prakticiraju muškarci, samu kvalitetu intelektualne baštine koju štiti sveučilište. Pitanja koja moramo postaviti i na njih odgovoriti glede te [akademska] procesije u ovom trenutku tranzicije toliko su važna da bi mogla zauvijek promijeniti živote svih muškaraca i žena. Jer mi se moramo zapitati, sada i ovdje, želimo li se pridružiti toj procesiji ili ne želimo? Pod kojim bi se uvjetima tomu pridružili? A prije svega, gdje nas to vodi, ta procesija obrazovanih muškaraca? … Neprestano razmišljajmo – kakva je ta “civilizacija” u kojoj se nalazimo? Kakve su te ceremonije i zašto bi u tome sudjelovale? Kakve su te profesije i zašto bi na taj način zarađivali novac? Gdje nas ukratko to vodi, ta procesija sinova obrazovanih muškaraca? [9] Glavno obrazovno pitanje za devetnaesto i početkom dvadesetog stoljeća bilo je trebaju li postojeće strukture i sadržaji obrazovanja postati dostupni ženama. U devetnaestom stoljeću raspravljalo se o tome je li ženskom umu i tijelu po “prirodi” dano da se posveti intelektualnom uvježbavanju. Za početnih šezdeset godina našeg stoljeća “problemom” je postalo obrazovanje koje je “straćeno” na žene koje se udaju, imaju obitelji i efektivno se povlače iz intelektualnog života. Ta pitanja, naravno, umjesto da se o njima raspravlja, ustvari skrivala (kao što pitanje o “standardu” skriva pitanje o sudjelovanju ne-bijelaca u višem obrazovanju) srž politike i društvene moći. Zašto se žene nakon udaje odriču svojih karijera, zašto je i među neudanima odnosno onima bez djece tako malo onih koje su u prvim redovima intelektualnog života, pitanja su koja se postavljaju jedino kada ih žene reknu i počnu tražiti odgovore. Sve do 1960-ih sveučilište je smatrano privilegiranom enklavom, na neki način više defanzivnom od drugih privilegiranih enklava, kritiziranom jedino poradi prevelikog idealizma, preslabog doticaja s

korištenjem i zloporabom moći; a romantizirano kao mjesto gdje se znanje ljubi poradi njega samog, a svako je mišljenje slobodoumno saslušano, “boravište trajnih vrijednosti … ljepote, ispravnosti, slobode”, kako se to ističe u biltenu Sveučilišta Brandeis. Radikalna studentska kritika – crnačka i bijelaca – šezdesetih spremno je uprla prstom u činjenice koje se nalaze ispod takve fikcije: rasizam akademije i njenog nastavnog programa, prijemčivost za pritiske prikrivenih interesa, političkih, ekonomskih i vojnih; korištenje akademije kao baze za razvijanje naoružanja i društvene kontrole, te kao mašinerije za perpetuiranje moći bijelaca srednje klase. Danas pitanje ne glasi jesu li žene (ili ne-bijelci) intelektualno i po “prirodi” osposobljeni za više obrazovanje, nego je li ta muško-stvorena, muško-dominantna struktura doista sposobna za služenje humanizmu i slobodi koju proklamira. Woolf kaže da bi žene koje ulaze u određene profesije sa sobom morale donijeti obrazovanje – neslužbeno, neplaćeno, prezreno od društva – stečeno vlastitim ženskim iskustvom, ukoliko ne žele postati dijelom dehumanizirajuće kompeticije, pohlepe za novcem, zavedene osobnom slavom i individualnim veličanjem, i “nerealnim lojalnostima”. Drugim riječima, moramo birati što ćemo prihvatiti a što odbaciti od institucija koje su već strukturirane i definirane spram patrijarhalnih vrijednosti. Danas, važniji čak i od broja nastavničkih mjesta otvorenih za žene – važan sve dok tako stvari stoje – je proces odlučivanja “pod kojim bi se uvjetima pridružili toj procesiji”. I pored svih optužbi za pomanjkanje klasne svijesti, Woolf je ustvari bila iznimno svjesna zla isključivosti i elitizma. Do određene je mjere imala žensku spoznaju o tome što to znači biti izvana, otuđen od moći i znanja i na koji način položaj “iznutra” korumpira čak i liberalne duhove. … profesije imaju određeni neporecivi efekt na one koji ih obnašaju. Ljudi koji se time bave postaju posesivni, ljubomorni na bilo kakvu povredu njihovih

prava i izrazito borbeni ako se itko usudi da im proturječi. … Otud ova gvineja da vam pomogne da pomognete ženama da uđu u određene profesije gdje je taj uvjet onaj prvi koji uz to ide. Trebate se zakleti da će te učiniti sve što je u vašoj moći da inzistirate na tome da svaka žena koja uđe u određenu profesiju ne smije ni na koji način zakinuti bilo koje ljudsko biće, muškaraca ili ženu, bijelca ili crnca, uz uvjet da je kvalificirana za tu profesiju, od ulaska u nju; već će učiniti sve što je u njezinoj moći da im pomogne. [10] Današnje radikalne feministice su shvatile kako da bi postale sila protiv elitizma i isključivosti moramo naučiti da svaka od nas ne smije oštetiti drugo ljudsko biće, već da iskoristimo onu moć i znanje koje postoji – zakopano, raspršeno, pogrešno nazvano, ponekad pogrešno usmjereno – u ženama. [11] U ovom nam je trenutku potrebno sveučilište, sa svojim bibliotekama, laboratorijima, arhivima, zbirkama, i neka – ali ne sva – vrsta školovanog mišljenja i ekspertize koja se tu nalazi. Trebamo svjesno i kritički izabrati što je izvorno održivo i što od muške intelektualne tradicije može iskoristiti, jer mi same posjedujemo znanje, vještine i perspektive koje na discipliniran i mudar način mogu rafinirati naše samo-određivanje. (Svakako nam ne treba sveučilište koje bi dalje proizvodilo tradiciju iz koje smo isključene, ili da postanemo “amaterski muškarci”.) Sveučilište ni u kom slučaju nije jedino mjesto za obavljanje takve zadaće; niti, očigledno, u društvu koje je i dalje androcentrično, sveučilište može postati više ženski orijentirano i manje elitističko.

III Dva su načina na koja će ženski integritet u procesu sveučilišnog obrazovanja zacijelo biti potkopan. To je obrazovanje, naravno, tek još jedna faza u procesu njezinog cjelokupnog obrazovanja, od najranijih televizijskih emisija kod kuće do praćenja i prilagođavanja “ženstvenosti” koja najviše dolazi do izražaja u srednjoj školi. Ali kada je ženi otvoreno više


96 obrazovanje – napose postdiplomski studij – često se čini kao da ona ulazi u spolno neutralan svijet koji ima “nezainteresiranu” i “univerzalnu” perspektivu. Pretpostavlja se da suobrazovanje znači ravnopravno obrazovanje, jedno uz drugoga, žena i muškaraca. Ništa nije dalje od istine; i ništa ne može učinkovitije zapečatiti ženski osjećaj sekundarne vrijednosti u muški orijentiranom svijetu od njezinog iskustva “povlaštene” žene na sveučilištu – ukoliko bi znala protumačiti što dnevno proživljava. Glede sadržaja njezinog obrazovanja, ne postoji disciplina koja ne zamućuje ili ne devalvira povijest i iskustvo žena kao skupine. Ono što je Otto Rank rekao za psihologiju može se reći za svaku drugu disciplinu, uključujući “neutralne” znanosti: ona je “ne samo muški-stvorena … nego je po mentalitetu muževna”. [12] Hoće li za četrdeset godina izgledati zapanjujuće što je 1946. mogla biti napisana knjiga s naslovom Žena kao snaga u povijesti? Sada nam taj naslov ne izgleda bizarno. Izvan ženskih studija, premda muški liberalni profesori mogu u nastavi koriste materijale o ženama, živimo s udžbenicima, istraživanjima, znanstvenim izvorima i predavanjima gdje se žene tretiraju kao podvrsta i uzgredno spominju u povijesti muškaraca. U svakoj disciplini o nama se govori, žene su promatrane kao objekti a ne kao inicijatori istraživanja, dakle primarno kroz muške oči, dakle kao posebna kategorija. Da je pravi posao civilizacije u rukama muškaraca lekcija je koju usvaja svaki student tradicionalnih izvora znanja. Kako je do toga došlo, i kojim je procesima to zadržano, možda je najvažnije pitanje za samorazumijevanje i opstanak ljudske vrste; ali razmjer u kojem je civilizacija izgrađena na tijelima i služenju žena – nepriznat, neplaćen u uglavnom neosporen – subjekt je koji je očigledno nedoličan za znanost. Progon vještica od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća, primjerice, uključivao je jednu od velikih povijesnih borbi – klasnu borbu i borbu za znanjem – između nepismenih ali djelatnih ženskih iscjelitelja i početaka aristokratske nove znanosti, između moćne patrijarhalne Crkve i golemog

97

ANIMA Kotor

broja seljanki, između pragmatičnog iskustva mudrih žena i predrasuda koje su bile uvriježene u počecima muške medicinske profesije. [13] Fenomen straha od žena i mržnje prema ženama koji je došao do izražaja u tim stoljećima ginocida i dalje je s nama; određena povijest psihologije ili povijest znanosti koja nije beznadno jednostrana zacijelo bi se trebala suočiti i istražiti to razdoblje i njegove posljedice. Poput povijesti pobune robova, povijest ženskog otpora vladanju čeka da bude otkrivena od potomstva onih nad kojima se vladalo. Kronike, sustavi i istraživanje društvenih i prirodnih znanosti ustvari su zbirka poluistina i manjkavosti koje su nanijele neizmjernu štetu sposobnosti spolova da razumiju sebe i jedni druge. Ako se ta promjena zbiva pod rubrikom ženskih studija, onda nailazi na predrasude, prezir i otvorene opstrukcije. Ako je točno da je kultura koju uvažava i prenosi sveučilište dominantno zapadnjačka kultura bijelaca, onda je točno i to da je na crnačkim studijima i onima Trećeg svijeta naglasak i dalje izrazito muški, a ženska se perspektiva tu mora izboriti i obraniti kao i u akademiji općenito. Raspravljala sam o sadržaju sveučilišnog programa, dakle glavnoj struji nastavnog programa. Žene na koledžima koji već imaju program ženskih studija, odnosno gdje se uvode feministički tečajevi, i dalje se često osjećaju kako je „pravi” nastavni program onaj muški orijentiran; da su ženski studiji (poput onih Trećeg svijeta) „prolazna moda”; da su feminističke nastavnice „neznanstvene”, „neprofesionalne” ili „lezbe”. Ali sadržaj tečajeva i programa samo je konkretna forma opstrukcije kroz koju prolaze studentice. Vidljivija, manje podložna promjeni preko prijedloga komiteta ili naredbom, je hijerarhijska slika, struktura odnosa, pa i način rasprave, uključujući pretpostavke o teoriji i praksi, sredstvima i ciljevima, procesu i svrsi. Sveučilište prije svega predstavlja određenu

hijerarhiju. Na vrhu je grupica sjajno plaćenih i uglednih osoba, uglavnom muškaraca, čija je karijera omogućena službom vrlo široke baze slabo plaćenih odnosno neplaćenih osoba, uglavnom žena; supruga, znanstvenih asistentica, tajnica, nastavnih asistentica, čistačica, konobarica u fakultetskom klubu, niže razrednih administratorica i studentica koje se koriste na različite načine za zadovoljenje ega. Svaka od tih skupina žena zna da je drugačija od ostalih jer ima drugačije interese i drugačiju sudbinu. Studentica može postati znanstvena asistentica, ljubavnica, pa čak i supruga; supruga može za svog muža raditi kao tajnica ili osobna tipkačica, ili preuzeti posao nastavnika ili nižeg administratora; postdiplomantica ako pokaže iznimnu darovitost i pažljivo slijedi pravila, može se uspeti još više na piramidi, pri čemu se više ne poistovjećuje s kolegama nastavnicima, kao što supruga zaboravlja svoje poistovjećivanje sa studenticom ili tajnicom kakva je prije bila. Konobarica ili čistačica nema takvu mobilnost, pa je druge žene na sveučilištu, pored nekoliko društveno svjesnih ili feminističkih studentica, vrlo rijetko podržavaju ako je u štrajku ili je bezrazložno otpuštena. Svaka je žena na sveučilištu određena svojom vezom s muškarcima koji vladaju, a ne svojom vezom s drugim ženama iznad i ispod nje na ljestvici. E sad, fragmentacija među ženama tek je replika fragmentacije između njih koju prolazimo u vanjskom društvu; prihvaćajući premisu da napredovanje i sigurnost – čak i prilika da se radi najbolje što se može – leži u pomirenju i poistovjećivanju s muškarcima koji imaju nekakvu vlast, uvijek smo se međusobno takmičile i nismo bile u stanju vidjeti našu zajedničku borbu. Ta fragmentacija i nevidljiva demoralizacija koja pri tome nastaje neprestano radi protiv intelektualnih i emotivnih energija studentica. Skrivene pretpostavke na kojima je izgrađeno sveučilište vrlo se jednostavno sastoji od klasnog sustava. Na čudnovat i podmukli način “rad” malobrojnih muškaraca – napose na znanstvenim

i uglednijim institucijama – postaje svetinja u čije se ime emotivna i ekonomska eksploatacija žena uzima zdravo za gotovo. Ugledni profesor može posve razumljivo biti sklon komforu, pa i luksuzu, a njegovom je egu potrebna ne samo žena i tajnica, nego i njemu ravna djevojka, nastavna asistentica, programerka i studentica ljubavnica; ali sve se te službe pravdaju gotovo religioznim konceptom “njegovog rada”. (Onih nekoliko žena koje su izbile na vrh svoje profesije izgleda da su zadovoljne s manjim, i svoj posao obavljaju uz kuhanje, pranje rublja i krpanje bez potpore svite.) Drugim riječima, struktura muški orijentiranog sveučilišta konstantno ukazuje na korištenje žena kao sredstva za ostvarivanje muškog „posla” – u smislu muških karijera i profesionalnog uspjeha. Profesori kantijanske etike ili marksističke kritike nisu ništa manje izuzeti iz te eksploatacije žena od profesora vojnih znanosti ili behaviorističke psihologije. Sveučilište tako samom svojom strukturom potiče žene da se smatraju sredstvima a ne ciljevima – kao što to ustvari čini njihova cjelokupna socijalizacija. Ponekad se ističe da poradi toga što većina žena koje rade na sveučilištu zauzima niže pozicije, studentice imaju vrlo malo, ako ih uopće ima, „uzora” s kojima se mogu poistovjetiti u obliku profesorice ili pak visoko rangirane administratorice. Stoga vlastitu budućnost vide u smislu ograničene ambicije. Ali jedan od ciljeva ženski orijentiranog sveučilišta mora postati uklanjanje same piramide, ukoliko je bazirana na spolnim, dobnim, rasnim, klasnim i drugim nevažnim distinkcijama. O tomu će još biti riječi.

IV Poradi vrlo složenih a isto tako i bolnih razloga, „iznimna” žena koja je stekla status u profesuru na sveučilištu često nije nimalo sklona da pomogne mladim ženama koje su na početku svojih karijera. U borbi za preživljavanje naučila se izjašnjavati protiv drugih žena, usvojila je muževni stil u ophođenju, i


98 pažljivo izbjegava bilo kakav način odnosno metodu koja bi mogla naići na optužbe za „iracionalnost” ili „pretjeranu emotivnost”. U istraživanju bira one predmete koji su što je moguće dalji od njezinih interesa kao žene, [14] ili ako su žene predmeti njezinog istraživanja o njima piše kao da pripadaju nekom nepoznatom plemenu. Ono osobno znanje i mišljenje koje bi moglo rasvijetliti izučavanje, primjerice, fantazija o smrti u trudnoći, učestali lik Prekrasne mrtve žene u muškoj umjetnosti, ili bi vodilo ka istraživanju metode kontrole rađanja u usporedbi s drugim postignućima u medicini i tehnologiji – to je isključeno ukoliko ne želi biti „neznanstvena” ili „subjektivna”. (Groteskno je to što su gotovo cjelokupnu literaturu u ženskom orgazmu i lezbijstvu napisali muški istraživači.) Naravno, pojava ženskih studija ubrzano mijenja takvo stanje, a mijenjat će ga i dalje. Ponavljam, mlađe feminističke znanstvenice najčešće nemaju profesuru i bore se za priznanje, jer glavno strujanje i dalje se određuje spram stila i interesa muških znanstvenika. Mentalne bolnice i psihoterapijske situacije opisane su kao replike situacija u kojima se nalaze žene u patrijarhalnoj obitelji. [15] I sveučilište je na taj način replika patrijarhalne obitelji. Nastavnik može uspostaviti pravi „očinski” odnos sa svojom nadarenom studenticom-kćeri, a brojne su intelektualke ohrabrene i uvježbane od strane svojih nadarenih očeva odnosno nadarenih nastavnika. Ali upravo je odsutnost briljantnih i kreativni majki, ili nastavnica, koja je na kraju više znakovita od prisutnosti briljantnih i kreativnih muškaraca. Poput očeve omiljene kćeri u patrijarhalnoj obitelji, studentica koja obećava snažnije se identificira sa svojim nastavnikom negoli sa svojim sestrama. On je vjerojatno na položaju s kojeg joj može dati više, u smislu utjecaja, obuke i emotivne satisfakcije, od bilo koje sveučilištarke na toj sceni. On u dvostrukom smislu potvrđuje njezine sumnje da li je “iznimna”. Ako ona uspije, tomu je dijelom tako poradi toga što je zadovoljila njega, osvojivši njegov muški interes

99

ANIMA Kotor

i pažnju. Tu odjekuje erotizam odnosa otac-kći, a romansa i udvaranje na nevidljiv su način prisutni čak i tamo gdje nije došlo do stvarnog zavođenja. Alice Rossi je ukazala na potencijalno potkopavanje ženskog samopouzdanja kada se upustila u stvarnu seksualnu vezu sa svojim mentorom: kako ona može biti sigurna da njegova pohvale nisu oblik zavođenja, da njegove preporuke nisu osvojene u krevetu? [16] Ne tako rijetko profesor se oženi za svoju nadarenu studenticu i doživotno ju zbrine kako glede pameti tako i tijela, kao kritičarku i urednicu svojih knjiga, „bez koje …”, kako to već stoji u posvetama. Ženski orijentirano sveučilište bilo bi mjesto u kojem bi iskrivljeni odnos majka-kći mogao pronaći novi model: gdje bi žene s iskustvom u svim područjima mogle pružiti intelektualno vodstvo kao i skrb za cjelovitost svojih mladih studentica, naklonost starijih žena i jedinstveno poznavanje procesa kroz koji prolaze mlade žene, koja bi išla uz moć da im konkretno pomognu i podrže ih. U takvim okolnostima nastavnici bi zacijelo bili daleko manje erotični, a studentice bi se mogle koristiti svime što im može ponuditi bez da se pri tome identificira s njime odnosno bez usvajanja njegove perspektive kao svoje vlastite. [17]

V Pokušala sam pokazati kako androcentrično sveučilište ne samo što potkopava i eksploatira žene, nego muškarce koji žele napredovati primorava da zađu dublje u slijepu ulicu jednostranog maskuliniteta. Po tome ono jednostavno predstavlja mikrokozmos društva. Virginia Woolf bila je prethodnicom suvremenih feminističkih analiza kad je kritizirala nagon da se uspije bez obzira na sredstva i postupke, glorifikaciju takmičenja, brkanje ljudskih bića i predmeta kao produkta tog jednostranog maskuliniteta društva; a upravo poradi toga u ovom je stoljeću kultura nisko pala i bila diskreditirana. Ne pretvarajući se da na ovom stupnju razumijevanja i postojećeg mistificiranja možemo u jeziku jasno i zauvijek definirati što je to „muževno” a što

