brovaËkih ljetnih igara, πezdeset i Ëetvrte godine proπloga stoljeÊa, na kojem je bio maestro Lovro von MataËiÊ, a oni su, djeca, imali koncert u Kneæevu dvoru. Sluπao ih je naπ najveÊi violinist Zlatko BalokoviÊ i rekao: flTa djeca imaju aneoske glasove!« Dinko Fio bio je iznimno strog profesor, sve ih je nauËio, nikada komplimentirajuÊi, ali Josipa nikada ne zaboravlja do vrhova UËke veliku pohvalu: flDanas Êe solo ‘ΔaÊe moj’ pjevati Lisac!« I danas je grije ta pohvala, oËi joj zasvijetle kao toga dana, a iz grla zatitra najtiπi πapat: flBoæe moj!«
Ljubav
Josipino je pjevanje privienje na javi, Josipa na sceni i æivi i sanja i za nas, u Josipinu su pjevanju svi naπi osjeÊaji. U tom zajedniπtvu pripadanja toplini naπih emocija i jest put do objaπnjenja te meusobne odanosti. Josipa je sanjar πirom otvorenih oËiju
O svemu tome, bez imalo zadrπke, mogla je priËati samo sa svojim Karlom. Ljubav je najveÊa tajna. Poput mitskoga grËkog kipara Pigmaliona, Karlo je ponajprije ljubavlju i njeænoπÊu, a tek zatim silnim znanjem klesao Josipin glazbeni i æivotni put. Iako je samosvojna Josipa i prije Karla imala svoje ime, Karlova je ljubav iznjedrila iz nje sve ono najdivnije, zapreteno. Ono prije kao da je odneseno rukom, ostali su samo njih dvoje, Karlo i Josipa koja i sada, poput Orfeja, ne da svojoj jedinoj ljubavi zauvijek otiÊi jer fiziËka smrt nije i ne moæe biti kraj istisnke ljubavi. Karlo bi joj uvijek govorio: flSve nestaje, sve odlazi, te sve stvari, ali ti uvijek imaπ mene, ti uvijek imaπ mene, ti imaπ mene.« O, kako je bio pravu: flKarlo je dio mene, cijelo vrijeme smo zajedno, mi smo sada samo u odsutnosti, jednostavno nismo viπe fiziËki zajedno, ali je Karlo u mom æivotu, u mojim osjeÊajima. Ljubav se osjeÊa, zar se ona samo dodiruje, zar se vole samo oni ljudi koji se gledaju? Mi smo jedno drugom bili sve, i brat i sestra, i ljubavnici, i djeca i roditelji. Kako to moæe otiÊi? Kako to moæe nestati? Kako to moæe umrijeti? Kako ti osjeÊaji mogu umrijeti? Kada priËam o tim trenucima, ljudi mi kaæu: flPa to je kao bajka.« Ne, to je ljubav, to nije bajka, to samo tako zvuËi u danaπnjem svijetu koji je sve okrutniji i okrutniji. To je stvarnost. Dugo sam razmiπljala kako ja danas æivim, u kakvom sam ja stanju, πto je to πto danas prolazim. I onda mi je doπlo, ja sam kao u snu iz kojeg se ne æelim probuditi.« ... Josipino je pjevanje privienje na javi, Josipa na sceni i æivi i sanja i za nas, u Josipinu su pjevanju i svi naπi osjeÊaji. U tom zajedniπtvu pripadanja toplini naπih emocija i jest put do objaπnjenja te meusobne odanosti. Josipa je sanjar πirom otvorenih oËiju. / S T R A S T / T R A V A N J 2 0 0 5 / 37