„ženstveno”, možemo barem reći kako je spomenuta korumpiranost i konfuzija proizvod povijesti kojom dominiraju muškarci. Svijet se u cjelini sve brže pozapadnjuje. U zapadnjačkoj kulturi, kao ni u jednoj drugoj, razvidan je neuspjeh ideja kao što su “industrijalizacija” i “razvoj”; pored toga što nema gladi, izvorne oskudice, što nema gole borbe za opstanak, što očigledno postoji “sloboda” pismenih žena koje ne moraju nositi veo, žena i dalje živi kao neodrasla osoba čije se izrabljivanje – fizičko, ekonomsko ili psihičko – prihvaća bez obzira kojoj klasi pripada. Društvo koje bilo koju skupinu odraslih tretira kao neodrasle – dakle, kao nesposobne da prime krajnju odgovornost u društvu, kao nesposobne da obavljaju posao po vlastitom izboru – na kraju će većinu svojih građana tretirati kao što patrijarhalno društvo tretira djecu – dakle, da im laže i kontrolira ih otvorenim korištenjem sile odnosno manipuliranjem. Po meni postoje dvije kategorije ženskih potreba koje bi, ako se doista ispune, mogle izmijeniti narav sveučilišta, u određenoj mjeri i zajednice izvan sveučilišta, a pored toga smatram kako su te potrebe žena podudaraju s humaniziranjem zajednice u cjelini. U prvu kategoriju ulaze sadržaji obrazovanja kao i način na koji se tretiraju. Druga uključuje institucijske prepreke koje učinkovito uklanjaju znatan broj sposobnih žena iz punog odnosno djelomičnog sudjelovanja u višem obrazovanju. Prvo, glede nastavnog programa: kao do sada “nevidljive” i marginalne sudionice u kulturi, čija je urođena kultura posve zanijekana, ženama je potrebna reorganizacija znanja, perspektiva i analitičkih oruđa koja nam mogu pomoći da upoznamo svoje pramajke, da procijenimo našu sadašnju povijesnu, političku i osobnu situaciju, i da se ozbiljno shvatimo kao sudionicama u stvaranju više uravnotežene kulture. Neke feministice tu kulturu vide utemeljenom u ženskom primatu, druge kao

“androginu”; kakva god bila, žene će ju prije svih oblikovati. To ne mora nužno značiti kako treba odbaciti cjelokupni aparat muških intelektualnih postignuća, odnosno da žene jednostavno trebaju preokrenuti čitav taj aparat i umjesto “on” staviti “ona”. Neke će od struktura biti shvaćene kao nezdrave da se time ljudi bave iako im se ne može poreći veličina koju su u svoje vrijeme imale; poput starih i dotrajalih građevina, mogli bi ih fotografirati za budućnost i potom srušiti; neke bi po drugačijem nacrtu mogle biti rekonstruirane; u nekima bi se moglo i dalje živjeti. Ali treba nam radikalna promjena predmeta, načina istraživanja i metoda. Kako je to napisala Mary Daly: Tiranija metodolatrije priječi nova otkrića. Sprječava nas da postavimo pitanja koja nikada nisu bila postavljena i od prosvjećivanja idejama koje se ne uklapaju u već postojeće pretince i forme. … Pod patrijarhatom, Metoda je temeljito izbrisala ženska pitanja, pa čak ni žene nisu bile u stanju da čuju i formuliraju naša vlastita pitanja koja se odnose na naše vlastito iskustvo. Daly također poziva na “uklanjanje barijera između tehničkog znanja i onog dubokog carstva intuitivnog znanja koje neki teolozi mogu ontološki opravdati”. [18] Ustvari, najveće modifikacije i prevrednovanja zacijelo će se pojaviti upravo u carstvu besprijekornih znanosti. Vjerojatno će u tom području koje se pokazalo kao manje sklono ili atraktivno za žene – teorijskih znanosti – utjecaj feminizma i ženski orijentirane kulture biti najrevolucionarniji. Upravo je žena, Simone Weil, početkom tridesetih pisala: … tehničari ne poznaju teorijsku osnovu znanja kojim se služe. Znanstvenici sa svoje strane nisu samo bez doticaja sa tehničkim problemima, već su pored toga odsječeni od one cjelovite vizije koja se nalazi u samoj biti teorijske kulture. Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti znanstvenici cijelog svijeta koji imaju neku općenitu ideju o povijesti i razvoju svoje posebne znanosti; a nema nikoga tko je doista upućen u neku


100 drugu znanost pored svoje … [19] Jedan je pisac nedavno ukazao na povijesne izvore tvrdnje znanstvenika o neutralnosti, njegovog [sic] isticanja normativne slobode i njegovog “svjesnog odbacivanja i neznanja o subjektivnom i aracionalnom u ljudskim aktivnostima”. [20] On kaže kako je svaki pokušaj uvođenja javnih i društvenih sankcija za znanstvene zamisli do sada bio neuspješan, i kako je svaki pokušaj proširivanja granica prihvaćene epistemologije, uključujući psihoanalizu etiketiran kao “pseudo znanost”. (On, međutim, nije spomenuo iscjeljivanje i porodiljstvo mudrih žena koje su još nasilnije stjerane u podzemlje. Mendelsohnov članak, iako se bavi povratkom znanosti služenju ljudskim potrebama, i premda je predstavljen kao predavanje na simpoziju o ženama Radcliffe instituta, ustvari se nigdje ne dotiče veze između maskulinizacije znanosti i pripadajućeg elitizma, ravnodušnosti spram vrijednosti i krutosti metoda.) Na kraju, međutim, poziva na nekakvu promjenu u znanstvenim procedurama i prioritetima koja bi se mogla protegnuti na čitavo tijelo znanja i metoda koje je sveučilište usvojilo kao svoje područje: Rekonstruirana znanost cijenila bi istinu, ali i sućut. U nju bi bila ugrađena etika koja bi štitila i bića i život; dakle, znanje koje bi bilo ne-nasilno, ne-prisilno, ne-izrabljivačko, ne-manipulativno … koja bi na koncu pomirilo faustovsku potragu za granicama univerzuma odnosno totalnim znanjem, koje bi radilo na konstruiranju modela koji bi bolje pojašnjavali i bili inkluzivni – znanost koja se prakticira i izlazi iz javnosti. A što ako bi rekli da nećemo razvijati ono što se ne može objasniti i usvojiti od strane javnosti, da smjeramo graditi znanost koje neće biti ograničena na akademije i institucije. [21] Znatna promjena svakako će se zbiti na način koji je već vidljiv na ženskim studijima: razbijanje tradicionalnih odsjeka i “disciplina”, one fragmentacije znanja koja slabi mišljenje i dopušta samouvjereno

101

ANIMA Kotor

neznanje specijalista koje ih štiti od odgovornosti za primjenu njihovih teorija. Teško je zamisliti ženski orijentiran nastavni program gdje bi kvantitativne metode i tehnički razlozi i dalje mogli biti sredstvima redukcije ljudskih života, i gdje bi se specijalizacija i dalje koristila kao bijeg od cjelovitosti. [22] Kod ženskih je tečajeva gotovo zadana neodvojivost stila i sadržaja. Stil se razvio i razredu, kroz više razgovora, objašnjavanja, a manje zadane pseudo objektivnosti negoli kod tradicionalnog načina. Dalje navodim par primjera feminističkog pristupa. Prvi je iz opisa tečaja primijenjene psihologije o diskriminaciji žena koji se drži na Velškom sveučilištu u Cardiffu: Usvojen je „osobni stil”. Pod time mislim stil komuniciranja u kojem se izbjegavaju konstrukcije kao što su, „kaže se”, „misli se”, „smatra se”. Ukratko, subjektivni element priznajem time što se ne izbjegava korištenje osobne zamjenice. Taj je stil prikladniji za ne-izrabljivačku, ne-patrijarhalnu interakciju studenata i nastavnika. U velikoj je mjeri prijemčiv za akademsku strogost … Po meni forma dobrog dijela komunikacije u akademiji, pisane i usmene, takva je da ne samo što zamagljuje utjecaj osobnog ili subjektivnog, već isto tako odaje dojam o božanskom podrijetlu – mistifikaciji sklopljenoj od proročkih izjava – od bića koja su navodno ispražnjena od „drozge” jastva. Pored toga držim da „osobni stil” na neki način potiče veću kreativnost. Nadalje, po meni, u nastavi takav stil potiče aktivno sudjelovanje svih zainteresiranih. Nasuprotan je svakom obliku otuđenja. A napose je prikladan kad ženske studije naiđu na pogrešno usmjerene tendencije u akademiji gdje se maskira utjecaj subjekta. Drugi primjer dolazi iz postojećeg nastavnog programa koji je podijeljen studentima tečaja „Obrazovanje žena u povijesnoj perspektivi”. Ovaj tečaj držim jer vjerujem kako je obrazovanje ključ društvene promjene. Usprkos općenito

konzervativne uloge koju formalne institucije imaju u društvu, filozofi, državnici i roditelji od škole su očekivali poboljšanje statusa quo. Mogućnost školovanja korištena je kao metoda društvene kontrole, kao i nastavni program i nastavne metode. Škole mogu postati sredstva za indoktrinaciju, opresiju, kao i za zdravije stimuliranje individualnih i društvenih sloboda; teško je odrediti granicu između ”obrazovanja” i indoktrinacije, ali od esencijalne je važnosti da se ustanovi. … Na pitanja gledam iz povijesne perspektive; na taj sam način školovana i to je moj primarni interes. Imam poteškoća s dvadesetim stoljećem i daleko sam sklonija slagalici devetnaestog. Tada su se zbile najveće promjene u ženskom obrazovanju, obrazovanje žena bilo je revolucionarno pitanje. Međutim, možda se nalazimo usred drugog revolucionarnog vremena, pa je razumijevanje prošlosti esencijalno za shvaćanje suvremene scene. Povijest može biti sjajnim bijegom u svijet u kojem postoji određen broj pitanja … Ovaj je tečaj moj pokušaj da pobjegnem od vlastite tendencije zatvaranja, da shvatim vlastitu ulogu u sadašnjem pokretu.

na eksploataciji. Da bi bila istinski obrazovana i samosvjesna, što se kosi sa postojećim patrijarhalnim obrazovanjem, žena mora biti u stanju da otkrije i istraži svoju korijensku povezanost sa svim ženama. U dosadašnjem obrazovanju naučila se jedino propisanim odnosima s muškarcima, odnosno „Žene čuvajte se žena”. Svaki pravi pokušaj zadovoljenja te potrebe postati će snagom dehijerarhizacije sveučilišta. Jer bi simultano uključio sve žene unutar institucije, studentice i nastavnice, pored ukazivanja na posebno iskustvo neakademskih žena unutar i izvan sveučilišta – bake, one koje nisu uspjele u srednjoj školi, zaposlene, umjetnice, političarke, domaćice. A uključilo bi ih se na organskoj razini, a ne kao zanimljive izloške ili primjerke.

VI

Ključno središte oko kojeg se vrti sve gore spomenuto jest potreba koja je primarna ukoliko bi žene dobile bilo kakvu stvarnu ravnopravnost u akademskom svijetu, izazov koji sveučilište danas, kao i društvo oko njega, izbjegava na sve moguće načine. To je pitanje predškolske djece. Majka na socijalnoj skrbi koja je primorana da potraži posao, radnice u kafeteriji čija djeca nose ključ na uzici oko vrata, studentica ili asistentica koja ne može biti sigurna odakle dolazi i kakva je naredna bejbisiterica, sve se one brinu; sve u konstantno primorane da improviziraju ili da odustanu od borbe za popunjavanjem te društvene praznine. Cjelodnevni predškolski smještaj djece poseban je društveni fenomen skorašnjeg datuma koji se uzima kao „normalan” način zbrinjavanja djece u Sjedinjenim Državama; ali cjelodnevni predškolski smještaj djece, čak i po vlastitom izboru, za većinu žena ne dolazi u obzir. Nema te improvizirane brige za djecu – čak i kada se otac djeteta „velikodušno” složi da preuzme dio brige – koja bi mogla zamijeniti vrsni, pouzdani, nonseksistički, maštoviti sustav predškolskog odgoja koji je pristupačan svima i daje istovjetne prilike djeci najsiromašnijih i najbolje plaćenih žena na kampusu.

Sveučilište sam opisala kao hijerarhiju izgrađenu

Alice Rossi je opisala neke mogućnosti i praktična

Želim naglasiti problem pristranosti jer znanost bi trebala biti što je moguće više nepristrana. Sva ćemo pitanja i probleme razmotriti na što je više moguće načina; ali ja sam neizbježno feministica … Morate dovesti u pitanje moje pretpostavke, moje izvore, informacije; to je dio učenja kako se uči. Također trebate propitati vlastite pretpostavke. Skeptičan pristup sebi bitan je za daljnji napredak i balansiranu perspektivu. [23] Osnovni način feminističkog stila predavanja stoga je po prirodi antihijerarhijski.


102 rješenja na to pitanje u tekstu „Jednakost spolova: nedolični prijedlog”, [24] pa je dobar dio toga što ću ovdje iznijeti tek razvijanje onoga što je ona već naznačila. Možda ću ja to reći sa snažnijim osjećajem važnosti, jer u godinama nakon što je napisala taj esej borba za predškolski smještaj djece i potreba za time postala još izrazitija. Pozornost na to kako se brinuti za djecu i kako ih socijalizirati može se shvatiti kao svojevrsni test „humanizma” za sveučilište koje se do sada uvijek odazivalo gospodarima rata. U prošlosti sveučilište je iskorištavalo djecu, u svojim posebnim vrtićima i laboratorijskim školama, kao pokusne kuniće za ispitivanje novih metoda, kao što je i zajednicu oko njega koristilo u iste svrhe. Stupanj u kojem je patrijarhalno društvo zanemarilo problem predškolske djece na određeni način odražava njegovu potrebu za ograničavanjem života žena. Čak i u „revolucionarnim” socijalističkim državama, gdje su žene nužan sektor radne snage, i gdje postoji kolektivni predškolski smještaj djece pod pokroviteljstvom države, ti su centri popunjeni ženama i žene snose krajnju odgovornost za djecu. To po sebi nije nepoželjno; ali prenošenje takve odgovornosti na žene odražava reakcionarno mišljenje o spolnim ulogama, a ne svjestan izbor obavljen u svjetlu feminističke analize. I u Kini i u Sovjetskom Savezu baka je neophodna u kolektivnoj dnevnoj brizi; djed se ne pojavljuje u takvoj ulozi. [25] U Sjedinjenim Državama sve veći broj obitelji s jednim roditeljem i kućanstava koja vode žene nije promijenio činjenicu da se poželjna obitelj sastoji od oca koji zarađuje, majke koja vodi kućanstvo i djece, i da se na tom modelu zasniva većina društvenih konstrukcija. Školski praznici, objed i vrijeme dolaska kući, primjerice, često odražavaju pretpostavku kako postoji nezaposlena majka čija je glavna odgovornost da bude kod kuće kada se djeca vraćaju iz škole. I unutar ženskog pokreta, žene koje se žele politički ili kulturno aktivirati ponekad u pripremi konferencija i radionica zapostavljaju predškolsku djecu.

103

ANIMA Kotor

Teško je zamisliti, ako se to nije doživjelo, osobnu rastrganost, beskonačno improviziranjem, te kreativno i intelektualno zaostajanje većine žena koje nastoje uskladiti emotivne i fizičke izazove roditeljstva sa zahtjevima na poslu. Pretpostavka kako se to može prirodno uskladiti predstavlja mušku povlasticu diljem svijeta. Za žene, energija koja se troši u sukobima i improvizacijama mnoge je od njih spriječila da započnu profesionalne karijere, i predstavljala je tešku odgovornost u postojećim karijerama. Malobrojne iznimke u ovoj zemlji našle su osobna rješenja; ali za većinu majki takva opcija ne postoji. Kako se ovaj esej ne bavi idealnom budućnošću nego nekim putovima prema njoj, po meni će u skorijoj budućnosti biti dostupno vrlo malo, ako ih uopće bude, adekvatnih društvenih centara za djecu, svakako ne na onoj kvalitativnoj razini koju trebamo. Dok takvi centri ne budu postojali u svakoj zajednici, svako će se sveučilište koje želi promijeniti svoju androcentričnu neravnotežu morati za to pobrinuti. Ali, kažem opet, to ne mogu biti tek simbolične jedinica za skrb, odnosno područja za ispitivanja koja služe sveučilištu za vlastite eksperimentalne ciljeve. Ona vrsta predškolskog smještaja djeca koju namjeravam opisati bila bi prije svega osmišljena u interesu djece i majki. (1)   Djeca svih studenata, osoblja i namještenika trebaju biti zbrinuta, a potrebna su dodatna mjesta za djecu iz tog područja koja bi bila subvencionirana poradi dostupnosti svima. To je apsolutno potreban, premda ne dostatan, uvjet za one promjene kojima težimo. (2)   Djeca bi se zbrinjavala na najbolji način; nikakvi društveni centri ne bi bili prihvatljivi. Rano zbrinjavanje i obrazovanje djece bilo bi što je više moguće fleksibilno i maštovito. Svjesno bi se išlo protiv programiranja spolnih uloga patrijarhalnog društva. (3)   Iskusna i kvalificirana uprava tih centara zapošljavala bi žene i muškarce koji su odabrali taj posao i za njega su obučeni. Imali bi više vrsta

pomoćnika: (a)   Studente koledža, ženske i muške, koji žele steći iskustvo obrazovanja za najmlađe ili samo žele provoditi vrijeme s djecom. (Nekoliko iskusnih bejbisiterica moglo bi raditi s daleko većim brojem djece nego što ih inače čuvaju u privatnim kućama, uz stručniji nadzor.) (b)   Srednjoškolci slično studentima pod (a). (c)   Starije žene i muškarci iz tog područja – “bake i djedovi” sa posebnim kvalifikacijama, formalnim i neformalnim. (d)   Roditelji koji za radnog tjedna žele provesti dio vremena sa svojom djecom. (e)   Postdiplomci sa pedagogije, pedijatrije, psihologije, umjetnosti, itd. Djeca bi tako bila u kontaktu sa raznolikim ženama i muškarcima, različite dobi, kao “odgojnim” likovima u najranijoj dobi. U uže osoblje tih centara ulazio bi jednak broj stalno angažiranih muškaraca i žena. Svjesna sam da bi neke feministice, uključujući i neke lezbijske majke, htjele predškolski odgoj i akulturaciju djece povjeriti isključivo ženama – ne poradi ostvarivanja tradicionalnih uloga nego kao kulturalni i politički izbor. Osobno se pak slažem sa Michelle Rosaldo koja piše: … Američko društvo je …. organizirano tako da stvara i iskorištava radikalnu razliku između privatnog i javnog, kućnog i društvenog, ženskog i muškog … taj se sukob nalazi u samom središtu suvremenog promišljanja o spolnim ulogama. … Ako javnost otvori svoje vrata ne samo za žensku elitu, izmijenit će se narav samog posla i ublažiti asimetrija između posla i kuće. U te svrhe moramo … uvesti muškarce u područje kućnih poslova u odgovornosti. [26] (4)   Treba biti dovoljno fleksibilan da bi roditelji mogli, recimo, odvesti svoju djecu u sveučilišni muzej ili na ručak u kafeteriju ukoliko to žele. Majke koje doje trebale bi nesmetano dolaziti i hraniti svoje bebe.

(5)   Klinika za bebe, medicinska i zubarska, trebala bi biti u sklopu takvog centra dostupna svoj djeci. Posebna služba za majke s fizičkim odnosno psihičkim problemima trebala bi također biti dostupna. (6)   Osoblje i roditelji trebaju imati mogućnost da u manjim skupinama u sklopu centra raspravljaju o podizanju djece, načinima za poboljšanje službe i da kritiziraju upravu centra. Kako najbolji univerzalni predškolski smještaj djece treba biti glavnim prioritetom svakog razumnog ljudskog društva, primarni i pokretački impuls dječjeg centra bila bi pomoć u izjednačavanju položaja žene. [27]

VII Ideja o “cjelodnevnom” studentu ide nauštrb žena i siromašnih. Student koji je zaposlen s punim radnim vremenom i koji ima cjelodnevni akademski program očigledno je više zakinut od studenta koji može studirati bez rada. Mnoge su žene – udane, razvedene ili samohrane majke – u istom položaju glede neplaćenog cjelodnevnog posla kod kuće pa im se teško odlučiti da nastave studij. Sve dok se ne razvije univerzalni i vrsni predškolski odgoj te su žene hendikepirane glede upisivanja cjelodnevnog programa. Ponekad je dovoljna samo godina izvanrednog studija da se odluči između nastavljanja ili odustajanja od školovanja, ili između stvarnih postignuća i paničnih pokušaja da se provuče. [28] Ali na sveučilištu koje nije primarno posvećeno dupliciranju stare piramide, izvanredni studij treba omogućiti drugim dvjema skupinama. Posebna briga ženskog fakulteta trebalo bi biti uvođenje u proces obrazovanja zaposlenih žena i onih iz tog područja. Cjelokupno osoblje – žene i muškarci – treba biti plaćeno za vrijeme koje bi proveli na nastavi ili tečajevima, imati pristup biblioteci i akademska savjetovališta. Žene iz tog područja moraju se uzeti


104 ozbiljno kao potencijalni korisnici sveučilišta. Mnoge su od tih žena patile pod teretom rase i spola; u srednjim su školama bile lišene mogućnosti da krenu na studij, rano su s udavale i brinule za velike obitelji, naporno su radile unutar i izvan kuće, a ipak su često bile otpisane površnim stereotipima od strane radikalne muške ljevice i muških “liberala”. Bilo da su nevidljive kao čistačice ili radnice u kafeteriji, ili jedva zamjetne kao prodavačice u lokalnoj samoposluzi, kao majke koje guraju kolica po kvartu, te su žene također sve svjesnije što im je sve uskraćeno. [29] Žene koje su zaposlene na sveučilištu i žene iz lokalne zajednice imaju svoje zahtjeve glede njegovih sredstava koja su ljubomorno čuvana. Nonelitističko sveučilište bi im trebalo biti dostupno iz više razloga: ženski zdravstveni centar, sa savjetovalištem o kontracepciji i pobačaju, Pap testom, brošurama i razgovorima o zdravstvenim problemima žena; krizni centar za silovane; obrazovni program za odrasle koji žene isprva nerado upisuju jer su previše sramežljive ili nesigurne, i jer bi takva nastava mogla testirati njihove interese i sposobnosti (tu ulazi dopunsko čitanje i pisanje, matematika, ženska povijest, osnove ekonomije, tekuća zbivanja, radionice koje organizira lokalna zajednica, pjesničke i umjetničke radionice, itd.); ženski psihološki savjetodavni centar u kojemu rade žene za grupno u individualno savjetovanje; pravna klinika. Velika sveučilišta trebala bi biti spremna da službe koje idu uz takve centre spoje s drugim akademskim obvezama bilo kojeg pripadnika sveučilišta koji je voljan i kvalificiran da tu radi. A svakako će se znatan dio uzajamnog obrazovanja zbivati u druženju i raspravama žena posve različitog podrijetla i drugačijih stajališta koje će otkrivati što im je zajedničko.  Već mogu vidjeti jedan odgovor na ovakve preporuke, dijelom zato jer mi je upućen u razgovoru, a dijelom jer sam i sama razmišljala o tome. Može se reći da sveučilište ne može sve ti zadovoljiti; ne može obrazovati mlade, obučavati buduće specijaliste,

105

ANIMA Kotor

pružiti uvjete za istraživanje i stipendije, i sve ostalo što je tu spomenuto. Priznajem da sam dugo i temeljito razmišljala o tome. Dio mog konačnog rješenja oslanja se na činjenicu da razgovaramo o procesu koji simultano uključuje promjene u društvu „oko nas” i sveučilištu, a kad lokalna i nacionalna zajednica bude mogla osnovati snažne i odgovorne centre kakve sam opisala za sve građane, teret neće pasti na sveučilište. U idealnom slučaju, zamišljam posve drugačiju granicu između „sveučilišta” i „zajednice”, umjesto poznatog grada-na-brdu koje s visoka gleda na susjede, ili kapije od kovanog željeza s kojima su grad i selo tradicionalno određivali svoje odnose. Stoljećima su žene po definiciji bile stanovnicima grada, a ne sela; a ipak, mnoge se od nas nalaze „tamo dolje”. Štoviše, sveučilište u suvremenoj Americi nije se baš moralo odreći pružanja usluga određenim zajednicama; konzultacije za industriju i vladu, obavljanje tajnih vojnih istraživanja, djelovanja kao centar za novačenje za vojno-industrijske i obavještajne zajednice. Ono što doista želim reći jest da ono mijenja svoj fokus, ali i dalje je angažirano izvan bršljanom – ili grafitima – pokrivenim zidovima. Umjesto da služi tim udaljenim i bezličnim gospodarima kao što je “konkurencija Sputniku”, hladnoratovsko “kanaliziranje” ili Ratno zrakoplovstvo, sveučilište koja zadovoljava ženske potrebe služilo bi humanoj, vidljivoj zajednici u kojoj se nalazi – susjedstvo, grad, ruralna okolica, svom pravom okolišu. Moje je rješenje na određeni način anarhističko: sveučilište se treba obratiti mikrokozmosu nacionalnih problema i pitanja koja postoje lokalno, a to bi trebalo učiniti s najvećim mogućim osjećajem kako ne samo što daje, nego i prima, jer akademija može mnogo toga naučiti od žena i drugih neprivilegiranih ljudi Opisala sam vrstu ad hoc nastave koja bi se mogla odvijati u sklopu sveučilišta. Kao istraživačka institucija, ono bi trebalo svoja sredstva okrenuti problemima specifičnima za svoju zajednicu; primjerice, opismenjivanje odraslih;

zdravlje stanovništva; sigurnija, jeftinija i jednostavnija kontracepcija; narkomani; lokalni problemi; gerijatrija, sociologija i psihologija starenja i smrti; povijest i problemi žena i osoba koje pripadaju kulturi ne-bijele, ne-srednje-klase; urbana (ili ruralna) adolescencija; javne građevine; podizanje djece i pedijatrija; urbanizam sa savjetima i pristankom onih koji žive na dotičnom području; narodna medicina; psihologija, arhitektura, ekonomija i prehrana u zatvorima; povijest sindikata; ekonomija malih farmera – mogućnosti bi varirale ovisno o mjestu. “Zajednica” je vjerojatno termin koji navodi na pogrešnu stranu. Ustvari, većina velikih urbanih sveučilišta ima više zajednica. “Zajednica” oko Sveučilišta Columbia, primjerice, nije samo crnačka i portorikanska, nego i ona bijelaca srednje klase, siromaha i staraca, Židova, Japanaca, Kubanaca, itd. Naklonost i briga za sve te skupine donijela bi pripadnicima sveučilišta iznimno bogat konglomerat problema. A narav većine istraživanja (kao i njihova korisnost) mogla bi se poboljšati ako se shvati kao istraživanje za, umjesto na ljudskim bićima.

VIII Pokušala sam razmišljati o slavnim književnim utopijama koje su napisale žene. Neke su suvremenice: Monique Witting, Les Guerillères, ali to je ustvari vizija epske borbe, ili prva poglavlja u Prvi spol (The First Seks), Elizabeth Gould Davis, ali ona se uglavnom zasnivaju na Bachofenu. Shulamith Firestone je u Dijalektici spola (The Dialectic of Sex) zamijetila manjak ženskih utopija, pa je u posljednjem poglavlju izmislila vlastitu. Takve se misli pojavljuju jer se svaka vizija stvari-drugačijih-negoli-su-sada nailazi na optužbu za „utopijanstvo”, tolika je snaga kako-stvari-stoje u ogoljivanju i osiromašivanju mašte. Čak i umovi koji su vični kritici statusa quo posve malodušno odbacuju viziju koja predviđa kraj muške privilegiranosti i promjenu u odnosima među spolovima. Sveučilište koje sam pokušala zamisliti meni ne izgleda utopijsko, premda su problemi i

kontradikcije glede stvarne transformacije u svakom slučaju realni i ozbiljni. Dugo su vremena akademske feministice, poput svih feministica, trebale preuzeti osobni rizik – u sukobljavanju s vlastitom realnošću, izražavanju vlastitog mišljenja, od otpuštanja ili ignoriranja kada tako čine, od stereotipova „muškomrziteljica” u izražavaju primarne lojalnosti ženama. Također će naići na otpor kod uspješnih žena koje su simbolične „iznimke”. Taj otpor – ta ženska mizoginija – ostatak je drevnog takmičenja i omalovažavanja koje je patrijarhalna kultura nametnula ženama. Sada se od sretnih iznimnih traži skromnost i smjelost da vide zašto i kako su bile sretne nauštrb drugih žena, i da počnu shvaćati da pripadaju njihovoj zajednici. Kako je jedna od njih napisala: Prva odgovornost „oslobođene” žene je da vodi najpotpuniji, najslobodniji i najmaštovitiji život koji može. Druga je odgovornost solidarnost s drugim ženama. Ona može živjeti, raditi i voditi ljubav s muškarcima. Ali nema pravo da svoju situaciju predstavlja kao jednostavniju, ili manje sumnjivu, ili s manje kompromisa nego što ustvari jest. Njezini dobri odnosi s muškarcima ne smiju biti kupljeni pod cijenu izdaje njezinih sestara. [30] Tomu bih dodala kako su s istinski feminističkog stajališta te dvije odgovornosti nerazdvojne. Pitam se kakve bi korespondentne rizike i konfrontacije inteligentni i dobronamjerni muškarci bili voljni proći u ime žena. Jedno je imati jedinstvenu “iznimnu” ženu za suprugu, kćer, prijateljicu, ili protežea, ili čeznuti za humaniziranjem društva od strane žena; a drugo suočiti se sa svakim feminističkim pitanjem – akademskim, društvenim, osobnim – kako nailazi i ne izbjeći niti jedno. Mnoge su žene osjetile kako su opet i iznova javno izdane od muškaraca na čiju su dobru volju i drugarstvo računale poradi privatnih razgovora. Znam da se sada muškarci na akademiji moraju jako truditi da dobiju posao i da strahuju od konkurencije žena koje u sve većem broju i sve samouvjerenije ulaze na sveučilište. Ali


106 muški otpor spram ženskih zahtjeva za potpunijom humanošću daleko je stariji, dublje ukorijenjen i iracionalan od ovogodišnje burze poslova. Mizoginija bi kao takva trebala postati glavnim predmetom istrage umjesto da se i dalje održava kao očajničko pristajanje uz stare, destruktivne strahove i povlastice. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je muškaraca spremno da danas pruže više od retoričke podrške spolu od kojeg su stoljećima toliko toga tražili i uzimali. Ako se počne razvijati doista univerzalna i iznimna mreža predškolskog smještaja djece, ako žene u dostatnom broju uđu na sve razine sveučilišta – od programa za zajednicu preko koledža i specijaliziranih škola do svih razina nastave i administracije – ako starije, uglednije žene s fakulteta stupe u kontakt sa svojim (po meni uvijek) latentnim feminizmom, ako samo nekoliko muškaraca izrazi želju da promisle i podrže feministička pitanja koja nadilaze njihov neposredni interes, onda postoji dobra šansa da u našem vremenu vidimo kako se iz nedostatnog i izobličenog korpusa patrijarhalnog znanja pojavljuju neke prave “univerzalne” vrijednosti. To neće biti renesansa nego rođenje, preuzimanje dijela baštine iz prošlosti ali s maštovitim razrađivanjem koje ga daleko nadilazi. U neposrednoj će se budućnosti zacijelo istražiti različite alternative. Program ženskih studija, tamo gdje predaju feministice, poslužit će kao žarište feminističkih vrijednosti čak i u patrijarhalnom kontekstu. I tamo gdje je radi simboličan broj feministica, samo njihovo postojanje omogućite će određeno osvještavanje kod studenata. Alternativne feminističke institucije već osporavaju nastavni program etabliranih institucija. [31] Feministice mogu koristiti muški orijentirano sveučilište kao bazu i izvorište dok vrše istraživanja i pišu knjige i članke čiji će utjecaj daleko premašiti sveučilište. Osviješteno ženski orijentirano sveučilište – u kojem žene oblikuju filozofiju i odlučuju, iako i muškarci mogu tu studirati i predavati – može se razviti od postojećih institucija.

107

ANIMA Kotor

Kakvu god formu imao, proces ženskog preuzimanja nas samih nije moguće zaustaviti. Unutar i izvan akademije posve drugačija ženska očekivanja daleko su nadmašila srednju klasu i potaknula neizmjernu novu energiju – ne samo za promjenom institucija nego za humanim redefiniranjem; ne samo za jednakim pravima nego za novom vrstom bića. Pisano za izdanje pod pokroviteljstvom Carnegie komisije za više obrazovanje: Žene i moć promjene, uredila Florence Howe, objavio McGraw-Hill, 1975. neki su ulomci objavljeni u časopisu Chronicle of Higher Education, sv. 10, br. 19.

[1] M  ary Beard, Žena kao sila u povijesti (Woman as Force in History), New York: Collier/Macmillan, 1971, s. 260; prvo izdanje 1945. [2] B  randies University Bulletin, 1972-1973, s. 11. [3] U  sp. A. Leffler, D. Gilespie, E. Ratner, “Akademske feministice i ženski pokret”, Zar ja nisam žena?( Ain’t I a Woman?), sv. 4, br. 1, 1973, s. 7. [4] W  alter Ong, “Prikaz Klasične retorike u engleskoj poeziji - Classical Rhetoric in English Poetry Briana Vickersa”, College English, veljača 1972. [5] L eonard Kriegel, Izgurati: Dnevnik jednog nastavnika na urbanom sveučilištu (Working Through: A Teacher’s Journal in the Urban University), New York: Saturday Review Press, 1972, s. 43-44, 49-51. [6] P  hilip Slater, U potrazi za samoćom (The Pursuit of Loneliness), Boston: Beacon, 1970, s. 89. [7] R  obet Bly, u Spavači pružaju ruke (Sleepers Joining Hands), New York: Harper & Row, 1973), s. 29-51. [8] H  erbert Marcuse, Kontrarevolucija i revolt (Counterrevolution and Revolt), Boston: Beacon, 1972, s. 75-78. [9] V  irginia Woolf, Tri gvineje (Three Guineas), New York: Harcourt Brace, 1966, s. 62-62; prvo izdanje 1938. [10] Ibid., s. 66. [11] P  otreba da se s feminizma skoči na “oslobođenje ljudi” predstavlja tragičnu i opasnu pogrešku. Ona nas odvraća od naših pravih izvorišta vizije, vraća nas natrag starim definicijama i strukturama, i nastavlja služiti ciljevima patrijarhata, koji će “žensko oslobođenje”, prezrivo nazvano “women’s lib”, iskoristiti samo da si priskrbi više vremena – kako to sada čine i kapitalizam i socijalizam. Feminizam predstavlja kritiku i subverziju svakog patrijarhalnog mišljenja i institucija – ne samo onih koje se trenutno smatraju reakcionarnima i tiranskim. [12] O  tto Rank, S onu stranu psihologije (Beyond Psychology), New York: Dover, 1958, s. 37. [13] B.  Ehrenreich i D. English, Vještice, babice i medicinske sestre: Povijest žena iscjeljiteljica

(Witches, Midwives and Nurses: A History of Women Healers), Old Westbury, N. Y.: Feminist Press, 1973. [14] “ Donedavno, većina je žena na sveučilištu izbjegavala ženske predmete kao da su kužni; u suprotnom bi ugrozili svoje šanse da ih se smatra ozbiljnim aspirantima u tradicionalno muškim područjima.” (Barbara Sicherman, “Nevidljiva žena”, u žene u visokom obrazovanju (Women in Higher Education, Washington, D. C.: American Council on Education, 1972, s. 76) Leffler, i dr. (op. cit. s. 12-13) kaže da usprkos tome što se nedavno obrnuti trend javio među “akademskim feministicama”, one se “rijetko bave novim temama odnosno razvijanjem novih ideja o spolnoj problematici. One uglavnom žele pratiti razvoj pokreta … (pri čemu ne priznaju da su nadahnute pokretom, naravno).” [15] P  hyllis Chesler, Žene i ludilo (Women and Madness), New York: Doubleday, 1972, s. 35. [16] A  lice S. Rossi, “Gledajući unaprijed: sažetak i izgledi”, u Rossi i Ann Calderwood, ur., Akademske žene u pokretu (Academic Women on the Move), New York: Russell Sage, 1973, pogl. 21. [17] Z a drugu stranu priče – isključivanje žena iz mentorskog sustava na spolnoj osnovi – vidi Američko sociološko društvo (American Sociological Association), Status žena u sociologiji (The Status of Women in Sociology), Washington, D. C.: 1973, s. 26-28. Na obje strane ovisnost o nastavniku je pravilo. [18] M  ary Daly, S onu stranu Boga Oca (Beyond God the Father), Boston: Beacon, 1973, s. 11-12; 39. [19] R  ichard Rees, Simone Weil: Skica portreta ( Simone Weil: A Sketch for a Portrait), London: Oxford, 1966) s. 20-21. [20] E verett Mendelsohn, “Humana rekonstrukcija znanosti”, pripremljeno za “Žene: rješenje za promjenu svijeta”, Radcliffe Institute Symposium, 1972; Boston University Journal, sv. 21, br. 2, proljeće 1973; s. 48.


108 [21] Ibid., s. 52. [22] M  ina P. Shaughnessy je pisala o neuspješnim mjerenjima stvarnih zbivanja u nastavnom procesu: “Na koliko smo samo bezbrojnih i podsvjesnih načina kapitulirali pred zahtjevima brojeva? … Na koliko nas je načina potreba za brojkama primorala da povrijedimo sam jezik, da ga iščupamo iz mreže diskursa da bi izbrojili ono što se da uhvatiti u mrežu brojeva?” (“Otvorena nastava i socijalno deprivilegirani nastavnik”, glavno izlaganje na Konferenciji o sastavu koledža i komunikaciji, New Orleans, travanj 1973 [neobjavljeno]). [23] D  eborah Rosenfelt, ur., Ženski studiji (Female Studies), sv. 7, Old Westbury, N. Y.: Feminist Press, 1973, s. 10; 187. [24] U  Robert J. Lifton, ur., Žena u Americi (The Woman in America), Boston: Beacon, 1968, s. 121-24. [25] R  uth Sidel, Žene i odgoj djece u Kini (Women and Child-Care in China), New York: Hill & Wang, 1972, s. 25, izvještava o Kini: “U jaslicama i vrtićima rade samo žene. Čini se da nema nikakvog pokušaja da se muškarce uključi u područja gdje bi radili s malom djecom. A izgleda da nema interesa da se razbiju tradicionalne spolne uloge u profesijama kao što su nastavnička i u jaslicama, jer ona su gotovo u potpunosti namijenjena ženama.” Vidi i Toni Blanken, “Predškolske zajednice u Sovjetskom Savezu”, u Pamela Roby, ur., Odgoj djece: Koga briga? (Child Care: Who Cares?), New York: Basic Books, 1973, s. 386-97. [26] U  M. Rosaldo i L. Lamphere, ur., Žena, kultura i društvo (Woman, Culture and Society), Stanford, Calif.: Stanford University, 1974, s. 42. [27] V  idi Simmons i Chayes, “Cjelodnevni smještaj na sveučilištu” i Hagen, “Briga za djecu i oslobođenje žena”, u Roby, op. cit. Očigledno, cjelodnevni smještaj je obrazovno i političko pitanje koje kod različitih skupina može potaknuti različite ideje o cilju i kvaliteti. Primjerice, heteroseksualna

ANIMA Kotor

i lezbijska majka mogu imati posve različita shvaćanja o tome u kakav centar žele staviti svoje dijete. (Vidi, Zar ja nisam žena - Ain’t I a Woman, dvobroj o predškolskom odgoju, proljeće 1973.) Takve će se razlike zacijelo pojaviti i treba ih riješiti, ponekad bolno; ja se slažem s Gross i MacEwen (u Roby, s. 295) da roditelji trebaju (rekla bih napose majke) odrediti ciljeve centra, a da sveučilište daje samo prostor i financije. [28] K  . Patricia Cross (“Studentica” u Žene u visokom obrazovanju - Women in Higher Education, op. cit., s. 48 ff) nadalje primjećuje da “odrasle žene čine znatan dio [nove studentske] populacije” i ističe potrebu za američkom mobilnošću (gdje je supruga iskorijenjena poradi karijere muža) kroz sustave prijenosnih kredita i kredita po viđenju. [29] U  članku New York Times Magazina objavljen je niz razgovora sa sredovječnim, talijanskim i židovskim ženama druge generacije, uglavnom iz radničke klase, koje žive u East Flatbushu, sve u četrdesetima, članice skupine za osvještavanje, sve zainteresirane za promjenu svojih života sada kad su im djeca odrasla. Jedna se sjeća “kako se teško borila da njezine djevojčice pohađaju koledž”. Autorica komentira da su “dva osnovna razloga potaknula njihov interes za feminizam: osjećaj da ih društvo općenito, a njihovi muževi posebno, više ne smatra seksualno zanimljivima … i spoznaja da su ‘bez posla’ u onom istom smislu kao i sredovječni muškarac kojeg nakon 20 godina otpušta njegov poslodavac” (Susan Jacoby, “Što da radim narednih 20 godina?” New York Times Magazine, 17. lipnja 1973). [30] S usan Sontag, “Treći svijet žena”, Partisan Review, sv. 40, br. 2, 1973, s. 206. [31] A  . R., 1978: Primjerice, Feministička studijska radionica u Los Angelesu, Sagaris institut, Maiden Rock institut u Minnesoti, projekt Feminističkog umjetničkog instituta u New Yorku.

109

Moj izbor je pacifizam


111

ANIMA Kotor

Moj izbor je pacifizam Recept zla • Mirovno obrazovanje

RECEPT ZLA Vina su ovdje jaka i opora. Imaju sastav muke, krvi i znoja, rata. Dovoljno za recept zla. Autorka: Ervina Dabižinović „Sudijo, molim Vas, sjedao sam dolje u nekim prostorijama u mraku i dali su mi da pijem neku vodu. Nisam siguran da sam bezbjedan, ne znam što su mi dali da pijem...jeo nisam.. a jutros sam rano ustao da krenemo ovamo“. Publika iza stakla zapljeskala je. U prvom redu publike u sudnici, sjedao je čovjek u bijeloj košulji, na čijim je leđima pisalo Wight Continent, uz njega , mladić na čijem vratu je tetoviran neki znak. Žena do njih je zapljeskala jače i zatresla glavu u znak odobravanja. „Molim svjedoka, da odgovori na postavljeno pitanje? Obezbjediće vam se sve što budete tražili“ ! Svjedok K-21, je premještao naizmjenično papire ispred sebe :“ Ja sam nacrtao to što ste tražili prošlog puta, ako hoćete mogu to pokazati pred sudom“. U prvom redu, sjedali su osumnjičeni za zločin, ubijanje civila, u dvorištu privatne kuće, u mjestu gdje su ih iskrcali iz autobusa, svakog jutra u devet sati, a onda na istom mjestu kupili u šest poslijepodne, i vraćali u hotel u V.B. Iz jutarnjeg ubijanja i borbi, poslijepodne su uskakali u svoje mirnodopske likove i bančili do dugo u noć.

Jutrom, neispavani, mamurni, i neuredni, bi se odvozili do grada u kojem su ti drugi čekali na njihovu samilost da budu ubijeni. Svi, sem, svjedoka K-21, koji je pravio pravolinijske crte na svom licu dok se brijao. Povlačio je crte, uvjek na isti način, identično, automatizmom, kao mašina. Oblačio je uniformu, stavljao opasače. Brojao metke i uredno slagao oružje po sebi. Nije mogao da smisli tu pijanu, napola drogiranu bandu, na koju se nije mogao osloniti. Svjedok K-21 se okrenuo prema advokatima i pitao još jednom: „Da li da ovo pokažem“? Bio je krupan i visok, muškarac. Tijela nepokretnog i nabijenog, uobičajenog za nošenje napora. Iz jednog komadareklo bi se. Ono što je imao u vezi sa rukama, ostaje, dodirnuto, brzim asocijacijama, impresijom- da su te ruke nasađene na tom trupu, da vode neku svoju politiku, da su uobičajeno aktivne i razglavljene. Sada su ležale, bolje reći, živjele ovlaš oslonjene na pult, neupotrebljive, a prikočene u nemiru, amortizovane a raspričane boljem, osjetljivijem oku, one koja je posmatrala. Te ruke su zaustavljene, odigravale ulogu proteza, nesavitljive, rađene iz jednog komada u pokušaju da stignu tijelo koje je okretanjem tražilo pratnju. One tako hineći obamrlost bolje su pričale od slike koju je svjedok K-21, upravo trebao da pokaže i objasni . „Pokažite crtež, sudu“- rekla je sutkinja. Na bijelom papiru, crvenim flomasterom bilo je nacrtano- pravougaonik koji je predstavljao dvorište, koji je bio na jednom dijelu prekinut i pisalo je- ULAZ. U gornjem dijelu kvadrata, crvenim flomasterom je


112 ocrtan trougao jednom poprečnom linijom. Taj dio crteže bio je išpartan linijama. Unutar crteža, vijugala je staza, na čijem je kraju bilo nacrtano neodređenom formom nešto. Donji dio je predstavljao kuću sa otvorenim vratima. Van pravougaonika sa desne gornje strane nalazila se grupa tačkica. Kasnije će svjedok reći da te tačkice predstavljaju vojnike pod punom opremom. Mapa događaja, vojna grafika, neiskusna ljudskost. „Recite nam o čemu se radi? Crtež koji pokazujete. Šta je zapravo“? - upitala je sutkinja. „Sudijo, 12. 12. 1991 moj se odred nalazio u zoni napada u kojoj su se, po podacima obavještajne službe i komande, nalazili mudžahedini... a kuća“, pokazuje na donji dio papira,“ je bila skladište. Skladište u kojem je bilo oružja. Tu je bilo, po informacijama i mudžahedina“. „Imali ste informaciju“... „Tog dana ... dobili smo informaciju, tamo je bilo mudžahedina i oružja..“ Prekinuo je sutkinju, i nastavio: „ Izašao sam, sa dvojicom najbližih, iz autobusa, i rekao im da idu zamnom jer moramo ući u pomenuto dvorište. Svi smo repetirali puške i krenuli prema Ulazu....Onda je s vrha dvorišta, došla rafalna paljba..Mahnuo sam, rukom, njima dvojici da se sagnu i nađu zaklon, a sam pretrčao ulicu i nabio se uza zid. Pucalo je i dalje ...nisam znao što se dešava. Pokušao sam da provirim u dvorište, međutim, paljba je bila još jača. Samo sam nju čuo. „Pokažite nam na crtežu gdje ste stajali i gdje su bila druga dvojica i što su oni radili“? „Gospođo sudijo, ova dvojica su ostala iza mene, vidio sam ih kako traže zaklon..Sam sam stajao“ pokaza dio crteža, „ovdje i čekao da paljba presetane jer nisam znao, ko i odakle se puca!“. Nije prošlo mnogo vremena, pucnjava je stala...i ja sam pričekao neko vrijeme, da utvrdim o čemu se radi. Čuo sam glasove, i neko je zapomagao. Mislio sam da ima ranjenih, Provirio sam u dvorište i vidio, podaleko, neke ljude,

113

ANIMA Kotor

koji su...... nekoliko njih je stajalo, a nekoliko njih kretalo da izađe, na gornjem kraju dvorišta. Tu su bila vrata, koja vode na ulicu. I tamo je, kasnije sam vidio bilo vojnika. „ Kažite sudu, koliko ljudi ste vidjeli tamo, i ko su bili ti ljudi?. Da li je u dvorištu koje pominjete bilo, sem, njih još nekoga! „Rekao sam da sam vidio neke ljude koji stoje, i neke koji odlaze“ „Ko mislite da su bili ti ljudi koji su stajali?“ „Vidio sam vojnike, sa puškama koje su držali okrenute prema podu“. „ Koliko ih je bilo“ „Mislim...četvorica, nisam siguran“. „U prvom svjedočenju ste rekli da ih je bilo sigurno četvorica“? „Prvo svjedočenje je bilo prije par godina..nisam siguran da se sjećam sada baš toga dana tako dobro“ „Vidite li u sudnici nekog od tih ljudi?“ Muškarci ispred stakla, koje je dijelilo društvo od zločina, pogledali su jedan u drugoga. Bijeli kontigent se osmjehnuo, muškarcu sa tetovažom. Nisu čekali odgovor. „Rekao sam da nisam siguran koliko ih je tamo stajalo. I da se ne sjećam.“ „ Podsjećamo svjedoka da je prilikom prvog svjedočenja dao drugačiji iskaz.“ „ Sude, mogu li da nastavim ....“ „Nastavite“ „Ušao sam , kada su druga dvojica mogla da me pokrivaju, ....to je važno, u borbi da ljudi, ljude štite jer neznate sa kojeg mjesta vas gađaju, ali po ljudima u gornjem dijelu dvorišta bilo je više nego bezbjedno“. Svjedok je govorio i povremeno se okretao advokatima odbrane i tužiocu koji su sjedali u dvije kolone, jedni naspram drugih. „ Tada sam u grupi primjetio jednog koji mi je bio poznat. Polako sam prilazio. On je gledao u mom pravcu jedno par minuta, potom je zakoračio prema gornjem dijelu dvorišta. Došao je do hrpe, koju sam ugledao kako sam prilazio. Između ljudi koji su leželi na zemlji..nešto je mrdalo. Kako sam prilazio, iz gomle

nogu koje su izvirivala je glava djeteta. Neko je viknoPucaj!!!!Pucaj taj će da pamti. Pucaj!!!! Pucanj je brisao sve pred svobom, odizao već umrla tijela kao da su šibice. Kada je završio spustio je pušku i okrenuo se. Sada sam bio već bliže. Gledali smo se . Ponovo me je par trenutaka gledao a onda se uputio prema izlazu iz dvorišta..Za njim su krenuli ostali. „ „Vidite li čovjeka koji je pucao u sudnici? Upozoravam vas da se davanje lažnih informacija kažnjava“? „Da , čovjek koji je pucao je ovdje“! Sutkinja je izdiktirala dakrtilografkinji: „Neka se unese u zapisnik sa suđenja da je na pitanje suda da li se u sudnici nalazi muškarac koji je 12. 12. 1991 pucao u selu. Ž. Svijedok K-21 potvrdno odgovorio“! „Pokažite nam osobu koja je po vašem svjedočenju pucala u trenutku kada ste vi ušli u dvorišta!“ Svjedok se okrenu, ruke su mlatnule kao da ih je neko otpustio, prema grupi muškaraca koji su sjedali u staklenom „kavezu“ i pokazao na mladića, suvonjavog, u trenerci, duge kose. On je gledao u pod i mrmljao. Više od mrmljanja, govorile su ruke koje je pokretao u sitnim potezima prstiju. Trljao ih je jedne o druge i mljackao. Oko njega su se promeškoljili. U publici je nastao zamor. Bjeli kontigent je skočio i uzviknuo: „Pizdo jebena izdajnička, ...pizdo. Nećeš ostati, pizdo.“ „Mir „ „ isprazniću sudnicu!mir!Mir- lupala je stalno čekićem pravde. Publika je i dalje negodovala. Ostajala je iza stakla, dok su se osumnjičeni smješkali. Svi sem onog suvog zbog kojeg je u sudnici zavladao, strah i žamor. Žena na stolici do one dvojice je prijetila prstima i klela svjedoka K-21. „Sudijo, unesite mir u sudnicu. Evo zašto nisam jeo jutros, zašto nisam pio. Nije mene strah da će me ubiti. Ali tražim da se prema meni sud odnosi dostojanstvenije i da se postara o mojoj bezbjednosti. Ja govorim ono što sam vidio.!“ „A da ti ne svodiš stare račune, gade jedan, da ne kriješ svoja zlodjela“!- povikala je žena iz publike. „Sudijo, ja sam u zatvoru za ono što sam uradio. Red je da svi odgovaraju za ono što su radili u ovom ratu,

koji nam je iskreno, rečeno, bio nametnut.“ „Ja sam vojnik, nisam plaćenik ni dobrovoljac....zna se red i disciplina“ Jedan od osumnjičenih je ustao i priprijetio:“ Slušaj, pizdo komunjarska, da se nisi čuo živ više....dobio si šansu..bolje da ćutiš...“ „Mir! Mir! Svjedok K- 21 je nastavio: „ Kako sam se približio ugledao sam gomilu leševa u tom dijelu dvorišta. „ „ Da li su leševi koje ste vidjeli, bili civili?“ „Da ugledao sam civile...žene i djecu...starce.“ „Prekini pizdo!!!!! „ Mir, isprazniću sudnicu. Molim , mir! Sutkinja je udarila još nekoliko puta dok se atmosfera nije stišala. „Poslednje što ste vidjeli je pucanje u dijete ispod leševa“ „ Da...pucao je, dijete..bez svjedoka..znate sudijo...bez svjedoka“ Svjedok zuri ispred sebe, ruke za pultom su bile mrtve. Glasovi su sve življi. Ćutanje muškaraca u staklu očigledno. Publika navija. Presuda ratu- ludilo. -------------------------------„Bilo je i gorih stvari, nemoj me tjerati da ti pričam. Nemoj bona. Kako to da ti kažem. Kako da ti kežem da mi se to desilo da čitav svijet zna. A ja oću da umrem što zna komšija preko puta“. „ Komšija preko puta zna. Komšija sve zna, jer je bio tu. „ „Šta komšija zna.“ „Ono što je uradio- i da nije morala doktoru, ne bi niko drugi ni znao. Da nisam morala da je dovedem do tebe ne bi ni ti znala. Kako bona da kažem da su je na moje oči sliovali svake noći, po njih šestorica.“Komšije, bona, komšije. Zagledana u dlanove, kao u zemlju koja ćuti. -------------------------------Valjda ih je bilo manje nego nas. Manje. Imali su puške. I taj se starješina drao više nego ostali. Vidio sam rođaka H. sa njima, nešto je pokazivao u mom


114 pravcu. Valjda će me pustiti. Valjda će im reći da sam mu rod. Ne smijem se okretati iza sebe. Koga imaju ovi drugi. Vojniče, nisam ništa uradio, i nisam nigdje bio. Čuvao sam svoju babu i kuću. Pao, je u travu pored mojih nogu okrvavljenog lica i vilice. Ječao je . Sagnuh se da ga podignem i osjetih oštar bol u leđima: „Majko moja“, povikah. Smijali su se, svi su se smijali. Pokušao sam da se podignem kada se tlo izgubilo podamnom i osjetih da letim. Kako ću sletjeti, kako ću se dočekati na zemlju... Ništa, zato neće biti prilike. Sklopih oči. Do neba. -------------------------------A rekao sam A kako ću biti na kratkom godišnjem. U gradu gdje sam prije dvije godine prvi put odlučio da ću naći načina da bar jednom dođem, makar ljeti. Pozvali su nas tog jutra na recepciju. Glas koji se čuo iz daleka dok je recepcionareka razgovarala, prijetio je: „Reci im da siđu da se mi ne penjemo gore“! „Neka nam uštede truda!“ Ma neće ništa biti treba samo da pokažemo papire! Proteći ćemo noge. Ulazio je u autobus, bez odgovora na pitanje: kamo nas šaljete!. Bio je mrak i bilo je 17 sati prošlo od kada su ih izveli iz hotela koji je gledao na vodu. Rastinje grada cvijeća, kao i prošli put ostaje mu u oku. Pamti ovaj grad. Po cvijeću i mimozama. Zidovi iza kojih se ništa ne vidi i niko ne može da sakrije. Zidovi otegnuti u nedogled. Kolona, njih, sklepanih hapšenjem. I kraj...vrpca je pukla. Odletjele su slike i zapalili su se svi minuti, sati, sekunde vremena koje pamti. Ništa...bijela površina i duga staza. Ostajem bez imena...ovdje me ni ne pitaju. Ono je nebitno. Nakon pucanja. -------------------------------Srušili su mi vrt. Sa njim i život. Nema ograde da mi pomogne. M. Sjedi u ćošku i puši. Sjede za stolom. T je kraj vatre koja pucketa. Prva suva drva ovih godina. Ja sjedim u ćošku, i vraća mi se ono što svakog dana pokušavam da zaboravim.

115

ANIMA Kotor

Sto, i ja na njemu...oni i njihovi mirisi. Ja daleko odatle...pogledi M I S I T. Gledamo se od tada svakog jutra. Prate me njihove oči, kada nisu tu a ne kada su tu. Svi ćutimo. Njih troje imaju sijedu kosu. Ja ono što nemam krijem u marami. -------------------------------Srušen je u prvim danima rata, rekla mi je to. Ostala je prazna rupa. I drugi ljudi u komšiluku. Gledam u ulaz Salvadora Aljendea br. 6. Isto piše. Isto se i čita. Isto je i naselje. Daske su na prozoru i na terasi. Iz dasaka proviruje crna garež. Nije ni kiša ni snijeg ušao. Neko je zatvorio odmah pošto je granata završila svoje i požar utrnuo. Odletjeli su u drugu zemlju sa zamotuljkom u njenom stomaku kojeg nijedan svjetski doktor nije predvidio. I nju su ubijedili. A ona je nosila Mirnu, daleko od naših godina, poznanstava, trčanja, večera, ljubavi, mržnji, derneka, jutara zamagljenih u sivilo i studen. Zima je bila hladnija nego ijedna koju pamti. Dan je bio olovno siv. Bolje da je tako kada se helikopter digao. I znala je da više ovdje neće doći. Mirnu je morala jednom ovdje dovesti. Moraš je jednom ovdje dovesti. Miris šerbeta i snijega. Ne. -------------------------------I njen kancer na dojci govori više od nje same. Jugoslovenki jezik učila je u prvoj sarajevskoj, da izbriše identit strankinje. Osmjehivala se kada bi joj rekli da je savladala. Bjesnila na pitanje- Ti nisi odavde! A i nije bila odavde. Nismo govorili istim jezikom ideologije. Uvijek je ponavljala što je tamo bolje. Bunila sam se i trudila se da je urazumim da ona ne razumije naše vrijeme, ljude i zemlju najbolje. Da se ne trudi a da ima vremena. -------------------------------Hodala je u dugoj koloni, nakon samo dvije godine, u zbjegu krećući se sa obje kćerke prema B.L odakle je trebalo da poleti za svijet u kojem je odrasla. I ode od

moje nesvjesti, mog zločina. Danas se nosi sa kancerom dojke i jednim dvorištem u gradu M. Mislim na nju.

MIROVNO OBRAZOVANJE KAO POKRETAČ DRUŠTVENIH PROMENA Autorka : Ivana Franović

Stanje u regiji bivše Jugoslavije nikako ne bih nazvala mirom. Doduše, i stanje na celokupnoj svjetskoj sceni je daleko od trajnog mira, no to ne treba da nas umiri već da nas zabrine,zapita,pokrene. Ono prvo tvrdim zbog svog čvrstog uverenja da mir ne znači odsustvorata i direktnog nsilja, pri čemu stoje sve meni poznate mirovne aktivistkinje (1),radnice, promoterke, teoretičarke, istraživačice... Neke teoretičarke i istraživačice mira to samo odsustvo rata nazivaju negativnim mirom, što bih ja radije nazivala negativnom definicijom mira jer govori o tome šta mir nije, ali ne daje informacije šta mir jeste. Johan Galtung nudi sledeće dve definicije „Mir je odsustvo/svođenje na minimum nasilja svih vrsta“ i „Mir je nenasilna i kreativna transformacija sukoba“(2). David P.Barash smatra da je mir onda kada se sva živa bića osećaju kao kod kuće(3). Generalni sekretar UN Kofi Anan, kaže da je mir konstantan rad na stvaranju i da znači mnogo više od odsustva rata, da znači oslobođenje od gladi, znači pravdu, ljudska prava, obeazovanje, zdravlje i dobru vladavinu- „mir znači dati ljudima mogućnost da vode pristojan život“(4)Po Betty Reardon feministkinje vide mir kao „uslov za socijalnu pravdu i jednakost; jednakost između muškaraca i žena kao osnovu za jednakost među ljudima...kao karj i rasizmu i seksizmu“(5). Ne postoji univerzalna definicija šta mir jeste. Čini mi se da je jedan od razloga svakako taj što je mir i proces i ishod, on se u društvu gradi,na njemu se radi,njega svako društvo/zajednica treba da definiše, a usled dinamičnosti društvenopolitičkih procesa ta definicija

uvek treba da se preispituje, redefiniše i nadograđuje. Nadam se da drugi razlog ne leži u potrebi da se bude pragmatičan, „realna“, da se bude optužena za idealizam i utopijski pristup. Nekada su mnoga dostignuća čovečanstva zvučala neostvarivo, čak utopijski , ali su neke o njima maštale,na njima radile – i pstavrile ih. Ja definitivno verujem da mir može da se stvara i ostvaruje (inače ne bih bila mirovna aktivistkinja) i ne želim sebe i druge koje još imaju entuzijazma zaustavljati tim optužbama o utopiji. Iako je razloga za optimizam jako malo. Galtung često povlači paralelu između nasilja i oboljenja/bolesti, odnosno mira i zdravlja. Najbolju sliku toga koliko je neko društvo „zdravo“ (u ovom Galtungovom smislu) daće nam manjinske ili marginalizovane grupe tog društva- pitajmo ih koliko se osečaju sigurno, koliko su prihvaćene, imaju li jednaka prava ko i većina, imaju li uopšte osnovna prava kao i većina, imaju li uopšte osnovna prava. Koje društvo će položiti ovaj test? Sa sigurnošću tvrdim da neće nijedno u regiji bivše Jugoslavije, a volela bih da otkrijem koje drugo bi moglo da se podiči prolaznom ocenom. Jedan od „lekova“ ili kako bi Galtung reako terapija, svakako jeste mirovno obrazovanje.Mirovnim obrazovanjem smatram ono obrazovanje koje je nedvosmisleno pristrasno – ono koje izučava, obučava, podržava, ohrabruje, iznalazi, podučava, radi – za mir, a protiv nasilja. I ono ne bi smelo samo da bude „informativno“, već iskustveno i vrednosno opredeljenje (nikako neutralno)- da podstiče promene u društvu i promene kod nas samih kao dela tog društva i da nas pokrene da na tim promenama radimo; da kritikuje, preispituje i kao ključno pitanje ima:gde smo mi sami u svemu tome, koja je naša odgovornost i što možemo da uradimo. Mirovno obrazovanje je na našim prostorima uglavnom neformalnog karaktera; na njemu nekolicina domaćih i međunarodnih nevladinih


116 organizacija u obliku treninga, radionica ili kraćih kurseva. U ponudi su takođe i mirovne studije (Zagreb, Skoplje, Beograd). U redovnomobrazovanju (osnovnom i srednjem) ono ne postoji, mada je bilo pokušaja uvesti ga kroz „građansko vaspitanje“. U ovom tekstu ću pokušati da se bavim mirovnim obrazovanjem kroz prizmuiskustava sakupljenih u toku višegodišnjeg rada sa Centrom za nenasilnu akciju (vidi tekst u ramu), tematizujući neke segmente koje smatram da bi ono moralo da pokrije i trudeći se da dam odgovor na pitanje zašto nam je ono potrebno. Neophodni segmenti mirovnog obrazovanja Svako mirovno obrazovanje čiji cilj jeste podsticaj društvene promene, a ne samo prenos odgovarajućih veština, mora da pokrije više segmenata važnih za izgradnju mira.Ovde ću opisati nekoliko segmenata važnih za izgradnju mira. Ovde ću opisati nekoliko segmenata koje smatram prioritetima za rad na izgradnji mira na ovim našim prostorimai ujedno najvećim potencijalom za taj rad. Senzibilizacija za naslije Da bismo radile za mir, a protiv nasilja, jako je važno da znamo što jeste nasilje. Često se pod nasiljem podrazumeva samo direktno fizičko nasilje (ono najočiglednije), i neretko postoji očekivanje od ljudi da će ih trening obučiti kako da se nose sa tim situacijama. Međutim, ono na šta se fokusiramo jesu one prikrivenije, manje očigledne vrste nasilja; strukturalno (ono koje je ugrađeno u same sisteme upravljanja),i kulturno (oni aspekti kulture koji čine nasilje mogućim i prihvatljivim), koji stvaraju plodno tlo za raširenost direktnog nasilja ili ga manje ili više otvoreno podstiču.da nema strukturalnog i/ili kulturnog nasilja ne bi bilo ni rata kao najekstremnijeg oblika direktnog nasilja(ugnjetavanje, diskriminacija, kršenje osnovnih ljudskih prava, eksploatacija, siromaštvo, tiranija) jeste plodno tlo za eskalaciju sukoba do nasilja širokih razmera. Ako želimo da

117

ANIMA Kotor

radimo protiv tih vrsta nasilja , prvi korak svakako jeste njihovo prepoznavanje, mapiranje gde ono postoji u našim društvima. Uglavnom jesmo svesne nasilja koje smo same preživele, ili koje su preživele nama bliske osobe, ali se dešava da nismo svesne onog nasilja čije direktno ili indirektno iskustvo nemamo, da ne osećamo njegovu težinu, ili ga jednostavno ne smatramo nasiljem.Smatram jako važnim tematizovati šta doživljavamo kao nasilje u vrlo šarolikoj grupi, koja bi bila blizu preseka društva, sa što više različitosti i što je najvažnije – sa predstavnicama manjinskih ili marginalizovanih grupa. Od jedne takve šarolike grupe možemo puno naučiti o nasilju: da li je nasilje Albanke nazvati „šiptarkama“, Hrvatice „ustašicama“, Srpkinje „četnikušaama“... da li je nasilje tvrditi da je pranje veša ženski posao; da li je nasilje definisati Srbiju kao državu Srba; da li je nasilje to što se nečuje ezan s jedine džamije u većinski hrišćanskom gradu, dok se zvona crkvi čuju; da li je nasilje ako Haški tribunal vrši pritisak na državu da isporuči optužene za ratne zločine; da li je nasilje to što muškarci moraju da služe vojsku: da li je nasilje vojna intervencija koja ima cilj da spreči humanitarnu katastrofu; da li je nasilje ako policija odbije da izvrši sudski nalog za deložaciju; da li je nasilje zloupotrebljavati ulogu žrtve; da li je nasilje skrenuti pogled, okrenuti leđa i praviti se da nismo ništa videle? Interakcija s drugim ljudima i razmena iskustava nam šire vidike, mogu čak da proizvedu osećaj solidarnosti ili empatije, i otvaraju nam prostor da nasilje nazovemo njegovim pravim imenom. Sukob kao šansa za promenu Sukob se često doživljava kao neprijatnost, kao nešto što bi trebalo izbeći, čega se treba kloniti, ili se čak izjednačava s nasiljem. Ozbegavajući sukob problem nećemo rešiti, možemo samo stvar učiniti još gorom gomilajući nezadovoljstvo ili frustraciju nečim, dok mi ili druga strana ne eksplodiramo – uglavnom, tek tada postoji opasnost od nasilja. Mirovno obrazovanje treba da nas osnaži da otvaramo postojeće sukobe,

da se nosimo sa njima i tražimo načine kreativne transformacije, da ne bežimo. Sukob je odličan pokazatelj da nešto u odnosima/strukturi/kontekstu ne valja i daje nam signal da to nešto moramo da menjamo, ali i šansu da to promenimo na vreme. Odgovornost – model aktivnih građanki u demokratiji Kao jedan od najvažnijih ciljeva mirovnog obrazovanja vidim buđenje odgovornosti svake pojedinke za društvo u kojem živi. Često smo sklone da za nezadovoljstvo društvom u kome živimo i ogorčenje koje osjećamo prebacimo svu odgovornost na „politučare“(7), odnosno,na one na pozicijama moći i samim tim operemo ruke od onog šro se u društvu dešava. Ne želim da branim političke elite, one to uglavnom uopšte ne zaslužuju,ali treba da budemo svesne da smo ih mi izabrale. Mođda nismo glasale za njih, ali oni jesu pobedili na demokratskim izborima i samim tim dobili legitimitet da budu predstavnici društva.No, kako su dobili taj elgitimitet tako im on i može biti oduzet ukoliko smo nezadovoljne njihovim postupcima. Demokratija i građanska odgovornostnisu puki izlazak na izbore i zaokružavanje favorita (ili retkih favoritkinja).Howard Zinn lepo opisuje:“ ma koliko demokratični bili izbori , oni predstavljaju samo povremene i vremenski prilično udaljene trenutke učešća naroda.A tokom dugog perioda između izbora, ljudi bivaju pasivni i začarani“(8).Dodala bih: i zaboravljaju da imaju moć da nešto promene , i ne samo moć već i odgovornost. Jer sležući ramenima ili sklanjajući pogled bivamo direktno saučesnice u strukturama nasilja koje vrše polugevlasti nad nama samima ili nad marginalizovanom grupom, naših susetkama. Svakako, moramo biti svesne da odgovorni ljudi koji preuzmu odgovorne funkcije nose veliki teret, i da koliko god se trudili da deluju odgovorno i da ne zloupotrebljavaju moć koju imaju, oni nisu nadljudi koji čarobnim štapićem mogu sve probleme da reše.

Njima je i te kako potrebna pomoć i podrška ostalih građanki. Kad bi svako učinio jedan mali korak ka poboljšanju životne atmosfere, onoliko koliko može, tada bismo živele u mnogo srećnijem svetu. To je za mene demokratija. Mirovno obrazovanje može veoma mnogo doprineti u pravljenju tih mmalih koraka. I još nešto, ako se mi ponašamo neodgovorno, ne možemo očekivati od „naših“ političara da postupaju drugačije.Mir se gradi odozdo, u ovakvom hjerarhijskom uređenju sveta, od ljudi- ka vlasti (kakvu izaberemo, toliko ćemo mira imati). Mirovni aktivizam Često se rad na izgradnji mira i društvenoj promeni, ako i postoji svest o njemu, posmatra kao posao „nevladinog sektora“. Ne moramo biti deo neke od organizacijea da bismo bile mirovne aktivistkinje- to treba da budemo u svojoj svakodnevnici, kad god možemo i koliko god možemo. Jedan od efekata mirovnog obrazovanja jeste širenje vidika šta sve mirovno obrazovanje jeste, i šta možemo da učinimo u sklopu svog radnog mesta (i kao profesorke, i kao novinarke, i kao političarke, i kao službenice...), ili u okviru svoje porodice, ili jednostavno- kao građanke. Moć ljudi- moć sa i moć za Moć se najčešće doživljava kao nešto „negativno“ i prve asocijacije na moć jesu: vlast, država,auto ritet,novac,sila, birokratija,imajući u vidu jedino oblik moći nad i zloupotrebu moći. Kao zadatak mirovnog obrazovanja vidim izučavanje, osnaživanje, oživljavanje i podsećanje na druge vrste moćiili druge pristupe moći: moć sa ili moć saradnje i moć za- moć za promenom, za akciju, za stvaranje, za izgradnju. Ljudi se često osećaju bespomoćnim pred vladajućim strukturama, korporacijama, vojnom mašinerijom i drugim zloupotrebljavačima moći koju imaju, a zaboravljamo koliko su sve te struktureosetljive i ranjive na različite oblikeudruživanja i saradnje ljudi – na pritisak, bojkot,štrajk, jasno i masovno izražavanje


118 nezadovoljstva. O, da, ako hoće, ljudi bi ,mogli mnogo toga da promene, jer oni su zapravo ti koji imaju moć - pod uslovom da se udruže. Često pomišljam na to kako bi izgledala naša skorašnja istorija, a time i naša sadašnjost, da je ogromna većina ljudi odbila da bude mobilisana, da uzme pušku u ruke. Pretpostavljam da bi tada politički vrhovibili prisiljeni da nađu rješenje (rat nikad nije rješenje!). A to nije tako nemoguće – ne mogu da pohapse sve prigovorače i „dezertere“, jednostavno, nemaju strukturu koja bi mogla da se nosi s masovnim odbijanjem, nemaju dovoljno zatvora. Drugo je pitanje to koji su uslovida do masovnog odbijanja dođe i da li su „obični ljudi“hteli te ratove(9). Ja odgovor nalazim u neophodnosti mirovnog obrazovanja – u dekonstrukciji slike neprijatelja, u izgradnji međusobnog poverenja, u saradnji ljudi iz različitih društvenih grupa, u reakciji na društvenopolitička zbivanja. I ponavljam: mir se gradi odozdo! Dekonstrukcija slike neprijatelja U našoj svakodnevnoj stvarnosti postoji hiperprodukcija slika neprijatelja. Zastrašivanje je najdjelotvornija poluga vlasti i kontrole. Što smo zastrašenije, zgrčenije, to je lakše političkim, ekonomskim i drugim elitama da rade ono što ide samo u njihovu korist (naravno tvrdeći da je korist opštedruštvena). Prihvatajuči tu igru , mahom nesvesno, dozvoljavajući da budemo zaplašene drugim i drugačijim, direktno doprinosimo širenju strukturnog i kulturnog nasilja. Najrasprostranjeniji oblici tog prihvatanja igre jesu apatija, nereagovanje, ćutnja, sklanjanje, poricanje. Dozvolile smo da su skoro po definiciji neprijatelji Hrvatice i Srpkinje, Albanke i Makedonke, Srpkinje i Albanke, Bošnjakinje i Hrvatice, i tako dalje: one ugrožavaju naše interese, zbog njih živimo teško i borimo se za opstanak. Preterujem? U vreme priprema za ratove i u toku samih ratova ova

119

ANIMA Kotor

dehumanizacija drugog jeste mnogo izraženija nego u ovo „mirnodopsko“ vreme . a, rekla bih, sad je samo perfidnija. Molim lepo, ni Bošnjakinje, ni Mađarice, ni Albanke, ni Srpkinje, niti Jugoslovenke, Romkinje, ili bilo koje osobe koje imaju izražen nacionalni identitet – nisu moje neprijateljice. One su mi mnogo bliže nego oni koji pokušavaju da od njih stvore neprijatelje i da me njima zastraše. Neretko na treninzima zamolimo ljude da ispišu sve one predrasude i opise koje su ikada čuli o drugima, mahom se fokusirajući upravo na etničkei nacionalne grupe. Skoro ništa novo tu n emože da se čuje jer uglavnom dobro znamo te slike, naš etar je ispun jen njima: Srbi su četnici, hoće Veliku Srbiju, ratnici, aronatni, bahati, zločinci, „tuđe hoćemo svoje ne damo“,kriminalci (nađe se i veseljaci, gurmani, gostoprimljivi); Bošnjaci su balije, fundamentalisti, mudđahedini, manipulišu ulogom žrtve, glupi, primitivni, konzertvativni (i meraklije, emotivni, opušteni); Albanci su Šiptari, prljavi, zatucani, osvetoljubivi, „kote se ko zečevi“, hoće Veliku Albaniju (dori su poslastičari, od reči su, poslovni su, domaćini); Hrvati su ustaše, tuđmanovci, veći katolici od pape, vratari, podmukli, nerazumeju sroski (i kulturni, usamljeni, gospoda) itd.. veliki korak jeste da priznamo jedni drugima da su naša društva obolela od ovog sindroma . Drugi i tako znaju da te slike postoje, i ne poričući ih, ne stvarajući lažnu sliku multikulturalnosti i tolerancije i našoj otvorenosti za različitosti(11), zapravos tvaramo prostor za poverenje i gradimo ga.To je jedan od najefektivnijih koraka za dekonstrukciju tih slika. Sledeći korak svakako jeste međusobno osnaživanje da te slike svakodnevno dekonstruišemo, da reagujemo kada neko od nama bliskih ljudi nazove Albance „Šiptarima“ili Srbe „škijama“ da ih upozorimo da nešto što su rekli/uradili nekoga vređa ili ponižava, da prekrečimo grafit na našoj ili susednoj zgradikoji sadrži govor mržnje, da pišemo uredništvu novina koje su objavile članak pun govora mržnje i da se žalimo, pozivamo na dogovornost... i još mnogo toga možemo da uradimo,

samo da ne žmurimo i da ne ćutimo.Jednako je važno i da više ne dozvolimo projekciju tih slika na nas same.

„uđemo u cipele drugog“, da kažemo gde vidimo odgovornost za prošlost...

Suočavanje sa prošlošću

Jedna od ključnih tačaka jeste svakako sagledavanje odgovornosti „sopstvene strane“. Dovoljno je da pogledamo vodeće medije sa ovih prostora i shvatimo da su sve „strane“ ukopane u ulogu žrtve, pa samim tim ne sagčledavaju svoju odgovornost, jer „žrtva ne može biti odgovorna“i onda se sva odgvornost prebacuje na drugoga. Ili ako se i prihvata deo odgovornosti za neki od zločina ili nepravdi, peru se ruke komentarom da su „to i drugi radili“. Sagledavajući odgovornost sopstvene strane, zapravo gradimo uništeno poverenje s onim ljudima koji žele mir koliko i mi sami i to je jedaod najsnažnijih koraka ka dekonstrukciji slika neprijatelja, a time i izgradnji mira.

Od mirovnog obrayovanja na prostoru bivše Jugoslavije (naravno, i drugdje, ali sam sada fokusirana na ovaj prostor) i te kako očekujem da ematizuje protekle ratne i međuetničke odnose u skorašnjoj istoriji, a samim tim i našu sadašnjost koja još uvijek živi u peošlosti. Ako je cilj mirovnog obrazovanja da otvara puteve za gradnju mira i podržava taj proces, ono mora ad se bavi stvarnošću, a ne samo hipotetičkom, a time i utopisjskom predstavom o svetu bez nasilja i rata. Da bismo takav svet stvarali moramo se uhvatiti u koštac sa zaostavštinama iz prošlosti, jer u izgradnji takvog svtea ne polazimo od nule, već pod debelog minusa u kom nas je prošlost ostavila, a to ne može niti da se preskoči, niti da se zboravi. „Suočavanje sa prošlošću“ jeste široko polje i jasno je da mirovno obrazovanje ne može da pokrije sve njegove aspekte, ali može itekako da doprinese tom procesu. Prostor za ovaj tekst nije dovoljan za podrobnu diskusiju o ulozi mirovnog obrazovanja u tom procesu, niti ima tu ambiciju, zato ću se fokusirati u ono što vidim kao jedan od prioriteta. Uloga mirovnog obrazovanja može biti „informativna“: da informiše o tome pta taj termin znači, koji mehanizmi postoje ili bi mogli da postoje, kakva iskustva postoje u drugim deloviiam sveta, da diskutuje koliko su ona primenjiva na „naš slučaj“, i tako dalje. Meni je u ovom procesu mnogo važnija „ona „ praktična uloga: da saznamo jedna od drugih šta se dešavalo i šta je još važnije – da čujemo kako smo mi to doživele, da kažemo kako nam je sa tim šta znamo, da ne ostavljamo prostor za poricanja ili za manipulaciju „istinama“, da se zapitamo šta je potrebno nama samima , a potom i društvu , da se pomaknemo s mrtve tačke neprijateljstava, da pokušamo da razumemo jedne druge i probamo da

Ovo su samo neki od elemenata za koje smatram da bi vrednosno opredeljeno mirovno obrazovanje moralo da ih porije. Takođe važnim smatram i sledeće segmente koje u ovom tekstu neću detaljnije obraditi: uloga polova/rodova u društvu (položaj žena i seksualnih manjina i te kako govori koliko je društvo ogrezlo u strukturnom i kulturnom nasilju); militarizam( uz osveštavanje koliko je naša svaakodnevnica militarizovana); uloga multinacionalnih kompanija (ili posledice globalizacije); razlučitosti ( koliko samo deklarativno tvrdimo da prihvatamo različitosti, kako se nositi i živeti sa onim različitostima koje deluju suprostavljeno); pa i pomirenje, istina, oprost, pravda, tolerancija... I sve one lepe reči koje su izgubile na vrednosti bivajući zloupotrebljene. Pitajmo se šta nam zanče i koliko ih živimo pre nego što ih upotrebimo. Ograničenja Glavni nedostatak mirovnog obrazovanja o kome govorim jeste njegova „nemsovnost“, odnosno činjenica da relativno mali broj broj ljudi prolazi kroz njga. Mirovne studije koje su u ponudi


120 po svojoj prirodi su izborne, uglavnom imaju oblik posdiplomskih studija, i ne pokrivaju celu populaciju. Programi nevladinih organizacija takođe ne mogu da pokriju celu regiju, nema ih dovoljno. Usled činjenice da društvo ne uviđa svoju korist od mirovnogh obrazovanja, ono nije neophodno. A jedan od ciljeva mirovnog obrazovanja jeste buditi ingteresovanje za njega, uvišati njegovu neophodnost, što prepoznaju one osobe koje su kroz njega prošle i na šta ukazuju evaluacije ovakvih promena. Kao primer „ Pitam se kako sam mogla da radim kao novinarka pre ovoga“. Deo odgovornosti za ovo društveno neprepoznavanje neophodnosti snose i grupe i institucije angažoavne na mirovnom obrazovanju. Za razliku od korporacija koje uspešno rade na tome da nas ubede da nam je njihov proizvod neophodan, ove grupe, institucije i pojedinke uglavnom nemaju pristup društvu kao tržištu, i mnoge se gade tog pristupa. Naravno , ne možemo prihvatiti mirovno obrazovanje kao prašak za veš.Ali bi morao da se nadj način da dođemo do šire javnosti i pokušamo da uspostavimo shvatanje mira kao najvažnije društvene vrednosti. Veliki broj ljudi koji bi bili zaintersovani i vrlo motivisani da na jednom ovakvom programu učestvuju često nemaju mogućnosti da za njega saznaju ukoliko ne koriste internet., jer većina obaveštenja ide putem interneta, kao najjeftiniji način, ta razliku oglasa u nvinama ili TV. Dalje, mirovno obrazovanje , kao i svako drugokošta, i to jeste jedno od velikih ograničenja. Troškove skoro svih ovih programa pokrivaju strane donacije, ali to neće dugo trajati . jedno od rešenja jeste uvesti mirovno obrazovanje u redovno školovanje, ali da bi do toga došlo treba poraditi na društvenoj promeni. Koja bi vlada u ovom regionu donela odluku da se u školstvo uvede ovaj program

121

ANIMA Kotor

koji bi ljude obučio kako da joj rade o glavi kada se „zanese“i više se bavi svojim nego opštedruštvenim interesima, ili kada zloupotrebljava moć koju ima? Međutim, ne predlažem potpuni prenos neformalnog mirovnog obrazovanja u formalni, jer bi to sobom nosilo nekoliko posledica. Najvažniji jeste nedostatak regionalnog pristupa, koji smatram fundamentaln im za sve segmente koje am prethodno navela , a teško da mogu da zamislim da će ikada u nae školstvo da budu uvedeni programi koji razvijaju regionalni pristup. Jer rad na izgradnji mira pored lokalne, mora da ima i prekograničnu dimenziju. „Budućnost nije izvesna ali je moguća“ Mirovno obrazovanje ne može da reši društvene probleme koji postoje. Ono ,ođe da nam da uvide u korene problema , da nas zapita i pokrene i time da šansu društvenoj promeni. Ono jeste neophodan pokretač i to treba da mu je glavni cilj. Jasno mi je da vlada velika apatija i da velika većina ljudi ne veruje da je ikakva promena moguća. I sama, iako desetak godina vrlo aktivna, slabo vidim promene na makroplanu, i tu ne mogu da nađem dovoljno razloga za optimizam. Međutim, vidim veoma mnogo koraka na mikroplanu, hrabre ljude kojirade fantastične stvari u svojim zajednicama ili šire, i sve ih je više.I to mi daje nade da je mogiće izgraditi bolji svet. Za kraj ne mogu da nađem rečikoje bi više odgovarale od onih koje je napisao Howard Zinn: „Reč „optimizam“ koja je ovde upotrebljena, čini da se osećam malo nelgodno jer unosi jedan veso, gotovo prijatan ton u sivilo našeg vremena. Ali ipak je koristan, i to ne zato što sam sasvim uverenda će svet postati bolji, već zato što sam siguran da samo takva vrsta uverenja može sprečiti ljude da predaju poartiju pre nego što odigraju sve moguće kombinacije. Ova metafora je namerna: to jeste kocka. Neučestvovanje

u igri povlači za sobom nemogućnost bilo kavog dobitka“ 1 – U ovom tekstu ću se koristiti ženskim rodom, automatski podrazumijevajući i muški, sem ukoliko to nije posebno naglašeno. Korišćenje oba roda u tekstu čini ga teže čitljivim, stoga sam odlučila da koristim samo jedan , a to je ženski, iz jednostavnog razloga dominacije muškog roda i u pisanoj i u govornoj reči. 2 – Galtung, J.Peace by Paceful Means; Peace and Conflict, Development and Civilization (London:Sage Publication,1996) 3 – Barash D.P.Approches to Peace (New York, Oxford: Oxford University Press,2000) 4 – Iz teksta poruke koju je Kofi Anan 2003.g. uputio između ostalog, Osmom godišnjem festivalu Nobelove nagrade za mir, Petnaestogodišnjem forumu Nobelove nagrade za mir. Ceo tekst se može naći na adresi: http://www.un.org/News/Press/doc/2003/sgsm8608. doc.htm 5 – Reardon ,B „Feminists Concepts of Peace and Security“, (Oxford: Pergamon pres,1990) 6 – Termine direktno, strukturno i kulturno nasilje je uveo Johan Galtung 7 – U ovom slučaju ne mogu da sledim pravilo korišćenja ženskog roda podrazumijevjući oba, jer bi to stvorilo lažnu sliku ravnopravnosti koja ne postoji- iz jednostavnog razloga što je domen politike pretežno u „muškim rukama“ 8 – Zinn,H. Istorijski eseji o američkoj demokratiji ( Novi Sad; Svetovi, 2004), prevod Andrej Grubačić 9 – Prečesto čujem stav „da se narod pitao rata nije bilo“, u što sumnjam.


122

ANIMA Kotor

123

Intervju


125

ANIMA Kotor

Intervju Srpska književnost i rodne studije. Glas iz Poljske

Srpska književnost i rodne studije. Glas iz Poljske Magdalena Koch profesorka srpske književnosti i šefica Katedre za srpski jezik i književnost na Univerzitetu u Vroclavu u Poljskoj, došla je u Srbiju na međunarodni skup „Milena Pavlović Barilli – u fokusu različitih umetnosti. Novi pluralizam značenja“. Skup je organizovao 9 i 10. marta Muzej primenjene umetnosti u Beogradu. Na skupu je imala izlaganje na temu „Putujuci model stvaralaštva ili forme nomadizma Milene Pavlović Barilli“ a autorka je i teksta „U potrazi za Milenom u srpskoj književnosti“ u knjizi Milena Pavlović Barili. EX POST. Kritike, članci, bibliografija, Hesperiaedu, Beograd 2009. Povodom skupa je izdan i drugi deo trilogije „Milena Pavlović Barilli. PRO FUTURO. Teme, simboli, značenja“, Hesperiaedu, Beograd 2010. Očekuje se i treća knjiga u izdavačkoj kući Hesperiaedu - „Milena Pavlović Barilli. VERO VERIUS“. • Kako ste počeli da se bavite srpskom ženskom književnošću? Moj put ka srpskoj ženskoj književnosti je bio dug. Završila sam prvo ruski jezik i književnost, diplomirala na Čehovljevim dramama, a tek kasnije, kada se u Institu Slovenske Filologije sve jače počela da razvija srbistika, doktorirala sam na Isidori Sekulić. Moja doktorska teza je objavljena u obliku knjige „Putovanje u vremenu i prostoru. Proza Isidore Sekulić“ (2000). Imala sam u vidu njene Saputnike, Pisma iz Norveške i Kroniku palanačkog groblja.

Poslednja knjiga „’Kada sazremo kao kultura’. Stvaralaštvo srpskih spisateljica na početku XX veka (kanon, žanr, rod)“ je moja habilitacija (2007). Ta knjiga je pokušaj novog čitanja tekstova srpskih modernistkinja i prevrednovanja srpske književne tradicije tog doba s pozicije feminističke kritike i rodnih studija. Predstavila sam interpretativni ključ za istraživanje stvaralaštva spisateljica koje je Jovan Skerlić uveo u Istoriju srpske književnosti: u fokusu mog rodnog interesovanja su se našle Isidora Sekulić, Jelena Dimitrijevic, Milica Janković i Danica Marković. Pomenuta studija predstavlja poduhvat novog čitanja ženskog stvaralaštva na početku XX veka. Ali, u prvom poglavlju Ka tradiciji dajem istorijat stvaralaštva spisateljica u rodnom ključu od Jefimije (pokazala sam da ona u svojim tekstovima upisuje svoj rod) preko Jelene Balšić, Eustahije Arsić koja se ponekad sad tretira kao prva prava srpska autorka, do Drage Dejanović i Milice Stojadinović Srpkinje. Rekonstruisanje genealogije srpske ženske književnosti prati i pokušaj formulisanja paradigme ženskog stvaranja u prošlosti. Pokazuje se tu i feministički kritički diskurs od modernističkog almanaha „Srpkinja“ iz 1913 godine do postmodernističkog časopisa „ProFemina“ (od 1994 do danas). U drugom poglavlju Književni kanon prolazim kroz sve istorije srpske književnosti – od Jovana Skerlića do Jovana Deretića i Predraga Palavestre. I dogodilo se nešto što me zaista u toku mog istraživanja začudilo. Dakle, suprotno mojim očekivanjima da će se posle Skerlića s vremenom povećati interesovanje za žensko pisanje, to interesovanje se smanjilo. Sa stanovišta potonjih istorija srpske književnosti ispada da je Skerlić bio feminista. Tim pre, što su neke od književnica koje


126 je uveo u kanon bile na početku svojih književnih karijera. U stvari malo se šalim i preterujem, nije Skerlić bio feminista, ali je bio tolerantniji i kao prvi uveo je neke spisateljice u istoriju srpske književnosti. • Vi ste praktično prvi primenili kategoriju roda na našu žensku književnost u posebnoj knjizi. Kako se ona uklapa u ovdašnji materijal? Nisam ja prva. Pre mene je napisala knjigu engleska slavistkinja Silija Hoksvort Glasovi u senci – Voices in the shadow (2000). A i srpske istraživačice su pisale sjajne tekstove u „ProFemini“ ili časopisu „Genero“ (ranije „Ženske studije“). Ja sam možda hrabrije primenila feminističku kritiku i rodne studije kao književnoistorijsku metodologiju. U stvari za mene feministička kritika je ključ za sveže, novo čitanje tradicije a pogotovu književnosti koju su pisale žene. Tri od ove četiri spisateljice kojima sam se bavila u svojoj knjizi (J. Dimitrijevic, M. Janković i I. Sekulić) su pokušale da uvedu rodne probleme čak i u strukturu svog pripovedanja. One nisu pisale feminističke manifeste, ali su pomoću naratološke transgresije pokazale da rodni problem postoji i da je konstruisan pomoću jezika. Naročito je to vidljivo u tri njihova ispovedna teksta - Isidorinim Saputnicima u jednom malom delu naslovljenom Nostalgija (1913), kod Milice Janković u pripovetki Malo srce ili iz beležaka nesrećnog čoveka iz zbirke Ispovesti (1913) i kod Jelene Dimitrijević u pripovetki Amerikanka (1918). U ta tri teksta srpske autorke služeći se pripovedanjem u prvom licu, koristile su formu prvog lica muškog roda. Na taj način su izrazito pokazale da rod u književnosti može biti samo konstrukt i da je uslovna stvar. A način vođenja naracije ne mora biti determinisan biološkim polom (sex) autora ili autorke. To sam interpretirala kao rodni (gender) diskurs u akciji. Pomoću naratološke transgresije ono što se tretiralo kao prirodno, da žena treba da piše kao žena u „Ja“ pripovedanju, sa tačke gledišta žene, sve tri srpske prozaistkinje pokazuju da je rod u književnosti ipak

127

ANIMA Kotor

samo konstrukt. One su bile jako inovativne. A to njihovo pisanje svedoči o tome da feministiški diskurs srpske književnosti ima sopstveni, autohtoni, originalan kod i idiom. Te autorke su htele da pokažu a čak i da manifestuju svoju poziciju književnica, za njih nije bilo „prirodno“ da žena piše kao žena, odnosno one pokazuju da žena može pisati (pričati) muškarca. Pošto predajem modernizam i međuratno doba u srpskoj i hrvatskoj književnost, jednaki postupak, ali obrnut sam našla samo kod A.G. Matoša. On u pripovetki O meni, o tebi kao predgovor iz zbirke Umorne priče iz 1909. godine, pripovedajući u prvom licu (jer su se modernisti služili intimističkom vrstom naracije da bi pokazali svoj unutrašnji svet) služi se i muškim i ženskim rodom jednine. Matoš je, takođe, pokazao da je rod u književnosti iskonstruisan. Dakle, pomoću naratoloških transgresivnih struktura ove književnice pokazuju da mogu pisati i kao muškarac ili da mogu „pisati muškarem“. To kod ovih srpskih spisateljica nije vrsta kamuflaže kao što je bila kod Džordž Eliot, Žorž Sand. Srpske spisateljice se nisu krile iza muških pseudonima. To je vrsta hrabrosti koju sam našla u srpskoj ženskoj književnosti Na primer, Eustahija Arsić u svom delu iz 1814. godine se potpisuje kao „Sočiniteljnica“. Ipak je to neobičan i hrabar gest u to vreme.

•I vaša dosadašnja izlaganja su od strane etabliranih muških antologičara i kritičara primana ovde sa uobičajenom dozom ironije na koju nailazi svaka feminizmom inspirisana tvrdnja, prosto zato što oni o čitavom jednom svetonazoru ne znaju ništa, a nisu spremni ni da uče. Kad sam kanon sagledavala od Skerlića, preko Deretića i Palavestre, dakle preko onih koji su pisali istorije srpske književnosti, nije mi čudno da su spisateljice i na kraju XX veka u tom kanonu loše prošle, jer još uvek dominira linija nacionalno-mitološko folklorističkog pristupa tradiciji. Sad je vreme, to je na

neki način i moj zaključak u knjizi, da se napiše nova istorija srpske književnosti u drugom ključu i da se žene kontekstualizuju u glavnoj književnoistorijskoj struji, da se neke od njih „mejnstrimuju“ u istoriji srpske književnosti, da se napravi istorija književnosti na primer po žanrovima. U svojoj knjizi pišem i o značenju srpskih spisateljica u formiranju i razvijanju intimističkih književnih žanrova poput dnevnika, pisma, epistolarne proze, ispovesti, putopisa, autobiografije, eseja. Zato je žanr jedan od glavnih pojmova mog rada, podvukla sam to i u naslovu. Poljski kritičari moje knjige su dobro primetili da sam na ovaj način izbegla ideološki pristup književnosti. Pokazala sam samo da treba čitati žene i videti šta su sve one uradile u srpskoj književnosti u pogledu inovativnosti naracije, kako i koje žanrove su sve razvile. Pozivam se na jednog švajcarskog polonistu Germana Rica (Ritz) koji kaže da se uvek rod skriva iza žanra. Proučavajući žanrove u književnosti uvek vidimo iza njega i rodne probleme. U stvari pokušavala sam da pokažem da su srpske spisateljice na početku XX veka formirale četiri modela feminističkog pisanja u srpskoj književnosti koji se i danas dalje razvijaju. Isidora Sekulić je stvorila intelektualni način pisanja. Jelena Dimitrijević feministički. Milica Janković razvija model popularne literature i Danica Marković razvija model intimističkog pesništva.

međuratno doba) i koje su ušle u književni kanon. Zato njeno delo nisam istraživala. Skerlić je ipak imao dobar sluh jer je tri žene Isidoru Sekulić, Milicu Janković i Danicu Marković uvrstio u kanon samo na osnovu njihovih praktično debitantskih knjiga. Ali naravno slažem se da bi trebalo prevrednovati opus mnogih srpskih književnica i revalorizovati njihova dela. I slažem se da kod hrvatskih istraživačica taj proces ide mnogo brže nego u Srbiji.

• Mirjanom Jakovljević, odnosno Mir-Jam, se niste bavili? U Hrvatskoj su feminističke teoretičarke prevrednovale književni opus Marije Jurić Zagorke.

Da, ali to je bilo pre nekoliko godina. Mada se slažem da je taj članak odigrao lošu ulogu. Kad sam na početku ovog milenijuma počela da se bavim srpskom književnošću preda mnom je bila ogromna količina knjiga srpskih autorki i na početku mi je bilo teško da se probijem kroz tu gomilu tekstova različite književne vrednosti. Sada znam da je možda Aleksandar Jerkov hteo da smanji vrednost ženskog pisanja time što će sve strpati u isti koš - i trivijalnu i ozbiljnu književnost, i reći eto to vam je to. Čini mi se da je meni ponekad lakše videti sa strane situaciju u srpskoj književnosti. Vidim vrlo jasno duple kriterije. Sa jedne strane mnogo se radujem kad čitam tekstove istraživačica poput Biljane Dojčinocvić, Tanje Rosić, Dubravke

Ne, nju nisam uzela u obzir, samo na kraju svoje knjige nju pominjem. Vidim da se Mir-Jam sada ponovo čita u Srbiji, da se u različitim izdavačkim kućama objavljuju njeni romani, snimaju filmovi po njenim tekstovima. To je bila književnost koja je imala svoju čitalačku publiku i u međuratno doba, a ima i sada. Taj fenomen trebalo bi analizirati posebno. U mojoj knjizi princip mi je bio da u rodnom ključu iščitam književnice koje su već ušle u kanon u doba modernizma (a Mir-Jam je počela pisati kasnije, u

• Ipak, mnogo više razloga za kritičnost imamo prema savremenim antologičarima i istoričarima srpske književnosti? Pa, naravno. Od Skerlićevog doba prošlo je skoro sto godina. Potreban je svežiji pristup ranije potcenjivanim tekstovima. Osim toga prošao je već prvi i drugi talas feminizma. Sad smo u trećem talasu gde se osim rodnih studija razvija kao jedna od metodologija feministicka.kritika, performativna teorija roda, a čak i gey and lesbian studies. Kritičari i istoričari književnosti ne mogu to ignorisati. To su moderni instrumenti, novi ključevi za „otvaranje“ književne tradicije a i za novo čitanje sadašnjosti. • Aleksandar Jerkov je pokušao u feljtonu da sroza žensku prozu „Hit leta žensko pismo“.


128 Đurić, Ljiljane Đurđić, Svetlane Slapšak, Branke Arsić, Svetlane Tomin. Čitam sa zadovoljstvom ProFeminu, Genero, mnoge sjajne studije i analize kritičarki i istoričarki književnosti. Ali te naučnice su negde na margini akademskih krugova i teško se mogu probiti sa svojom porukom. Ne shvatam takodje zašto neki cenjeni profesori ne čitaju tekstove zaboravljenih autorki. Mislim da se treba vratiti izvorima, čitati tekstove i primenjivati za analizu moderne instrumente interpretacije. Naravno, preti i opasnost - i to treba izbegavati - da će se neke autorke čitati u nekom ideologiziranom feminističkom ključu. Ali za mene pravi naučni rad je čitanje, interpretacija ili reinterpretacija. Nisu istorije književnosti, kako su nas donedavno učili, ništa krajnje objektivno. Sve istorije književnosti sadrže poziciju autora. Autor je u tekstu, bez obzira što je profesor. • Ovde su žene shvatile da im je pristup glavnom toku onemogućen. Žene su organizovane na margini. Ima puno ženskih inicijativa. Žene više ne čekaju da ih neko unese u antologije, same stvaraju, po vlastitim kriterijima, svoje antologije. Tu je AŽINOVova škola poezije, Deve i njihove antologije, antologija poezije Radmile Lazić, Dubravke Đurić, Ljiljane Đurđić, obimna literatura vezana za teoriju i rod.

ANIMA Kotor

teoretičarki književnosti, istoričarki, učestvovale su i sociološkinje, psihološkinje, etnološkinje, istoričarke umetnosti. Ja sam tamo bila jedina koja se bavi južnoslovenskim književnostima. Primetila sam da ima nade na promenu situacije jer ima puno mladih žena zainteresovanih za rodne studije. One se ne bune bezproduktivno. One ne ulaze u te uloge koje im patrijarhat određuje. I uče rado teoriju, za njih feminizam nije mrtva fraza nego suština mišljenja. Za njih je to normalno stanje. Čini mi se da je to sada veći problem u akademskoj sredini – kako kod nas tako i ovde. Ali se nadam da će se i to s vremenom i kod novih generacija promeniti. U Beogradu sam povodom skupa posvećenog Mileni Pavlović Barilli. Istoričarke umetnosti već uveliko razmišljaju u rodnom ključu. Nastala je već serija „Biblioteka: Žene u srpskoj umetnosti“ – pojavile su se knjige Olivere Jankovic Milena Pavlović Barili, Vere Ristić Beta Vukanovic, Miroslava Timotijevića i Radmile Mihailović Katarina Ivanović, Irine Subotić i Alekse Čelebonovića Ljubica-Cuca Sokić, Simone Čupić Natalija Cvetković, Lidije Merenik Nadežda Petrović. To su dobri glasnici pozitivne promene rodnog čitanja i prevrednovanja tradicije. I to se polasko menja i u književnosti. Ali zahteva i puno rada, hrabrosti i strpljenja. Zabeležila: Nadežda Radović

Da, primetila sam veoma pozitivnu stvar ovde. Žene same su uzele stvar u svoje ruke ukoliko mogu i same su preuzele glas, objavljuju sjajne antologije – poput na primer antologije poezije Mačke ne idu u raj Radmile Lazić ili Diskurzivna tela poezije Dubravke Đurić, antologiju savremene ženske priče Ženski kontinent Ljiljane Đurđić, knjige Radmile Gikić o Anki Obrenović i Milici Stojadinović Srkinji, knjige Ljiljane Vuletić o Anici Savic Rebac i Kseniji Atanasijević i mnoge druge. I još jedna stvar je jako važna – generacijska smena. To vidim i u Poljskoj. Krajem novembra sam bila na prvom Akademskom feminističkom kongresu kod nas. Bilo je sto žena i nekoliko muškaraca. Pored

129

Stvaralaštvo doprinos


131

ANIMA Kotor

Stvaralaštvo - doprinos Ne skrivaj pogled prijavi nasilje policiji • Prezentacija u Bijeloj

Ne skrivaj pogled prijavi nasilje policiji Autor: Slavko Milić  Porodično nasilje je najdrastičniji oblik kršenja fundamentalnih prava i sloboda, koja su garantovana svakom ljudskom biću od strane domaćeg i medjunarodnog zakonodavstva, bez obzira na pol, uzrast, nacionalnost i vjeru. Razumijevajući prirodu porodičnog nasilja, njegovu težinu i posljedice neophodno je podržati i rad sa nasilnicima, u cilju eliminacije porodičnog nasilja i ukupne harmonizacije društvene zajednice. Posljedice i štete od nasilja su ogromne, društvene i ekonomske. U tom smislu neophodno je ujediniti napore na prevenciji, otkrivanju i suzbijanju ovog krivičnog djela, i zajedno izgraditi okruženje koje je nenasilno, u kome se izražava poštovanje prema ženama i djeci i u kojem će započeti promjene. Promjene koje su izuzetno vidljive ogledaju se u nizu različitih zakonskih akata, odnosno Pravilnika od kojih je na najznačajniji Pravilnik o postupanju službenika policije u slučajevima porodičnog nasilja, kao i osnovne informacije o planiranoj metodologiji. U svijetu, grupe Multidisciplinarnih timova rade na ovim kompleksnim pitanjima, a njihova uloga je ne samo značajna za društveno političku zajednicu već i za region. Uspjeh ovih inicijativa u Crnoj Gori zavisi od široke 1 Milić Slavko, višegodišnji sluzbenik Uprave policije,postdiplomac FDES Podgorica.

društvene podrške kako postignute promjene ne bi bile privremene i trenutne. Rad na suzbijanju nasilja u porodici je u interesu svih nas, od gradjana do institucija, medija i privatnog sektora. Svako pojedinac može i mora dati svoj doprinos u suzbijanju nasilja, prijavljujući nasilje u komšiluku, široj i užoj porodici, kako bi se stvorio društveni ambijent u kom će nasilnici shvatiti destruktivnost svog ponašanja i snositi društvene i pravne posljedice. Krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici pripada grupi krivičnih djela protiv braka i porodice i ovim krivičnim djelom je sankcionisano nasilje prema pojedinim članovima porodice ili porodične zajednice. Ovo krivično djelo u našem krivičnom zakonodavstvu po prvi put se propisuje u članu 100a Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona RCG, koji je stupio na snagu 04.07.2002 godine, donošenjem novog Krivičnog Zakonika koji se primjenjuje od Marta 2004 godine članom 220 ovog, propisano je kao krivično djelo Nasilje u porodici i porodičnoj zajednici. Inače, 02.08.2006 godine došlo je do izmjene i dopune ovog krivičnog djela tako da je sada odredjeno čl. 220 u stavovima od 1 do 5. U smislu zakona članovi porodice su bračni drugovi i djeca, a u čl. 142 st.3 t.29 je propisano da se porodicom ili porodičnom zajednicom smatraju i bivši bračni drugovi, krvni srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaklučno sa IV stepenom, srodnici iz nepotpunog usvojenja, tazbinski srodnici zaključno sa II stepenom, lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu i lica koja imamju zajedničko dijete ili je dijete na putu


132 da bude rodjeno iako nikada nijesu živjeli u istom porodičnom domaćinstvu. Pod pojmom nasilja podrazumijeva se upotreba psihičke ili fizičke prinude koja nemora za posledicu imati laku tjelesnu povredu. Ugrožavanje tjelesnog integriteta kod ovog krivičnog djela predstavlja djelovanje na tijelo oštećenog bez povreda a može biti nanešena i laka tjelesna povreda. Duševni integritet je duševni mir, osjećanje fizičke i psihičke sigurnosti, odsustvo uznemiravanja od drugog lica, odsustvo straha, uvjerenje da ne prijeti nikakva opasnost i slično. Lice prema kojem se vrši nasilje (pasivni subjekt) kod ovog krivičnog djela je član porodice ili porodične zajednice. Najčešće u praksi policijskog rada je prema supruzi od starane muža i prema roditeljima od strane djece, nije zanemirljiv i neki drugi odnos prema suprugu od strane svoje supruge ili drugih oblika. Opšta javnost i gradjanstvo nemože u potpunosti, iz različitih razloga, razumjeti zbog čega sudovi, policija i javni tužilac postupajući po konkretnom predmetu porodičnog nasilja donose raličit vid mjera i postupaka. Takodje žrtva nasilja u porodici susreće se sa činjenicom da (ženu/žrtvu) ne kontroliše samo onaj koji je tuče, već je kontrolisana na svakom mjestu u sistemu koji tada nastupa i koji ojačava njegovu (nasilnikovu) moć... Svaka osoba u sistemu ima mali, malecni zadatak – jedna odgovara na telefonski poziv, druga izlazi na lice mjesta, treća istražuje, sledeća presuđuje. Ta tehnologija je takva da su svačije funkcije tako odvojene da niko nikada ni ne pogleda cio slučaj. Žrtve nasilja u porodici tražeći put sopstvene bezbjednosti moraju imati sugurno mjesto gdje će biti zaštićeni od ponašanja nasilnika, a to je na početnoj „stepenici“ – policija. Izvršioci ovog krivičnog djela veoma često su problem policije i drugih subjekata u društvu te da je uloga

133

ANIMA Kotor

policije nužno važna u cjelokupnom sistemu, i onda ako se prevencija ovog krivičnog djela veoma često oslanja na druge važne subjekte u društvu. Često nesporazumi u porodici su najstresniji dogadjaji u životu članova porodice. Djeca čiji roditelji imaju neriješene porodične odnose, često nerazumiju šta se dešava, ali osjećaju sukob roditelja, njihove negativne emocije, prekid komunikacije izmedju roditelja i to ih ispunjava strahom, tugom, nezadovoljstvom, ljutnjom… Nasilnici usled traženja tudje odgovornosti za sopstvene postupke nekada nastavljaju sa nasilnim radnjama i prijetnjama čak i kada se žrtva nalazi u policiji. Odgovor društvene sredine često je da je najbolje da se žrtve vrate kući, a nasilnik pribjegava različitim strategijama kako bi ostvario svoj cilj. Ponekad nasilni muškarci izrazito su opasni, ne prihvataju odlazak žene i prijete nasiljem opasnim po život. Policija mora da zna da žrtva trpi tjelesne povrede i psihička oštećenja: Psihička oštećenja tijesno povezana sa tjelesnim povredama, bilo da je u pitanju težina povrede ili način izvodjenja. Sve ove posledice predstavljaju posledice primarne viktimizacije i one pretstavljaju čitav niz problema za žrtvu (finansijski, zdrastveni, porodični...). Pored primarne, žrtve kriminaliteta najčešće trpe i sekundarnu viktimizaciju(Negativna reakcija socijalne sredine, okrivljavanje i neodgovarajuća reakcija organa krivičnog gonjenja na primarnu viktimizaciju, koja se tada pojačava,veoma frustrirajuća za žrtvu). Vrste Viktimizacije su: Jednokratna i kontinuirana viktimizacija, Reviktimizacija: ponovljeno povređivanje neposredna i posredna viktimizacija (neposredno i posredno – preko neposrednog povređivanja druge osobe -povređivanje) i Višestruka viktimizacija, od svih ovih oblika posledice su drastične i to: Psihičke, Fizičke (povrede, smrt), Društvene (prekidanje veza sa drugim ljudima, obilježenost,

odbacivanje, okrivljavanje, gubitak posla i sl.) Ekonomske (materijalna šteta, izgubljena zarada i sl.) Kombinovanje više posledica – psihičke posledice gotovo uvijek (višestruka viktimizacija i akumulacija traume) Dodatno povređivanje od strane institucija i organizacija kojima se obraća za pomoć, posebno od strane policije, na sudu kada svedoči itd. Sekundarna viktimizacija predstavlja pooštravanje primarne viktimizacije kroz negativnu reakciju socijalne sredine i kroz neadekvatnu ili čak pogrešnu reakciju nadležnih institucija. Pravo na sekundarnu viktimizaciju ostvaruje se edukacijom službenika policije kroz adekvatne seminare, kurseve i predavanja koji moraju biti propraćeni nesebičnom ljudskom željom za razumijevanjem, tolerancijom, socijalizacijom i drugim važnim karakteristikama ličnosti policijskog službenika. Ekstenzivna obuka zaposlenih prvenstveno se mora ogledati u činjenici da se prvo edukacija odnosi na službenike zaposlene u dežurnim službama, zaduženim za zaprimanje prijava gradjana, njihovo pravilno izvještavanje nadležnih o okolnostima u kojima se žrtva nalazi, kao i pokazivanje blagonaklonog stava, konstruktivnog odnosa i spremnosti da se pomogne žrtvi nasilja u porodici. Zaštita od sekundarne viktimizacije kroz reforme, drugi je način zaštite. Ogleda se u nepotrebnom odugovlačenju postupka i njegovom izbjegavanju. Boljem protoku informacija izmedju žrtve i krivičnopravnog sistema kao i pomoći u procesu oporavka. Procesi u policiji po pravilu moraju biti što kraći, efikasniji i imati što djelotvornije efekte u cilju sticanja povjerenja žrtve. Od efikasne zaštite žrtve i njene porodice od različitih oblika prijetnji i uznemiravanja zavisiće i psihičko stanje žrtve, povjerenje u policijske organe kao i dobijanje drugih

važnih operativnih saznanja relevantnih za policijsku službu. Policijski službenici moraju doprinijeti smanjivanju neprijatnosti i maksimalnom povećavanju bezbjednosti žrtve i učiniti i povećane napore u cilju izbjegavanja zastrašivanja žrtve od strane izvršioca i njegove osvete. U obavljanju preliminarnih razgovora, do postupka zaprimanja krivične prijave, zapisnika o saslušanju osumnjičenog i drugih akata u predkrivičnom postupku policija ima posebnu ulogu. Posebno je važno pružanje zaštite privatnosti žrtve u situaciji kada su ugroženi privatni život i dostojanstvo. Policija je obavezna da informiše žrtvu o postupku svjedočenja, davanja iskaza i slično uz pojašnjenje da nijesu bili na licu mjesta i da im je potrebna pomoć kako bi razumjeli šta se stvarno dogodilo. Ispitivanje o seksualnom životu žrtve je zabranjeno, posebno ako je bespotrebno za dalji postupak, prvenstveno se misli na postavljenje suvišnih pitanja, kojima se žrtva i njena situacija u kojoj se nalazi koristi u nepotrebnom dobijanju informacija irelevantnih za sudski postupak, policijsku obradu i slično. Djeca žrtve nasilja u porodici veoma često su prisutni uz žrtvu i to za njih ostavlja značajne posledice po zdravlje, možda čak i više nego što se pretpostavlja. Djeci, mentalno oboljelim, hendikepiranim licima saslušanje se sprovodi isključivo u prisustvu roditelja ili staratelja. Korišćenje adekvatne video tehnike poželjno je kako bi se davanje iskaza smanjilo na najmanju mjeru. Policija u svom radu sa licima žrtvama nasilja koristi se različitim pristupima. U modernim savremenim policijama svijeta, u svom radu policija uključuje i psiloga, socijalnog radnika a po potrebi i druge subjekte. Razgovor za žrtvu nasilja u porodici može biti stresan. Žrtva je često i jedini svjedok kriminaliteta u porodici i uloga žrtve i svjedoka je često jedna. Zato je od izuzetnog značaja dobijanje kvalitetnog iskaza, u obavljanju informativnog razgovora ili zaprimanju


134 podneska o prijemu krvične prijave u većini slučajeva žrtva je nervozna i uplašena. Službenik policije bi trebao u obavljanju razgovora koristiti jednostavan jezik i kratke rečenice, upotrebljavajući ime osobe kada joj se obraća. U trenucima emocionalnog šoka žrtva ima usporene reakcije, veoma usporeno ili pak veoma brzo reaguje na policijska pitanja, pa se mora voditi računa o tome da se osoba ne požuruje odnosno kontroliše, da se izbjegavaju zatvorena pitanja koja počinju sa ZAŠTO! Ovakva pitanja mogu kod svjedoka ili žrtve da izazovu osjećaj krivice i uznemirenja. Službenik tom prilikom trebao bi obratiti pažnju i na neverbalnu komunikaciju, obraćajući se i postavljajući pitanja na sledeći način: Npr.„Šta se desilo kada...“ Da li biste opisali...“, „Recite mi više molim Vas o...“ i sl. Kada je moguće neophodno je skupiti informacije o stanju u porodici, okruženju u kojem se kreće žrtva i nasilnik, stanje o posebnim potrebama i sl. Policija prilikom obavljanja službenih poslova ove vrste, mora povesti razgovor o rizicima za njenu bezbjednost, uključujući iskustva od ranije, prijetnje, napade itd. Neophodan je osjećaj dali se žrtva sada osjeća sigurnom, dali djeca znaju na koji način mogu pozvati policiju u pomoć ili se skloniti negdje u kući. Neophodno je i dalje izgradjivati osjećaj bezbjednosti i sigurnosti žrtvi. Utvrdjivanje dali žrtva ili nasilnik imaju oružje, u kojoj mjeri je dostupno i sl. Odnos sa partnerom može biti previše posesivan, žrtva prije ovog slučaja možda je više puta praćena, uhodjena ili zlostavljana. Ovaj odnos u porodici, van granica objektivne posesivnosti je izuzetno opasan, i policija mora ovdje obratiti posebnu pažnju. Pokušaji društvene sredine su veoma česti, medjutim nekada i neopravdani. Odredjeni broj NVO se takodje bavi ovim pitanjem, što je vidno prilikom obavljanja

135

ANIMA Kotor

policijskog posla. Njihova nedovoljna edukavanost, takodje predstavlja svakako odredjeni problem. Volonteri su najčešće nedovoljno edukavani da osjete i senzibilišu pravi problem, što za ovaj specifičan problem predstavlja propušteno vrijeme koje se nekada teško može nadoknaditi. Sva odgovorna lica koja se bave pitanjem nasilja u porodici moraju da znaju, da je od izuzetne važnosti da i oni sami imaju porodicu, skladnu i nadasve funkcionalnu. Time je opseg posmatranja pogleda naporodicu veći kod istih i njihove odluke nijesu ishitrene. Nekada je od posebnog značaja sačuvati porodicu, jer nekadašnji nesporazumi u porodicu od njenih članova donijeti su ishitreno. Takodje, nekada je bolje putem posredovanja stručnih sluzbi Centara za socijalni rad što prije reagovati i pomoći žrtvi, policiji i nadležnom sudu da se brak što prije razvede, i obezbijede optimalni uslovi za normalan život žene koja je pretrpjela nasilje ili ga trpi dugi niz godina. Važan policijski instrument koji je od posebne važnosti za žrtvu nasilja u porodici je Upoznavanje žrtve sa zakonskim mogućnostima, gdje se prvenstveno misli na pravnu pomoć od strane zakonskog zastupnika, adekvatne organizacije koja se bavi zbrinjavanjem(SOS telefon ili Sigurna ženska kuća), psihološkom pomoći žrtva iz kriminaliteta u porodici od strane stručnog lica uz preliminarno upoznavanje sa činjenicama koje se tiču krivičnog djela nasilja u porodici. Žrtva je najčešće u praksi nesigurna u sebe i svoje postupke, dali želi ili neželi da prijavi zlostavljača, tako da se ona nalazi u ozbiljnom stanju psihoemocionalne razdražljivosti, te joj je potrebna prvenstveno sigurna „podloga“ da se sabere, povrati iz šoka koji je doživjela i da se ohrabri u nastojanjima da se počinilac krivičnog djela nasilja u porodici i porodičnoj zajednici sasluša u svojstvu osumnjičenog

i protiv njega/nje podnese odgovarajuća krivična prijava nadležnom organu. Ovo su samo neki od značajnih karakteristika , na kojima se medju brojnim i skoro nikada identičnim situacijama službenici policije nalaze u praksi. U dijelu obavljanja informativnog razgovora sa zrtvom neophodno joj je dati upustva za procjenu bezbjednosti, i napraviti zajednički plan koji bi trebao sadržati:

neposrednom okruženju djece, djeci bliske osobe, najčešće roditelji. Iako su nasilni, porodica se štiti, deca se zadržavaju u porodici da se ne bi kidale veze sa roditeljima. Međutim tamna strana ovog nasilja je što se ono uči, naime djeca socijalizacijom usvajaju nasilje kao model ponašanja posebno u muškoženskim odnosima. Tako dolazi do međugeneracijske transmisije nasilja i ono iako je već alarmanto prijeti poprimiti još drastičnije razmjere.

1. kako da napuste kuću bezbjedno (da li postoji sporedni izlaz) 2. isplanirati mjesto na koje će otići u slučaju potrebe (sklonište za žene žrtve nasilja) 3. čuvati važniju dokumentaciju na sigurnom mjestu, van domašaja nasilnika, 4. odabrati nekog prijatelja, komšiju koji može pozvati policiju kada čuje nasilje u kući, 5. naučiti djecu kako da pozovu policiju, 6. koncipirati listu važnijih telefona, ili ih zapamtiti (policija, hitna pomoć...) 7. preduzeti i neke druge mjere zaštite (lozinka, merdevine, brave, ključevi...) 8. upoznati školu ili svog poslodavca o mogućim izostajanjima djece.

Djeca kao svjedoci su, takođe, u teškoj poziciji, jer se trude da ne povrijede ni jednog roditelja, pa se dešava da ublažavaju scene nasilja ili da ga čak i potisnu i ne iskažu prilikom svjedočenja. Tek uz veliki broj potpitanja djeca se, ipak, otvore i svedoče, ali uglavnom kada nasilnik nije prisutan. Često se svjedočenja djece najmanje vrednuju.

Djeca su žrtve nasilja i kada nijesu direktno zlostavljana ako u porodici postoji nasilje, najčešće prema ženama, koje ostaju u nasilju smatrajući da je djetetu potreban otac, čak i ako je nasilan. Oba roditelja najčešće materijalno ili verbalno manipulišu djecom, emocije su od preterane nježnosti do bijesa, vežu ih za sebe ili im daju potpunu slobodu. Djeca odlaze na ulicu, prihvataju ih delinkventna i slična društva, koja im žele najmanje dobra, no oni u takvom okruženju se dokazuju stičući neku vrstu sigurnosti, koju nijesu našli u porodici. Na osnovu ponašanja roditelja njihovi zaključci o sopstvenim vrijednostima su negativni, osećaju se bespomoćnim i ulica je njihova satisfakcija, ideologija. Nasilje nad djecom događa se u porodicama bez obzira na društveni sloj, klasu, rasu i druge karakteristike. Nasilnici su u

Prvi kontakt policajca sa maloljetnim licem ili maloljetnim delikventom izuzetno je značajan, pa mu zato treba posvetiti naročitu pažnju. Važno je podsjetiti na zakonsku obavezu policajca da ispitivanje maloljetnika o krivičnom djelu i njegovim okolnostima provode u prisustvu njegovog roditelja ili staratelja. Takodje novi Zakon o maloljetničkom pravosudju, izuzetni je eksplicitan, ovim zakonom se uredjuju i dopunjavaju svakako značajne novine kada je oa oblast u pitanju. Opšta pravila sistema maloljetničkog pravosuđa 1) poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda koje za maloljetnike ne smiju biti manja od onih koje imaju punoletni učinioci krivičnih dela u skladu sa opštim pravilima krivičnog postupka; 2) uvažavanje najboljih interesa maloljetnih učinilaca, vodeći računa o težini krivičnog djela, njegovoj zrelosti, stepenu razvoja, sposobnosti i ličnim okolnostima; 3) nediskriminacije po bilo kom osnovu, poput pola, rase, boje, jezika, religije, seksualne orjentacije,


136 političkog i drugog mišljenja, nacionalnog i socijalnog porijekla, imovnog stanja ili drugog statusa; 4) uvažavanje prava maloletnih učinioca da svoje mišljenje slobodno izraze, bilo neposredno ili preko zastupnika, odnosno odgovarajućeg organa, kao i da se njihovo mišljenje uzme u obzir u stvarima i postupcima propisanim ovim zakonom; 5) izbjegavanje određivanja pritvora i drugih ograničenja lične slobode maloljetnika, kao i određivanje mjere pritvora u najkraćem mogućem trajanju; 6) davanje prevage posredovanju i izbjegavanju klasičnog načina rješavanja krivične stvari, u cilju da se nepokretanjem krivičnog postupka prema maloljetniku ili obustavom već pokrenutog postupka, drugim odgovarajućim mjerama postignu društveno opravdani ciljevi kako prema maloljetniku, tako i u odnosu na oštećenog krivičnim djelom, te radi stvaranja skladnijih odnosa u lokalnoj zajednici; 7) poštovanje prava na privatnost maloljetnika u svim fazama postupka; 8) davanje prednosti krivičnim sankcijama koje se ne izvršavaju u institucionalnim uslovima i to samo u mjeri i za vrijeme koje je neophodno; 9) jačaju sposobnosti svih subjekata maloljetničkog pravosuđa; 10) davanje posebnog značaja obuci i specijalizaciji, multidisciplinarnom i multisektorskom pristupu, kako bi se osigurao kontinuitet brige za ove maloletnike i njihova socijalna integracija, odnosno reintegracija. Njime se uredjuju nove nadležnosti tužioca za maloljetnike, koje bi po pravilu trebao biti usko specijalizovan za ovaj vid maloljetničkog prestupništva i saslušanja žrtve naslja koja je maloljetna. Neophodni podzakonski akti čije je donošenje propisano Zakonom o maloetničkom pravosuđu - Pravilnik o načinu vođenja kontrolnika i spisa

137

ANIMA Kotor

izvršenja vaspitnih mera; - Pravilnik o kućnom redu vaspitne ustanove nezavodskog tipa (centra za djecu i mlade); - Pravilnik o kućnom redu vaspitne ustanove zavodskog tipa; - Pravilnik o kućnom redu kazneno popravnog doma za maloletnike; - Pravilnik o načinu vođenja evidencije o izrečenim krivičnim sankcijama i merama predviđenim ZMP od strane nadležnih sudova i nadležnih državnih tužilaštva; - Pravilnik o uspostavljanju i načinu vođenja jedinstvene evidencije podataka (centralnom registru) Svakako ono što je veoma značajno prilikom nasilja u porodici,ako bi se vratili na opseg posmatranja žrtve a ne na maloljetne žrtve ovog krivičnog djela – djecu, je prostor u kojem žrtva daje iskaz i on može značajno uticati na kvalitet datog iskaza ili na osjećaj žrtve prilikom svjedočenja. Nije isto ako se žrtva i nasilnik nalaze u istoj prostoriji, u neposrednoj blizini ili se posmatraju kroz prostorije koje su od providnog materijala. Ovdje se smanjuje osjećaj bezbjednosti i zaštićenosti. Stručni, materijalni i drugi kapaciteti najčešće mogu biti smetnja osjećaju žrtve za bezbjednošću. Tako se obezbjedjenje uslova da se čuje mišljenje žrtve porodičnog nasilja smatra uspješnim u koliko su otklonjene ove barijere. Mada život djece u porodici u kojoj preovladjuje nasilje izrazito je stresan za djecu. Takva djeca najčešće imaju nizak nivo samopoštovanja ili nedostatka povjerenja u svijet oko sebe. Mogu vjerovati da je prihvatljivo udarati ljude kako bi dobili to što žele, kao i rigidna shvatanja o tome šta znači biti dječak, djevojčica, muškarac, žena, suprug, supruga... Iz perspektive policije važno je znati da je jedna od posledica izloženosti djece porodičnom nasilju jeste povećana vjerovatnoća da kao mladi ljudi mogu biti uključeni u nasilje, ili kao žrtve ili kao nasilna lica. Djeca koja su bila izložena nasilju u porodici imaju

povećanu mogućnost da nastave sa maloljetničkom delinkvencijom (poremećeni odnosi u porodici, nedostatak brige i kontrole od strane roditeija, nasilništvo, alkoholizam), koju prate (neredovno pohadanje škole i prekid školovanja), vršnjačku grupu (uticaj i pritisak vrnjaka), neposredno okruženje mladih i djece, kao i neka obilježja samih adolescenata (emocionalna i socijalna nezrelost, niska tolerancija na frustraciju, slaba socijalna prilagodijivost, potreba za dokazivanjem uz negativnu identifikaciju itd) samo su neki od faktora koji su usko vezani za uzraste maloljetnika.

može pružiti i savjetodavnu i svaku drugu podršku djeci.

U tom smislu policija u rješavanju problema porodičnog nasilja mora postupati sa posebnom pažnjom.

Kroz ovaj dio upoznavanja sa ovim krivičnim djelom i praćenjem ove problematike, kao i ovaj članak koji može biti značajan za sve zene i djecu žrtve nasilja, kao i policijske sluzbenike, socijalne radnike i ostala odgovorna lica, predstavnike NVO i slično, želim uputiti snažnu poruku svim ženama i djeci, prestanite trpjeti nasilje, prijavite nasilje jer postoje sluzbe koje će Vam pomoći da živite živite život dostojan čovjeka.

Prvi koraci policije van onih koji su administrativno – pravne prirode (podnošenje adekvatnih spisa tužiocu), moraju sadržati saznanja o trenutnom stanju u toj porodici, i preduzimanje adekvatnih mjera da se djeca osjećaju sigurnije i bezbjednije. Djeca se moraju osjećati kao dio rješenja. Svako doživljavanje službenika policije kao neprijatelja a ne kao saveznika u daljem predstavlja veliku poteškoću za policiju i čitav postupak pred nadležnim organima. Policija mora uvjeriti djecu da su oba roditelja na sigurnom, što znači i ako je jedno od njih već lišeno slobode, zadržano u službenim prostorijama i sl. Upravo taj prvi kontakt djeteta sa policijom predstavlja, uspostavljanje pune kontrole u stepenu rizika kojem je dijete bilo izloženo tokom incidenta. Policija je tokom svoje transformacije sa tradicionalnog modela rada na rad policije u lokalnoj zajednici, uspostavila i opravdala očekivanja većine dobronamjernih gradjana i time ostvarila puni doprinos u nesebičnom uspostavljanju korelacije sa drugim društvenim subjektima, ovaj odnos uvijek može i mora biti prisniji i bolji. Time policija otvara put,kojim uvijek kroz povjerenje drugih institucija

Svako dijete je različito i posjeduje vlastite mehanizme zaštite, različito reaguje na nasilje i ima neke od sledećih reakcija: Bijes, Krivicu, Strah, Sram... Službenik policije morao bi da zna da djeca koja su svjedoci nasilja imaju veću šansu da razvijaju probleme u ponašanju i socijalizaciji kroz djetinjstvo i adolescenciju. Ova djeca najčešće i preuzimaju nasilno ponašanje u odraslom dobu.


138

139

ANIMA Kotor

U Centru za kultutu u Bijeloj,Petak 14.maj 2010.godine u 20.00 h, Udruženje žena “RIZA” Bijela organizovalo je promociju knjige Ervine Dabižinović

Današnje aktivnosti i zadaci međunarodnog pokreta žena

Montenegro Regtime „Ono što je najstabilnije u našem životu jesu promjene“ Tijelo kao lice autorke Baš si mi trebala istjerana riječi prerano iz usta kad sam počela žvakati želje. Utopljena je laž u čašu svijeta Da se mučim sa sobom a mače se slijepo Osvrtalo. Nebo drže za rep Nemilosrdnog boga za gušu.Oni Siledžije. Sad znam. Pljusnuo si me po licu. Kao po dupetu. Mišljena moja Pričo, ograđuju se od tvog soka uzimajući u usta žicu. Pa ekser po ekser. Viču o tebi. Šapuću o tebi Mole o tebi. I ostavljaju slučaj neriješen. Vidim strah kako piše pismo. Žig noseći od juče prije hiljedu juče. Tvoja rana je zastava Tvoj vrisak je istorija. Stani u šake U toplinu od koje se pravi hleb. I budi moje lice Ervina Dabižinović

Ako su žene sa severa i žene sa juga na prve dve Svetske konferencije žena i na Forumima NGO-a koji su održani paralelno sa konferencijama 1975. godine u Meksiku i 1980. u Kopenhagenu bile konfrontirane, onda se za vreme Foruma u Nairobiju desilo izuzetno zbližavanje, koje se može povezeti sa preokretom unutar pokreta žena sa juga. Feministkinje juga povezale su se u krovnu organizaciju DAWN (Development Alternatives with Women for a New Era). Zbog različitog nivoa razvoja feministkinje iz zapadnjačkih kultura postavljale su sasvim druga težišta od onih sa juga u borbi za prava žena u zemljama u razvoju i u zemljama u kojima vlada diktatura. Feministkinje zapadnjačkih industrijskih zemalja najpre su naglašavale neophodnost borbe za politička i građanska prava. Sa druge strane feministkinje iz zemalja u razvoju okosnicu svoga rada gradile su oko borbe za ekonomska prava i poziva na solidarnost. Dok je ženama iz zapadnjačkih industrijskih zemalja danas stalo do pomirenja između materinstva i poslovnog sveta, ukidanja podele uloga u socijalnoj sferi, te ukidanja ograničenih šansi za stvaranje karijere, žene u većini zemalja sveta još uvek se bore za svoje elemntarne potrebe: mogućnost školskog vaspitanja, učešće u javnom životu, zaštitu tela i života. Ovakve interesne razlike često dovode do razdvajanja pojedinačnih pokreta žena.   Danas žene koje se bore za svoja prava pokušavaju spoznati mnogostrukost njihovih problema i razlike među njima do kojih dolazi zbog različitih kulturnih tradicija, sociološko-ekonomskih i političkih uslova

u pojedinačnim zemljama. I pored tih razlika međunarodni pokret naglašava zajedničke zahteve i bori se za njih. Globalna ekonomska kriza i zagađenje okoline su važne teme, uzimanjem tih tema u svoj program, kao tema koje se usko povezuju sa paradigmom ljudskih prava pokret žena bi mogao dobiti novu snagu.  Jedan bitan zadatak današnjeg pokreta žena je ostvarivanje i uspostavljanje prava žena kao čvrstog sastavnog dela univerzalno važećih ljudskih prava. Prava žena treba da stoje iznad religioznih i kulturnih običaja pojedinačnih zemalja. Osim toga mora biti omogućeno da se provedu međunarodne snakcije protiv država koje ne poštuju prava žena. Prve korake u ovom pravcu predstavlja “Sporazum o otklanjanju svake forme diskriminisanja žena”, dokument u kojem su po prvi put ispisane klauzule protiv diskriminisanja, te program za ukidanje diskriminisanja. Na Svetskoj konferenciji o ljudskim pravima u Beču 1993. godine nasilje nad ženama je po prvi put u istoriji označeno kao povreda ljudskih prava.  Osim toga, moguće je uvesti i neke mogućnosti sankcionisanja. 1999. godine potpisan je “fakultativni protokol” na “Sporazum o otklanjanju svake forme diskriminisanja žena”, koji omogućava individualne optužbe. To znači da žena koja trpi diskriminaciju u svojoj zemlji može od najvišeg gremija UN-a, Odbora za žene,  zahtevati jednakopravnost. U međunarodnom Tribunalu za ratne zločine u den Hagu napravljen je izuzetan napredak po pitanju žena. To je prvi sud u svetskoj istoriji koji je silovanje žena u ratu osudio kao povredu ljudskih prava, odnosno kao zločin protiv čovečnosti. U toku implementiranja


140 ovih ugovora i akcionih programa jasno se primete poteškoće, sa kojima žene koje se bore za svoja prava jednostavno moraju računati. Okruglo 50 islamskih država, celi niz pretežno katoličkih država, te Vatikan, Libanon i Malta izrazili su veliku skepsu ka pasusu “pravo na seksualno samoodređenje”, osim toga ove države su i odbile zahteve žena, da bi vlade trebale još jedanput razmisliti o kažnjavanju ilegalnih prekida trudnoće. Danas su religiozno motivisane konzervativne i fundamentalističke snage najveći neprijetelj univerzalnih prava žena. Žene su obespravljenje posebno u islamskim “Božijim državama” (Iran, Sudan itd.), te u drugim zemljama koje su poslednjih godina pod jakim uticajem fundamentalista, kao što su Alžir, Turska, Egipat. Ipak, i hrišćanski fundamentalisti imaju jak lobi, na primer u SAD-u, gdje se preti, ili se čak ubijaju lekari specijalizovani za vršenje prekida trudnoće, i to od strane radikalnih “zaštitnika života”. Zbog toga je u svakom slučaju centralni zadatak boraca za prava žena i ljudska prava jedinstvena reakcija na fundamentalizam i nasilje širom sveta.


ANIMA Centar za 탑ensko i mirovno obrazovanje Stari grad 420, 85330 KOTOR tel. + 382 32 339 145 e-mail. anima@t-com.me www.animakotor.org

Žinec - feministički časopis (broj 021)  

"Žinec" je feministički časopis koji je realizovala "Anima" - Centar za žensko i mirovno obrazovanje - Kotor. Broj 021 je izdat 2010.godine....

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you